Povežite se sa nama

KULTURA

NAŠA ANKETA: Estetika s moralnom mrljom

Objavljeno prije

na

Kako komentarišete dodjelu Nobelove nagrade za književnost  austrijskom  piscu Peteru Handkeu? Ovo smo pitanje postavili uglednim intelektualcima iz zemlje i našeg regiona

 

FILIP DAVID, KNJIŽEVNIK IZ SRBIJE: Handke je tužan simbol pogrešnog razmišljanja 

 

Dodela Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu uznemirila je mnoge van Srbije, dok je u Beogradu dočekana euforično.Teško je poverovati da mudraci iz Nobelovog komiteta nisu bili svesni da će se njihova odluka tumačiti i procenjenivati ne samo kao književna nego i kao  politička. Dobro se zna šta je Handke govorio i činio tokom devedesetih godina, kakva su njegova politička uverenja. Ne  bavim se procenom umetničke vrednosti Handekovog književnog  To  nije predmet ovog komentara. Sam Hadke je  napisao kako  ga u Srbiji vole, ali ga malo čitaju. Popularnost u Srbiji Handke je stekao braneći i hvaleći  Miloševićevu i Karadžićevu zločinačku politiku. Bila je to i ostala naopaka  i čudna ljubav. Slavljen je i hvaljen i danas i onda  zbog  podrške nacionalističkom  i populističkom režimu.

Handke,svesno ili ne,ostaje tužan i ružan simbol pogrešnog razmišljanja u jednom mračnom vremenu, tragičnom  vremenu krvavog raspada Jugoslavije. Kakvi su stvarni razlozi Handkeove duboke frustracije i fascinacije oličene u veličanju jednog naopakog režima, u čemu je tajna njegove privrženosti i  odanosti jednoj ratnoj i nacionalističkoj politici, teško je dokučiti. Podrška koje se do dana današnjeg nije odrekao. Priznanje Handkeovom književnom delu ostaje u dubokoj senci njegove, blago rečeno,  neshvatljive moralne indiferentnostii, neshvatanja pravih uzroka i posledica tragičnih događaja devedesetih.

Nobelova nagrada se dodeljuje za književnost, to je tačno, ali su ponekad, kao i u ovom slučaju, (a bilo je toga i ranije u istoriji dodele ovog priznanja) granice između pisca i njegovog moralnog stava mutne i problematične.

 

LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Nobelovom komitetu ovo nije trebalo

Peter Handke je nesumnjivo značajan pisac i ispunjava formalne kriterije za Nobelovu nagradu. Treba, smatra se, razdvojiti lik od djela; etika i estetika, koliko god to mi željeli, ne idu uvijek zajedno. Hamsun je nesumnjivo bio jedan od najvećih pisaca 20. stoljeća, pa ipak se po njemu ne zove nijedna ulica niti škola. Ezra Paund je bio veliki pjesnik, veći pjesnik no što je Handke pisac, pa se po njemu ne zove ništa na svijetu osim jedne neonacističke organizacije u Italiji. Tko slavi Hitlera i Mussolinija – slavit će i Paunda. Tko slavi Miloševića i Karadžića – slavi i ovu Nobelovu nagradu kontroverznom austrijskom piscu i ljubitelju odroda koji se lažno prikazuju kao srpski rodoljubi. Kako bilo, Nobelovom komitetu ovo nije trebalo.

 

SRĐAN PUHALO, POLITIČKI ANALITIČAR I SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJE LUKE: Možda je Handke dobar pisac, ali ćutao je o Srebrenici

Evo priznajem, nikad nisam pročitao nijednu knjigu od Petra Handkea, friškog nobelovca. Znači nisam kompetentan da ocjenjujem njegovu književnost, kao ni najveći  broj onih koji o toj nagradi raspravljaju.

Ustvari, pitanje oko kojeg se trenutno svađamo je vrlo komplikovano – da li se neko djelo (proza, poezija, slika, zgrada ili film) može i treba odvojiti, i kada, od njegovog autora, baš kao i nagrada koju dobije za to djelo.

Recimo da li su filmovi „Trijumf volje“ ili „Olimpija“ Leni Rifenštal manje vrijedni, ako znamo da ih je snimala pod pokroviteljstvom nacističkog režima Adolfa Hitlera? Da li je poezija Ezre Paunda ili proza Knuta Hamsuna manje važna zato što su bili fašisti?

Peter Handke je već prolazio kroz sve ovo dok je 2006. godine dobijao nagradu Hejrnih Hajne za, pazi sada; “Samovoljno kao i Hajnrih Hajne, Peter Handke slijedi u svom djelu put ka otvorenoj istini. Poetski pogled na svijet bezobzirno suprotstavlja objavljenom mišljenju i njegovim ritualima”.

I tada kao i danas krenula je rasprava da li je Handke dostojan bilo kakve nagrade i da li se njegova ljubav prema Slobodanu Miloševiću može odvojiti od njegovih djela?

I Handke je imao razumijevanje za „nestašluke“ Srba iz 90-ih godina i nije se libio da to kaže.  Nije mu bio mrzak  Slobodan Milošević, a 1996. je posjetio Srebrenicu. Ipak, kako on tvrdi u svom tekstu „Šta nisam rekao“, objavljenom 2006. u “Frankfurter algemajne cajtungu”, kaže: “Nikada nisam poricao nijedan od masakara u jugoslovenskim ratovima 1991–1995, niti ga relativizovao, niti opravdavao, a kamoli odobravao”, kao i da “Slobodana Miloševića nigdje nisam okarakterisao kao žrtvu ili kao jednu od žrtava”.

Na kraju je Handke odustao od nagrade i ona 2006. godine nije dodijeljena.

Vjerujem da Handke, kada je 1996. godine posjetio Srebrenicu, nije znao razmjere zločina, ali je o tome ćutao sve do danas. Vjerujem da Handke, kada je posjetio Srebrenicu, nije znao ulogu Srbije u tom zločinu, ali je o tome ćutao sve do danas. Mogu da razumijem da je tih 90-ih mogao da bude na pogrešnoj političkoj strani, ali on se ni do danas nije zbog toga izvinio.

Možda je Handke dobar pisac, ali nisam siguran da je i dobar čovjek, ali to očigledno nije bilo važno žiriju koji mu je dodijelio Nobelovu nagradu.

Leni Rifenštal je nakon kraja Drugog svjetskog rata zabranjeno da snima filmove. Ezru Paunda su Amerikanci zatvorili, a potom prevezli u SAD i smjestili u ludnicu gdje je proveo trinaest godina. Knut Hamsun je nakon rata prvo bio uhapšen, potom smješten u ludnicu i na kraju osuđen na veliku novčanu kaznu i smješten u starački dom.

Zapitajmo se, ako odvojimo djelo od osobe da li možemo djecu učiti da je:

  1. Gebels bio genije propagande,
  2. Hajdeger jedan od najuticajnijih filozofa 20. vijeka,
  3. Mile Budak hrvatski književnik i esejista,
  4. Arkan uzoran muž Svetlane Cece Ražnatović,
  5. Radovan Karadžić psihijatar FK Crvena zvezda.

Možemo li?

 

BORISLAV CIMEŠA, PISAC IZ CETINJA: Privrženik zločina iz devedesetih

– Za poetski  kosmizam “svaka  je  smrt  po  jedna  propast  svijeta”. Nasuprot  tome,  novi   nobelovac  svojim  poznatim   javnim  angažmanom  etiku   suprotstavlja   vlastitoj   zavidnoj  književnoj  estetici  koja  mu  je  donijela  dragocjenu  međunarodnu  reputaciju. U  ratovima  na  tlu   nekadašnje  Jugoslavije  postao   je  zatočenik  mita-ubice  poznatog  kao “Magna  Serbia” čijem   se   realizatoru   i  novom   mitologizatoru  Slobu – slobodi   sudilo   u    Hagu, najvećoj     mondijalnoj    prijestonici    osude   velikosrpske  politike sile, zla i zločina.

Ideja   i  politika  nasilja  i zločina  iz  devedesetih godina  prošlog vijeka  našla je  istaknutog  privrženika   u  Handkeu , koji  je  zaboravio da  je  to  stoljeće, čudne li paradoksije, počelo  u   Sarajevu  đe  su  protagonisti   konspirativnog  terorističkog  udruženja     “La  Mano  Nera”, vođeni   fatalizmom      “Unione o  Morte”(Ujedinjenje  ili  smrt”), u atentatu  lišili  života njegovog zemljaka Franja  Ferdinanda  i suprugu mu   Sofiju  Hotek.  Svoj  idejni  doprinos  da  se  taj   vijek  krvavo  i  dijabolično  okonča  u   tom istom  Sarajevu  dao je upravo  ovaj   novi  laureat  Nobela. Zaboravio  je   on  tih  tragičnih   devedesetih  da  su  na  doktrinu  “Drang  nach  osten”  njegove domovine, “La  Mano  Nera”  i  “Magna  Serbia”,  odgovorili  sličnim  imperijalnim   vodičem “Go  West” (Na zapad).  Istorijskom  sudbinom   Handkeova  domovina   prosvijećenog  apsolutizma  izgubila  je   svoje  carstvo  u  korist  predstavnika evroazijske  diktature.Tako  je  zločin  supstituisan  većim  zlom  od  sopstvenog.  Zaboravili su na to i Švedska akademija  i  novi  laureat. Kao  i  na  činjenicu  da  je  trajni  zadatak  literature i njenih tvoraca  demitologizovanje mitova ubica. “Sloboda i oslobođenje  zadaci su  kojima nikada nema kraja”, testamentarno zavješta slavni       Umberto Eko  na kraju  svojeg eseja  “Ur-fašizam”.

I na kraju  upit za pisce  i  literaturu: “Zašto  se  svojom   etikom  suprotstavljate  vlastitoj  estetici?” Zašto, pojedini od vas, demantuju  prvom drugu ?

 

LJUBICA ARSIĆ, KNJIŽEVNICA IZ SRBIJE: Neprimjereno je vrednovati postupke pisca

Bravo za Nobela, jer je nagradu dao velikom piscu! Nobelov komitet je ovaj put dodelio nagradu sebi pokazujući da je vrednovao i visoko ocenio književnost koja počiva na izuzetnoj meri talenta i pronicljivog uvida u savremenog čoveka, koju je Peter Handke pokazao. Handke je ovu nagradu odavno dobio, jer uporno pokazuje da je pisac nepotkupljivo biće, pre svega slobodno, i da se za svoje reči i postupke mora izboriti sam, uzimajući u obzir da je svaka „politička korektnost“ vrsta jalove poslušnosti koja sa njim nema nikakve veze i koja šteti pisanju. Uostalom, vitalnost književnosti u velikom meri počiva na kritičkoj opoziciji velikih pisaca.

U naopakim vremenima, u kojima živimo, kad je pisac iznad svojih dela i kad se njegovi stavovi, mržnje i ljubavi uzimaju kao uslov bez koga se ne može, Handkeova ljubav prema Srbima procenjuje se kao odlučujući činilac (ne)zadovoljstva sveukupne javnosti, a piščeva hrabrost da stane na stranu srpskog naroda onda kad mu je bilo teško, tumači se kao tuđa hrabrost, pa prema tome i opasna. Ne zamišljajte da ja branim Handkea, jer ovakvoj veličini nije potreban nikakav „drevni advokat“, ja branim poziciju pisca kome demokratsko društvo po skrami, a totalitarno po suštini, osporava pravo da pokaže šta misli i oseća. Svi treba da budemo pitomi i beskrajno srećni.

Sloboda nam nije nebom data. Mi moramo da je stvorimo, a to činimo tražeći je. Istinska sloboda je sačinjena od minimalne mogućnosti da se stvarnosti pruži neki smisao koji bi odgovarao zadovoljstvu drugih, a Handke je to pokazao pre svega svojim knjigama. Neprimereno je vrednovati postupke pisca, jer se doba lažnog prosvetiteljstva završava sa Kafkom. Handkeov golman odavno je prestao da strahuje od penala.

 

ABDULAH SIDRAN, KNJIŽEVNIK I SCENARISTA IZ SARAJEVA: Ništa bolje i ne zaslužujemo

Cio svijet ima pravo, može i smije čuditi se odluci švedskog Komiteta za dodjelu Nobelove nagrade, ali ako to činimo mi, nad kojima je genocid izvršen uz direktan prenos svjetskih TV kamera, mi, kojima je nametnuto da živimo i gradimo mir sa onima koji su nas klali i iz domovine protjerali, i čiji je zločin nagrađen, a ne kažnjen, i koji ni jednoga trenutka ne kriju svoju težnju da ne postoji ni naš narod ni naša država – onda ništa bolje i ne zaslužujemo od onoga što nam se događa.

 

MIRAŠ MARTINOVIĆ, CRNOGORSKI KNJIŽEVNIK: Handkeovo djelo mjeriće sud istorije

Malene su snage nekog žirija, pa i Nobelovog, pred sudom vremena i istorije. Ti su sudovi nepotkupljivi i neprikosnoveni. Pred njima jednak tretman imaju ljudi i djela, veliki gestovi, koliko i male i velike greške. I Handekvo djelo i postupke, kao i djelo svih,  mjeriće ti sudovi, mimo dnevnih komentara, koji imaju svoj značaj. Mišljenje treba iskazati. Sjetiću na Knuta Hamsuna, norveškog pisca i nobelovca, koji je podržavao fašizam, zbog čega su mu čitaoci širom svijeta pakovali i vraćali knjige. Strašno,  najpogubnije za svakog pisca, a sramotno za njegovo djelo.

Peter Hadke je danas izložen i pohvala i pokudama. Mnoge asocijacije i organizacije, PEN centri, društva pisaca, negoduju što je ovjenčan Nobelom. Protest koji stiže od majki Srebrenice, a svijet zna šta je Srebrenica, posebno je oneskopjavajući. Ima specifičnu težinu! Veliki čin bi bio da je Handke posjetio te majke, stao pred onim strašnim spomenikom, velikom mrljom na licu XX vijeka, i zaplakao, nego što je držao govor na sahrani onog iz čije je glave rođena ideja o tom i drugim strašnim stratištima i pogubljenjima širom Jugoslavije. Onoga u čijoj je ruci bila i sila i moć i vrhovna komanda, na čijoj je sahrani, tada uvaženi pisac svjetske reputacije, a sada i nobelovac, govorio, pa time, a i prije toga,  davao javnu podrušku  toj i takvoj politici i njenom glavnom protagonisti.

Bilo bi moralnije, a  sa takvim činom i uzvešenije Handekovo djelo, da je bio s opsjednutima u Sarajevu, Vukovaru i Dubrovniku, među granatiranima, a ne sa onima koji su granatirali i opsijedali. Piscu je mjesto među slabima i nemoćnima.

Handke bi nakon svega, s vijencem Nobela, trebalo da posjeti Srebrenicu i da se na tom mjestu, i sa tog mjesta, javno izvini.

Taj gest bi  pozdravio civilizovani svijet,  a istorija upisala u svoje anale.

Nadasve i konačno, etika je iznad estitke, govorio je  Brodski! Zar ne?

VELIMIR VISKOVIĆ, HRVATSKI KNJIŽEVNI KRITIČAR: Sam sebe osudio na ostracizam

 

U smislu književne važnosti Petera Handkea, ova nagrada nije sporna; radi se o piscu koji je već pola stoljeća u samom vrhu ne samo njemačke, nego i svjetske književne scene, a od kraja šezdesetih je poznat, prevođen i scenski igran i u bivšoj Jugoslaviji.

U političkom smislu jest sporan njegov angažman u prilog Miloševićeva režima i Srbije u jugoslavenskim ratovima devedesetih. Vidim ovih dana i mnoge usporedbe s piscima poput Hamsuna i Pounda, s poklonicima nacizma i fašizma. I poruke kako se Handke opredijelio za srpski fašizam i stoga je sam sebe osudio na ostracizam koji prema njemu i njegovim djelima treba dosljedno primjenjivati.

Nema sumnje da je Miloševićev režim, ali i cijeli srpski nacionalistički projekt (u kojega su bili uključeni i mnogi nominalni srpski opozicionari) u krajnjem ishodu počinio mnogobrojne zločine, ali po mome mišljenju nije bio jedini negativni junak tih ratova. Nacionalista i religioznih fanatika bilo je na svim stranama u ratovima u bivšoj Jugoslaviji i količina zločina u velikoj mjeri ovisila je o vojnoj moći kojom su te nacionalističke snage raspolagale. Osobno se nikad ne bih priklonio niti jednome od protagonista tih nacionalističkih ideologija (ni Slobodanu, ni Franji, ni Aliji); mislim da je časno bilo isključivo na strani nevinih žrtava. Utoliko su jednostavne paralele sa II svjetskim ratom u Handkeovu slučaju teško održive. Simpatizirao je javno jednog od zlikovaca, onog najvećeg.

U situaciji kad se početkom devedesetih jedan broj evropskih intelektualaca počeo javno opredjeljivati za strane u ratnom sukobu, Handke se priklonio strani koja je bila s mnogo strana najmanje omiljena. Sam je to tumačio kao nostalgiju za Jugoslavijom i očuvanjem njezina jedinstva, a Milošević se tada predstavljao kao čuvar tog jedinstva (iako je u naravi bio glavni rušitelj). Potom, kad je već zaigrao na tu kartu, Peter je tvrdoglavo ostao dosljedan. Pritom je provocirao, vjerojatno uživao u publicitetu, ali bio izvrgnut napadima, pa i mržnji (sjetimo se samo situacije nakon Heinove nagrade), No, bio je individualiziran i poseban. Ne treba kod književnika podcijeniti tu potrebu za ekskluzivitetom i provokativnošću!

Sad vjerojatno uživa: mrze ga, neki i podržavaju, ali svi govore o njemu. A Nobel je njegov, milijun dolara je njegov. Friga mu se…

 

MOMIR MARKOVIĆ, CRNOGORSKI KNJIŽEVNIK: Nagrade su sredstvo trgovine

-Nedovoljno poznajem književno djelo Petera Handkea. Jednu rukovet njegovih stihova, u prevodu književnika Sretena Vujovića,  objavio sam 1994. godine u časopisu “Doclea”, koji sam tada pokrenuo i uređivao. Nijesu mi jasne ni  Handkeove etičke i političke koordinate.

Antički svijet smatrao je da etika i politika idu zajedno. Među kniževnicima antičke Grčke i Rima teško je naći pisca, pogotovo pjesnika, čija se etičnost može dovesti u pitanje. Danas je to drugačije. Izgleda teško je izdvojiti književnika čija je moralnost nesporna.

Nagrade tome daju izvjestan podsticaj. Nagrade su sredstvo trgovine, kupovine, manipulacije. Pogledajte samo naše nacionalne i nadnacionalne nagrade.      Isto je i sa međunarodnim priznanjima, pa i sa Nobelovom. Ne vrednuje se samo književno djelo. U igri su i druge “karte” i sve zavisi i kako su upakovane.

Izvjesni Sili Prudon, francuski pjesnik sa dvije knjižice stihova, zgrabio je nagradu ispred Tolstoja.  Šta je u slučaju Handkea odlučilo pouzdano ne znamo. Što god da je nije neobično.

 

                                                       Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ALEKSANDAR VUJOVIĆ, REDITELJ: Trenutak spoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih

 

Višestruko nagrađivani film Duga reditelja Aleksandra Vujovića, početkom jula imao je crnogorsku premijeru u Lustica Bay-u. Od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine, Vujovićev film je dobio ukupno 21 međunarodnu nagradu i priznanja. Izabran  je na oko 40 festivala u takmičarskim kategorijama na međunarodnim festivalima u Italiji, Španiji, Turskoj, Češkoj, Kini, Indiji, Grčkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Brazilu i Francuskoj.

Film Duga čiju režiju, montažu i izvršnu produkciju potpisuje Vujović, nastao je po motivima istinite priče iz knjige Dipingo dunque esisto!, italijanskog umjetnika Gaetana Grila. Scenario je po ideji i sinopsisu Vujovića napisala Jelena Lela Milošević, direktor fotografije je Vladimir Vučinić, dok pored Vujovića izvršni producent je i Anja Sekulić. Uloge u filmu tumače: Nikša Radojičić, Miloš Pejović, Ana Vučković i Đorđije Tatić. Film je realizovan u okviru međunarodnog projekta CIRCE, finansiran je iz evropskih fondova u produkciji Apulia Film Commission, u izvršnoj produkciji Boka F i uz podršku Filmskog centra Crne Gore.

Aleksandar Vujović je docent na Fakultetu za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica.

MONITOR: Film ,,Duga” je nastao po motivima istinite priče. Bavite se trenutkom kada šestogodišnje dijete prepoznaje svoju životnu vokaciju. Otkuda je došla ideja da baš ovo bude tema kratkometražnog filma?

VUJOVIĆ: Tematika koja je sama po sebi prilično atipična u odnosu na teme koje se obično tretiraju u filmovima na ovom prostorima bila mi je jako zanimljiva, tim prije što je priča koncipirana iz vizure djeteta. Dakle, priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih koji bi u bilo kom smislu mijenjao njegovu percepciju. Zbog toga je događaj potpuno jedinstven, pritom zauvijek određuje životni put jednog djeteta  u čovjeka koji će postati. Upravo iz takve vizure sam koncipirao cijeli film i to su glavni elementi koji su me inspirisali da ovoj priči udahnem filmski život.

MONITOR: U Milanu ste upoznali Gaetana Grila, autora knjige prema kojoj ste napravili film. Kažite nam o tom poznanstvu i da li je on zadovoljan kako ste priču pretočili u film?

VUJOVIĆ:  Gaetana Grila upoznao sam kada sam imao osamnaest godina. Tada sam otišao na studije u Milano, upisao sam milansku Breru. Naše poznanstvo sticaj je različitih i slučajnih okolnosti, ako slučajnost uopšte postoji! Čovjek koji je postao moj mentor, imao veoma značajnu ulogu, pogotovo u toj prvog godini mog života u Milanu. Iako ne tako davno, za razliku od danas, 2005. godine bilo je značajno teže otići na studije u inostranstvo. Naša zemlja tada nije bila ni u Šengen zoni, samo putovanje u Evropu bilo je značajno komplikovanije nego što je to slučaj danas… U tom periodu, Gaetano je bio dominantno vezan za Torino, bio je šef katedre na Albertini u Torinu, u Milanu je živio i imao svoj studio. Nekoliko godina kasnije postao je jedan od direktora milanske Brere.
Tokom niza godina mog stalnog života i rada u Milanu, i nakon završenih studija, stvoreno je jedno doživotno prijateljstvo sa Gaetanom koji je postao i moj vjenčani kum.
Negdje 2017. godine, Gaetano mi poklonio svoju autobiografsku knjigu Dipingo dunque esisto!. U prvom poglavlju te knjige, Gaetano govori o tome kako je postao umjetnik. Već na prvom čitanju, na mom omiljenom mjestu, u kultnoj biblioteci Braidense u Milanu, znao sam da ću u odnosu na taj događaj snimiti film.
Gaetano je znao da su neophodna određena oblikovanja originalne priče, kako se bi se narativna struktura prilagodila mediju kakav je film, i u tom kontekstu veoma je zadovoljan rezultatom i filmom u konačnom.

MONITOR:  U filmu se komunikacija među likovima temelji na filmskom jeziku koji nadilazi verbalni, a on je i omaž umjetnosti i stvaralačkom procesu. Da li ste to htjeli otpočetka, od prvobitne zamisli?

VUJOVIĆ:  Od samog početka, to mi je bila odrednica. Kao što svi znamo, film je prvenstveno audiovizuelna umjetnost, koristeći isključivo te karakteristike, sliku i muziku, bez korišćenja bilo kakvog dijaloga, od samog početka želio sam da na taj način ispričam film. Cijenim da se u takvoj postavci ostvaruje mnogo snažniji doživljaj priče koju tretira film, a to je doživljaj priče sa stanovišta petogodišnjeg dječaka. Mislim da bi u konkretnom slučaju, bilo kakav dijalog između likova, umanjio taj doživljaj filma koji predstavljam kroz vizuru glavnog junaka. S druge strane, i konceptualno i simbolično-metaforički se takav tip kreativnog rješenja potpuno uklapa u tematiku filma. To je svakako bio dodatni izazov i rizik u procesu stvaranja filma. Vjerujem da je teže ispričati priču samo slikom u pokretu nego kada to radite verbalnom komunikacijom.

MONITOR:  Protagonista Nikša Radojičić je tokom snimanja imao šest godina. Da li je rad sa djetetom bio najveći izazov u procesu snimanja?

VUJOVIĆ:  Rad sa djetetom tog uzrasta bio je jedan u nizu izazova u procesu stvaranja Duge, zbog cijelog niza karakteristika koje su prilično atipične, pogotovo za ovaj prostor i koje su vezane za ovaj film. To mi je kao autoru bila primarna intencija – napraviti film koji će i tematski i vizuelno biti drugačiji, a da te karakteristike budu u potpunosti stavljene u službu filma i njegove priče.

MONITOR: U čemu je prednost kratkometražnog filma naspram dugometražnog? Da li je slobodniji i kritičniji od dugometražnog?

VUJOVIĆ:  Razlika je samo u formatu i karakteristikama. Ne bih mogao da kažem da jedan format ima više ili manje prednosti u odnosu na drugi. Nerijetko je značajno teže ispričati priču u formi kratkometražnog filma, nego u formi dogometražnog, iz razloga što vladaju ista plavila narativne strukture. Samo što u kratkoj formi od početka morate biti skoncentrisani na suštinu. Kod dugog metra možete da dozvolite da nekada napravite digresiju koja opet mora imati makar simboličku konekciju sa nukleusom. Dakle, film je film, bez obzira na tip formata, njegova umjetnička vrijednost data je kvalitetom i poetikom rada, a ne dužinom trajanja.

MONITOR:  Film je od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine imao ogroman uspjeh. Da li ste pozvani na još festivala i mislite li da film tek očekuju nova priznanja?
VUJOVIĆ:
  Film je od oktobra 2020. godine, do ovog trenutka, dobio 21 nagradu na međunarodnim festivalima i selektovan je na više od 40 festivala širom svijeta u takmičarskim kategorijama. Imao je špansku premijeru na 32. izdanju Aguilar Film Festivalua – festival sa GOYA licencom. Regionalnu na 68. Izdanju Martovskog festivala u Beogradu gdje je otvorio međunarodni takmičarski program kao jedini film iz Crne Gore u takmičarskim programima, na jednom od najstarijih evropskih i svjetskih festivala. Kako je u pitanju i dalje relativno mlad film, očekujem da kulminacija međunarodnog festivalskog života tek predstoji i nadam se da će biti uspješna kao od oktobra mjeseca kada je film zvanično izašao.

Miroslav MINIĆ
Foto: Monika PARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

U VALENSIJI ODRŽANA PROMOCIJA PROJEKTA „ANTIGONA 2.0 MÉDITERRANÉE”, NASTALA NA IDEJI MIROSLAVA MINIĆA: Spajamo gradove, države i kontinente

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Antigona 2.0 Méditerranée” uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva „Antigona 2.0 Méditerranée”, a premijera svih će biti do kraja avgusta

 

Promocija međunarodnog projekta Antigona 2.0 Méditerranée održana je prošle sedmice u Valensiji, u Centru za kulturu La Nau, koji se nalazi u zgradi Univerziteta Valensije, jednoj od najreprezentativnijih i nastarijih zdanja tog grada.

Crnogorski projekat teatrskog angažovanja srednjoškolaca odjeknuo je na tlu Mediterana i nadahnuo ostale učesnike da stvaraju po ugledu na učenike danilovgradske Gimnazije.

Cijeli projekat je nastao prema ideji saradnika Monitora i profesora književnosti Miroslav Minića, a sprovodi se u organizaciji Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM) i Fondacije Anna Lindh u saradnji sa Festivalom Mostra Viva del Mediterrani, a finansijski je podržan od strane Evropske unije.

Na promociji su govorili i prorektorka Univerziteta u Valensiji Ester Alba, odbornica za obrazovanje, kulturu i omladinu u Gradskom vijeću Valensije Maite Ibáñez, kao  i glumica i rediteljka Maria Colomer, koja je sa profesorom Minićem umjetnička koordinatorka projekta. Putem video linka obratili su se i ostali učesnici projekta: Djawed Bougrassa iz Orana, Jihad El Karrami iz Rabata, Azzouz Bougladour i Abderrazak El Omari iz Nadora i Abdel Illah Fouad iz Asilaha. Moderatorka je bila novinarka Esma Kučukalić iz Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM).

Antigona 2.0 Méditerranée uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja i sedam (FACM) članica: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva Antigona 2.0 Méditerranée, a premijera svih će biti do kraja avgusta.

Profesor Minić je osmislio koncept, imajući u vidu da svi mladi Mediterana znaju za Sofoklovu tragediju, ali i izražen osjećaj Antigoninog pravdoljublja, odanosti i principijelnosti kao mjere čovječnosti.

„Antigona kao simbol stradanja zbog pravednih uvjerenja predstavlja snažan podstrek za mlade ljude i kod njih budi snažnu želju da jasno, otvoreno i nedvosmisleno konfrontiraju svijetu sve nepravde koje ne smiju biti prećutane”, istakao je Minić, „a mladi ljudi s kojima radimo, a i oni s kojima smo u školi svakodnevno u kontaktu, prepoznaju Antigonu kao junakinju koja emituje moralnu snagu i Kreontovu tragiku koja emituje slabost, takođe prepoznaju potentnost ovog teksta, moćnog da izrazi njihove stavove, mišljenja i ideje“.

Na promociji je objašnjeno da je riječ o novom čitanju, novom doživljaju i novom scenskom pristupu antičkoj tragediji koju je napisao Sofokle. Projekat podrazumijeva savremenu komunikaciju sa tekstom i novo učitavanje sadržaja u domenu mladih na Mediteranu. Pozorište se koristi kao sredstvo za dijalog među mediteranskom omladinom na temelju univerzalnog klasika. Ideja projekta nije rediteljsko oblikovanje Sofoklovog teksta, već pružanje mogućnosti kreativnim učenicima da ispolje sopstvene doživljaje nepravde, bunta protiv tehnološke i digitalne revolucije, konzumerizma, gušenja sloboda, vršnjačkog nasilja i drugih savremenih počasti.

„Ovim projektom spajamo gradove, države i kontinente, spajamo omladinu. Želimo da čujemo glas mladih ljudih, važan glas mladih Mediterana na teme koje ih jednako opterećuju bez obzira na njihove različitosti. Mladi ljudi iz različitih zemalja, koji su u projektu, upoznali su se preko Zoom sastanaka. Svi potičemo iz različitih sredina, različitih kultura, a sve nas spaja ista želja – da mijenjamo svijet, da stvaramo bolje mjesto za život”, naglasio je Minić u obraćanju.

Bilo je riječi i o priručniku – metodološkom vodiču pri stvaranju predstave, koji su napisali Marija Kolomer i Miroslav Minić, a preveden je na crnogorski, španski, francuski, arapski i engleski jezik. U priručniku je dat detaljan osvrt kako da nastavnici u ovim zemljama pripremaju predstave, od izbora učesnika do premijere predstave.

Nakon promocije održana je premijera predstave Antigona 2.0 Méditerranée učenika iz Valensije u režiji Marije Colomer i  Susua Beniteza. Tekst su pisali učenici, koji je nastao na osnovu njihovih autentičnih životnih priča, uz mentorstvo rediteljke.

Tokom cijelog projekta snimane su probe i rade se intervjui sa svim učesnicima iz sedam gradova Mediterana, a proizvod će biti dokumentarni film koji će biti prikazan u okviru festivala Mostra Viva del Mediterrani 2021 u Valensiji, ali i u drugim gradovima Mediterana.

Umjetnički koordinator projekta Miroslav Minić je profesor književnosti u Gimnaziji „Petar I Petrović Njegoš” u Danilovgradu. Dobitnik je mnogih nagrada iz oblasti obrazovanja. Reditelj je predstave Antigona 2.0 čija je premijera bila na FIAT-u septembra 2020. i koja je inspiracija za cijeli projekat. U predstavi su igrali učenici danilovgradske Gimnazije koji su uz njegovo mentorstvo napisali dramski tekst, koji je pobijedio na Festivalu srednjoškolskog teatra – Dijalog 2020. Predstava je igrana i na Velikoj sceni Centra za kulturu u Tivtu i u Centru za kulturu u Danilovgradu, a snimak predstave prikazan je oktobra 2020. na Festivalu Mostra Viva del Mediterrani u Valensiji. U toku su probe za novu predstavu Teret, dio projekta Antigona 2.0 Méditerranée, čija će premijera biti tokom ljeta.

Kultura je prostor gdje Crna Gora ima potencijala da iskorači. Kovid godina koja je za nama nije spriječila posvećenog profesora i mlade ljude da komuniciraju sa koleginicama i kolegama iz Španije, Maroka, Libana, Alžira, Tunisa i da zajedno pomjeraju granice stvaralačkih poriva, odjeka mladalačkih potreba da budu glasni i da ih čuju.

Prepoznavanje projekta Antigona2.0 od strane internacionalnih kulturnih djelatnika i javnosti uopšte, čini da svi učesnici budu ponosni na ostvarene ciljeve.

Ovakvim projektima profesor Miroslav Minić i njegove kolege sugerišu da nastavni proces uvijek prevazilazi okvire školskog časa, a da vannastavne aktivnosti nekad mogu preskočiti granice više država.

R.M.
Foto: Amalia Yusta

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Novi udžbenik i priručnik za usavršavanje novinara od Dr Tomasa Braja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kvalitetnim novinarstvom protiv pandemije lažnih vijesti i manipulacija

 

Situacija u medijima u Jugoistočnoj Evropi, a posebno na Zapadnom Balkanu, nije nimalo ružičasta. Srbija je na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF) od 2014. pala za 33 mjesta i sada se nalazi na 93. mjestu u svijetu. Time je gore rangirana od svoje nekadašnje pokrajine Kosova (78. mjesto), Sjeverne Makedonije (90. mjesto) i Albanije (83. mjesto). Za utjehu Srbiji, Crna Gora je ubjedljivo najgore rangirana u regionu – 104. mjesto. Medijske slobode se sve više ugrožavaju i u zemljama EU od kojih Bugarska prednjači, zatim Mađarska, Malta, Poljska itd. Osim pada sloboda, padaju i tiraži, kvalitet izvještavanja kao i uticaj medija na javnost. Pomenutom tematikom se bavi i čuveni njemački novinar i predavač novinarstva na nekoliko njemačkih univerziteta – Dr Tomas Braj (Thomas Brey). U svojoj knjizi Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi, u izdanju Fondacije Fridrih Nauman, navodi mnoge interesantne i korisne detalje koji se odnose na opšte stanje i trendove u novinarstvu Zapadnog Balkana.

U Hrvatskoj je, na primjer, ukupni tiraž dnevnih novina na godišnjem nivou pao za maltene polovinu za samo 6 godina (2013–2019). U Srbiji se, prema istraživanju iz 2019. god., svega 29 odsto građanja informiše preko dnevnih novina dok ih još samo 15 odsto građana smatra pouzdanim izvorom informacija. Tiraž ukupne dnevne beogradske štampe je po danu manji od 400.000 primjeraka. Kao razlozi se navode nekompetentni urednici, uticaj vlasti i vladajuće stranke, autocenzura itd. Međutim, dr Braj citira i direktora nedjeljnika Vreme Stevana Ristića koji navodi da bi tiraž dnevne štampe još više opao ako bi samo tri dana zaredom imala „normalne“ naslovne strane. Shodno tumačenju, dnevne novine moraju stalno forsirati senzacionalne i često izmišljene stvari da bi hranili adrenalin čitalaca jer „u Srbiji 30% ljudi samo pogladaju fotografiju i naslov“ kao i da se vijesti više ne prate da bi ljudi „bili informisani već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“.

Poplavi digitalnih platformi za vijesti i internet televizija sa druge strane ne parira stručnost, obrazovanje i svakodnevno iskustvo novinara tako da je u svijetu tehnološke trke za ekskluzivom „sve više onih koji počinju karijeru tipa –bacam te u vodu pa ti plivaj“ ističe dr Braj koji ima veliko iskustvo sa prostora Balkana. U Beograd je stigao još daleke 1983. godine kao dopisnik a kasnije i šef regionalnog biroa njemačke novinske agencije DPA. Savršeno vlada jezikom ovih prostora a interesantno je da je još daleke 1979. godine doktorirao na Univerzitetu Bochum na temi jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

U nedavno izašlom udžbeniku Braj daje detaljna upustva mladim ljudima kako da razviju medijsku pismenost da bi mogli razlučiti istinu od poluistine i/ili manipulacije, kao i kvalitet informacija kao takvih, jer upravo mladi najviše koriste nove tehnologije koje obiluju informacijama. Braj daje preporuke novinarima kako strukturirati vijesti, napisati naslov, činjenično stanje, dati komentare, napraviti intervjue i preskočiti što je moguće više zamki modernih predrasuda. dr Braj daje i smjernice o izboru jezika, stila pisanja (najviše 25 riječi u rečenici) kao i upotrebi određenih idioma.

Čak dvije trećine udžbenika se odnosi na praktične vježbe sa 120 primjera izvještavanja u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj koji ukazuju gdje novinari najviše griješe u svom radu, i kako često navode neprovjerene informacije. S druge strane, novinari nekad koriste i navode previše detalja koji zamagljuju fokus priče i rasplinjavaju je toliko da čitalac gubi bit i poentu narativa. To je pogotovo slučaj sa saopštenjima za štampu, političkim izjavama ili sudskim spisima koji se, kako Braj kaže, „citiraju nadugačko i naširoko i to odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije, i što nije samo problem tabloida već i takozvanih kvalitetnih medija“.

Dr Braj na kraju potencira i problem centrističkog pogleda na svijet gdje balkanski političari i novinari i dalje vjeruju da se globalno sve vrti oko Srbije, Hrvatske, Crne Gore itd… U intervjuu Dojče Veleu (Deutsche Welle) po objavljivanju knjige se požalio da „mnogi misle da je prvo na šta ujutro pomisle Merkel ili Makron kada otvore oči je šta ću da radim danas sa Hrvatskom ili Srbijom? I naravno, (balkanski) političari prenose sliku da je to tako“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo