Povežite se sa nama

INTERVJU

OLJA KNEŽEVIĆ, KNJIŽEVNICA: Potraga za sopstvenom suštinom

Objavljeno prije

na

Imali smo veliku zemlju i velike planove i snove, za kojima smo onda dugo bili nostalgični, a možda i dalje jesmo, samo što, nadam se, sada se bolje s tim znamo nositi. Mislim, vrijeme bi bilo

 

Dobitnica prestižne V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman za 2019. godinu je Olja Knežević, za rukopis Katarina, velika i mala. Nakon objavljivanja knjige u Hrvatskoj, promocija je bila i u Crnoj Gori – u podgoričkoj knjižari Karver, u okviru festivala Odakle zovem, a nedavno u Budvi i u Tivtu. Olja Knežević je rođena u Podgorici, srednju školu je završila u SAD-u, diplomirala je engleski jezik i književnost u Beogradu, magistrirala kreativno pisanje u Londonu, a živi i radi u Zagrebu. Ovo je njena četvrta knjiga, nakon zbirke priča “Londonske priče juga” i romana “Milena & druge društvene reforme” i “Gospođa Black”.

MONITOR:  Dobitnica ste prestižne V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman za 2019. godinu. Kad se prisjetite konkursa i saznanja da ste laureatkinja, kako danas gledate na cjelokupan proces?

KNEŽEVIĆ: Dobro je što sam za vrijeme trajanja konkursa završila roman i shvatila da je to moja vrsta konkursa jer nemam kružook, protekciju, književno društvance ili pleme. Ja sam prava slobodna književnica koja može da pobijedi na poštenom anonimnom konkursu. I kad su me obavijestili da i jesam pobijedila, pomislila sam – naravno: to je moja vrsta nagrade. Pisci treba da budu subverzivni, a konkursi za književne nagrade – ako već postoje – anonimni.

MONITOR: U romanu, ispripovijedanom u prvom licu, prikazan je život žene rođene u glavnom gradu Crne Gore, njeno odrastanje, susret sa mračnim svijetom. Mnoštvo je motiva u romanu, ali jedan od najvažnijih je potraga za samom sobom.

KNEŽEVIĆ: Potraga je jedna od velikih umjetničkih tema, ili jedna od glavnih tema koje su zaleđe onima, da kažem, uže specijalizovanim. Svaka se potraga preokrene u shvatanje da se traga za sopstvenom suštinom i istinom. Katarina, kao moja najstarija i najzrelija junakinja, barem do sada, to će i shvatiti. Moje dvije prethodne junakinje, Milena i Valle Black, ni na kraju romana, još uvijek nisu bile potpuno svjesne da su u hepiendu, jer su od strane autorke, mene, “ostavljene” u času građenja dobrog odnosa sa samom sobom.

MONITOR: “Katarina, Velika i Mala” je roman i o ženskoj emancipaciji. Na kom je stadijumu danas ta emancipacija?

KNEŽEVIĆ: Zavisi gdje. Na brdovitom Balkanu, žene treba da rade na solidarnosti s drugim ženama, kao i na shvatanju da emancipacija podrazumijeva slobodu izbora, a ne preobražaj u muškarca u suknji. Takođe, čitava ljudska vrsta treba emancipaciju. Potpuna emancipacija žene dogodiće se kada ni muškarce ne bude stid da kaže da su feministi.

MONITOR: U svim Vašim knjigama, pa i u ovom romanu dotičete se i teme položaja pojedinca u društvu i njegovog uticaja na čovjeka – i u Crnoj Gori, Srbiji, Engleskoj. Koliko je važno pisati o aktuelnim političkim i društvenim zbivanjima i može li se uticati preko umjetnosti kako bi se mijenjala svakodnevica?

KNEŽEVIĆ: Ne bih angažmanom po svaku cijenu zamagljivala ono o čemu želim pisati. Neki pisci su samo aktivisti, jer se i tako može dograbiti kakva nagrada. Isto tako, ne bih na silu ni izbjegavala stvarnu situaciju u društvu – koje je u mojim knjigama uvijek jedan od likova – zato što se plašim da bih se zamjerila Vladi ili Ministarstvu kulture, ili kolegama koji žive od njihovih doprinosa. Pisati iz sebe, o pitanjima koja te se stvarno tiču, upustiti se u tebi iskreno važnu potragu… jedino se to broji. Simon de Bovoar zahtijevala je da je zovu književnicom, a ne filozofkinjom, jer je vjerovala da se kroz književnost može bolje obratiti ljudima, društvu, lakše doprijeti do njih, izraziti sumnju, zapitanost… Biram da joj vjerujem da je književnost i dalje toliko važna.

MONITOR: Junakinje Vaših romana su svojevrstan omaž ženama sa ovih prostora? Po čemu je Katarina drugačija od prethodnih likova?

KNEŽEVIĆ: Ona je završila trilogiju o tri doba žene. Na početku je treće dobi i zaista se mijenja, uz to svjesna te promjene. To je promjena na bolje. Žena tada spoznaje i prihvata sebe, s određenim duhovitim, pa i duhovnim odmakom od svakodnevnog života i velike brige o drugima. Katarina zna da je važnije kada se stvari promijene unutra, u njoj samoj, nego izvana.  Smije se, pleše – ili, jezikom bajki i arhetipova rečeno, postaje vještica.

MONITOR: Vaša djela se mogu okarakterisati kao generacijski romani. Bavite se generacijom koja je stasavala osamdesetih u jednoj prilično sređenoj zemlji. Koliko je ta generacija danas razočarana, raseljena…?

KNEŽEVIĆ: Evo došli smo u godine kada bi zaista bilo mnogo razmaženo i uzaludno biti razočaran. A raseljenih ima dosta, s tim što iseljavanje ne prestaje, i neka ne prestaju – neka idu mladi ljudi, to će im u svakom slučaju koristiti. A mi… Imali smo veliku zemlju i velike planove i snove, za kojima smo onda dugo bili nostalgični, a možda i dalje jesmo, samo što, nadam se, sada se bolje s tim znamo nositi. Mislim, vrijeme bi bilo. Možemo i dalje imati nostalgiju za tim osjećajem kako je moglo biti, a nikada neće biti, ali smo valjda u međuvremenu nešto ipak od svog života i napravili.

MONITOR: Djeluje da Vam je Podgorica i ovaj mentalitet i dalje veoma inspirativan?

KNEŽEVIĆ: Ovo je moja teritorija i ja se, kada tu dođem, kao pravi hibrid priključim na struju i napunim. Ne bježim od svojih iskustava, zemlje, jezičkih unikatnosti, ljudi koje sam upoznavala i koji su mislili da mi pričaju neke lokalne priče… a ja sam oduvijek nekako te priče slušala kao da su univerzalne.

MONITOR: Katarina će uskoro imati “novi život”?

KNEŽEVIĆ: Katarina, Velika i Mala adaptirana je za radijsko prikazivanje na dramskom programu hrvatskog radija kao radio-roman u pet nastavaka. Katarinu čita i glumi Jadranka Đokić, prvakinja HNK, a ostali su glumci takođe izvrsni: Doris Šarić Kukuljica, Sara Stanić, Jasna Bilušić, Nikola Blaće, Gordana Gadžić, Nikša Butijer. Za radio roman je adaptirala i režirala Hana Veček. Prisustvovala sam generalnoj probi i prvom danu snimanja, kada su se snimali i dijalozi, na kojima sam radila s glumcima. Bilo je sjajno, snimanje u studiju bio je jedan od meni najljepših dana u ovoj godini, od kada je roman nagrađen i objavljen. Uskoro će početi da se emituje.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo