Povežite se sa nama

INTERVJU

BILJANA MEDENICA, PLANINARKA IZ PODGORICE: Planinarenje je moj način života

Objavljeno prije

na

Na Pamir nijesam pošla sa željom da budem prva Crnogorka na nekom vrhu iznad 7000 metara, već sa željom da provedem tri sedmice u jednom do tada nepoznatom planinskom masivu. Postala sam prva Crnogorka kojoj je to pošlo za rukom, potpuno neplanirano, ali moram istaći da jeste privilegija biti prva, ali u ovom slučaju nije privilegija biti jedina

 

MONITOR: Šta je za Vas planirarenje?

MEDENICA: Planinarenje za mene ne predstavlja samo hobi, tj. ne predstavlja samo aktivnost koju obavljam zbog ličnog zadovoljstva, nego mogu reći da planinarenje za mene predstavlja prvenstveno način života. Boravak u prirodi predstavlja poseban osjećaj bila to šetnja pored nekog jezera ili zahtjevan uspon na neki od visokih planinskih vrhova.

MONITOR: Zašto ste se posvetili planinarenju? 

MEDENICA: Rođena sam u selu Lugovi kod Kolašina. Više puta sam ponavljala tu činjenicu u razgovorima, ali mislim da je baš to usmjerilo moj naćin života i sfere interesovanja koje sam razvila odrastajući u takvom okruženju. Kada odrastate u ,,zelenim” Lugovima pored rijeke Tare, sa prelijepim pogledom na obronke Ostrvice, Bjelasice i Sinjavine, sanjajući da ćete se jednoga dana popeti baš na te vrhove sa željom da vidite šta se to sve sa njih još vidi i ko su ljudi koji žive iza tih ,,brda” to umnogome ima uticaja na buduće sfere vašeg interesovanja.

Nakon završene srednje škole upisala sam Geografski fakultet u Nikšiću gdje sam uz jako dobre predavače nastavila da istražujem prirodu. Terenske nastave koje su sastavni djelovi pojedinih predmeta kao i pohađanje prvo geo-morfoloških kampova, a zatim i geo-ekoloških škola kao i škola sepeleologije imali su veliki značaj da ostanem vezana za prirodu i da se bavim njenim istraživanjem kroz speleologiju, planinarenje, penjane, kanjoning i ostale sportove u prirodi.

Preseljenjem u Podgoricu postala sam aktivan član Planinrskog kluba Komovi i od tada sam se malo više zainteresovala za visokogorstvo i poželjela da posjetim visoke planine i da se popnem na neke od njihovih vrhova.

Planinarenje jeste sport, ali postoje dva pravca – jedan koji vas vodi u planinu da pomjerate granice (u smislu visina) i da stalno razmišljate, kalkulišete kako dalje, za koliko vremena možete proći neku dionicu, koliko još ima do vrha, koji je sljedeći vrh…. Drugi pravac je da budete u planini sa istraživačkim motivom i da se na skoro isti način ,,obradujete” nekom potoku ili ledniku u podnožju vrha kao i pogledu sa vrha. Ja sam odabrala ovaj drugi pravac.

MONITOR: Prva ste Crnogorka koja se popela na vrh iznad 7.000 metara nadmorske visine – 2011. godine osvojili ste Lenjinov vrh na Pamiru visok 7.134 metra. Šta vam je to značilo? 

MEDENICA: Prvo, želim da naglasim  da se na vrhove penjete, oni se ne osvajaju. Vrhovi mogu da osvoje vas, ali vi njih ne! Tako sam ja uspjela da se popnem na Lenjinov vrh što mi je pričinilo veliko zadovoljstvo. Biti prvi put na nekom vrhu je posebno zadovoljstvo, pa sam tako i ja uživala na Lenjinovom vrhu. Posebno sam uživala, jer sam osjetila da se nalazim u blizini Himalaja. Himalaji su posebna planina za sve planinare i sama pomisao na njih razvija neka posebna osjećanja.

Boravak u Kirgistanu i na Pamiru je za mene imao posebnu draž, a i uzbuđenja nije nedostajalo – od gubljenja prtljaga po dolasku, do loših vremenskih uslova tokom silaska sa vrha, preko susreta tokom uspona sa ljudima koji su jako loše podnosili visinu… Ali sve je to jedna druga dimenzija koju imaju privilegiju da dožive samo oni koji odlaze u visoke planine. Jako je teško iz tople sobe sada opisati i približiti to iskustvo i osjećaj ljudima za koje odlazak u planinu ,,nije najpametnija stvar koju mogu da urade”.

Želim naglasiti da na Pamir nijesam pošla sa željom da budem prva Crnogorka na nekom vrhu iznad 7000 metara, već sa željom da provedem tri sedmice u jednom do tada nepoznatom planinskom masivu, a ako se pruži prilika za uspon na sam vrh to će biti posebno zadovoljstvo, privilegija. Tako je i bilo. Postala sam prva Crnogorka kojoj je to pošlo za rukom, potpuno neplanirano, ali moram istaći da jeste privilegija biti prva, ali u ovom slučaju nije privilegija biti jedina. Od 2011. godine je prošlo dosta vremena i nažalost ni jednoj djevojci iz Crne Gore nije se ukazala prilika (data sanša) da se popne na neki vrh iznad 7000 metara iako u Crnoj Gori trenutno postoji petnaestak djevojaka koje su bile na vrhovima iznad 5000 metara i koje su spremne da prihvate ovaj ili slične izazove.

MONITOR: Osvojili ste i Island Peak, 6189 metara visok vrh u Himalajima. Koje ste još poznate svjetske vrhove osvojili?

MEDENICA: Nakon uspona na planinske vrhove u Crnoj Gori i okruženju, pošla sam u Alpe (Mont Blanc 4810 mnvi,  Grand Paradiso 4061mnv), zatim su uslijedili usponi na Ararat (5137 mnv), Kavkaz (Elbrus 5624 mnv), Pamir (Lenjinov vrh 7134mnv), Atlas 4165 mnv, Akonkagvu 6962 mnv, Damavand 5610 mnv… Do sada sam tri puta boravila u Himalajima. Prvi put na treking turi oko Manaslua i Anapurne, zatim je uslijedio uspon na Tharpu Chuli (5663 mnv) i posljednji put na Island Peaku (6189 mnv).

MONITOR: Kao članica  prve ženske ekspedicije, koja je prije četiri godine krenula u osvajanje Himalaja, a u kojoj se nalazilo i sedam alpinistkinja iz Srbije, doživjeli ste zemljotres u tom području…

MEDENICA: Nepal je  25. aprila 2015. godine zadesio katastrofalan zemljotres u kome je stradalo 9.000 ljudi, a povrijeđeno oko 22.000. Prvi veći potres nas je zadesio u kampu C1 na Tharpu Chuliu. Imale smo veliku sreću da se bezbjedno spustimo do grada i kasnije uputimo kućama bez ikakvih posljedica. Jedno jako veliko iskustvo sa prirodnom nepogodom.

MONITOR: Crnogorcima je prirodno usađeno da vole, prosto  obožavaju svoje planine, kazao je svojeremeno poznati planinar dr Željko Poljak. Je li planinarenje privlačno našim djevojkama? 

MEDENICA: Slažem se sa ovom izjavom. U posljednje vrijeme je planinarenje jako popularizovano kod nas što je ,,u jednu ruku” dobro, ali se mora staviti malo veći akcenat na sigurnost u planini, tj. edukaciju planinara početnika kako treba prvenstveno da spakuju svoj ranac, kako da se obuku, šta da obuju, kako treba da se ponašaju u planini.

MONITOR: Ko je su po Vašem mišljenju najatraktvinije planine  u Crnoj Gori za planinarenje?

MEDENICA: Izdvojila bih Durmitor i Prokletije.

MONITOR: Vjerovatno kontaktirate sa planinarima iz drugih država koji dolaze u Crnu Goru. Koje ih planine najviše privlače?  

MEDENICA: Crna Gora ima jako interesantne planine za planinarenje, ali prema dosadašnjim saznanjima Durmitor i Prokletije su najinteresantnije za posjetu planinara iz drugih država. Moram naglasiti da su jako popularne/interesantne za planinarenje naše planinarske transferzale. PPT, koja povezuje Orjen, Lovcen i Rumiju, kao i CT1, koja povezuje Bukumirsko i Crno jezero preko Komova, Bjelasice i Sinjavine.

MONITOR: Da li ekološka država Crna Gora posvećuje dovoljno pažnje zaštiti prirodnih ljepota  naših planina? 

MEDENICA: Sigurna sam da taj segmenat zaštite prirodnih ljepota može da se odganizuje na mnogo bolji način. Prvenstveno se treba pozabaviti organizovanim odlaganjem otpada, a onda i održivijim upravljanjem prirodnim resursima kojima Crna Gora raspolaže.

MONITOR: Pored završenih raznih kurseva Vi ste i instruktor za uspostavljanje i obilježavanje planinskih staza. Jesu li staze obilježene na propisan način i ima li još koliko neobilježenih?

MEDENICA: Pojedini planinski masivi u Crnoj Gori su jako dobro markirani i obilježeni dok na drugima treba izvršiti dodatna obilježavanja, ali generalno može se zaključiti da je većina uspostavljenih planinarskih staza dobro obilježena. Orjen i Durmitor su masivi na kojima je mreža planinarsko- biciklističkih staza najbolje obilježena.

MONITOR: Vodič ste za teške planinarske ture. Da li su po Vašem mišljenju naši planinski vodiči dovoljno osposobljeni da planinarima pruže adekvatne informacije i drugu pomoć?  

MEDENICA: Kao i u svakom poslu imate profesionalce i one druge. Mišljenja sam da je većina vodiča u Crnoj Gori dobro osposobljena  za obavljanje ovoga odgovornog posla.

MONITOR: Često se dešava da se neko izgubi u planini zato što u njihov obilazak ide bez vodiča i bez dovoljno isustva. Šta takvima savjetujete da urade prije nego pođu u obilazak neke planine?

MEDENICA: Jedini način da se tome stane na kraj je uvođenje kaznene politike. Nedopustivo je da vi danas oko 19 sati uganete nogu na Durmitoru i pozovete 112 sa informacijom da se nalazite ,,u reonu Međeda”, a pritom ste bez osiguranja, u neadekvatnoj obući u odjeći, bez vodiča, vode i hrane i da vas neko spasava, rizikujući svoj život, a da za to ne snosite ama baš nikakve posljedice.

MONITOR: Pored planinarenja, sportskog penjanja i orijentiringa, bavite se i speleologijom…

MEDENICA: Prija mi da provodim vrijeme u prirodi i da je istražujem, tako da sa posebnim zadovoljstvom posjećujem speleološke objekte – jame i pećine. Crna Gora ima veliki broj neistraženih speleoloških objekata koje je pravo zadovoljstvo posjetiti. Ljudi najčešće imaju predrasude kada su u pitanju posjete speleološkim objektima. Zato je bitno da prođu speleološku školu i upoznaju se postepeno sa osnovama boravka u speleološkim objektima i nakon toga počnu da ih posjećuju. Takođe mogu poći prvo u neki uređeni speleološki objekat da steknu sliku kako ustvari može da izgleda speleološki objekat.

Ranije sam se bavila aktivnije orjentiringom i sportskim penjanjem, sada u manjoj mjeri. Moram priznati da u posljednje vrijeme najviše vremena provodim planinareći, mada visokogorstvo podrazumijeva i korišćenje tehnika alpinizma tako da su elementi penjanja zastupljeni tokom uspona na vrhove.

                                                     Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo