Povežite se sa nama

INTERVJU

BILJANA MEDENICA, PLANINARKA IZ PODGORICE: Planinarenje je moj način života

Objavljeno prije

na

Na Pamir nijesam pošla sa željom da budem prva Crnogorka na nekom vrhu iznad 7000 metara, već sa željom da provedem tri sedmice u jednom do tada nepoznatom planinskom masivu. Postala sam prva Crnogorka kojoj je to pošlo za rukom, potpuno neplanirano, ali moram istaći da jeste privilegija biti prva, ali u ovom slučaju nije privilegija biti jedina

 

MONITOR: Šta je za Vas planirarenje?

MEDENICA: Planinarenje za mene ne predstavlja samo hobi, tj. ne predstavlja samo aktivnost koju obavljam zbog ličnog zadovoljstva, nego mogu reći da planinarenje za mene predstavlja prvenstveno način života. Boravak u prirodi predstavlja poseban osjećaj bila to šetnja pored nekog jezera ili zahtjevan uspon na neki od visokih planinskih vrhova.

MONITOR: Zašto ste se posvetili planinarenju? 

MEDENICA: Rođena sam u selu Lugovi kod Kolašina. Više puta sam ponavljala tu činjenicu u razgovorima, ali mislim da je baš to usmjerilo moj naćin života i sfere interesovanja koje sam razvila odrastajući u takvom okruženju. Kada odrastate u ,,zelenim” Lugovima pored rijeke Tare, sa prelijepim pogledom na obronke Ostrvice, Bjelasice i Sinjavine, sanjajući da ćete se jednoga dana popeti baš na te vrhove sa željom da vidite šta se to sve sa njih još vidi i ko su ljudi koji žive iza tih ,,brda” to umnogome ima uticaja na buduće sfere vašeg interesovanja.

Nakon završene srednje škole upisala sam Geografski fakultet u Nikšiću gdje sam uz jako dobre predavače nastavila da istražujem prirodu. Terenske nastave koje su sastavni djelovi pojedinih predmeta kao i pohađanje prvo geo-morfoloških kampova, a zatim i geo-ekoloških škola kao i škola sepeleologije imali su veliki značaj da ostanem vezana za prirodu i da se bavim njenim istraživanjem kroz speleologiju, planinarenje, penjane, kanjoning i ostale sportove u prirodi.

Preseljenjem u Podgoricu postala sam aktivan član Planinrskog kluba Komovi i od tada sam se malo više zainteresovala za visokogorstvo i poželjela da posjetim visoke planine i da se popnem na neke od njihovih vrhova.

Planinarenje jeste sport, ali postoje dva pravca – jedan koji vas vodi u planinu da pomjerate granice (u smislu visina) i da stalno razmišljate, kalkulišete kako dalje, za koliko vremena možete proći neku dionicu, koliko još ima do vrha, koji je sljedeći vrh…. Drugi pravac je da budete u planini sa istraživačkim motivom i da se na skoro isti način ,,obradujete” nekom potoku ili ledniku u podnožju vrha kao i pogledu sa vrha. Ja sam odabrala ovaj drugi pravac.

MONITOR: Prva ste Crnogorka koja se popela na vrh iznad 7.000 metara nadmorske visine – 2011. godine osvojili ste Lenjinov vrh na Pamiru visok 7.134 metra. Šta vam je to značilo? 

MEDENICA: Prvo, želim da naglasim  da se na vrhove penjete, oni se ne osvajaju. Vrhovi mogu da osvoje vas, ali vi njih ne! Tako sam ja uspjela da se popnem na Lenjinov vrh što mi je pričinilo veliko zadovoljstvo. Biti prvi put na nekom vrhu je posebno zadovoljstvo, pa sam tako i ja uživala na Lenjinovom vrhu. Posebno sam uživala, jer sam osjetila da se nalazim u blizini Himalaja. Himalaji su posebna planina za sve planinare i sama pomisao na njih razvija neka posebna osjećanja.

Boravak u Kirgistanu i na Pamiru je za mene imao posebnu draž, a i uzbuđenja nije nedostajalo – od gubljenja prtljaga po dolasku, do loših vremenskih uslova tokom silaska sa vrha, preko susreta tokom uspona sa ljudima koji su jako loše podnosili visinu… Ali sve je to jedna druga dimenzija koju imaju privilegiju da dožive samo oni koji odlaze u visoke planine. Jako je teško iz tople sobe sada opisati i približiti to iskustvo i osjećaj ljudima za koje odlazak u planinu ,,nije najpametnija stvar koju mogu da urade”.

Želim naglasiti da na Pamir nijesam pošla sa željom da budem prva Crnogorka na nekom vrhu iznad 7000 metara, već sa željom da provedem tri sedmice u jednom do tada nepoznatom planinskom masivu, a ako se pruži prilika za uspon na sam vrh to će biti posebno zadovoljstvo, privilegija. Tako je i bilo. Postala sam prva Crnogorka kojoj je to pošlo za rukom, potpuno neplanirano, ali moram istaći da jeste privilegija biti prva, ali u ovom slučaju nije privilegija biti jedina. Od 2011. godine je prošlo dosta vremena i nažalost ni jednoj djevojci iz Crne Gore nije se ukazala prilika (data sanša) da se popne na neki vrh iznad 7000 metara iako u Crnoj Gori trenutno postoji petnaestak djevojaka koje su bile na vrhovima iznad 5000 metara i koje su spremne da prihvate ovaj ili slične izazove.

MONITOR: Osvojili ste i Island Peak, 6189 metara visok vrh u Himalajima. Koje ste još poznate svjetske vrhove osvojili?

MEDENICA: Nakon uspona na planinske vrhove u Crnoj Gori i okruženju, pošla sam u Alpe (Mont Blanc 4810 mnvi,  Grand Paradiso 4061mnv), zatim su uslijedili usponi na Ararat (5137 mnv), Kavkaz (Elbrus 5624 mnv), Pamir (Lenjinov vrh 7134mnv), Atlas 4165 mnv, Akonkagvu 6962 mnv, Damavand 5610 mnv… Do sada sam tri puta boravila u Himalajima. Prvi put na treking turi oko Manaslua i Anapurne, zatim je uslijedio uspon na Tharpu Chuli (5663 mnv) i posljednji put na Island Peaku (6189 mnv).

MONITOR: Kao članica  prve ženske ekspedicije, koja je prije četiri godine krenula u osvajanje Himalaja, a u kojoj se nalazilo i sedam alpinistkinja iz Srbije, doživjeli ste zemljotres u tom području…

MEDENICA: Nepal je  25. aprila 2015. godine zadesio katastrofalan zemljotres u kome je stradalo 9.000 ljudi, a povrijeđeno oko 22.000. Prvi veći potres nas je zadesio u kampu C1 na Tharpu Chuliu. Imale smo veliku sreću da se bezbjedno spustimo do grada i kasnije uputimo kućama bez ikakvih posljedica. Jedno jako veliko iskustvo sa prirodnom nepogodom.

MONITOR: Crnogorcima je prirodno usađeno da vole, prosto  obožavaju svoje planine, kazao je svojeremeno poznati planinar dr Željko Poljak. Je li planinarenje privlačno našim djevojkama? 

MEDENICA: Slažem se sa ovom izjavom. U posljednje vrijeme je planinarenje jako popularizovano kod nas što je ,,u jednu ruku” dobro, ali se mora staviti malo veći akcenat na sigurnost u planini, tj. edukaciju planinara početnika kako treba prvenstveno da spakuju svoj ranac, kako da se obuku, šta da obuju, kako treba da se ponašaju u planini.

MONITOR: Ko je su po Vašem mišljenju najatraktvinije planine  u Crnoj Gori za planinarenje?

MEDENICA: Izdvojila bih Durmitor i Prokletije.

MONITOR: Vjerovatno kontaktirate sa planinarima iz drugih država koji dolaze u Crnu Goru. Koje ih planine najviše privlače?  

MEDENICA: Crna Gora ima jako interesantne planine za planinarenje, ali prema dosadašnjim saznanjima Durmitor i Prokletije su najinteresantnije za posjetu planinara iz drugih država. Moram naglasiti da su jako popularne/interesantne za planinarenje naše planinarske transferzale. PPT, koja povezuje Orjen, Lovcen i Rumiju, kao i CT1, koja povezuje Bukumirsko i Crno jezero preko Komova, Bjelasice i Sinjavine.

MONITOR: Da li ekološka država Crna Gora posvećuje dovoljno pažnje zaštiti prirodnih ljepota  naših planina? 

MEDENICA: Sigurna sam da taj segmenat zaštite prirodnih ljepota može da se odganizuje na mnogo bolji način. Prvenstveno se treba pozabaviti organizovanim odlaganjem otpada, a onda i održivijim upravljanjem prirodnim resursima kojima Crna Gora raspolaže.

MONITOR: Pored završenih raznih kurseva Vi ste i instruktor za uspostavljanje i obilježavanje planinskih staza. Jesu li staze obilježene na propisan način i ima li još koliko neobilježenih?

MEDENICA: Pojedini planinski masivi u Crnoj Gori su jako dobro markirani i obilježeni dok na drugima treba izvršiti dodatna obilježavanja, ali generalno može se zaključiti da je većina uspostavljenih planinarskih staza dobro obilježena. Orjen i Durmitor su masivi na kojima je mreža planinarsko- biciklističkih staza najbolje obilježena.

MONITOR: Vodič ste za teške planinarske ture. Da li su po Vašem mišljenju naši planinski vodiči dovoljno osposobljeni da planinarima pruže adekvatne informacije i drugu pomoć?  

MEDENICA: Kao i u svakom poslu imate profesionalce i one druge. Mišljenja sam da je većina vodiča u Crnoj Gori dobro osposobljena  za obavljanje ovoga odgovornog posla.

MONITOR: Često se dešava da se neko izgubi u planini zato što u njihov obilazak ide bez vodiča i bez dovoljno isustva. Šta takvima savjetujete da urade prije nego pođu u obilazak neke planine?

MEDENICA: Jedini način da se tome stane na kraj je uvođenje kaznene politike. Nedopustivo je da vi danas oko 19 sati uganete nogu na Durmitoru i pozovete 112 sa informacijom da se nalazite ,,u reonu Međeda”, a pritom ste bez osiguranja, u neadekvatnoj obući u odjeći, bez vodiča, vode i hrane i da vas neko spasava, rizikujući svoj život, a da za to ne snosite ama baš nikakve posljedice.

MONITOR: Pored planinarenja, sportskog penjanja i orijentiringa, bavite se i speleologijom…

MEDENICA: Prija mi da provodim vrijeme u prirodi i da je istražujem, tako da sa posebnim zadovoljstvom posjećujem speleološke objekte – jame i pećine. Crna Gora ima veliki broj neistraženih speleoloških objekata koje je pravo zadovoljstvo posjetiti. Ljudi najčešće imaju predrasude kada su u pitanju posjete speleološkim objektima. Zato je bitno da prođu speleološku školu i upoznaju se postepeno sa osnovama boravka u speleološkim objektima i nakon toga počnu da ih posjećuju. Takođe mogu poći prvo u neki uređeni speleološki objekat da steknu sliku kako ustvari može da izgleda speleološki objekat.

Ranije sam se bavila aktivnije orjentiringom i sportskim penjanjem, sada u manjoj mjeri. Moram priznati da u posljednje vrijeme najviše vremena provodim planinareći, mada visokogorstvo podrazumijeva i korišćenje tehnika alpinizma tako da su elementi penjanja zastupljeni tokom uspona na vrhove.

                                                     Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR SANJA BAUK, PREDAVAČ NA TEHNOLOŠKOM UNIVERZITETU U DURBANU, JUŽNA AFRIKA: Znanje je najvredniji resurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost

 

MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?

BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.

Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.

MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?

BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.

Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.

Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.

MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?

BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.

U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.

U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.

Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!

Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru

 

Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.

MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?

JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.

Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.

MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?

JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.

A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.

MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?

JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.

Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo