Predsjednica Vrhovnog suda (u trećem mandate), nekadašnja VDT i kontroverzni biznismen znaju se, biće, i mimo porodičnih druženja. O tome svjedoče sporne kupoprodaje budvanskog hotela Avala, kolašinske Bjelasica, skijališta Jezerine… I podrška koju su izvršna i sudska vlast pružale tim poslovima
Ne stišava se bura oko poslovnog aranžmana predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice i kontroverznog biznismena Zorana Ćoća Bećirovića. Inače njenog porodičnog prijatelja. Što smo u zvaničnoj formi saznali iz saopštenja Medenicinog Kabineta.
Ne vidimo problem u tome da li je predsjednica znala ili nije znala ko stoji iza firme koja je kupila dio imanja koji je Medenicina porodica naslijedila nakon smrti njenog muža, navodi se u tom saopštenju. Uz ocjenu da je cilj istraživanja i medijskog interesovanja “dodatna satanizacija” predsjednice Vrhovnog suda i “navedenog lica, protiv kojeg nikada u Crnoj Gori, niti izvan Crne Gore, nije pokrenut bilo kakav krivični postupak” (riječ je o Z. Bećiroviću, prim autora).
NVO MANS je, podsjetimo, objelodanio da Medenica, godinama, u svom imovinskom kartonu taji prihod od blizu 140 hiljada eura, ostvaren 2015. godine u poslovnom aranžmanu sa osobom “koja je provela djetinjstvo u Kolašinu, kao i predsjednica “ (iz saopštenja njenog Kabineta). Potom su se mnogi prisjetili da se Medenica i Bećirović znaju i mimo porodičnih druženja. I da ona, možda, nosi makar dio zasluga za to što protiv njenog nekadašnjeg sugrađanina nikada nije pokrenut bilo kakav krivični postupak.
Vesna Medenica je, naime, kao Vrhovna državna tužiteljka odbacila više pritužbi i prijava koje su se odnosile na privatizaciju hotela Avala u Budvi i prodaju imovine Ski centra Bjelasica u Kolašinu, u kojima je glavnu riječ imao Bećirović ili njegova nekadašnja firma Beppler & Jacobson, u kojoj je on imao jednu akciju više od 25 odsto vlasničkog udjela.
Porodične veze i poznanastva Medenica tada nije pominjala. A da li je trebala da to uradi zaključite sami:
Nekadašnja Agencija za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja objavila je tender za prodaju hotela budvanskog hotela Avala u britanskom časopisu The Economist u aprilu 2002. godine. U oglasu je navedeno da se na prodaju nudi „grand hotel u vodećem turističkom centru na primarnoj lokaciji, sa 223 sobe (120 imaju pogled na more) kongresnim salama, restoranima, kazinom, zasebnom plažom i 59 vila sa 118 dvokrevetnih soba“.
Prema arhivama medija, hotel je tada procijenjivan na 6–8 miliona eura (procjene se razlikuju zavisno od procjenjivača i potreba za koje su rađene). Branko Čolović, advokat Zorana Bećirovića, tvrdi da je to „neistinit podatak“. Međutim, javnosti je dostupan faksimil Ugovora o fiducijarnom prenosu prava svojine između Ministarstva finansija i uprave HTP Budvanske rivijere kojim je 2003., u periodu između raspisanog tendera i potpisanog kupoprodajnog ugovora, dio hotela Avala prenijet u državno vlasništvo, na ime duga koje je Budvanska rivijera imala prema većinskom vlasniku. U dokumentu se nalazi i procjena vrijednosti Avale – 7,25 miliona eura (šest miliona nakon što se odbiju troškovi amortizacije).
Na oglas su se, uglavnom, javila dva ponuđača. Danska Merienlist hoteli i kasina nudila je 7,5 miliona, dok je engleska kompanija Beppler & Jacobson Ltd (B&J) iz Londona ponudila 3,2 miliona eura. Ostala je tajna kako je ponuda B&J rangirana, kada su članovi Tenderske komisije morali biti upoznati sa sumnjama da ponuđač ne zadovoljava tražene uslove za strateškog investitora.
O tome Monitor piše u novembru 2003., u tekstu Privatizacioni skandal: Partner bez adrese. Citiraćemo dio toga ali i nekih drugih tekstova, kako bi se prisjetili da su našim novinarima i čitaocima i tada bili dostupni podaci koje su izvršna i sudska vlast uporno pokušavale da ignorišu i sakriju od javnosti.
„Bepler i Džejkobsonova ponuda smatrala se potpuno neinteresantnom, ali je na prijedlog jednog od članova Vlade uvrštena na rang listu. Kao izgovor je poslužilo uvjeravanje da će posao sa prvoplasiranima sigurno uspjeti, te da nema opasnosti da će londonska firma, koja nudi duplo manje pare od renomirane danske kompanije, upasti u kombinaciju. Tako je Savjet (za privatizaciju), greškom ili sa predumišljajem, sada prinuđen da pod pritiskom suda proda hotel firmi koja daje premalo novca i ne nudi dokaze da se ikada bavila turizmom”, piše Monitor uz konstataciju kako „niko ne zna, ili ne želi da kaže, ko su vlasnici te firme”.
Prethodno su pregovori sa Dancima prekinuti bez valjanog objašnjenja. Potom su članovi Tenderske komisije pregovarali sa B&J. Onda je Savjet za privatizaciju donio odluku da tender proglasi neuspješnim. Tu odluku poništilo je vijeće tadašnjeg Upravnog odjeljenja Vrhovnog suda, pozivajući se na vladinu Uredbu o prodaji akcija putem javnog tendera. Zapravo, vidjećemo u daljem tekstu, na one djelove te uredbe koji su išli na ruku ponuđaču, njegovim, tada anonimnim, (su)vlasnicima i njihovim prijateljima iz sudske i izvršne vlasti.
Advokat Čolović u jednom reagovanju navodi kako je neistina da je Avala „pripala Beppleru nakon presude Vrhovnog suda Crne Gore“. Pa objašnjava „Vrhovni sud je početkom 2003. godine poništio odluku Savjeta za privatizaciju o proglašenju Tendera za prodaju Avale neuspješnim i vratio predmet Savjetu za privatizaciju radi daljeg postupanja. Beppler & Jacobson Ltd je sa Savjetom za privatizaciju i Tenderskom komisijom vodio iscrpljujuće osmomjesečne pregovore o činidbenoj garanciji i drugim bitnim elementima eventualnog kupoprodjanog ugovora, koji nijesu imali nikakve veze sa Vrhovnim sudom“.
Advokat ne objašnjava kako je ponuda njegovih nekadašnjih klijenata prihvaćena i rangirana ako su se, naknadno, morali voditi „iscrpljujući“ pregovori o stvarima koje su morale biti njen sastavni dio (bankarske garancije…). Pošto u pomenutoj Uredbi (član 16) stoji: „Podnesene ponude se ne mogu mijenjati niti dopunjavati“!?
Mnogo važnije – to objašnjenje nije ponudio ni Savjet za privatizaciju. U njegovom izvještaju za 2003. godinu piše kako je „presudom Vrhovnog suda naloženo Tenderskoj komisiji da kompaniju B&J pozove na zaključenje kupoprodajnog ugovora“. Pa su oni zadato sudsko naređenje i izvršili.
Nekoliko detalja nedostaje ponuđenoj priči. Predsjednik Vlade i Savjeta za privatizaciju u vrijeme prodaje hotela Avala bio je Milo Đukanović. Prijatelj Zorana Bećirovića. U sudskom vijeću koje je, po tužbi B&J, Savjetu naložilo zaključenje ugovora po prethodno dostavljenoj ponudi, bila je i Ana Đukanović, Milova rođena sestra.
„Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi do bilo kog stepena…ili ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost”, podsjeća Monitor u aprilu 2004 citirajući Zakon o parničnom postupku. I piše: „Ako se poštuje pravo, Ana Kolarević (danas Đukanović, prim. autora) je trebalo da bude izuzeta iz slučaja Avala. Jedna od strana u sporu bio je njen rođeni brat, premijer Đukanović, kao predsjednik Savjet za privatizaciju sa kojim se sporio B&J…”.
Umjesto da traži izuzeće, Ana je presudila protiv rođenog brat (?) a onda skinula sudijsku togu, otišla u advokate pa postala pravni zastupnik kompanije – Beppler & Jacobson. Pošteno!?
Po Vesni Medenici, sve je bilo u najboljem redu.
U oktobru 2003. na njen sto u VDT-u stigla je inicijativa NVO Grupe za promjene za preispitivanje zakonitosti privatizacije hotela Avala. Iz prateće dokumentacije koju su prikupili, tvrdili su u GZP, bilo je potpuno jasno da se državna imovina “krčmi i prodaje pod sumnjivim okolnostima”. Vrhovna državna tužiteljka je tu inicijativu odbila.
U svom reagovanju u Monitoru (avgust 2004.) ona kaže kako je Grupu za promjene uputila na član 7 Uredbe o prodaji akcija putem javnog tendera u kome je propisana da ”pravo učešća na tenderu imaju sva pravna i fizička domaća i strana lica”.
Znači, piše nam Vesna Medenica, “ne traži se ispunjenje kvalifikacionih kriterijuma”. I zaključuje kako je „Vrhovni sud RCG povodom tenderske prodaje hotela Avala donio i svoju konačnu odluku”. Medenica tada ne pominje porodično prijateljstvo sa jednim od ključnih aktera tog spornog posla (do toga ćemo stići tek 15 godina kasnije).
Ono što je manje očigledno jeste da Medenica citiranu Uredbu nije pročitala do kraja. Ili je, makar, od javnosti pokušala sakriti njen dio (član 24) u kome stoji da Tenderska komisija može odbaciti prispjelu ponudu „ukoliko nije u skladu sa uslovima, preporukama i zahtjevima iz poziva za učešće na tenderu, i pravilima i uputstvima za dostavljanje ponude”.
Svi su, znači, imali pravo da daju ponudu. Ali njihove ponude neće biti prihvaćene ako su u suprotnosti sa postavljenim kriterijumima. I posebno ako sadrže lažne podatke o ponuđaču.
U tom kontekstu valja se prisjetiti kako je, na suđenju u Londonu, nakon što su se osnivaču B&J posvađali oko podjele imovine svog preduzeća, većinski vlasnik kompanije Igor Lazurenko izjavio kako je Bećirović 20 odsto akcija u kompaniji dobio zbog dobrih veza u Crnoj Gori „koja je mala zemlja sa malim krugom moćnih“.
„Konkretno, on je vrlo blizu Mila Đukanovića“, objašnjavao je Lazurenko uz tvrdnju da je dodatnih pet odsto vlasništva (plus tzv. zlatnu akciju neophodnu za donošenje strateških odluka) Bećirović dobio nakon sudske odluke da se kupoprodajni ugovor za Avalu mora potpisati sa B&J.
Jednako brojne kontroverze pratile su aranžmane tokom kojih su B&J, a kasnije sam Bećirović, postali većinski vlasnici imovine nekadašnjeg Ski centra Bjelasica. Neki (Đukanović) su požurivali taj proces, drugi (Medenica) ignorisali primjedbe na nezakonitost cijelog postupka.
Tako su 147.000 kvadrata zemljišta, žičara Ćupovi i tri ski lifta, dva restorana, vodohvat i vodovod Jezerine-Bljušturni do prodati Bećiroviću za 550 hiljada. Nešto preko 3,5 eura za kvadrat zemljišta, ne računajući postojeću infrastrukturu i objekte koji su bili predmet, po mnogo čemu, sporne prodaje (vidjeti boks Čitaj kako je naređeno) .
Medenica se nedavno požalila kako svojoj djeci ne može objasniti zašto je zemlju u Kolašinu “morala da proda po tako niskoj cijeni” (ni pet eura za kvadrat). “U tome je moj problem, ne znam u čemu je vaš”, kazala je odgovarajući na pitanje Vijesti.
Možda u tome što je porodičnom prijatelju pomogla da kvadrat hotela na obali mora, na najatraktivnijoj lokaciji u Budvi, plati po 82 eura (računica Vlada Plamenca, projektanta hotela Avala). I što se od tada (is)pomažu. Čini se, na naš račun.
Laž i tišina
Ima više od 15 godina kako su mediji objavili da je, praktično, svaki detalj iz poslovne biografije koju je B&J dostavila uz ponudu za kupovinu Avale bio lažan.
„U ponudi stoji da je B&J britanski konzorcijum, da je specijalizovan za hotelijerstvo, turizam i razvoj brižljivo odabranih posjeda po čitavom svijetu“, piše Monitor u februaru 2004. godine, citirajući tendersku dokumentaciju u tekstu Ko je kupac Avale: Dvije funte u džepu: „Navodi se da su u vlasništvu kompanije hoteli, apartmani i parcele u Velikoj Britaniji, Portugalu, Španiji i na Novom Zelandu. Izgleda da se Savjetu za privatizaciju posebno dopalo što britanska firma ima, kako stoji u ponudi, razgranatu mrežu po Evropi, Bliskom istoku i na Novom Zelandu. Sigurnost uliva i to što je B&J i turoperator. I partner, kako stoji u ponudi, velikih kompanija, kao što su Tomson i Nekerman“.
U istom tekstu razotkrivamo da je svo to neistina. I da Vlada i njen Savjet za privatizaciju imaju informaciju o tome.
„Još 18. aprila prošle godine Mark Harison, tada zvanični pravni savjetnik ovdašnjih privatizatizacionih vlasti, upozorio je Savjet i Tendersku komisiju da se u najmanju
ruku radi o sumnjivoj kompaniji. Evo do čega je došao Harison i o čemu piše svojim crnogorskim poslodavcima:
– B&J formiran je tek u novembru 2001. godine samo pet mjeseci prije nego što je krenuo tenderski proces za prodaju Avale;
-“B&J nema dosije o predatim bilansima (završnim računima);
-“B&J je registrovan kao preduzeće za drumski saobraćaj, dakle preduzeće koje nema veze sa turizmom, iako je u tenderu za prodaju Avale naznačeno da se traži strateški partner;
– Većinski vlasnik B&J je kompanija sa Britanskih Djevičanskih Ostrva, dakle of-šor kompanija, što navodi na zaključak da se glavni vlasnik ne zna;
– Memorandum kompanije ne sadrži telefonski broj u Londonu…
Harison traži da se državnom tužiocu Crne Gore podnese zahtjev za zaštitu zakonitosti u odnosu na presudu koju je donio Vrhovni sud. Đukanović Savjet nije uvažio preporuke svog savjetnika. Posao je već bio utanačen.
Čitaj kako je naređeno
Stečaj u Ski centru Bjelasica uvedene je 1999. godine. Četiri godine kasnije, u oktobru 2003, B&J iz stečajne imovine kupuje hotel Bjelasica (danas Bjanka), dva motela i dva restorana za 1,6 miliona.
U januaru 2007. godine sudija Privrednog suda Nataša Bošković podnosi tom sudu i Vrhovnom državnom tužiocu Vesni Medenici prigovor u kome tvrdi da je prodaja skijališta Jezerine Bećiroviću nezakonita pošto, osnovano sumnja da je po nalogu jednog, ili više moćnih pojedinaca, stečaj u Ski centru Bjelasica nezakonito uveden.
Uskoro se oglašava i stečajni sudija Ski centra Veselin Vujošević. Umjesto detaljnih objašnjena, on javnost obavještava da su iz njegove kancelarije u Privrednom sudu nestala dokumenta o prvom i drugom stečaju u Ski centru. Tužilaštvo ne reaguje.
Zatim se, u juni 2009., oglašava Ratko Čogurić, radnik Ski centra. On Vijestima kaže: “U novembru 2006. godine vladinoj Agenciji za antikorupciju prijavio sam korupciju Privrednog suda u Podgorici u predmetu stečaja Ski centra Bjelasica. Vrhovni državni tužilac Vesna Medenica u Skupštini izjavljuje da je u ovom predmetu sve u skladu sa zakonom. Specijalni tužilac za organizovani kriminal Stojanka Radović i zamjenik Vrhovnog državnog tužioca Veselin Vučković, ne vrše uvide u kompletne spise, već u spise koje je formirao Osnovni državni tužilac Romina Vlahović…”.
Sve to je prošlo bez odjeka.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 dana
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice