Dolazak problematičnih osoba iz Srbije, loše maskiranih u turiste, u mali Tivat, i to baš uoči početka velikog Samita, upućuje na sulude namjere. Sigurno i kontraproduktivne za planere i izvođače ove mutne i provincijske operacije. Sada je najvažnije da se ne dozvoli nikakva sjenka na organizaciju samita. I da se zatim detaljnom istragom otkriju sve činjenice i motivi organizatora ove operacije,i prezentuju našoj i međunarodnoj javnosti i pravnim institucijama

MONITOR: U petak u Tivtu počinje Samit Evropska unija – Zapadni Balkan, koji se već najavljuje kao najznačajniji politički skup ikada organizovan u Crnoj Gori. Koja su očekivanja od samita?

LEKIĆ: Izvjesno je da je to najveći skup održan u Crnoj Gori. Učinjen nam je i kompliment da će Tivat i Crna Gora tog dana biti centar Evrope. Tome treba da se radujemo i budemo zahvalni učesnicima skupa.

Ipak, treba se podsjetiti da je proliferacija samita fenomen novog doba i da moderne tehnologije omogućavaju i malim zemljama organizovanje ovakvih skupova.

Biće bitni sadržaj i zaključci Samita, jer živimo u dinamičnim vremenima ubrzavanja istorije kada se prelama i budućnost zemalja Balkana.

MONITOR: Imamo i skandal sa Vučićevom ćaci  prethodnicom koja je sletljela u Tivat i ubrzo vraćena u Beograd.

LEKIĆ: Kada odgovaram na vaše pitanje o krajnje problematičnom incidentu u Tivtu još nema dovoljno zvaničnih podataka o svim njegovim dimenzijama. Ali već ih je dovoljno da je jasno da se radi o nečemu za svaku osudu.

Dolazak problematičnih osoba iz Srbije, loše maskiranih u turiste, u mali Tivat,  i to baš uoči početka velikog Samita, upućuje na sulude namjere. Sigurno i kontraproduktivne za planere i izvođače ove mutne i provincijske operacije.

Sada je najvažnije da se prvo ne dozvoli nikakva sjenka na organizaciju Samita. I drugo, da se zatim detaljnom istragom otkriju sve činjenice ove operacije, pouzdani motivi organizatora i kao takve prezentuju našoj i međunarodnoj javnosti i odgovarajućim pravnim institucijama.

MONITOR: Predsjednik Crne Gore predložio Vas je za člana Komisije za obavljanje poslova razgraničenja i utvrđivanja državne granice i pripremu za zaključivanje međunarodnih ugovora o državnoj granici sa Hrvatskom. O kakvoj se Komisiji radi, ko su njeni članovi, koja su zaduženja?

LEKIĆ:Zvučaće možda neobično kada vam kažem da o toj komisiji ne znam skoro ništa, pa ni ko su njeni članovi. Bizaran je momenat da ni mediji, ni analitičari — uz časne izuzetke — o tome  ne znaju mnogo.

Svoje poglede o pitanju Prevlake sam javno izlagao, nešto opširnije u tekstu pod naslovom ,,Prevlaka između bure i bonace”.

Uzgred, i o nečemu nebitnom: moj odgovor na predlog predsjednika sadržavao je, usmeno i pisano, stav da za eventualni rad u komisiji ili slično ne primam nikakvu materijalnu nadoknadu.

MONITOR:Da li očekujete da budete izabrani u toj Komisiji?

LEKIĆ: Vidite, ja se nisam kandidovao da budem tamo. Kao neko ko se tim pitanjem dugo bavio i ko bi eventualno mogao biti od neke koristi u daljem procesu, prihvatio sam predlog. I to isključivo iz osjećaja lične i javne odgovornosti.

A dalji tok stvari pratiću sa distance i prilično ravnodušno prema nastavku dešavanja, pa i prema samom ishodu. U međuvremenu imam dosta drugih interesovanja i skromnog rada u ovoj životnoj fazi.

Ono što je, naravno, mnogo značajnije jeste da li će crnogorska država, makar u poslednjoj fazi rješavanja ovako krupnog, rekao bih istorijskog pitanja, naći snage za javnu odgovornost u zaštiti svog vitalnog interesa.

MONITOR: Da li su vas iznenadile oprečne reakcije povodom ovog predloga?

LEKIĆ:Možda je bilo neobično što nije bilo šireg interesovanja niti znanja o postojanju ne samo ove komisije nego ni o dosadašnjem radu odgovornih, kao ni o stanju pregovora oko Prevlake i razgraničenja. A da je potencijalno uključivanje moje malenkosti u njen rad izazvalo određene odjeke.

I to dvostruke. S jedne strane, imao sam dosta poziva i komentara, naročito iz Boke Kotorske, gdje su obični građani i neka udruženja pozdravili moje potencijalno uključivanje.

S druge strane, bilo je, kako mi je rečeno, nekoliko negodovanja, pa i histeričnih reakcija u medijskim punktovima koji, kako je javno dokazano, funkcionišu i na osnovu uputstava iz zone kriminala. Tu se može uočiti da nema „inovacija“ u olajavanju i plasiranju bezočnih laži, pa i o meni, jer „autori“ bukvalno prenose sadržaje policijsko-mafijaških montaža iz metodologije i vremena Đukanovićeve vlasti.

MONITOR: Bili ste ministar inostranih poslova Crne Gore oktobra 1992, kada je Savjet bezbjednosti UN usvojio Rezoluciju kojom je za područje Rt Oštro – Prevlaka utvrđen poseban status, a nakon toga bavili ste se ovim pitanjem pa ste kao poslanik često govorili o ovom problemu u Skupštini. Da li smo danas bliže rješavanju ovog spornog pitanja?

LEKIĆ:Mislim da smo danas, ovakvim radom, dalje od rješavanja tog pitanja u našu korist. Sve i kao posledica dugogodišnjeg nerada. Da li je to bila slučajna inercija nerada ili ne, dio nekog paket-aranžmana, drugo je pitanje.

Rezolucija Savjeta bezbjednosti UN broj 779 iz oktobra 1992. godine na neki je način internacionalizovala pitanje Prevlake, na kojoj su zatim godinama bili vojnici UN, čime je faktički otvoren diplomatski prostor za rješavanje tog problema.

Time je, opet na izvjestan način, po prvi put relativizovana Badinterova komisija i njen, ne slučajno, bazični princip o apsolutizovanju takozvanih avnojevskih, odnosno republičkih granica.

Isti princip pomenute Badinterove komisije zatim je eklatantno poništen od strane više evropskih i drugih država, recimo priznanjem Kosova.

Prevlaka, odnosno sporni Rt Oštro, naravno nije veličine Kosova. Radi se o nenaseljenom prostoru od nekoliko stotina metara koji prirodno i istorijski zaokružuje Bokokotorski zaliv i determiniše granicu na moru.

Tačno je da sam se u svojstvu poslanika od 2012. do 2023. godine često i kritički osvrtao na neodgovoran odnos vlasti prema neriješenom problemu Prevlake i razgraničenja. I to se jednako odnosilo na vrijeme vlasti DPS-a, Krivokapićeve i Abazovićeve vlade, koje su povodom Prevlake ostvarivale dosljedan i harmoničan kontinuitet ignorisanja tog pitanja.

Zbog toga sam u Skupštini, i to u svojstvu člana parlamentarne većine, glasao za smjenu ministra vanjskih poslova Radulovića (kao i ministarke Bratić, istina drugim povodima), da bih zbog odnosa prema Prevlaci inicirao i kontrolno saslušanje tadašnjeg premijera i ministra vanjskih poslova Abazovića u Odboru za međunarodne odnose.Ipak, moj glas u Skupštini zvučao je kao glas u pustinji.

Sada smo došli gdje smo došli. Bez ozbiljne strategije, taktike, pa čak ni zvanično saopštenog cilja povodom Prevlake.

Stiče se utisak da je glavni adut i argument odgovornih protagonista s ove strane, koji se uporno ponavlja, da nam je Hrvatska prijateljska zemlja. To jeste dobra vijest, ali nisam najsigurniji da ona može zamijeniti ozbiljan diplomatski i stručni rad s ciljem zaštite državnih interesa.

MONITOR: Koliko je pitanje Prevlake presudno u odnosima sa Hrvatskom i kako će ono uticati na finalizaciju našeg puta ka EU?

LEKIĆ:Izuzetno je važno. Mislim prije svega na interese države, ali i građana, pa i njihove svijesti. Pređeni put odnosa ovdašnjih zvaničnika prema Hrvatskoj govori o širokom repertoaru — od, s jedne strane, arogancije, prijetnji i podsticanja mržnje, u čemu je rani Đukanović sa svojim antologijskim izjavama bio sam vrh toga, do, s druge strane, demonstracije dosta mučne inferiornosti koja nerijetko vrijeđa dostojanstvo države i samih građana.

S treće strane, treba konstatovati i povremenu neadekvatnost izjava određenih protagonista sa hrvatske strane, kako u neskrivenim nostalgijama, možda i pretenzijama prema Boki Kotorskoj, tako i u presuđivanjima apodiktičnim sudovima i tonovima oko spornih pitanja.

Ako bih napravio kraći izlet u istoriju dva naroda, vrlo je uočljiv kontrast sa dostojanstvom koje je pokazivano u teškim vremenima naše zajedničke istorije i solidarnosti tokom vjekovne borbe protiv stranih dominacija i tuđina. O tome lijepo i trajno svjedoče i pisma, odnosno dopisivanje Njegoša sa banom Josipom Jelačićem i Stankom Vrazom.Istina, živimo u drugom vremenu, ali nije naodmet podsjetiti se pozitivnog nasljeđa istorije.

Ostaje mi da ponovim ono što sam mnogo puta govorio: mi treba iskreno da gradimo najbolje moguće odnose sa Hrvatskom. Uz bazičan princip uzajamnog poštovanja.

Oko spornih pitanja treba uvažavati državu Hrvatsku i argumente hrvatske strane, kao što treba ozbiljno i argumentovano zastupati naše.

MONITOR: Učlanjenje Crne Gore u EU mnogi vide kao maltene gotovu stvar. Koji su izazovi koji to mogu usporiti ili spriječiti na domaćem i spoljnjem planu?

LEKIĆ: Dobro je što kod nas postoji polet i entuzijazam za EU. I što nas drugi, ipak ne baš svi, ohrabruju u tome.

Nije dobro što se, umjesto ozbiljnog rada i polaganja još nepoloženog ispita demokratske i pravne zrelosti, ovdje pravi atmosfera trijumfalizma, ponekad i sa neukusom propagandno-karnevalskog stila.

Smatram da je važno pratiti velike geopolitičke promjene koje su u punom jeku u svijetu i samoj Evropi. Jer će i to bitno uticati na sudbinu prijema u članstvo EU.

Ne bi bilo dobro da, zagledani u evropske zvijezde, ne vidimo šta se dešava u današnjoj evropskoj zajednici punoj iskušenja — od geopolitičkih i ekonomskih do vojnih. Morali bismo biti spremni za ono što dolazi.

MONITOR: Politički ste veteran. Kako biste okarakterisali i ocijenili sadašnju političku scenu u odnosu na ranije?

LEKIĆ:Da, bio sam savremenik nekoliko ciklusa novijeg istorijskog razdoblja kada su se zemlja, njeni politički, ekonomski i državno-pravni statusi mijenjali. Ostajala je ista teritorija i isti građani na njoj. I lijepa rujna zora koja nekada najavljuje i svitanje. Mada još sasvim ne sviće. Drugim riječima, ostala su mnoga iskušenja.  Iznutra i izvana. Napredovali smo i nazadovali.

Crna Gora je, uprkos svemu, na nogama. Ponekad izgleda i na klecavim. Da li će se ona ukotviti u svoj magistralni pravac — kada joj opasnosti unutrašnje autodestrukcije i spoljne pretenzije neće moći ništa — ostaje i dalje neizvjesno.

Za njen istorijski pravac jesu važni geopolitički izbori savezništava, ali je još važnija snaga neophodne unutrašnje kohezije i posjedovanje samosvijesti o istorijskim temeljima Crne Gore.

Predrag NIKOLIĆ

Umjesto razvoja demokratskih institucija, svjedočimo stalnom iscrpljivanju društva krizama koje se planski održavaju jer odgovaraju političkim strukturama koje opstaju na konfliktu, strahu i podjelama

MONITOR: Prođe još jedan Dan nezavisnosti. Ima li promjena?

DABIŽINOVIĆ: Dan nezavisnosti prolazi u zemlji koja formalno postoji, ali politički i društveno  kao da se neprestano pregovara o njenom smislu, granicama i identitetu. Nezavisnost za Crnu Goru nije postala stabilan demokratski okvir, nego trajno krizno stanje iz kojeg političke elite crpe moć.

Smijenila se vlast, ali nisu nestali potreba i obrasci  da se vlada i zloupotrebljava politička moć. Partijska kontrola institucija, politička trgovina, zapošljavanje po partijskoj knjižici i lojalnosti, kontinuirana instrumentalizacija identitetskih podjela i proizvodnja konflikta ostali su gotovo netaknuti. Samo su se akteri zamjenili. Živimo dugogodišnji paradoks: država je formalno nezavisna, a politički sve zavisnija od dnevnih trgovina, regionalnih uticaja, crkvenih centara moći i populističkih kalkulacija. Umjesto razvoja demokratskih institucija, svjedočimo stalnom iscrpljivanju društva krizama koje se planski održavaju jer odgovaraju političkim strukturama koje opstaju na konfliktu, strahu i podjelama. Najveća manipulacija posljednjih godina jeste što se građanima permanentno nudi osjećaj istorijske ugroženosti, dok se iza kulisa odvija puka raspodjela funkcija, interesa i kontrole nad državnim resursima.

Nacionalizam je najjeftinija politička valuta u zemlji bez ozbiljne razvojne strategije. Dok se građani iscrpljuju u beskrajnim raspravama o identitetu, ostajemo bez kadrova i vrijednih ljudi, javne institucije fasadno postoje, obrazovanje je propalo, socijalne razlike se produbljuju, a evropske integracije se koriste više kao politički dekor nego kao stvarna transformacija društva.

Posebno zabrinjava normalizacija revizionizma i agresivnog patrijarhalnog diskursa. Opstaje ideja poslušnosti, nacionalnog homogenizovanja i uništenje krhkog građanskog tkiva. U takvom ambijentu građanska i antifašistička Crna Gora djeluje umorno, defanzivno gotovo da je nema, i sve više je svedena na simbolički ostatak nekadašnje političke energije koja je dolazila iz civilnog društva. Dan nezavisnosti danas  nije samo praznik državnosti. On postaje test političke iskrenosti:da li zaista želimo demokratsku, sekularnu i socijalno pravednu državu ili eskonačno upravljanje krizom pod zastavom patriotizma.

MONITOR: Kako komentarišete prikazivanje filma Referendum priča o izmišljenoj slobodi na TV Adria i TV Prva? 

DABIŽINOVIĆ: To nije medijski incident, niti pitanje pluralizma mišljenja. To je propagandni proizvod iz političke kuhinje velikog vožda i njegove regionalne mašinerije za proizvodnju nestabilnosti, revizionizma i kontrolisanog nacionalizma. Njegovo emitovanje nije slučajnost, nego nastavak dugotrajnog hegemonog političkog projekta kojim se Crnoj Gori  osporava pravo na istoriju, identitet i politički subjektivitet.

Ovo je organizovana medijska operacija čiji je cilj da se građanima neprestano sugeriše da je crnogorska nezavisnost greška, falsifikat ili prolazna epizoda koju treba politički i simbolički poništiti.Takva propaganda je opasna jer se ne širi brutalnim jezikom devedesetih, nego sofisticirano — kroz pseudodokumentarni format koji glumi objektivnost, racionalnost i istorijsku analizu. Deluje podmuklije: jer pokušava da revizionizam predstavi kao „zdrav razum“.

Film  istovremeno vrši funkciju poruke biračima prosrpskih partija u Crnoj Gori. Njima se godinama sistematski proizvodi osjećaj da žive u „lažnoj državi“, da su politički i identitetski ugroženi i da je nezavisnost istorijska greška koju tek treba ispraviti. To je ključni mehanizam političke mobilizacije. Biračko tijelo se  održava kroz permanentno emocionalno stanje konflikta, ugroženosti i pripadanje „nacionalnom kolektivu“.Ovakvi materijali centrima moći služe za održavanje identitetske napetosti bez koje veliki dio regionalne nacionalističke politike ne bi mogao opstati.

Najciničnije je što upravo oni koji se predstavljaju kao zaštitnici srpskog naroda u Crnoj Gori proizvode društvo stalne nestabilnosti, konflikta i zavisnosti. Građani se drže zarobljeni u beskrajnim raspravama o naciji, jeziku, zastavama i „pravim istorijama“, dok se iza kulisa odvija ono što je stvarni politički posao:raspodjela moći, kontrola institucija,zarobljavanje medija, politička trgovina, potpuno brisanje javnog interesa. To je suština populističke manipulacije: što je društvo umornije, podijeljenije i emocionalno iscrpljenije, lakše ga je politički kontrolisati.

MONITOR: Godišnjica je zločina Deportacija bosanskih izbjeglica.  Više od tri decenije kasnije, vjerujete li  da crnogorsko društvo im snage  da se suoči sa  zločinima devedesetih?

DABIŽINOVIĆ: Crna Gora nije imala niti ima političku volju za suočavanje sa zločinima devedesetih.  Država je sistemski proizvela ambijent u kojem suočavanje sa prošlošću nikome od centara moći ne odgovara. Tri decenije nakon Deportacije bosanskih izbjeglica mi živimo u društvu koje komemorira žrtve, ali štiti političke i ideološke mehanizme koji su do tih zločina doveli. Istinsko suočavanje sa ratnim zločinima u Crnoj Gori i van nje ne otvara samo pitanje individualne odgovornosti, nego pitanje karaktera države, političkih elita, medija, ratne propagande i kontinuiteta ideologija koje i dalje žive u ovom društvu.

Generacije odrastaju u društvu bez utvrđene odgovornosti sa istim pitanjima:ko je bio agresor, ko žrtva, šta je zločin, zašto su ljudi deportovani u smrt?  To nije  slučajno stanje, nego politička proizvodnja konfuzije. Društvo koje bi  priznalo istinu o devedesetim moralo bi priznati i koliko su nacionalizam, militarizam i politički oportunizam i dalje živi. To bi ozbiljno ugrozilo sadašnje raspodjele moći. Zato ne vjerujem u veliki institucionalni preokret. Možda je najtačnije reći: u Crnoj Gori se ne vodi borba za suočavanje sa prošlošću, nego za kontrolu nad njenim značenjem, emocijama građana, identitetima i  granicama dozvoljene istine.

MONITOR: Koliko nam nesuočavanje sa prošlošću određuje budućnost?

DABIŽINOVIĆ: Izostanak  suočavanje sa prošlošću je politički model upravljanja društvom. Budućnost se ovdje gradi pod stalnom ucjenom prošlosti.  Zato mi danas ne živimo posljedice devedesetih samo kroz sjećanja žrtava ili nerazriješene traume, nego kroz institucije, politički jezik, medije, obrazovanje i način na koji se proizvodi stvarnost. Rat nije završen u simboličkom smislu. Samo je promijenio formu. Nesuočavanje je omogućilo  da nacionalizam ostane legitimna politička valuta, ratna propaganda evoluira u medijsku manipulaciju, autoritarni obrasci prežive pod maskom demokratije, a društvo ostane zarobljeno između straha, revizionizma i identitetskih sukoba. Svaki ozbiljniji društveni problem u Crnoj Gori vrlo brzo se prevodi na teren nacije, istorije, „ugroženosti“ i identitetske mobilizacije. To nije slučajno. To je posljedica činjenice da nikada nije napravljen jasan politički i društveni otklon od politika devedesetih.Zato se budućnost u Crnoj Gori stalno odlaže.

MONITOR: Ulazak u EU je moguća bliska budućnost zemlje. Vidite li suštinske napore da se transformišemo u društvo evropskih vrijednosti?

DABIŽINOVIĆ: Ulazak Crna Gora u EU vjerovatno jeste posljednja velika politička šansa ove zemlje da ne potone potpuno u zonu permanentne destabilizacije. Ne zato što je Evropa romantična ideja spasa, nego zato što bez tog okvira ova zemlja postaje lak plijen lokalnih i regionalnih centara moći koji godinama žive od konflikta, podjela i političke kontrole društva i teritorije.

Problem je što se kod nas evropske integracije uglavnom tretiraju kao marketinški slogan i geopolitički dekor, a mnogo manje kao duboka transformacija društva. Vlast formalno govori jezikom evropskih vrijednosti, dok istovremeno jačaju revizionizam, politička trgovina, klerikalizacija društva, nacionalistička mobilizacija i okupacija institucija. Govori se o Evropi, a proizvodi atmosfera trajne političke ucjene, identitetske iscrpljenosti i društvenog nepovjerenja. Suštinski problem je što evropski proces traži demokratizaciju društva, a veliki dio političkih elita opstaje zahvaljujući tome što društvo  nije  demokratizovalo.

Ulazak u EU je važan jer može postaviti makar minimalne granice destrukciji kojoj svjedočimo. Ali ulazak u EU neće automatski proizvesti demokratsko društvo. Možemo ostati evropska članica sa autoritarizmom, zarobljenim institucijama i društvom koje je  mentalno i politički i dalje u devedesetim. Pitanje je: da li Crna Gora želi Evropu kao prostor slobode i demokratije — ili samo kao novu fasadu iza koje će stare politike nastaviti da žive.

Duboka povezanost nacionalizma i patrijarhata

MONITOR: U fokusu dokumentarnog filma Referendum priča o izmišljenoj slobodi su  i žene i Cetinje? 

DABIŽINOVIĆ: Posebnu upotrebnu vrijednost  materijal ima u korišćenju žena i Cetinja. Taj obrazac nije slučajan. U nacionalističkim i autoritarnim narativima žene se vrlo često koriste kao simbolički teren političkog obračuna među muškarcima.  Aluzije da se žene  Cetinja povezu sa Italijanima i da je zbog toga „povećana demografska slika Crne Gore“ nijesu usputni vulgarizam nego promišljen propagandni mehanizam. Na tom primjeru se otkriva duboka povezanost nacionalizma i patrijarhata: oba funkcionišu kroz kontrolu ženskog tijela i kroz ideju da se muškarac politički poražava tako što se „osramote njegove žene“. Zato su ovdje žene i Cetinje, centralno mjesto političke poruke. Najopasnije je što takav govor pokušava da postane dio „normalne“ javne komunikacije. Kada društvo  toleriše ovakvu vrstu mizoginog nacionalističkog ponižavanja, onda je riječ  moralnom i političkom sunovratu javnog prostora.

Cilj nije bio samo uvrijediti žene sa Cetinja, nego simbolički poniziti crnogorski identitet u cjelini — predstaviti ga kao nešto navodno nastalo iz poniženja, kolaboracije i moralne degeneracije. To je brutalno mizogin i kolonizatorski diskurs. Posebnu odgovornost predstavlja ćutanje ili mlaka reakcija domaćih institucija.

U Podgorici je ogoljen model funkcionisanja crnogorske politike

MONITOR: Kako vidite politički proces u Podgorici, i svježu ostavku Jelene Bojović Borovinić na poziciju predsjednice Skupštine Glavnog grada?

DABIŽINOVIĆ: Ono što gledamo u Podgorici je ogoljeni model funkcionisanja crnogorske politike: neprestano prekrajanje većina, kalkulacije oko funkcija, trgovina uticajem, proizvodnja krize, i potpuno uništavanje javnog interesa.

Ostavka Jelene Borovinić Bojović  nije nikakav veliki demokratski čin. To  je prije svega priznanje da se politička konstrukcija raspada pod težinom sopstvenih sukoba, ucjena i unutrašnjih interesa. Čak i Borovinić Bojović govori o „političkom vakuumu“, „pat poziciji“, „manipulacijama“, „sabotažama“ i „trikovima“, što je opis sistema koji više ne funkcioniše ni na nivou elementarnog političkog dogovora.

Milena PEROVIĆ

Ono što bi trebalo učiniti, u Italiji, Crnoj Gori i drugdje, jeste priznati krivicu ideologija koje su dozvolile  zločine, a ne ljudi. To je, u konačnici, ono što je Njemačka učinila. Nama je danas to teško učiniti, u suštini zato što je dominantna ideologija u Italiji, kao i u Crnoj Gori, nacionalistička, i stoga ista kao i kod onih koji su počinili te zločine

MONITOR: Evropa i svijet su se dosta promijenili od poslednjeg intervjua koji ste dali za naš nedjeljnik. Tada ste, između ostalog, rekli: „Važno je prepoznati znakove ‘vječnog fašizma’ koji nijesu nužno prepoznatljivi simboli (svastike ili fašistički pozdravi), već se često kriju iza dragih lica i lijepih riječi“. Kako Vam danas izgledaju ti znakovi i gdje ih najčešće možemo naći?

GOBETI: Znakova ima mnogo, ali danas je najočigledniji militarizam, odnosno ideja rješavanja međunarodnih sporova silom, ratom i nasiljem. Ovakav stav uzrokuje stotine hiljada smrti i nastavit će to činiti ako najjače svjetske vojske nastave koristiti svoju moć da nametnu svoju volju najslabijima.

MONITOR: Koliko je Italija danas u stanju da se izbori sa svojom fašističkom prošlošću? Da li je u italijanskom društvu prisutnija negacija ili revizionizam i kako se nove vladajuće strukture odnose prema prošlosti koje se nikada nijesu odrekle?

GOBETI: Članovi sadašnje italijanske vlade su politički nasljednici fašističke ideološke tradicije. Oni eksplicitno ne slave fašizam, ali ga ne osuđuju niti kritikuju. Njihova strategija je umjesto toga osuda antifašizma: partizanskog pokreta u historijskoj perspektivi (na primjer, kroz narativ o fojbama, obračunu na italijansko-jugoslavenskoj granici, kao „genocidu” nad Italijanima) i antifašističkih aktivista danas (na primjer, sa predloženim zakonom kojim se antifašistima sudi kao teroristima).

MONITOR: Igrana miniserija Musolini – Son of the Century  je imala premijeru na stogodišnjicu dijela događaja koje opisuje. Koliko ovakvi popkulturni narativi nalaze prostora u medijima i koliko ih uopšte ima?

GOBETI: Volio sam seriju, ali mislim da je razumljiva samo maloj manjini koja već ima neko znanje o tim istorijskim događajima. Eksplicitni prikaz Musolinijevog nasilja i cinizma nažalost, po mom mišljenju, ima suprotan učinak na mase Italijana: pojačava šarm lika, pomalo kao serijali o Mafiji ili Tarantinovi filmovi.

MONITOR: Dobar dio vaših interesovanja vezan je i za Jugoslaviju i Crnu Goru. Već decenijama, a posebno posljednjih godina, na Balkanu je prisutan jak talas revizionizma. Rehabilituju se ratni zločinci, dobijaju ulice, trgove, spomenike… Kako vidite tu situaciju?

GOBETI: To je dio zajedničkog puta širom Evrope. Nakon 1989. godine, preko progresivne evolucije, promjenjena je percepcija tragedije dvadesetog stoljeća: od vizije koja je osuđivala fašizam, prešli smo na onu koja je osuđivala „totalitarizam”. Danas to u suštini znači osudu komunističkih režima, ali i ideje društva koja ih je podupirala, uključujući društvenu solidarnost, princip preraspodjele bogatstva, odbranu slabih, itd. Posljedično, čak se i krivica fašizma relativizira. Poruka je jasna: u konačnici, fašisti su bili brutalni i nasilni kao i mnogi drugi, svakako manje od komunista; a njihove političke ideje su bile manje „pogrešne” jer su i dalje bili patriotski nastrojeni. To je posebno vidljivo u bivšoj Jugoslaviji, gdje je antikomunizam usko povezan s nacionalizmom.

MONITOR: Može li se povući neka paralela između Italije i postjugoslovenskih zemalja kada je u pitanju suočavanje sa sopstvenim zločinima?

GOBETI: Logično je da je teže priznati vlastitu krivicu nego priznati pretrpljene nepravde. To se odnosi na pojedince, ali i na države. Ono što bi trebalo učiniti, u Italiji, Crnoj Gori i drugdje, jeste priznati krivicu ideologija koje su dozvolile te zločine, a ne ljudi. To je, u konačnici, ono što je Njemačka učinila. Nama je danas to teško učiniti u suštini zato što je dominantna ideologija u Italiji, kao i u Crnoj Gori, nacionalistička, i stoga ista kao i kod onih koji su počinili te zločine.

MONITOR: U Crnoj Gori imamo situaciju da se heroji NOB-a koriste za svakodnevna politička potkusurivanja. Dok jedan ministar u Vladi Crne Gore ne zna ko je strijeljao Ljuba Čupića, spomenici služe da se partije svađaju oko njih ili da se devastiraju. Možete li crnogorskoj javnosti još jednom pojasniti važnost pamćenja i čuvanja svijetlih primjera iz Drugog svjetskog rata i njihovog nasljeđa?

GOBETI: Crnogorski partizani su se, zajedno s drugim jugoslovenskim narodima, borili za oslobođenje ovog dijela Evrope od fašizma i nacizma. Trebalo bi biti očigledno da ih treba slaviti zbog njihove hrabrosti i žrtve, a također i zbog njihove pobjede, koja danas omogućava slobodu i demokratiju. A što se tiče nasilja: partizani su ga svakako takođe koristili. Ali partizani su se borili za svijet mira, za socijalnu pravdu i slobodu naroda; fašisti su se, s druge strane, borili za svijet nasilja i brutalnosti, u kojem bi jaki zauvijek potčinjavali slabe.

MONITOR: Danas, kada se kod nas obilježavaju važni datumi (kao što je nedavno bio slučaj sa Danom pobjede nad fašizmom), fokus je više na trenutku, ceremoniji, zastavama i cvijeću. Razmatranje uzroka i posljedica, razloga zbog kojih se slavi taj datum, ostavljena su suvoparnim akademskim raspravama, ako ih i tamo ima. Kakav je, po vašem mišljenju, antifašizam XXI vijeka, a kakav bi trebalo da bude?

GOBETI: U Italiji je situacija još gora, jer 25. aprila, na Dan oslobođenja, mnogi vladini zvaničnici odbijaju da slave, ili čak odaju počast poginulim fašistima. Možda je to i dobra stvar, jer nema licemjerja i jasno je ko je na strani pravde i slobode, a ko na strani sile i nepravde. Antifašisti se moraju boriti protiv svake nepravde, uvijek na strani slabih i potlačenih, svugdje u svijetu: to je najočitije značenje antifašizma.

MONITOR: Evropa sve više naginje udesno. Kako vidite njenu budućnost, a  kako budućnost balkanskih država koje se još bore sa duhovima prošlosti?

GOBETI: Ne vidim nikakve neposredne pozitivne izglede. Gotovo sve evropske zemlje, a posebno Balkan, kolebaju se između manje ili više autoritarnih, demokratski izabranih vlada (militarističkih, hiperkapitalističkih, protiv slabih, protiv siromašnih i protiv migranata) i ekstremnijih, često eksplicitno fašističkih političkih stranaka. Međutim, uvjeren sam da postoje narodne mase koje ne odobravaju nijednu ideološku viziju. Inspirisani su moralnim principima pravde i jednakosti, ali im nedostaje politički izlaz i koherentna, zajednička vizija, poput marksističke vizije dvadesetog stoljeća. Nalazimo se na raskršću, u periodu promjena za cijeli svijet, a dva puta koja vidim su vojno ili ekološko samouništenje (plod kapitalističke i fašističke ideologije) ili spasenje kroz promjenu globalne perspektive koja ponovo stavlja čovječanstvo u središte, a ne novac, moć i „identitete”.

Italija pred izborima

MONITOR: Naredne godine Italiju očekuju novi parlamentarni izbori. Da li su se opozicione stranke restartovale ili desne strukture čvrsto drže Italiju u svojim rukama?

GOBETI: Za sada ne vidim nikakve drugačije izglede. Zamišljam da će doći do promjene u sastavu desnice: Fratelli d’Italia će biti jača, Forza Italia (bez svog vođe) će biti slabija, a Lega će zamijeniti Vannaccijeva stranka, koja je mnogo očitije fašistička. Opozicija se možda ujedinjuje, ali joj nedostaje zajednička politička perspektiva i, prije svega, drugačiji pogled na svijet o najhitnijim pitanjima: nemilosrdna ekonomska politika, savez s kriminalcima Trumpom i Netanyahuom te rat protiv siromašnih i migranata. Ako situacija ostane kakva jeste, mogući poraz Melonijeve donio bi gotovo čisto simboličnu promjenu.

Dragan LUČIĆ