Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN MIJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR I MALI AKCIONAR EPCG: Za vlast, na vlastitu štetu

Objavljeno prije

na

Iako su nalozi iz vrha vlasti bili izuzetno štetni po EPCG, njeni rukovodioci su ih vojnički disciplinovano sproveli, pa je mnogo vjerovatnije da su bogato nagrađeni zbog toga, a ne zbog rezultata postignutih u kišnoj godini

 

„Prošla godina bila je rekordna po mnogo čemu, pa i po kišama koje su  padale i punile akumulacije i kasu EPCG. Menadžment i uprava društva su zbog tih ‘izvanrednih rezultata’ bogato nagrađeni, ali zanimljivo je da im se u sušnim godinama ne dira u prihode“, kaže Dejan Mijović, ekonomski analitičar, nekadašnji član borda EPCG i mali akcionar te kompanije. Razgovor vođen nakon prošlonedjeljne Skupštine akcionara EPCG počinjemo pitanjem zbog čega je menadžment EPCG nagrađan za poslovne rezultate, dok su radnici ostali bez povišice (dobili  jednokratnu naknadu)  a akcionari bez dividende.

MIJOVIĆ: Da su ti rezultati stvarno postignuti boljom internom organizacijom i motivisanjem ljudstva nagradu bi, valjda, zaslužili i radnici i službenici EPCG. Ali, oni prema tvrdnji dobro upoznate g-dje Nataše Backović iz EPCG nisu dobili povišicu još od 2011. godine. Ni akcionari nisu nagrađeni dividendama, navodno da bi se ta sredstva upotrebila za razvoj. Ipak, obzirom kako se Vlada do sada odnosila prema sredstvima EPCG, prije će biti da ona čeka na konačni izlazak A2A iz EPCG da bi onda sa 98,5 odsto vlasništva dodijelila sebi praktično sav iznos dividende.

MONITOR: Da li će tada biti tog novca?

MIJOVIĆ: Može li, uopšte, EPCG dijeliti dividende akcionarima saznaće se tek nakon sveobuhvatne dubinske forenzičke revizije njenog poslovanja koja će se, svakako, vršiti po smjeni ove vlasti. Bez obzira što su finansijske iskaze društva već provjeravali međunarodno priznati revizori. Nažalost, oni nisu mogli steći potpun uvid u poslovanje društva jer to vlast u Crnoj Gori jednostavno ne dozvoljava.

Tako će nam stvarni podaci biti dostupni tek nakon pomenute temeljne revizije koja će se morati sprovesti kako u EPCG tako i u ostalim privrednim subjektima u državnom vlasništvu. Primjera radi, forenzičku reviziju bi trebalo uraditi u Plantažama, nekad veoma uspješnoj firmi koja pod sigurnom upravom privatizacionog maga Veselina Vukotića sve ubrzanije tone i nestaje sa tržišta.

MONITOR: Prošlogodišnje poslovanje EPCG obilježilo je nekoliko  „karakterističnih momenata“ (kupovina akcija Rudnika uglja, otkup vlastitih akcija od A2A…). O njima je bilo dosta riječi i na prošlonedjeljnoj Skupštini…

MIJOVIĆ: Prošla 2018. godina bila je rekordna prije svega po trošenju akumuliranih sredstava društva. Naime, od 250 miliona eura koje je stara uprava predvođena Srđanom Kovačevićem ostavila na računima banaka početkom 2017. godine, odlilo se, nepotrebno i protivno interesu društva, već skoro 200 miliona. Većina u 2018. godini. Pokazala se, nažalost, tačnom procjena da je borba za kontrolu nad deponovanim sredstvima EPCG bio jedan od glavnih motiva za raskid partnerstva sa italijanskom A2A a ne, kako su nas iz vrha vlasti uporno ubjeđivali, različita viđenja budućnosti i nespremnost A2A da učestvuje u gradnji drugog bloka TE Pljevlja.

Naprotiv, danas znamo da između dvije strane (tu ne ubrajam tadašnju upravu EPCG) – vlade i A2A – nije bilo suštinskih razlika i da su obje imale isti cilj: da što prije izađu iz sektora proizvodnje energije na bazi uglja, svjesne da on nema perspektivu, i da dogovorenim raskidom partnerstva preuzmu postojeća novčana sredstva EPCG.

Čitav teret te operacije je, dakle, svaljen na teret zajedničke kompanije koja je zato katastrofalno prošla. EPCG je primorana da po enormnim cijenama otkupi bezvrijedne akcije A2A, Vlade i brata našeg vrhovnog čelnika u Rudniku uglja Pljevlja. Morala je i da umjesto države otkupi polovinu sopstvenih akcija od A2A i zatim ih poništi i smanji svoj kapital. Uzgred, bila je prisiljena da toj istoj državi u liku Vlade i njenom partneru A2A podijeli desetine miliona na ime nepostojećeg i nezarađenog profita.

Iako su ti nalozi iz vrha vlasti bili izuzetno štetni po EPCG, njeni rukovodioci su ih vojnički disciplinovano sproveli, pa je mnogo vjerovatnije da su bogato nagrađeni zbog toga, a ne zbog izuzetnih rezultata postignutih u kišnoj godini.

MONITOR: Nakon prošlogodišnjeg preuzimanja Rudnika uglja, niko više ne pominje gradnji drugog bloka TE. Šta je s tim poslom?

MIJOVIĆ: Ne samo tzv. drugi blok, iz javnog diskursa nestala je i priča o temeljnoj rekonstrukciji postojeće termoelektrane koja je trebalo da poveća njenu efikasnost i učini je konkurentnom na tržištu.

Ekološka rekonstrukcija TE, o kojoj se sada priča, mnogo je manji zahvat sa ciljem da se smanji ali ne i ukine emisija štetnih gasova. Veoma je upitna ekonomska opravdanost tog projekta jer ulaganje od 50 miliona neće donijeti dodatne prihode već samo nove troškove, iako su proizvodni troškovi TE već izuzetno visoki. Pritom, veoma je neizvjesno kako će Evropa tretirati tako rekonstruisanu termoelektranu, tj. da li će joj zbog nedovoljnog smanjenja emisije štetnih gasova nametnuti nove penale ili čak zahtijevati da se ona zatvori.

Da neće biti gradnje Drugog bloka bilo je poznato i u vrijeme kada je na Skupštini akcionara EPCG odlučivano o kupovini akcija Rudnika uglja jer je takvu odluku prethodno donijela Vlada, a potvrdila svojim izjavama ministarka ekonomije. To, međutim, nije spriječilo tu istu Vladu da natjera EPCG da potroši 34 miliona eura za kupovinu bezvrijednih akcija Rudnika, uz obrazloženje da takav potez opravdava gradnja Drugog bloka i temeljna rekonstrukcija postojećeg koji bi radili narednih 40 godina!

MONITOR: Jesu li postojale alternative?

MIJOVIĆ: Vlada Njemačke u kojoj se više od trećine električne energije proizvodi u TE na ugalj zatvara rudnike uglja da bi smanjila emisije gasova koji izazivaju globalno zagrijavanje. Zato je odlučila da do 2038. godine potroši 40 milijardi eura da bi se ublažile posljedice po njene građane koji žive od eksploatacije uglja.

A šta radi Vlada Crne Gore? Ništa! Niti gradi, niti rekonstrušiše, niti brine o građanima. A morala je, makar u Pljevljima, pokrenuti nove investicije da bi se zaposlili radnici koji će ostati bez posla u Termoelektrani i Rudniku, kao i mladi koji masovno napuštaju zemlju. Našoj Vladi je, ispada, bilo mnogo važnije da Braco slučajno ne ostane bez kojeg eura profita i da prelije ušteđene milione EPCG u svoju praznu kasu.

MONITOR: Najava gradnje vjetroelektrane Gvozd  već izaziva nedoumice i polemike. Kako vi gledate na tu odluku Skupštine EPCG?

MIJOVIĆ: Od kada je nova uprava preuzela komandu primjetna je velika živost EPCG u pokretanju kapitalnih investicija, uključujući i obnovljive izvore energije. Neke od tih investicija izvode se uz obimnu tehničku i finansijsku podršku međunarodnih finansijskih institucija, kao što su Svjetska banka, EBRD, EIB i KFW, i to je dobro za razvoj našeg energetskog sektora. Međutim, ove međunarodne institucije su zaobiđene prilikom pokretanja najvećih investicija, i to baš u sektorima u kojima EPCG nema prethodno iskustvo – za gradnju solarne elektrane od 178 miliona eura i vjetroelektrane od 60 miliona eura.

Umjesto da ih manjak iskustva dodatno podstakne da insistiraju na snažnoj podršci pomenutih međunarodnih institucija, čelnici DPS i Vlade su se,izgleda, ugledali na praksu u Budvi kada je njom upravljao Svetozar Marović. Ovaj je, podsjetiću vas, svojevremeno odbio podršku KFW za gradnju postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda i izveo taj projekat sa partnerom kojeg je sam izabrao. Znamo kako je to ispalo.

Kao u vrijeme Marovića, partneri EPCG za gradnju solarne i vjetroelektrane se ovih dana biraju bez tendera ili bilo kakve konkurentne procedure, suprotno Ustavu i svim zakonima koji regulišu slobodnu konkurenciju. Nema ni stranih savjetnika da pomognu ili nadgledaju posao. Otud bojazan da nas sve to može skupo koštati.

MONITOR: Ima li načina da se EPCG i država zaštite od tog rizika?

MIJOVIĆ: Prozvao sam tužioca i Agenciju za spriječavanje korupcije da vide šta se radi, ali od njih iz poznatih razloga ne očekujem bilo kakvu akciju. Zbog toga apelujem na sve predstavnike opozicije da u bilo kakvom sporazumu o pripremi narednih izbora obezbjede uspostavu kontrole ne samo nad glavnim državnim institucijama, već i po dubini, uključujući i velika državna preduzeća.

U njima se, kao što ovi primjeri pokazuju, na krajnje netransparentan način obrće ogroman novac, što uz proizvodnju velike štete može uticati i na ishod izbora kako na nacionalnom tako i lokalnom nivou. Iz slučaja Mehanizacija i Programat moglo bi se, recimo, zaključiti da je DPS tamo potpuno zatvorio finansijsku konstrukciju za 2020. godinu i da mu bilo kakve dodatne kontrole ili izborne reforme ne mogu nimalo nauditi.

 

Ko nas je koštao sedam miliona

“Ilustrativan primjer šta se dešava kada se zaobilaze procedure i besplatna međunarodna tehnička pomoć u realizaciji projekata za koje u Crnoj Gori ne postoji potrebno iskustvo i znanje je prevođenje rijeke Zete u akumulaciju Krupac i spajanje akumulacija Krupac i Slano”, ističe naš sagovornik.

MIJOVIĆ: Projekat koji su prije nekoliko godina zajednički pokrenuli država i EPCG u međuvremenu nije mrdnuo od početka, a Privredni sud je već presudio da  EPCG plati preko sedam miliona eura firmi Mehanizacija i Programat, nepoznatog većinskog vlasnika sa Gibraltara i manjinskog iz Nikšića, vrlo poznatog lokalnog funkcionera DPS. Pomenuta firma je prethodno angažovana kao izvođač za taj posao iako nisu postojale ni minimalne pretpostavke za njegovu realizaciju.

Projektu koji mijenja vodne tokove sa značajnim posledicama na uslove života lokalnog stanovištva i čitav ekosistem regiona, u svakoj ozbiljnoj državi bi prethodila izrada detaljnih studija koje sveobuhvatno sagledavaju njegove prednosti, mane i rizike. U zemljama gdje nedostaje iskustvo da se to uradi, angažovali bi se strani eksperti. U Crnoj Gori se desilo obrnuto: prvo je izabran izvođač koji nije znao šta treba da radi, a onda se pristupilo izradi tehničkih, ekonomskih i pravnih studija, procjene uticaja na životnu sredinu, prostorno-planskih uslova i tehničke dokumentacije za realizaciju  projekta.

I ubrzo je postalo jasno da će taj projekat na taj način teško zaživjeti. Nameće se, zato,  pitanje da li je učinjena šteta rezultat elementarnog neznanja, svjesne namjere da se privatnoj firmi donese ogromna korist ili i jednog i drugog.

Šta god da je u pitanju, u normalnom svijetu bi izbio veliki skandal, a svi učesnici ovog posla bi bili pozvani na odgovornost. Kod nas se ne dešava ništa i o svemu vlada potpuna tišina. Zato jedini logičan zaključak može biti da su nikšićki DPS i najviši čelnici države glavni akteri ovog kontroverznog posla i najvjerovatniji dobitnici sudske presude od sedam miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SLAVO KUKIĆ, AKADEMIK AKADEMIJE BiH: RS s Dodikovim konceptom ne može ekonomski opstati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno je da je Nermin Nikšić prvi čovjek SDP  umjesto sukoba izabrao potrebu za razgovorom, pa i o onome u čemu nema zajedničkih stavova. I beskrajno strpljenje kako bi se do nekog rješenja ipak došlo.  To, bar za sada, nerijetko daje rezultate

 

 

MONITOR: Nije jasno kako bi rezolucija UN  o Srebrenici mogla pogoditi  Republiku Srpsku, ako se razmatraju moguće pravne posljedice. No, u Beogradu je tim povodom, održan sastanak rukovodstava Srbije i RS. Željka Cvijanović smatra da su inicijativom ministra spoljnih poslova Elmedina Konakovića, prekršeni Ustav i zakoni, a Milorad Dodik „prijeti“ odvajanjem RS. Kako gledate na ovaj političko-institucionalni rašomon?  

KUKIĆ: U čitavoj ovoj priči najmanje se radi o RS i njezinoj budućnosti. Republika Srpska je po Ustavu BiH administrativni dio BiH i to će biti sve dok njezine ključne sastavnice-tri konstitutivna naroda, dakle i Srbi koji tobože trebaju biti žrtveno janje nekakvih antisrpskih planetarnih urota i planova. Da se politička klasa s Dodikom na čelu sukladno tome i ponašala danas bi i RS, kao i cijela BiH, bile prostor na koji bi hrlio kapital a mladi iz njih ne bi bježali kud ih noge nose.

Gdje je ključ rješenja? Koliko god upirali u ideologije -u one koje podupiru tobože temeljnu ideju vodilju trenutačnog predsjednika  RS, uvjeren sam da je bit problema u Dodiku samom. I u onom što je činio od povratka na vlast 2006..   U pitanju je, očito, kriminal neviđenih razmjera. U uvjetima funkcioniranja pravne države nemoguće je izmaći sudu pravde koji vas čeka. A siroti Dodik ni danas ne gubi nadu da bi u tome mogao uspjeti, dijelom bukom o BiH kao neprirodnoj-Srbima nametnutoj i nemogućoj državi, dijelom pričom o pravu Srba da žive u istoj državi i, sukladno tome, pravu na secesiju RS i njezinom pripajanju matici.

Podrazumijeva se, sve to bi značilo koliko i pucanj u prazno da za takvo djelovanje Dodika nisu zainteresirani i drugi – i Vučićev velikosrpski projekt i geopolitički interesi koje u ovom dijelu svijeta sve očitije pokazuje Moskva. No, sve ima rok trajanja. On se najnovijim udarima na bankarski sistem počinje sve očiglednije ukazivati. Izgleda da je  silni Mile stjeran među četiri zida. Osobno mu (iako u međuvremenu može napraviti još zla), baš i ne predviđam duži politički život na slobodi  (Osim pod pretpostavkom da postojeće helikoptere iskoristi za bijeg iz BIH). Prije ili kasnije će završiti tamo gdje kriminalci i inače završavaju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo tipičan primjer obrasca: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture

 

 

 Anomalije koje su dovele do prijevremenih lokalnih izbora u Budvi, Andrijevici i, možda, Šavniku ukazuju na obrazac ponašanja i funkcionisanja političkih elita u Crnoj Gori, kaže nam Dragan Koprivica, izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju. “Funkcionisanje institucija kao da je svrha njihovog postojanja, omogućavanje i podsticanje partijskog preduzetništva, a ne javni interes, pravna država i razvoj zajednice zapravo jeste suština tog modela”.

MONITOR: Može li se to promijeniti nakon vanrednih lokalnih izbora?

KOPRIVICA: U Budvi i Andrijevici nema puno ni političkih ni ideoloških razloga za krizu vlasti i vanredne izbore. Radi se samo o dodatnoj fragmentaciji izborne scene, novoj prekompoziciji i potrebi da se blokira rad opštine u nadi da će im novi izbori omogućiti bolju poziciju prilikom isisavanja državnih (opštinskih) resursa i njihovo prebacivanje u ruke moćnika. To je dio naše političke kulture koja se, iako svaki dan slušamo drugačije priče, neće brzo promijeniti. Problem je što građanke i građani još uvijek ne umiju da ovakvo ponašanje kazne na izborima. Oni se, nažalost, ili okreću apstinenciji ili, ako su mlađeg doba, odlaze iz zemlje.

To je savršen scenario za partitokratiju. Kad pogledamo razvoj političkih odnosa, ne bi bilo iznenađenje da se ove anomalije nastave i u drugim opštinama ili se brzo pojave i na državnom nivou.

MONITOR: Situacija u Šavniku je i za naša poimanja politike neobična. Postoji li, vama poznat, sličan primjer u izbornoj praksi?

KOPRIVICA: U svojoj praksi, a bavim se izborima skoro 25 godina, nijesam vidio sličan slučaj. Gotovo je teorijski nemoguće da se u jednom izbornom ciklusu, za izbore koji imaju 1.600 upisanih birača, dogodi sve ono što smo imali prilike da gledamo u Šavniku. Da smo taj slijed događaja pokušali smisliti, i u šali, vjerujem da nam ne bi pošlo za rukom da budemo toliko kreativni. Slijed događaja, ponašanje političkih subjekata, različitih državnih organa i izborni proces koji traje 19 mjeseci zaista nije lako smisliti. To je, nažalost, ono što ni teorijski nije moguće zamisliti jeste naša politička realnost.

MONITOR: Da li je u pitanju bila neizbježna „elementarna nepogoda“ ili je moguće imenovati odgovorne za nastalu situaciju?

KOPRIVICA: Dio odgovornosti sigurno pripada nesavršenom zakonskom okviru. Međutim, ključna odgovornost stoji na političkim akterima i državnim institucijama. Kad je akterima važniji politički interes od javnog, onda ni savršen zakon ne može pomoći. Svoj dio odgovornosti u nastalom problemu snose političke partije koje više od deceniju opstruiraju izbornu reformu, liste koje su učestvovale u izbornom procesu u Šavniku, Opštinska izborna komisija, tužilaštvo, Vlada, odnosno Ministarstvo javne uprave i Ministarstvo unutrašnjih poslova, pa i predsjednik Crne Gore.

Njihovo djelovanje u ovih 19 mjeseci ličilo je na savršeno uigran tim, nažalost u negativnom smislu. Broj perfektno odigranih duplih pasova između ovih aktera prevazilazi i neke od najboljih fudbalskih timova koji su postojali u istoriji igre.

MONITOR: Ima li izlaza iz šavničke krize?

KOPRIVICA: Temeljna stvar za izlaz iz ovog lavirinta je pokretanje brzog političkog dijaloga, u okviru koga se treba makar pokušati pronalazak puta koji je pravno održiv i legalan, a koji će vratiti povjerenje među institucijama i neće napraviti presedane koji bi bili osnova za ponavljanje šavničkog scenarija.

Ono što je neophodan ishod jeste poništavanje nelegalnog, nelegitimnog izbornog procesa koji je u toku i koji je sproveden suprotno našem Ustavu, zakonima i međunarodnim standardima. Prihvatanje takvog izbornog rezultata bilo bi fatalno za buduće izborne procese i otvorilo nove “perspektive” u političkom životu o kojima ne želim ni da mislim, a kamoli da govorim.

Poništavanje izbora može se uraditi na dva načina – ukoliko postoji politički dogovor, koji mora biti transparentan i u pisanoj formi, moguće je završiti izbore na dva biračka mjesta, formirati parlament u Šavniku, onda mu odmah skratiti mandat i krenuti u novi izborni postupak. Ovu opciju ste, zapravo, Vi prvi put predložili javnosti.

Drugi, pravno komplikovaniji način, jeste da neko od izbornih aktera podnese prigovor na izborni proces DIK-u i traži poništenje izbora, da DIK odbije taj prigovor zbog nenadležnosti, a onda da se uputi žalba Ustavnom sudu.

Ustavni sud ima i zakonski osnov i dovoljnu snagu institucije da poništi taj proces i predoči nam naredne korake. Zato vjerujemo da je došlo vrijeme da ova institucija ne bude puki “čitač” zakona nego donosilac važnih odluka kojima se brane prava građana i građanki.

Međutim, na našoj javnoj sceni možete čuti različite pravne “analize” koje pokušavaju relativizovati ovaj predlog sa obrazloženjem da su rokovi za prigovore istekli i da oni nijesu mogući. Svako ko kaže da su rokovi istekli je neznalica ili zlonamjerna osoba. Jedan takav rok za prigovor traje upravo dok mi razgovaramo.

Takođe, gotovo je nevjerovatno da u Crnoj Gori postoje te vrste političkih nastupa koji imaju za ambiciju da nekog  ubijede da izborni proces koji traje 19 mjeseci može biti legalan. Ko god zna išta o izborima, mora znati da takvo šta ne postoji u svijetu.

MONITOR: Šta sa “izbornim turistima” koji su bili povod za sve ono što se događa od jeseni 2022.?

KOPRIVICA: Tu se radi o klasičnom pokušaju neetične promjene volje građana u toku izbornog procesa. A to su, u Šavniku, u manjoj ili većom mjeri, radili svi. Radi se o oko 25 odsto biračkog tijela koje je “migriralo” u ovu opštinu prije izbora. Neka je manji dio njih zaista i faktički imao potrebu da se preseli u Šavnik – ostaje ogroman procenat izbornih turista tj. varalica.

Tu smo situaciju imali prilike nedavno da gledamo na izborima u Beogradu koji su, nakon žestoke intevencije tamošnje javnosti i međunarodne zajednice,  ponovljeni i zakazani za 2. jun.

Dugoročno, to pitanje se rješava izbornom reformom: uvođenjem mnogo ozbiljnijeg načina kontrole prebivališta građana ali i sankcija za zloupotrebe i nedozvoljeno ponašanje, organizovanjem svih lokalnih izbora u jednom danu, davanjem ovlašćenja DIK-u da može preuzeti ingerencije OIK ukoliko ova ne obavlja svoj posao, te oštrijim sankcijama za nasilje na biračkim mjestima.

MONITOR: Dio opozicije prijeti napuštanjem parlamentarnog Odbora za izbornu reformu ukoliko ostane na snazi odluka o prinudnoj upravi u Šavniku. Šta bi to moglo donijeti?

KOPRIVICA: Takvi stavovi partija nijesu ništa neobično. U toku gotovo svakog ciklusa izborne reforme, ili njenog pokušaja, imali smo prilike da čujemo kako postoji nešto važnije. To je 2011. bio naziv jezika, 2019. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, 2021. nezadovoljstvo radom Vlade ili verifikacija mandata poslanika, a sada čujemo da je to Šavnik – dakle sve je važnije od potrebe da jedno društvo popravi svoju demokratiju tamo gdje ona nastaje – na njenom izvoru, a to je izborni proces.

Najava stavljanja “na čekanje” odluke o uvođenju prinudne uprave u Šavniku i pokretanje političkog dijaloga daje nam makar malo nade da se ponovo neće krenuti krivim putem. Ali u partitokratijama, u kojima se najčešće trguje i na veliko i na malo, ni propast rada i ovog Odbora za izbornu reformune bi bilo izneneđenje.

MONITOR: Zašto dogovora o izbornoj reformi nema iako se o njoj priča godinama?

KOPRIVICA: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju. Imamo tipičan primjer obrasca po kojima ona funkcioniše: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture.

MONITOR: Zašto partije  konstantno kritikuju ali ne žele da mijenjaju postojeće propise?

KOPRIVICA: Mala ispravka: partije kritikuju loš izborni ambijent dok ne postanu vlast. Tako imate pobjednike iz 2020. godine koji su značajan broj svojih birača mobilisali pričama o fantom biračima, biračkim spiskovima, kupovini glasova i raznim drugim opravdanim kritikama, ali samo do momenta kad su postali vlast. Tada su se njima dopali modeli koji omogućavaju različite vrste prednosti u izbornoj utakmici pa su izbornu reformu zagovarali verbalno, a suštinski sve uradili da se ona ne dogodi.

Jednako, gubitnici iz 2020., isti oni koji su nam pričali priče o najboljem biračkom spisku u Evropi, nepostojanju funkcionerskih kampanja, sjajnoj izbornoj administraciji… sada pričaju neku drugu priča koja će trajati dok se ponovo, eventualno, ne vrate na vlast. Nadam se da je taj obrazac stvar prošlosti i da ćemo konačno imati kvalitetnu promjenu širokog spektra izbornih pravila i da će ovaj saziv parlamenta pokazati da je moguće i drugačije raditi.

 

Slijedi nastavak popisne sage

MONITOR:? Imali ste ozbiljne primjedbe na završne dane procesa prikupljanja popisnih podataka. Da li su vas uvjerili da je sve bilo regularno i šta se dešava sa popisnim materijalom?

KOPRIVICA: Malo se priča o popisu, a još manje o poštovanju političkog sporazuma koji mu je prethodio.

Sada bi bilo jako važno razjasniti šta je sa softverom za kontrolu njegovih rezultata. Kako je moguće da gotovo pola godine nakon napravljenog dogovora nemamo instrument kontrole koji je bio uslov za taj sporazum. Takođe, treba da vidimo kako se konfuzija u popisivačkoj mreži i nepoštovanje metodologije popisa i zakonskog okvira koja je uslovila razliku od preko 40.000 popisanih u odnosu na ono što je dan prije kraja popisa saopštavao Monstat i onoga što su bili preliminarni rezultati, odrazila na tačnost rezultata.

Sve ovo i mnoge druge pojave zaista jesu razlog za zabrinutost. Vjerujem da će popisna saga biti nastavljena, prije svega onda kada se bude razumjelo da rezultati popisa o tri pitanja (nacija, vjera, jezik) koja javnost najviše očekuje, neće biti isporučeni u roku i na način kako je to bilo očekivano.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo