Povežite se sa nama

INTERVJU

BILJANA MEDENICA, PLANINARKA IZ PODGORICE: Planinarenje je moj način života

Objavljeno prije

na

Na Pamir nijesam pošla sa željom da budem prva Crnogorka na nekom vrhu iznad 7000 metara, već sa željom da provedem tri sedmice u jednom do tada nepoznatom planinskom masivu. Postala sam prva Crnogorka kojoj je to pošlo za rukom, potpuno neplanirano, ali moram istaći da jeste privilegija biti prva, ali u ovom slučaju nije privilegija biti jedina

 

MONITOR: Šta je za Vas planirarenje?

MEDENICA: Planinarenje za mene ne predstavlja samo hobi, tj. ne predstavlja samo aktivnost koju obavljam zbog ličnog zadovoljstva, nego mogu reći da planinarenje za mene predstavlja prvenstveno način života. Boravak u prirodi predstavlja poseban osjećaj bila to šetnja pored nekog jezera ili zahtjevan uspon na neki od visokih planinskih vrhova.

MONITOR: Zašto ste se posvetili planinarenju? 

MEDENICA: Rođena sam u selu Lugovi kod Kolašina. Više puta sam ponavljala tu činjenicu u razgovorima, ali mislim da je baš to usmjerilo moj naćin života i sfere interesovanja koje sam razvila odrastajući u takvom okruženju. Kada odrastate u ,,zelenim” Lugovima pored rijeke Tare, sa prelijepim pogledom na obronke Ostrvice, Bjelasice i Sinjavine, sanjajući da ćete se jednoga dana popeti baš na te vrhove sa željom da vidite šta se to sve sa njih još vidi i ko su ljudi koji žive iza tih ,,brda” to umnogome ima uticaja na buduće sfere vašeg interesovanja.

Nakon završene srednje škole upisala sam Geografski fakultet u Nikšiću gdje sam uz jako dobre predavače nastavila da istražujem prirodu. Terenske nastave koje su sastavni djelovi pojedinih predmeta kao i pohađanje prvo geo-morfoloških kampova, a zatim i geo-ekoloških škola kao i škola sepeleologije imali su veliki značaj da ostanem vezana za prirodu i da se bavim njenim istraživanjem kroz speleologiju, planinarenje, penjane, kanjoning i ostale sportove u prirodi.

Preseljenjem u Podgoricu postala sam aktivan član Planinrskog kluba Komovi i od tada sam se malo više zainteresovala za visokogorstvo i poželjela da posjetim visoke planine i da se popnem na neke od njihovih vrhova.

Planinarenje jeste sport, ali postoje dva pravca – jedan koji vas vodi u planinu da pomjerate granice (u smislu visina) i da stalno razmišljate, kalkulišete kako dalje, za koliko vremena možete proći neku dionicu, koliko još ima do vrha, koji je sljedeći vrh…. Drugi pravac je da budete u planini sa istraživačkim motivom i da se na skoro isti način ,,obradujete” nekom potoku ili ledniku u podnožju vrha kao i pogledu sa vrha. Ja sam odabrala ovaj drugi pravac.

MONITOR: Prva ste Crnogorka koja se popela na vrh iznad 7.000 metara nadmorske visine – 2011. godine osvojili ste Lenjinov vrh na Pamiru visok 7.134 metra. Šta vam je to značilo? 

MEDENICA: Prvo, želim da naglasim  da se na vrhove penjete, oni se ne osvajaju. Vrhovi mogu da osvoje vas, ali vi njih ne! Tako sam ja uspjela da se popnem na Lenjinov vrh što mi je pričinilo veliko zadovoljstvo. Biti prvi put na nekom vrhu je posebno zadovoljstvo, pa sam tako i ja uživala na Lenjinovom vrhu. Posebno sam uživala, jer sam osjetila da se nalazim u blizini Himalaja. Himalaji su posebna planina za sve planinare i sama pomisao na njih razvija neka posebna osjećanja.

Boravak u Kirgistanu i na Pamiru je za mene imao posebnu draž, a i uzbuđenja nije nedostajalo – od gubljenja prtljaga po dolasku, do loših vremenskih uslova tokom silaska sa vrha, preko susreta tokom uspona sa ljudima koji su jako loše podnosili visinu… Ali sve je to jedna druga dimenzija koju imaju privilegiju da dožive samo oni koji odlaze u visoke planine. Jako je teško iz tople sobe sada opisati i približiti to iskustvo i osjećaj ljudima za koje odlazak u planinu ,,nije najpametnija stvar koju mogu da urade”.

Želim naglasiti da na Pamir nijesam pošla sa željom da budem prva Crnogorka na nekom vrhu iznad 7000 metara, već sa željom da provedem tri sedmice u jednom do tada nepoznatom planinskom masivu, a ako se pruži prilika za uspon na sam vrh to će biti posebno zadovoljstvo, privilegija. Tako je i bilo. Postala sam prva Crnogorka kojoj je to pošlo za rukom, potpuno neplanirano, ali moram istaći da jeste privilegija biti prva, ali u ovom slučaju nije privilegija biti jedina. Od 2011. godine je prošlo dosta vremena i nažalost ni jednoj djevojci iz Crne Gore nije se ukazala prilika (data sanša) da se popne na neki vrh iznad 7000 metara iako u Crnoj Gori trenutno postoji petnaestak djevojaka koje su bile na vrhovima iznad 5000 metara i koje su spremne da prihvate ovaj ili slične izazove.

MONITOR: Osvojili ste i Island Peak, 6189 metara visok vrh u Himalajima. Koje ste još poznate svjetske vrhove osvojili?

MEDENICA: Nakon uspona na planinske vrhove u Crnoj Gori i okruženju, pošla sam u Alpe (Mont Blanc 4810 mnvi,  Grand Paradiso 4061mnv), zatim su uslijedili usponi na Ararat (5137 mnv), Kavkaz (Elbrus 5624 mnv), Pamir (Lenjinov vrh 7134mnv), Atlas 4165 mnv, Akonkagvu 6962 mnv, Damavand 5610 mnv… Do sada sam tri puta boravila u Himalajima. Prvi put na treking turi oko Manaslua i Anapurne, zatim je uslijedio uspon na Tharpu Chuli (5663 mnv) i posljednji put na Island Peaku (6189 mnv).

MONITOR: Kao članica  prve ženske ekspedicije, koja je prije četiri godine krenula u osvajanje Himalaja, a u kojoj se nalazilo i sedam alpinistkinja iz Srbije, doživjeli ste zemljotres u tom području…

MEDENICA: Nepal je  25. aprila 2015. godine zadesio katastrofalan zemljotres u kome je stradalo 9.000 ljudi, a povrijeđeno oko 22.000. Prvi veći potres nas je zadesio u kampu C1 na Tharpu Chuliu. Imale smo veliku sreću da se bezbjedno spustimo do grada i kasnije uputimo kućama bez ikakvih posljedica. Jedno jako veliko iskustvo sa prirodnom nepogodom.

MONITOR: Crnogorcima je prirodno usađeno da vole, prosto  obožavaju svoje planine, kazao je svojeremeno poznati planinar dr Željko Poljak. Je li planinarenje privlačno našim djevojkama? 

MEDENICA: Slažem se sa ovom izjavom. U posljednje vrijeme je planinarenje jako popularizovano kod nas što je ,,u jednu ruku” dobro, ali se mora staviti malo veći akcenat na sigurnost u planini, tj. edukaciju planinara početnika kako treba prvenstveno da spakuju svoj ranac, kako da se obuku, šta da obuju, kako treba da se ponašaju u planini.

MONITOR: Ko je su po Vašem mišljenju najatraktvinije planine  u Crnoj Gori za planinarenje?

MEDENICA: Izdvojila bih Durmitor i Prokletije.

MONITOR: Vjerovatno kontaktirate sa planinarima iz drugih država koji dolaze u Crnu Goru. Koje ih planine najviše privlače?  

MEDENICA: Crna Gora ima jako interesantne planine za planinarenje, ali prema dosadašnjim saznanjima Durmitor i Prokletije su najinteresantnije za posjetu planinara iz drugih država. Moram naglasiti da su jako popularne/interesantne za planinarenje naše planinarske transferzale. PPT, koja povezuje Orjen, Lovcen i Rumiju, kao i CT1, koja povezuje Bukumirsko i Crno jezero preko Komova, Bjelasice i Sinjavine.

MONITOR: Da li ekološka država Crna Gora posvećuje dovoljno pažnje zaštiti prirodnih ljepota  naših planina? 

MEDENICA: Sigurna sam da taj segmenat zaštite prirodnih ljepota može da se odganizuje na mnogo bolji način. Prvenstveno se treba pozabaviti organizovanim odlaganjem otpada, a onda i održivijim upravljanjem prirodnim resursima kojima Crna Gora raspolaže.

MONITOR: Pored završenih raznih kurseva Vi ste i instruktor za uspostavljanje i obilježavanje planinskih staza. Jesu li staze obilježene na propisan način i ima li još koliko neobilježenih?

MEDENICA: Pojedini planinski masivi u Crnoj Gori su jako dobro markirani i obilježeni dok na drugima treba izvršiti dodatna obilježavanja, ali generalno može se zaključiti da je većina uspostavljenih planinarskih staza dobro obilježena. Orjen i Durmitor su masivi na kojima je mreža planinarsko- biciklističkih staza najbolje obilježena.

MONITOR: Vodič ste za teške planinarske ture. Da li su po Vašem mišljenju naši planinski vodiči dovoljno osposobljeni da planinarima pruže adekvatne informacije i drugu pomoć?  

MEDENICA: Kao i u svakom poslu imate profesionalce i one druge. Mišljenja sam da je većina vodiča u Crnoj Gori dobro osposobljena  za obavljanje ovoga odgovornog posla.

MONITOR: Često se dešava da se neko izgubi u planini zato što u njihov obilazak ide bez vodiča i bez dovoljno isustva. Šta takvima savjetujete da urade prije nego pođu u obilazak neke planine?

MEDENICA: Jedini način da se tome stane na kraj je uvođenje kaznene politike. Nedopustivo je da vi danas oko 19 sati uganete nogu na Durmitoru i pozovete 112 sa informacijom da se nalazite ,,u reonu Međeda”, a pritom ste bez osiguranja, u neadekvatnoj obući u odjeći, bez vodiča, vode i hrane i da vas neko spasava, rizikujući svoj život, a da za to ne snosite ama baš nikakve posljedice.

MONITOR: Pored planinarenja, sportskog penjanja i orijentiringa, bavite se i speleologijom…

MEDENICA: Prija mi da provodim vrijeme u prirodi i da je istražujem, tako da sa posebnim zadovoljstvom posjećujem speleološke objekte – jame i pećine. Crna Gora ima veliki broj neistraženih speleoloških objekata koje je pravo zadovoljstvo posjetiti. Ljudi najčešće imaju predrasude kada su u pitanju posjete speleološkim objektima. Zato je bitno da prođu speleološku školu i upoznaju se postepeno sa osnovama boravka u speleološkim objektima i nakon toga počnu da ih posjećuju. Takođe mogu poći prvo u neki uređeni speleološki objekat da steknu sliku kako ustvari može da izgleda speleološki objekat.

Ranije sam se bavila aktivnije orjentiringom i sportskim penjanjem, sada u manjoj mjeri. Moram priznati da u posljednje vrijeme najviše vremena provodim planinareći, mada visokogorstvo podrazumijeva i korišćenje tehnika alpinizma tako da su elementi penjanja zastupljeni tokom uspona na vrhove.

                                                     Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BRANISLAV RADULOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA PRAVNIKA CRNE GORE: Pravom do pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoje kolege koje ne žele da učestvuju u nepravničkoj i populističkoj „raspravi“ koja obiluje nacionalizmom ili arogancijom. Drugi, nikada i nijesu  spremni da saopšte bilo koji svoj stav, za ili protiv, čekajući uvijek „oficijelni“

 

 

MONITOR: Povodom Monitorove  25. godišnjice, u oktobru 2015. godine, zapisali ste: „Samo su tri konstate u Crnoj Gori: Đukanović, Amfilohije i Monitor. U ovom trouglu stale su skoro sve ideološke, političke, kulturne i civilizacijske boje Crne Gore“. Da li se nešto promijenilo za nepunih pet godina?

RADULOVIĆ: Nije. Zato podsjećanje na nastavak navedenog citata: „ … u suverenoj Crnoj Gori trijangl „nesalomljivih“ ne posustaje. Jedan i dalje vlada, drugi kune, treći izlazi iz štampe. Kao i onog oktobra 1990. godine“.

MONITOR: Mogu li aktuelni protesti i primjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti poremetiti tu „ravnotežu“?

RADULOVIĆ: Građanin koji je za svog života promjenio četiri države (SFRJ, SRJ, SiCG, Crna Gora), a da nikada nije posjedovao pasoš, nema svijest o mirnom i demokratskom institutu smjene vlasti. I kada parolom „spasimo svetinje“ izažava sav svoj bunt prema nepravdama u sitemu – on živi i odslikava zajednicu koja je predpolitičko društvo.

Činjenica da javnu reakciju ne proizvede podatak da se npr. 155 milona državnog novca „investira“ u insolventno privredno društvo, a hiljade ljudi izađe na ulicu zbog spora da li treba voditi upravni ili sudski postupak za evidenciju crkvene/državne imovine, dokaz je da Crna Gora nije građansko društvo, sa izgrađenim sistemom vrijednosti. Građansko društvo ne stanuje u kolektivističkim umovima.

MONITOR: Da li će vlast insistirati na primjeni tog Zakona? Kolika je njegova upotrebna vrijednost u ovom trenutku?

RADULOVIĆ: „Zakon je zakon pa koliko opor bio“ zapisao je Valtazar Bogišić 1888. godine u Opštem imovinskom zakoniku. Predmetni zakon je donijet u ustavnoj proceduri i negova ustavnost se pretpostavlja, sve dok ne bude eventualno osporena pred Ustavnim sudom.

Ono šta se može sa sigurnošću predvidjeti je da će primjena čl. 63, koji se osporava, dovesti da nadležni organ za poslove imovine, u roku od godinu dana izvrši popis imovine (vjerskih objekata i zemljišta). Tek onda moguće je podnijeti zahtjev za upis prava svojine na tim nepokretnostima. Dakle, prvi efekat zakona biće da će se evidentirati „sporna“ imovina i tada će se službeni i sporovi na javnoj sceni izmjestiti sa „ugroženog pravoslavlja“ na materijalne dokaze o nespornom i zakonitom vlasništvu na konkretnim objektima.

Suštinski se u narednih godinu dana, osim postupka popisa, ništa bitno neće desiti, a svakako ne bilo kakva promjena u pravnom statusu ili  „upad u vjerske objekte“. U međuvremenu biće i institucionalno riješena dilema pred Ustavnim sudom oko eventualne ustavnosti pojedinih normi Zakona, u prvom redu ko je i u kojem postupku dužan dokazivati vlasništvo.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr Đorđe Čekrlija, profesor Filozofskog fakulteta u Banja Luci: U BiH postoje samo dominantno ljevoruki političari

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaki napredak u Bosni i Hercegovini je mikroskopski ukoliko nema opšteg sistematskog angažovanja koje je pokrenuto od strane države i njenih institucija (bez obzira kojeg nivoa vlasti), i kao takav niti će biti primjetan, niti će nešto značiti

 

 

MONITOR: I ove godine proslavljen je Dan Republike Srpske 9. januar. To je naišlo na brojna negativna reagovanja. Treba Ii RS da proslavlja taj dan? 

ČEKRLIJA: Iako se ovo pitanje predstavlja kao fundamentalno pitanje nakon svake Nove godine, meni se čini da je mnogo važnije koliko penzionera i djece gladuje tog istog dana. I na dan potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, i na dan prvog zasjedanja ZAVNOBIHA.

MONITOR: Visoki predstavnik Valetnin Incko u svom reagovanju kazao je da Republika Srpska nije država, kao što tvrdi član Predsjedništva Dodik, jer entiteti nisu države i da će o netačnim tvrdnjama o državnosti RS izvijestiti Vijeće sigurnosti UN.

ČEKRLIJA: Bez obzira na to što je svima sve jasno, isprazne polemike oko toga se i dalje vode. Ovo je jedna od takvih polemika koje služe samo da bi skrenule pažnju od stvarnih problema sa kojima se u Bosni i Hercegovini susrećemo. Što se konkretnog odgovora tiče, dovoljno je da svaki političar ili građanin pogleda šta piše na pasošu koji ima. Direktniji i jasniji odgovor od toga ne postoji.

MONITOR: I dalje se najavljuje otcjepljenje RS. Može li se to dogoditi?

ČEKRLIJA:Pitanje otcjepljenja RS na prvi pogled zvuči kao užasna opasnost u svim mogućim scenarijima. Međutim, ukoliko se pogleda unazad onda se stvari vide sasvim drugačije. Potenciranje otcjepljenja RS je prvo služilo kao krajnja odbrana koja se može angažovati kada situacija bude apsolutno neprihvatljiva. Zatim je nakon nekog vremena otcjepljenje postalo prijetnja ukoliko se budu osujećivao razvoj i napredak RS. Konačno otcjepljenje je danas u rukama političara postalo oruđe za svakodnevni politički rad. Meni se čini da je sam koncept otcjepljenja time izgubio svoju moć nad građanima i da u tu priču iskreno vjeruju oni koji bi vjerovali i u sve drugo što vođe kažu.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SCI. JULIJANA CICOVIĆ MASLOVAR, PSIHOLOŠKINJA  PSIHOTERAPEUTKINJA: Naše društvo ne brine o mentalnom zdravlju nacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi ne poznajemo kulturu ophođenja, ne preuzimamo odgovornost za svoje postupke i njihove posljedice, nemamo dovoljno poštovanja za sebe i druge, ne razvijamo toleranciju

 

MONITOR: Agresivnost je naša svakodnevica na ulici, u saobraćaju, u paralamentu, u komunikaciji sa neistomišljenicima… Šta je uzrok tome?

CICOVIĆ MASLOVAR: Više je uzroka, a jedan od ključnih je nepoštovanje zakona  i pravila u svim segmentima društvenog života, nikakvo ili neadekvatno sankcionisanje, te sveprisutni haos koji iz toga proizilazi. Takva atmosfera u društvu generiše veliku količinu frustracije koja može izazvati emocionalno stanje srdžbe, koja se, u određenim spoljašnjim okolnostima, ispolji kao agresivnost. Ta agresivnost se usmjerava na najpristupačnije ciljeve, tako da postajemo jedni drugima mete. Svaki pojedinac primjenjuje svoja pravila, snaga caruje i sila je jedini zakon. Međutim frustracije ne moraju nužno dovesti do agresivnog pražnjenja, već mogu proizvesti i različite konstruktivne akcije. Onda se postavlja pitanje zašto biramo destrukciju ili se nameće zaključak da nedostaje nešto i u našoj ličnoj moralnoj, obrazovnoj i duhovnoj vertikali. Mi ne poznajemo kulturu ophođenja, ne preuzimamo odgovornost za svoje postupke i njihove posljedice, mi nemamo dovoljno poštovanja za sebe i druge, ne razvijamo toleranciju.

MONITOR: Nasilje je sve učestalije i u porodici…

CICOVIĆ MASLOVAR: Ako znamo koliko su društvene krize  i urušavanje sistema vrijednosti ugrozili porodicu kao instituciju, koliko je patologija pojedinca raspostranjenija, koliko su se umnožili problemi sa zloupotrebom narkotika i alkohola, onda to nije neočekivana posljedica. Neočekivano je da država i njene institucije, iako se sve otvorenije ukazuje na problem porodičnog nasilja, još  nemaju adekvatne i efikasne mehanizme da se sa tim problemom bore.

MONITOR: Koji su danas najčešći oblici antisocijalnog ponašanja? 

CICOVIĆ MASLOVAR: Teško je odgovoriti generalno na ovo pitanje, jer je to širok spektar aktivnosti, a svaka od njih je različito zastupljena u različitim segmentima društva i različitim uzrasnim skupinama. Ali  ako govorimo uopšteno i uzmemo ono što je zajedničko svim oblicima antisocijalnog ponašanja, a to je da imaju za  posljedicu kršenje socijalnih pravila I/ili ugrožavanje drugih, onda su u našem društvu najrasprostranjeniji razni oblici korupcije, (ona u političkom vrhu, razni oblici nepotizma, davanje i primanje mita…).

MONITOR: Da li se građani kojima je to neophodno  obaćaju psiholozima i psihijatrima ili to izbjegavaju zbog patrijahalnog vaspitanja i iz drugih razloga?

CICOVIĆ MASLOVAR: Mislim da se ljudi danas obraćaju za pomoć više nego ranije, da se odnos prema psihičkim poremećajima ili poteškoćama mijenja,  manja je stigma u vezi sa tim. I dalje je problem to  što se javljaju tek onda kad su već razvili simptomatoligiju koja ih ometa u svakodnevnom funkcionisanju, a da je svjesnost o potrebi mentalne higijene još na jako niskom nivou. Psihoterapijska pomoć, kao vrsta tretmana u prevazilaženju psihičkih tegoba je još velika nepoznanica našim ljudima i put kojim se rjeđe ide, jer je to proces koji iziskuje da preuzmemo odgovornost za svoj život, da se posvetimo temeljnom preispitivanju i osvješćivanju vlastitih uvjerenja, stavova i ponašanja koji su uzrokovali psihički poremćaj.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. januara 2020. godine
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo