Prostorija u koju su nas prinudno smjestili je, najblaže rečeno, neuslovna, u njoj je aktivna trafo-tabla. Pošto ova tehnička soba nikada nije bila projektovana za ljude, a direktor Raonić je pretvorio u svojevrsnu kaznionicu za neposlušne, među zaposlenima je prozvana trafo-betonjerka

MONITOR: Kada i kako je došlo do toga da Vi i Vaš kolega, reditelj Milan Šofranac, budete premješteni u neuslovnu prostoriju poznatu kao „trafo-betonjerka“?

ŠĆEPANOVIĆ: U trafo-betonjerci smo od maja prošle godine. Imali smo lijepu kancelariju na trećem spratu i onda nam je samo rečeno da se iz nje iselimo kako bi se oslobodila za reditelja Senada Šahmanovića. Kada sam shvatio gdje nas šalju ostao sam bez riječi. Ja sam dugo u ovoj kući i veoma dobro pamtim razne detalje. Znam da ova prostorija nikada nije bila namijenjena boravku ljudi. U nju su godinama odlagane promijenjene WC šolje, slavine i vodokotlići. Kompletan vodoinstalaterski materijal se ovdje skladištio kako bi se pravio godišnji popis. Kada su nam naložili da se selimo ovdje, kada sam ušao u ovu prostoriju, rekao sam kolegi Šofrancu: ,,Mićo, evo stigosmo u kanalizaciju.“ Ovo je, naravno, svjesno urađeno. Kolega Šofranac je sjajan reditelj. Iza njega su brojne dokumentarne emisije, igrani program, a on je i režiser poznatog serijala istraživačkog novinarstva „Mehanizam“. Obojica smo članovi Sindikata zaposlenih RTCG-a. Svi članovi u poslednje dvije godine trpe strahovite pritiske. Prostorija u koju su nas prinudno smjestili je, najblaže rečeno, neuslovna, u njoj je aktivna trafo-tabla. Pošto ova tehnička soba nikada nije bila projektovana za ljude, a direktor Raonić je pretvorio u svojevrsnu kaznionicu za neposlušne, među zaposlenima je prozvana trafo-betonjerka.

Sindikat zaposlenih RTCG-a obraćao se ovim povodom direktorici produkcije RTCG-a, rukovoditeljki HR službe, pomoćniku generalnog direktora za tehniku, ali niko ne reaguje, niko ne preuzima odgovornost za premještaj. Niko nište ne zna. A svi znaju sve – da direktor Raonić vuče sve konce, naročito kada je u pitanju kažnjavanje neistomišljenika.

MONITOR: Kako komentarišete ponudu menadžmenta RTCG-a da pojedini političari obiđu prostorije u kojima ste kako bi demantovali tvrdnje o nehumanim uslovima?

ŠĆEPANOVIĆ: Poznato mi je da je direktor Raonić pozvao poslanike Evropskog saveza da posjete RTCG. Direktor maše nekakvim izvještajem o tome da je zračenje trafo-table u granicama dozvoljenog kao da taj komad papira ima moć da ovu ruiniranu udžericu pretvori u prostor dostojan ljudskog bića. Nije nam baš ova betonjerka idealna za posjete, ali ćemo rado, na našem rešou iz prošlog vijeka, skuvati kafu za poslanike svih političkih partija, koji zakucaju na naša vrata. Sindikat zaposlenih RTCG-a uputio je poziv i parlamentarcima i ministrima, i predsjedniku Skupštine i premijeru i predsjedniku države. Svi su dobrodošli da barem na pola sata osjete kako se Javni servis ophodi prema svojim zaposlenima. Ja srijedom režiram emisiju „Budimo budni – pitajte Vladu“, pa ministri koji gostuju mogu poslije snimanja da svrate kod nas na kafu.

MONITOR:Završili ste Fimsku akademiju u Pragu, od kada radite u Javnom servisu?

ŠĆEPANOVIĆ: U Radio-Televiziju Titograd došao sam davne 1987. Te sam godine diplomirao Filmsku i televizijsku igranu režiju u Pragu i odmah po povratku u Crnu Goru pošao sam do Rajka Cerovića kojega sam vidio poslednji put godinu i po dana prije diplomiranja, tada je bio urednik Kulturno-umjetničkog programa. Kad sam ga potražio u zgradi, saznao sam da je u međuvremenu postao glavni i odgovorni urednik Televizije. Kako sam se pojavio u njegovoj kancelariji, Rajko me umjesto pozdrava dočekao pitanjem: „Jesi li završio?“.

„Jesam“, jedva sam uspio da odgovorim jer me on već uhvatio za ruku i gotovo ugurao u susjednu kancelariju uz riječi: ,,Pero, evo ga, završio je!“. Obratio se tadašnjem generalnom direktoru Peru Radoviću i uzviknuo: „Naš je!“. Tako je počela moja tridesetdevetogodišnja karijera u nacionalnoj televiziji – kući koja me je stvorila. Naime, Radio-Televizija Titograd me stipendirala od druge godine studija, a nakon druge godine su moji roditelji dobili poziv od republičke vlade gdje su informisani da će i vlada finansijski podržati moje školovanje.

Filmsku akademiju scenskih umjetnosti – FAMU  završio sam za 4 i po godine iako su studije trajale 5 godina. Studiranje je skraćeno zbog značajnog uspjeha mog studentskog filma „Lilika“ koji je snimljen po istoimenoj priči Dragoslava Mihailovića. Film je, mimo protokola, uvršten u takmičarski repertoar prilikom izbora najbolje filmske akademije na svijetu. Bio je to presedan jer FAMU, po pravilu, nije kandidovala ostvarenja stranih studenata. Međutim, „Lilika“ je bila izuzetak i te godine FAMU je izabrana za najbolju filmsku akademiju.

Pola godine nakon što sam se zaposlio u Radio-Televiziji Titograd, počeo sam da snimam svoj prvi igrani film „ Da capo“ sa Milanom Štrljićem u glavnoj ulozi. Štrljić je glumio sina iza kojega stoji otac i očev položaj. U filmu uz njega nastupa sjajna glumačka postava – Boro Begović, Suzana Petričević, Abdurahman Šalja, Branka Sekulović i drugi. Pamtim mnoge lijepe trenutke sa snimanja ove TV drame. Dolazi Milan jedan dan i kaže : „Bobo, ne znam što da radim, baš mi je neprijatno, gdje god dođem da nešto kupim, niko ništa neće da naplati. Kafanu da ne pominjem.“ Ja mu kažem: „ Milane, ne brini. Nisi svjestan da grad pravi ovaj film.“. Mislim da nigdje nismo platili nijedan prostor koji je korišćen za snimanje. Producent je pri kraju snimanja došao kod direktora i rekao da planirana sredstva u velikoj mjeri nisu potrošena. Taj razgovor se poslije prepričavao. Pita Pero Radović: „Kako ne potrošiste taj novac?“, a producent odgovara: „Prebaci to, Pero, na Đeknu, njima će trebati!“

MONITOR: Po čemu još pamtite taj period rada u Televiziji?

ŠĆEPANOVIĆ: Živo se sjećam prve klape prvog filma koji sam režirao za moju kuću. Prva klapa je svima bila važna, došlo je cijelo rukovodstvo televizije. Jer to je bio veliki događaj ne samo na nivou televizije. Grad je to doživio kao svoj projekat, a i republika. Svi jugoslovenski ilustrovani časopisi su poslali novinare. Prilazi mi direktor i kaže: ,,Trebao si mi na trenutak. Slobodane, ja sam ti direktor. Svi smo evo došli i radosni smo što počinješ. Dovoljno je da čisto zanatski snimiš film i mi smo ogroman uspjeh napravili“.  Htio je da me podrži, da ne budem opterećen njegovim očekivanjima, da mi da slobodu da radim. Film nastaje, naša koleginica se vraća iz Makedonije gdje je bila prodaja i javlja nam da je šest zemalja kupilo film „Da capo“. Stiže informacija do generalnog direktora. On, zadovoljan, kaže Rajku Ceroviću: „Radimo sledeći projekat“. A ja sam već bio predložio film „Zašto si tako tužan?“ po tekstu Vaclava Havela. Originalni naziv je „Audijencija“, u njemu su igrali Boro Begović i Goran Sultanović. I tako je krenulo. Uslijedili su drugi projekti – filmovi, TV drame, komedije.

Evo da izdvojim još jedan detalj. Sjećam se kada smo 1994. snimali TV komediju „Kreni prema meni“ sa Danilom Lazovićem koji tumači ulogu instruktora vožnje i Ljljanom Blagojević u ulozi vrsne intelektualke koja uči da vozi, njenu majku je glumila čuvena Olivera Marković. Snimamo scenu na groblju, Danilo nosi dva bidona sa po 20 litara vode. Tražim da se ponovi scena. Kažem: „Ispravi se Danilo i nosi tu vodu muški kako ti i dolikuje!“. A on odgovara: „E ‘ajde, Bobo, dođi da ti natovarim ovih 40 litara, pa da svi vidimo kako se to muški voda nosi!“.

MONITOR: Kako Vam se čini današnja atmosfera u RTCG-u u odnosu na protekle decenije?

ŠĆEPANOVIĆ: Nasuprot tom vremenu kada su me objeručke dočekali kao školovanog reditelja i dali mi sve uslove da radim, poslednjih godina ja nemam priliku da izrazim svoje znanje, iskustvo, kreativnost. Javno kritikujem rad aktuelnog menadžmenta i direktora RTCG-a koji je na intervjuu pred Savjetom, prije nego što je izabran za prvog čovjeka Javnog servisa i sam rekao da ne poznaje mnogo televiziju. Kritika se u RTCG-u ne prašta kao ni to što sam član Sindikata zaposlenih RTCG-a i to su već dva razloga da se odbijaju svi projekti koje svake godine predlažem kroz, do detalja razrađene, knjige snimanja. Evo samo da pomenem igranu seriju od osam jednosatnih epizoda ,,Bihorci“ po romanu poznatog pisca Ćamila Sijarića. A bilo je dosta drugih predloženih projekata. To je užasno i surovo. Opet želim da naglasim – mene je ova kuća stvorila. I ja poslije svih ovih godina često imam osjećaj da joj nisam dovoljno uzvratio. Zato želim da radim, odatle crpim snagu iako smo u betonjerci.

Što se atmosfere u kući tiče – odnosi među kolegama su poremećeni. Osnovni princip je „zavadi, pa vladaj“. Ne poštuje se znanje. Forma je iznad suštine. Kvantitet je iznad kvaliteta. Kupuje se tehnika, a ne znamo što ćemo da snimamo. Uvijek se tehnika kupovala na osnovu onoga što planiraš da proizvodiš. Kupili smo tri robot-kamere za 740.000 eura. To su kamere za specijalizovane emisije. Recimo za kvizove gdje se tačno zna dinamika, pitanje-odgovor, pitanje-odgovor. Mi smo prvo kupili kamere, pa tek onda smišljamo kako da ih koristimo. Stavili smo ih u prostor od 50 kvadrata gdje se ne može iz svake pozicije dati total, pa reditelj nema puni dijapazon mogućnosti kada radi.

Predrag NIKOLIĆ

Od seoskih puteva i gradskih ulica do škola, bolnica i skijališta, imena četiri građevinske firme ponavljaju se u javnim nabavkama širom sjevera Crne Gore. Rožajski Tofi, bjelopoljski Konstruktor Group, beranski Gold Grading i pljevaljska Tehno-gradnja dobijaju milionske ugovore od opština i državnih organa

Četiri  preduzeća pojavljuju se u desetinama postupaka javnih nabavki sjevernih opština. To su: rožajski Tofi, bjelopoljski Konstruktor Group, beranski Gold Grading i pljevaljska Tehno-gradnja. Poslove koje dobijaju raznoliki su – od asfaltiranja seoskih puteva do višemilionskih projekata za turističke centre.

U javnim nabavkama od 2021. do 2026. godine, prema podacima TenderMonitora, Tofi se pojavljuje u 133 postupka, Konstruktor u 53, Gold Grading u 43, a Tehno-gradnja u 21. Njihovi poslovi obuhvataju više sjevernih opština, a nastupaju samostalno, sa partnerima ili kao podizvođači. Zbir dostupnih iznosa, prema evidentiranim udjelima firmi, iznosi oko 18,72 miliona eura za Tofi, 6,71 milion za Konstruktor, 2,33 miliona za Gold Grading i 4,34 miliona za Tehno-gradnju. Državni poslovi dodatno povećavaju njihov angažman.

Tofi dobija poslove u Rožajama, Plavu, Petnjici, Gusinju, Beranama, Andrijevici i na Žabljaku. U Rožajama ima 70 evidentiranih dodjela vrijednih oko 9,22 miliona eura, u Plavu 27 i približno 5,66 miliona, u Petnjici 15 i oko 2,11 miliona, a u Gusinju 13 i približno 1,38 miliona eura.

Razlika u odnosu na konkurente posebno je vidljiva u Rožajama. Naredni dobavljač na prikazanoj listi TenderMonitora je Kvatro-RH, koji ima devet dodijeljenih poslova vrijednih oko 278.000 eura. U Plavu Kiko Construction ima 14, Konstruktor sedam, a Gold Grading pet, naspram Tofijevih 27.

Firma posluje od 2002. godine. Prema CompanyWallu, tokom 2025. imala je prosječno 42 zaposlena, dok ih je dvije godine ranije bilo 28. Prihod je u tom periodu porastao sa oko 9,34 na 10,83 miliona eura. Među državnim poslovima koje TenderMonitor evidentira uz Tofi nalaze se nova ulica u Plavu, vrijedna oko 2,22 miliona eura, glavna gradska ulica u toj opštini, oko 1,32 miliona, i druga faza uređenja korita Ibra u Rožajama, oko milion eura.

Za put Rožaje – Most Zeleni dostupan je ugovor Uprave za saobraćaj sa Tofijem od 3. decembra 2024. godine. Vrijednost u evidenciji nabavki iznosi približno 826.000 eura.

Prema TenderMonitoru, Tofi je evidentiran i kao podizvođač na adaptaciji puta preko Trešnjevika i rekonstrukciji vrtića u Gusinju. Dio proizvodnih kapaciteta potvrđuje proizvođač MEKA, koji navodi da je firmi isporučio betonjerku K120 i da je ranije kupila postrojenje za drobljenje i separaciju kamena kapaciteta 250–300 tona na sat. Potpun broj građevinskih mašina nije utvrđen.

Ministarstvo javnih radova prvobitno je izabralo konzorcijum Indel inženjering–Tofi za projektovanje, izgradnju i opremanje bazne stanice ski-centra Hajla–Štedim. Ponuda je, prema medijskim izvještajima, iznosila oko 10,4 miliona eura. Komisija za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki 26. oktobra 2026. poništila je odluku nakon žalbe Bemaxa i predmet vratila na ponovno odlučivanje.

Prema obrazloženju Komisije, koje prenose mediji, ostalo je nejasno kako su partneri podijelili poslove, procentualno učešće u cijeni i odgovornost za rukovođenje građenjem. Konzorcijum je prigovore smatrao neosnovanim.

Konstruktor Group u evidenciji ima opštinske poslove u Bijelom Polju, Mojkovcu, Plavu, Kolašinu i Pljevljima. U Bijelom Polju evidentirano je 27 postupaka, sa poznatim iznosima i udjelima od oko 3,46 miliona eura, a u Mojkovcu 11 i približno 1,76 miliona. Za devet od ukupno 53 unosa u bazi nedostaje vrijednost.

Firma Enida Balića povećavala je broj zaposlenih uporedo sa prihodima. U 2023. imala je prosječno 17 radnika, godinu kasnije 26, a u 2025. njih 40. Prema CompanyWallu, prihod je za te tri godine porastao sa približno 2,65 na 11,31 milion eura.

Za put Vragodo – Vrioci – Žarski katun Konstruktor je prijavio 46 stalno zaposlenih, uz uvjerenje Poreske uprave iz januara 2026. Dokumentacija sadrži i spisak od 18 vozila i mašina, među kojima su kamioni, mikseri, bager, valjci i finišer. Dio opreme obezbijeđen je zakupom ili lizingom. Spisak se odnosi na taj posao, a ne na ukupnu mehanizaciju firme.

Ugovor za taj put Konstruktor je dobio sa Brivom. Ukupna vrijednost je oko 4,64 miliona eura bez PDV-a, a Konstruktorov evidentirani dio približno 3,94 miliona. Evidencija navodi i zaključen ugovor za put Jasikovac – Cmiljača od 9,18 miliona eura bez PDV-a. Izbor Konstruktora za ulicu Donji Pažanj u Kolašinu, ponudom od oko 1,37 miliona eura bez PDV-a, potvrđuju i Vijesti, koje su izvijestile o početku pripremnih radova.

TenderMonitor uz Konstruktor evidentira i projekte na Hajli–Štedimu i putu Gubavač – Bistrica sa mostom. Kao podizvođač naveden je na dva posla u Gusinju – saobraćajnici između Čekića džamije i mosta na Vruji i putu Gusinje – Vusanje.

Prvobitni izbor Konstruktora i Briva za drugi posao na kolašinskim putevima poništen je nakon djelimičnog usvajanja žalbe Bemaxa. Opština je potom ponovo izabrala isti konzorcijum. U mojkovačkom postupku žalba na provjeru Konstruktorovih poreskih obaveza odbijena je kao neosnovana.

Gold Grading se pojavljuje u opštinskim nabavkama Berana, Andrijevice i Plava. U Beranama su evidentirana 32 postupka sa poznatim iznosima od oko 1,29 miliona eura, u Andrijevici šest sa udjelima vrijednim približno 640.000, a u Plavu pet i oko 408.000 eura.

Firma Lazara Đurišića imala je prosječno deset zaposlenih u 2023, 15 u 2024. i 18 u 2025. godini. Prema CompanyWallu, prihod je porastao sa oko 824.000 na 1,63 miliona eura.

Prema TenderMonitoru, među državnim ugovorima dodijeljenim ovoj firmi nalaze se put Andrijevica – Jošanica, oko 493.000 eura, saobraćajnica prema sportskoj zoni Berana, oko 471.000, vodovod Buče, približno 458.000, škola u Donjim Lugama, oko 294.000, i put Murino – Mašnica – Karadžin brijeg – Zoriće, oko 339.000 eura.

Izvještaj beranske Agencije za izgradnju za 2020. pokazuje da je Gold Grading tada obezbjeđivao asfaltnu masu, dok je Agencija transport i ugradnju obavljala svojim radnicima i mehanizacijom.

Tehno-gradnja se u pregledanim pljevaljskim javnim nabavkama pojavljuje u 21 postupku, ukupne evidentirane vrijednosti oko 4,34 miliona eura. Državni poslovi ove firme obuhvataju i područja opština Berane, Plav, Gusinje, Rožaje, Mojkovac i Bijelo Polje.

Firma Mirka Bjekovića imala je prosječno 56 zaposlenih u 2023, zatim 44 u 2024. i 55 u 2025. godini. Prema CompanyWallu, prihod joj je prošle godine iznosio približno 3,35 miliona eura.

TenderMonitor uz firmu evidentira ugovore za objekat u pljevaljskoj kasarni, oko 939.000 eura, bolničku zgradu u Beranama, približno 712.000, tržnicu u Plavu, oko 497.000, i policijski objekat u Gusinju, približno 297.000 eura. Kao podizvođač firma je, prema TenderMonitoru, evidentirana na završnim radovima škole „Dušan Korać“ i Muzičke škole u Bijelom Polju.

Iz lokalnih uprava na sjeveru ukazuju na to da ih pravila javnih nabavki ponekad obavezuju da prihvate najbolje rangiranu ponudu, iako imaju rezerve prema tome kako će posao biti izveden. Ponuda koja je najpovoljnija po unaprijed propisanim kriterijumima ne mora se na kraju pokazati i kao najisplativija za opštinu. Kašnjenja, dodatni radovi i produžavanje rokova mogu promijeniti prvobitnu računicu, dok građani duže čekaju na put, vodovod ili obnovljeni objekat.

                                                                                                            Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Neumjesno korišćenje imena Central park u budvanskom kontekstu, predstavlja klasičan primjer takozvanog greenwashing-a, zelenog obmanjivanja, naziva poznatog i u arhitekturi. U pitanju je marketinška strategija kojom se neki građevinski objekat predstavlja kao ekološki i „zelen“, iako je suštinski na djelu betoniranje

Iz kabineta predsjednika Opštine Budva, Nikole Jovanovića, najavljen je novi ekskluzivni projekat – Central park Budva – investicija vrijedna oko 25 miliona eura. Poslije čitavog niza projekata vrijednih na desetine miliona eura koje je tokom ove godine u investicionom zamahu, kakav se ne pamti, plasirala lokalna uprava, najava izgradnje novih objekata na jedinoj preostaloj zelenoj parceli u gradu, izazvala je brojne negativne komentare među građanima i predstavnicima političkih partija.

Gradnja se planira na slobodnoj lokacji pored zgrade Pošte, preko puta tržnog centra TQ Plaza, poznatoj kao Velja voda, površine 5.087 m2, koja u ovom trenutku predstavlja djelimično uređenu parkovsku površinu. Nešto manje od 3.000 kvadrata zemljišta u vlasništvu je tivatske kompanije CG LUX, kazahtanskog biznismena Igora Bidila, dok je preostalih 2.140 kvadrata u vlasništvu države Crne Gore, sa pravom raspolaganja Opštine.

Na sjednici Skupštine koja je održana 30. oktobra, planirano je da predsjednik Jovanović odbornicima predstavi detalje ovog projekta, kako bi dobio saglasnost da započne pregovore oko njegove realizacije. Investicija od 25,3 miliona eura predviđena je rebalansom budžeta čiji je predlog izazvao veoma oštru raspravu u kojoj umalo nije došlo do fizičkog obračuna među odbornicima. Sjednica SO je prekinuta nakon što su sa nje udaljeni odbornici opozicije, Blažo Rađenović (URA) i Jovana Todorović (DNP), dok su odbornici Demokrata i Pokreta za grad napustili zasijedanje.

U njihovom odsustvu skupštinska većina, koju čine Jovanovićeva grupa Budva naš grad, DPS i ES, usvojila je rebalans budžeta i dala ovlašćenje predsjedniku Jovanoviću da započne pregovore sa CG Lux oko realizacije projekta Central park Budva.

„Ovlašćuje se predsjednik Opštine Budva Nikola Jovanović da u ime i za račun Opštine Budva vodi pregovore i usaglasi predlog Ugovora o zajedničkom investiranju i izgradnji sa Društvom za turizam, trgovinu i usluge, export-import “CG LUX” D.O.O. Tivat, te preuzme druge radnje u cilju realizacije projekta “Central park Budva-park koji povezuje grad“ – koncept novog javnog prostora sa pratećim sadržajima i javnim garažama“, piše u odluci Skupštine

Odbornicima nije predočena  projektna dokumentacija iz koje bi se moglo vidjeti na osnovu čega je utvrđena vrijednost projekta na 25 miliona. Nisu pred sobom imali idejni projekat, ime autora idejnog rješenja, podatke na osnovu kakvog prethodnog postupka je ono nastalo i ko je i na koji način izvršio procjenu vrijednosti investicije. Predstavnicima građana dostavljena je loša kompjuterska animacija projekta u kojoj su navedene pojedinačne cijene za svaki segment investicije (garaže, trg, park) ukupno 25.311.562 miliona eura. Ko je to izračunao, kojom metodologijom i na osnovu kakve dokumentacije, niko nije ni pitao.

Za ovaj projekat podzemnih garaža nije raspisan javni urbanističko-athitektonski konkurs, kao ni za dvije montažne garaže koje u centru grada, na Trgu republike, izvodi novosadska kompanija Gemmax gradnja. Opština nema posebnu službu, savjet ili komisiju za urbanističko i arhitektonsko uređenje grada. Sve odluke donosi jedan čovjek, pa se dogodilo da su na oko 300 metara razdaljine, u gradskom jezgru, planirane tri javne garaže.

Takozvani Central park predviđa izgradnju objekta sa jednom nadzemnom etažom i sedam podzemnih, u kojima se smještaju komercijalni sadržaji i javne garaže. Javnost je ostala uskraćena za detaljne informacije oko ovog projekta koji se predstavlja kao javno-privatno partnerstvo u kojem se javna zelena površina kombinuje sa velikim podzemnim parkinzima i komercijalnim poslovnim prostorima.

Na parecli od 5.000 kvadrata zelena površina ostaje u manjini. Zelenilo zauzima oko 3.000 kvadrata, ostatak od 2.000 hiljade nadzemnog dijela i sedam etaža podzemnog, predstavlja ogroman novi betonski objekat. Nadzemna građevina i prva podzemna etaža raspolažu sa oko 4.740 bruto površine na kojoj su predviđeni restorani, gastro zone, teretane, prodavnice, prostori za djecu….

Pod zemljom se planira izgradnja 6 etaža sa 540 garažnih mjesta. Priča o parku i izgradnji zelene oaze u centru Budve pred podacima o tome šta se planira, gubi na vjerodostojnosti.

Na lokaciji površine približno 5.100 kvadrata, u neposrednoj blizini hotela, poslovnih sadržaja i glavnih gradskih pješačkih pravaca, predviđeno je formiranje savremenog javnog prostora koji objedinjuje približno 3.000 kvadrata parkovskih površina i 2.000 kvadrata uređenog gradskog trga. Riječ je o ambicioznom arhitektonsko-urbanističkom konceptu koji ima potencijal da značajno unaprijedi kvalitet svakodnevnog života građana, ali i da doprinese stvaranju novog, prepoznatljivog identiteta centra Budve.

Koliko je projekat ambiciozan pokazuje i naziv – Central park Budva, po ugledu na poznati Central park u Njujorku. Neumjesno korišćenje imena Central park u budvanskom kontekstu, predstavlja klasičan primjer takozvanog greenwashing-a, zelenog obmanjivanja, naziva poznatog i u arhitekturi. U pitanju je marketinška strategija kojom se neki građevinski objekat predstavlja kao ekološki i „zelen“, iako za to ne postoje dokazi. Njime se stvara privid ekološkog pristupa kroz arhitektonske vizuelizacije i javne prezentacije, kao „urbana oaza“, jer sadrži malo zelene površine, dok se istovremeno betoniraju mnogo veće.

Nakon što su planovi Opštine o gradnji Central parka u Budvi dospjeli u medije, na društvenim mrežama osvanuli su podsmješljivi komentari i usporedbe sa Central parkom u Njujorku, sa kojim ovaj budvanski nema nikakve sličnosti. Radi se o jeftinom propagandnom triku u poslu kojim se privatna imovina komercijalno valorizuje pod plaštom javnog interesa.

Najpoznatiji gradski park na svijetu i jedan od simbola Njujorka izgrađen je u 19. vijeku prema projektu čuvenih pejzažnih arhitekata Frederika Loa Olmsteda (Frederick Law Olmsted) i Kalverta Voksa (Calvert Vaux). Predstavlja remek djelo pejzažne arhitekture, sa valovitim livadama, stazama, jezerima i bujnim šumama. Central park je globalni primjer masivnog zelenog prostora okruženog neboderima i betonom, navodi se u brojnim tekstovima o ovom najposjećenijem gradskom parku na svijetu.

Prostire se na oko 341 hektar, odnosno 3 miliona kvadrata, dok zeleni dio budvanskog parka zauzima 0,3 hektara ili 3.000 m2 površine, a cijeli projekat 0,5 ha.

Central park nema podzemnih javnih garaža, tržnih centara, poslovnih prostora teretana i trgovina. Sagrađen je na prirodnom tlu, zemlji i stijenama, dok se ovaj u Budvi formira na krovu podzemnih garaža kao pejzažna arhitektura na vještačkoj podlozi. On nema za cilj izolaciju od budvanskih solitera i silnog betona kao mjesto mira i odmora za posjetioce,  već rješavanje hroničnog nedostatka parking mjesta u gradu. Mali sadašnji park postaće mjesto buke, saobraćajne gužve i zagađenja okoline. Sve suprotno od koncepta Central parka na koji se autori ove ideje pozivaju.

Iz Demokratske CG pozvali su Specijalno državno tužilaštvo da obrati pažnju na najavljeni projekat. Oni su kazali da je u pitanju posao iza kojeg stoji DPS, odnosno projektna podrška nerealizovanim kombinacijama iz vremena Svetozara Marovića.

„Vlast koja nije u stanju da zakrpi rupe na asfaltu sada želi da nas ubijedi kako će izgraditi šest nivoa podzemnih garaža na jedinoj preostaloj velikoj zelenoj površini iza hotela Budva – lokalitetu poznatom kao Velja voda..“ kazali su u saopštenju za medije.

Branka PLAMENAC