Povežite se sa nama

Izdvojeno

MILEVA MARUNOVIĆ AMANOVIĆ VAJARKA, ARHITEKTICA, SUPRUGA, MAJKA: Vojo stanić je vjerovao u njen talenat

Objavljeno prije

3 sedmice

na

Vajarstvu je, iako je studije počela na grafici, privukao rad vajara Draga Djurovića, Spomen kosturnica na Lazinama. ”Moj otac poginuo je kao partizan 1943.godine tako da je ovaj spomenik imao za mene izuzetan značaj.” Oca nije ni  zapamtila. Sa majkom je bio tek dvije godine u braku i već ‘41 pridružio se partizanskom pokretu. Poginuo je na Sutjesci. Kao jedan od onih heroja Četvrte crnogorske  čija se poruka   Vrhovnom komandantu  da će se boriti „ do zadnjeg vojnika, a da će zadnji odnijeti poruku Titu…” , i danas pamti

 

 

Mileva Marunović Amanović  bila je jedna od učenica one slavne Umjetničke škole u Herceg Novom. Čuvene, zahvaljujući profesorima i njenim učenicima, kao mitsko mjesto jugoslovenske, ali i evropske umjetničke istorije. Dado Djurić, Vojo Stanić, Luka Tomanović, Bato Pravilović, Boris Veriga, Anđelko Arnautović, Luka Berberović neki su od njih. Umjetnički talenat, mlade Mileve, prvi je prepoznao njen ujak, profesor srpskohrvatskog jezika i nagovorio je da ”krene putem koji niti hrani niti brani onog ko mu se oda…”, kako je Ivo Andrić pisao o umjetnosti.

Tek svršene osnovke, drugarice Nada Pavićević i Mileva Marunović polaze iz Danilovgrada u Novi. Crteži koje su radile na prijemnom ispitu, zadovoljile su kriterije. Mileva i Nada, sa još tri djevojke i petnaest dječaka, upisale su se, te školske 55./56. godine na Umjetničku školu u Novom.

Rodni Danilovgrad Milena je zamijenila gradom punom mediteranske svjetlosti i vegetacije, palmama i plodovima citrusa… Rodni dom, internatom u kome se, u prizemlju održavala nastava, a na spratu spavalo. Zgradom koja je ostala tek na rijetkim fotografijama i još rjeđim crtežima. Smještena tamo, pored hercegnovske ulice Sava Kovačević i strmog puta koji vodi prema hotelu Plaža… Blizu stanice na Škveru gdje su usporavali vozovi na putu ka Zelenici.

I danas, decenijama kasnije, rado i dobro se sjeća upravnika Krsta Mitrovića i njegove žene Danice. Ljude koji su, njih učenike, prihvatili ”kao da su njihova rođena djeca”. Danica, ”divno stvorenje i divna žena”, sjeća se Mileva, bila je bivša učenica ove Škole i sestra Danila Kiša. ”Danilo je imao samo nju i često je dolazio da je posjeti. Bio je već poznat.  Čitali smo ga… Svi smo bili oduševljeni kad on dođe u posjetu, željeli smo da ga upoznamo i da se družimo sa njim. Svaka njegova riječ bila nam je interesantna…”

Jutra su počinjala doručkom u đačkoj menzi na Belavisti. Tamo gdje je danas galerija J.B. Benković. Prepričavane su anegdote o skromnim obrocima koji su đaci imali, komadu mesa za koji se Dado Djurić jurio sa mačkom, da bi ga, nakon što ga je uspješno oteo, ispekao u peći za grnčariju. O kukuruznim kašama, praziluku i gladnim đacima koji su se prihranjivali po novskim đardinima ”Za mene je hrane bilo dovoljno…’ ‘, tvrdi Mileva.

Radilo se cio dan, prije podne praktična, popodne teoretska nastava. Nije to Milevi Marunović teško padalo. Šta je to bilo tako čudesno u toj školi pitamo je? „Drugarstvo i poštovanje“, spremno odgovara. Godine su prošle, mnogo toga se zaboravilo, ali onaj osjećaj bliskosti sa drugovima i dalje je živ. ”Neponovljivo vrijeme. Nikad i nigdje nisam se tako dobro osjećala kao tih godina.  Drugovima sam bila kao sestra. ”

Profesori, neki tek neznatno stariji od učenika, sjajni umjetnici i sjajni ljudi. Nekima je, poput Luke Berberovića, bio tek prvi posao. Na pauzi predavanja umio je da uz gitaru zapjeva. Bato Pravilović, vrhunski slikar i divni čovjek… ”Svi su imali nešto posebno. Ali, pečat svemu davao je duhoviti Vojo Stanić”,  priča dalje Mileva . ” Sjećam se jednom, svi su otišli na odmor, a ja sam ostala da radim. Radila sam skulpturu Bogorodice i Hrista. Vojo pita zašto nisam na odmoru, a ja mu odgovaram da je ovaj rad za mene odmor…” Skromno dodaje da je Vojo Stanić smatrao izuzetno nadarenom umjetnicom. ”Tako mi je govorio”, kaže. Pomagala mu je i tokom rada na poslednjem vajarskom radu koji je Vojo Stanić uradio, prije nego se okrenuo slikarstvu. Statuu Jovana Tomaševića u Podgorici.

Nije Mileva zaboravila ni onu veliku tugu koja se nad školom nadvila. Njena najbolja drugarica, Beba Ivanović, nesretno zaljubljena, skočila je pod voz, neposredno isred internata. Cijela škola je tugovala.

Vajarstvu je, iako je studije počela na grafici, privukao rad vajara Draga Djurovića, Spomen kosturnica na Lazinama. ”Moj otac poginuo je kao partizan 1943.godine tako da je ovaj spomenik imao za mene izuzetan značaj.” Oca nije ni  zapamtila. Sa majkom je bio tek dvije godine u braku i već ‘41 pridružio se partizanskom pokretu. Poginuo je na Sutjesci. Kao jedan od onih heroja Četvrte crnogorske  čija se poruka   Vrhovnom komandantu  da će se boriti „ do zadnjeg vojnika, a da će zadnji odnijeti poruku Titu…” , i danas pamti.

Najdraže joj je bilo, sjeća se Mileva, kad je 1968., sa sestrom otišla da posjeti mjesto borbi na Sutjesci. Kada su se preživjeli borci, Četvrte i Pete crnogorske brigade,  Dalmatinske,  Krajiške… postrojili… Kad se predstavila da je ćerka Rada Marunovića, Stana Tomašević, koja je takođe  bila, plakala je. ”Jesi li to zaista ti”, pitala je.  Bio je tu i jedan general Branko Grajović, pa jedan Filipović iz Danilovgrada. I čula je Mileva tada, riječi koje ponosno ponavlja: ‘ Da nije bilo Rada niko od nas ne bi preživio. Tako su mi rekli”.

Nakon Umjetničke škole u Novom radila je jedno vrijeme kao nastavnik tehničkog i likovnog obrazovanja. Želja da nastavi studije na Likovnoj akademiji u Beogradu nije prestajala. U međuvremenu, figura koju je napravila, Žena koja prede, obezbijedila joj je članstvo u Udruženje primijenjenih umjetnika Crne Gore. Praktični dio na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu Mileva je položila. Manje sreće imala je na usmenom. Na pitanje da li joj se kao vajar više dopada Meštrović ili Roksandić, odgovorila je:   Roksandić, što nije zadovoljilo prijemnu komisiju. ”Ne znam da li je to bilo odlučujuće, ali kad sam sve  ispričala Voju, koji je u to vrijeme imao izložbu u Beogradu, samo je rekao:  „Pa zar nisi znala koga imaš. Da si mi rekla ja bih ti pomogao oko upisa…”

Tada se i poslednji put srela sa profesorom Stanićem. Nastavila je studij arhitekture i završila u roku, za pet godina. Brak sa geologom, stipendistom timočkih rudnika odveo je u Knjaževac. Dok su djeca bila mala radila je kao profesorica  stručnih predmeta u srednjoj školi, posle kao arhitekta u Zavodu za urbanizam… Ali, potreba za kreacijom nije prestajala. ”Želja da zabilježim, da ostavim trag… Crtala sam, najčešće portrete svetaca, pejzaže Knjaževca ili Danilovgrada ili slikala Bele anđele i poklanjala rođacima…” Ali, izlagati nije željela. Ni onda kda su joj predlagali i otvarali joj galerije. ”Možda da sam radila skulpture, sigurno bi ih izlagala, jer u tom radu osjećala sam sigurnost i znala sam da je dobro to što radim i da za to imam smisla.”

Godine su prošle. Djeca pronašla svoje puteve. Sin Rade nakon studija muzike u Americi, vratio se u Crnu Goru, dva druga sina završila su mašinstvo i DIF. Mileva tihuje svoje penzionerske dane. I kao da sumira, kaže: ”Kad bi sve mogla ponoviti ipak bi još jednom  probala upisati Akademiju.“

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

3 dana

na

10 Maja, 2024

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

3 dana

na

10 Maja, 2024

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ESKOBAR I MI: Specijalan

Objavljeno prije

3 dana

na

10 Maja, 2024

Objavio:

Mandat Gabrijela Eskobara bez sumnje je, kada je u pitanju Crna Gora, bio – specijalan. Po dolasku na tu poziciju, mnogi su ga analitičari najavljivali kao neuobičajenog, direktnijeg diplomatu koji „nameće rješenja“. Povremeno je bio toliko direktan, da se činilo da je predsjednik crnogorskog parlamenta, ili šef ovašnje vlade, a ne diplomata strane države

 

Crna Gora će biti naredna članica EU, poručio je optimistično Gabriel Eskobar, specijalni izaslanik  SAD za Zapadni Balkan, pred sam kraj svoga mandata.  Da odlazi sa te pozicije potvrdio je i sam,   istovremeno demantujući pisanje portala Frontliner, koji je prije nekoliko dana ustvrdio da je Eskobar u stvari razriješen.

Frontliner tvrdi da je  Eskobar razriješen dužnosti izaslanika SAD za Zapadni Balkan nakon njihovog istraživanja u kom su  „otkriveni potencijalni sukobi interesa i doveden u sumnju Eskobarov diplomatski integritet“.

Medij navodi da je  kontroverza oko Eskobara počela njihovim istraživanjem, objavljenim 22. marta, u kom su „iznijete tvrdnje o finansijskim vezama između Eskobarove porodice i srpskih državnih organa“. To se,  kako se u tekstu ocjenjuje, „dovodi u sumnju neutralnost američkog izaslanika u osjetljivom dijalogu Kosova i Srbije.“

Eskobar je oštro demantovao te navode: “Želim direktno da kažem da je sve u tom izvještaju laž koja se može provjeriti. Prije svega, nisam otpušten i svi u Stejt dipartmentu su to potvrdili. Drugo, moja supruga ne prima novac ni od jedne strane vlade. Moja supruga u svakoj ambasadi u kojoj smo služili, u Boliviji, Portugalu, Italiji, pa čak i Srbiji, bila je ponosna zagovornica međuljudskih kontakata. Ali ona to radi bez ikakvog plaćanja, bez ikakvog ugovora. Ona će to nastaviti da radi. Treće, nemam veze sa navodnim advokatom u advokatskoj firmi u Teksasu. A ta advokatska kancelarija ima veb-sajt i odgovorni novinar može doći do njih i potvrditi da nema veza. I četvrto, tvrdnja da su informacije potekle iz kongresnih izvora je lažna jer Kongres nije obaviješten o bilo kakvim kadrovskim promjenama”, prokomentarisao je Eskobar pisanje Frontlinera.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo