Povežite se sa nama

FOKUS

VESNA MEDENICA I ZORAN ĆOĆO BEĆIROVIĆ – OD BUDVE DO KOLAŠINA: Darovi starom neznancu

Objavljeno prije

na

Predsjednica Vrhovnog suda (u trećem mandate), nekadašnja VDT i kontroverzni biznismen znaju se, biće, i mimo porodičnih druženja. O tome svjedoče sporne kupoprodaje budvanskog hotela Avala, kolašinske Bjelasica, skijališta Jezerine… I podrška koju su izvršna i sudska vlast pružale tim poslovima

 

Ne stišava se bura oko poslovnog aranžmana predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice i kontroverznog biznismena Zorana Ćoća Bećirovića. Inače njenog porodičnog prijatelja. Što smo u zvaničnoj formi saznali iz saopštenja Medenicinog Kabineta.

Ne vidimo problem u tome da li je predsjednica znala ili nije znala ko stoji iza firme koja je kupila dio imanja koji je Medenicina porodica naslijedila nakon smrti njenog muža, navodi se u tom saopštenju. Uz ocjenu da je cilj istraživanja i medijskog interesovanja “dodatna satanizacija” predsjednice Vrhovnog suda i “navedenog lica, protiv kojeg nikada u Crnoj Gori, niti izvan Crne Gore, nije pokrenut bilo kakav krivični postupak” (riječ je o Z. Bećiroviću, prim autora).

NVO MANS je, podsjetimo, objelodanio da Medenica, godinama, u svom imovinskom kartonu taji prihod od blizu 140 hiljada eura, ostvaren 2015. godine u poslovnom aranžmanu sa osobom “koja je provela djetinjstvo u Kolašinu, kao i predsjednica “ (iz saopštenja njenog Kabineta). Potom su se mnogi prisjetili da se Medenica i Bećirović znaju i mimo porodičnih druženja. I da ona, možda,  nosi makar dio zasluga za to što protiv njenog nekadašnjeg sugrađanina nikada nije pokrenut bilo kakav krivični postupak.

Vesna Medenica je, naime, kao Vrhovna državna tužiteljka odbacila više pritužbi i prijava koje su se odnosile na privatizaciju hotela Avala u Budvi i prodaju imovine Ski centra Bjelasica u Kolašinu, u kojima je glavnu riječ imao Bećirović ili njegova nekadašnja firma Beppler & Jacobson, u kojoj je on imao jednu akciju više od 25 odsto vlasničkog udjela.

Porodične veze i poznanastva Medenica tada nije pominjala. A da li je trebala da to uradi zaključite sami:

Nekadašnja Agencija za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja objavila je tender za prodaju hotela budvanskog hotela Avala u britanskom časopisu The Economist u aprilu 2002. godine. U oglasu je navedeno da se na prodaju nudi „grand hotel u vodećem turističkom centru na primarnoj lokaciji, sa 223 sobe (120 imaju pogled na more) kongresnim salama, restoranima, kazinom, zasebnom plažom i 59 vila sa 118 dvokrevetnih soba“.

Prema arhivama medija, hotel je tada procijenjivan na 6–8 miliona eura (procjene se razlikuju zavisno od procjenjivača i potreba za koje su rađene). Branko Čolović, advokat Zorana Bećirovića, tvrdi da je to „neistinit podatak“. Međutim, javnosti je dostupan faksimil Ugovora o fiducijarnom prenosu prava svojine između Ministarstva finansija i uprave HTP Budvanske rivijere kojim je 2003., u periodu između raspisanog tendera i potpisanog kupoprodajnog ugovora, dio hotela Avala prenijet u državno vlasništvo, na ime duga koje je Budvanska rivijera imala prema većinskom vlasniku. U dokumentu se nalazi i procjena vrijednosti Avale – 7,25 miliona eura (šest miliona nakon što se odbiju troškovi amortizacije).

Na oglas su se, uglavnom, javila dva ponuđača. Danska Merienlist hoteli i kasina nudila je 7,5 miliona, dok je engleska kompanija Beppler & Jacobson Ltd (B&J) iz Londona ponudila 3,2 miliona eura. Ostala je tajna kako je ponuda B&J rangirana, kada su članovi Tenderske komisije morali biti upoznati sa sumnjama da ponuđač ne zadovoljava tražene uslove za strateškog investitora.

O tome Monitor piše u novembru 2003., u tekstu Privatizacioni skandal: Partner bez adrese. Citiraćemo dio toga ali i nekih drugih tekstova, kako bi se prisjetili da su našim novinarima i čitaocima i tada bili dostupni podaci koje su izvršna i sudska vlast uporno pokušavale da ignorišu i  sakriju od javnosti.

Bepler i Džejkobsonova ponuda smatrala se potpuno neinteresantnom,  ali je na prijedlog jednog od članova Vlade uvrštena na rang listu. Kao izgovor je poslužilo uvjeravanje da će posao sa prvoplasiranima sigurno uspjeti, te da nema opasnosti da će londonska firma, koja nudi duplo manje pare od renomirane danske kompanije, upasti u kombinaciju. Tako je Savjet (za privatizaciju), greškom ili sa predumišljajem, sada prinuđen da pod  pritiskom suda proda hotel firmi koja daje premalo novca i ne nudi dokaze da se ikada bavila turizmom”,  piše Monitor uz konstataciju kako „niko ne zna, ili ne želi da kaže, ko su vlasnici te firme”.

Prethodno su pregovori sa Dancima prekinuti bez valjanog objašnjenja. Potom su članovi Tenderske komisije pregovarali sa B&J. Onda je Savjet za privatizaciju donio odluku da  tender proglasi neuspješnim. Tu odluku poništilo je vijeće tadašnjeg Upravnog odjeljenja Vrhovnog suda, pozivajući se na vladinu Uredbu o prodaji akcija putem javnog tendera. Zapravo, vidjećemo u daljem tekstu, na one djelove te uredbe koji su išli na ruku ponuđaču, njegovim, tada anonimnim, (su)vlasnicima i njihovim prijateljima iz sudske i izvršne vlasti.

Advokat Čolović u jednom reagovanju navodi kako je neistina da je Avala „pripala Beppleru nakon presude Vrhovnog suda Crne Gore“. Pa objašnjava „Vrhovni sud je početkom 2003. godine poništio odluku Savjeta za privatizaciju o proglašenju Tendera za prodaju Avale neuspješnim i vratio predmet Savjetu za privatizaciju radi daljeg postupanja. Beppler & Jacobson Ltd je sa Savjetom za privatizaciju i Tenderskom komisijom vodio iscrpljujuće osmomjesečne pregovore o činidbenoj garanciji i drugim bitnim elementima eventualnog kupoprodjanog ugovora, koji nijesu imali nikakve veze sa Vrhovnim sudom“.

Advokat ne objašnjava kako je ponuda njegovih nekadašnjih klijenata prihvaćena i rangirana ako su se, naknadno, morali voditi „iscrpljujući“ pregovori o stvarima koje su morale biti njen sastavni dio (bankarske garancije…). Pošto u pomenutoj Uredbi (član 16) stoji: „Podnesene ponude se ne mogu mijenjati niti dopunjavati“!?

Mnogo važnije –  to objašnjenje nije ponudio ni Savjet za privatizaciju. U njegovom izvještaju za 2003. godinu piše kako je „presudom Vrhovnog suda naloženo Tenderskoj komisiji da kompaniju B&J pozove na zaključenje kupoprodajnog ugovora“. Pa su oni zadato sudsko naređenje i izvršili.

Nekoliko detalja nedostaje ponuđenoj priči. Predsjednik Vlade i Savjeta za privatizaciju u vrijeme prodaje hotela Avala bio je Milo Đukanović. Prijatelj Zorana Bećirovića. U sudskom vijeću koje je, po tužbi B&J, Savjetu naložilo zaključenje ugovora po prethodno dostavljenoj ponudi, bila je i Ana Đukanović, Milova rođena sestra.

„Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi do bilo kog stepena…ili ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost”, podsjeća Monitor u aprilu 2004 citirajući Zakon o parničnom postupku. I piše: „Ako se poštuje pravo, Ana Kolarević (danas Đukanović, prim. autora) je trebalo da bude izuzeta iz slučaja Avala. Jedna od strana u sporu bio je njen rođeni brat, premijer Đukanović, kao predsjednik Savjet za privatizaciju sa kojim se sporio B&J…”.

Umjesto da traži izuzeće, Ana je presudila protiv rođenog brat (?) a onda skinula sudijsku togu, otišla u advokate pa postala pravni zastupnik kompanije – Beppler & Jacobson. Pošteno!?

Po Vesni Medenici, sve je bilo u najboljem redu.

U oktobru 2003. na njen sto u VDT-u stigla je inicijativa NVO Grupe za promjene za preispitivanje zakonitosti privatizacije hotela Avala. Iz prateće dokumentacije koju su prikupili, tvrdili su u GZP, bilo je potpuno jasno da se državna imovina “krčmi i prodaje pod sumnjivim okolnostima”. Vrhovna državna tužiteljka je tu inicijativu odbila.

U svom reagovanju u Monitoru (avgust 2004.) ona kaže kako je Grupu za promjene uputila na član 7 Uredbe o prodaji akcija putem javnog tendera u kome je propisana da ”pravo učešća na tenderu imaju sva pravna i fizička domaća i strana lica”.

Znači, piše nam Vesna Medenica, “ne traži se ispunjenje kvalifikacionih kriterijuma”. I zaključuje kako je „Vrhovni sud RCG  povodom tenderske prodaje hotela Avala donio i svoju konačnu odluku”. Medenica tada ne pominje porodično prijateljstvo sa jednim od ključnih aktera tog spornog posla (do toga ćemo stići tek 15 godina kasnije).

Ono što je manje očigledno jeste da Medenica citiranu Uredbu nije pročitala do kraja. Ili je, makar, od javnosti pokušala sakriti njen dio (član 24) u kome stoji da Tenderska komisija može odbaciti prispjelu ponudu „ukoliko nije u skladu sa uslovima, preporukama i zahtjevima iz poziva za učešće na tenderu, i pravilima i uputstvima za dostavljanje ponude”.

Svi su, znači, imali pravo da daju ponudu. Ali njihove ponude neće biti prihvaćene ako su u suprotnosti sa postavljenim kriterijumima. I posebno ako sadrže lažne podatke o ponuđaču.

U tom kontekstu valja se prisjetiti  kako je, na suđenju u Londonu, nakon što su se osnivaču B&J posvađali oko podjele imovine svog preduzeća, većinski vlasnik kompanije Igor Lazurenko izjavio kako je Bećirović 20 odsto akcija u kompaniji  dobio zbog dobrih veza u Crnoj Gori „koja je mala zemlja sa malim krugom moćnih“.

„Konkretno, on je vrlo blizu Mila Đukanovića“, objašnjavao je Lazurenko uz tvrdnju da je dodatnih pet odsto vlasništva (plus tzv. zlatnu akciju neophodnu za donošenje strateških odluka) Bećirović dobio nakon sudske odluke da se kupoprodajni ugovor za Avalu mora potpisati sa B&J.

Jednako brojne kontroverze pratile su aranžmane tokom kojih su B&J, a kasnije sam Bećirović, postali većinski vlasnici imovine nekadašnjeg Ski centra Bjelasica. Neki (Đukanović) su požurivali taj proces, drugi (Medenica) ignorisali primjedbe na nezakonitost cijelog postupka.

Tako su 147.000 kvadrata zemljišta, žičara Ćupovi i tri ski lifta, dva restorana, vodohvat i vodovod Jezerine-Bljušturni do prodati Bećiroviću za 550 hiljada. Nešto preko 3,5 eura za kvadrat zemljišta, ne računajući postojeću infrastrukturu i objekte koji su bili predmet, po mnogo čemu, sporne prodaje (vidjeti boks Čitaj kako je naređeno) .

Medenica se nedavno požalila kako svojoj djeci ne može objasniti zašto je zemlju u Kolašinu “morala da proda po tako niskoj cijeni” (ni pet eura za kvadrat). “U tome je moj problem, ne znam u čemu je vaš”, kazala je odgovarajući na pitanje Vijesti.

Možda u tome što je porodičnom prijatelju pomogla da kvadrat hotela na obali mora, na najatraktivnijoj lokaciji u Budvi, plati po 82 eura (računica Vlada Plamenca, projektanta hotela Avala). I što se od tada (is)pomažu. Čini se, na naš račun.

 

Laž i tišina

Ima više od 15 godina kako su mediji objavili da je, praktično, svaki detalj iz poslovne biografije koju je B&J dostavila uz ponudu za kupovinu Avale bio lažan.

„U ponudi stoji da je B&J  britanski konzorcijum, da je specijalizovan  za hotelijerstvo, turizam i razvoj brižljivo odabranih posjeda po čitavom svijetu“, piše Monitor u februaru 2004. godine, citirajući tendersku dokumentaciju u tekstu Ko je kupac Avale: Dvije funte u džepu: „Navodi se da su u vlasništvu kompanije hoteli, apartmani  i parcele u Velikoj Britaniji, Portugalu, Španiji i na Novom Zelandu. Izgleda da se Savjetu za privatizaciju posebno dopalo što britanska firma ima, kako stoji u ponudi, razgranatu mrežu po Evropi, Bliskom istoku i na Novom Zelandu. Sigurnost uliva i to što je B&J i turoperator. I partner, kako stoji u ponudi, velikih kompanija, kao što su Tomson i Nekerman“.

U istom tekstu razotkrivamo da je svo to neistina. I da Vlada i njen Savjet za privatizaciju imaju informaciju o tome.

„Još 18. aprila prošle godine Mark Harison, tada zvanični pravni savjetnik ovdašnjih privatizatizacionih vlasti, upozorio je Savjet i Tendersku komisiju da se u najmanju

ruku radi o sumnjivoj kompaniji. Evo do čega je došao Harison i o čemu piše svojim crnogorskim poslodavcima:

– B&J formiran je tek u novembru 2001. godine samo pet mjeseci prije nego što je krenuo tenderski proces za prodaju Avale;

-“B&J nema dosije o predatim bilansima (završnim računima);

-“B&J je registrovan kao preduzeće za drumski saobraćaj, dakle preduzeće koje nema veze sa turizmom, iako je u tenderu za prodaju Avale naznačeno da se traži strateški partner;

– Većinski vlasnik B&J je kompanija sa Britanskih Djevičanskih Ostrva, dakle of-šor kompanija, što navodi na zaključak da se glavni vlasnik ne zna;

– Memorandum kompanije ne sadrži telefonski broj u Londonu…

Harison traži da se državnom tužiocu Crne Gore podnese zahtjev za zaštitu zakonitosti u odnosu na presudu koju je donio Vrhovni sud. Đukanović Savjet nije uvažio preporuke svog savjetnika. Posao je već bio utanačen.

 

Čitaj kako je naređeno

 

Stečaj u Ski centru Bjelasica uvedene je 1999. godine. Četiri godine kasnije, u oktobru 2003, B&J iz stečajne imovine kupuje hotel Bjelasica (danas Bjanka), dva motela i dva restorana za 1,6 miliona.

U januaru 2007. godine sudija Privrednog suda Nataša Bošković podnosi tom sudu i Vrhovnom državnom tužiocu Vesni Medenici prigovor u kome tvrdi da je prodaja skijališta Jezerine Bećiroviću nezakonita pošto, osnovano sumnja da je po nalogu jednog, ili više moćnih pojedinaca, stečaj u Ski centru Bjelasica nezakonito uveden.

Uskoro se oglašava i stečajni sudija Ski centra Veselin Vujošević. Umjesto detaljnih objašnjena, on javnost obavještava da su iz njegove kancelarije u Privrednom sudu nestala dokumenta o prvom i drugom stečaju u Ski centru. Tužilaštvo ne reaguje.

Zatim se, u juni 2009., oglašava Ratko Čogurić, radnik Ski centra. On Vijestima kaže: “U novembru 2006. godine vladinoj Agenciji za antikorupciju prijavio sam korupciju Privrednog suda u Podgorici u predmetu stečaja Ski centra Bjelasica. Vrhovni državni tužilac Vesna Medenica u Skupštini izjavljuje da je u ovom predmetu sve u skladu sa zakonom. Specijalni tužilac za organizovani kriminal Stojanka Radović i zamjenik Vrhovnog državnog tužioca Veselin Vučković, ne vrše uvide u kompletne spise, već u spise koje je formirao Osnovni državni tužilac Romina Vlahović…”.

Sve to je prošlo bez odjeka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

RAZLAZ MILATOVIĆA I SPAJIĆA: Novo miješanje karata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik države poručuje da ćemo o njegovim budućim političkim potezima biti na vrijeme obaviješteni. Sada je, kaže,  posvećen samo državnoj funkciji. Premijer se ne oglašava. Valjda sprema program održivih reformi. Ostali  preračunavaju šta im raskol u PES-u može donijeti a šta odnijeti

 

 

Za nama je vikend koji je protresao crnogorsku političku scenu. Sa tendencijom, smatraju mnogi, da je iz temelja preobrati. U kom pravcu – neizvjesno je.

Prvo je, u subotu poslije podne, stigla vijest da Predsjednik države Jakov Milatović napušta pokret Evropa sad (PES). “Dosadašnji način rada je suprotan obećanom i vrijednostima koje sam imao na umu prilikom stvaranja pokreta. Iz tog razloga dajem ostavku na sve funkcije u pokretu”, objavio je Milatović, inače osnivač i potpredsjednik PES-a, na društvenoj mreži X. Uz to je podsjetio da su, osnivajući PES, građanima obećali transparentnost u radu, racionalan i argumentovan dijalog, te kompentenciju i lični integritet kao odlučujući faktor pri zapošljavanju i napredovanju. Da bude jasnije šta zamjera doskorašnjim partijskim kolegama.

U danima koji su prethodili Milatovićevoj objavi svjedočili smo obraćanju Igora Dodika (sin predsjednika RS i funkcioner tatine partije) u kojoj on Milojka Spajića podsjeća na navodni vlastiti doprinos podizanju PES-ove partijske infrastrukture u Crnoj Gori. Iz PES-a su to prećutali.

Potom su Spajić i Milatović, kao premijer i predsjednik države, “konstruktivno” razgovarali o popuni upražnjenih ambasadorskih mjesta. “Izbor ambasadora mora biti kvalitetan i profesionalan proces, a cilj je Vlade i predsjednika države da personalna rješenja budu ona koja će kvalitetno zastupati interese Crne Gore u drugim zemljama”, navedeno je u zajedničkom saopštenju. Međutim, nezvanične informacije o tome kako su partije vladajuće koalicije međusobno podijelile zone uticaja u upražnjenoj diplomatskoj mreži ne ulivaju povjerenje u taj proces. Dok se Predsjedniku, kažu neki, učinilo kako je neopravdano ostao bez mogućnosti da ponudi neka svoja rješenja.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

HAPŠENJE ALEKSANDRA MIJAJLOVIĆA I NJEGOVIH PARTNERA U KRIMINALNIM DUVANSKIM POSLOVIMA: Novović ušao u Grand

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mijajlovića Specijalno tužilaštvo vidi kao jednog od dva šefa ove kriminalne grupe. Ko je drugi šef, još nije poznato, ali su najavljena nova hapšenja. Prema spisima SDT, kako navode mediji, Mijlovićeva  grupa krijumčarila je cigarete na međunarodnom planu najmanje tri godine – od 2019. do kraja 2021. godine. Akcija SDT i SPO pokrenuta je na osnovu saradnje i podataka Europola

 

 

Po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva, ove sedmice uhapšeno je više crnogorskih biznismena i policajaca zbog kriminalnog udruživanja i šverca cigareta međunarodnih razmjera.  Jedno ime među njima posebno se ističe.  Aleksandar Mijajlović je često  povezivan sa građevinskom kompanijom Bemax, koja je svoj rast doživjela u vrijeme Đukanovićevog režima, poslujući sa državom u milionskim obrtima.

Osim Mijajlovića, uhapšeni su vlasnici podgoričke kompanije DG group Golub Vojinović i Dejan Jokić, te policajci Dragan Backović, Mirko Mijušković i Radoje Rabrenović. Narednog dana u okviru iste istrage, uhapšeni su u Nikšiću  Zoran Đukanović, vlasnik kompanije Đukanović company , Mileta Simanić i Milan Rogač. Takođe. U Nikšiću je uhapšen i Milenko Rabrenović, dugogodišnji šef obezbjeđenja Veselina Veljovića. Rabrenoviću je ranije suđeno zbog prijetnji  novinarki  Oliveri Lakić, dok je u Vijestima pisala o švercu cigareta, ali je na kraju oslobođen.

Mijajlovića Specijalno tužilaštvo vidi kao jednog od dva šefa ove kriminalne grupe. Ko je drugi šef, još nije poznato, ali su najavljena nova hapšenja. Prema spisima SDT, kako navode mediji, Mijlovićeva  grupa krijumčarila je cigarete na međunarodnom planu najmanje tri godine – od 2019. do kraja 2021. godine. Akcija SDT i SPO pokrenuta je na osnovu saradnje i podataka Europola.

Mijajlović nije zvanično suvlasnik Bemaxa, iako ga javnost tako percipira. Ipak, brojne su i zvanične njegove veze sa tom moćnom građevinskom firmom. Prema podacima Registra privrednih kompanija, Mijajlović ima funkcije u tri kompanije čiji je osnivač Bemax –   direktor je Alec Montenegro,  član  Upravnog odbora  Arena B i ovlašćeni  zastupnik  S & I INVEST.  Osim Mijajlovića kao stvarni suvlasnik Bemaxa javnost percipira Ranka Ubovića, još jednog podgoričkog biznismena. Zvanično, njegov sin Ivan Ubović, vlasnik je kompanije.

Zbog javnih optužbi da predvode šverc cigareta, u toku su sudski postupci koje su protiv bivšeg premijera Dritana Abazovića pokrenuli Mijajlović i Ubović, kao i Zoran Lazović nekadašnji visoki funckioner ANB, a kasnije visoki policijski funkcioner.

“Nakon što sam prije dvije godine naveo da se ljudi iz klana Grand (vlasnici Bemax-a i ostala ekipa) nalaze na vrhu kriminalne piramide u Crnoj Gori, postao sam svakodnevna meta njihove prljave kampanje i šaptačkih divizija koje finasiraju, ili su emotivno korumpirali navodnom brigom za državu. Kada im ni to nije pomoglo, krenuli su sa prijetnjama i aktivirali privatne tužbe i sudske procese koji su u toku. Danas je neke od njih konačno stigla ruka pravde, a vjerujem da će i ostali koji su se ogriješili o zakon imati sličnu sudbinu”, prokomentarisao je hapšenje Abazović. Ocijenio je i da je Grand  “po operativnim procjenama državu Crnu Goru oštetio za milijarde eura”.

U javnosti se kompanija Bemax od ranije dovodi sa takozvanim klanom Grand, jednim od interesnih klanova nastalih u vrijeme bivšeg režima. Kako je Monitor više puta pisao, Bemaxova moć je okosnica  klana Grand, koji se povezivao  sa Đukanovićevim ministrom inostranih poslova Milanom Roćenom, što je on više puta demantovao.  Klan nosi ime po nekadašnjem  podgoričkom lokalu Grand, koji je bio simbol bivšeg režima i ovog interesnog klana. U njemu su nerijetko viđani Roćen, Mijajlović i Ubović, kao  i drugi tadašnji visoki  funkcioneri  partije na vlasti, ali i visoki funkcioneri ANB. U tom su lokalu sklopljeni, pisali su mediji, i neki unosni državni poslovi. Na lokal je zatvoren nakon što je na njega bačena eksplozivna naprava još u jesen 2015. godine. U istom periodu, par mjeseci ranije i kasnije, dogodili su se bombaški napadi na imovinu tadašnjeg visokog funkcionera ANB Duška Golubovića, takođe povezivanog sa klanom Grand, što se tada tumačilo obračunima za moć na bezbjedonosnim službama i pravosuđem između dva interesna klana bivšeg režima. Zoran Lazović i Golubović javnosti su poznati i kao gosti  na svadbi Safeta Kalića, što se pravdalo navodno njihovim profesionalnim angažmanom.  Lazovićevo ime često se pominje u objavljenim skaj prepisakama, u komunikaciji njegovog sina Petra Lazovića, osumnjičenog za šverc narkotika, ali i za pripadnost kriminalnom kavačkom klanu.

Nasuprot Grandu, govorilo se o tzv Mojkovačkom klanu, povezivanim sa duvanskim poslovima i nekadašnjim šefom ANB i bivšim premijerom Duškom Markovićem, kao i sa bivšim šefom Uprave policije Veselinom Veljovićem, koji je  uhapšen prošlog ljeta po nalogu SDT, zbog zloupotrebe službenog položaja i stvaranja kriminalne organizacije. Tužilaštvo ga tereti da  je, između ostalog, povjerljivim informacijama pomagao šefu kriminalne organizacije Aleksandru Mrkiću da švercuje cigarete.

Zanimljivo je da je Duško Marković svojevremeno zbog komentara na portalu Vijesti tužio aktuelnog šefa Specijalnog policijskog odjeljenja Predraga Šukovića, koji je po nalogu SDT sproveo posljednja hapšenja klana Grand. Marković je teretio Šukovića za ugrožavanje bezbijednosti, dok je Šuković tada saopštio da mu se Marković i Veljović svete “zbog istraga koje je kao šef Odsjeka za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije vodio u vezi sa navodnim švercom cigareta iz fabrike u Mojkovcu”.

Veljovićev dugogodišnji šef obezbjeđenja Milenko Rabrenović sada je međutim uhapšen kao dio klana Grand. Što se tiče ostalih uhapšenih, njihova imena nijesu mnogo pominjana u javnosti.

Prema registru kompanija Golub Vojinović i Dejan Jokić posjeduju polovinu kompanije DG group registrovane za trgovinu na veliko sa pićima.  Sjedište kompanije je u blizini sjedišta Bemaxa, u City kvartu u Podgorici. Osim ove kompanije, gradili su i apartmane i objekte. Vojinović i Jokić su, prema podacima Ministarstva planiranja u decembru 2021. prijavili gradnju objekta u Staroj Varoši  u Podgorici, dok je Jokić sa još jednim od vlasnika DG Group Sašom Pekićem investitor apartmana u Budvi. Imena Jokića i Pekića pominju se i u više ugovora sa Opštinom Budva dok je njom upravljao DPS. U tim ugoovorima oni preuzimaju dugovanja koje je opština imala prema trećim licima i kompanijama. U ime Opštine ugovore je potpisivao Srđa Popović.

U javnosti je pominjano i ime policajca Dragana Backovića koji je godinama bio na čelu  Granične policije u Nikšiću. U vrijeme kada je bio državni sekretar u MUP-u Rade Milošević je saopštio da posjeduje dokaze kako je Backović politički pritiskao zaposlene u toj stanici i pravio spiskove sa imenima članova porodica. Milošević je kasnije optužen za šverc cigareta.

Zoran Žuti Đukanović nikšićki je biznismen, blizak rođak Mila Đukanovića, dugogodišnjeg predsjednika  i premijera države  i DPS-a. Zoran Đukanović je vlasnik kompanije Đukanović kompani, koja je registrovana za kockanje i klađenje. Prema podacima privrednih registara kompanija je od početka godine u bokadi.

Nikšićanin Mileta Simanić se vezuje za špeditersku kompaniju Knjaz. On je  ranije hapšen u akciji SDT i  SPO zbog šverca cigareta. SDT ga je tada teretilo da je dio kriminalne grupe koju je formirao Nikšićanin Ivan Mićković.

Specijalni tužilac Vladimir Novović zakucao je i na vrata Granda. Šta se još krije iza tih vrata, još je nepoznato.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

BORBA AFERAMA ZA BEZBJEDNOSNI SEKTOR: Reče mi jedan čoek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer i SDT su dužni da se odrede o daljem statusu svojih bliskih saradnika. Da im pruže jasnu i  javnu podršku i preuzmu odgovornost. Ili prekinu saradnju sa njima. Javnosti se duguje utvrđivanje odgovornosti za one koji su govorili neistinu ili radili nezakonito

 

I bi Odbor za bezbjednost i odbranu. Umjesto najavljivanog razrješenje detalja iz afere Do Kwon, dobili smo dvije nove. Zapravo tri, nakon naknadne odluke većine članova Odbora  da podnesu krivičnu prijavu protiv N.N. lica zbog iznošenja tajnih podataka („bez obzira da li su oni tačni, netačni ili polutačni“) sa dijela sjednice koji je bio zatvoren za javnost. Odnosno tajan.

U razmjeni vatre ministra pravde i šefa Specijalnog policijskog odjeljenja (SPO), tokom javnog dijela sjednice, saznali smo da je ministru Andreju Miloviću registrovano druženje, javno i privatno (intimno) sa bezbjednosno interesantnim licima (BIL). A šefu SPO Predragu  Šukoviću sumnjive kupoprodaje stanova u Budvi, u čemu su, navodno, učestvovale i osobe ranije sudski procesuirane i povezane sa organizovanim kriminalnim grupama (OKG).

Nijesmo, dakle, bili u prilici da saznamo obećano: kako je Južnokoreanac Do Kwon, kao lice sa Interpolove potjernice, došao u Crnu Goru sa lažnim dokumentima (Milović je tvrdio da bivši ministar MUP-a Filip Adžić zna ko ga je dovezao); Ko ga je prijavio nadležnima i tako spriječio njegovo bjekstvo (premijer Milojko Spajić je tvrdio da je on taj); Da li su optužbe o poslovnim vezama Južnokoreanca, kome se na teret stavlja kripto-prevara teška 40 milijardi dolara. sa Spajićem i njegovim PES-om predizborna izmišljotina ili tvrdnja utemeljena na dokazima; Da li je neko manipulisao sa laptopovima koji su oduzeti Do Kwonu nakon njegovog hapšenja na aerodromu u Golubovcima (mijenjao ih ili brisao/dodavao podatke); Jesu li Šuković, Adžić i bivši premijer Dritan Abazović pokušavali da uhapse Milojka Spajića u finišu prošlogodišnje predizborne kampanje…;

Navodno su odgovori izostali pošto je Specijalni državni tužilac Vladimir Novović insistirao da se ne iznose detalji iz istrage SDT-a koja je u toku.

Umjesto toga, dobili smo nova sumnjičenja i optužbe.

Milović je ustvrdio da je Predrag Šuković  u Budvi kupio stan po cijeni od 1.034 eura za kvadratni metar, da bi ga dvije godine kasnije prodao, bivšem vlasniku – neidentifikovanom Rusu – po cijeni od 2.413 eura za m2. Istog dana kupio je novi, veći stan. Njega je platio po 1.337 eura za metar kvadratni. To je, ako kupljena nekretnina nema ozbiljnu manu, cijena daleko manja od ustaljenih na budvanskom tržištu nekretnina.

Sve transakcije su obaveljene u kešu za koji je Šuković ustvrdio da je dio nasljeđa njegove supruge. U imovinskom kartonu prijavio je kako je do nove nekretnine došao „razmjenom“.

Na Milovićev račun  stigle su optužbe da je u Sarajevu, u automobilu koji se vodilo kao njegovo vlasništvo,  pronađena droga. SDT Novović potvrdio da je taj slučaj riješen i da ministar pravde nema veza sa švercom u vozilu koje je prethodno prodao; Da u hotelima na sjeveru Crne Gore kontaktira sa tamošnjim BIL i pripadnicima OKG. Bio je na slavi, njegovo obezbjeđenje je o tom odlasku obavijestilo nadležne ali nije dobilo upozorenje o nepoželjnim gostima, odgovorio je ministar, inače štićeno lice sa stalnim službenim obezbjeđenjem;

Milović je u vezi sa  bivšom partnerkom ubijenog vođe jednog od kotorskih narko klanova i pokušao je da joj izdejstvuje skidanje sa interpolove plave potjernice – obznanio je Šuković. Ministar je to  demantovao da bi, nakon zatvorenog dijela sjednice Odbora za bazbjednost  izjavio Vijestima: „Šukovićevo bavljenje mojim privatnim životom i da li je neko moja djevojka ili ne uopšte ne želim da komentarišem, pogotovu kada se radi o ženskoj osobi koja ne postoji u krivičnoj i prekršajnoj evidenciji naše države, a koja je po Šukovicu BIL, što je još jedna podmetačina…”

Inače, plava potjernica služi „za lociranje, identifikovanje ili nalaženje informacija o osobi od značaja u krivičnoj istrazi“. Kada je neka krupna zvjerka iz svijeta kriminala u bjekstvu, policija ga pokušava locirati praćenjem članova porodice i bliskih prijatelja/saradnika. Kako smo imali priliku da saznamo tokom rata kotorskih narko klanova, isto rade i njegovi protivnici.

Onda je Šuković  iznio da je Milović iz Budimpešte putovao skupa sa bezbjednosno interesantnom osobom i osuđivanim pripadnikom OKG. Ministar je odgovorio da je u pitanju njegov srodnik (suprugin rođak) koji je u Mađarskoj odležao kaznu zbog šverca marihuane, pa je on išao da ga vrati kući.

Ponovljena je i priča o odbijenim izručenjima stranih državljana. Šuković je optuživao Milovića za moguću korupciju u slučaju Binalij, a ovaj uzvraćao istom mjerom, samo na račun Dritana Abazovića i slučaja Telman.

Koliko god bili zatečeni onim što smo vidjeli i čuli, ne smijemo reći da je to iznenađenje. Andreja Milovića i Predraga Šukovića javnost je i prije nego su stupili na sadašnje funkcije, upoznala na stranicama crne hronike.

„Šuković je bio jedan od rukovodilaca istrage, koja je 2014. godine rezultirala hapšenjem i procesuiranjem sadašnjeg direktora policije Zorana Brđanina, za zloupotrebu službenog položaja. Ispostavilo se – neosnovano. Godinu kasnije, pravosnažnom sudskom odlukom Brđanin je oslobođen optužbi“, pisala je Pobjeda.

Naredne 2015. godine Vijesti su objavile intervju şa Šukovićem u kome on tvrdi da od 2012, sa svojim policijskim timom istražuje nezakonite duvanske poslove tzv. mojkovačkog klana kome, po njegovoj tvrdnji, pripadaju i tadašnji premijer Duško Marković i bivši i budući direktor UP Veseline Veljović (u tom trenutku savjetnik predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića). Marković ga je onda tužio zbog prijetnji koje je, pod pseudonimom boss, iznosio u komentarima na ovdašnjim portalima. Šuković je  osuđen na tri mjeseca zatvora, uslovno na godinu dana.

Kasnije je ranjen u centru Podgorice. Za to je osumnjičen i uhapšen nekadašnji šef kontraobavještajne službe Vojske Jugoslavije Radovan Aleksić. Optužnica protiv njega do danas nije podignuta.

Jedni kažu da je taj napad dokaz kako je riječ o poštenom i sposobnom policajcu koji smeta kriminalcima. Drugi ukazuju da  ranjavanje Šukovića nije razriješeno ni nakon što je on došao na mjesto šefa Specijalnog policijskog odjeljenja pri SDT-u. Kao što ni pripadnici mojkovačkog duvanskog klana još nijesu procesuirani, osim onih koji su (skupa sa Veljovićem) pali na osnovu materijala dobijenih iz skaj aplikacije.

Prije prošlonedjeljne razmjene afera, Šuković je bio aktuelan zbog zapisa iz plave sveske kojima je pripremao uhapšenog predsjednika opštine Budva Mila Božovića za nastupe u prošlom sazivu Odbora za bezbjednost i odbranu. I opet kontroverze. Dok dio zvaničnika predvođenih ministrom unutrašnjih poslova Danilom Šaranovićem u plavoj svesci „ne vidi ništa inkriminišuće“, drugi tvrde da je Šuković u njoj, poimenice, odao pripadnike partnerskih službi bezbjednosti (navodno CIA) koju su službovali u Crnoj Gori.

Ni Andreju Miloviću nije novina da se pojavljuje u medijima u krajnje neobičnom kontekstu. Nakon što je, kao sekretar Ministarstva pravde, angažovan u Vladi Zdravka Krivokapića i postao član Tužilačkog savjeta, dio medija je objavio pismeno obraćanje iz 2017. godine  kojim iz Advokatske kancelarije Jovović, Mugoša i Vuković obavještavaju Advokatsku komoru da je njihov pripravnik Andrej Milović prekršio Kodeks profesionalne etike advokata.

“Andrej Milović, pripravnik na radu u ovoj advokatskoj kancelariji (kod advokata Vanje Mugoše), direktno je ugrozio interese klijenata naše kancelarije, na način što je u ime i za potrebe suprotne stranke pisao i predavao podneske nadležnom sudu i Poreskoj upravi Crne Gore, koristeći pri tome podatke i činjenice u vezi sa tim sporom koji su mu, kao zaposlenom, bili dostupni”, navodi se u tom dokumentu.

Milović je priznao učinjeno, a tadašnji predsjednika Advokatske komore Crne Gore Zdravko Begović izjavio je portalu Standard da mu advokatska licenca nije oduzeta jer se “izvinio za svoje propuste”. Tako  je ovaj postupak zatvoren.

SDT Vladimir Novović stojički je, tokom prošlonedjeljne sjednice Odbora, istrpio sve ono što su jedan o drugome ispripovijedali Milović i Šuković. Prethodno je izjavio da šef SPO ne može biti smijenjen ili izabran bez njegove saglasnosti, a na sjednici Odbora  je napomenuo kako Šuković „još uvijek“ ima njegovo povjerenje.

Premijer Milojko Spajić kaže da nije pratio sjednicu Odbora na kojoj je njegova afera Do Kwon trebala biti glavna tema. „Loše ponašanje i iznošenje raznih takozvanih operativnih podataka bez dokaza. To priliči muškoj svlačionici iz IVa, IVb… To nije za Vladu, Skupštinu, ozbiljnu državu. Egoistično prepucavanje ne podržavam. Nisam ni sa kim o tome razgovarao”, prilično je precizno Spajić opisao ono što nije vidio.

Na tome ne bi smjelo da se završi. Javnost ima pravo da nagađa da li iza Milovića stoje Spajić i PES, a iza Šukovića URA, koalicija ZBCG, Demokrate ili svi skupa. Pa da pretpostavlja šta je od iznijetog tačno ili netačno.

Premijer i Specijalni državni tužilac nemaju taj luksuz. Oni su dužni da se odrede o statusu svojih bliskih saradnika. Da im pruže jasnu i javnu podršku i preuzmu odgovornost. Ili prekinu saradnju sa njima. I u jednom i u drugom slučaju javnosti se duguje utvrđivanje odgovornosti za one koji su govorili neistinu ili radili nezakonito.

 

Šta je kome tajna

Zakon o parlamentarnom nadzoru u oblasti bezbjednosti i odbrane predviđa (član 6) da su sjednice Odbora za bezbjednost „po pravilu“ zatvorene za javnost, a mogu biti i otvorene, odlukom većine prisutnih članova Odbora, u skladu sa zakonom. „Stavove i zaključke Odbora Skupštini i javnosti iznosi predsjednik Odbora ili član ovlašćen od strane Odbora. Član Odbora može u javnosti iznijeti izdvojeno mišljenje, poštujući pri tome ograničenja, u skladu sa Zakonom“.

U Poslovniku o radu Skupštine nalazimo bitno drugačije definicije. “Rad Skupštine i njenih odbora je javan. Sjednica Skupštine i sjednica odbora zatvorena je za javnost u slučaju kada se razmatra akt ili materijal koji je označen kao ‘državna tajna.’”, propisuje Poslovnik u članu 211.

Nema naznaka da su na prošlonedjeljnoj sjednici Odbora razmatrana bilo kakva dokumenta ili podaci sa naznakom „državna tajna“. Možda su, samo, korišćena saznanja iz istraga koje SDT vodi o jednoj ili drugoj konfrontiranoj strani u ovom sukobu. To su, po pravilima Tužilaštva, tajni podaci.

Nije prvi put da su mediji, pozivajući se na nezvanične izvore, prenosili detalje sa zatvorenih sjednica Odbora. Novina je to što je u ovom slučaju „curenje informacija“ problematizovano do najave podnošenja krivične prijave protiv neidentifikovanih „špijuna“. Uz zahtjev da članovi Odbora dobrovoljno odu na testiranje na poligraf. (tzv. detektor laži). Samo nam još to treba.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo