Povežite se sa nama

KULTURA

ANA MARIA ROSSI, REDITELJKA: Metafora koja ima ukus i miris kao nijedan drugi

Objavljeno prije

na

Ti ljudi o kojima sam pravila film su se, u mom sistemu vrijednosti, izborili za to da njihov mali intimni svijet koji se raspada bude važniji od svih dnevno političkih svinjarija u kojima živimo

 

Film Ajvar rediteljke Ane Marie Rossi, u produkciji filmske kuće Biberche, s Natašom Ninković i Sergejem Trifunovićem u glavnim ulogama premijerno je prikazan na ovogodišnjem Festivalu evropskog filma Palić. Osim Ane Marie Rossi scenario potpisuje i Maja Todorović. Nakon premijere, uslijedili su festivali i nagrade u Herceg Novom, Vrnjačkoj Banji, Smederevu, Nišu.

MONITOR: Na Paliću ste nagrađeni specijalnim priznanjem žirija. Uslijedile su priznanja i na drugim festivalima. Koliko Vam znače sve ove nagrade, jesu li Vas iznenadile?

ROSSI:  Ne znam da li je iznenađenje baš prava reč. To nije lutrija. U taj film je uloženo nekoliko godina, i kad sam ga završila, znala sam šta sam uradila. Da li će neki film dobiti nagradu ili neće, to zavisi i od sastava žirija, i od drugih filmova, od godišnje produkcije.  Ali svaki autor, već posle prvog gledanja filma u bioskopu, na kontrolnoj projekciji, pred svojim kolegama, manje – više zna šta je napravio. Sve i da je potpuno nekritičan, što mislim da nisam. Štaviše, reagovali su bolje nego što sam ja očekivala. Valjda me ne krasi neki naročiti optimizam. Ono što nisam mogla da očekujem, jer tu nema tačnih predviđanja, to je bila reakcija publike na svim tim festivalima.  U nekim trenucima me je njihov doživljaj filma ganuo jer, da budem iskrena, nisam dozvolila sebi da razmišljam o publici do trenutka dok nije bio gotov. Radila sam ga kao da ga radim samo za sebe, po merilu jednog jedinog gledaoca. I, zapravo, najviše me je dirnulo kako ga ljudi prihvataju kao svoj, divno mi je bilo da gledam ljude koji plaču, a nisu zbog toga ljuti. Imam utisak da “Ajvar” nije film koji te prođe na putu od bioskopa do kuće, i mislim da je to najveći kompliment. Da ne bude da izbegavam pitanje, nagrade su važne. Ona s Palića mi je, možda, najslađa jer je tamo film prvi put prikazan, jer je to značajan evropski festival, i zato što je dodeljena za režiju. U Vrnjačkoj Banji sam, zajedno sa Majom Todorović koja je koscenarista, bila srećna jer smo dobili i nagradu žirija i nagradu kritike. Za scenario smo dobile i u Smederevu. Nataša Ninković je u Herceg Novom dobila Zlatnu mimozu za glavnu žensku ulogu, a pre neki dan smo se vratili iz Niša sa tri velike glumačke nagrade – Nataša i Sergej su dobili Caricu Teodoru i Cara Konstantina, nagrade za najbolje glavne uloge, a Vesna Čipčić nagradu za najbolju epizodnu žensku ulogu. I sad, kad sam nas ovoliko samoishvalila, da kažem zašto mislim da je to važno. Da film kao celina ne funkcioniše, ne bi mogli posebno da se izdvajaju ni režija, ni scenario, ni glumci. A meni je bitno da Ajvar funkcioniše kao celina jer tek ide u distribuciju, i želim da ga vole gledaoci,  njima  je i namenjen.

MONITOR: Naslov Vašeg debitantskog filma “Ajvar” predstavlja metaforu za emigrantski život, neku vezu sa zavičajem onih koji su napustili ove prostore tražeći bolji život… Ali u filmu je mnogo toga univerzalno. U prethodnom odgovoru kažete da ste film radila kao da ga radite samo za sebe. Jeste li razmišljali kako će naslov razumjeti stranci? 

ROSSI: Zbog gledalaca koji nisu sa Balkana, na početku filma piše u jednoj rečenici šta je značenje reči ajvar i kako se izgovara. U drugoj rečenici stoji -sastavni deo putne torbe srpskog iseljenika. Nisam želela da ga prevodim. Mislim da nije ni bilo potrebe. Ajvar je u filmu pre svega metafora mnogobrojnih izbegličkih života koja ima ukus i miris, kao nijedan drugi. Ta crvena tegla predstavlja onu jednu stvar koju ne možemo da kupimo tamo gde živimo, ne prodaje se po rafovima luksuzno opremljenih samoposluga jer su je pravile mama ili baba. Ajvar je naš stalni podsetnik da imamo život i tamo negde. „Ajvar“ je film o suočavanju sa samim sobom, o gubitku, o potreba da se stavi tačka da bi moglo da se krene dalje, o potrebi za pročišćenjem… To nikom ne morate da prevodite, to svi imamo u sebi.

MONITOR: Vidio sam kako je publika reagovala u Herceg Novom, čak Vam je i prilazila da kaže koliko su se isplakali. Čitam da je slično bilo i na ostalim festivalima – i suze i smijeh.

ROSSI: Pored toga što sam reditelj, ja sam mnogo duže filmski gledalac. I gledalac u meni zna koliko mi ponekad znači da se kao čovek isplačem u mraku biskopske sale. Gledalac u meni ne zaboravlja koliko voli melodramu, i koliko je lepo kad se isprojektuješ u nečiju priču. Tada ti se čini da još neko razume tvoja osećanja i da su ona još nekom na svetu važna. To nije malo. To je upravo ono što i reditelj doživi posle filma kad te reakcije vidi na licima ljudi koji izlaze sa projekcije. Nama su, između ostalog, festivali neprocenjivi jer je to jedina prilika da vidimo te ljude koji gledaju naš film. I još ako mi kažu da ih je film razvalio, niko srećniji od mene.

MONITOR: Glavni likovi su supružnici Vida i Bane koji žive u Stokholmu. Imaju stan, psa, novac i uspješne karijere… Nemaju djecu, ali više ni ljubavi. Bavite se jednom temom koja je odavno zapostavljena u filmovima s ovih prostora.

ROSSI: Tako je. Mada nije tako retka u svetskoj, pogotovo evropskoj kinematografiji.  Ja sam ljubitelj “malih filmova” i mnogo me više intimno dotiču od takozvanih “velikih tema”. To ne znači da neću uživati u istorijskom spektaklu ako je dobro napravljen, samo hoću da kažem da je na filmu, po mom mišljenju, merilo vrednosti pojedinac. Taj jedan lik čija te sudbina zanima, čiji te život dotiče, sa čijom mukom empatišeš…  To je, makar u ovom trenutku, film kojim želim da se bavim. Ti ljudi o kojima sam pravila film su se, u mom sistemu vrednosti, izborili za to da njihov mali intimni svet koji se raspada bude važniji od svih dnevno političkih svinjarija u kojima živimo. Ne mogu da pravim film o Kosovu ma koliko to bila aktuelna tema. Za početak, nemam pojma šta je tema tih pregovora.  O ovim ljudima čije likove tumače Sergej i Nataša znam sve. I njihov život me dotiče i boli. Mislim da je i za autora i za gledaoce čestitije kad se bave onim što ih stvarno muči.

MONITOR: “Ajvar” je generacijski film – o ljudima koji su stasavali u teškim godinama na ovim prostorima… Koji žive u inostranstvu, koji su pobjegli od teške svakodnevice, traže spas tamo gdje se ne mogu prilagoditi. Kako biste opisali te generacije iz sedamdeset i neke?

ROSSI: To je moja generacija, ona što je zakačila jedan deo odrastanja i formiranja u jednoj zemlji, u jednom sistemu vrednosti da bi se, jedva punoletna, suočila sa devastacijom i te zemlje, i tih vrednosti. Zato je enormno veliki broj ljudi iz te generacije rasut po svetu, i ja sam sigurna da bi i moj grad, i zemlja u kojoj živim, drugačije izgledali da toliko kvalitetnih ljudi iz moje generacije danas ne živipoAmerikama, Kanadama, Australijama i Švedskama.

MONITOR: U Heceg Novom festival su otvorile žene koje su u filmskoj industiji, sve one koje su učestvovale u stvaranju filmova koji su prikazani. Čini se da sve više kod nas ima prostora za rediteljke, producentkinje, scenaristkninje?

ROSSI: Lepo ste to primetili. Raditeljki je, ipak, i dalje najmanje. Prvo zato što se manje žena prima na odsek za režiju nego na bilo koji drugi, a onda i zato što je teže doći do filma. Nije lako ni rediteljima muškarcima, ali sa ženama je to i dalje incident, čim još uvek odgovaramo na ta pitanja. Ipak, lepo je bilo videti na Kanli kuli sve te žene koje su otvorile festival. To je zaista bio divan potez hercegnovskog festivala.

MONITOR: Za kraj bih volio da nam kažete o Vašem prezimenu, porijeklu i vezi sa Crnom Gorom.

ROSSI: Tatini su došli u Kotor iz Đenove 1704. i od tad smo Bokelji. I mamini Stankovići su Piperi iz Crne Gore. Kad me već pitate kakve su mi veze sa Crnom Gorom, ukratko, neraskidive su.

Miroslav MINIĆ

Komentari

KULTURA

MILAN NEŠKOVIĆ, REDITELJ: Budimo realni, zahtijevajmo nemoguće

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svijet se promijenio u poslednjih 20 godina više nego u prethodnih 20 vjekova, ali ono što Rohasovo djelo čini vanvremenskim su likovi i događaji koje prepoznajemo u svojoj svakodnevici, i koji su očigledno konstanta

 

Premijera predstave Selestina Fernanda de Rohasa u režiji Milana Neškovića, koja je nastala u koprodukciji JU Grad teatar Budva i Jugoslovenskog dramskog pozorišta, nedavno je održana u Budvi. Roman Selestina pisan je isključivo u dijalogu i smatra se jednim od najvećih djela španske književnosti. Naslovnu ulogu igra Nataša Ninković, a ostalu glumačku ekipu čine Nikola Rakočević, Marta Bjelica, Nikola Šurbanović, Emir Ćatović, Ljubomir Bandović, Anđelika Simić, Katarina Žutić i Maja Stojanović. Adaptaciju romana je uradila Maja Todorović koja je i dramaturg predstave.  Scenograf je Jasmina Holbus, kostimograf  Biljana Grgur, koreograf  Ista Stepanov, a kompozitor Vladimir Pejković.

MONITOR: Moto 33. festivala Grad teatar Budva je „Liječiti srce zabavljajući razum..“, a to je upravo citat iz španskog klasika „Selestina“.Zašto je izbor bio da radite baš to djelo i koliko ono korespondira sa našom svakodnevicom s obzirom na to da je roman napisan prije više od petsto godina?

NEŠKOVIĆ: Uvek kažemo kako se ništa nije promenilo već pet vekova, ali mislim da to nije tačno. Moramo odvojiti čoveka i svet. Svet se promenio u poslednjih 20 godina više nego u prethodnih 20 vekova, ali ono što Rohasovo delo čini vanvremenskim su likovi i događaji koje prepoznajemo u svojoj svakodnevici, i koji su očigledno konstanta. To nam je na početku čitanja jako zabavno i dosta komično, ali onda to prepoznavanje počinje da budi jezu. Jeza počinje da budi sumnju. Sumnja stvara dramu, a drama se prečesto završi kao tragedija.

MONITOR: Pretpostavljam da je “Selestina” bila veliki izazov da se postavi na scenu. Koliko je bilo teško da se uhvati u koštac sa svijetom Fernanda de Rohasa?

NEŠKOVIĆ: Veliki je izazov, ali na moju veliku žalost nije bilo teško pronaći paralele u savremenom svetu. Ono što dodatno poražava jeste činjenica da mladi ljudi, tek punoletni, mnogo bolje razumeju i prepoznaju likove iz naše predstave u odnosu na generacije koje su “sporije” rasle. Želja za svim odmah i ovde, gde se materijalno postavlja kao svojevrsni kult, ne bi li se ispunila sopstvena instant zadovoljstva bez trunke empatije, bez brige o posledicama, prvenstveno po sebe, je nešto što zabrinjava. Nadam se da će ta ista publika, a po uzoru na Aristotelovu definiciju katarze, gde se izazivanjem sažaljenja i straha dolazi do pročišćenja takvih afekata, zameniti sažaljenje i strah drugim osećanjima i ista pročistiti. Ako se to obistini posle ove predstave u ma kojem broju, Rohasov “izmišljeni” svet itekako ima smisla postavljati danas na scenu.

MONITOR: Onda se nameće pitanje – zašto su bolesti društva koje je uočio De Rohas prije petsto godina nepromjenljive, imamo li želju da mijenjamo sebe i svijet?

NEŠKOVIĆ: Mislim da je problem što danas želimo da menjamo svet ne bi li ga prilagodili sebi i svojim potrebama. Rohas je to isto tvrdio pre pola milenijuma. Dakle, priča da menjanjem sebe menjamo svet je danas neostvariva. Nemam ja vremena da menjam sebe kako bi svet bio bolji, je najčešći argument. Šta ja imam od toga? Korist se uvukla u svaku misao. Empatija je umrla. Čitamo novine prepune užasavajućih tragičnih događaja, često nepojmljivih i nezamislivih, i saosećamo dok ne okrenemo stranu. Često sam govorio kako mi pamtimo do četvrtka, ali mislim da je i utorak daleko.

MONITOR: U eksplikaciji postavljate razna pitanja, a bavite se i podnaslovom romana “Selestina” – tragikomedija o Kalistu i Melibeji.

NEŠKOVIĆ:  Ja se trudim da ispred sebe u svakoj novoj predstavi postavim neki nedostižan cilj. Zato sam često nesrećan jer ga nikada ne ispunim, ali mislim da tako napredujem i kao reditelj i kao čovek. Tako sam i ovoga puta radio i stilski i žanrovski nešto sa čime se ranije nisam“sukobljavao” u pozorištu.

Često slušamo kako je granica između ludaka i genija, komedije i tragedije… jako tanka, možda i nepostojeća. Ja sam hteo da ovaj put to bukvalno shvatim i implementiram. Hajde da napravimo liniju. Čist rez unutar predstave kada se prelazi iz jedne forme u drugu. Treba samo odrediti trenutak kada komedija prelazi u tragediju. Tu sam se najviše oslonio na Natašu Ninković koja je svojevrsni master of ceremony ove predstave, i glumica sa jednim on najdubljih i najtajanstvenijih unutrašnjih života koje daruje likovima, a istovremeno te živote skriva od publike. Ona mi je pomogla da odredimo trenutak kada se u njenom “želucu” probudi otpor te da mi kaže “ja ne mogu ovaj problem više da tretiram na ovaj način”. Ja glumcima na sceni verujem više nego sebi. Naročito Nataši.

MONITOR: Radili ste sa glumcima iz Srbije i Crne Gore, koji ranije i nisu sarađivali. Pomenuli ste sad rad sa Natašom Ninković, a kažete – glumcima na sceni verujem više nego sebi. Kako biste opisali Vaš odnos sa njima i koliko zajedno učestvujete u stvaranju predstava?

NEŠKOVIĆ: Baš sam Emiru Ćatoviću preko telefona, budući da se nismo poznavali dalje od formalnog, govorio pred početak procesa, kako ja ne umem ništa konkretnoda mu kažem o liku dok njega ne upoznam na probama jer ja duboko verujem u sledeće: Ono što kao reditelj možeš da smisliš kod kuće, ne može da se poredi sa onim što možeš da dobiješ od živog čoveka na sceni, što ne znači da ne treba da smisliš kod kuće. Dakle, moj odgovor je da svi saradnici, a naročito glumci uvek učestvuju u kompletnom stvaranju predstave, a naročito kraja, koji je naš kolektivni stav o problem ili problemima koje smo skoro dva meseca tretirali. Ja ne znam kako je moguće drugačije, ali vidim da jeste, samo ja ne umem.

MONITOR: Šta u današnje vrijeme može biti zaista angažovana predstava koja će nas probuditi i pokrenuti?

NEŠKOVIĆ: Plašim se da je danas angažovano pozorište, kod nas, svedeno na proscenijumsko izvikivanje političkih i moralnih stavova autora predstave. Publika nažalost prečesto to shvata kao hrabrost da se nešto kaže na glas. Ne vidim kako se to razlikuje od političkih i moralnih stavova naših predsednika koji ih saopštavaju svojoj publici sa takođe neke scene. Jedina uočljiva razlika je što ih naš predsednik izvikuje, a vaš ima glasovno mirniji pristup. Ali sve je i uvek pitanje stila u glumi.

MONITOR: Takođe preispitujete ulogu pozorišta u predstavi – sami početak predstave gdje se Nataša Ninković obraća publici. Kažite mi o tom odnosu gledaoca i glumca, o današnjem teatru.

NEŠKOVIĆ: Pominjao sam prethodno Aristotela i definiciju tragedije, a pre svega katarzu. Mislim da je ona definitivno nestala sa Brehtom. Danas je svako ko gleda Medeju svestan da ona nije zaista ubila nikakvu decu, nego ta deca sede sa svojim roditeljima u garderobi i čekaju da se poklone na kraju. Meni se to dopada. Pozorište se više ne piše sa velikom P, ali mi moramo i dalje da se igramo sa formom ne bi li se trudili da pronađemo nove puteve ka katarzi, koliko god se to nerealno činilo. Budimo realni, zahtevajmo nemoguće.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

SJEĆANJE – SLOBODAN MILATOVIĆ: Vječni čovjek dječak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odlazak alternative crnogorskog teatra

 

Slobodan Milatović je 1974. utemeljio DODEST, sredinom osamdesetih godina osniva jednog od najznačajnijih festivala alternativnog teatra u bivšoj Jugoslaviji (FJAT), a u drugoj polovini devedesetih Festivala internacionalnog alternativnog teatra (FIAT). Pored ovih Milatović je učestvovao u osnivanju i Barskog ljetopisa, Podgoričkog ljeta, Festivala glumca u Nikšiću, Festivala Teuta u Kotoru.
Četiri i po decenije Milatović je šokirao publiku svojim pozorišnim inovacijama i eksperimentima. Od kultnih predstava na početku karijere Okovani Prometej (1974), Marko Kraljević, super-star (1976) i Vladimir Kućović (1977), postavio je preko 70 predstava. U intervjuu za Monitor prije pet godina kao posebno značajne izdvojio je predstave: ,,Gorski Vijenac Vladimir i Kosara Jakvinta, kraljica dukljanska, Tobelije, Muzej biciklističkog ustanka u Crnoj Gori, Teuta. Što se tiče konceptualnog teatra, koji se zasniva na dokumentarnom i ambijentalnom teatru, a kojim sam se bavio osamdesetih godina, izdvojio bih: Večernji akt J.B. kod Kazimira S. Maljeviča, Odjeljenje za kolektivnu psihoterapiju, Hamlet, Modna revija. Avangardnom dramom sam se bavio u nacionalnim teatrima: Beket fest, Emigranti, Kralj Ibi, Čekajući Godoa. Posebno bih izvojio predstave koje su i emotivno i pozorišno veoma značajne: Marko Kraljević Superstar, Kasandra i Kamp Če Gevara’’.

Koliko su Milatovićeve inicijative značile za grad i državu pokazalo se kada je krajem sedamdesetih nekoliko glumaca DODEST-a upisalo studije glume u Beogradu – Žarko Laušević, Stela Cetković, Milutin Mima Karadžić, Branka Sekulić. Kasnije su dodestovci odlazili na studije glume i režije i u Zagreb, Sarajevo, Prag – Marko Baćović, Milan Karadžić, Mladen Nelević, Jagoš Marković, Božidar Đurović, Momir Gazivoda, Branimir Popović… ,,U stvari, DODEST je bio mala nezvanična prva crnogorska akademija za dramsko stvaralaštvo, radio i televiziju. DODEST je bio škola!”, izjavio je Milatović za Monitor.

Uradio je preko trideset pozorišnih adaptacija i napisao dramske tekstove: “Marko Kraljević Superstar”, “Dr Vukašin Marković”, “Modna revija”, “Odjeljenje za kolektivnu psihoterapiju”.Koscenarista je filma “Čudo neviđeno” i scenarista TV filma “Gorski vijenac”. Režirao je oko 30 radio drama.

Svoja najuspješnija ostvarenja temeljio je na crnogorskoj književnoj baštini, istoriji, folkloru, epici i etici…, ali ih je obrađivao van klišea, modern i univerzalno.

U Milatovićevim predstavama bageri su plesali u razvalinama Labudovog jezera. ,,Luča mikrokozma sigurno je najradikalniji Milatovićev teatarski eksperiment. Izveden je na VI Festivalu jugoslovenskog alternativnog pozorišta marta 1990. godine. Milatović je Njegošev filozofski spjev iskoristio kao zvučni fon na kome se događa sukob čovjeka i mašine. Mašine kao (ot)palog anđela. Hor plesačica pokušava pjesmom da odvrati mašine od pobune. „Nebeska pobuna” u blatu ili prašini. U prekopanom dvorištu tvornice građevinskih mašina Radoje Dakić, plesali su po jarkovima i gomilama iskopanog pijeska i zemlje bageri, rovokopači i balerine”, navodi pisac Ljubomir Đurković u osvrtu na Milatovićevo stvaralaštvo.

Milatović je umro 8. marta u 67. godini u Podgorici. Brojne kolege i prijatelji iskoristili su priliku da se putem društvenih mreža ili medija oproste od jednog najvećih reditelja u Crnoj Gori. Dino Mustafić: Stvarao je predstave iz stomaka, intuicijom. Čitao je klasiku na nevjerovatan način; Niko Goršič: Bio je „enfant terrible“ crnogorskog pozorišta, pa i prvak kulturne crnogorske alternative; ,,Umro je Slobo, vječni čovjek dječak! Nikada niko nije učinio toliko za pozorište ovdje. Uvijek je stremio! Uvijek ljubopitljivo stremio i hrabrio, iskreno, strasno sa malom zadrškom od sebe. Ne volim svoju strepnju, jutros je učinila pa postavim prethodni tekst i pomenem ga. Plačem bez suza”, podijelila je na Fejsbuku Varja Đukić.

Njegovi prijatelji su zapisali i da je uspio da izbjegne najgore režiranu predstavu crnogorsku sahranu. Po sopstvenoj želji sahranjen je u krugu porodice, bez komemoracija, čitulja i ostalih tradicionalnih obreda.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2018. GODINE: Iz duboke u najdublju noć i poneki bljesak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Događaj i promašaj godine – tradicionalna Monitorova anketa. I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2018. oduševilo, a šta smatraju za promašaj


Balša Brković, pisac
: Zona nezdravog status kvoa

Negativni utisak je prije svega to što se stvari ne mijenjaju, što se, kada je riječ o kulturi, ostaje u zoni nezdravog i opasnog status kvoa. Umjesto živog prostora kulture, u kojem se ispituju granice i osvaja novo – mi smo u zoni podobne i nepodobne kulture, nacionalnih i partijskih ,,komesara” i dvorskog diktata koji se doživljava kao sveto pismo. Izgleda mi kao da ovdje nikome ne smeta što je kulturna scena bila dinamičnija i razuđenija prije desetak godina nego danas. Ono što je opasno – ako se ovakav trend nastavi – stvari će postati još gore. Niko se  ne zabrinjava što mladi pisci, slikari ili glumci odlaze.   Prostor koji im ovdje nedostaje – budući da su sve poklopili podobni diletanti sponzorisani od Dvora – oni će naći negdje drugo, što će biti sjajno za njih, ali izuzetno loše za Crnu Goru. Pravu sliku odnosa prema kulturi u CG dočarava ona scena kada gradonačelnik jednoga grada polemiše sa glumcem u pozorišnoj sali.

Pozitivni događaji  su,   po pravilu, neka vrsta incidenta ili stvar lične borbe, obično lišene podrške institucija. Ali, ima ih, a to je najvažnije. Uživao sam u čitanju Bečanovićevog Poremećaja, Andro Martinović je snimio odličan film Između dana i noći koji je premijerno prikazan na festivalu u Montrealu, svidjela mi se inspirativna izložba Zorana Živkovića ljetos u Kotoru…

Ipak, podvig koji će zasigurno imati mnogo veću težinu od sezonskih svođenja računa je jedna izuzetna, monumantalna knjiga, duhovni podvig prvog reda – trotomna Istorija matematike profesora Miodraga Perovića objavljena u CANU.”

 

Akademik Šerbo Rastoder: Budžetski Crnogorci

Suštinski nova pojava u kulturi Crne Gore je prepoznavanje klana tzv.  budžetskih Crnogoraca  kao najpogubnije pojave u crnogorskoj kulturi.To je onaj dio kulturne   kvazielite koja dijeli priznanja i zvanja između sebe, lobira   (parama) po regionu o sastavljanju ,,žirija” koji dodjeljuju najveće nagrade lobistima. Lamentiraju nad crnogorskom kulturom, onda  kad ih nema u budżetu,Njegoša „brane“ od kritičkih opservacija  ali ih ne zanima gdje nestaše  njegov sat i  njegov zlatni pečat. Broje glasove koje su dobili prilikom izbora u akademije ali ne vide da 8.997 predmeta  i istorijskih izvora nema u fondovima Narodnog muzeja. Umjesto da se zbog toga zemlja trese  jer je to njeno najveće podrivanje-muk. Oni  se samo bave institucijama nad kojima nemaju kontrolu i izborima koje ne mogu kontrolisati. Njih ne zanima oponiranje onima koji to zaslužuju,jer su oni iznad toga, njih ne zanima sudbina institucija stvorenih u  teškim vremenima  da brane crnogorski identitet koje su zaposjeli i uglavnom obesmislili.

Ako nijesu prikopčani na  neki budžetski fond, onda je Crna Gora  za  njih samo parola, a  kultura im dođe kao  stražarsko mjesto za ,,pravovjerne”.  Rezultat:Umjesto da institucije brinu o kulturi, sudski i policijski organi  treba da je čuvaju od ,,njih“. Tako se dešava da i  nakon sto godina debatu o ključnim kulturnim pitanjima Crne Gore, organizuju entuzijasti I NVO,  proseći sredstva od budžetlija koji su umislili da je kultura samo ono što njima odgovara, a nauka samo ono što prođe njihovu   ideološko-političku recenziju.

Uvjeren  sam da je taj soj prepoznat , te im želim sreću sa  njihovim mentorima i njihovom ,,budžetskom kvazikulturom”.

No, da je moguće  stvoriti trajno kulturno dobro od značaja za Crnu Goru i u takvim uslovima, ubjedljivo svjedoči CANU, koja je izdavačkom produkcijom, programskim i projektnim zadacima, konačno  preuzela  odgovornost koju treba da ima najviša naučna i kulturna institucija u Crnoj Gori. Među brojnim vrijednim izdanjima koji legitimišu rad ove institucije, izdvajam šest knjiga o bardu južnoslovenskog prava Valtazaru Bogišiću i Opštem imovinskom zakonu, koje su nastale angažmanom akademika Zorana Rašovića, trotomnu Istoriju matematike prof.dr Miodraga Perovića, koja služi na čast intelektualnoj zajednici  Crne Gore, kao i novouspostavljene edicije istorijskih izvora o Crnoj Gori. Festival knjige u Kotoru, održan pod geslom Pazi što čitaš je uspješan odgovor neoliberalnoj i kvazikulturnoj festivalizaciji kulturne baštine.

 

MIRAŠ MARTINOVIĆ, KNJIŽEVNIK: Lirika Duklje i žrtvovani saveznik

Vjerovatno se desilo dosta značajnog u kulturi Crne Gore, a bilo je i promašaja, kao što ih uvijek bude. U nemogućnosti da sve ispratim i dam valjan sud, izdvojiću ono što je za mene značajno za crnogorsku književnost.  Riječ je o knjizi Lirika Duklje Jevrema Brkovića, objavljenoj u izdanju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Kapitalnoj knjizi, izboru  iz cjelokupne Brkovićeve poezije, koji je sačinila dr Tatjana Bečanović. Na preko sedamstotina stranica predstavljen je gotovo kompletan i tematski zaokružen Brkovićev pjesnički korpus iz kojeg se vidi koliko je ovaj pisac značajan za crnogorsku književnost, duhovnost i kulturu. Kroz knjigu je prikazan duh naroda i podneblja, svekolika tradicija, neka  vrsta pjesničke istorije, onaj njen suptilni dio, niti koje nas održavaju. Ovom knjigom, Brković je u svemu klasik crnogorske književnosti. Na ovako ozbiljno izdanje Brkovićevog pjesništa, dugo se čekalo, a odavno je sazrela potreba sa njim.

I drugi događaj, nešto što je mene posebno fasciniralo, jeste dokumntarna emisija Žrtvovani saveznik, novinarke Marije Ivanović u produkciji Televizije Crne Gore. Emisija je rađena povodom sto godina od nasilnog prisjedinjenja Crne Gore Srbiji. Dokumentarna je i više od toga. Ivanovićeva suptilno oslikava vrijeme i prilike koje su prethodile nestanku Crne Gore, nijansirajući njenu dramu i dajući joj univerzalne okvire. U mnoštvu dokumentarnih i drugih emisija, natpisa, feljtona, knjiga koje se bave ovom temom, posebno u ovoj godini, Žrtvovani saveznik se izdvaja, dajući sliku onog vremena i na globalnom i  na domaćem planu, oslikavajući svu našu tragiku i stradanje, ali i uzvišenost, svojstvenu Crnogorcima i Crnoj Gori.

 

Varja Đukić, glumica: Nagrade za filmske autore

Neka program Ministarstva kulture Kreativna Crna Gora proistekne iz dobrog iskustva 2018. Vidljivo je veliki „korak“ učinio rad Filmskog centra Crne Gore koji okuplja produkcijske kapacitete međunarodnog nivoa. Raduje povratak filmskih autora sa nagradama na međunarodnim festivalima, podrška filmskoj produkciji. Film Ti imaš noć Salatića, pred kraj godine donosi samo glasove o nagradama. Festivali filmski u Podgorici imaju brojnu publiku i odličan izbor filmova. Podrška sjajnom Festivalu stripa u Herceg Novom. Značajna je produkcija serije Grudi u režiji Marije Perović koja je emitovana u godini najveće kulturološke, globalne borbe za ženska, u stvari, ljudska prava. Ovu  godinu je obilježila desničarska kapitalistička nemilosrdno uporna (pogledati „kartu“ događaja) bitka za dominacijom nad pravima žena. Za prosperitet, za sekularnu državu, jer dominiraju tumačenja identiteta u odnosu na religiju, veliki napor ulažu organizacije za zaštitu prava žena, za borbu protiv nasilja nad ženama i u porodici. Vatromet pozorišnih produkcija je važna osobina 2018… Nažalost, nagnuto je neravnomjerno i gotovo isključivo – ne na „Sjeveru“ Crne Gore.

Za mene lično, godina je prepuna teatara i uloga, težine, složenosti kakvu nisam očekivala.  Jele u Ekvinociju u režiji Ivice Kunčevića, Majka u Krvavim svadbama u režiji Igora Vuka Torbice, ponovo su me privele tragičnim sudbinama žena, majki u siromaštvom izrabljenom i tradicijom hudom okovanom „svijetu“. Dokle pogled seže Arpada Šilinga i igranje u Parizu u teatru Sen Germen, zbog reakcije francuske publike, vjerovartno je samo kap u moru sjajnih doživljaja koje su upriličili naši filmski i likovni umjetnici.

Medije sve manje zanima fenomen stvaralaštva, samo su emiteri filmova i serija pogodnih za komercijalizaciju.  Zbog toga su na gubitku svi, nema kritike, književne, filmske, likovne, pozorišne. To je put za provincijalizaciju kulture.  Konačno, državne ustanove kulture  koje čuvaju i produciraju kulturna djela sa ciljem da budu naš  izraz koji komunicira bez granica, ne treba da budu i pod jurisdikcijom Vlade bez konkursa, da izbor menadžera koji ih vode bude rukovođen i programom za trajanje mandata na koji se odnosi njihov izbor. Zakon o kulturi treba mijenjati kako se ne bi događale bravure koje se dešavaju u Nacionalnom tetaru, jer CNP je najznačajnija institucija kulture (i obrazovanja).

 

Ratimir Martinović, pijanista: Festival KotorArt u cjelini

Siguran sam da neću biti originalan. Istaći ću događaj iz domena moje struke, umjetničke muzike: kotorski koncerti Judže Vang, svjetske super -zvijezde među pijanistima koja je po prvi, ali ne i posljednji put nastupila u ovom kutku planete. Svirala je na dva koncerta sa ništa manje sjajnim, vodećim violinistom današnjice Leonidasom Kavakosom i genijalnim perkusionistom Martinom Grubingerom.

Mogao bih se  nadovezati na izrečeno pa za kulturni događaj  preporučiti Festival KotorArt, u cjelini. Ne samo zbog kvaliteta njegovih programa. Znam, zvuči kao kliše. Ali treba imati na umu da, recimo nastupi spomenutih muzičara i u najznačajnijim svjetskim metropoloma nerijetko predstavljaju kulturne događaje.

Kulturni promašaj i ove godine: trend nevraćanja mladih umjetnika u zemlju. Otići trebaju, ali ih vraćati moramo. Jer u suprotnom – čemu onda sve?!

 

Maja Mrđenović, pozorišna kritičarka: Mračnjački „kulturni“ krug

Najnegativniji „kulturni“ događaj u protekloj godini, koji je utoliko strašniji što je samo pitoreskno-paradigmatičan pokazatelj jednog dubinski katastrofalnog društveno-kulturnog stanja, jeste mračnjački „kulturni“ krug na Orlovom kršu, održan u okviru predizborne kampanje DPS-a za prošlogodišnje predsjedničke izbore. Nemali broj pripadnika „intelektualnih elita“, odnosno odabranih stvaralaca i predstavnika institucija iz oblasti kulture i nauke, otvoreno se pokazao  spreman „prodati dušu vragu“ za još malo moći, još funkcija, još novca. Najjezivije u ovome, kao i u svakom klanovskom okupljanju intelektualaca i umjetnika oko bilo kojih političara i partija, je to što kod nekih od njih nije sporno znanje, nego moral – pristajanje uz parole, ili ćutanje, umjesto da se kritički promišlja i upozorava na „budite smotreni i bdijte“, na konto svake ideologije i demagogije.

Iz  palanačke učmalosti na polju kulture i nauke, koja na čelu sa onima koji karijere prave beskrupulozno koristeći političke uticaje i podrške sve brže klizi „iz duboke u najdublju noć“, u protekloj godini, kada je pozorište u pitanju, najčešće se izdvajao Zetski dom: uključivanjem u evropske projekte, nekim vrijednim i hrabrim predstavama, te uspostavljanjem razvoja mlade publike, odnosno zasnivanjem Dramskog studija i Dana umjetničkog obrazovanja. To je krajnje rijedak i dragocjen primjer neophodne sistemske saradnje sektora prosvjete i kulture u Crnoj Gori.

 

Tanja Bakić, književnica i prevoditeljka: Odakle zovem i Lako prizemljenje

Kulturni događaj – lijepo i uspješno osmišljen koncept međunarodnog književnog festivala Odakle zovem  u Podgorici i prevod knjige poezije Lako prizemljenje škotskog i britanskog višestruko nagrađivanog autora Dona Patersona (Ratkovićevih večeri poezije), koji je samo za ovu knjigu dobio nagradu Whitbread (danas poznatiju kao Costa Poetry Award) i nagradu T.S. Eliot, najcijenjeniju britansku pjesničku nagradu. Crna Gora je prva  u regionu  prevela ovu značajnu pjesničku knjigu.

Kulturni promašaj – i dalje ne postoje književne nagrade. Pardon, postoje nagrade mješovitog tipa u koje „ulazi“ i književnost kao marginalizovana pojava u Crnoj Gori.  Naprednije države u regionu imaju višedecenijsku tradiciju dodjeljivanja književnih nagrada u nekoliko kategorija: najbolji roman godine, najbolja knjiga poezije, najbolja knjiga drama, najbolji književni prevod – i to u nekoliko potkategorija – za poeziju, fikciju, humanistiku, te i bezbroj drugih nagrada novčanog tipa koje dodjeljuju razne institucije i strukovna udruženja u kojima mandat žiriju traje samo godinu dana, a ne doživotno.

Takođe, u poslednje vrijeme na žalost  postoji tendencija da se ionako mali broj nagrada u Crnoj Gori ne dodijeli crnogorskim autorima, već da se njima časte ionako prenagrađivani autori iz regiona.

 

Vuk Perović, filmski kritičar: Prijem Crne Gore u Euroimaž

Pozitivno – prijem Crne Gore u Euroimaž. Time je zaokružen sistem koji je počeo osnivanjem Filmskog centra Crne Gore. Uz različite platforme koje omogućavaju finansiranje i promociju filmskih projekata, a kojih je Crna Gora već dio, Euroimaž  predstavlja najvažniju stepenicu koja mnogo toga može da pruži filmadžijama. Druga lijepa stvar koja je obilježila filmsku godinu je prisustvo Crne Gore na Venecijanskom filmskom festivalu. Dugometražno igrano ostvarenje Ivana Salatića Ti imaš noć bilo je dio selekcije u programu Nedjelja kritika. Salatić je već bio u Veneciji sa kratkim filmom Dvorišta u selekciji Orizonti. To što se ponovo našao na jednoj od tri najprestižnije filmske smotre na svijetu, sada sa svojim debitantskim dugometražnim ostvarenjem, izuzetnan je  uspjeh i za mnogo veće kinematografije od naše. Festivalska godina je za filmove iz Crne Gore bila izuzetno uspješna. Osim Venecije, imali smo filmove igrane dugometražne filmove u Montrealu i Motovunu, kratke i dokumentarne u Sarajevu, opet kratke u grčkoj Drami i dokumentarni u Lisabonu. Vrlo zanimljiva godina.

Negativno – odnos Univerziteta Crne Gore prema Fakultetu dramskih umjetnosti. Za gore navedeni pozitivni utisak u velikoj mjeri zaduženi su i ljudi koji su završili upravo tu školu. Tako da je baš neobično da se na takav način posmatra rad FDU i uopšte umjetničko obrazovanje.


Sanja Jovanović, producentkinja
: Opstanak Fakulteta dramskih umjetnosti

Godinu za nama je obilježio crnogorski film. Mnogo urađeno na polju profesionalizacije i promocije crnogorske kinematografije i naših autora, ali i podrške filmskoj proizvodnji. Posebno bih istakla vidjljivost i promociju crnogorskih filmova na internacionalnom planu: u Montrealu smo imali dva filma crogorskih autora Između dana i noći Andra Martinovića i Granice, kiše Nikole Mijovića i Vlastimira Sudara; u Veneciji je film Ti imaš noć, reditelja Ivana Salatića imao svjetsku premijeru, a zatim osvojio Grand Prix na Festivalu autorskog filma u Beogradu; i najveće iznenađenje, film Lijenština mladog autora Alekse Stefana Radunovića, koji je bio uvršten u programe velikog broja regionalnih festivala. Godinu završavamo u znaku lijepih vijesti da je Crna Gora, poslije višegodišnjih napora, postala članica najvećeg evropskog fonda za kinematografiju – Eurimaž, što je svojevrsna garancija da će crnogorska kinematografija u narednim godinama imati još više uspjeha na međunarodnom planu.

U vrijeme kada crnogorski dramski umjetnici nižu uspjehe u svijetu i promovišu Crnu Goru na najbolji mogući način, dešava se da pojedini ne prepoznaju ,,isplativost” umjetničkog obrazovanja i dovode u pitanje opstanak Fakulteta dramskih umjetnosti.  U kategoriji najvećeg promašaja u kulturi, nastojanje da se u korijenu sasiječe razvoj najvećeg crnogorskog umjetničkog potencijala –  nema konkurenciju.

 

Zoran Rakočević, pozorišni reditelj: Sobe Praznog prostora

Za kulturni događaj 2018. godine biram pozorišnu predstavu Sobe u produkciji DS Prazan prostor, koju je po tekstu Ilije Đurovića režirao Mirko Radonjić, uz asistenturu Marije Backović. Više je razloga za ovakvu moju odluku. Prije svega zato što nezavisna scena u Crnoj Gori diše na aparatima i prije nego je ikad stala na noge. „Podrumski“ ambijent u kojem može da stane svega 20-ak gledalaca ovog dramskog studija, vjerovatno najuspješnije organizacije ovog tipa u zemlji, i šire, uprizorenje je na odnos državnih i lokalnih vlasti prema dramskom stvaralaštvu za mlade. Drugo, još važnije, Sobe su izuzetan umjetnički domet, jer komuniciraju sa nama preko tabua, preko naših strahova i snova, približavajući nas memli života kojom smo okruženi, ali se u svojoj jeftinoj i površnoj gordosti pravimo da je ne primjećujemo i ne odbolijevamo.Sobe čine Podgoricu Berlinom, cijela dva i po kvalitetna sata, a uz to, dobijete i pivo u pauzi.

Kulturni promašaj 2018.godine je  je kulturni debakl i zastiđe Crne Gore, koje se samo može mjeriti sa „kulturnim“ proslavama opštinskih svetkovina uz Bobana Rajovića (Dan opštine Berane), Sandru Afriku (Andrijevica) i tzv Goci bend (Plužine). U pitanju je podatak da u Narodnom muzeju naše države nedostaje između 3 i 10 hiljada eksponata. Opljačkani su. Nema požara, nema kuge, nema epidemije koja može da se mjeri sa ovim terorom nad kulturnim nasljeđem, za koji će, nadam se, jednog dana neko biti uhićen.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo