Povežite se sa nama

OKO NAS

SJEVER, MJEŠTANI PROTIV MALIH ELEKTRANA, OPET: Sijevaju i pesnice

Objavljeno prije

na

Nakon incidenta u kom je mještanin  Marinko Mišković zadobio povrede u sukobu sa investitorom Igorom Mašovićem, bratom predsjednika andrijevičke opštine, mještani potkomovskih sela, u mjestu Jošanica blokirali su put koji vodi do radilišta. Oni su, u naelektrisanoj atmosferi, isticali da je neprimjereno to što je odluka o izgradnji elektrana donešena mimo njihovog znanja

 

 

Sukob mještana i koncesionara koji grade male hidroelektrane  Andrijevici je prošle sedmice zabiljež tonski i kamerom iz drona. Nije bio ni malo prijatan za nevladine aktiviste koji su došli da vide šta se to radi na rijekama ispod Komova.

Kako prenosi list Dan, višemjesečni nesporazumi imeđu Marinka Miškovića, koji posjeduje imanje i kuću u andrijevičkom selu Jošanica, i investitora Igora Mašovića, brata predsjednika opštine Andrijevica Srđana Mašovića, koji gradi nekoliko mini-hidroelektrana na Mojanskoj rijeci u Andrijevici, kulminirao je fizičkim obračunom. Mišković je u tom sukobu zadobio povrede.

Slučaj je andrijevičkoj policiji prijavio Srđan Perić, predstavnik organizacije KOD iz  Podgorice, koji tvrdi da su Mašovićevi radnici prijetili njemu i njegovoj ekipi koja je došla u sela ispod Komova da sagleda situaciju oko izgradnje malih hidroelektrana.

Perić je je imao urednu dozvolu za snimanje u Mojanskoj rijeci, ali se i pored toga, zajedno sa kolegom Boškom Milovićem, našao u dramatičnoj situaciji.

Na audio-snimku koji je Perić dostavio Danu  čuje se kako je došlo do sukoba između Mašovića i Miškovića.

Na snimku se čuje kako Mišković govori da mu je investitor prilikom izgradnje mini-hidroelektrana oštetio oko dvije hiljade kvadrata imovine, kao i vodozahvat sa vodeničkim kanalom, te da mu je okrenuo rijeku na imanje.

Igor  Mašović je kazao da mu Mišković traži 15 hiljada eura i da je to reket. Mišković tvrdi da mu je nuđeno 10 hiljada eura da im sve oprosti, na šta je reagovao Mašović tvrdeći da to nije tačno.

Na snimku se čuje i kako ih Perić usred rasprave pita da li su saglasni da KOD ovaj snimak koristi u obradi ovog sličaja, a i Mišković i Mašović odgovaraju da može.

Potom se opet čuje galama i prijetnje jednog od radnika koji vasojevićkim žargonom kaže “oćeš da te zavrljaždim jednom da ti svici na oči odu.”

“Nakon fizičkog sukoba koji je pri kraju polemike izbio između njih dvojice, kolega i ja smo stali između njih i spriječili dalji sukob. Teren je bio jako opasan,  gospodin Mišković je bio ozlijeđen i nalazio se u strmini bliže rijeci, pa je postojala opasnost da se survava u rijeku. Tada je nekoliko radnika investitora krenulo ka nama, a N.N. lice poznato investitoru direktno je prijetilo kolegi i meni. Mašović spriječio nasrtaj na nas, a nakon nekoliko minuta veoma mučne atmosfere svi učesnici su napustili mjesto ovog sukoba” piše u prijavi koju je Perić predao policiji.

Investitor Igor Mašović i mještanin sela Jošanica Marinko Mišković su, navodno poslije toga “izgladili odnose”. Nije ovo prvi sukob mještana i investitora koji grade male hidrocentrale na sjeveru, ali je bio najdramatičniji.

Mašović je do sada sa svojom kompanijom “Igma enerdži” na teritoriji Andrijevice izgradio tri male hodrocentrale. Na mjestu Bradavac, zatim na Ševerinskom potoku i Piševskoj rijeci.  Iz njih su već potekli struja i euri. On sada  izvodi radovi inad rijeke Zlorečice, koja svakodnevno unosi veliku količinu prljavštine u Lim. Na tom potezu, pa sve do ispod Komova, uz očigledno devastiranje prirode i privatizaciju vode kao opšteg dobra, gradiće se još desetak malih hidrocentrala.

Prilikom posljednjeg obilježavanja dana ove opštine, u julu, investitorov brat Srđan Mašović se pohvalio kako će sve te hidrocentrale zarađivati dvadeset miliona eura, a da će Opština Andrijevica godišnje prihodovati dvjesta hiljada. Nije to baš za pohvalu, kao što za pohvalu nije ni izjava da će u hidrocentralama biti zapošljeno pedeset ljudi. Ove ideje su toga dana dobile punu podršku od Vlade Crne Gore kroz izjavu premijera Duška Markovića da su male elektrane budućnost Andrijevice.

Mještani ne misle tako. Nakon incidenta u kom je Mišković zadobio povrede u sukobu sa investitorom Mašovićem, mještani potkomovskih sela, u mjestu Jošanica, u znak protesta, blokirali su put koji vodi do radilišta.

Oni su, u naelektrisanoj atmosferi, isticali da je neprimjereno to što je odluka o izgradnji elektrana donešena mimo njihovog znanja.

Naglašavaju da su predstavnici državnih institucija prethodno trebali da se dogovore sa mještanima i da ih pitaju za njihove interese, pa tek onda da daju dozvolu investitorima da devastira njihove rijeke i imovinu.

Poručuju da je zbog takvog odnosa države došlo do incidenta, te da oni neće više tolerisati ničije nasilje.

“ Naš mještanin je povrijeđen samo zato što je štito svoju imovinu. Glavni krivac za ovakva dešavanja je država jer njeni predstavnici nijesu obavijestili mještane šta se ovdje radi i na koji način mogu da zaštite svoju imovinu i interese. Prepustili su investitru da se sa nama dogovara u hodu, kao na pijaci” – kaže član Savjeta mjesne zajednice Кonjuhe Dragan Mišković.

Tokom blokade mještani su od investitora zatražili da ispoštuje njihove zahtjeve u vezi popravke puteva i zaštite imovine.

“Neko će odavde da zgrne milone, zato je red da se ispoštuju naši zahtjevi. Tražimo da se urade obaloutvrde  koje će spriječiti izlivanje rijeke iz korita. Uz to, poručujemo da niko nema poravo da nas bije samo zato što branimo svoju đedovinu. Nama je dosta praznih obećanja jer jer nvestitorima važno da završe svoj posao i da nakon toga kažu ‘doviđenja, mi se znamo iz viđenja“ – kaže Mišković.

Okupljeni mještani su se razišli nakon što je na lice mjesta došao investitor Mašović i sa njima postigao dogovor oko narednih aktivnosti.

“Sve što sam obećao mještanima ja ću i da uradim, onako kako sam to činio i do sada. Žao mi je što je došlo do nesporazuma i nadam se da takvih situacija više neće biti” – rekao je Mašvić.

Mještani su pozvali predstavnike državnih institucija da dođu u sela ispod Кomova i da vide kako ovdje narod živi. Kažu da zbog maćahinskog odnosa države ovi krajevi ostaju pusti.

“Mi ovdje u 21 vijeku ručno betoniramo puteve kako bi došli o svojih kuća. Zar to nije sramota, tim prije kad se zna da su nam uzeti svi prirodni resursi i da neko od toga ostvaruje enormne prihode” – kaže Radenko Janković.

Sjever se pobunio protiv tajkuna koji su okupirali vodotoke u ovom dijelu Crne Gore, gradeći male hidroelektrane sumnjivim novcem, i novcem dijelom dobijenim državnom pljačkom kroz račune za struju, kao navodni “podsticaj za obnovljive izvore energije”.

Pojedinačni protesti u mjestima gdje se grade elektrane, prerasli su jednom prilikom u masovni zajednički protest građana Plava, Berana, Andrijevice, Bijelog Polja, Rožaja i Kolašina. U Beranama je gradnja malih elektrana daleko odmakla a najdrastičnije je devastiran prostor sela i rijeke Šekular.

U Plavu su mještani uspjeli da sudskom presudom zaustave gradnju druge male hidrolektrane na rijeci Komarači. Zaustavljena je i gradnja rijeke u berasnkom selu Vinicka. U Andrijevici sijevaju pesnice, ali se gradi. Skoro da neće ostati ni jedan potok ispod Komova da neće biti u cijevima.

 

                                 Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo