Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Marks, Mao, Markuze

Objavljeno prije

na

Pozitivno mišljenje o socijalizmu među mladima u SAD je najraširenijeu posljednjih četrdeset godina.  Na  nedavnoj velikoj naučnoj konferenciji na Univerzitetu Kalifornije u Santa Barbari, videjlo se da najbolji poznavaoci života i djela  Herberta Markuzea,  nimalo nisu posustali u  vjeri u konačni trijumf ljevičarskih ideja socijalne pravde, jednakosti i internacionalizma

 

Međunarodna asocijacija koja se bavi izučavanjem života i djela njemačko-američkog filozofa jevrejskog porijekla Herberta Markuzea (1898-1979), čiji sam član već skoro deset godina,organizovala je nedavno veliku naučnu konferenciju na Univerzitetu Kalifornije u Santa Barbari. Na ovom univerzitetu kao profesor istorije radi Markuzeov unuk Harold, a u gradu živi i Markuzeov devedeset-jednogodišnji sin Piter. Sa Haroldom se poznajem još od 1997. godine kada sam prvi na internetu napravio veb stranicu o Herbertu Markuzeu, a sa Piterom sam se upoznao 2011. na konferenciji u Filadelfiji. Kao i tada, i na ovoj konferenciji su bili prisutni najpoznatiji tumači Markuzeovog opusa Daglas Kelner, Arnold Far, Čarls Rajc, Endi Lamas, i Piter-Ervin Jansen. Bilo mi ih je drago sve ponovo vidjeti i primijetiti da nimalo nisu posustali u svojoj vjeri u konačni trijumf ljevičarskih ideja socijalne pravde, jednakosti i internacionalizma.

Glavna tema konferencije je bila uloga markuzeovske kritičke teorije u tzv. tamnim vremenima (kao što je naše), kao i budućnost socijalizma kao političkog, ekonomskog i društvenog uređenja. Možda će se mnogi iznenaditi, ali pozitivno mišljenje o socijalizmu među mladim ljudima u SAD je najraširenijeu posljednjih četrdeset godina. Prema jednom istraživanju iz januara 2019., 61 odsto mladih između 18 i 24 godine i 51 odsto onih između 25 i 34 godine se odnose pozitivno prema socijalizmu. Drugo istraživanje iz maja 2019. pokazuje da 43 odsto ispitanika svih uzrasta smatra da je socijalizam dobra stvar.To je još uvijek manje od polovine, ali se ipak rast popularnosti socijalizma teško može ignorisati. I, zbilja, politički program jednog od najpoznatijih američkih političara i kandidata za predsjedničku nominaciju u okviru Demokratske partije, senatora Bernija Sendersa, sa insistiranjem na besplatnom visokom obrazovanju i državnom zdravstvenom osiguranju za sve, ima sve odlike socijalističkog pogleda na svijet. Sendersova koleginica iz Senata, Elizabet Voren, koja, po mom mišljenju, ima najveće šanse da postane predsjednička kandidatkinja Demokratske partije i bude direktna rivalka presjedniku Donaldu Trampu u novembru 2020., je takođe u svoj program uključila određene socijalističke ideje, posebno po pitanju regulisanja makro ekonomskih procesa, mada u manjoj mjeri nego Senders. Nije zbog toga čudno što Tramp u svim značajnim izlaganjima (a ponekad i na tviteru) žestoko kritikuje socijalizam i tzv. radikalne ljevičare. Zar bi im  pridavao toliku pažnju da ne osjeća (Tramp ima izoštren politički instinkt) da mu predstavljaju mnogo veću prijetnju nego konvencionalni, neoliberalni pripadnici političkog establišmenta Demokrata?

Međutim, treba imati na umu da čak ni Sendersov socijalizam ne odražava ono što je o socijalizmu pisao Markuze. Dok se Senders, sasvim opravdano i pravilno, zalaže za kvantitativno poboljšanje životnih i radnih uslova običnih ljudi, u centru Markuzeove misli je bila kvalitativna transformacija ljudske prirode kao takve. Markuze je razmatrao mogućnosti ne samo prijeko potrebnih političkih i ekonomskih promjena, nego i mogućnosti korijenitih izmjenau ljudskim potrebama, željama i nagonima. Poznate su Markuzeove teze o putevima sublimacije agresivnih nagona, o načinima širenja Erosa u društvu, o tome kako da rad postane igra. Zbog toga se mnogima čini da je Markuze u svojim filozofskim promišljanjima išao stopama Marksa i Maoa kao filozof utopije.

Ipak, po Markuzeovom mišljenju, „utopija“ za koju se zalagao nije uopšte bila utopija nego je samo izgledala nemoguće iz perspektive kapitalističkog statusa kvo. Drugim riječima, on je vjerovao da svi materijalni preduslovi za realizovanje „utopije“ već postoje ida se uspostavljanjem drugačije tj. socijalističke organizacije raspodjele „utopija“može ostvariti u praksi. Poznata je njegova izjava iz 1967.:„Danas imamo kapacitet da pretvorimo ovaj svijet u pakao i već smo daleko odmakli na tom putu. U isto vrijeme, imamo kapacitet i da ga pretvorimo u suprotnost paklu.“

Pedeset godina kasnije, kapacitet za destrukciju se još više uvećao, ali se ni opozicija nije potpuno predala. Bez iluzija, ali i bez defetizma, borba za socijalističku budućnost se nastavlja.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

DRUGA AMERIKA

Vihori američkih kriza

Objavljeno prije

na

Sistemska kriza američkog društva nastala trijumfom neoliberalnog ekonomskog modela za vrijeme predsjedničkog mandata Ronalda Regana sada samo dobija svoje terminalne oblike

 

Ovih dana je gradonačelnica San Franciska London Brid proglasila večernji policijski čas na neodređeno vrijeme. Ne zbog korona virusa, kao što je to bio slučaj u nekim evropskim državama, nego zbog rušilačkih nemira koji su zahvatili sve velike američke gradove. Tako se na jednu veliku krizu odmah nadovezala druga. Rješavanje ozbiljnih epidemioloških problema se zakomplikovalo dubokim političko-društvenim konfrontacijama.

Te konfrontacije, naravno, nisu ništa novo. Sistemska kriza američkog društva nastala trijumfom neoliberalnog ekonomskog modela za vrijeme predsjedničkog mandata Ronalda Regana sada samo dobija svoje terminalne oblike. Prije desetak godina, pokret  Occupy Wall Street je ukazivao na dramatično ekonomsko raslojavanje u američkom društvu. Od tada se jaz između bogatih i siromašnih  povećavao. Beskućnici su postali vidljivi na svakom koraku. Usred novokomponovane raskoši staklenih zgrada i privilegija zaposlenih u korporativnim gigantima koji rukovode društvenim mrežama, hiljade ljudi živi na ulicama. Sjedište Tvitera u San Francisku je, na primjer, okruženo desetinama šatora jednog beskućničkog kampa.

U isto vrijeme, oni koji treba da ovakve i slične probleme rješavaju, jer su za to izabrani i plaćeni od strane građana, su žestoko ideološki podijeljeni. Jedna moćna frakcija američke političke elite bi željela da nastavi sve po starom, dok druga, predvođena predsjednikom Donaldom Trampom, želi da nametne novi, otvoreno ksenofobni, nacionalistički model. To su dva slijepa, nerazumna puta koja cijelu zemlju guraju u haos i krah.

Dobro je, međutim, da obični građani još uvijek pružaju otpor prelivanju perfidnih okršaja vrhuške u njihovu svakodnevnicu. Izjave većine učesnika nemira u Mineapolisu, izazvanih ubistvom Afroamerikanca Džordža Flojda od strane Derika Šovena, pripadnika gradske policije sa predistorijom brutalnog ponašanja (jeziva slučajnost – to prezime, po Francuzu Nikolasu Šovenu, je ušlo u osnovu riječi šovinizam), pokazuju da su oni izgubili povjerenje u političke elite obje partije i da traže neki treći put. Put koji bi gradio, a ne rušio mostove i koji bi vodio ka ispravljanju nepravdi i nejednakosti, ka povjerenju i pomirenju između različitih društvenih grupa.

Tog puta, nažalost, za sada nema. Nema ni lidera koji bi ga mogli definisati kao što je to radio, na primjer, Martin Luter King šesdesetih godina prošlog vijeka. Njegova ocjena tadašnjih pobuna važi i danas. „Pobuna je jezik onih čiji se glas ne čuje.“ Pobune koje je King organizovao i predvodio su bile masovne i nenasilne. Njihov rezultat su bile značajne izmjene zakona koje su dovele do širenja ljudskih i građanskih sloboda u američkom društvu. Naravno, do pravednog društva je ostalo još mnogo toga da se uradi (inače ne bi došlo do Flojdovog ubistva), ali su smjernice i „znakovi pored puta“ kojim se mora ići ostavljeni za buduće generacije. Slike razbijenih izloga i opustošenih i zapaljenih prodavnica ne smiju ni u kom slučaju biti to po čemu će se ovi nemiri pamtiti.

Jasno je da će izuzetno teška biti borba da se nemiri, čiji smo svjedoci, pamte po nečem dobrom, na primjer, po rezultatima koji će pozitivno uticati na klimu u američkom društvu. Ni Trampovoj administraciji ni njegovim protivnicima nije u interesu da situaciju smiruju. Suština njihove reakcije će biti prebacivanje odgovornosti na drugu stranu, što će podjele učiniti još nepremostivijim. Tramp će za sve optuživati anarhiste, liberalne masovne medije i njihove finansijske sponzore, dok će Demokrate krivicu svaljivati na bjelačke rasiste i strane (ruske) plaćenike i agente uticaja. U frenetičnoj izbornoj godini – kada je na tacni ne samo predsjednički mandat, nego i obje kuće Kongresa – nijedna strana neće biti spremna da sebe pogleda u ogledalo. A, kako stvari stoje, to se neće desiti ni poslije izbora, ma ko na njima pobijedio.

Neki će možda u intervenciji američke vojske tražiti spas od društvenih lomova. Međutim, kao što su pokazali primjeri Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, iluzorno je očekivati da vojni vrh bude mimo podjela i predrasuda društva u cijelini.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Lenjin, čovjek budućnosti?

Objavljeno prije

na

Vlast Lenjina i boljševika je sada samo jedno krupno, okončano poglavlje u istoriji 20. vijeka. Ali, s obzirom na to da ni siromaštvo ni društvena nepravda i nejednakost nisu iskorijenjeni, motivi Lenjinove borbe neće izgubiti na aktuelnosti ni u 21. vijeku

 

Stogodišnjicu rođenja Vladimira Iljiča Lenjina 22. aprila 1970. godine proslavljali su milioni ljudi širom zemaljske kugle. Sada, pedeset godina kasnije, njihov broj je dramatično smanjen. U međuvremenu je nestala Lenjinova državno-ideološka kreacija Sovjetski Savez, kao i cijeli socijalistički blok u Evropi. Tu i tamo još se drži poneki nominalno komunistički režim, koji je, međutim, odavno napustio lenjinističke političke principe. Da li je došlo vrijeme da se objektivno sagledaju Lenjinov lik i djelo? Ko je bio taj zagonetni čovjek sa Volge, oslobodilac porobljenog čovječanstva ili zločinački prestupnik gigantskih razmjera?

Lenjinova porodična istorija je spoj Evrope i Azije. Njegova majka Marija Blank, bila je potomkinja Jevreja, Njemaca i Šveđana, a otac Ilja centralno-azijskih nacija, Čuvaša i Kalmika. Njegovo djetinjstvo i mladost su obilježile porodične tragedije: rana smrt oca, stariji brat Aleksandar pogubljen zbog učešća u zavjeri protiv cara Aleksandra Trećeg, sestra Olga umrla od tifusa. Kroz sve to, međutim, uviđa se jaka figura majke. Ona je do same smrti u dubokoj starosti podržavala revolucionarne promjene, i sva njena djeca, ne samo Lenjin, su „živjela” revolucijom. Bili su zatvarani i protjerivani, ali nisu odustajali. Lenjin je više od petnaest godina živio van Rusije.

U Lenjinovoj mladosti bilo je mnogo radikalnih pokreta i udruženja u Rusiji. Ipak, samo je njegova Socijaldemokratska radnička partija, kasnije zbog unutarpartijske podjele nazvana boljševičkom, uspjela, uprkos teroru carskog režima, da opstane, dođe na vlast, i da se na vlasti održi. U čemu je bila suština Lenjinovog političkog uspjeha?

Prvo, Lenjin je bio genijalni organizator. Znao je kako da stvori čvrstu organizacionu strukturu i da pronađe i uključi najsposobnije ljude. Član boljševičke partije je mogao biti samo neko ko se pokazao na terenu. Nije slučajno Staljin kasnije označio boljševike kao „ljude posebnog kova”. Nije bilo mjesta u partiji za velike govornike, karijeriste i navijače sa klupe.

Drugo, Lenjin je shvatio važnost postojanja ozbiljnog sredstva informisanja. Formirao je novinu Iskra koja je imala saradnike iz svih krajeva Rusije i predstavljala platformu oko koje se mogao mobilisati narod, duboko nezadovoljan korupcijom i brutalnošću carskih činovnika.

Treće, Lenjin je, slijedeći Marksa, svoju političku ciljnu grupu vidio u radnicima, i to posebno u kvalifikovanim radnicima koji su već imali određeni autoritet u svojoj sredini. To je omogućilo boljševicima da steknu veliku popularnost u ruskim industrijskim centrima u kojima su kasnije i otpočele oružane akcije. Radnicima su se tada pridružili nezadovoljni vojnici, dok su sa seljacima odnosi bili mnogo komplikovaniji. Poslije Lenjinove smrti, mnogo je krvi bilo proliveno da se od ruskog seljaka napravi komunista. Kolektivizacija je bila jedno od najvećih stradanja u ruskoj istoriji. Slično je bilo i sa procesom uvođenja ateizma.

Naravno, uz sve ovo, Lenjin je imao i dosta političke i geopolitičke sreće. Teško da bi uopšte došlo čak i do mogućnosti, a kamoli do uspjeha boljševičkog prevrata, da se Rusija nije nalazila u već trećoj godini svjetskog rata u kome je njena vojska trpjela poraz za porazom, a političke partije koje su preuzele vlast poslije careve abdikacije nisu bile sposobne da preokrenu stanje stvari. Tako se narod, već razočaran u cara, teško razočarao i u njegove prozapadne kritičare i bio spreman da da šansu nekom trećem. A taj treći je ponudio najčarobniji mogući program: „Mir vojnicima, zemlju seljacima, hleb radnicima.” Ko je tome mogao da odoli? Kasnije, kada su slatka obećanja počela da čile, boljševička tajna policija tzv. čekisti su se već bili izvještili da eliminišu neposlušne. Sistem je brzo počeo da degradira i pretvara se u suprotnost sopstvene retorike.

Vlast Lenjina i boljševika je sada samo jedno krupno, okončano poglavlje u istoriji 20. vijeka. Ali, s obzirom na to da ni siromaštvo ni društvena nepravda i nejednakost nisu iskorijenjeni, motivi Lenjinove borbe neće izgubiti na aktuelnosti ni u 21. vijeku.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Snaga ljudskog duha

Objavljeno prije

na

Kakve će biti etičke posljedice pandemije korona virusa, te realne kuge našeg vremena? Hoće li pobjeda nad virusom dovesti do stasavanja novih, humanističkih vrijednosti? Ili će svijet još više potonuti u surove globalne manipulacije suprotstavljenih neoliberalnih i konzervativnih elita?  Kami ne bi bio optimista

 

Već nekoliko godina grupa profesora sa Univerziteta San Francisko organizuje diskusioni klub knjige. Srećemo se svake srijede, predveče, u jednoj sali sa staklenim zidom na trećem spratu glavne univerzitetske zgrade iz koje se u daljini vidi osvijetljeni centar grada. Repertoar kluba je tokom godina uključivao Ničea, Lakana, Bahtina, Lefevra… Nedavno, međutim, jedan profesor filozofije je predložio Kamijevu Kugu.

Obrazloženje, naravno, nije bilo potrebno. Cijeli svijet je trenutno u situaciji alžirskog grada Orana iz tog Kamijevog romana. Iznenadna pojava opake zarazne bolesti nas je sve gurnula u samoću i izolaciju karantina. Došlo je vrijeme da preispitamo sve svoje vrijednosti i odlučimo kako ćemo naprijed. Jer povratak na staro više neće biti moguć.

Kugu sam pročitao prvi put kada sam bio na postdiplomskim studijama. Nekoliko neobičnih likova kojima je Kami naselio svoj imaginarni Oran ostali su još od tada u mom pamćenju. Sitni gradski činovnik Grand koji godinama pokušava da napiše prvu rečenicu svog romana. Penzionisani vojni oficir koji sa balkona svakog dana u isto vrijeme mami pa onda pljuje na mačke. Novinar iz Pariza Ramber koji u Oran dolazi da istraži životne uslove arapske populacije, a onda ostaje zarobljen karantinom. Jezuitski sveštenik Panelu koji kugu vidi kao božju kaznu za raskalašno življenje. Kriminalac Kotard koji u vrijeme kuge proživljava najsretnije dane svog života jer policija ima preča posla. Stari asmatični bolesnik koji dane provodi na zenovski način, prebacujući zrna suvog graška iz jedne činije u drugu, i, isto tako zenovski, spokojno prima i početak i kraj kuge. I, naravno, dva glavna protagonista: doktor Riju i samotnjak Taru.

Doktor Riju je i hroničar zbivanja, mada to saznajemo tek na samom kraju romana. On među prvima primjećuje pojavu kuge i odmah se potpuno posvećeno i bez ikakvog straha uključuje u borbu protiv nje. To ne radi ni iz vjerskih ni iz ideoloških razloga jer ne vjeruje ni u Boga ni u bratstvo među ljudima. Ono što motiviše Rijua je (naizgled) jednostavno: dužnost. U njegovom slučaju medicinskog doktora, to je da smanjuje patnje bolesnih ljudi. Čista pragmatika, bez iluzija i bilo kakve želje za dokazivanjem. On smatra da bi svijet bio mnogo bolje mjesto za život kada bi takav pristup postao univerzalan. Ali, avaj, ljudi nisu (samo) racionalna bića.

Mnogo teže je razumjeti motivaciju Tarua. To i jeste glavna enigma romana i ključ ka razumijevanju Kamijeve životne filozofije. Taru je Kamijev alter-ego. On nema ni porodicu ni stalno zanimanje i stoga nema nikakvu društvenu dužnost prema bilo kome ili bilo čemu. Pa, ipak, Taru stvara glavnu platformu za borbu protiv kuge: volonterske odrede koji pomažu doktorima da se brinu o zdravlju ljudi, baveći se njegom bolesnih, evakuacijom i karantinom njihovih porodica, sahranjivanjem umrlih, itd. Svojom neiscrpnom energijom i harizmom, on motiše druge da vjeruju da mogu pobijediti kugu. On je lider koji garantuje uspjeh. Međutim, pitanje ostaje – zašto?

Odgovor na to pitanje je paradoksalan. Taru želi da dokaže da se može biti svetac u svijetu bez Boga. Drugim riječima, da postoje čisto ljudski principi koji mogu biti utemeljeni bez božanskog, nadljudskog autoriteta, da čovjek može sam sebi biti mjera, da se može biti „dobar“ bez metafizičke nagrade ili kazne. U neku ruku, to je odjek onog „čovjek, kako to gordo zvuči“ Maksima Gorkog protiv košmarne tvrdnje junaka romana Dostojevskog Ivana Karamazova da je „ako nema Boga, sve dozvoljeno“. Taru, međutim, umire kao posljednja žrtva kuge. Nisu se stekli uslovi za svijet u kome autonomija i dostojanstvo individualnog čovjeka predstavljaju glavne vrijednosti.

A kakve će biti etičke posljedice pandemije korona virusa, te realne kuge našeg vremena? Hoće li pobjeda nad virusom dovesti do stasavanja novih, humanističkih vrijednosti? Ili će svijet još više potonuti u surove globalne manipulacije suprotstavljenih neoliberalnih i konzervativnih elita? Ostaje da se vidi. Kami ne bi bio optimista.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo