Povežite se sa nama

INTERVJU

ANITA GARIBALDI JALET, PRAUNUKA ĐUZEPEA GARIBALDIJA: Heroj dva svijeta

Objavljeno prije

na

Anita Garibaldi, praunuka Đuzepea Garibaldija, predsjednica Nacionalnog udruženja dobrovoljaca i veterana garibaldinaca i docentkinja, posjetila je ove nedjelje Crnu Goru. Za Monitor oživljava sjećanje na revolucionara

 

Anita Garibaldi Jalet, praunuka Đuzepea Garibaldija je predsjednica Nacionalne organizacije dobrovoljaca i veterana garibaldinaca -ANVRG. Anita Garibaldi je 2006. izabrana za generalnog sekretara Italijanskog savjeta Pokreta Europea, internacionalne organizacije prisutne u svim zemljama, članicama Evropske Unije. Oduvijek se bavila i sjećanjem na svog oca Santea Garibaldija u organizacijama veterana otporu nacizmu i fašizmu u Italiji i inostranstvu. Aktivna je u Nacionalnoj organizaciji veterana i preživjelih garibaldinaca, gdje je vice predsjednik. Trenutno je predsjednica Sekcije u Riofredu kao i u Federaciji organizacija u Regiji Lazio. Predavala je do 1985. godine Ustavno komparativno pravo na Univerzitetu LUISS u Rimu i Sieni kao i Istoriju evropskih integracija. Autorka je brojnih političkih i istorijskih eseja na temu italijanskog nacionalnog preporoda, evropskih institucija, pisala o istoriji pokreta žena. Od 1985. sarađuje sa etno antropološkim muzejem u Riofredu koji je osmislio i osnovao Rikoti Garibaldi djed Anite Garibaldi i najmlađi sin Đusepea Garibaldija. Anita Garibaldi je 1999. imenovana za počasnog inspektora Ministrastva kulturnih dobara Italije.

 

MONITOR: Veče Garibaldi i Crna Gora održano je 2. septembra u prostorijama Narodne biblioteke Radosav Ljumović u Podgorici, u saradnji sa SUBNOR-om Crne Gore. Ovaj događaj upriličili ste prisustvom. Kakvi su Vaši utisci?

GARIBALDI: Veče je za mene bilo lijepo, simpatično i korisno. Bila sam prijatno iznenađena brojnom publikom i gostoprimstvom koje mi je ukazano. Večeri su prisustvovali ambasador Italije u Crnoj Gori Luka Zelioli i istoričari Slavko Burzanović i Erik Gobeti, zbog čega mi je posebno drago. Svi izlagači su bili divni, ali sam najveće povjerenje ukazala Eriku Gobetiju koji je specijalista za Diviziju Garibaldi. I sama imam još mnogo da naučim o Crnogorcima jer se o njihovom učešću u Ujedinjenju Italije mnogo manje zna nego o učešću Mađara ili Poljaka. Sa direktorom Istorijskog instituta Radoslavom Raspopovićem razgovarali smo o crnogorsko-italijanskih odnosima i zaključili da je dugo prijateljstvo Crne Gore i Italije svima poznato, ali mnoge istorijske ličnosti koje povezuju ove dvije zemlje nisu. Na tome bi trebalo raditi.

MONITOR: Kako sa ove vremenske distance, nakon skoro 160 godina od Ujedinjenja Italije, gledate na zaostavštinu Đuzepea Garibaldija, patriote, borca za slobodu, pisca i čovjeka koga je  svijet volio?

GARIBALDI: Mislim da je obilježio svoje vrijeme. U italijansko ujedinjenje ušao je Pohodom hiljade, ratnim pohodom koji mu je obezbijedio vječno mjesto u istoriji Italije. On je romantični heroj, ali i heroj koji živi od snage sopstvenog mita. On prije predstavlja jednu istoriju koja se završava nego istoriju koja počinje. U ovoj eri modernih sredstava rata i diplomatije, jednog novog Garibaldija teško je zamisliti. Đuzepe Garibaldi prevazilazi politiku, on predstavlja vrijednosti poput slobode i morala, koje se i danas traže. U ovom smislu on ostaje aktuelna istorijska ličnost.

MONITOR: Autorka ste brojnih studija o Garibaldiju. Šta smatrate interesantnim u njegovoj ulozi u istoriji Crne Gore?

GARIBALDI: U crnogorskoj istoriji impresivan utisak ostavlja povjerenje koje je crnogorski narod ukazao Garibaldiju. On je, u vremenu kada je komunikacija bila otežana i kada je dobar dio stanovništva bio nepismen, uspio da Crnogorcima stvori sliku o jednom jednostavnom i čistom heroju. To je  pravo čudo, zar ne? On je heroj u crvenom ponču i na bijelom konju. Bio je mladog duha, ličnost koja ostavlja bez daha. Vjerujem da je znao da je za uspjeh morao da osvoji ljude.  Ovo je svakako ostvario među crnogorskim narodom. Bio je privržen Crnoj Gori. U njegovo doba ona je bila država koja se gradila, sa stanovništvom koje je bilo poprilično ujedinjeno. I crnogorski politički sagovornici bili su mu vjerodostojni. Garibaldija  je zanimalo odakle dolaze lideri na Balkanu koji su tražili oslobođenje od Turaka, ali još više od toga, u čije ime su govorili? Ovo nije bio slučaj u Crnoj Gori, gdje je postojala dinastija Petrović-Njegoš rijetkog kontinuiteta od čak sedam generacija. Oko nje se stvarao otpor. Pretpostavljam da bi Garibaldi, bez obzira na proporcije i mali broj stanovnika, za Pijemont Balkana prije izabrao Crnu Goru nego Srbiju, čiji je narod u to vrijeme bio izgubljen. Pretpostavljam, jer ovo nije ozbiljna istorijska ideja, nego moje mišljenje.

MONITOR: U jednom od Vaših tekstova pisali ste o karakteristikama Garibaldijeve epohe i njegove borbe za slobodu i nezavisnost. Kakve su one?

GARIBALDI: Devetnaesti vijek je bio vijek ratova, a borba za slobodu, kakvu je Đuzepe Garibaldi predlagao, nije bila način ratovanja koji se vezuje za velike nacionalne vojske. Umjetnost ratovanja naučio je u Južnoj Americi, gdje je njegovao koncept vaninstitucionalnog rata. Garibaldi je želio da unese tehnike gerilske borbe u tada moderne ratove. One su se podudarale sa operativnim načinom borbe balkanskih naroda i ostaće  karakteristika otpora svih porobljenih na tom prostoru. Specifičnost Garibaldijeve gerile je visoka vrijednost dobrovoljačkog gesta: ratovao je sa dobrovoljcima inspirisanim idealima, ne sa plaćenim vojnicima. Ovaj stil Garibaldi je prenio u Italiju. Kasnije ga je preuzeo i ostatak svijeta, stvaranjem dobrovoljne vojske tokom Prvog i Drugog svjetskog rata.

MONITOR: Garibaldi je imao veliki učinak u pokušajima ujedinjenja ne samo u Italiji, već i na Balkanu, u Grčkoj i Francuskoj. Da li se on može smatrati internacionalnim borcem za slobodu?

GARIBALDI: Svakako. On se nije borio samo za Italiju. Jednom prilikom je balkanskim narodima rekao: ,,Ja u ime Italije, pružam i poklanjam bratsko prijateljstvo i pomoć. Ujedinite se, borićemo se protiv despotizma. Ujedinite se, pokrenućemo ustanak za ostale porobljene narode. Najzad je uništen ponos austrijske monarhije i protjerani su Otomani. Obije obale Jadrana biće naseljene slobodnim ljudima, sposobnim da se razumiju i da se vole, kao što to samo sestre znaju”. On se borio za ideju o slobodi svih naroda. Često su namjerno pogrešno tumačene njegove riječi da bi se, ako bi se Italija protivila slobodi nekog drugog naroda, borio na strani tog naroda. On time nije želio da kaže da bi se uz drugi narod borio protiv Italije, već da bi uz njega stao u slučaju da Italija poželi da ugrozi njegovu slobodu. Borio se uz Francuze kada ih je 1870-ih godina napala Prusija. Garibaldi nije samo branio narod od neprijatelja slobode, on je branio ideje. Prema Grcima Garibaldi je osjećao strast. Italijanskog pjesnika Uga Foskola, koji je rođen u Grčkoj, volio je toliko da ga je nazivao svojim unukom. Iako nikada nije otišao u Grčku da ratuje, osjećao je neobičnu povezanost sa zemljom koja mu je bila blizu i čiju je istoriju dobro poznavao.

MONITOR: Zbog činjenice da ste njegova potomkinja, nosite težak teret oživljavanja sjećanja na Garibaldija. Šta to za Vas znači?

GARIBALDI: Niko me na to nije obavezao, jer to nije profesija. Oduvijek sam rasla u takvoj atmosferi, gledajući i svog oca kada se i on u svoje vrijeme borio protiv nacista. Za mene je to bila normalna stvar, kao i kada sam se i sama angažovala u italijansko-francuskim odnosima ili u pitanjima koja se tiču Evropske unije. Nije me zaobilazilo pitanje da li sve to radim samo zato jer nosim prezime Garibaldi, ali ja sam naučila da ono što želim da radim u životu uskladim sa svojom nepobitnom porodičnom istorijom.

MONITOR: Zanimljiva je i životna priča Vašeg oca, Santea Garibaldija. Kako se Drugi svjetski rat odrazio na Vašu porodicu?

 GARIBALDI: Moj otac nije bio partizan u pravom smislu te riječi. Na relaciji Italija-Francuska okupljao je ljude koji su imali slične političke vizije. Podržavao je antifašističku ideologiju, ali nije bio partijski čovjek. Jedan očev brat bio je veliki fašista, pa je do neslaganja u porodici nerijetko dolazilo.  Zbog svojih uvjerenja moj otac je hapšen dva puta, prvo 1941. godine, a potom krajem naredne godine. Poslat je i u njemačke koncentracione logore u kojima provodi dvije godine. Ubrzo nakon što je izašao iz Dahau logora, umro je. Moja majka je tokom rata mnogo propatila i odlučila je da ostane u Francuskoj, ne želeći dalje da ima bilo kakve veze sa Garibaldijevima. Ja sam ostala sa njom. Kada sam se 1982. godine vratila u Italiju, povodom stogodišnjice smrti mog prađeda, Đuzepea Garibaldija, zatekla me je činjenica da u Italiji nije bilo jasnog dijeljenja ljudi po tome ko je tokom rata bio zakleti fašista a ko protivnik totalitarnih režima.

MONITOR: Tokom Drugog svjetskog rata Italija je okupirala Crnu Goru. Nakon kapitulacije 1943. godine u Crnoj Gori dolazi do stvaranja divizije Garibaldi. Kako komentarišete to što prezime Garibaldi putuje kroz vrijeme i nastavlja da spaja ove dvije države?

 GARIBALDI: Rekla bih da je ‘ponovno rođenje’ Garibaldija u ovom slučaju spontano. Prezime Garibaldi bilo je instrumentalizovano od strane Benita Musolinija, ali je vjerovatno nešto značilo jugoslovenskom narodu. Divizija Garibaldi nije bila komunistička, mada su brigade Garibaldi u Italiji odgovarale komunističkoj partiji. Prezime je živjelo u svijetu partizana, a kasnije i u svijetu komunista, ali ovog puta njime nije manipulisano. Predstavljalo je herojstvo. Divizija Garibaldi bila je individualna, nije ulazila u unutrašnji politički život Crne Gore, borila se isključivo protiv nacizma. To je oduvijek i bio put Garibaldija, borba za slobodu naroda, a ne za lične političke ciljeve.

 MONITOR: Italijanski vojnici, koji su nakon kapitulacije Italije sačinili diviziju Garibaldi, odigrali su važnu ulogu u otporu Crne Gore nacizmu i fašizmu. Da li je ovo pokušaj ispravljanja grešaka iz prošlosti?

GARIBALDI: Postoje publikacije Vojske Italije u kojima su ovi bivši vojnici okarakterisani kao željni herojstva, ali da nisu imali prava na odluku da stanu uz Crnu Goru. Iako u poslednjem trenutku, odlučili su se za pravu stranu u ratu. Nije to bio čin solidarnosti već jedini način da se spasi čast Italije. Garibaldija su vezali za otpor nacizmu.

MONITOR: Gdje u današnjem svijetu prepoznajete Garibaldija u grupama ili organizacijama koje se bore za slobodu i demokratiju?

 GARIBALDI: Prepoznajem u građanskim pokretima. U protestima. U institucijama. Srećni smo što živimo u demokratski uređenim društvima i što smo slobodni da kažemo kada se sa nečim ne slažemo. Proteste treba prenijeti u institucije, raditi zajedno sa njima, inače slijede haos i beznađe. Demokratija nije savršena, zato bi svako od nas trebalo da radi na njenom usavršavanju.

MONITOR: Bili ste generalna sekretarka Italijanskog savjeta Pokreta Evrope. Dugo ste radili u raznim institucijama pri Evropskoj uniji. Kako komentarišete sve primjetnije jačanje nacionalizama u Evropi?

GARIBALDI:  Stvaranje Evropske unije bio je odgovor na ratove, na strahote koje je vidio dvadeseti vijek. Države koje su EU pristupile naknadno bile su motivisane drugim stvarima, prije svega ekonomskim boljitkom. Ljudi prema EU ne osjećaju patriotizam. Spajanje različitosti donosi mnoge poteškoće, od socijalnih do ekonomskih. Mnogo je faktora koji utiču na trenutno stanje u EU, a politike koje bi mogle da srede unutrašnje razmirice još uvijek nisu osmišljene. Važno je biti otvoren za rješenja.

 

                                                                           Vesna ŠĆEPANOVIĆ
                                                                            Andrea JELIĆ

Komentari

INTERVJU

ŽELJKO VUŠUROVIĆ, DRAMSKI PISAC: Zločinci i ratni huškači u šinjelima demokratije  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Glavni razlog zabrane igranja Deportacije u zvaničnim crnogorskim pozorišnim i kulturnim institucijama je taj što je isti čovjek Gospodar Crne Gore kao što je bio i u vrijeme tog ratnog zločina. On ne želi da se danas u Crnoj Gori uopšte spominje deportacija BiH izbjeglica i  napad na Dubrovnik

 

MONITOR: Što je razlog otporu predstavi Deportacija u Crnoj Gori?

VUŠUROVIĆ: U toku pripreme Deportacije u Novom Pazaru, proveo sam mnogo vremena sa režiserom predstave Gradimirom Gojerom. Rekao sam mu da sumnjam da će zvanične pozorišne i kulturne institucije dozvoliti gostovanje Deportacije, jer su na rukovodećim mjestima ljudi odani režimu. Mislim da ni to ne bi bio problem, kada bi ljudi koji znaju svoj posao,  radili ga profesionalno, časno i pošteno. I Gojer  je izražavao sumnju, ali se nadao da CNP neće napraviti svjetski presedan i odbiti predstavu svog počasnog člana! Nažalost, to se desilo, zahvaljujući umjetničkom direktoru Branimiru Banu Popoviću, koji se nije udostojio ni da odgovori na upite producenta predstave da li predstava može gostovati na daskama CNP-a. Novom umjetničkom direktoru CNP-a Željku Sošiću sam i ja kasnije pisao: ,,Čitajući Vaše intervjue, vidio sam da je i Vama kao umjetniku stalo do otkrivanja mnogih istina koje su skrivane zbog ovih ili onih razloga, a najčešće političkih. Kako ste se potrudili da kroz seriju Božićni ustanak umjetničkim sredstvima razotkrijete  velikosrpski fašizam koji je zbrisao crnogorsku državu 1918. godine, tako sam se i ja potrudio da crnogorski fašizam prikažem preko teatarskih dasaka. Zbog toga Vam se obraćam sa željom da dođe do naše saradnje i ugostite predstavu Deportacija. Na taj način bi se bar malo približili poetskoj pravdi, kad nema one sudske.“ Sošić mi nikada nije odgovorio. Mislim da je njegov antifašizam lažan, jer bi on, takav kakav je, dopustio fašizam DPS-a i već vidimo da ne smije pisnuti o Deportaciji. Taj veliki umjetnik nije odgovorio ni na pismo Tee Gorjanc Prelević, direktorice Akcije za ljudska prava. Ona je upitala da li CNP može izaći u susret i omogućiti prikazivanje predstave. Međutim, Željko Sošić ćuti, redovno prima platu, drži govore Predsjedniku države i kao umjetniku mu ne smeta što podržava režim koji mu zbog toga i finansira filmove, serije i scenarije upitnog karaktera. U međuvremenu, i on i direktorica Zetskog doma Lidija Dedović su dali dosta izjava i intervjua, ali je veoma zanimljivo da ih niko od tih novinara nikada nije upitao zašto zabranjuju gostovanje Deportacije. Dok izigravaju umjetnike koji se bore za slobode i emancipaciju ljudi, ponekad se zapitam da li Željku Sošiću i Lidiji Dedović ikada pocrvene obrazi od stida što ne dozvoljavaju gostovanje Deportacije, čiji je režiser počasni član Crnogorskog narodnog pozorišta? Taj kadar bi bilo zanimljivo uhvatiti kamerom. Mišljenja sam da je glavni razlog zabrane igranja Deportacije u zvaničnim crnogorskim pozorišnim i kulturnim institucijama taj što je isti čovjek Gospodar Crne Gore kao što je bio i u vrijeme tog ratnog zločina. On ne želi da se danas u Crnoj Gori uopšte spominje deportacija BiH izbjeglica i napad na Dubrovnik. Misli da se njegova ratnohuškačka prošlost može prekrečiti tako što će mlatarati po državnoj televiziji i Pobjedi sa nekim političkim, novinarskim i  intelektualnim kreaturama.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Pravosudni sistem i svi u njemu zreli za ozbiljno preispitivanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrhovni i Glavni specijalni tužilac morali  su da se prema  slučaju optužbi da je VDT primao mito, postave kao i prema svakom drugom. Vrhovni državni tužilac morao je  dati iskaz u izviđaju, i moral ase istražiti sumnja u odnosu na njega kao što bi i u odnosu na svakog drugog u toj situaciji. Međutim, izjave Glavnog specijalnog tužioca da VDT  nije ispitan niti će biti, govore samo o tome kako je on dobar drug Vrhovnom državnom tužiocu, a ne i da je spreman da radi svoj posao

 

MONITOR: U crnogorskim udžbenicima preskočene su neke sramne epizode crnogorske ratne istorije, od napada na Dubrovnik, do deportacije Muslimana/Bošnjaka. Šta to znači za buduće generacije?

GORJANC-PRELEVIĆ: Time su oštećeni i djeca i šanse za mirnu budućnost Crne Gore. Još gore je što se u udžbeniku podmeću netačni podaci poput onoga da crnogorska vlast nije imala uticaja na politiku Slobodana Miloševića prema Hrvatskoj i BiH, iako je zajednička država Crne Gore i Srbije, SR Jugoslavija, i zajednička vojska učestvovala u ratovima u tim državama, i u svemu tome zdušno učestvovali i predstavnici crnogorske vlasti. To su istorijske činjenice. Šteta što je na snazi politika da se budućnost države kompromituje zarad ličnih interesa pojedinaca na vlasti, umjesto da se ona gradi na iskrenom suočavanju sa greškama iz prošlosti.

MONITOR: Vlast očito pokušava da izbriše sopostvenu odgovornost za te zločine. Da li je zbog toga I  predstava Deportacija, čije predstavljanje pomažete, najprije igrana u Novom Pazaru, Sarajevu, pa tek ovdje?

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKO POPOVIĆ, PLANINAR IZ PODGORICE: Izlaskom u planinu ne pobjeđujete nju već sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je planinarenje bježanje od sivila svakodnevice, boravak u divnoj prirodi sa dragim prijateljima, susreti i razgovori sa ljudima sa planine i njenog podnožja, slike lijepog cvijeća ili rijetke divlje životinje , izlasci sunca , fotografisanje , zajednički ručak na vrhu planine

 

MONITOR: Zašto ste se posvetili planinarenju? 

POPOVIĆ: Kao zaljubljenik u prirodu i druženje sa istomišljenicima prvo sam počeo da idem sa ocem i njegovim društvom u lov. Vrlo brzo sam shvatio  da lov i ubijanje divljači nije ono što ja želim, jer hoću da budem u prirodi i uživam a da nikome ne nanesem zlo. Tako sam se povezao sa starijim iskusnim planinarima od kojih sam mogao puno  da naučim i koji su me “zarazili” planinarstvom. Od njih sam i naučio da pravi  planinari (većina njih) imaju  kvalitet više od običnih smrtnika. A i Crnogorcima je prirodno usađeno da  više od svih drugih naroda na svijetu  vole, prosto  obožavaju svoje planine, kako kaže poznati planinar dr Željko Poljak.

MONITOR: Šta je za Vas planirarenje?

POPOVIĆ: Bježanje od sivila svakodnevice, boravak u divnoj prirodi sa dragim prijateljima. Vođenje laganih prijatnih dijaloga i mijenjanje teme sa partnerima iz kolone. Kad se krene u planinu treba zaboraviti na brige. Sve ostaviti dolje iza sebe. Izlaskom u planinu vi ne pobjeđujete nju već sebe,dokazujete se, a da nikoga ne ugrožavate, niti je taj uspjeh na nečiji tuđi račun . Susreti i razgovori sa ljudima sa planine i njenog podnožja koji uvijek ostaju u dragom sjećanju, slike lijepog cvijeća ili rijetke divlje životinje , izlasci sunca , fotografisanje , zajednički ručak na vrhu sa divnim pogledom… Dok sjedimo i odmaramo na vrhu poslije napornog uspona, uživajući u pogledu na okolinu , moj prijatelj ima običaj da kaže:”Ovakav  ručak danas nema ni predsjednik Obama”, iako se radi o parčetu hljeba i konzervi ribe. Umor i osjećaj ispunjenosti po povratku. Sve je to za mene planinarenje.

MONITOR: Koliko ste do sada popeli ili osvojili planinskih vrhova u Crnoj Gori?  

POPOVIĆ: Posjetio sam u posljednjih tridesetak godina sa svojim planinarskim drugovima , jedan ili više puta – većinu važnijih planina i vecinu  malih i velikih vrhova u našoj zemlji .

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20- SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo