Povežite se sa nama

INTERVJU

MARIJA PEROVIĆ, REDITELJKA: Prijateljski, skoro zavjernički projekat

Objavljeno prije

na

Nevjerovatan je osjećaj kada na korejskom jeziku, sa tim slovima koji nama liče na dobro dizajniranu tipografiju pročitate Grudi, vidite Nikšić i sjetite se trenutaka od prije dvije godine sa snimanja

 

Serija Grudi, u režiji Marije Perović, produkciji Meander Filma i RTCG i distribuciji beogradske kuće Visionary Thinking dobila je prestižno Specijalno priznanje žirija u kategoriji Mini serija na 14. Seoul International Drama Awards 2019, najprestižnijem i najvećem svjetskom televizijskom festivalu. Nedavno se Marija Perović vratila iz Seula gdje joj je uručena nagrada. Na osnovu serije napravljen je i film, po scenariju Vladislave Vojinović i Marije Perović, koji je imao uspješnu premijeru na festivalu u Herceg Novom i očekuje se da uskoro stigne u bioskope.

Marija Perović, poznata i kao prva crnogorska filmska rediteljka, filmsku i televizijsku režiju diplomirala je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Režirala je nagrađene dugometražne igrane filmove Opet pakujemo majmune  i Gledaj me i dokumentarni film Neka beskrajna sloboda. Bila je i jedan od reditelja hrvatske serije Vila Marija. Profesorica je na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.

MONITOR: Nedavno ste se vratili iz Seula. Vijest je iznenadila mnoge jer su u konkurenciji bile serije najgledanijih svjetskih televizija, najpoznatijih producentskih kuća. Kako je uopšte došlo do nominacije?

PEROVIĆ: Distributeri serije i jedni od manjinskih koproduceneta filma  Visionary thinking  prijavili su u januaru mini seriju Grudi za selekciju Festivala. U aprilu sam saznala da smo prošli širi izbor, u junu sam saznala da smo dobili nagradu. Negdje u aprilu sam na netu potražila Festival i zaključila da je ogromna stvar što smo u tom trenutku u osmini finala, da upotrebim sportski rječnik, da nas je neko primijetio i čuo za Crnu Goru i za projekat. Sama informacija o nagradi je izazvala suze, iako znam da nisam ni plačljiva ni patetična. Granica između emocija, pozitivnog šoka i dobre patetike je često tanka i nevidljiva. Cijelo takmičenje, predselekcije i selekcija je trajalo pola godine.

MONITOR: Na snimku, koji se može vidjeti na Internetu, na svečanosti vidi se trejler ,,Grudi”, nama poznati glumci, Nikšić, čuje se korejski, publika aplaudira, nekoliko puta se pominje ime naše zemlje… Da li će ovo priznanje biti samo za seriju ,,Grudi” i sve vas koji ste je pravili ili će imati nekog odjeka i na našu kinematografiju i otvoriti vrata nekim novim serijama i projektima iz Crne Gore?

PEROVIĆ: Ovo jeste nevjerovatan i regionalni uspjeh, jer je ovo prvi projekat iz bivše Jugoslavije koji je dobio nagradu. Pominjem Jugoslaviju jer prije Grudi, kao i na dosta lokacija u svijetu – Jugoslavija je nešto značila. Da, za Crnu Goru su prvi put čuli, ako izuzmemo ostale dobitnike iz Izraela, Njemačke, Holandije, Francuske, Velike Britanije… koji su sa adresom  upoznati, ali više po  nepopularnim lokacijama vezanim za period od prije dvadeset godina. Nevjerovatan je osjećaj kada na korejskom jeziku, sa tim slovima koji nama liče na dobro dizajniranu tipografiju pročitate Grudi, vidite Nikšić i sjetite se trenutaka od prije dvije godine sa snimanja. Zbog treme, trapavosti i da se ne bih saplela, ili iz svih iracionalnih patetično – emotivnih razloga, odbila sam da držim slušalice u ušima u kojima se čuo engleski simultani prevod, a ime zemlje je bilo šifra, da treba da ustanem po nagradu. Svi koji smo dobili nagrade bili smo izuzetno uzbuđeni, a ja za suze – koje nas, pa i mene, nerviraju u takvim prilikama kada zavaljeni u fotelje od kuće gledamo prenose – nisam imala prostora. U glavi je zvonilo: izdrži i nemoj da nas obrukaš. Da, sada mi je krivo što nisam smjela da podignem glavu… I da, bilo je divno i preponosno u ime svih nas pedesetak koji smo na bilo koji način bili uključeni u proces održivosti Grudi.

MONITOR: Kakve su reakcije iz Crne Gore?

PEROVIĆ:  Dirljive! Imam tu lošu ili dobru osobinu da gledam samo dobre stvari, i ne osvrćem se na loše. Statusi sa Facebook stranice Grudi, djeljeni su po mrežama. Čestiki je bilo onoliko, naravno i analiza iz kuće i od najbližih- mogla si da podigneš glavu, ali iza svega toga osjećao se ponos. Danas su mi čestitale i sve kolege na  Univerzitetu i osjetila sam se dobro, jer to je bila prilika da pomenem moju dragu koleginicu i prijateljicu, takođe profesoricu, Dubravku Drakić, koja je koproducentkinja Grudi, i sve studente i profesore sa Fakulteta na Cetinju sa kojima smo radili. I ovo nije formalno – Grudi su zaista regionalni projekat, i prije svega prijateljski, skoro zavjernički, koji i tematski i stilski, blago nostalgično pripada svima nama iz sedamdeset i neke, a vjerovali smo u drugačije i tu vjeru nismo izgubili. Možda nas je malo, ali eto stigosmo i do Seula, na drugi kraj svijeta. Kao i u Grudima,  pamtim samo dobre stvari, drage ljude i profesionalce,  a sve ono što jesu prepreke i dalje postoji. Eto Grudi su projekat koji nikako nije podržan od opštinskih struktura grada Nikšića. Ko zna – valjda se ne broji kada se grad vidi, neću reći u regionu, nego evo i širom svijeta. Valjda se računa samo  mišljenje ,,komiteta“. Lijepo je što se u ovom projektu prepoznaje univerzalno, iako je u njemu kuća u kojoj sam odrasla, krevet u kojem sam spavala, hodnici u haustoru kroz koje sam trčala u dvorište i uz koje sam se penjala nakon prvih izlazaka. Iako je taj prostor naselila filmska ekipa, a danas mogu reći, i nisam mogla sve da ih pomenem u Seulu, prijatelji. I zaista posvećeno je svima njima kojima se nekada učini da nemaju pravo i snagu da sa svojim životom rade šta hoće, ili da se za isti izbore. Volim tu repliku, mislim da je jako tačna, nije moja – Vladislavina je, pa mogu da je pomenem, kao i sve one ljude koji se u testemonijalima koji su bili rizično sa aspeka forme i navika TV gledališta, nisu uplašili da budu jednako iskreni.

MONITOR: Na filmskom festivalu u Herceg Novom premijerno je prikazan film ,,Grudi”.

PEROVIĆ: Grudi, u oba projekta imaju veze i sa predstavom žene majke, ne žene žrtvenice i paćenice doduše, tako da u sličnom konteksttu mogu da napišem ovako… Grudi film i Grudi mini serija, različiti su po formi, sceanarističko – rediteljskom pristupu, i smatram da i druga publika ide u kino, a druga prati serije. I negdje postoji strah da im ne budem poput maćehe. A druga koproducentkinja – poput tetke, ili da ne vodim najbolje računa, ne pravim najpametnije strategije. A kao i kada je svako dijete u pitanju, tu postoje usput i savjetodavci, koji imaju stav, ali neće da prelome… Jedva čekam susret filma Grudi sa publikom u kinima, ali stalno se čuje – čekaj, nije dobar termin, čekaj plasman na neki festival! A ono što ja znam jeste da je film efemeran proizvod, da ga treba plasirati dok je vruć, i da Grudi vole ljudi. Makar se tako ispostavilo na Festivalu u Hereceg Novom, pred prepunom Kulom.  Sada će da bude prikazan i na Festivalu u Ulcinju. Neke festivale iz komšijskih država sam zamolila da čekaju sjedeće izdanje, čekajući po propozicijama nešto veće… A u stvari smatram da Grudi kao film mogu da žive jako dobro po bioskopima, i računam da će žene koje su okosnica izlaska iz kuće da nagovore partnere da gledaju Grudi.

MONITOR: Od Vašeg filma ,,Gledaj me” prošlo je deset godina. Producentkinje filma ,,Grudi” ste glumica Dubravka Drakić i Vi. Pretpostavljam da ste stvar uzele u svoje ruke jer je bilo veoma teško realizovati ovakav projekat. Kakvo je bilo iskustvo?

PEROVIĆ:  S jedne strane – zaista nezaboravno. Drugačije u odnosu na sve do sada, jer se nekako desio s kraja, na inicijalnu Dubravkinu podršku za projekat koji sam imala, i koji je stajao. I ta podrška, postoji i danas. Iako mi nemamo po svim pitanjima incijalno slaganje, imamo inicijalno povjerenje jedna u drugu i poštovanje. Jer su Grudi intimna priča na globalne teme, Dubravka često kaže da mi funkcionišimo kako ,,partneri “ treba da funkcionišu – kada jedna ,,padne “ ili posumnja –  druga je podigne. Grudi su prešle neke granice koje drugi proizvodi nisu uspjeli da pređu, a mislim da inicijalno niko nije vjerovao osim Dubravke da ćemo to sve uspjeti. I zato je Dubravka Drakić odlična koproducentkinja, jer prepoznaje iz srca, ili na intuiciju, a dobar smo tandem jer i dalje učimo jedna od druge, i dopunjujemo se u različitim iskustvima. Imajući razgovore u RTCG-u ili po institucijama, često smo čule u sebi, iako to niko nije rekao – šta ove žene hoće? ili zašto nas ,,dave“? Ove žene su htjele da rade ono za šta su školovane, i ako neće ,,drugi” , da same pokušaju da stvore uslove. I da hvala svima na pomoći i podršci, ali i dalje nije baš svima jasno da se vratim na Vaše prvo pitanje – kolika bi šansa za sve mogla da bude nagrada u Seulu. A završiću, da od silnih očekivanja koje život nosi, pogotovo prema svakoj podijeljenoj ženi, pogotovo na Balkanu, nekada nisam sigurna ni da nas dvije znamo – kolika može da bude za naše Grudi.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

Dr Đorđe Čekrlija, profesor Filozofskog fakulteta u Banja Luci: U BiH postoje samo dominantno ljevoruki političari

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaki napredak u Bosni i Hercegovini je mikroskopski ukoliko nema opšteg sistematskog angažovanja koje je pokrenuto od strane države i njenih institucija (bez obzira kojeg nivoa vlasti), i kao takav niti će biti primjetan, niti će nešto značiti

 

MONITOR: I ove godine proslavljen je Dan Republike Srpske 9. januar. To je naišlo na brojna negativna reagovanja. Treba Ii RS da proslavlja taj dan? 

ČEKRLIJA: Iako se ovo pitanje predstavlja kao fundamentalno pitanje nakon svake Nove godine, meni se čini da je mnogo važnije koliko penzionera i djece gladuje tog istog dana. I na dan potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, i na dan prvog zasjedanja ZAVNOBIHA.

MONITOR: Visoki predstavnik Valetnin Incko u svom reagovanju kazao je da Republika Srpska nije država, kao što tvrdi član Predsjedništva Dodik, jer entiteti nisu države i da će o netačnim tvrdnjama o državnosti RS izvijestiti Vijeće sigurnosti UN.

ČEKRLIJA: Bez obzira na to što je svima sve jasno, isprazne polemike oko toga se i dalje vode. Ovo je jedna od takvih polemika koje služe samo da bi skrenule pažnju od stvarnih problema sa kojima se u Bosni i Hercegovini susrećemo. Što se konkretnog odgovora tiče, dovoljno je da svaki političar ili građanin pogleda šta piše na pasošu koji ima. Direktniji i jasniji odgovor od toga ne postoji.

MONITOR: I dalje se najavljuje otcjepljenje RS. Može li se to dogoditi?

ČEKRLIJA:Pitanje otcjepljenja RS na prvi pogled zvuči kao užasna opasnost u svim mogućim scenarijima. Međutim, ukoliko se pogleda unazad onda se stvari vide sasvim drugačije. Potenciranje otcjepljenja RS je prvo služilo kao krajnja odbrana koja se može angažovati kada situacija bude apsolutno neprihvatljiva. Zatim je nakon nekog vremena otcjepljenje postalo prijetnja ukoliko se budu osujećivao razvoj i napredak RS. Konačno otcjepljenje je danas u rukama političara postalo oruđe za svakodnevni politički rad. Meni se čini da je sam koncept otcjepljenja time izgubio svoju moć nad građanima i da u tu priču iskreno vjeruju oni koji bi vjerovali i u sve drugo što vođe kažu.

MONITOR: Kakva  je trenutno politička situacija u BiH? 

ČEKRLIJA: Politička situacija u Bosni i Hercegovini se već godinama čini istom. Problemi zasnovani na etničkim ideologijama dominiraju u političkom i društvenom životu i održavaju socijalnu situaciju gotovo nepromijenjeno nestabilnom. Istovremeno takva situacija onemogućava pozitivne promjene na ekonomskom i privrednom planu. A to dalje onemogućava većinu ostalih mogućih napredovanja. Svi indikatori stanja u ekonomiji i privredi u državi su negativni. Uz nepostojanje jasnog plana za unapređenje i odliv stanovništva jasno je da je situacija loša. A pri tome nismo ni pomenuli kriminal, korupciju, zdravstvo, školstvo…

Konačan ishod u smislu uticaja opšteg političkog stanja u zemlji na građane se najbolje vidi iz brojnih socio-psiholoških istraživanja koja se sprovode u Bosni i Hercegovini. Rezultati jasno pokazuju vrlo nisko zadovoljstvo životom građana BiH, relativno visok stepen zabrinutosti za budućnost i perspektivnost.

MONITOR: Postoje li u BiH ozbiljnija ljevica i ozbiljnija građanska partija?

ČEKRLIJA: U Bosni i Hercegovini postoje samo političari koji su dominantno ljevoruki. Kako sada stvari stoje, na ljevicu, pa čak i ozbiljnu građansku partiju ćemo još dosta čekati.

MONITOR: Često se može čuti da je strah ušao u sve pore društva i da je Bosna i Hercegovina zemlja straha?

ČEKRLIJA:Pored bazične nesigurnosti koja opstaje zahvaljujući održavanju međuetničke tenzije, i nesigurnosti koja je posljedica loše ekonomske situacije u BIH postoji i strah vezan za eskalaciju kriminala u različitim oblicima. Tome dodatno doprinosi nepovjerenje u institucije koje bi građanima trebale garantovati sigurnost. Bolni primjeri Mahira Rakovca, Dženana Memića i Davida Dragičevića omogućili su direktan uvid u ovaj problem. Građani u susretu sa ovakvom svakodnevicom opravdano zaključuju da je BiH zemlja straha. Međutim, čini se da najviše treba da brine odsustvo želje političara i institucija da se na tom planu nešto pozitivno uradi. Mislim da sticanje takvog uvida najviše doprinosi opstanku straha kod građana.

MONITOR: Šta se u ovoj godini u BiH može očekivati na političkom planu?

ČEKRLIJA:Svaki napredak u Bosni i Hercegovini je mikroskopski ukoliko nema opšteg sistematskog angažovanja koje je pokrenuto od strane države i njenih institucija (bez obzira kojeg nivoa vlasti), i kao takav niti će biti primjetan, niti će nešto značiti. Na osnovu najvećeg broja različitih pokazatelja stanja u zemlji ne mogu reći da očekujem nikakvu posebnu promjenu političke situacije. Mislim da i kad jednom dođe do određenih značajnijih promjena, one će biti pokrenute od strane građana, a ne političara u Bosni i Hercegovini.

MONITOR: Edin Pobrić, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, nedavno je izjavio da u BiH pored hrvatskog i srpskog, vlada i bošnjački nacionalizam – uobličen kroz neke institucije, novine, portale…

ČEKRLIJA:Profesor Pobrić je samo konstatovao jednu činjenicu iz društvenog života Bosne i Hercegovine. Bošnjački nacionalizam postoji kao i srpski i hrvatski. Jedina razlika je u tome što je bošnjački nacionalizam nominalno vezan za Bosnu i Hercegovinu, dok su srpski i hrvatski vezani za njihove matične države. U svim ostalim karakteristikama je negativan kao i bilo koji drugi nacionalizam.

MONITOR: Koliko je kleronacionalizam raširen u bh društvu?

ČEKRLIJA:Kleronacionalizam kao naučni konstrukt u psihologiji predstavlja spoj izražene etničke vezanosti; distanciranja u odnosu na druge etničke grupe; i poslušničke religioznosti. Istraživanja ovih aspekata u BiH jasno pokazuju da je kleronacionalizam prilično rasprostranjen. Većina rezultata koji se odnose na mlade pokazuje izraženu vezanost za vlastitu etničku grupu, kao i izražene među-etničke  distance. Takvi rezultati ne čude imajući u vidu da se pripadnost vlastitoj etničkoj grupi i vjeri danas instalira kao osnovna odrednica ličnog identiteta. Naglašavanje ovih aspekata kroz permanentno nametanje odnosa Mi i Oni (Naši i Tuđi) plodno je tlo za dalji razvoj kleronacionalizma.

MONITOR: Hoće li se izborom Zorana Milanovića promijeniti politika Hrvatske prema BiH? 

ČEKRLIJA:Mislim da na to pitanje čak ni on sam ne može dati odgovor. Gledajući u širem smislu, svaki predsjednik Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine koji želi unaprijediti odnose sa komšijama i susjedima se mora boriti na dva fronta; na jednom se sa predsjednikom susjedne države zajedno boriti za razvoj i unapređenje odnosa, a na drugom protiv reakcionih snaga u vlastitoj državi (ili vlastitom etničkom korpusu) kojima to ne odgovara. Na osnovu pred i izbornih rezultata čini se da je novi predsjednik sposoban funkcionisati simultano na oba plana.

Logično je prije svega očekivati da će Zoran Milanović djelovati tako da iz odnosa sa Bosnom i Hercegovinom izvuče maksimum dobiti za Hrvatsku. Moje je mišljenje da u ovom momentu to može ostvariti tretirajući Bosnu i Hercegovinu kao dobrog partnera iz susjedstva i volio bih da taj scenario i zaživi.

 

Trajni podanički mentalitet

MONITOR: Posljednjih decenija, kažu analitičari, u Bosni i Hercegovini, ali i zemljama regiona, građani najčešće na izborima za svoje predstavnike biraju autoritativne lidere, pa umjesto vladavine institucija i zakona o svemu odlučuju političke ličnosti.

ČEKRLIJA: Nakon vjekova uslovljavanja ostvarenih kroz tuđinsku vlast i permanentno nesigurnu egzistencijalnu kod naroda Bosne i Hercegovine je razvijena sklonost ka potrebi da budu zaštićeni, oslobođeni, vođeni. Najvećim dijelom su kroz istoriju liderske figure formirane kroz borbe i sukobe. Drugim riječima i arhetipski lider na našim područjima je neko ko će obezbjeđivati sigurnost i smanjivati strah a ne voditi u dalji napredak ili ostvarenje većeg zadvoljstva životom. Nažalost, izgleda kao da smo stekli trajni podanički mentalitet, jer nismo imali dovoljno vremena da razvijemo napredniji oblik.

Tome slobodno možemo dodati i činjenicu da su današnji lideri u Bosni i Hercegovini toga savršeno svjesni i da to koriste u ogromnoj mjeri. Četvrt vijeka nakon rata postoji isti bazični osjećaj nesigurnosti i zabrinutosti za egzistenciju koji su zasnovani na lošim etničkom međuodnosima. Čime se god takvo stanje podupire, i koliko god to moglo biti samo krajnje nepošteno političko sredstvo, održavanje osjećaja bazične nesigurnosti produžava mogućnost opstanka autoritarnih političara.

I na kraju ne mogu da ne dodam da stepen intelektualne otvorenosti i obrazovanje takođe igraju ogromnu ulogu u formiranju, odnosno razbijanju sklonosti ka autoritarnim političarima. Ukoliko ste stvarno upoznati sa tim šta znači autoritarni političar (u narodu nerijetko poznat i kao diktator) i ko sve spada u ovu grupi, onda bi trebalo da je nemoguće da takvog birate, koliko god pripadao vašoj etničkoj grupi. S obzirom na to da ih mi na ovim prostorima stalno iznova biramo samo zato što su naši, to pokazuje da imamo ogroman problem, ili sa strahom ili sa kognitivnim funkcionisanjem.

 

Politički preletači

MONITOR: Da li, kako tvrde bh mediji, napuštanje političkih partija pojedinaca ili grupa, koji zadržavaju poslaničke ili odborničke mandate, poprima zabrinjavajući obim?

ČEKRLIJA:Zabrinjavajuće razmjere pojava “političkih preletača”, kako se danas nazivaju političari koji mijenjaju stranke, su već odavno dostignute. Danas je to pojava koja predstavlja sasvim legitimno sredstvo u političkom i društvenom djelovanju. U zakonu ne postoje stavke koje tretiraju ovaj problem tako da je iz tog ugla sasvim legalno prodavati i kupovati stranačku pripadnost ili riječnikom političih elita “trgovati papcima”. S druge strane, pitanje moralnosti postupaka pojedinca ili grupe se u Bosni i Hercegovini uopšte gledajući prestalo postavljati za bilo šta, kako na ličnom, tako i na opštem planu. Primarni cilj je ostvarenje kvazi-političkih i ličnih interesa, a sve ostalo se prilagođava tome, čak i osnovna moralna načela. U vezi moralnosti u Bosni i Hercegovini kvalitetni su samo još vicevi, koji opet nastaju da bi lakše podnosili opšte nezadovoljstvo i nemoć.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Teže je nego devedesetih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne znam da li će SPC i DPS napraviti komrpomis. Ne znam ni da li je kompromis dobar. Znam samo da je Crna Gora propustila šansu da bude građanska, demokratska, razvijena država

 

MONITOR:  Otkako se  u zemlji priča o Zakonu o vjerskim zajednicama, kao da je sve drugo stalo. Kako vidite ovu situaciju ?

KOVAČEVIĆ: Ne mogu da sagledam situaciju u cjelini  ali percipiram  vanjsku utišanost  i unutrašnju uznemirenost. Možda ovom utisku doprinosi  i život u Kotoru koji me nakon kratkog izbivanja ( novogodišnji praznici ) sačekao  sablasno pust i miran. Tog dana kada sam se vratila,  na Trgu od oružja  ispred stuba srama,  neosvijetljena   ogromna jelka,kolona  ljudi u tamnom sa upaljenim svijećama. Hodaju u tišini, nose djecu, beba u kolicima…nema kraja. Kao da sam neprikladna uletjela u  scenu filma  iz srednjevjekovnog života. Ostala sam bez daha a u mislima vraćena na  sjednicu Parlamenta na kojem je izglasan zakon , nezakonito uhapšen  čitav poslanički klub,pokazana  arogancija  jednoumnika  I predaja moći opozicije  u ruke predstavnicima crkve, suspendovana politika.  Vidim posledicu I razumijem.  U nizu dešavanja koje nam godinama priređuje vladajuća elita utišani su ljudi,učeni godinama da svojim ušima ne vjeruju, da svojim očima dobro ne vide,kakvo crno kritičko mišljenje, adaptirani na nepravdu i laž, bez nade  uhvatili su se onog koji godinama stvara povjerenje  I  iracionalnog,  “odbranu” svetog, zaštićeni  moćnom institucijom.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja Roditelji: Vršnjačko nasilje je slika našeg društva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Djeca uče od nas, mi smo im primjeri u svemu,  mi smo jedini odgovorni za njihovo ponašanje. Uzaludna je sva priča o tome da nešto treba da se radi ovako ili onako ako im mi svakodnevno pokazujemo svojim ponašanjem suprotno

 

MONITOR: Krajem prošle godine u Podgorici je predstavljen Nacionalni plan za djelovanje protiv vršnjačkog nasilja. Šta je njime predviđeno?

MIHAILOVIĆ: Nacionalni akcioni plan I sve ono što je njime predviđeno i na čemu se već radi rezultat je rada i zalaganja velikog broja organizacija, institucija i ustanova posljednjih godinu i sa kojima sarađujemo kroz projekat Koalicija protiv vršnjačkog nasilja u crnogorskim školamai da pokušamo da unaprijedimo postojeći ambijent kako bi djeca u Crnoj Gori bila bolje zaštićena od vršnjačkog nasilja. Da, potpuno smo svjesni da ga nikada nećemo ni mi u Crnoj Gori ni bilo ko u potpunosti iskorijeniti, ali je stanje bilo takvo da je zabrinjavalo koliko se nije reagovalo na nasilje, koliko se nije prepoznavalo i koliko je propusta bilo u postupanju. Na prevenciji se ipak radilo, ali je i taj dio morao da pretrpi određena unaprjeđenja. Dakle, Nacionalnim akcionim planom je definisan niz koraka na svim nivoima – od promjene zakona u dijelu odgovornosti svih, i obavezno roditelja, promjene upustva, odnosno smjernica po kojima se mora postupati i obavezivanja svih u školama da ga primjenjuju (do sada je često bilo mrtvo slovo na papiru), uvođenja evidencije o slučajevima vršnjačkog nasilja koja do sada nije postojala, uspostavljanje tijela koje će pratiti stanje iprimjenu svega usvojenog … Takođe, prepoznalo se da bi bilo potrebno mijenjati zakon u dijelu koji se odnosi na PP službe, odnosno da se omogući da iškole sa manjim brojem učenika imaju psihologe i ako treba pedagoge. Uz sve to, predloženo je, ina tome će se insistirati, da centri za socijalni rad budu partneri u posebno izazovnim slučajevima kada roditelji nijesu zainteresovani da sarađuju i da centri pomažu školama, ali im podrška moraju biti i domovi zdravlja koji moraju početi da obezbjeđuju tretmane i podršku porodicama čija su djeca i žrtve ,ali i počinioci nasilja.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo