Povežite se sa nama

INTERVJU

BILJANA MEDENICA, PLANINARKA IZ PODGORICE: Planinarenje je moj način života

Objavljeno prije

na

Na Pamir nijesam pošla sa željom da budem prva Crnogorka na nekom vrhu iznad 7000 metara, već sa željom da provedem tri sedmice u jednom do tada nepoznatom planinskom masivu. Postala sam prva Crnogorka kojoj je to pošlo za rukom, potpuno neplanirano, ali moram istaći da jeste privilegija biti prva, ali u ovom slučaju nije privilegija biti jedina

 

MONITOR: Šta je za Vas planirarenje?

MEDENICA: Planinarenje za mene ne predstavlja samo hobi, tj. ne predstavlja samo aktivnost koju obavljam zbog ličnog zadovoljstva, nego mogu reći da planinarenje za mene predstavlja prvenstveno način života. Boravak u prirodi predstavlja poseban osjećaj bila to šetnja pored nekog jezera ili zahtjevan uspon na neki od visokih planinskih vrhova.

MONITOR: Zašto ste se posvetili planinarenju? 

MEDENICA: Rođena sam u selu Lugovi kod Kolašina. Više puta sam ponavljala tu činjenicu u razgovorima, ali mislim da je baš to usmjerilo moj naćin života i sfere interesovanja koje sam razvila odrastajući u takvom okruženju. Kada odrastate u ,,zelenim” Lugovima pored rijeke Tare, sa prelijepim pogledom na obronke Ostrvice, Bjelasice i Sinjavine, sanjajući da ćete se jednoga dana popeti baš na te vrhove sa željom da vidite šta se to sve sa njih još vidi i ko su ljudi koji žive iza tih ,,brda” to umnogome ima uticaja na buduće sfere vašeg interesovanja.

Nakon završene srednje škole upisala sam Geografski fakultet u Nikšiću gdje sam uz jako dobre predavače nastavila da istražujem prirodu. Terenske nastave koje su sastavni djelovi pojedinih predmeta kao i pohađanje prvo geo-morfoloških kampova, a zatim i geo-ekoloških škola kao i škola sepeleologije imali su veliki značaj da ostanem vezana za prirodu i da se bavim njenim istraživanjem kroz speleologiju, planinarenje, penjane, kanjoning i ostale sportove u prirodi.

Preseljenjem u Podgoricu postala sam aktivan član Planinrskog kluba Komovi i od tada sam se malo više zainteresovala za visokogorstvo i poželjela da posjetim visoke planine i da se popnem na neke od njihovih vrhova.

Planinarenje jeste sport, ali postoje dva pravca – jedan koji vas vodi u planinu da pomjerate granice (u smislu visina) i da stalno razmišljate, kalkulišete kako dalje, za koliko vremena možete proći neku dionicu, koliko još ima do vrha, koji je sljedeći vrh…. Drugi pravac je da budete u planini sa istraživačkim motivom i da se na skoro isti način ,,obradujete” nekom potoku ili ledniku u podnožju vrha kao i pogledu sa vrha. Ja sam odabrala ovaj drugi pravac.

MONITOR: Prva ste Crnogorka koja se popela na vrh iznad 7.000 metara nadmorske visine – 2011. godine osvojili ste Lenjinov vrh na Pamiru visok 7.134 metra. Šta vam je to značilo? 

MEDENICA: Prvo, želim da naglasim  da se na vrhove penjete, oni se ne osvajaju. Vrhovi mogu da osvoje vas, ali vi njih ne! Tako sam ja uspjela da se popnem na Lenjinov vrh što mi je pričinilo veliko zadovoljstvo. Biti prvi put na nekom vrhu je posebno zadovoljstvo, pa sam tako i ja uživala na Lenjinovom vrhu. Posebno sam uživala, jer sam osjetila da se nalazim u blizini Himalaja. Himalaji su posebna planina za sve planinare i sama pomisao na njih razvija neka posebna osjećanja.

Boravak u Kirgistanu i na Pamiru je za mene imao posebnu draž, a i uzbuđenja nije nedostajalo – od gubljenja prtljaga po dolasku, do loših vremenskih uslova tokom silaska sa vrha, preko susreta tokom uspona sa ljudima koji su jako loše podnosili visinu… Ali sve je to jedna druga dimenzija koju imaju privilegiju da dožive samo oni koji odlaze u visoke planine. Jako je teško iz tople sobe sada opisati i približiti to iskustvo i osjećaj ljudima za koje odlazak u planinu ,,nije najpametnija stvar koju mogu da urade”.

Želim naglasiti da na Pamir nijesam pošla sa željom da budem prva Crnogorka na nekom vrhu iznad 7000 metara, već sa željom da provedem tri sedmice u jednom do tada nepoznatom planinskom masivu, a ako se pruži prilika za uspon na sam vrh to će biti posebno zadovoljstvo, privilegija. Tako je i bilo. Postala sam prva Crnogorka kojoj je to pošlo za rukom, potpuno neplanirano, ali moram istaći da jeste privilegija biti prva, ali u ovom slučaju nije privilegija biti jedina. Od 2011. godine je prošlo dosta vremena i nažalost ni jednoj djevojci iz Crne Gore nije se ukazala prilika (data sanša) da se popne na neki vrh iznad 7000 metara iako u Crnoj Gori trenutno postoji petnaestak djevojaka koje su bile na vrhovima iznad 5000 metara i koje su spremne da prihvate ovaj ili slične izazove.

MONITOR: Osvojili ste i Island Peak, 6189 metara visok vrh u Himalajima. Koje ste još poznate svjetske vrhove osvojili?

MEDENICA: Nakon uspona na planinske vrhove u Crnoj Gori i okruženju, pošla sam u Alpe (Mont Blanc 4810 mnvi,  Grand Paradiso 4061mnv), zatim su uslijedili usponi na Ararat (5137 mnv), Kavkaz (Elbrus 5624 mnv), Pamir (Lenjinov vrh 7134mnv), Atlas 4165 mnv, Akonkagvu 6962 mnv, Damavand 5610 mnv… Do sada sam tri puta boravila u Himalajima. Prvi put na treking turi oko Manaslua i Anapurne, zatim je uslijedio uspon na Tharpu Chuli (5663 mnv) i posljednji put na Island Peaku (6189 mnv).

MONITOR: Kao članica  prve ženske ekspedicije, koja je prije četiri godine krenula u osvajanje Himalaja, a u kojoj se nalazilo i sedam alpinistkinja iz Srbije, doživjeli ste zemljotres u tom području…

MEDENICA: Nepal je  25. aprila 2015. godine zadesio katastrofalan zemljotres u kome je stradalo 9.000 ljudi, a povrijeđeno oko 22.000. Prvi veći potres nas je zadesio u kampu C1 na Tharpu Chuliu. Imale smo veliku sreću da se bezbjedno spustimo do grada i kasnije uputimo kućama bez ikakvih posljedica. Jedno jako veliko iskustvo sa prirodnom nepogodom.

MONITOR: Crnogorcima je prirodno usađeno da vole, prosto  obožavaju svoje planine, kazao je svojeremeno poznati planinar dr Željko Poljak. Je li planinarenje privlačno našim djevojkama? 

MEDENICA: Slažem se sa ovom izjavom. U posljednje vrijeme je planinarenje jako popularizovano kod nas što je ,,u jednu ruku” dobro, ali se mora staviti malo veći akcenat na sigurnost u planini, tj. edukaciju planinara početnika kako treba prvenstveno da spakuju svoj ranac, kako da se obuku, šta da obuju, kako treba da se ponašaju u planini.

MONITOR: Ko je su po Vašem mišljenju najatraktvinije planine  u Crnoj Gori za planinarenje?

MEDENICA: Izdvojila bih Durmitor i Prokletije.

MONITOR: Vjerovatno kontaktirate sa planinarima iz drugih država koji dolaze u Crnu Goru. Koje ih planine najviše privlače?  

MEDENICA: Crna Gora ima jako interesantne planine za planinarenje, ali prema dosadašnjim saznanjima Durmitor i Prokletije su najinteresantnije za posjetu planinara iz drugih država. Moram naglasiti da su jako popularne/interesantne za planinarenje naše planinarske transferzale. PPT, koja povezuje Orjen, Lovcen i Rumiju, kao i CT1, koja povezuje Bukumirsko i Crno jezero preko Komova, Bjelasice i Sinjavine.

MONITOR: Da li ekološka država Crna Gora posvećuje dovoljno pažnje zaštiti prirodnih ljepota  naših planina? 

MEDENICA: Sigurna sam da taj segmenat zaštite prirodnih ljepota može da se odganizuje na mnogo bolji način. Prvenstveno se treba pozabaviti organizovanim odlaganjem otpada, a onda i održivijim upravljanjem prirodnim resursima kojima Crna Gora raspolaže.

MONITOR: Pored završenih raznih kurseva Vi ste i instruktor za uspostavljanje i obilježavanje planinskih staza. Jesu li staze obilježene na propisan način i ima li još koliko neobilježenih?

MEDENICA: Pojedini planinski masivi u Crnoj Gori su jako dobro markirani i obilježeni dok na drugima treba izvršiti dodatna obilježavanja, ali generalno može se zaključiti da je većina uspostavljenih planinarskih staza dobro obilježena. Orjen i Durmitor su masivi na kojima je mreža planinarsko- biciklističkih staza najbolje obilježena.

MONITOR: Vodič ste za teške planinarske ture. Da li su po Vašem mišljenju naši planinski vodiči dovoljno osposobljeni da planinarima pruže adekvatne informacije i drugu pomoć?  

MEDENICA: Kao i u svakom poslu imate profesionalce i one druge. Mišljenja sam da je većina vodiča u Crnoj Gori dobro osposobljena  za obavljanje ovoga odgovornog posla.

MONITOR: Često se dešava da se neko izgubi u planini zato što u njihov obilazak ide bez vodiča i bez dovoljno isustva. Šta takvima savjetujete da urade prije nego pođu u obilazak neke planine?

MEDENICA: Jedini način da se tome stane na kraj je uvođenje kaznene politike. Nedopustivo je da vi danas oko 19 sati uganete nogu na Durmitoru i pozovete 112 sa informacijom da se nalazite ,,u reonu Međeda”, a pritom ste bez osiguranja, u neadekvatnoj obući u odjeći, bez vodiča, vode i hrane i da vas neko spasava, rizikujući svoj život, a da za to ne snosite ama baš nikakve posljedice.

MONITOR: Pored planinarenja, sportskog penjanja i orijentiringa, bavite se i speleologijom…

MEDENICA: Prija mi da provodim vrijeme u prirodi i da je istražujem, tako da sa posebnim zadovoljstvom posjećujem speleološke objekte – jame i pećine. Crna Gora ima veliki broj neistraženih speleoloških objekata koje je pravo zadovoljstvo posjetiti. Ljudi najčešće imaju predrasude kada su u pitanju posjete speleološkim objektima. Zato je bitno da prođu speleološku školu i upoznaju se postepeno sa osnovama boravka u speleološkim objektima i nakon toga počnu da ih posjećuju. Takođe mogu poći prvo u neki uređeni speleološki objekat da steknu sliku kako ustvari može da izgleda speleološki objekat.

Ranije sam se bavila aktivnije orjentiringom i sportskim penjanjem, sada u manjoj mjeri. Moram priznati da u posljednje vrijeme najviše vremena provodim planinareći, mada visokogorstvo podrazumijeva i korišćenje tehnika alpinizma tako da su elementi penjanja zastupljeni tokom uspona na vrhove.

                                                     Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo