Povežite se sa nama

INTERVJU

ANITA GARIBALDI JALET, PRAUNUKA ĐUZEPEA GARIBALDIJA: Heroj dva svijeta

Objavljeno prije

na

Anita Garibaldi, praunuka Đuzepea Garibaldija, predsjednica Nacionalnog udruženja dobrovoljaca i veterana garibaldinaca i docentkinja, posjetila je ove nedjelje Crnu Goru. Za Monitor oživljava sjećanje na revolucionara

 

Anita Garibaldi Jalet, praunuka Đuzepea Garibaldija je predsjednica Nacionalne organizacije dobrovoljaca i veterana garibaldinaca -ANVRG. Anita Garibaldi je 2006. izabrana za generalnog sekretara Italijanskog savjeta Pokreta Europea, internacionalne organizacije prisutne u svim zemljama, članicama Evropske Unije. Oduvijek se bavila i sjećanjem na svog oca Santea Garibaldija u organizacijama veterana otporu nacizmu i fašizmu u Italiji i inostranstvu. Aktivna je u Nacionalnoj organizaciji veterana i preživjelih garibaldinaca, gdje je vice predsjednik. Trenutno je predsjednica Sekcije u Riofredu kao i u Federaciji organizacija u Regiji Lazio. Predavala je do 1985. godine Ustavno komparativno pravo na Univerzitetu LUISS u Rimu i Sieni kao i Istoriju evropskih integracija. Autorka je brojnih političkih i istorijskih eseja na temu italijanskog nacionalnog preporoda, evropskih institucija, pisala o istoriji pokreta žena. Od 1985. sarađuje sa etno antropološkim muzejem u Riofredu koji je osmislio i osnovao Rikoti Garibaldi djed Anite Garibaldi i najmlađi sin Đusepea Garibaldija. Anita Garibaldi je 1999. imenovana za počasnog inspektora Ministrastva kulturnih dobara Italije.

 

MONITOR: Veče Garibaldi i Crna Gora održano je 2. septembra u prostorijama Narodne biblioteke Radosav Ljumović u Podgorici, u saradnji sa SUBNOR-om Crne Gore. Ovaj događaj upriličili ste prisustvom. Kakvi su Vaši utisci?

GARIBALDI: Veče je za mene bilo lijepo, simpatično i korisno. Bila sam prijatno iznenađena brojnom publikom i gostoprimstvom koje mi je ukazano. Večeri su prisustvovali ambasador Italije u Crnoj Gori Luka Zelioli i istoričari Slavko Burzanović i Erik Gobeti, zbog čega mi je posebno drago. Svi izlagači su bili divni, ali sam najveće povjerenje ukazala Eriku Gobetiju koji je specijalista za Diviziju Garibaldi. I sama imam još mnogo da naučim o Crnogorcima jer se o njihovom učešću u Ujedinjenju Italije mnogo manje zna nego o učešću Mađara ili Poljaka. Sa direktorom Istorijskog instituta Radoslavom Raspopovićem razgovarali smo o crnogorsko-italijanskih odnosima i zaključili da je dugo prijateljstvo Crne Gore i Italije svima poznato, ali mnoge istorijske ličnosti koje povezuju ove dvije zemlje nisu. Na tome bi trebalo raditi.

MONITOR: Kako sa ove vremenske distance, nakon skoro 160 godina od Ujedinjenja Italije, gledate na zaostavštinu Đuzepea Garibaldija, patriote, borca za slobodu, pisca i čovjeka koga je  svijet volio?

GARIBALDI: Mislim da je obilježio svoje vrijeme. U italijansko ujedinjenje ušao je Pohodom hiljade, ratnim pohodom koji mu je obezbijedio vječno mjesto u istoriji Italije. On je romantični heroj, ali i heroj koji živi od snage sopstvenog mita. On prije predstavlja jednu istoriju koja se završava nego istoriju koja počinje. U ovoj eri modernih sredstava rata i diplomatije, jednog novog Garibaldija teško je zamisliti. Đuzepe Garibaldi prevazilazi politiku, on predstavlja vrijednosti poput slobode i morala, koje se i danas traže. U ovom smislu on ostaje aktuelna istorijska ličnost.

MONITOR: Autorka ste brojnih studija o Garibaldiju. Šta smatrate interesantnim u njegovoj ulozi u istoriji Crne Gore?

GARIBALDI: U crnogorskoj istoriji impresivan utisak ostavlja povjerenje koje je crnogorski narod ukazao Garibaldiju. On je, u vremenu kada je komunikacija bila otežana i kada je dobar dio stanovništva bio nepismen, uspio da Crnogorcima stvori sliku o jednom jednostavnom i čistom heroju. To je  pravo čudo, zar ne? On je heroj u crvenom ponču i na bijelom konju. Bio je mladog duha, ličnost koja ostavlja bez daha. Vjerujem da je znao da je za uspjeh morao da osvoji ljude.  Ovo je svakako ostvario među crnogorskim narodom. Bio je privržen Crnoj Gori. U njegovo doba ona je bila država koja se gradila, sa stanovništvom koje je bilo poprilično ujedinjeno. I crnogorski politički sagovornici bili su mu vjerodostojni. Garibaldija  je zanimalo odakle dolaze lideri na Balkanu koji su tražili oslobođenje od Turaka, ali još više od toga, u čije ime su govorili? Ovo nije bio slučaj u Crnoj Gori, gdje je postojala dinastija Petrović-Njegoš rijetkog kontinuiteta od čak sedam generacija. Oko nje se stvarao otpor. Pretpostavljam da bi Garibaldi, bez obzira na proporcije i mali broj stanovnika, za Pijemont Balkana prije izabrao Crnu Goru nego Srbiju, čiji je narod u to vrijeme bio izgubljen. Pretpostavljam, jer ovo nije ozbiljna istorijska ideja, nego moje mišljenje.

MONITOR: U jednom od Vaših tekstova pisali ste o karakteristikama Garibaldijeve epohe i njegove borbe za slobodu i nezavisnost. Kakve su one?

GARIBALDI: Devetnaesti vijek je bio vijek ratova, a borba za slobodu, kakvu je Đuzepe Garibaldi predlagao, nije bila način ratovanja koji se vezuje za velike nacionalne vojske. Umjetnost ratovanja naučio je u Južnoj Americi, gdje je njegovao koncept vaninstitucionalnog rata. Garibaldi je želio da unese tehnike gerilske borbe u tada moderne ratove. One su se podudarale sa operativnim načinom borbe balkanskih naroda i ostaće  karakteristika otpora svih porobljenih na tom prostoru. Specifičnost Garibaldijeve gerile je visoka vrijednost dobrovoljačkog gesta: ratovao je sa dobrovoljcima inspirisanim idealima, ne sa plaćenim vojnicima. Ovaj stil Garibaldi je prenio u Italiju. Kasnije ga je preuzeo i ostatak svijeta, stvaranjem dobrovoljne vojske tokom Prvog i Drugog svjetskog rata.

MONITOR: Garibaldi je imao veliki učinak u pokušajima ujedinjenja ne samo u Italiji, već i na Balkanu, u Grčkoj i Francuskoj. Da li se on može smatrati internacionalnim borcem za slobodu?

GARIBALDI: Svakako. On se nije borio samo za Italiju. Jednom prilikom je balkanskim narodima rekao: ,,Ja u ime Italije, pružam i poklanjam bratsko prijateljstvo i pomoć. Ujedinite se, borićemo se protiv despotizma. Ujedinite se, pokrenućemo ustanak za ostale porobljene narode. Najzad je uništen ponos austrijske monarhije i protjerani su Otomani. Obije obale Jadrana biće naseljene slobodnim ljudima, sposobnim da se razumiju i da se vole, kao što to samo sestre znaju”. On se borio za ideju o slobodi svih naroda. Često su namjerno pogrešno tumačene njegove riječi da bi se, ako bi se Italija protivila slobodi nekog drugog naroda, borio na strani tog naroda. On time nije želio da kaže da bi se uz drugi narod borio protiv Italije, već da bi uz njega stao u slučaju da Italija poželi da ugrozi njegovu slobodu. Borio se uz Francuze kada ih je 1870-ih godina napala Prusija. Garibaldi nije samo branio narod od neprijatelja slobode, on je branio ideje. Prema Grcima Garibaldi je osjećao strast. Italijanskog pjesnika Uga Foskola, koji je rođen u Grčkoj, volio je toliko da ga je nazivao svojim unukom. Iako nikada nije otišao u Grčku da ratuje, osjećao je neobičnu povezanost sa zemljom koja mu je bila blizu i čiju je istoriju dobro poznavao.

MONITOR: Zbog činjenice da ste njegova potomkinja, nosite težak teret oživljavanja sjećanja na Garibaldija. Šta to za Vas znači?

GARIBALDI: Niko me na to nije obavezao, jer to nije profesija. Oduvijek sam rasla u takvoj atmosferi, gledajući i svog oca kada se i on u svoje vrijeme borio protiv nacista. Za mene je to bila normalna stvar, kao i kada sam se i sama angažovala u italijansko-francuskim odnosima ili u pitanjima koja se tiču Evropske unije. Nije me zaobilazilo pitanje da li sve to radim samo zato jer nosim prezime Garibaldi, ali ja sam naučila da ono što želim da radim u životu uskladim sa svojom nepobitnom porodičnom istorijom.

MONITOR: Zanimljiva je i životna priča Vašeg oca, Santea Garibaldija. Kako se Drugi svjetski rat odrazio na Vašu porodicu?

 GARIBALDI: Moj otac nije bio partizan u pravom smislu te riječi. Na relaciji Italija-Francuska okupljao je ljude koji su imali slične političke vizije. Podržavao je antifašističku ideologiju, ali nije bio partijski čovjek. Jedan očev brat bio je veliki fašista, pa je do neslaganja u porodici nerijetko dolazilo.  Zbog svojih uvjerenja moj otac je hapšen dva puta, prvo 1941. godine, a potom krajem naredne godine. Poslat je i u njemačke koncentracione logore u kojima provodi dvije godine. Ubrzo nakon što je izašao iz Dahau logora, umro je. Moja majka je tokom rata mnogo propatila i odlučila je da ostane u Francuskoj, ne želeći dalje da ima bilo kakve veze sa Garibaldijevima. Ja sam ostala sa njom. Kada sam se 1982. godine vratila u Italiju, povodom stogodišnjice smrti mog prađeda, Đuzepea Garibaldija, zatekla me je činjenica da u Italiji nije bilo jasnog dijeljenja ljudi po tome ko je tokom rata bio zakleti fašista a ko protivnik totalitarnih režima.

MONITOR: Tokom Drugog svjetskog rata Italija je okupirala Crnu Goru. Nakon kapitulacije 1943. godine u Crnoj Gori dolazi do stvaranja divizije Garibaldi. Kako komentarišete to što prezime Garibaldi putuje kroz vrijeme i nastavlja da spaja ove dvije države?

 GARIBALDI: Rekla bih da je ‘ponovno rođenje’ Garibaldija u ovom slučaju spontano. Prezime Garibaldi bilo je instrumentalizovano od strane Benita Musolinija, ali je vjerovatno nešto značilo jugoslovenskom narodu. Divizija Garibaldi nije bila komunistička, mada su brigade Garibaldi u Italiji odgovarale komunističkoj partiji. Prezime je živjelo u svijetu partizana, a kasnije i u svijetu komunista, ali ovog puta njime nije manipulisano. Predstavljalo je herojstvo. Divizija Garibaldi bila je individualna, nije ulazila u unutrašnji politički život Crne Gore, borila se isključivo protiv nacizma. To je oduvijek i bio put Garibaldija, borba za slobodu naroda, a ne za lične političke ciljeve.

 MONITOR: Italijanski vojnici, koji su nakon kapitulacije Italije sačinili diviziju Garibaldi, odigrali su važnu ulogu u otporu Crne Gore nacizmu i fašizmu. Da li je ovo pokušaj ispravljanja grešaka iz prošlosti?

GARIBALDI: Postoje publikacije Vojske Italije u kojima su ovi bivši vojnici okarakterisani kao željni herojstva, ali da nisu imali prava na odluku da stanu uz Crnu Goru. Iako u poslednjem trenutku, odlučili su se za pravu stranu u ratu. Nije to bio čin solidarnosti već jedini način da se spasi čast Italije. Garibaldija su vezali za otpor nacizmu.

MONITOR: Gdje u današnjem svijetu prepoznajete Garibaldija u grupama ili organizacijama koje se bore za slobodu i demokratiju?

 GARIBALDI: Prepoznajem u građanskim pokretima. U protestima. U institucijama. Srećni smo što živimo u demokratski uređenim društvima i što smo slobodni da kažemo kada se sa nečim ne slažemo. Proteste treba prenijeti u institucije, raditi zajedno sa njima, inače slijede haos i beznađe. Demokratija nije savršena, zato bi svako od nas trebalo da radi na njenom usavršavanju.

MONITOR: Bili ste generalna sekretarka Italijanskog savjeta Pokreta Evrope. Dugo ste radili u raznim institucijama pri Evropskoj uniji. Kako komentarišete sve primjetnije jačanje nacionalizama u Evropi?

GARIBALDI:  Stvaranje Evropske unije bio je odgovor na ratove, na strahote koje je vidio dvadeseti vijek. Države koje su EU pristupile naknadno bile su motivisane drugim stvarima, prije svega ekonomskim boljitkom. Ljudi prema EU ne osjećaju patriotizam. Spajanje različitosti donosi mnoge poteškoće, od socijalnih do ekonomskih. Mnogo je faktora koji utiču na trenutno stanje u EU, a politike koje bi mogle da srede unutrašnje razmirice još uvijek nisu osmišljene. Važno je biti otvoren za rješenja.

 

                                                                           Vesna ŠĆEPANOVIĆ
                                                                            Andrea JELIĆ

Komentari

INTERVJU

MARIJA POPOVIĆ KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE:  Svi se plaše izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbora se plaše svi. Oni koji pokušavaju održati postojanje 43. Vlade žele da raznim oblicima partijskih djelovanja poboljšaju svoju poziciju, a onda i zadobiju što veću podršku. Neki podgrijavanjem nacionalizma žele povratiti svoje biračko tijelo, dok drugi populizmom, zadobijaju sve veće simpatije onih koji su u raznim rascjepima odavno zaboravljeni, najviše u ekonomskom smislu

 

MONITOR: Uz političku i institucionalnu krizu koje se ne rješavaju, sve je manje ministara u tehničkoj Vladi, nakon što je ministarka evropskih integracija podnijela ostavku. Kako to komentarišete?  

POPOVIĆ KALEZIĆ: Institucionalna, pravna i politička kriza dovodi do rasipanja pa i unutar 43. Vlade, koju ne bismo mogli nazvati tehničkom, ali bi bilo dobro da u neko dogledno vrijeme, dođe do formiranja takve, koja će služiti za prevazilaženje trenutnih, najnužnijih problema, i koja će uspjeti pripremiti valjano pravno i institucionalno tlo za raspisivanje i održavanje izbora.

Trenutna Vlada je najviše zadobila povjerenje i mogućnost djelovanja, upravo zbog obećanja da će izvršavati zadatake iz evropske agende, a sve u cilju zatvaranja poglavlja i što bržeg priključenja EU. Nažalost, nijesmo imali prilike vidjeti da se krenulo u tom pravcu, pa se umjesto reformi izbornog zakonodavstva i pravosuđa, krenulo ka drugim ciljevima, poput zaključenja Temeljnog ugovora, predstavljanja plana (bez plana) Otvorenog Balkana, a onda i pripreme zarad održavanja popisa stanovništva. Podnošenje ostavke ministarke evropskih integracija, gospođe Marović, koja je zauzimala tri visoke pozicije unutar vladajuće skupine, od već navedene  funkcije, preko glavne pregovaračice do potpredsjednice Vlade, budi sumnju na skretanje sa evropskog puta, pogotovo što je u svojim navodima i objavljenoj analizi bila eksplicitna u stavu da se ne slaže oko ideje Otvorenog Balkana, smatrajući da nije jasno šta Crna Gora dobija tom inicijativom. Nijesmo uspjeli čuti argumentovanu reakciju čelnika Vlade na tvrdnje gospođe Marović. Ako jednoj ministarki evropskih poslova ova inicijativa nije jasna i do kraja demistifikovana, šta mogu očekivati građanke i građani ove zemlje. O inicijativi Otvoreni Balkan se zna tek toliko da će pospiješiti regionalnu saradnju, dok sve ostalo ostaje pod znakom pitanja. Umjesto da se bavimo dugogodišnjim težnjama ispunjavanja mjera i aktivnosti iz otvorenih poglavlja, mi smo skrenuli ka inicijativi Otvoreni Balkan o kojoj vrlo malo znamo. Krajnje loše je osipanje ministara/ki  i to dodatno otežava situaciju, sa posebnim akcentom na Ministarstvo evropskih integracija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LEV KREFT, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Ne radi se o tome ko će da ovlada svijetom nego da li će svijeta biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odnos prema proruskim osjećajima na Balkanu treba staviti u odnos sa protivljenjem sadašnjim mjerama u EU, uz izražavanje antiameričkih pogleda na nesamostalnost EU u sukobu imperija

 

MONITOR: U Sloveniji su održani referendumi koji su partije na vlasti nazvale „tri puta ZA“. Za potvrđivanje u Parlamentu usvojenih zakona kojima se, kako je u kampanji rečeno, obezbjeđuje nezavisnost javnog servisa, dostojanstvena starost i efikasna vlada. Kako ocjenjujete kvalitet ovih zakona i da li će oni biti sprovodivi?

KREFT: Ti su zakoni različitih izvora, zajednički im je kontekst odbacivanja rešenja koja su donesena za vreme vladavine Janeza Janše odnosno desne koalicije. Lako sprovodiv je zakon o vladi koji donosi rešenja potrebna da bi se udomila koalicija zajedno sa njezinim predstavama o zajedničkom programu, posebno na strani Levice. Zakon koji govori o državnoj brizi za starije nepotpun je kao i onaj kojeg zamenjuje, a glavna poenta mu je da se rešenja dosada važećeg zakona neće sprovoditi još godinu dana jer dovode stariju populaciju u lošiju potporu nego što je bila ranije. Znači, kupuje se vreme da se doradi zakonodavstvo za populaciju koja postaje većinska. Treći zakon je politički najznačajniji, pa je i pobudio najviše pozornosti, jer se odnosi na RTV Slovenije kao javni servis, i na njezinu depolitizaciju, dakle protiv rešenja kojim su dovedeni u rukovodstvo ljudi verni i potčinjeni Slovenačkoj demokratskoj stranci i njezinom predsedniku Janši. Potvrda sva tri zakona na referendumu u korist sadašnje vlade i njezino koalicije bila je moguća jer se biračko telo još uvek deli na osnovi animoziteta prema ranijoj vladavini.

 

MONITOR: Slovenija od juna ima novu vladu premijera Roberta Goloba, koju čine pobjednici aprilskih izbora – Pokret Sloboda, Socijaldemokrate i Ljevica. Kako ocjenjujete njihov učinak u ovih nekoliko mjeseci?

KREFT: Za sada radi se o dve glavne preokupacije. Prva je iskoristiti početak, dok je koalicija još popularna, za odstranjivanje rezultata ranije koalicije Slovenačke demokratske stranke i Nove Slovenije, uz uspostavljanje vlastitih načina ovladavanja situacijom bez nedemokratskih alata i postupaka, ali dovoljno efikasnih; druga je – praćenje krize uslovljene ruskim napadom na Ukrajinu i angažmanom Evropske unije u tom ratu na strani napadnutog, što dovodi i Sloveniju u poteškoće, za sada pre svega vezane za moguću nestašicu i već uspostavljenu skupoću svih energenata. A to dovodi u pitanje sve privredne ciljeve vezane za rast nacionalnog bruto proizvoda kao i za potrošnju stanovništva. Vlada subvencioniše koliko može i jedno i drugo kako bi smanjila strah od recesije; više od toga zavisi od kraja i uslova okončanja rata u Ukrajini.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

MONITOR: Da li je dobro rješenje, koje se predlaže kao minimum – izbor makar jednog sudije u taj sud?

PERIĆ: Jedino kvalitetno rješenje je izbor četiri kvalitetna kandidata kako bi se Ustavni sud kompletirao. Taj sud već sada ima ogroman broj zaostalih slučajeva i čak da ga odblokirate odmah, moguće da bi trebale godine da se taj zaostatak smanji na podnošljivu mjeru koju sud čini elementarno dostupnim da odluke u odnosu na nove žalbe, odnosno podneske donosi u razumnom roku. Značaj ovog suda je posebno važan iz dva razloga: prvi, on bi mogao staviti van snage neustavno zakonodavno ponašanje bilo koje većine, i drugi – on je krajnja instanca u rješavanju izbornih sporova bez čega po zakonu ne mogu biti proglašeni odnosno utvrđeni konačni rezultati izbora. Bojim se da je ovakvo stanje instrument u rukama svih većina nakon 30. avgusta i da se oni bez velikog pritiska njega neće odreći. Da li je to vrhunac neodgovornosti – jeste, stoga i treba insistirati da od njihovih političkih interesa oslobađamo institucije, ovog puta Ustavni sud.

MONITOR: Danas govorimo o mnogim kontroverznim, odnosno neusaglašenim,odlukama u pravosuđu. Od pritvora Vesne Medenice, koji sudovi različito vide, ili ignorišu upute viših instanci, do, recimo, presude o Solani, kojom se odluka Savjeta za privatizaciju da se radi o državnom zemljištu poništava. Kako vidite stanje u pravosuđu?

PERIĆ: Očigledno je da prethodna vlast  još ima kontrolu u pravosuđu. Nova vlast nije razumjela da vladavina prava podrazumijeva i vladavinu znanja – onog pravnog. Jednako je važno i poznavanje kadrovske baze sa kojom raspolaže crnogorsko pravosuđe da bi iz nje mogli selektovati najbolja rješenja, ali je tu pokazana više nego zabrinjavajuća površnost.

Nijedna većina u prethodne dvije godine nije pokazala interesovanje da okupi pravnu pamet, napravi smislenu dugoročnu strategiju kako do pune vladavine prava u praksi, već se pribjeglo „Twitter vojevanju”. S takvim postavkama, stanje ne može biti drugačije. Čini se da je potrebna drugačija konstelacija političkih odnosa koja bi vrhunila i tu vrstu spremnosti za drugačiji pristup, ozbiljniji svakako, i da dobijemo strukture koje imaju u isto vrijeme i znanja i riješenosti za ovu borbu, jer jedno bez drugog je besmisleno – što bi opet vodilo neučinkovitosti.

MONITOR: Ko sve ne želi izbore i zašto?

PERIĆ: Parlamentrne strukture ne želi na izbore koje neće prilagoditi trenutku koji njima ne odgovara. Ponavaljam, značajan dio građana ne želi da glasa niti jednu od postojećih parlamentarnih partija. Dakle, problem političkog legitimiteta je očit.

Sada već ustanovljena samovolja novih vlastodržaca je dovela do toga da mi više nemamo jasnih pravila u izbornom procesu: nemamo Ustavni sud u punom kapacitetu, izborne jedinice možete mijenjati usred izbornog procesa, Zakonom o lokalnoj samoupravi možete mijenjati ono što bi se smjelo mijenjati samo izbornim zakonima, do mile volje možete produžavati mandate odbornicima i sljedstveno tome i poslanicima, a na kraju imate i instrumente blokade da nikada ne priznate izbore. Kada imate ovako moćan, a pritom neustavan arsenal opstrukcionih mogućnosti i intenzivno ga koristite, jasno je da ćete učiniti sve da tajming izbora prilagodite trenutku koji je najpovoljniji za vaš rejting.

Datum izbora će određivati istraživanje javnog mnjenja, a ne Ustav ili potreba građana. Ovu praksu su ustanovile potonje dvije većine. Prvo jedna, a potom i druga.

MONITOR: Kako vidite rezultate lokalnih izbora i svega što se nakon toga desilo, od Šavnika do Podgorice?

PERIĆ: Lokalni izbori su pokazali da prethodna vlast bez obzira na darove nove ima problem ogromnog odliva podrške. Pitanje je samo gdje će ona završiti. Ujedno građani su poslali snažnu poruku da ne žele besmislene rasprave već nove političke mogućnosti.

U Šavniku situacija nije crno-bijela. Izvinite, ali birački spisak kontroliše MUP koji opet kontroliše nova vlast, odnosno većina, a onda predstavnici djelova te nove vlasti na terenu žele da ponište pravo onih koji su upisani u taj isti birački spisak. Ako je neko fiktivni birač ili nema osnov da bude upisan, to treba utvrditi odmah i brisati tu osobu iz ove zbirke ličnih podataka, a ne da upisujete pod vrlo sumnjivim okolnostima ljude u birački spisak i onda ih sprečavate da glasaju.

Moramo znati šta znači vladavina prava – to je poštovanje zakona, i kada vam odgovara i kada ne odgovora. Jasno je da je DPS ovdje radio izborni inžinjering – ali ga nije mogao uraditi sam, jer on ne kontroliše MUP. Makar nam tako govore iz aktuelne vlasti.

MONITOR: „Preokret“ nije uspio da pređe cenzus u Podgorici. Šta vidite kao razlog?

PERIĆ: Više je faktora, ali bih krenuo s druge strane. Ukupno oko 2 posto birača u dva grada na kojima smo učestvovali na izborima su dali podršku sasvim drugačijoj političkoj artikulaciji. Prvi koraci su po pravilu malih gabarita, ali moguće značajne simbolike. Pokazali smo da može drugačije.

Razmotrili smo organizacione momente u kojima smo mogli više a koji su skopčani i sa ograničenim finansijama. Kada je riječ o programu, vjerujem da je on zaista potreban Podgorici, Danilovgradu i Crnoj Gori i cijenim da smo ga artikulisali na pristojan način.Nije nam pomogao ni ambijent izrazito polarizovane scene u kojoj su oba pola bazirali svoju strategiju na podgrijavanju straha da nećemo preći cenzus. Kao i u mnogim drugim slučajevima u ove dvije godine – pokazali su da imaju raskošan destruktivni potencijal na koji mi nismo uspjeli odgovoriti ovog puta. Tu je naša odgovornost, prvo moja, ali nadam se da su neke lekcije savladane.

Istinski žalim što moram konstatovati i da smo, uz nekoliko izuzetaka, u 2022. godini doslovno prvi put u našem višestranačju imali problem da ostvarimo ono što nam zakon garantuje a na što novinarski kodeks obavezuje medije – elementarno ravnopravan tretman. Obrazloženje medija, među kojima ima i onih čiji rad poštujem i u kojima rade kredibilni i ljudi i novinari, da je to bila posljedica malog fizičkog prostora, govori da se moramo vratiti postulatima demokratije: svaka lista koja se potvrdi pred izbornom komisijom predstavlja politički iskaz određenog broja građana i ako ne možete da ih tretirate ravnopravno makar u sučeljavanjima – nemojte da ih organizujete. Argumenti da ste komercijalan medij onda ruši postavku da ste podređeni javnom interesu. Nemam nikakav problem ni da kažem da smo imali nekad eksplicitno, a nekada implicitno saopštenu poruku da smo nepoželjni u nekoliko medija.

Imam obavezu čuvati dignitet onih koji su nam dali podršku i ne pristajati na njihovo bagatelisanje, tim prije jer smatram da se radi o samosvjesnim i na više ravni veoma vrijednim građankama i građanima. Do tada, oglašavaćemo se onamo gdje imamo mogućnost. Nažalost, partitokratija je dobrim dijelom zagospodarila našim prostorom, čak i onamo gdje je ne bi smjelo biti. Kako drugačije objasniti činjenicu da se logika političkih feuda uzima kao datost? U ovoj borbi treba mnogo takta i još više istrajnosti. Riješenosti za oboje imamo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo