Povežite se sa nama

KULTURA

ANA MARIA ROSSI, REDITELJKA: Metafora koja ima ukus i miris kao nijedan drugi

Objavljeno prije

na

Ti ljudi o kojima sam pravila film su se, u mom sistemu vrijednosti, izborili za to da njihov mali intimni svijet koji se raspada bude važniji od svih dnevno političkih svinjarija u kojima živimo

 

Film Ajvar rediteljke Ane Marie Rossi, u produkciji filmske kuće Biberche, s Natašom Ninković i Sergejem Trifunovićem u glavnim ulogama premijerno je prikazan na ovogodišnjem Festivalu evropskog filma Palić. Osim Ane Marie Rossi scenario potpisuje i Maja Todorović. Nakon premijere, uslijedili su festivali i nagrade u Herceg Novom, Vrnjačkoj Banji, Smederevu, Nišu.

MONITOR: Na Paliću ste nagrađeni specijalnim priznanjem žirija. Uslijedile su priznanja i na drugim festivalima. Koliko Vam znače sve ove nagrade, jesu li Vas iznenadile?

ROSSI:  Ne znam da li je iznenađenje baš prava reč. To nije lutrija. U taj film je uloženo nekoliko godina, i kad sam ga završila, znala sam šta sam uradila. Da li će neki film dobiti nagradu ili neće, to zavisi i od sastava žirija, i od drugih filmova, od godišnje produkcije.  Ali svaki autor, već posle prvog gledanja filma u bioskopu, na kontrolnoj projekciji, pred svojim kolegama, manje – više zna šta je napravio. Sve i da je potpuno nekritičan, što mislim da nisam. Štaviše, reagovali su bolje nego što sam ja očekivala. Valjda me ne krasi neki naročiti optimizam. Ono što nisam mogla da očekujem, jer tu nema tačnih predviđanja, to je bila reakcija publike na svim tim festivalima.  U nekim trenucima me je njihov doživljaj filma ganuo jer, da budem iskrena, nisam dozvolila sebi da razmišljam o publici do trenutka dok nije bio gotov. Radila sam ga kao da ga radim samo za sebe, po merilu jednog jedinog gledaoca. I, zapravo, najviše me je dirnulo kako ga ljudi prihvataju kao svoj, divno mi je bilo da gledam ljude koji plaču, a nisu zbog toga ljuti. Imam utisak da “Ajvar” nije film koji te prođe na putu od bioskopa do kuće, i mislim da je to najveći kompliment. Da ne bude da izbegavam pitanje, nagrade su važne. Ona s Palića mi je, možda, najslađa jer je tamo film prvi put prikazan, jer je to značajan evropski festival, i zato što je dodeljena za režiju. U Vrnjačkoj Banji sam, zajedno sa Majom Todorović koja je koscenarista, bila srećna jer smo dobili i nagradu žirija i nagradu kritike. Za scenario smo dobile i u Smederevu. Nataša Ninković je u Herceg Novom dobila Zlatnu mimozu za glavnu žensku ulogu, a pre neki dan smo se vratili iz Niša sa tri velike glumačke nagrade – Nataša i Sergej su dobili Caricu Teodoru i Cara Konstantina, nagrade za najbolje glavne uloge, a Vesna Čipčić nagradu za najbolju epizodnu žensku ulogu. I sad, kad sam nas ovoliko samoishvalila, da kažem zašto mislim da je to važno. Da film kao celina ne funkcioniše, ne bi mogli posebno da se izdvajaju ni režija, ni scenario, ni glumci. A meni je bitno da Ajvar funkcioniše kao celina jer tek ide u distribuciju, i želim da ga vole gledaoci,  njima  je i namenjen.

MONITOR: Naslov Vašeg debitantskog filma “Ajvar” predstavlja metaforu za emigrantski život, neku vezu sa zavičajem onih koji su napustili ove prostore tražeći bolji život… Ali u filmu je mnogo toga univerzalno. U prethodnom odgovoru kažete da ste film radila kao da ga radite samo za sebe. Jeste li razmišljali kako će naslov razumjeti stranci? 

ROSSI: Zbog gledalaca koji nisu sa Balkana, na početku filma piše u jednoj rečenici šta je značenje reči ajvar i kako se izgovara. U drugoj rečenici stoji -sastavni deo putne torbe srpskog iseljenika. Nisam želela da ga prevodim. Mislim da nije ni bilo potrebe. Ajvar je u filmu pre svega metafora mnogobrojnih izbegličkih života koja ima ukus i miris, kao nijedan drugi. Ta crvena tegla predstavlja onu jednu stvar koju ne možemo da kupimo tamo gde živimo, ne prodaje se po rafovima luksuzno opremljenih samoposluga jer su je pravile mama ili baba. Ajvar je naš stalni podsetnik da imamo život i tamo negde. „Ajvar“ je film o suočavanju sa samim sobom, o gubitku, o potreba da se stavi tačka da bi moglo da se krene dalje, o potrebi za pročišćenjem… To nikom ne morate da prevodite, to svi imamo u sebi.

MONITOR: Vidio sam kako je publika reagovala u Herceg Novom, čak Vam je i prilazila da kaže koliko su se isplakali. Čitam da je slično bilo i na ostalim festivalima – i suze i smijeh.

ROSSI: Pored toga što sam reditelj, ja sam mnogo duže filmski gledalac. I gledalac u meni zna koliko mi ponekad znači da se kao čovek isplačem u mraku biskopske sale. Gledalac u meni ne zaboravlja koliko voli melodramu, i koliko je lepo kad se isprojektuješ u nečiju priču. Tada ti se čini da još neko razume tvoja osećanja i da su ona još nekom na svetu važna. To nije malo. To je upravo ono što i reditelj doživi posle filma kad te reakcije vidi na licima ljudi koji izlaze sa projekcije. Nama su, između ostalog, festivali neprocenjivi jer je to jedina prilika da vidimo te ljude koji gledaju naš film. I još ako mi kažu da ih je film razvalio, niko srećniji od mene.

MONITOR: Glavni likovi su supružnici Vida i Bane koji žive u Stokholmu. Imaju stan, psa, novac i uspješne karijere… Nemaju djecu, ali više ni ljubavi. Bavite se jednom temom koja je odavno zapostavljena u filmovima s ovih prostora.

ROSSI: Tako je. Mada nije tako retka u svetskoj, pogotovo evropskoj kinematografiji.  Ja sam ljubitelj “malih filmova” i mnogo me više intimno dotiču od takozvanih “velikih tema”. To ne znači da neću uživati u istorijskom spektaklu ako je dobro napravljen, samo hoću da kažem da je na filmu, po mom mišljenju, merilo vrednosti pojedinac. Taj jedan lik čija te sudbina zanima, čiji te život dotiče, sa čijom mukom empatišeš…  To je, makar u ovom trenutku, film kojim želim da se bavim. Ti ljudi o kojima sam pravila film su se, u mom sistemu vrednosti, izborili za to da njihov mali intimni svet koji se raspada bude važniji od svih dnevno političkih svinjarija u kojima živimo. Ne mogu da pravim film o Kosovu ma koliko to bila aktuelna tema. Za početak, nemam pojma šta je tema tih pregovora.  O ovim ljudima čije likove tumače Sergej i Nataša znam sve. I njihov život me dotiče i boli. Mislim da je i za autora i za gledaoce čestitije kad se bave onim što ih stvarno muči.

MONITOR: “Ajvar” je generacijski film – o ljudima koji su stasavali u teškim godinama na ovim prostorima… Koji žive u inostranstvu, koji su pobjegli od teške svakodnevice, traže spas tamo gdje se ne mogu prilagoditi. Kako biste opisali te generacije iz sedamdeset i neke?

ROSSI: To je moja generacija, ona što je zakačila jedan deo odrastanja i formiranja u jednoj zemlji, u jednom sistemu vrednosti da bi se, jedva punoletna, suočila sa devastacijom i te zemlje, i tih vrednosti. Zato je enormno veliki broj ljudi iz te generacije rasut po svetu, i ja sam sigurna da bi i moj grad, i zemlja u kojoj živim, drugačije izgledali da toliko kvalitetnih ljudi iz moje generacije danas ne živipoAmerikama, Kanadama, Australijama i Švedskama.

MONITOR: U Heceg Novom festival su otvorile žene koje su u filmskoj industiji, sve one koje su učestvovale u stvaranju filmova koji su prikazani. Čini se da sve više kod nas ima prostora za rediteljke, producentkinje, scenaristkninje?

ROSSI: Lepo ste to primetili. Raditeljki je, ipak, i dalje najmanje. Prvo zato što se manje žena prima na odsek za režiju nego na bilo koji drugi, a onda i zato što je teže doći do filma. Nije lako ni rediteljima muškarcima, ali sa ženama je to i dalje incident, čim još uvek odgovaramo na ta pitanja. Ipak, lepo je bilo videti na Kanli kuli sve te žene koje su otvorile festival. To je zaista bio divan potez hercegnovskog festivala.

MONITOR: Za kraj bih volio da nam kažete o Vašem prezimenu, porijeklu i vezi sa Crnom Gorom.

ROSSI: Tatini su došli u Kotor iz Đenove 1704. i od tad smo Bokelji. I mamini Stankovići su Piperi iz Crne Gore. Kad me već pitate kakve su mi veze sa Crnom Gorom, ukratko, neraskidive su.

Miroslav MINIĆ

Komentari

Izdvojeno

MARIJA VASOVIĆ, FLAMENKO UMJETNICA: Spektar emocija

Objavljeno prije

na

Objavio:

U flamenku postoji preko 50 vrsta plesova i da svakom po temperamentu leži barem jedan. Kao i u svakoj umjetnosti i u flamenku se cijeni dobra i kvalitetna prezentacija. Ono što najčešće one najbolje umjetnike odvaja od prosječnih je svakako neki lični pečat. Biti svoj i ne kopirati tuđi stil, jer u flamenku je dozvoljeno dosta improvizacije, slobode, mašte, kreativnosti

 

MONITOR: Kada je počela ljubav prema flamenkU i kako je tekao razvoj?

VASOVIĆ: Moja ljubav prema plesu datira još od malena. mislim da od kako sam sa šest godina krenula da se bavim ritmikom nisam prestajala da plešem. U to vrijeme u Podgorici nije bilo baš nekog izbora, a ja sam tražila neki ‘svoj’ ples. Kada sam završila gimnaziju, prvo sam željela da studiram španski, ali on se predavao u Beogradu i nisam tada mogla tamo da se preselim. Međutim, moji roditelji su mi omogućili i poslali su me u Španiju na mjesec dana da učim jezik. Na tom kursu jedna od aktivnosti bila je i gledanje filmova na španskom jeziku, pa sam tako pogledala i flamenko film Začarana ljubav. Priča je govorila o ženi zaljubljenoj u čovjeka koji je poginuo u uličnoj tuči, a pošto ona nije mogla da se pomiri sa tim gubitkom, svaku noć je oblačila svoju krvavu haljinu, odlazila na mjesto gde je on umro i tamo zamišljala da pleše sa njim.

Glavna glumica u filmu je Kristina Ojos, jedna od najpoznatijih flamenko plesačica i predstavnica modernog flamenka. Taj film je ostavio jak utisak na mene i poklopilo se da su u Beogradu prvi časovi flamenka krenuli baš po mom povratku gdje sam ostala i studirala. kako nam život obično izrežira kada nešto jako želimo, te godine sam se našla u sali u kojoj su se učili flamenko koraci. Prvu flamenko grupu u Beogradu, zatim i Novom Sadu vodila je Maja Vukadinović. Ona je bila prva instruktorka flamenka kod nas, a edukovala se u Italiji. To mi je bio jedan od najljepših perioda, jer kada ulaziš u neki novi svijet i kada počinješ da upoznaješ jednu umjetnost, važno je da osoba koja te vodi kroz to ima neke izuzetne ljudske vrijednosti. Mislim da dosta dugujem Majinom stilu i pristupu igri, ali i obrazovanju, jer me je naučila kako svoja igračka znanja prenijeti ljudima.

Posle tog prvog časa, uprkos našoj kolektivnoj demonstraciji nekoordinisanja svojim tijelom, u pokušaju savladavanja motorike znala sam da je ovo jedan od najizazovnijih plesova za koji sam mogla da se odlučim. Ples koji nije običan, ples gdje su prikazana sva ljudska osjećanja. Ples koji želim i dalje da istražujem.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 15. NOVEMBRA

ILI ONLINE NA
https://www.novinarnica.net/

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

AVDO MEĐEDOVIĆ OPET OSVAJA SVIJET: Simbol kreativne snage običnog čovjeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ted Gioia, džezer i istoričar muzike koji je Avda Međedovića uvrstio u velikane istorije muzike ukazuje: „Avdo Međedović koristi tehnike veoma slične onima koje koriste najbolji džez saksofonisti“

 

„Popularne pjesme su veliki biznis današnjice. One su pogonsko gorivo industrije vrijedne deset milijardi dolara“, kaže u svom tekstu o istoriji muzike i autsajderima koji su je stvarali Ted Gioia, džezer i istoričar muzike. No, sve je počelo u najskromnijem mogućem obliku.

Počelo je sa iskrama na mnogim stranama svijeta. Jednako kao u delti Misisipija, tako i u malenom selu na sjeveru Crne Gore. Avdo Međedović, muzički autsajder poznatiji kao Homer sa Obrova, mjesta udaljenog pola sata pješačenja od Bijelog Polja je tako ovih dana iznova zainteresovao javnost. Ime jednog od najznačajnijih narodnih pripovjedača sa ovih prostora osvanulo je na stranama uglednog magazina Wall Street Journal. Tik uz imena Bob Dylana, Paul McCartneya ili njemu znatno bližeg, već pomenutog Grka.

„Pisao sam o Avdu Međedoviću u novoj knjizi Music: A Subversive History u kojoj sam ga istakao kao veoma važan simbol kreativne i ekspresivne snage običnih ljudi. Glavni izvor informacija o njegovom djelu je knjiga The Singer of Tales koju je napisao harvardski profesor Albert Lord. Ova knjiga je promijenila način na koji moderni istraživači gledaju na tradicionalne epske pjesme. Na mnogo načina Međedović je pomogao u razumijevanju načina na koji je poznati grčki pjesnik Homer možda stvarao i izvodio Ilijadu i Odiseju prije tri hiljade godina“, objašnjava za Monitor  Ted Gioia.

Gioia je istoričar muzike i autor jedanaest knjiga, među kojima su zanimljivi naslovi poput: Kako slušati Jazz, Pjesme ljubavi, Pjesme rada…. Svaka od njih je ovjenčana ASCAP Deems Taylor nagradom. Jedan je od najznačajnijih svjetskih muzičkih vodiča kroz prošlost, sadašnjost i budućnost, a veoma je aktivan i kao kritičar, edukator i izvođač. Naš sagovornik je oduševljen poetikom Avda Međedovića i njemu sličnih narodnih, skoro po pravilu nepismenih pjevača.

Uz ime i stil Međedovića se često povezuje ornamentacija. Izvedbe su bile sa toliko detalja, a opet pjevane od strane nepismenog pjevača, bivšeg vojnika, kasapina. O ovom fenomenu Gioia nam kaže kako danas često vjerujemo da samo diplomci mogu izvoditi izuzetke intelektualne zadatke. „Ipak, moje istraživanje pokazuje da su neki od najimpresivnijih tradicionalnih pjevača bili nepismeni. Iz razloga nemogućnosti oslanjanja na pisanu riječ kao izvor informacije, oni su razvili zadivljujuće memorijske vještine“, obrazlaže svoje tvrdnje ovaj zaljubljenik u muziku“, kaže Gioia za naš nedjeljnik.

Sposobnost pjevanja epskih pjesama nije bila vještina koja se uči u školama, a kao i njegovi prethodnici istraživači i Gioia smatra da bi je formalno obrazovanje uništilo. U dugoj istoriji muzike ova vrsta iznenađenja je u stvari pravilo, a ne izuzetak. Inovativne pjesme gotovo uvijek dolaze od autsajdera – siromašnih i marginalizovanih.

Međedović je bio u centru pažnje harvardskih istraživača tokom tridesetih godina proteklog vijeka. U svom opusu imao je preko pedeset pjesama. Njegov ep Ženidba Smailagić Meha, od 12.311 stihova, jedan od najobimnijih u našoj usmenoj poeziji, prvi su zabilježili Milman Peri i Albert Lord. Ugrubo jednake dužine kao Homerova Odiseja.

Ted Gioia

„Peri i Lord su napravili snimke Avda i drugih važnih pripovjedača i shvatili da su svi bili nepismeni. Ja sam tako došao do saznanja da su pjesme za njih bile neka vrsta cloud skladišta (mreža servera čiji su računari posvećeni isključivo sigurnom čuvanju podataka na internet, prim aut.) za tradicionalna društva kojima nijesu bili dostupni poluprovodnici i kompjuteri“ – na slikovit način pojašnjava za Monitor Ted Gioia uslove u kojima su živjeli i stvarali bardovi.

Da je posao snimanja ovih audio zapisa na specijalnim aluminijumskim fonografskim pločama bio veoma zahtjevan svjedoči i  dr Zlatan Čolaković, profesor na ****Univerzitetu na Harvardu, posvećeni proučavalac djela Avda Međedovića. On je zabilježio i ovo: „Stvarao je poput Šeherezade, u tegobnim životnim okolnostima, pod nečuvenim pritiskom da tvori onoliko i onako kako sakupljači traže, odnosno ’naručuju’ od njega. Ispjevao je ili izdiktirao oko 80.000 stihova tokom samo četrdeset dana snimanja!“

Čolaković je u svojok knjizi u Posttradicionalna epika u izdanju Almanaha podsjetio  da je neposredno prije Perijevog dolaska u Bijelo Polje izgorjela Međedovićeva kuća, da njegova žena i djeca nijesu imali krov nad glavom, a da Avdo nije imao nikakakav posao. „Međedović je taj krov mogao zaraditi samo svojom guslarskom vještinom, samo pjevanjem i diktiranjem“, zapisao je Čolaković.

Pjevao je Avdo po sjećanju. Isključivo uz pomoć improvizacijskih paterna kakve koriste džez umjetnici.

O kompleksnosti ovih muzičkih poduhvata svjedoči i Tedio Gioa. Prvi put se sreo  sa Avdovim stvaralaštvom  preko sugestija svog profesora, u vrijeme kada je bio student na Stanford univerzitetu. „Tada sam radio kao džez muzičar, pa je profesor pomislio da ću pronaći neke sličnosti između modernog džeza i pjesama tradicionalnih evropskih pripovjedača. Može izgledati kao ogroman put od džeza do epskih pjevanja ovih pastira, ali u stvari otkrio sam mnoge iznenađujuće sličnosti. Na moje oduševljenje, otkrio sam da Avdo Međedović koristi tehnike veoma slične onima koje koriste najbolji džez saksofonisti. I on i oni se oslanjaju na strukturirane improvizacije utemeljene na kreativnoj upotrebi memorisanih paterna i fraza. U to vrijeme proučavao sam džez soloe velikog majstora saksofona Čarli Parkera i bio sam zapanjen sličnošću njegovog i Međedovićevog pristupa“, kaže Gioia.

Naš sagovornik Međedovića svrstava u grupu narodnih pripovjedača sa nevjerovatnim memorijskim vještinama. Ima ih širom svijeta. Da nema samo Crna Gora svog Homera, pokazuje nam sa par primjera. „U SAD-u, istraživač Džon Lomaks otkrio je izvanrednog pjevača tradicionala po imenu Džejms „Iron Head“ Bejker. On je bio osuđenik u zatvoru u Teksasu otprilike u isto vrijeme kada je Peri otkrio Međedovića. Lomaks je zatvorenika opisao kao ‘crnog Homera’. U Rusiji, nepismeni epski pjevač Vasilij Ščegolenok zadivio je Lava Tolstoja svojim pripovjedanjem, pa i uticao na njegovo pisanje. Beatriće Bernardi je u Italiji svojom sposobnošću pjevanja dugačkih pjesama napamet začudila Džon Raskina. Ona je bila, kako je Raskin rekao, jedna od najdivnijih žena koje je ikada upoznao. Uzgred budi rečeno, nije znala nijedno slovo alfabeta”.

Ovi narodni pjevači bili su ujedno i zabavljači, a njihove kompleksne priče u pjesmama popularna zabava za mase. „Kada su Peri i Lord snimili tu muziku tridesetih godina prošlog vijeka shvatili su da su ovi tradicionalni pripovjedači privlačili svojim pjesmama brojnu publiku. Naravno, bilo je to mnogo prije pojave televizije i interneta. Ipak, ovo nam pomaže da shvatimo da je tradicionalna epika kojoj se danas divimo kao visokoj kulturi u isto vrijeme bila i neka vrsta zabave za mase u vrijeme njenog nastanka“ – zaključuje naš razgovor Ted Gioia.

Avdo Međedović je dugo bio nepoznat u Crnoj Gori. Od nedavno  je ušao u udžbenike.

  Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

NAŠA ANKETA: Estetika s moralnom mrljom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako komentarišete dodjelu Nobelove nagrade za književnost  austrijskom  piscu Peteru Handkeu? Ovo smo pitanje postavili uglednim intelektualcima iz zemlje i našeg regiona

 

FILIP DAVID, KNJIŽEVNIK IZ SRBIJE: Handke je tužan simbol pogrešnog razmišljanja 

 

Dodela Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu uznemirila je mnoge van Srbije, dok je u Beogradu dočekana euforično.Teško je poverovati da mudraci iz Nobelovog komiteta nisu bili svesni da će se njihova odluka tumačiti i procenjenivati ne samo kao književna nego i kao  politička. Dobro se zna šta je Handke govorio i činio tokom devedesetih godina, kakva su njegova politička uverenja. Ne  bavim se procenom umetničke vrednosti Handekovog književnog  To  nije predmet ovog komentara. Sam Hadke je  napisao kako  ga u Srbiji vole, ali ga malo čitaju. Popularnost u Srbiji Handke je stekao braneći i hvaleći  Miloševićevu i Karadžićevu zločinačku politiku. Bila je to i ostala naopaka  i čudna ljubav. Slavljen je i hvaljen i danas i onda  zbog  podrške nacionalističkom  i populističkom režimu.

Handke,svesno ili ne,ostaje tužan i ružan simbol pogrešnog razmišljanja u jednom mračnom vremenu, tragičnom  vremenu krvavog raspada Jugoslavije. Kakvi su stvarni razlozi Handkeove duboke frustracije i fascinacije oličene u veličanju jednog naopakog režima, u čemu je tajna njegove privrženosti i  odanosti jednoj ratnoj i nacionalističkoj politici, teško je dokučiti. Podrška koje se do dana današnjeg nije odrekao. Priznanje Handkeovom književnom delu ostaje u dubokoj senci njegove, blago rečeno,  neshvatljive moralne indiferentnostii, neshvatanja pravih uzroka i posledica tragičnih događaja devedesetih.

Nobelova nagrada se dodeljuje za književnost, to je tačno, ali su ponekad, kao i u ovom slučaju, (a bilo je toga i ranije u istoriji dodele ovog priznanja) granice između pisca i njegovog moralnog stava mutne i problematične.

 

LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Nobelovom komitetu ovo nije trebalo

Peter Handke je nesumnjivo značajan pisac i ispunjava formalne kriterije za Nobelovu nagradu. Treba, smatra se, razdvojiti lik od djela; etika i estetika, koliko god to mi željeli, ne idu uvijek zajedno. Hamsun je nesumnjivo bio jedan od najvećih pisaca 20. stoljeća, pa ipak se po njemu ne zove nijedna ulica niti škola. Ezra Paund je bio veliki pjesnik, veći pjesnik no što je Handke pisac, pa se po njemu ne zove ništa na svijetu osim jedne neonacističke organizacije u Italiji. Tko slavi Hitlera i Mussolinija – slavit će i Paunda. Tko slavi Miloševića i Karadžića – slavi i ovu Nobelovu nagradu kontroverznom austrijskom piscu i ljubitelju odroda koji se lažno prikazuju kao srpski rodoljubi. Kako bilo, Nobelovom komitetu ovo nije trebalo.

 

SRĐAN PUHALO, POLITIČKI ANALITIČAR I SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJE LUKE: Možda je Handke dobar pisac, ali ćutao je o Srebrenici

Evo priznajem, nikad nisam pročitao nijednu knjigu od Petra Handkea, friškog nobelovca. Znači nisam kompetentan da ocjenjujem njegovu književnost, kao ni najveći  broj onih koji o toj nagradi raspravljaju.

Ustvari, pitanje oko kojeg se trenutno svađamo je vrlo komplikovano – da li se neko djelo (proza, poezija, slika, zgrada ili film) može i treba odvojiti, i kada, od njegovog autora, baš kao i nagrada koju dobije za to djelo.

Recimo da li su filmovi „Trijumf volje“ ili „Olimpija“ Leni Rifenštal manje vrijedni, ako znamo da ih je snimala pod pokroviteljstvom nacističkog režima Adolfa Hitlera? Da li je poezija Ezre Paunda ili proza Knuta Hamsuna manje važna zato što su bili fašisti?

Peter Handke je već prolazio kroz sve ovo dok je 2006. godine dobijao nagradu Hejrnih Hajne za, pazi sada; “Samovoljno kao i Hajnrih Hajne, Peter Handke slijedi u svom djelu put ka otvorenoj istini. Poetski pogled na svijet bezobzirno suprotstavlja objavljenom mišljenju i njegovim ritualima”.

I tada kao i danas krenula je rasprava da li je Handke dostojan bilo kakve nagrade i da li se njegova ljubav prema Slobodanu Miloševiću može odvojiti od njegovih djela?

I Handke je imao razumijevanje za „nestašluke“ Srba iz 90-ih godina i nije se libio da to kaže.  Nije mu bio mrzak  Slobodan Milošević, a 1996. je posjetio Srebrenicu. Ipak, kako on tvrdi u svom tekstu „Šta nisam rekao“, objavljenom 2006. u “Frankfurter algemajne cajtungu”, kaže: “Nikada nisam poricao nijedan od masakara u jugoslovenskim ratovima 1991–1995, niti ga relativizovao, niti opravdavao, a kamoli odobravao”, kao i da “Slobodana Miloševića nigdje nisam okarakterisao kao žrtvu ili kao jednu od žrtava”.

Na kraju je Handke odustao od nagrade i ona 2006. godine nije dodijeljena.

Vjerujem da Handke, kada je 1996. godine posjetio Srebrenicu, nije znao razmjere zločina, ali je o tome ćutao sve do danas. Vjerujem da Handke, kada je posjetio Srebrenicu, nije znao ulogu Srbije u tom zločinu, ali je o tome ćutao sve do danas. Mogu da razumijem da je tih 90-ih mogao da bude na pogrešnoj političkoj strani, ali on se ni do danas nije zbog toga izvinio.

Možda je Handke dobar pisac, ali nisam siguran da je i dobar čovjek, ali to očigledno nije bilo važno žiriju koji mu je dodijelio Nobelovu nagradu.

Leni Rifenštal je nakon kraja Drugog svjetskog rata zabranjeno da snima filmove. Ezru Paunda su Amerikanci zatvorili, a potom prevezli u SAD i smjestili u ludnicu gdje je proveo trinaest godina. Knut Hamsun je nakon rata prvo bio uhapšen, potom smješten u ludnicu i na kraju osuđen na veliku novčanu kaznu i smješten u starački dom.

Zapitajmo se, ako odvojimo djelo od osobe da li možemo djecu učiti da je:

  1. Gebels bio genije propagande,
  2. Hajdeger jedan od najuticajnijih filozofa 20. vijeka,
  3. Mile Budak hrvatski književnik i esejista,
  4. Arkan uzoran muž Svetlane Cece Ražnatović,
  5. Radovan Karadžić psihijatar FK Crvena zvezda.

Možemo li?

 

BORISLAV CIMEŠA, PISAC IZ CETINJA: Privrženik zločina iz devedesetih

– Za poetski  kosmizam “svaka  je  smrt  po  jedna  propast  svijeta”. Nasuprot  tome,  novi   nobelovac  svojim  poznatim   javnim  angažmanom  etiku   suprotstavlja   vlastitoj   zavidnoj  književnoj  estetici  koja  mu  je  donijela  dragocjenu  međunarodnu  reputaciju. U  ratovima  na  tlu   nekadašnje  Jugoslavije  postao   je  zatočenik  mita-ubice  poznatog  kao “Magna  Serbia” čijem   se   realizatoru   i  novom   mitologizatoru  Slobu – slobodi   sudilo   u    Hagu, najvećoj     mondijalnoj    prijestonici    osude   velikosrpske  politike sile, zla i zločina.

Ideja   i  politika  nasilja  i zločina  iz  devedesetih godina  prošlog vijeka  našla je  istaknutog  privrženika   u  Handkeu , koji  je  zaboravio da  je  to  stoljeće, čudne li paradoksije, počelo  u   Sarajevu  đe  su  protagonisti   konspirativnog  terorističkog  udruženja     “La  Mano  Nera”, vođeni   fatalizmom      “Unione o  Morte”(Ujedinjenje  ili  smrt”), u atentatu  lišili  života njegovog zemljaka Franja  Ferdinanda  i suprugu mu   Sofiju  Hotek.  Svoj  idejni  doprinos  da  se  taj   vijek  krvavo  i  dijabolično  okonča  u   tom istom  Sarajevu  dao je upravo  ovaj   novi  laureat  Nobela. Zaboravio  je   on  tih  tragičnih   devedesetih  da  su  na  doktrinu  “Drang  nach  osten”  njegove domovine, “La  Mano  Nera”  i  “Magna  Serbia”,  odgovorili  sličnim  imperijalnim   vodičem “Go  West” (Na zapad).  Istorijskom  sudbinom   Handkeova  domovina   prosvijećenog  apsolutizma  izgubila  je   svoje  carstvo  u  korist  predstavnika evroazijske  diktature.Tako  je  zločin  supstituisan  većim  zlom  od  sopstvenog.  Zaboravili su na to i Švedska akademija  i  novi  laureat. Kao  i  na  činjenicu  da  je  trajni  zadatak  literature i njenih tvoraca  demitologizovanje mitova ubica. “Sloboda i oslobođenje  zadaci su  kojima nikada nema kraja”, testamentarno zavješta slavni       Umberto Eko  na kraju  svojeg eseja  “Ur-fašizam”.

I na kraju  upit za pisce  i  literaturu: “Zašto  se  svojom   etikom  suprotstavljate  vlastitoj  estetici?” Zašto, pojedini od vas, demantuju  prvom drugu ?

 

LJUBICA ARSIĆ, KNJIŽEVNICA IZ SRBIJE: Neprimjereno je vrednovati postupke pisca

Bravo za Nobela, jer je nagradu dao velikom piscu! Nobelov komitet je ovaj put dodelio nagradu sebi pokazujući da je vrednovao i visoko ocenio književnost koja počiva na izuzetnoj meri talenta i pronicljivog uvida u savremenog čoveka, koju je Peter Handke pokazao. Handke je ovu nagradu odavno dobio, jer uporno pokazuje da je pisac nepotkupljivo biće, pre svega slobodno, i da se za svoje reči i postupke mora izboriti sam, uzimajući u obzir da je svaka „politička korektnost“ vrsta jalove poslušnosti koja sa njim nema nikakve veze i koja šteti pisanju. Uostalom, vitalnost književnosti u velikom meri počiva na kritičkoj opoziciji velikih pisaca.

U naopakim vremenima, u kojima živimo, kad je pisac iznad svojih dela i kad se njegovi stavovi, mržnje i ljubavi uzimaju kao uslov bez koga se ne može, Handkeova ljubav prema Srbima procenjuje se kao odlučujući činilac (ne)zadovoljstva sveukupne javnosti, a piščeva hrabrost da stane na stranu srpskog naroda onda kad mu je bilo teško, tumači se kao tuđa hrabrost, pa prema tome i opasna. Ne zamišljajte da ja branim Handkea, jer ovakvoj veličini nije potreban nikakav „drevni advokat“, ja branim poziciju pisca kome demokratsko društvo po skrami, a totalitarno po suštini, osporava pravo da pokaže šta misli i oseća. Svi treba da budemo pitomi i beskrajno srećni.

Sloboda nam nije nebom data. Mi moramo da je stvorimo, a to činimo tražeći je. Istinska sloboda je sačinjena od minimalne mogućnosti da se stvarnosti pruži neki smisao koji bi odgovarao zadovoljstvu drugih, a Handke je to pokazao pre svega svojim knjigama. Neprimereno je vrednovati postupke pisca, jer se doba lažnog prosvetiteljstva završava sa Kafkom. Handkeov golman odavno je prestao da strahuje od penala.

 

ABDULAH SIDRAN, KNJIŽEVNIK I SCENARISTA IZ SARAJEVA: Ništa bolje i ne zaslužujemo

Cio svijet ima pravo, može i smije čuditi se odluci švedskog Komiteta za dodjelu Nobelove nagrade, ali ako to činimo mi, nad kojima je genocid izvršen uz direktan prenos svjetskih TV kamera, mi, kojima je nametnuto da živimo i gradimo mir sa onima koji su nas klali i iz domovine protjerali, i čiji je zločin nagrađen, a ne kažnjen, i koji ni jednoga trenutka ne kriju svoju težnju da ne postoji ni naš narod ni naša država – onda ništa bolje i ne zaslužujemo od onoga što nam se događa.

 

MIRAŠ MARTINOVIĆ, CRNOGORSKI KNJIŽEVNIK: Handkeovo djelo mjeriće sud istorije

Malene su snage nekog žirija, pa i Nobelovog, pred sudom vremena i istorije. Ti su sudovi nepotkupljivi i neprikosnoveni. Pred njima jednak tretman imaju ljudi i djela, veliki gestovi, koliko i male i velike greške. I Handekvo djelo i postupke, kao i djelo svih,  mjeriće ti sudovi, mimo dnevnih komentara, koji imaju svoj značaj. Mišljenje treba iskazati. Sjetiću na Knuta Hamsuna, norveškog pisca i nobelovca, koji je podržavao fašizam, zbog čega su mu čitaoci širom svijeta pakovali i vraćali knjige. Strašno,  najpogubnije za svakog pisca, a sramotno za njegovo djelo.

Peter Hadke je danas izložen i pohvala i pokudama. Mnoge asocijacije i organizacije, PEN centri, društva pisaca, negoduju što je ovjenčan Nobelom. Protest koji stiže od majki Srebrenice, a svijet zna šta je Srebrenica, posebno je oneskopjavajući. Ima specifičnu težinu! Veliki čin bi bio da je Handke posjetio te majke, stao pred onim strašnim spomenikom, velikom mrljom na licu XX vijeka, i zaplakao, nego što je držao govor na sahrani onog iz čije je glave rođena ideja o tom i drugim strašnim stratištima i pogubljenjima širom Jugoslavije. Onoga u čijoj je ruci bila i sila i moć i vrhovna komanda, na čijoj je sahrani, tada uvaženi pisac svjetske reputacije, a sada i nobelovac, govorio, pa time, a i prije toga,  davao javnu podrušku  toj i takvoj politici i njenom glavnom protagonisti.

Bilo bi moralnije, a  sa takvim činom i uzvešenije Handekovo djelo, da je bio s opsjednutima u Sarajevu, Vukovaru i Dubrovniku, među granatiranima, a ne sa onima koji su granatirali i opsijedali. Piscu je mjesto među slabima i nemoćnima.

Handke bi nakon svega, s vijencem Nobela, trebalo da posjeti Srebrenicu i da se na tom mjestu, i sa tog mjesta, javno izvini.

Taj gest bi  pozdravio civilizovani svijet,  a istorija upisala u svoje anale.

Nadasve i konačno, etika je iznad estitke, govorio je  Brodski! Zar ne?

VELIMIR VISKOVIĆ, HRVATSKI KNJIŽEVNI KRITIČAR: Sam sebe osudio na ostracizam

 

U smislu književne važnosti Petera Handkea, ova nagrada nije sporna; radi se o piscu koji je već pola stoljeća u samom vrhu ne samo njemačke, nego i svjetske književne scene, a od kraja šezdesetih je poznat, prevođen i scenski igran i u bivšoj Jugoslaviji.

U političkom smislu jest sporan njegov angažman u prilog Miloševićeva režima i Srbije u jugoslavenskim ratovima devedesetih. Vidim ovih dana i mnoge usporedbe s piscima poput Hamsuna i Pounda, s poklonicima nacizma i fašizma. I poruke kako se Handke opredijelio za srpski fašizam i stoga je sam sebe osudio na ostracizam koji prema njemu i njegovim djelima treba dosljedno primjenjivati.

Nema sumnje da je Miloševićev režim, ali i cijeli srpski nacionalistički projekt (u kojega su bili uključeni i mnogi nominalni srpski opozicionari) u krajnjem ishodu počinio mnogobrojne zločine, ali po mome mišljenju nije bio jedini negativni junak tih ratova. Nacionalista i religioznih fanatika bilo je na svim stranama u ratovima u bivšoj Jugoslaviji i količina zločina u velikoj mjeri ovisila je o vojnoj moći kojom su te nacionalističke snage raspolagale. Osobno se nikad ne bih priklonio niti jednome od protagonista tih nacionalističkih ideologija (ni Slobodanu, ni Franji, ni Aliji); mislim da je časno bilo isključivo na strani nevinih žrtava. Utoliko su jednostavne paralele sa II svjetskim ratom u Handkeovu slučaju teško održive. Simpatizirao je javno jednog od zlikovaca, onog najvećeg.

U situaciji kad se početkom devedesetih jedan broj evropskih intelektualaca počeo javno opredjeljivati za strane u ratnom sukobu, Handke se priklonio strani koja je bila s mnogo strana najmanje omiljena. Sam je to tumačio kao nostalgiju za Jugoslavijom i očuvanjem njezina jedinstva, a Milošević se tada predstavljao kao čuvar tog jedinstva (iako je u naravi bio glavni rušitelj). Potom, kad je već zaigrao na tu kartu, Peter je tvrdoglavo ostao dosljedan. Pritom je provocirao, vjerojatno uživao u publicitetu, ali bio izvrgnut napadima, pa i mržnji (sjetimo se samo situacije nakon Heinove nagrade), No, bio je individualiziran i poseban. Ne treba kod književnika podcijeniti tu potrebu za ekskluzivitetom i provokativnošću!

Sad vjerojatno uživa: mrze ga, neki i podržavaju, ali svi govore o njemu. A Nobel je njegov, milijun dolara je njegov. Friga mu se…

 

MOMIR MARKOVIĆ, CRNOGORSKI KNJIŽEVNIK: Nagrade su sredstvo trgovine

-Nedovoljno poznajem književno djelo Petera Handkea. Jednu rukovet njegovih stihova, u prevodu književnika Sretena Vujovića,  objavio sam 1994. godine u časopisu “Doclea”, koji sam tada pokrenuo i uređivao. Nijesu mi jasne ni  Handkeove etičke i političke koordinate.

Antički svijet smatrao je da etika i politika idu zajedno. Među kniževnicima antičke Grčke i Rima teško je naći pisca, pogotovo pjesnika, čija se etičnost može dovesti u pitanje. Danas je to drugačije. Izgleda teško je izdvojiti književnika čija je moralnost nesporna.

Nagrade tome daju izvjestan podsticaj. Nagrade su sredstvo trgovine, kupovine, manipulacije. Pogledajte samo naše nacionalne i nadnacionalne nagrade.      Isto je i sa međunarodnim priznanjima, pa i sa Nobelovom. Ne vrednuje se samo književno djelo. U igri su i druge “karte” i sve zavisi i kako su upakovane.

Izvjesni Sili Prudon, francuski pjesnik sa dvije knjižice stihova, zgrabio je nagradu ispred Tolstoja.  Šta je u slučaju Handkea odlučilo pouzdano ne znamo. Što god da je nije neobično.

 

                                                       Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo