Povežite se sa nama

INTERVJU

OLJA KNEŽEVIĆ, KNJIŽEVNICA: Potraga za sopstvenom suštinom

Objavljeno prije

na

Imali smo veliku zemlju i velike planove i snove, za kojima smo onda dugo bili nostalgični, a možda i dalje jesmo, samo što, nadam se, sada se bolje s tim znamo nositi. Mislim, vrijeme bi bilo

 

Dobitnica prestižne V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman za 2019. godinu je Olja Knežević, za rukopis Katarina, velika i mala. Nakon objavljivanja knjige u Hrvatskoj, promocija je bila i u Crnoj Gori – u podgoričkoj knjižari Karver, u okviru festivala Odakle zovem, a nedavno u Budvi i u Tivtu. Olja Knežević je rođena u Podgorici, srednju školu je završila u SAD-u, diplomirala je engleski jezik i književnost u Beogradu, magistrirala kreativno pisanje u Londonu, a živi i radi u Zagrebu. Ovo je njena četvrta knjiga, nakon zbirke priča “Londonske priče juga” i romana “Milena & druge društvene reforme” i “Gospođa Black”.

MONITOR:  Dobitnica ste prestižne V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman za 2019. godinu. Kad se prisjetite konkursa i saznanja da ste laureatkinja, kako danas gledate na cjelokupan proces?

KNEŽEVIĆ: Dobro je što sam za vrijeme trajanja konkursa završila roman i shvatila da je to moja vrsta konkursa jer nemam kružook, protekciju, književno društvance ili pleme. Ja sam prava slobodna književnica koja može da pobijedi na poštenom anonimnom konkursu. I kad su me obavijestili da i jesam pobijedila, pomislila sam – naravno: to je moja vrsta nagrade. Pisci treba da budu subverzivni, a konkursi za književne nagrade – ako već postoje – anonimni.

MONITOR: U romanu, ispripovijedanom u prvom licu, prikazan je život žene rođene u glavnom gradu Crne Gore, njeno odrastanje, susret sa mračnim svijetom. Mnoštvo je motiva u romanu, ali jedan od najvažnijih je potraga za samom sobom.

KNEŽEVIĆ: Potraga je jedna od velikih umjetničkih tema, ili jedna od glavnih tema koje su zaleđe onima, da kažem, uže specijalizovanim. Svaka se potraga preokrene u shvatanje da se traga za sopstvenom suštinom i istinom. Katarina, kao moja najstarija i najzrelija junakinja, barem do sada, to će i shvatiti. Moje dvije prethodne junakinje, Milena i Valle Black, ni na kraju romana, još uvijek nisu bile potpuno svjesne da su u hepiendu, jer su od strane autorke, mene, “ostavljene” u času građenja dobrog odnosa sa samom sobom.

MONITOR: “Katarina, Velika i Mala” je roman i o ženskoj emancipaciji. Na kom je stadijumu danas ta emancipacija?

KNEŽEVIĆ: Zavisi gdje. Na brdovitom Balkanu, žene treba da rade na solidarnosti s drugim ženama, kao i na shvatanju da emancipacija podrazumijeva slobodu izbora, a ne preobražaj u muškarca u suknji. Takođe, čitava ljudska vrsta treba emancipaciju. Potpuna emancipacija žene dogodiće se kada ni muškarce ne bude stid da kaže da su feministi.

MONITOR: U svim Vašim knjigama, pa i u ovom romanu dotičete se i teme položaja pojedinca u društvu i njegovog uticaja na čovjeka – i u Crnoj Gori, Srbiji, Engleskoj. Koliko je važno pisati o aktuelnim političkim i društvenim zbivanjima i može li se uticati preko umjetnosti kako bi se mijenjala svakodnevica?

KNEŽEVIĆ: Ne bih angažmanom po svaku cijenu zamagljivala ono o čemu želim pisati. Neki pisci su samo aktivisti, jer se i tako može dograbiti kakva nagrada. Isto tako, ne bih na silu ni izbjegavala stvarnu situaciju u društvu – koje je u mojim knjigama uvijek jedan od likova – zato što se plašim da bih se zamjerila Vladi ili Ministarstvu kulture, ili kolegama koji žive od njihovih doprinosa. Pisati iz sebe, o pitanjima koja te se stvarno tiču, upustiti se u tebi iskreno važnu potragu… jedino se to broji. Simon de Bovoar zahtijevala je da je zovu književnicom, a ne filozofkinjom, jer je vjerovala da se kroz književnost može bolje obratiti ljudima, društvu, lakše doprijeti do njih, izraziti sumnju, zapitanost… Biram da joj vjerujem da je književnost i dalje toliko važna.

MONITOR: Junakinje Vaših romana su svojevrstan omaž ženama sa ovih prostora? Po čemu je Katarina drugačija od prethodnih likova?

KNEŽEVIĆ: Ona je završila trilogiju o tri doba žene. Na početku je treće dobi i zaista se mijenja, uz to svjesna te promjene. To je promjena na bolje. Žena tada spoznaje i prihvata sebe, s određenim duhovitim, pa i duhovnim odmakom od svakodnevnog života i velike brige o drugima. Katarina zna da je važnije kada se stvari promijene unutra, u njoj samoj, nego izvana.  Smije se, pleše – ili, jezikom bajki i arhetipova rečeno, postaje vještica.

MONITOR: Vaša djela se mogu okarakterisati kao generacijski romani. Bavite se generacijom koja je stasavala osamdesetih u jednoj prilično sređenoj zemlji. Koliko je ta generacija danas razočarana, raseljena…?

KNEŽEVIĆ: Evo došli smo u godine kada bi zaista bilo mnogo razmaženo i uzaludno biti razočaran. A raseljenih ima dosta, s tim što iseljavanje ne prestaje, i neka ne prestaju – neka idu mladi ljudi, to će im u svakom slučaju koristiti. A mi… Imali smo veliku zemlju i velike planove i snove, za kojima smo onda dugo bili nostalgični, a možda i dalje jesmo, samo što, nadam se, sada se bolje s tim znamo nositi. Mislim, vrijeme bi bilo. Možemo i dalje imati nostalgiju za tim osjećajem kako je moglo biti, a nikada neće biti, ali smo valjda u međuvremenu nešto ipak od svog života i napravili.

MONITOR: Djeluje da Vam je Podgorica i ovaj mentalitet i dalje veoma inspirativan?

KNEŽEVIĆ: Ovo je moja teritorija i ja se, kada tu dođem, kao pravi hibrid priključim na struju i napunim. Ne bježim od svojih iskustava, zemlje, jezičkih unikatnosti, ljudi koje sam upoznavala i koji su mislili da mi pričaju neke lokalne priče… a ja sam oduvijek nekako te priče slušala kao da su univerzalne.

MONITOR: Katarina će uskoro imati “novi život”?

KNEŽEVIĆ: Katarina, Velika i Mala adaptirana je za radijsko prikazivanje na dramskom programu hrvatskog radija kao radio-roman u pet nastavaka. Katarinu čita i glumi Jadranka Đokić, prvakinja HNK, a ostali su glumci takođe izvrsni: Doris Šarić Kukuljica, Sara Stanić, Jasna Bilušić, Nikola Blaće, Gordana Gadžić, Nikša Butijer. Za radio roman je adaptirala i režirala Hana Veček. Prisustvovala sam generalnoj probi i prvom danu snimanja, kada su se snimali i dijalozi, na kojima sam radila s glumcima. Bilo je sjajno, snimanje u studiju bio je jedan od meni najljepših dana u ovoj godini, od kada je roman nagrađen i objavljen. Uskoro će početi da se emituje.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR SANJA BAUK, PREDAVAČ NA TEHNOLOŠKOM UNIVERZITETU U DURBANU, JUŽNA AFRIKA: Znanje je najvredniji resurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost

 

MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?

BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.

Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.

MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?

BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.

Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.

Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.

MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?

BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.

U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.

U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.

Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!

Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru

 

Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.

MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?

JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.

Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.

MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?

JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.

A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.

MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?

JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.

Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo