FOKUS
VESNA MEDENICA I ZORAN ĆOĆO BEĆIROVIĆ – OD BUDVE DO KOLAŠINA: Darovi starom neznancu
Predsjednica Vrhovnog suda (u trećem mandate), nekadašnja VDT i kontroverzni biznismen znaju se, biće, i mimo porodičnih druženja. O tome svjedoče sporne kupoprodaje budvanskog hotela Avala, kolašinske Bjelasica, skijališta Jezerine… I podrška koju su izvršna i sudska vlast pružale tim poslovima
Ne stišava se bura oko poslovnog aranžmana predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice i kontroverznog biznismena Zorana Ćoća Bećirovića. Inače njenog porodičnog prijatelja. Što smo u zvaničnoj formi saznali iz saopštenja Medenicinog Kabineta.
Ne vidimo problem u tome da li je predsjednica znala ili nije znala ko stoji iza firme koja je kupila dio imanja koji je Medenicina porodica naslijedila nakon smrti njenog muža, navodi se u tom saopštenju. Uz ocjenu da je cilj istraživanja i medijskog interesovanja “dodatna satanizacija” predsjednice Vrhovnog suda i “navedenog lica, protiv kojeg nikada u Crnoj Gori, niti izvan Crne Gore, nije pokrenut bilo kakav krivični postupak” (riječ je o Z. Bećiroviću, prim autora).
NVO MANS je, podsjetimo, objelodanio da Medenica, godinama, u svom imovinskom kartonu taji prihod od blizu 140 hiljada eura, ostvaren 2015. godine u poslovnom aranžmanu sa osobom “koja je provela djetinjstvo u Kolašinu, kao i predsjednica “ (iz saopštenja njenog Kabineta). Potom su se mnogi prisjetili da se Medenica i Bećirović znaju i mimo porodičnih druženja. I da ona, možda, nosi makar dio zasluga za to što protiv njenog nekadašnjeg sugrađanina nikada nije pokrenut bilo kakav krivični postupak.
Vesna Medenica je, naime, kao Vrhovna državna tužiteljka odbacila više pritužbi i prijava koje su se odnosile na privatizaciju hotela Avala u Budvi i prodaju imovine Ski centra Bjelasica u Kolašinu, u kojima je glavnu riječ imao Bećirović ili njegova nekadašnja firma Beppler & Jacobson, u kojoj je on imao jednu akciju više od 25 odsto vlasničkog udjela.
Porodične veze i poznanastva Medenica tada nije pominjala. A da li je trebala da to uradi zaključite sami:
Nekadašnja Agencija za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja objavila je tender za prodaju hotela budvanskog hotela Avala u britanskom časopisu The Economist u aprilu 2002. godine. U oglasu je navedeno da se na prodaju nudi „grand hotel u vodećem turističkom centru na primarnoj lokaciji, sa 223 sobe (120 imaju pogled na more) kongresnim salama, restoranima, kazinom, zasebnom plažom i 59 vila sa 118 dvokrevetnih soba“.
Prema arhivama medija, hotel je tada procijenjivan na 6–8 miliona eura (procjene se razlikuju zavisno od procjenjivača i potreba za koje su rađene). Branko Čolović, advokat Zorana Bećirovića, tvrdi da je to „neistinit podatak“. Međutim, javnosti je dostupan faksimil Ugovora o fiducijarnom prenosu prava svojine između Ministarstva finansija i uprave HTP Budvanske rivijere kojim je 2003., u periodu između raspisanog tendera i potpisanog kupoprodajnog ugovora, dio hotela Avala prenijet u državno vlasništvo, na ime duga koje je Budvanska rivijera imala prema većinskom vlasniku. U dokumentu se nalazi i procjena vrijednosti Avale – 7,25 miliona eura (šest miliona nakon što se odbiju troškovi amortizacije).
Na oglas su se, uglavnom, javila dva ponuđača. Danska Merienlist hoteli i kasina nudila je 7,5 miliona, dok je engleska kompanija Beppler & Jacobson Ltd (B&J) iz Londona ponudila 3,2 miliona eura. Ostala je tajna kako je ponuda B&J rangirana, kada su članovi Tenderske komisije morali biti upoznati sa sumnjama da ponuđač ne zadovoljava tražene uslove za strateškog investitora.
O tome Monitor piše u novembru 2003., u tekstu Privatizacioni skandal: Partner bez adrese. Citiraćemo dio toga ali i nekih drugih tekstova, kako bi se prisjetili da su našim novinarima i čitaocima i tada bili dostupni podaci koje su izvršna i sudska vlast uporno pokušavale da ignorišu i sakriju od javnosti.
„Bepler i Džejkobsonova ponuda smatrala se potpuno neinteresantnom, ali je na prijedlog jednog od članova Vlade uvrštena na rang listu. Kao izgovor je poslužilo uvjeravanje da će posao sa prvoplasiranima sigurno uspjeti, te da nema opasnosti da će londonska firma, koja nudi duplo manje pare od renomirane danske kompanije, upasti u kombinaciju. Tako je Savjet (za privatizaciju), greškom ili sa predumišljajem, sada prinuđen da pod pritiskom suda proda hotel firmi koja daje premalo novca i ne nudi dokaze da se ikada bavila turizmom”, piše Monitor uz konstataciju kako „niko ne zna, ili ne želi da kaže, ko su vlasnici te firme”.
Prethodno su pregovori sa Dancima prekinuti bez valjanog objašnjenja. Potom su članovi Tenderske komisije pregovarali sa B&J. Onda je Savjet za privatizaciju donio odluku da tender proglasi neuspješnim. Tu odluku poništilo je vijeće tadašnjeg Upravnog odjeljenja Vrhovnog suda, pozivajući se na vladinu Uredbu o prodaji akcija putem javnog tendera. Zapravo, vidjećemo u daljem tekstu, na one djelove te uredbe koji su išli na ruku ponuđaču, njegovim, tada anonimnim, (su)vlasnicima i njihovim prijateljima iz sudske i izvršne vlasti.
Advokat Čolović u jednom reagovanju navodi kako je neistina da je Avala „pripala Beppleru nakon presude Vrhovnog suda Crne Gore“. Pa objašnjava „Vrhovni sud je početkom 2003. godine poništio odluku Savjeta za privatizaciju o proglašenju Tendera za prodaju Avale neuspješnim i vratio predmet Savjetu za privatizaciju radi daljeg postupanja. Beppler & Jacobson Ltd je sa Savjetom za privatizaciju i Tenderskom komisijom vodio iscrpljujuće osmomjesečne pregovore o činidbenoj garanciji i drugim bitnim elementima eventualnog kupoprodjanog ugovora, koji nijesu imali nikakve veze sa Vrhovnim sudom“.
Advokat ne objašnjava kako je ponuda njegovih nekadašnjih klijenata prihvaćena i rangirana ako su se, naknadno, morali voditi „iscrpljujući“ pregovori o stvarima koje su morale biti njen sastavni dio (bankarske garancije…). Pošto u pomenutoj Uredbi (član 16) stoji: „Podnesene ponude se ne mogu mijenjati niti dopunjavati“!?
Mnogo važnije – to objašnjenje nije ponudio ni Savjet za privatizaciju. U njegovom izvještaju za 2003. godinu piše kako je „presudom Vrhovnog suda naloženo Tenderskoj komisiji da kompaniju B&J pozove na zaključenje kupoprodajnog ugovora“. Pa su oni zadato sudsko naređenje i izvršili.
Nekoliko detalja nedostaje ponuđenoj priči. Predsjednik Vlade i Savjeta za privatizaciju u vrijeme prodaje hotela Avala bio je Milo Đukanović. Prijatelj Zorana Bećirovića. U sudskom vijeću koje je, po tužbi B&J, Savjetu naložilo zaključenje ugovora po prethodno dostavljenoj ponudi, bila je i Ana Đukanović, Milova rođena sestra.
„Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi do bilo kog stepena…ili ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost”, podsjeća Monitor u aprilu 2004 citirajući Zakon o parničnom postupku. I piše: „Ako se poštuje pravo, Ana Kolarević (danas Đukanović, prim. autora) je trebalo da bude izuzeta iz slučaja Avala. Jedna od strana u sporu bio je njen rođeni brat, premijer Đukanović, kao predsjednik Savjet za privatizaciju sa kojim se sporio B&J…”.
Umjesto da traži izuzeće, Ana je presudila protiv rođenog brat (?) a onda skinula sudijsku togu, otišla u advokate pa postala pravni zastupnik kompanije – Beppler & Jacobson. Pošteno!?
Po Vesni Medenici, sve je bilo u najboljem redu.
U oktobru 2003. na njen sto u VDT-u stigla je inicijativa NVO Grupe za promjene za preispitivanje zakonitosti privatizacije hotela Avala. Iz prateće dokumentacije koju su prikupili, tvrdili su u GZP, bilo je potpuno jasno da se državna imovina “krčmi i prodaje pod sumnjivim okolnostima”. Vrhovna državna tužiteljka je tu inicijativu odbila.
U svom reagovanju u Monitoru (avgust 2004.) ona kaže kako je Grupu za promjene uputila na član 7 Uredbe o prodaji akcija putem javnog tendera u kome je propisana da ”pravo učešća na tenderu imaju sva pravna i fizička domaća i strana lica”.
Znači, piše nam Vesna Medenica, “ne traži se ispunjenje kvalifikacionih kriterijuma”. I zaključuje kako je „Vrhovni sud RCG povodom tenderske prodaje hotela Avala donio i svoju konačnu odluku”. Medenica tada ne pominje porodično prijateljstvo sa jednim od ključnih aktera tog spornog posla (do toga ćemo stići tek 15 godina kasnije).
Ono što je manje očigledno jeste da Medenica citiranu Uredbu nije pročitala do kraja. Ili je, makar, od javnosti pokušala sakriti njen dio (član 24) u kome stoji da Tenderska komisija može odbaciti prispjelu ponudu „ukoliko nije u skladu sa uslovima, preporukama i zahtjevima iz poziva za učešće na tenderu, i pravilima i uputstvima za dostavljanje ponude”.
Svi su, znači, imali pravo da daju ponudu. Ali njihove ponude neće biti prihvaćene ako su u suprotnosti sa postavljenim kriterijumima. I posebno ako sadrže lažne podatke o ponuđaču.
U tom kontekstu valja se prisjetiti kako je, na suđenju u Londonu, nakon što su se osnivaču B&J posvađali oko podjele imovine svog preduzeća, većinski vlasnik kompanije Igor Lazurenko izjavio kako je Bećirović 20 odsto akcija u kompaniji dobio zbog dobrih veza u Crnoj Gori „koja je mala zemlja sa malim krugom moćnih“.
„Konkretno, on je vrlo blizu Mila Đukanovića“, objašnjavao je Lazurenko uz tvrdnju da je dodatnih pet odsto vlasništva (plus tzv. zlatnu akciju neophodnu za donošenje strateških odluka) Bećirović dobio nakon sudske odluke da se kupoprodajni ugovor za Avalu mora potpisati sa B&J.
Jednako brojne kontroverze pratile su aranžmane tokom kojih su B&J, a kasnije sam Bećirović, postali većinski vlasnici imovine nekadašnjeg Ski centra Bjelasica. Neki (Đukanović) su požurivali taj proces, drugi (Medenica) ignorisali primjedbe na nezakonitost cijelog postupka.
Tako su 147.000 kvadrata zemljišta, žičara Ćupovi i tri ski lifta, dva restorana, vodohvat i vodovod Jezerine-Bljušturni do prodati Bećiroviću za 550 hiljada. Nešto preko 3,5 eura za kvadrat zemljišta, ne računajući postojeću infrastrukturu i objekte koji su bili predmet, po mnogo čemu, sporne prodaje (vidjeti boks Čitaj kako je naređeno) .
Medenica se nedavno požalila kako svojoj djeci ne može objasniti zašto je zemlju u Kolašinu “morala da proda po tako niskoj cijeni” (ni pet eura za kvadrat). “U tome je moj problem, ne znam u čemu je vaš”, kazala je odgovarajući na pitanje Vijesti.
Možda u tome što je porodičnom prijatelju pomogla da kvadrat hotela na obali mora, na najatraktivnijoj lokaciji u Budvi, plati po 82 eura (računica Vlada Plamenca, projektanta hotela Avala). I što se od tada (is)pomažu. Čini se, na naš račun.
Laž i tišina
Ima više od 15 godina kako su mediji objavili da je, praktično, svaki detalj iz poslovne biografije koju je B&J dostavila uz ponudu za kupovinu Avale bio lažan.
„U ponudi stoji da je B&J britanski konzorcijum, da je specijalizovan za hotelijerstvo, turizam i razvoj brižljivo odabranih posjeda po čitavom svijetu“, piše Monitor u februaru 2004. godine, citirajući tendersku dokumentaciju u tekstu Ko je kupac Avale: Dvije funte u džepu: „Navodi se da su u vlasništvu kompanije hoteli, apartmani i parcele u Velikoj Britaniji, Portugalu, Španiji i na Novom Zelandu. Izgleda da se Savjetu za privatizaciju posebno dopalo što britanska firma ima, kako stoji u ponudi, razgranatu mrežu po Evropi, Bliskom istoku i na Novom Zelandu. Sigurnost uliva i to što je B&J i turoperator. I partner, kako stoji u ponudi, velikih kompanija, kao što su Tomson i Nekerman“.
U istom tekstu razotkrivamo da je svo to neistina. I da Vlada i njen Savjet za privatizaciju imaju informaciju o tome.
„Još 18. aprila prošle godine Mark Harison, tada zvanični pravni savjetnik ovdašnjih privatizatizacionih vlasti, upozorio je Savjet i Tendersku komisiju da se u najmanju
ruku radi o sumnjivoj kompaniji. Evo do čega je došao Harison i o čemu piše svojim crnogorskim poslodavcima:
– B&J formiran je tek u novembru 2001. godine samo pet mjeseci prije nego što je krenuo tenderski proces za prodaju Avale;
-“B&J nema dosije o predatim bilansima (završnim računima);
-“B&J je registrovan kao preduzeće za drumski saobraćaj, dakle preduzeće koje nema veze sa turizmom, iako je u tenderu za prodaju Avale naznačeno da se traži strateški partner;
– Većinski vlasnik B&J je kompanija sa Britanskih Djevičanskih Ostrva, dakle of-šor kompanija, što navodi na zaključak da se glavni vlasnik ne zna;
– Memorandum kompanije ne sadrži telefonski broj u Londonu…
Harison traži da se državnom tužiocu Crne Gore podnese zahtjev za zaštitu zakonitosti u odnosu na presudu koju je donio Vrhovni sud. Đukanović Savjet nije uvažio preporuke svog savjetnika. Posao je već bio utanačen.
Čitaj kako je naređeno
Stečaj u Ski centru Bjelasica uvedene je 1999. godine. Četiri godine kasnije, u oktobru 2003, B&J iz stečajne imovine kupuje hotel Bjelasica (danas Bjanka), dva motela i dva restorana za 1,6 miliona.
U januaru 2007. godine sudija Privrednog suda Nataša Bošković podnosi tom sudu i Vrhovnom državnom tužiocu Vesni Medenici prigovor u kome tvrdi da je prodaja skijališta Jezerine Bećiroviću nezakonita pošto, osnovano sumnja da je po nalogu jednog, ili više moćnih pojedinaca, stečaj u Ski centru Bjelasica nezakonito uveden.
Uskoro se oglašava i stečajni sudija Ski centra Veselin Vujošević. Umjesto detaljnih objašnjena, on javnost obavještava da su iz njegove kancelarije u Privrednom sudu nestala dokumenta o prvom i drugom stečaju u Ski centru. Tužilaštvo ne reaguje.
Zatim se, u juni 2009., oglašava Ratko Čogurić, radnik Ski centra. On Vijestima kaže: “U novembru 2006. godine vladinoj Agenciji za antikorupciju prijavio sam korupciju Privrednog suda u Podgorici u predmetu stečaja Ski centra Bjelasica. Vrhovni državni tužilac Vesna Medenica u Skupštini izjavljuje da je u ovom predmetu sve u skladu sa zakonom. Specijalni tužilac za organizovani kriminal Stojanka Radović i zamjenik Vrhovnog državnog tužioca Veselin Vučković, ne vrše uvide u kompletne spise, već u spise koje je formirao Osnovni državni tužilac Romina Vlahović…”.
Sve to je prošlo bez odjeka.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Dok ostali kandidati strepe hoće li ući u drugi krug izbora, Đukanović, kome je taj krug izvjestan, sada vodi presudnu bitku. Njegova najveća šansa je prolazak u drugi krug Andrije Mandića, pošto lider DF-a, prema analizama, ne može u tom krugu računati na onoliko širok opus glasača kao Milatović i Bečić. Partnerstvo je, očito, sklopljeno. Ako uspije, biće to izgubljena šansa za Crnu Goru
Hoće li sad već očigledno partnerstvo lidera DPS-a i aktuelnog predsjednika Mila Đukanovića i lidera DF-a, deklarisanog ljutog Đukanovićevog neprijatelja, Andrije Mandića, uspjeti ili doživjeti poraz, znaćemo u nedjelju 19. marta, kada se održava prvi krug predsjedničkih izbora. Ovo su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. godine, kada je Đukanović u drugom krugu, pobijedio Momira Bulatovića. Od tada, kandidati DPS-a pobjeđivali su u prvom krugu. Jasno je da će ovi izbori imati i drugi, neizvjestan krug. Mogu donijeti konačni pad Đukanovića, čija je partija na parlamentarnim izborima u avgustu 2020. izgubila tridesetogodišnju vlast. Njegova eventualna pobjeda značila bi puno i za DPS, i njenu borbu za povratak na vlast.
Đukanovićevo i Mandićevo savezništva postalo je vidljivo još kada je Državna izborna komisija (DIK) odlučivala o kandidaturi Milojka Spajića, lidera pokreta Evropa sad. Spajića su mnogi analitičari smatrali favoritom, pogotovu nakon poraza DPS-a na izborima u Podgorici i odličnog rezultata njegove partije. Spajićeva kandidatura je odbijena glasovima DPS-a i njihovih tradicionalnih partnera u DIK-u, ali i uz pomoć uzdržanosti predstavnika Mandićevog DF-a i Socijalističke narodne partije. Iako je Spajićevo dvojno boravište i državljanstvo zbog kojih je odbijena njegova kandidatura ozbiljna tema za MUP, a njegovo dotadašnje varanje da ih nema, tema za javnost, DIK je na ovaj način napravio presedan. Uključio je državne organe Srbije u proces (čitaj: Aleksandra Vučića) i prekršio domaće zakone. Cilj je postignut – Spajić je uklonjen. Đukanović koji do tada nije bio obznanio kandidaturu, odlučuje da se kandiduje.
Potreba za Đukanovićevim i Mandićevim partnerstvom, tu nije prestala. U ime Evrope sad, kandidaturu je podnio Jakov Milatović, koji je predvodio tu partiju na pobjedničkim izborima u Podgorici a koji, takođe, prema istraživanjima, ima ozbiljne šanse da pobijedi Đukanovića ukoliko uđe u drugi krug. To važi i za Aleksu Bečića, kandidata Demokrata. U podjeli glasova između Milatovića i Bečića, u prvom krugu, šansu vide i Đukanović i Mandić. Andrija Mandić u drugom krugu, za Đukanovića je najpoželjnija opcija, imajući u vidu da lider DF-a u drugom krugu izbora, prema analizama, ne može računati na onoliko glasača kao Milatović i Bečić. To se Đukanovićeve šanse da osvoji još jedan mandat znatno uvećava.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
Iako se rješenja za formiranje nove vlade po URA-SNP pravilima ne naziru, a vrijeme za taj posao nepovratno curi, to ipak ne znači da će parlament biti raspušten neposredno nakon 16. marta. Mnogo kombinacija je i dalje u igri
Može li mandatar Miodrag Lekić sastaviti vladu u propisanom roku, do 16. marta, ili će vratiti mandat, da bi novi mandatar Dritan Abazović u narednih nekoliko dana uradio ono što njemu nije pošlo za rukom skoro tri mjeseca?
Jednako je (ne)realna, kažu upućeni, i opcija da se aktuelnoj Vladi produži mandat, iako je ona u tehničkom mandatu duže od pola godine. Rekonstrukcijom, za koju je teško pronaći pravno utemeljeno obrazloženje, ili prećutnom podrškom kojoj svjedočimo i pored činjenice da se DPS, Demokrate i DF zvanično predstavljaju kao opozicija u odnosu na Abazovićev kabinet. Odnosno ono što je od njega ostalo. Ali ne preduzimaju ništa kako bi se politička kriza razriješila na najprirodniji način – izborima.
Desetak dana pred prvi krug predsjedničkih izbora u fokus pažnje javnosti, (ne)očekivano, dospjela je sudbina izvršne vlasti.
Ugodilo se da rok za formiranje vlade mandatara Miodraga Lekića ističe narednog četvrtka, tri dana pred glasanje za budućeg predsjednika. Pošto su pregovori avgustovske većine o formiranju nove vlade, makar javno, paralisani još od početka januara, u cajtnotu se traže brzopotezna rješenja. Bilo kakva čini se, samo da se izbjegne mogućnost da aktuelni predsjednik Milo Đukanović rapusti parlament nakon što istekne rok od 90 dana za formiranje nove vlade. Predsjednica parlamenta Danijela Đurović potom bi bila dužna da raspiše vanredne parlamentarne izbore.
U ovom trenutku čini se kako je najmanje vjerovatno da Lekić završi povjereni posao i formira vladu. Sve je očiglednije da su, od septembra i početka te priče, GP URA i SNP imale naum da kupe vrijeme za aktuelnu tehničku vladu. Na to je, prije dvadesetak dana, podsjetio Vladimir Joković. “,,SNP neće biti smetnja ako se dogovori svaki detalj, kao što smo već zauzeli stav i dogovorili da ništa nije dogovoreno dok se sve ne dogovorimo”, saopštio je potpredsjednik Vlade, ministar poljoprivrede i predsjednik SNP-a, ne propuštajući priliku da pecne potencijalne koalicione partnere: ,,Oni koji su izlazili da je dogovoreno oko nekih stvari, to su potpuno netačno govorili”.
Kao iskusan političar, Lekić je brzo shvatio svoju poziciju, i formalne pregovore o formiranju 44. vlade okončao praktično na samom početku. Čim mu je postalo jasno da ne postoji zajednički interes potrebne većine da se ono što je dogovoreno u načelu (septembarski sporazum avgustovske većine) izgura do kraja. Nekih razgovora je bilo i nakon toga, ali bez ploda. Makar ne za sada.
Početkom prošle nedjelje mandatar je na pitanje ND Vijesti odgovorio kako će konsultacije o novoj vladi biti zavšršene u zakonom predviđenom roku. ,,Nakon toga ću javno sumirati bilans, konkretan rezultat i mogući institucionalni nastavak. Ili nemogućnost formiranja vlade, što se takođe dešava u demokratskim državama”.
Onda su do javnosti stigle priče o mogućoj rekonstrukciji postojeće tehničke Vlade. Govorilo se čak i o imenima mogućih novih ministara – etabliranih funkcionera DF-a i Demokrata, ali niko nije umio da objasni kako bi u praksi išao proces oživljavanja političkog mrtvaca. Ustav je jasan (član 110): ,,Vladi prestaje mandat… kad izgubi povjerenje (parlamenta). Vlada kojoj je prestao mandat nastavlja rad do izbora Vlade u novom sastavu”. Dakle: izbor nove vlade u novom sastavu.
Istina je, nakon pada Abazovićeve Vlade svjedočili smo kako je obnovljena parlamentarna većina na prijedlog premijera razriješila dvojicu ministara iz nepoželjnog SDP-a (Ranka Krivokapića i Raška Konjevića). Pozivajući se na činjenicu da, prema važećim propisima, za funkcionisanje i postupanje vlade u tehničkom mandatu (nakon što izgubi povjerenje parlamentarne većine) ne postoje ograničenja u odnosu na vladu u punom kapacitetu. Osim što vlada kojoj je izglasano nepovjerenje ne može donijejti odluku o raspuštanju parlamenta.
Abazovićeva ideja o rekonstrukciji njegovog kabineta bila je prevelik zalogaj čak i za dokazano kreativne tumače prava iz tri koalicije vladajuće većine. Zato se pojavio ovaj plan: Miodrag Lekić vratiti mandat neobavljena posla, parlamentarna većina, ponovo po njihovom Zakonu o predsjedniku, za novog mandatara imenuje Dritana Abazovića. Potom, možda i istog dana zbog vremenskog ograničenja u kome se treba završiti, izglasa njegovu drugu, 44. vladu Crne Gore.
Izgleda kako taj plan ima utemeljenje u važećim zakonima, makar dok se Ustavni sud ne odredi o kontraverznim izmjenama Zakona o predsjedniku kojima je parlament sebi dao za pravo da imenuje mandatara ukoliko predsjednik države to ne uradi u propisanom roku od 30 dana. Problem ne bi bili ni prekratki rokovi.
Poslovnik o radu Skupštine predviđa da se sjednice parlamenta zakazuju najmanje 15 dana unaprijed dok je on, kao sada, u redovnom zasijedanju. To se pravilo, ipak, da promijeniti ako se tako dogovori kolegijum Skupštine. A, ,,ako se o pojedinom pitanju ne postigne saglasnost, odlučuje predsjednik Skupštine”. Može, znači.
Pojavio se, međutim, novi problem. Isprva, navodno, Abazović nije želio da Nebojši Medojeviću povjeri mjesto potpredsjednika vlade koji bi koordinirao radom službi bezbjednosti. Dijelom, to je bilo i razumljivo imaju li se u vidu mnogobrojne optužbe koje je predsjednik PzP izrekao i objavio na društvenim mrežama na račun Abazovića i Pokreta URA. Prebacujući im saradnju sa kriminalcima, učešće u švercu cigareta i korupciju.
Onda je Abazović prihvatio da jednom od najglasnijih kritičara prepusti omiljeno mjesto prvog bezbjednjaka u izvršnoj vlasti. Medojević je pristao da se stavi pod direktnu komandu čovjeka za koga javno tvrdi da je kriminalac. Prevladali su viši interesi. Vlast i moć, odnosno, strah od prijevremenih parlamentarnih izbora, i dalje snažnog DPS-a te rastuće popularnosti pokreta Evropa sad.
Tu se javio novi problem. Goran Danilović i njegova Ujedinjena Crna Gora ne pristaju na novu vladu pod Abazovićevom komandom. Vlada Miodraga Lekića ili izbori, insistira Danilović. I u tome ima podršku poslanika svoje partije Vladimira Dobričanina. Bez njega nema neophodnog 41. glasa za izbor nove vlade.
Takav stav je, očekivano, naišao na nezadovoljstvo onih koji su, nakon strpljivog čekanja dužeg od dvije godine, računali da će konačno dobiti pripadajući dio izvršne vlasti zarađene na izborima 2020. Zato su Daniloviću prvo zamjerili da radi u korist DPS-a. Potom je Medojević, ponovo, otišao nekoliko koraka naprijed. ,,Izgleda da sam ja problem! Duvanska mafija ne sjedi skrštenih ruku”, objavio je na društvenim mrežama.
,,Ja prezirem podjednako duvansku i svaku drugu mafiju, od zemunske do škaljarske i izborne”, odgovorio je Danilović na prozivke, javno odbacujući mogućnost da njegova Ujedinjena podrži ,,rekonstruisanu ili novu rekonstruisanu” vladu Dritana Abazovića. ,,A ako imaju 41. poslanika neka je sa srećom”.
Još je aktuelni v.d. direktor Agencije za kontrolu i obezbjeđenje kvaliteta (imenovala ga Abazovićeva Vlada u oktobru prošle godine) saopštio da je o tom stavu obavijestio premijera (,,prihvatio je i rekao da razumije i da nije lako”) a potom i ostale predstavnike parlamentarne većine, na sastanku koji je održan početkom nedjelje, nakon 60-dnevnog zatišja. ,,Dajem vam riječ da niko nije rekao nijednu riječ prekora, izuzev konstatacije: Dobro…Nije UCG jedina, idemo da tražimo 41. poslanika“, saopštio je Danilović, insistirajući kako su se njegovi sagovornici tek nakon 24 sata sjetili da je ,,izdajnik”. Pa je, dijelom i odgovorio na prozivke.
,,Meni je bilo čudno da je Medojević glasao da bude u nekoj novoj ‘rekonstruisanoj’ Vladi na čijem je čelu Abazović, za kog je do juče govorio da je ‘uzeo 21 milion’ i da je na čelu mafije, te da bi (glavni specijalni tužilac Vladimir) Novović morao da ga uhapsi”, piše u Danilovićevom saopštenju objavljenom u srijedu. Koje je samo pritvrdilo kako avgustovsku većinu na okupu drži samo matematika vlasti. A da su i te veze sve tanje.
Četrdesetorica nijesu gubila vrijeme, pa su sa liderom Forca i poslanikom Genci Nimanbeguoma razgovarali o njegovoj spremnosti da im se priključi u parlamentu i bude taj presudni 41. glas za novu Abazovićevu vladu. Iako su Forca i URA u Ulcinju zajedno dio vladajuće većine, Nimanbegu, prema našim izvorima, nije pokazao spremnost da sličan aranžman zaključi i na držvnom niovu. Preporučio je što brži izlazak na izbore.
Takav odgovor se mogao naslutiti još prije nekoliko dana, kada je premijer Abazović poručio da nova vlada nije njegov prioritet. ,,Ko hoće da sastavi vladu, neka je sastavi, a dok se to ne desi, vlada radi u punom kapacitetu. Ako se nešto promijeni, tu smo da izvršimo primopredaju”, kazao je.
Zanimljivo ja kako Demokrate sve ovo, javno, prate sa priličnom ravnodušnošću. I bez komentara. Trenutno su zauzeti predsjedničkom kampanjom svog lidera Alekse Bečića. Ali, tvrde upućeni, ne žele ni da skroz zatvore vrata potencijalnoj saradnji sa pokretom Evora sad, kome bi formiranje nove vlade najmanje odgovoralo. Produžilo bi njihov vanparlamentarni status, i pored rejtinga koji upućuju da su oni, možda, trenutno i najjača partija anti DPS bloka.
Iako se rješenja za formiranje nove vlade po URA-SNP pravilima ne naziru, a vrijeme nepovratno curi, to ipak ne znači kako je izvjesno da će parlament biti raspušten neposredno nakon 16. marta. Djeluje da se Đukanović koleba sa tom odlukom. Možda je riječ samo o taktici uspavljivanja političkih protivnika, kako oni u predviđenom roku ne bi pronašli kakvo-takvo rješenje koje bi produžilo njihovu vlast u ovom rasporedu snaga. Ili i u DPS-u žele da sačekaju rezultate prvog kruga predsjedničkih izbora, kako bi dodatno analizirali svoje izborne šanse.
Dok se iza kulisa grozničavo pregovara, samo u jedno možemo biti sigurni: interes građana Crne Gore ostaje u drugom planu.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Aleksa Bećić i Jakov Milatović, za razliku od Andrije Mandića i Mila Đukanovića, ne izazivaju veliki animozitet među onima koji nijesu simpatizeri i sljedbenici njihove političke opcije. Pitanje je samo da li je ta tolerancija dovoljna za eventualnu podršku u drugom krugu glasanja. Od toga će bitno zavisiti ishod izbora
Šest predsjedničkih kandidata u tri kolone. Šest sudija u Ustavnom sudu. Crna Gora je spremna za jednu od najneizvjesnijih predsjedničkih trka u svojoj istoriji. Izvjesno je samo da pobjednika nećemo dobiti u prvom krugu glasanja 19. marta.
U grubim crtama, krajnje pojednostavljeno i ne baš tačno, startuje se sa sljedećih pozicija: srpsko-ruske interese braniće Andrija Mandić i Goran Danilović, crnogorsko-evropske Milo Đukanović i Draginja Vuksanović Stanković, a Aleksa Bečić i Jakov Milatović podršku traže od onih koji naglasak stavljaju na vlastite, prvenstveno finansijske, interese.To predstavlja svojevrstan novitet na ovdašnjoj političkoj sceni, „tradicionalno“ raspolućenoj i utaborenoj po nacionalno-vjerskim šavovima.
Zato jedni samozvanim kandidatima centra prebacuju višak/manjak srpstva, drugu višak/manjak evropejstva a treći – odsustvo političkog sluha i višak sujeta zbog kojih su odlučili da odvojenim kandidaturama podijele „zajedničko“ biračko tijelo. Umjesto da promocijom zajedničkog kandidata značajno poprave njegove šanse za konačnu pobjedu.
Dok pišemo ovaj tekst, još nemamo konačno odluku Državne izborne komisije (DIK) o kandidaturi Jovana Jodžira Radulovića, političkog anonimusa, ali, kažu, uticajnog influensera koji na društvenim mrežama ima skoro 250.000 pratilaca. Njihovu pažnju drži nastupima nalik na opskurne učesnike rijaliti programa (banalni vicevi, vulgarnosti i 18+ prostote). Uspije li Radulović da DIK-u dostavi potreban broj važećih potpisa (nešto preko 8.100), dobiće oko 25.000 eura iz budžeta na ime troškova predsjedničke kampanje. I pokazati da se tzv. virtuelna stvarnost ozbiljno prelila u stvarnost ovdašnjeg političkog života.
Okrenimo se kandidatima s ove strane mjeseca. Đukanović na predjsedničke izbore izlazi treći put (dvije pobjede 1997. i 2018), Mandić i Vuksanović Stanković drugi put (po jedan poraz 2008, odnosno, 2018) dok su Milatović, Bećić i Danilović debitanti u predsjedničkoj utrci.
Trenutno se glavna borba vodi među kandidatima koji se obraćaju glasačima tzv. pobjednika od 30. avgusta za jedno mjesto u drugom krugu izbora. Čini se kako Mandić i Milatović vode mrtvu trku dok Bećić, možda i zbog zakašnjele najave kandidature, zaostaje nekoliko procenata. Ali, kažu, kako ni on nije bez šanse.
Istraživači javnog mnjenja i analitičari cijene da je Đukanovićev ulazak u drugi krug neupitan. Njegov problem je – šta onda. Vuksanović Stanković i Danilović nemaju izgledne šanse za drugi krug, ali mogu solidnim rezultatom i ojačati rejtinge svojih partija pred očekivane vanredne parlamentarne izbore.
Najinteresantniju kampanju, za sada, vodi Andrija Mandić. On se glasačima pokušava predstaviti u novom svjetlu, kao potencijalni pomiritelj evropskih svjetonazora. Marketinški stručnjaci kažu da je riječ o „ribrendingu“, a da je Mandićeva kampanja, u dosadašnjem toku, dobro osmišljena i skupa (navodno je rade Izraelci koji su godinama dio predizbornog tima Aleksandra Vućića i njegove SNS). Malo je onih koji smatraju da bi novi Mandić mogao izgubiti podršku tradicionalnih birača DF-a zbog promjene retorike u javnim nastupima, ali su stavovi podijeljeni oko toga može li doprijeti do novih glasača, neophodnih za konačan uspjeh.
Važna je i namjera lidera DF da tokom predstojeće kampanje sebe i svoj politički savez predstavi kao prihvatljivog partnera međunarodnoj zajednici oličenoj u zvaničnicima EU i SAD. DF, sa zavidnom upornošću, izbjegava da se izjasni o aktuelnim pregovorima na relaciji Srbija – Kosovo koji bi se mogli završiti nekom vrstom prećutnog međusobnog priznanja. Dok srpski vatreni rodoljubi u Beogradu organizuju demonstracije i pišu parole i grafite kojima prijete ubistvom onome ko potpiše predloženi sporazum – svi znamo ko je jedini koji to može da uradi – iz DF-a ni riječ. Muk je toliko da više ne znamo ni da li važi obećanje Milana Kneževića da će, budu li imali većinu u izvršnoj vlasti, poništiti odluku o priznanju nezavisnosti Kosova.
U svakom slučaju, Mandić u kampanju ulazi uz otvorenu podršku zvaničnog Beograda, medijsku i finansijsku, a oponenti kažu i uz podršku ljudi za specijalne predizborne zadatke iz zvaničnog i nezvaničnog sistema bezbjednosti našeg sjevernog susjeda. Od pomoći će biti i direktorska mjesta po dubini i vlast u lokalnim samoupravama koje je DF sa koalicionim partnerima u međuvremenu preuzeo od DPS. Iskustvo uči da se sa tih adresa može uticati na izborno opredjeljenje značajnog dijela ovdašnjih birača.
Znaju to i na drugoj strani.
Milo Đukanović u kampanju kreće kao evropski državnik, naš predsjednik, uz retoričko pitanje Nego ko? Iako nije malo onih koji se pitaju zašto on? Analitičari, uglavnom, cijene kako je DPS izašao sa najjačim kandidatom, i da je ovo igra na sve ili ništa. Uspjeh bi dao vjetar u jedra pokušaju DPS-a da se vrati na vlast. Đukanovićev eventualni poraz na predsjedničkim izborima označio bi kraj njegove karijere, i krah te partije, ovakve kakvu smo je znali.
Postoje i drugačije tumačenja predstojećih izbora. Prema tom viđenju, Đukanovićev o(p)stanak na mjestu predsjednika zadržao bi fokus svih ostalih na DPS-u. Sadašnja većina, umjesto da se nosi sa rezultatima svoje vladavine i naraslim zađevicama, pred birače je ponovo izašla s poklikom samo da ode DPS. I uz zakletve da poslije izbora neće ulaziti u koalicije sa Đukanovićevom partijom. Tako bi DPS ostao u izolaciji, sa malim šansama da se vrati na vlast i pored velike podrške među biračima. Za razliku od Đukanovića koji bi sačuvao političku važnost i, što nije nebitno, imunitet.
Jakov Milatović je, najvjerovatnije, najveća nepoznanica predstojećih izbora. Iza njega je izuzetno uspješan nastup na lokalnim izborima u Podgorici. Propisana dinamika događaja vezanih za primopredaju vlasti u Glavnom gradu Milatoviću omogućava da se, nakon eventualnog nesupjeha na predsjedničkim izborima, vrati na plan A, i na gradonačelničku funkciju. Ljestvica je, međutim, u međuvremenu podignuta na veći nivo. I ambicije su narasle.
Pitanje je koliko će Milatovićevu predsjedničku kandidaturu hendikepirati problemi koje je sebi i svojoj stranci napravio Milojko Spajić neistinama oko dvojnog državljanstva. A i koliko na izborni rezultat može uticati to što javnost bivšeg ministra ekonomije vidi kao (tek) drugog u tandemu sa Spajićem. Neka istraživanja pokazuju kako prosječan birač na mjestu predsjednika želi vođu a ne državnog slubenika sa nešto većim ustavnim ovlašćenjima.
Aleksa Bečić ima harizmu koja Milatoviću, vjerovatno, nedostaje. Na njegovoj strani je političko iskustvo ali i dobro organizovana i utemeljena partijska infrastruktura. Hendikep se ogleda u percepciji znatnog dijela birača prema kojoj je Evropa sad isključivo zaslužna za rast zarada, penzija i socijalnih davanja/naknada, iako su Demokrate toj priči dale ozbiljan doprinos. Problem u završnici bi mogao biti i to što su Demokrate, i pored insisitiranja na nacionalnoj neutralnosti, u dijelu javnosti prepoznate kao sastavni dio prosrpskog bloka koji djeluje pod patronatom Srpske pravoslavne crkve. Opet, podrška SPC, ili njenog većinskog dijela u Crnoj Gori, mogla bi značajno uvećati šanse Alekse Bečića da se nađe u drugom krugu izbora.
Bećić i Milatović, za razliku od Mandića i Đukanovića, ne izazivaju veliku netrpeljivost i animozitet među onima koji nijesu simpatizeri i sljedbenici njihove političke opcije. Od odgovora na pitanje da li je ta tolerancija dovoljna za eventualnu podršku u drugom krugu glasanja, bitno će zavisiti ishod izbora.
Na kandidaturu Gorana Danilovića analitičari, uglavnom, gledaju kao na potez koji bi puno više mogao da odmogne Andriji Mandiću nego da donese predsjedniku Ujedinjene. Riječ je o starim animozitetima iz vremena njihove tijesne političke saradnje (Danilović je bio potpredsjednik Mandićeve Nove srpske demokratije). Verbalno, u ovoj kampanju Danilović bi mogao biti najveći Srbin, praveći zazubice nekadašnjim saradnicima iz DF-a. Demonstrirajući, istovremeno, da se ta nacionalna platforma može braniti umivenije nego što je to radio Mandić.
Pozicija Draginje Vuksanović Stanković jednako je zanimljiva. Iako bi SDP trebao da pokriva politički prostor koji imaju ambicije da zauzme Evropa sad, (sa pokretom URA Dritana Abazovića, ili bez njih), bivša predsjednica te partije se od 2020. nametnula kao jedna od nacionalno najisključivijih političarki/političara na ovdašnjoj sceni. Tu Đukanović djeluje kao umjereni političar. Doduše, ne treba zaboraviti kako je aktuelni predsjednik prvi mandat dobio na priči o potrebi očuvanja zajedničke države Crne Gore i Srbije, a drugi kao temelj kamen odbrane crnogorske države i nacije. Draginja Vuksanović Stanković kandidatu DPS ne može naškoditi. A da li će mu i koliko pomoći ostaje da se vidi. I zapamti. Pitanje je, uostalom, koliko su tradicionalni glasači SDP-a, oni zbog kojih je ta partija 2015. napustila koaliciju sa DPS-om, spremni da se odazovu na eventualni poziv da u drugom krugu izbora podrže Mila Đukanovića. Naravno, ukoliko na drugoj strani ne bi bio Andrija Mandić.
Partije koje čine aktuelnu tehničku vladu (URA, SNP, Bošnjačka stranka) dakle, nemaju kandidata za predsjednika. Teško je naći sličan primjer. Baš kako i vladu sa više suprotnosti. SNP je pozvao na podršku Mandiću. BS favorizuje Đukanovića, dok premijer Abazović kaže kako su Milatović i Bečić „dobri kandidati“. Dobro jutro, čaršijo.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
VLADA PREUZIMA PROFITABILNE PRIVATNE POSLOVE: Pare preče od zakona
PROFILI RUSKIH DPS INVESTITORA U CRNOJ GORI: Obavještajci kao slučajni biznismeni
-
Izdvojeno2 sedmiceANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS2 sedmicePRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
FOKUS3 sedmiceĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
OKO NAS1 sedmicaULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
DRUŠTVO3 sedmice18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU2 sedmiceBETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
ALTERVIZIJA3 sedmiceVeliki prelom
-
Izdvojeno2 sedmiceOPET O POZAJMICI I SUMNJIČENJU MILOJKA SPAJIĆA: Agenda za izbore i posao za tužilaštvo