Povežite se sa nama

FOKUS

VESNA MEDENICA I ZORAN ĆOĆO BEĆIROVIĆ – OD BUDVE DO KOLAŠINA: Darovi starom neznancu

Objavljeno prije

na

Predsjednica Vrhovnog suda (u trećem mandate), nekadašnja VDT i kontroverzni biznismen znaju se, biće, i mimo porodičnih druženja. O tome svjedoče sporne kupoprodaje budvanskog hotela Avala, kolašinske Bjelasica, skijališta Jezerine… I podrška koju su izvršna i sudska vlast pružale tim poslovima

 

Ne stišava se bura oko poslovnog aranžmana predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice i kontroverznog biznismena Zorana Ćoća Bećirovića. Inače njenog porodičnog prijatelja. Što smo u zvaničnoj formi saznali iz saopštenja Medenicinog Kabineta.

Ne vidimo problem u tome da li je predsjednica znala ili nije znala ko stoji iza firme koja je kupila dio imanja koji je Medenicina porodica naslijedila nakon smrti njenog muža, navodi se u tom saopštenju. Uz ocjenu da je cilj istraživanja i medijskog interesovanja “dodatna satanizacija” predsjednice Vrhovnog suda i “navedenog lica, protiv kojeg nikada u Crnoj Gori, niti izvan Crne Gore, nije pokrenut bilo kakav krivični postupak” (riječ je o Z. Bećiroviću, prim autora).

NVO MANS je, podsjetimo, objelodanio da Medenica, godinama, u svom imovinskom kartonu taji prihod od blizu 140 hiljada eura, ostvaren 2015. godine u poslovnom aranžmanu sa osobom “koja je provela djetinjstvo u Kolašinu, kao i predsjednica “ (iz saopštenja njenog Kabineta). Potom su se mnogi prisjetili da se Medenica i Bećirović znaju i mimo porodičnih druženja. I da ona, možda,  nosi makar dio zasluga za to što protiv njenog nekadašnjeg sugrađanina nikada nije pokrenut bilo kakav krivični postupak.

Vesna Medenica je, naime, kao Vrhovna državna tužiteljka odbacila više pritužbi i prijava koje su se odnosile na privatizaciju hotela Avala u Budvi i prodaju imovine Ski centra Bjelasica u Kolašinu, u kojima je glavnu riječ imao Bećirović ili njegova nekadašnja firma Beppler & Jacobson, u kojoj je on imao jednu akciju više od 25 odsto vlasničkog udjela.

Porodične veze i poznanastva Medenica tada nije pominjala. A da li je trebala da to uradi zaključite sami:

Nekadašnja Agencija za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja objavila je tender za prodaju hotela budvanskog hotela Avala u britanskom časopisu The Economist u aprilu 2002. godine. U oglasu je navedeno da se na prodaju nudi „grand hotel u vodećem turističkom centru na primarnoj lokaciji, sa 223 sobe (120 imaju pogled na more) kongresnim salama, restoranima, kazinom, zasebnom plažom i 59 vila sa 118 dvokrevetnih soba“.

Prema arhivama medija, hotel je tada procijenjivan na 6–8 miliona eura (procjene se razlikuju zavisno od procjenjivača i potreba za koje su rađene). Branko Čolović, advokat Zorana Bećirovića, tvrdi da je to „neistinit podatak“. Međutim, javnosti je dostupan faksimil Ugovora o fiducijarnom prenosu prava svojine između Ministarstva finansija i uprave HTP Budvanske rivijere kojim je 2003., u periodu između raspisanog tendera i potpisanog kupoprodajnog ugovora, dio hotela Avala prenijet u državno vlasništvo, na ime duga koje je Budvanska rivijera imala prema većinskom vlasniku. U dokumentu se nalazi i procjena vrijednosti Avale – 7,25 miliona eura (šest miliona nakon što se odbiju troškovi amortizacije).

Na oglas su se, uglavnom, javila dva ponuđača. Danska Merienlist hoteli i kasina nudila je 7,5 miliona, dok je engleska kompanija Beppler & Jacobson Ltd (B&J) iz Londona ponudila 3,2 miliona eura. Ostala je tajna kako je ponuda B&J rangirana, kada su članovi Tenderske komisije morali biti upoznati sa sumnjama da ponuđač ne zadovoljava tražene uslove za strateškog investitora.

O tome Monitor piše u novembru 2003., u tekstu Privatizacioni skandal: Partner bez adrese. Citiraćemo dio toga ali i nekih drugih tekstova, kako bi se prisjetili da su našim novinarima i čitaocima i tada bili dostupni podaci koje su izvršna i sudska vlast uporno pokušavale da ignorišu i  sakriju od javnosti.

Bepler i Džejkobsonova ponuda smatrala se potpuno neinteresantnom,  ali je na prijedlog jednog od članova Vlade uvrštena na rang listu. Kao izgovor je poslužilo uvjeravanje da će posao sa prvoplasiranima sigurno uspjeti, te da nema opasnosti da će londonska firma, koja nudi duplo manje pare od renomirane danske kompanije, upasti u kombinaciju. Tako je Savjet (za privatizaciju), greškom ili sa predumišljajem, sada prinuđen da pod  pritiskom suda proda hotel firmi koja daje premalo novca i ne nudi dokaze da se ikada bavila turizmom”,  piše Monitor uz konstataciju kako „niko ne zna, ili ne želi da kaže, ko su vlasnici te firme”.

Prethodno su pregovori sa Dancima prekinuti bez valjanog objašnjenja. Potom su članovi Tenderske komisije pregovarali sa B&J. Onda je Savjet za privatizaciju donio odluku da  tender proglasi neuspješnim. Tu odluku poništilo je vijeće tadašnjeg Upravnog odjeljenja Vrhovnog suda, pozivajući se na vladinu Uredbu o prodaji akcija putem javnog tendera. Zapravo, vidjećemo u daljem tekstu, na one djelove te uredbe koji su išli na ruku ponuđaču, njegovim, tada anonimnim, (su)vlasnicima i njihovim prijateljima iz sudske i izvršne vlasti.

Advokat Čolović u jednom reagovanju navodi kako je neistina da je Avala „pripala Beppleru nakon presude Vrhovnog suda Crne Gore“. Pa objašnjava „Vrhovni sud je početkom 2003. godine poništio odluku Savjeta za privatizaciju o proglašenju Tendera za prodaju Avale neuspješnim i vratio predmet Savjetu za privatizaciju radi daljeg postupanja. Beppler & Jacobson Ltd je sa Savjetom za privatizaciju i Tenderskom komisijom vodio iscrpljujuće osmomjesečne pregovore o činidbenoj garanciji i drugim bitnim elementima eventualnog kupoprodjanog ugovora, koji nijesu imali nikakve veze sa Vrhovnim sudom“.

Advokat ne objašnjava kako je ponuda njegovih nekadašnjih klijenata prihvaćena i rangirana ako su se, naknadno, morali voditi „iscrpljujući“ pregovori o stvarima koje su morale biti njen sastavni dio (bankarske garancije…). Pošto u pomenutoj Uredbi (član 16) stoji: „Podnesene ponude se ne mogu mijenjati niti dopunjavati“!?

Mnogo važnije –  to objašnjenje nije ponudio ni Savjet za privatizaciju. U njegovom izvještaju za 2003. godinu piše kako je „presudom Vrhovnog suda naloženo Tenderskoj komisiji da kompaniju B&J pozove na zaključenje kupoprodajnog ugovora“. Pa su oni zadato sudsko naređenje i izvršili.

Nekoliko detalja nedostaje ponuđenoj priči. Predsjednik Vlade i Savjeta za privatizaciju u vrijeme prodaje hotela Avala bio je Milo Đukanović. Prijatelj Zorana Bećirovića. U sudskom vijeću koje je, po tužbi B&J, Savjetu naložilo zaključenje ugovora po prethodno dostavljenoj ponudi, bila je i Ana Đukanović, Milova rođena sestra.

„Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi do bilo kog stepena…ili ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost”, podsjeća Monitor u aprilu 2004 citirajući Zakon o parničnom postupku. I piše: „Ako se poštuje pravo, Ana Kolarević (danas Đukanović, prim. autora) je trebalo da bude izuzeta iz slučaja Avala. Jedna od strana u sporu bio je njen rođeni brat, premijer Đukanović, kao predsjednik Savjet za privatizaciju sa kojim se sporio B&J…”.

Umjesto da traži izuzeće, Ana je presudila protiv rođenog brat (?) a onda skinula sudijsku togu, otišla u advokate pa postala pravni zastupnik kompanije – Beppler & Jacobson. Pošteno!?

Po Vesni Medenici, sve je bilo u najboljem redu.

U oktobru 2003. na njen sto u VDT-u stigla je inicijativa NVO Grupe za promjene za preispitivanje zakonitosti privatizacije hotela Avala. Iz prateće dokumentacije koju su prikupili, tvrdili su u GZP, bilo je potpuno jasno da se državna imovina “krčmi i prodaje pod sumnjivim okolnostima”. Vrhovna državna tužiteljka je tu inicijativu odbila.

U svom reagovanju u Monitoru (avgust 2004.) ona kaže kako je Grupu za promjene uputila na član 7 Uredbe o prodaji akcija putem javnog tendera u kome je propisana da ”pravo učešća na tenderu imaju sva pravna i fizička domaća i strana lica”.

Znači, piše nam Vesna Medenica, “ne traži se ispunjenje kvalifikacionih kriterijuma”. I zaključuje kako je „Vrhovni sud RCG  povodom tenderske prodaje hotela Avala donio i svoju konačnu odluku”. Medenica tada ne pominje porodično prijateljstvo sa jednim od ključnih aktera tog spornog posla (do toga ćemo stići tek 15 godina kasnije).

Ono što je manje očigledno jeste da Medenica citiranu Uredbu nije pročitala do kraja. Ili je, makar, od javnosti pokušala sakriti njen dio (član 24) u kome stoji da Tenderska komisija može odbaciti prispjelu ponudu „ukoliko nije u skladu sa uslovima, preporukama i zahtjevima iz poziva za učešće na tenderu, i pravilima i uputstvima za dostavljanje ponude”.

Svi su, znači, imali pravo da daju ponudu. Ali njihove ponude neće biti prihvaćene ako su u suprotnosti sa postavljenim kriterijumima. I posebno ako sadrže lažne podatke o ponuđaču.

U tom kontekstu valja se prisjetiti  kako je, na suđenju u Londonu, nakon što su se osnivaču B&J posvađali oko podjele imovine svog preduzeća, većinski vlasnik kompanije Igor Lazurenko izjavio kako je Bećirović 20 odsto akcija u kompaniji  dobio zbog dobrih veza u Crnoj Gori „koja je mala zemlja sa malim krugom moćnih“.

„Konkretno, on je vrlo blizu Mila Đukanovića“, objašnjavao je Lazurenko uz tvrdnju da je dodatnih pet odsto vlasništva (plus tzv. zlatnu akciju neophodnu za donošenje strateških odluka) Bećirović dobio nakon sudske odluke da se kupoprodajni ugovor za Avalu mora potpisati sa B&J.

Jednako brojne kontroverze pratile su aranžmane tokom kojih su B&J, a kasnije sam Bećirović, postali većinski vlasnici imovine nekadašnjeg Ski centra Bjelasica. Neki (Đukanović) su požurivali taj proces, drugi (Medenica) ignorisali primjedbe na nezakonitost cijelog postupka.

Tako su 147.000 kvadrata zemljišta, žičara Ćupovi i tri ski lifta, dva restorana, vodohvat i vodovod Jezerine-Bljušturni do prodati Bećiroviću za 550 hiljada. Nešto preko 3,5 eura za kvadrat zemljišta, ne računajući postojeću infrastrukturu i objekte koji su bili predmet, po mnogo čemu, sporne prodaje (vidjeti boks Čitaj kako je naređeno) .

Medenica se nedavno požalila kako svojoj djeci ne može objasniti zašto je zemlju u Kolašinu “morala da proda po tako niskoj cijeni” (ni pet eura za kvadrat). “U tome je moj problem, ne znam u čemu je vaš”, kazala je odgovarajući na pitanje Vijesti.

Možda u tome što je porodičnom prijatelju pomogla da kvadrat hotela na obali mora, na najatraktivnijoj lokaciji u Budvi, plati po 82 eura (računica Vlada Plamenca, projektanta hotela Avala). I što se od tada (is)pomažu. Čini se, na naš račun.

 

Laž i tišina

Ima više od 15 godina kako su mediji objavili da je, praktično, svaki detalj iz poslovne biografije koju je B&J dostavila uz ponudu za kupovinu Avale bio lažan.

„U ponudi stoji da je B&J  britanski konzorcijum, da je specijalizovan  za hotelijerstvo, turizam i razvoj brižljivo odabranih posjeda po čitavom svijetu“, piše Monitor u februaru 2004. godine, citirajući tendersku dokumentaciju u tekstu Ko je kupac Avale: Dvije funte u džepu: „Navodi se da su u vlasništvu kompanije hoteli, apartmani  i parcele u Velikoj Britaniji, Portugalu, Španiji i na Novom Zelandu. Izgleda da se Savjetu za privatizaciju posebno dopalo što britanska firma ima, kako stoji u ponudi, razgranatu mrežu po Evropi, Bliskom istoku i na Novom Zelandu. Sigurnost uliva i to što je B&J i turoperator. I partner, kako stoji u ponudi, velikih kompanija, kao što su Tomson i Nekerman“.

U istom tekstu razotkrivamo da je svo to neistina. I da Vlada i njen Savjet za privatizaciju imaju informaciju o tome.

„Još 18. aprila prošle godine Mark Harison, tada zvanični pravni savjetnik ovdašnjih privatizatizacionih vlasti, upozorio je Savjet i Tendersku komisiju da se u najmanju

ruku radi o sumnjivoj kompaniji. Evo do čega je došao Harison i o čemu piše svojim crnogorskim poslodavcima:

– B&J formiran je tek u novembru 2001. godine samo pet mjeseci prije nego što je krenuo tenderski proces za prodaju Avale;

-“B&J nema dosije o predatim bilansima (završnim računima);

-“B&J je registrovan kao preduzeće za drumski saobraćaj, dakle preduzeće koje nema veze sa turizmom, iako je u tenderu za prodaju Avale naznačeno da se traži strateški partner;

– Većinski vlasnik B&J je kompanija sa Britanskih Djevičanskih Ostrva, dakle of-šor kompanija, što navodi na zaključak da se glavni vlasnik ne zna;

– Memorandum kompanije ne sadrži telefonski broj u Londonu…

Harison traži da se državnom tužiocu Crne Gore podnese zahtjev za zaštitu zakonitosti u odnosu na presudu koju je donio Vrhovni sud. Đukanović Savjet nije uvažio preporuke svog savjetnika. Posao je već bio utanačen.

 

Čitaj kako je naređeno

 

Stečaj u Ski centru Bjelasica uvedene je 1999. godine. Četiri godine kasnije, u oktobru 2003, B&J iz stečajne imovine kupuje hotel Bjelasica (danas Bjanka), dva motela i dva restorana za 1,6 miliona.

U januaru 2007. godine sudija Privrednog suda Nataša Bošković podnosi tom sudu i Vrhovnom državnom tužiocu Vesni Medenici prigovor u kome tvrdi da je prodaja skijališta Jezerine Bećiroviću nezakonita pošto, osnovano sumnja da je po nalogu jednog, ili više moćnih pojedinaca, stečaj u Ski centru Bjelasica nezakonito uveden.

Uskoro se oglašava i stečajni sudija Ski centra Veselin Vujošević. Umjesto detaljnih objašnjena, on javnost obavještava da su iz njegove kancelarije u Privrednom sudu nestala dokumenta o prvom i drugom stečaju u Ski centru. Tužilaštvo ne reaguje.

Zatim se, u juni 2009., oglašava Ratko Čogurić, radnik Ski centra. On Vijestima kaže: “U novembru 2006. godine vladinoj Agenciji za antikorupciju prijavio sam korupciju Privrednog suda u Podgorici u predmetu stečaja Ski centra Bjelasica. Vrhovni državni tužilac Vesna Medenica u Skupštini izjavljuje da je u ovom predmetu sve u skladu sa zakonom. Specijalni tužilac za organizovani kriminal Stojanka Radović i zamjenik Vrhovnog državnog tužioca Veselin Vučković, ne vrše uvide u kompletne spise, već u spise koje je formirao Osnovni državni tužilac Romina Vlahović…”.

Sve to je prošlo bez odjeka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

ZAŠTO AFERE U CRNOJ GORI OSTAJU BEZ EPILOGA: Bilo pa zastarilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bilo da govorimo o nerazriješenim ubistvima, spornim privatizacijama, pljačkanju državne imovine, korupciji, kriminalu ili  zlupotrebi položaja, jedno je zajedničko u svim tim pričama: moćni su unaprijed amnestirasni od  odgovornosti

 

Pomoćnik direktora Uprave policije Enis Baković ima sat. Zapravo nekoliko njih. I sve ih je nabavio s načinom, što bi Podgoričani rekli, ne kršeći Zakon o sprječavanju korupcije i svoju obavezu da prijavi pokretnu i nepokretnu imovinu vrijedniju od pet hiljada.

Jeste Bakoviću trebalo dva mjeseca da to objasni, i jeste da je odgovore na novinarska pitanja dostavio direktoru UP Veselinu Veljovićua ne medijima koji su mu ih tražili ali, sudeći po  reakcijama, to novinarima i nije bog zna kakva afera.

„Od jednog stabla ne vidite šumu“, kritikuje anonimni komentator na portalu Vijesti. Dok priča o Bakovićevim satovima ne ode u zaborav.

Da li se danas bilo ko sjeća proljetošnjeg istupa Duška Kneževića u kome je, sliku po sliku, obznanio kako tri sata uslikana na ljevici Predsjednika Mila Đukanovića vrijede, zajedno, tek nešto manje od 1,5 miliona eura? Podsjetimo se, najskuplji među njima košta tričavih 1,35 miliona i može ga zaraditi svako ko je spreman da mjesečno uštedi prosječnu crnogorsku platu (516 eura) u narednih 218 godina.

Pa onda kažu kako se upornost ne isplati.

Prethodno je Knežević dokumentovao zajedničke izlete sa Đukanovićem i Branimirom Gvozdenovićem u San Trope i Dubai. Objelodanio je da je novac sa njegovog računa poslužio kao kolateralza londonski kredit kojim je Đukanović ozvaničio svoj prvi milion.( Naknadno su nas uvjeravali da je taj novac na njegov račun stigao od Dušana Bana i Željka Mihailovića, Đukanovićevih prijatelja i poslovnih partnera nekoliko DPS vlada u raznim i neobičnim poslovima – od duvanskog tranzita do privatizacije Pomorskog saobraćaja).  Knežević je „priznao“ da je lično izmirio (i) Đukanovićeve dugove po rivolving kartici u Atlas banci…

Sve je to bilo plaćeno/podplaćeno novcem klijenata IBM i Atlas banke, shvatili smo. Ako ne prije, a ono makar pošto su Kneževićeve banke otišle u stečaj. Pod upravom stručnjaka iz CBCG. Koji su, ima indicija, privilegovanim klijentima omogućili da sa računa posrnulih banaka izbave svoj novac na  način čija je legalnost upitna. I kojim se crnogorsko Tužilaštvo možda bavi, a možda i ne.

Pošto su, za nedjelju dana, sa istog mjesta stigle suprotne informacije – prva, da je krivična prijava odbačena i druga, da istraga o „nestanku“ 22 miliona sa računa Atlas banke još traje.

Jednako, ni u slučajevima Dubai, San Trope, London, rivolving – nikome ništa. Ne postoji, što bi rekao tajnovidac, ni najudaljenije sumnje da se neko u Tužilaštvu prihvatio posla, krenuo da potvrdi istinitost Kneževićevih navoda (mada većinu njih niko i ne spori) i ispita zakonitost finansijskih aranžmana koje je predsjednik Atlas grupe imao sa višestrukim predsjednikom države, vlade i vladajuće partije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 22. NOVEMBRA
ILI NA WWW.NOVINARNICA.NET

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

RAZLIČITI EFEKTI SNIMAKA KORUPCIJE: Ministar otišao, državni tužilac ostao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ostavka ministra Pavla Radulovića  aktuelizuje slučaj pomalo zabašurene navodne korupcije u Vrhovnom državnom tužilaštvu.  Raste pritisak na vrhovnog državnog tužioca Ivicu Stankovića koji je propustio da podnese očekivanu ostavku u slučaju afere sa video kazivanjima primanja mita u Tužilaštvu i to ne od nekih terenskih inspektora već iz usta generalnog sekretara VDT-a Nenada Vujoševića

 

Ministar Pavle Radulović podnio je u petak ostavku na tu funkciju u Ministarstvu održivog razvoja i turizma, na kojoj je proveo tri godine. To je učinio  neočekivano, samo noć nakon objavljivanja video snimka u emisiji Načisto na TV Vijesti, na kojem je javnost mogla vdijeti kako inspektori Urbanističko-građevinske inspekcije reketiraju investitora iz Budve.

„Ne znam ima li građanina Crne Gore koji plaća porez, a da mu sinoć nije bilo teško. Pokušali smo da gonimo jednog od dvojice inspektora koji se pominju, nismo u tome uspjeli.  Procesuirali smo nekoliko disciplinskih postupaka protiv njih, nismo uspjeli u tome i zbog toga sam odlučio da podnesem ostavku”, kratko je pojasnio Radulović

Snimak jeste bio veoma mučan,  ali je samo potvrdio sve ono što smo od ranije znali – Budva je  urbanistička kaljuga u kojoj glavnu riječ vodi moćna građevinska mafija. Ovako unakažena,  svjedočanstvo je višegodišnje korupcije u kojoj nisu sudjelovali samo likovi poput inspektora sa  snimka  Zorana Boškovića ili Vladana Juretića, nego i mnogi nosiooci bijelih kragni, visoko pozicionirani državni službenici. Po ucjenjivačkoj konverzaciju između prevejanih inspektora i graditelja Boška Nenezića, koji je snimak napravio,  može se zaključiti da je dio sistema Ministarstva održivog razvoja i turizma  uključen u ovaj prljavi  posao.

Podnoseći ostavku zbog osjećaja odgovrnosti  za korupciju svojih saradnika ministar Radulović  je postupio po evropskom modelu vladanja po kome visoki državni činovnici snose odgovornost za nastalu situaciju, bez obzira na to da li su i sami umiješani u nelegalne aktivnosti ili ne. Na crnogorskoj političkoj sceni nije do sada bilo slučajeva da neposredno po saznanju za postojanje neke nezakonite ili skandalozne radnje u svom resoru, ministar izađe pred javnost i podnese ostavku, iako njega niko nije okrivio. Ovaj Radulovićev potez je naišao na odobravanje u javnosti, evropski manir koji je primijenio  nešto je što se u ovakvim prilikama podrazumijeva, ali se u Crnoj Gori ne događa. A bilo je prilika,  pogotovu u poslednje vrijeme. Radulovićev gest postaje putokaz i izazov za druge državne funkcionere koji su se našli u sličnoj situaciji.

Ostavku ministra turizma,  inače,  prate i špekulacije, da je, navodno,  u službi nekih narednih ostavki. Ona,  svakako,  aktuelizuje  slučaj pomalo zabašurene navodne korupcije u Vrhovnom državnom tužilaštvu.  Raste pritisak na vrhovnog državnog tužioca Ivicu Stankovića koji je propustio da podnese očekivanu ostavku u slučaju afere sa video kazivanjima primanja mita u Tužilaštvu i to ne od nekih terenskih inspektora već iz usta generalnog sekretara VDT-a Nenada Vujoševića.

U seriji snimaka koje na društvenim mrežama plasira odbjegli biznismen Duško Knežević iz Londona, generalni sekretar Vujošević iznosi detalje o korupciji visokog ranga, na relaciji tajkuni i njihovi poslovi i tužioci i njihova obećanja o završavanju predmeta na nelegalan način.  Stanković saziva hitnu konferenciju za medije samo kako bi saopštio da – neće podnijeti ostavku. Kneževićevi snimci za sada su odveli samo kurira Vujoševića, posrednika između Kneževića i tužilaca – u istražni zatvor. Tužilaštvo je iz akcionog filma izašlo netaknuto.

Reakcija Stankovića i njegovo odbijanje svake odgovornosti, nisu bili po volji premijeru Dušku Markoviću.  Prilikom njegovog izbora za vršioca dužnosti vrhovnog državnog tužioca, predstavnici Vlade u Tužilačkom savjetu uskratli su mu podršku. Kritike na račun Tužilaštva  nastavljene su preko ministra pravde Zorana Pažina, koji je ocijenio kako je nivo povjerenja u Tužilaštvo na nedopustivo niskom nivou. Na oštre strelice odapete iz  Vlade, Tužilaštvo ostaje imuno. Onda su sa budvanske obale isplivali inspektori MORT-a, koji operišu rivijerom i uzimaju danak investitorima koji nelegalno grade.  Informacije govore kako su snimci o reketiranju Boška Nenezića mjesecima ranije dospjeli u policiju koja ih je proslijedila tužilaštvu, koje nije reagovalo. I u obrazloženju svoje ostavke Radulović navodi kako je pokretao postupak odgovornosti ali nije u tome uspio. Kako i zašto, nije   elaborirao.

Iz Vlade su ekspresno reagovali pa je premijer Marković  uputio pismo Tužilačkom savjetu u kome je naglasio kako je „policija u slučaju korupcije u Ministarstvu održivog razvoja i turizma postupala zakonito, blagovremeno i savjesno, ali je efikasna akcija Tužilaštva izostala“. Šta je sledeće na repertoaru Vlade prema tužilaštvu, vidjećemo uskoro.  Ministar u slučaju korupcije principijelno podnosi ostavku, pa se slično očekuje i od Tužilaštva.

Polurazumljiv snimak budvanskog investitora koji daje pare inspektorima ispade učinkovitiji od serije snimaka iz Londona na kojima visokopozicionirani službenik tužilaštva govori kome je  nosio novac i koliko. Ministar podnese ostavku, inspektori hitno završiše u pritvoru , a neki drugi  snimci  prođoše bez posledica.

U aferi Koverta naprimjer, u kojoj  Slavoljub Migo Stijepović, savjetnik predsjednika Mila Đukanovića uzima od Duška Kneževića kovertu sa 100.000 eura za potrebe partije i u kojoj predsjednik Demokratske partije socijalista, Đukanović, priznaje da je do te transakcije  došlo, niko nije odgovarao. Ni naručilac ni izvršilac. Što su snimci jasniji i pikantniji, to im se manje vjeruje. Neke tužilaštvo priznaje u startu dok se u autentičnost drugih sumnja. Zavisno od glumaca i njihovih uloga u hit serijama sa dvora. Gledamo li to igru prestola u kojoj se vodi borba za uticaj na Tužilaštvo i pravosuđe između premijera Markovića i predsjednika Đukanovića?

Ne zna  se da li će slučaj inspektora MORT-a na radu u Budvi pokrenuti odgovornost Radulovićevih prethodnika. Jedan od dvojice aktera snimka, Zoran Bošković,  je  ispratio  četiri ministra tokom karijere. Divljanje urbanističko-građevinske inspekcije datira još od mandata Predraga Nenezića, koji se u snimljenim razgovorima pominje. No,  procvat ovog unosnog posla čiji se obim može mjeriti milionima eura, dostignut je za vrijeme dvostrukog mandata Branimira Gvozdenovića, kada je prostor Crne Gore prosto podivljao. Izgrađeno je oko 100.000 nelegalnih objekata. Ako je neko morao podnijeti ostavku zbog korupcije u građevinarstvu u Budvi, to je  bivši ministar  Gvozdenović. Bilo je to zlatno doba divlje gradnje i posredovanja inspektora, ne samo u Budvi, nego duž obale. Operisalo se po zalivu Boke, u Krašićima u kojima su nelegalne vile sagradili ministri, guverneri, sudije, profesori…Radilo se  u Tivtu, Dobroti, Perastu,Morinju, Kostanjici….Inspektori MORT-a imali su pune ruke posla. Ni jedna divlja građevina nije porušena, iako je bespravna gradnja bila krivično djelo za koje je bila zaprijećena kazna zatvora.

Stvari su bile očigledne. Inspektor MORT-a često je sjedio u kafiću,  iz kojeg  bi uz kafu posmatrao, na primjer,  nelegalnu gradnju solitera pod nazivom WOW usred Budve. Investitor nije imao nijedan papir niti  odobrenje, što nije bila smetnja da gradnja napreduje. Ni reagovanja pojedinih lokalnih partija nisu pomogla da se gradnja spriječi. To je bio manir inspektora MORT-a. Pisali su oni i rješenja o rušenju bespravno izgrađenih objekata, obično po žalbi komšija, ali ona nigdje nisu realizovana. Gotovo ni jedan objekat u Budvi nije izveden u skladu sa planom, što može značiti  da su na svakom od njih inspektori dejstvovali i uzimali svoj dio. Investitori su njihovi klijenti, sudeći prema snimljenim razgovorima bila je to čitava organizacija posla nelegalne stanogradnje na koju su svi pristajali. Ne samo terenci, nego i zaposleni u Ministarstvu koji su morali znati da nijedno rješenje o rušenju bespravno izgrađenog objekta nije izvršeno.

Bošković je nadzorisao i Stari grad u Budvi u kome je gradnja zabranjena. Ali,  nekima i nije. Znali su vlasnici, pogotovo stranci, podići sprat ili potkrovlje, uprkos prijavama susjeda i MZ Stari grad. Inspektor Bošković, kome se prije tri godine u Budvi pridružio Juretić, imao je načina da sve završi u svoju korist.

Odlazeći ministar Radulović imao je korektan odnos sa medijima, prihvatao je gostovanja u emisijama i sučeljavanja stavova. Sa žarom je branio svoje stavove ma koliko bili  pogrešni, ali je dao priliku oponentima da u dijalogu, iznesu svoje. To ga ne može abolirarati od odgovornosti za loše poteze. U njegovom mandatu unisteno je korito Tare, donijet Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata, koji je dvije godine nakon usvajanja, velikim svojim dijelom neprimenljiv, kojim je uspostavljen haos u oblasti prostornog planiranja.

Radulović je  na neki način “postradao” od sopstvene ruke. Inspekcijske službe urbanizma i građevinarstva, kojima pripadaju junaci videa o korupciji organizaciono su pripadale posebnoj instituciji, Upravi za inspekcijske poslove. Tamo ih je smjestio ministar Predrag Sekulić, kome su predstavljale samo smetnju , pa je sve učinio daih iz MORT-a izgura. Novim Zakonom o planiranju kojim se izuzetno ponosi, Radulović vraća inspekciju pod svoje okrilje, gdje su mnogi od njih samo nastavili sa davno razrađenim šemama reketiranja investitora.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POLICIJA I SDT RAZRIJEŠILI TRI UBISTVA ZA ŠEST DANA: Fale samo ubice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ohrabruju  navodi policije i SDT da su rasvijetljena ubistva Srđana Vojičića, Veselina Kalezića i Mila Ilića. Ono što brine jesu prethodna iskustva iz sličnih situacija. I tvrdnje da su rasvijetlili ubistvo u kome je ubica i dalje NN

 

Prošlog petka, tačno na trinaestu godišnjicu ubistva Srđana Vojičića, prostrujala je vijest da je njegov ubica uhapšen. Pozivajući se na nezvanične izvore mediji su javili da je policija uhapsila Željka Vukovića (41), više puta osuđivanu osobu iz reda tzv. bezbjednosno interesantnih lica, nakon što se njegov DNK poklopio sa tragovima pronađenim na mjestu zločina.

Istog dana informacija je dobila i zvaničnu potvrdu.

„Intenzivnim radom Višeg državnog tužilaštva i Uprave policije, nakon dobijenih forenzičkih izvještaja, rasvijetljeno je ubistvo Srđana Vojičića i pokušaj ubistva Jevrema Brkovića“, saopštila je tužiteljka Višeg državnog tužilaštva u Podgorici Lepa Medenica na zajedničkoj konferenciji za novinare koju su organizovali Specijalno državno tužilaštvo i Uprava policije.

Međutim, na istom presu saznali smo da ubistvo Srđana Vojičića zapravo nije razriješeno. Policija i tužilaštvo i dalje ne znaju ko ga je ubio. Kao što ne znaju ni identitet drugog, od trojice, napadača na Brkovića. Ili, makar, to neće da  kažu.

Uhapšeni Vuković nije pucao u Vojičića, objelodanio je Milovan Pavićević, načelnik Centra bezbjednosti Podgorica, mada postoje materijalni dokazi da je on jedan od napadača.„Sprovodeći operativne aktivnosti policija je u junu ove godine došla do operativnih podataka da je osumnjičeni Ž.V. učestvovao u izvršenju ovog krivičnog djela. Na bazi tih informacija, u koordinaciji sa tužilaštvom, obezbijeđeni su materijalni dokazi koji potvrđuju osnov sumnje na osnovu kojih je izvršilac uhapšen juče”, saopštio je Pavićević navodeći kako policija i dalje traga „za još dva, za sada, nepoznata napadača“.

Slično i u  ime Višeg tužilaštva, govorila i Lepa Medenica: “Više državno tužilaštvo i policija preduzimaće sve neophodne mjere i radnje, kako u odnosu na lice protiv koga je podnijeta krivična prijava, tako će raditi i na identifikaciji ova dva N.N. počinioca zbog počinjenog krivičnog djela”.

Suzdržan je bio pomoćnik direktora UP Enis Baković koji je saopštio da on i njegove kolege „zbog interesa istrage“ ne mogu govoriti o suizvršiocima, njihovim motivima ili, eventualno, o načinu na koji su nakon 13 godina uspjeli da dođu do dokaza dovoljnih za hapšenje Vukovića.  Baković je najavio kako će narednih dana slijedtiti još „aktivnosti koje će pokazati snagu i kvalitet rada policije“.

Kada smo razumjeli ono šta nam je rečeno pod radnim naslovom „razriješeno ubistvo“, euforiju su zamijenili skepsa i veliki oprez.

„Srđino ubistvo nije rasvijetljeno”, nedvosmislen je bio Jevrem Brković u izjavi za Vijesti. ,,I neće biti dok god ne budemo znali ime ubice i što je mnogo važnije, ime ili imena nalogodavaca, odnosno onih koji su ubicu platili i poslali… Nadam se da će ovo predstavljati makar korak do pune istine, iako iskustvo sa crnogorskom policijom priziva na oprez“.

Brković je ponovio ono što je govorio još od prvog dana nakon mučkog napada na njega i njegovog pratioca, „da iza svega stoje oni koji su se prepoznali u jednom poglavlju (njegovog – prim. autora) romana Ljubavnik Duklje”. Pisac, i sam žrtva još do kraja ne rasvijetljenog zločina, kaže kako „ne bi bilo dobro da se i ovo pokaže samo kao jedan od manevara zamajavanja javnosti… A u slučaju Srđinog ubistva to traje već trinaest godina“.

Vrlo oprezan je, nakon vijesti o hapšenju Vukovića, bio  Puniša Puco Vojičić, stric ubijenog Srđana.

„Mislim da ovo još nije riješeno“, kaže on, uz nadu da su stvari ipak pokrenute sa mrtve tačke. „Mislio sam da ću umrijeti a da ovo neću dočekati. Dobro je makar i sad, poslije 13 godina, da se pokrenulo sa mrtve tačke. Ovo je samo načeta brana. Sad je treba srušiti i do kraja rasvijetliti zločin…“.

Hapšenje osumnjičenog za učešće u ubistvu Srđana Vojičića i pokušaj ubistva Jevrema Brkovića pozdravili su i iz NVO Akcija za ljudska prava (HRA). I HRA poziva na oprez podsjećajući kako je ubistvo  osnivača i glavnog urednika Dana Duška Jovanovićaostalo nerazriješeno još od 2004. godine, iako su iz policije mnogo puta ponovili da je iz njihove perspektive taj slučaj riješen. Iako je jedan od saučesnika u tom zločinu okrivljen, procesuiran i osuđen, do danas su ostali nepoznati njegovi saučesnici, motivi i eventualni nalogodavci.

„Podsjećamo da evropski standardi ljudskih prava zahtijevaju da istraga osim neposrednih izvršilaca bude usmjerena i na nalogodavce zločina”, stoji u saopštenju HRA. Ovome dodajmo, kako smo od Veselina Veljovića direktora UP i ministra pravde Zorana Pažina početkom septembra saznali da će akteri ubistva Duška Jovanovića, sa izuzetkom osuđenog Damira Mandića,  vjerovatno ostati van domašaja pravde, iako je taj slučaj „operativno rasvijetljen“.

Razlog za to su, kažu čelnici policije i Ministarstva pravde,  propusti napravljeni tokom istrage. Veljović i Pažin, međutim, ne govore o tome zašto se o tim (poznatim) propustima zvanično ćutalo duže od 15 godina. I zašto nije pozvan na odgovornost niko od ljudi koji su dozvolili da zločinci ostanu nekažnjeni.

Umjesto toga, stigle su vijesti o novim uspjesima UP i SDT. Početkom nedjelje, dok su zainteresovani još uvijek pokušavali da odgonetnu stvarne domete prošlonedjeljnog hapšenja Željka Vukovića, zvaničnici policije u Specijalnog tužilaštva pohvalili su se novim velikim profesionalnim uspjehom.

Baš kako je obećao Veljovićev pomoćnik Enis Baković, „snaga i  kvalite rada UP“ došle su do izražaja. Pa je policija riješila ubistva Veselina Kalezića i Mila Ilića, koji su u Podgorici ubijeni u novembru prošle, odnosno, aprilu ove godine. Kao žrtve višegodišnjeg rata kotorskih narko klanova.

Na zajedničkoj konferenciji za medije UP i SDT novinarima je saopšteno kako je u Podgorici uhapšen Rade Popović (36)zbog sumnji da je skupa sa Marjanom Vujačićem (34) organizovao i izvršio ta ubistva.

Vujačić je, pomenimo i to, još sredinom juna uhapšen u  Novom Sadu zbog pribavljanja lažnih isprava, da bi ga onda srpska policija povezala sa četiri ubistva izvršena u Vranju, Amsterdamu i Podgorici (dva). Prema onome što je do nas stiglo iz Srbije, Vujačić je, navodno na zahtjev škaljarskog klana i njihovih saradnika iz zemunskog klana Luke Bojovića, uz Kalezića i Ilića ubio i Jugoslava Cvetanovića, brata osuđenog izvršioca ubistva Lukinog  brata Nikole Bojovića i kontroverznog biznismena iz Vranja Gorana Tasića koga je srpska policija sumnjičila za učešće u trgovini drogom.

Sada su se u priču uključili i crnogorska policija i SDT. Načelnik Odsjeka za suzbijanje najtežih krivičnih djela pri UP Milorad Žižić kazao je da su krivične prijave protiv Popovića i Vujačića podnijete zbog postojanja osnovane sumnje da su „počinili krivična djela stvaranje kriminalne organizacije i dva djela teško ubistvo“.

Na pitanje novinara o ostalim članovima grupe odgovorio je SDT Milivoje Katnić. ,,Svaka kriminalna organizacija teži širenju i brojčano i materijalno i organizaciono. Dakle, ima ih još”, objasnio je Katnić navodeći kako „ovi ljudi ovdje imaju podatke o članovima te kriminalne organizacije i gdje se oni nalaze“.

A na presu su, uz Katnića i Žižića, bili još: specijalne tužiteljke Stojanka Radović i Lidija Vukčević, pomoćnik direktora Uprave policije za Sektor za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije Zoran Lazović, načelnik Centra bezbjednosti Podgorica Milovan Pavićević i načelnik Specijalnog policijskog odjeljenja Dragan Radonjić.

Nedostajali su samo Veljović i v.d. VDT Ivica Stanković za najveći mogući nivo.

Ne bi da kvarimo skup,  ali  treba opomenuti na oprez. Iskustvo nas uči da ono što čelnici policije i tužilaštva pričaju na tim promotivnim pres konferencijama ne treba uzeti zdravo za gotovo.

Već smo pominjali ubistvo Duška Jovanovića i tvrdnje tadašnjih čelnika policije da je stvar „operativno riješena“. O tzv. državnom udaru pisao je čitav svijet. Zato se možemo podsjetiti jednog skorijeg slučaja koji bi se mogao pokazati kao veoma indikativan za nastavak priča o tri razriješena ubistva.

Prije tačno tri godine, u oktobru 2016, policija je saopštila da traga za Vukanom Vujačićem, Igorom Mašanovićem i Mariom Miloševićem zbog sumnji da su ubili Cetinjanina Radomira Đuričkovića. Do osumnjičenih su došli na osnovu listinga telefonske komunikacije i forenzičkih vještačenja, saopšteno je tada.

,,Tokom izviđaja su pribavljeni dokazi na osnovu kojih je nesumnjivo dokazano da postoji osnovana sumnja da su izvršili krivična djela koja su im stavljena na teret”, pritvrdio je i viši tužilac Željko Tomković.

Onda je, 18 mjeseci kasnije, uslijedila kontrola optužnice pred Višim sudom u Podgorici. Sud je vratio na dopunu, cijeneći da optužbe nijesu valjano utemeljene. Iako je rok u kome tužilac mora dopuniti optužnicu dva mjeseca, to se do danas nije dogodilo. Zato u medijima koji nijesu naklonjeni službenim verzijama  već možete pročitati kako je „očigledno je da je tužilaštvo, u saradnji sa policijom, obmanulo javnost da je ubistvo Đuričkovića rasvijetljeno“. Uz tvrdnju: „Jasno je da je neko iz tužilaštva napravio propust, ali da zbog toga nije sankcionisan. Takođe, kad nema optužnice, nema ni optuženih, a samim tim nije djelo ni rasvijetljeno.“

Policja i tužilaštvo nastavljaju sa rješavanjem profesionalnih ubistava u kojima ubice ostaju nepoznate, ili makar van dometa ovdašnjih pravosudnih organa. To polako postaje običaj.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo