Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Marks, Mao, Markuze

Objavljeno prije

na

Pozitivno mišljenje o socijalizmu među mladima u SAD je najraširenijeu posljednjih četrdeset godina.  Na  nedavnoj velikoj naučnoj konferenciji na Univerzitetu Kalifornije u Santa Barbari, videjlo se da najbolji poznavaoci života i djela  Herberta Markuzea,  nimalo nisu posustali u  vjeri u konačni trijumf ljevičarskih ideja socijalne pravde, jednakosti i internacionalizma

 

Međunarodna asocijacija koja se bavi izučavanjem života i djela njemačko-američkog filozofa jevrejskog porijekla Herberta Markuzea (1898-1979), čiji sam član već skoro deset godina,organizovala je nedavno veliku naučnu konferenciju na Univerzitetu Kalifornije u Santa Barbari. Na ovom univerzitetu kao profesor istorije radi Markuzeov unuk Harold, a u gradu živi i Markuzeov devedeset-jednogodišnji sin Piter. Sa Haroldom se poznajem još od 1997. godine kada sam prvi na internetu napravio veb stranicu o Herbertu Markuzeu, a sa Piterom sam se upoznao 2011. na konferenciji u Filadelfiji. Kao i tada, i na ovoj konferenciji su bili prisutni najpoznatiji tumači Markuzeovog opusa Daglas Kelner, Arnold Far, Čarls Rajc, Endi Lamas, i Piter-Ervin Jansen. Bilo mi ih je drago sve ponovo vidjeti i primijetiti da nimalo nisu posustali u svojoj vjeri u konačni trijumf ljevičarskih ideja socijalne pravde, jednakosti i internacionalizma.

Glavna tema konferencije je bila uloga markuzeovske kritičke teorije u tzv. tamnim vremenima (kao što je naše), kao i budućnost socijalizma kao političkog, ekonomskog i društvenog uređenja. Možda će se mnogi iznenaditi, ali pozitivno mišljenje o socijalizmu među mladim ljudima u SAD je najraširenijeu posljednjih četrdeset godina. Prema jednom istraživanju iz januara 2019., 61 odsto mladih između 18 i 24 godine i 51 odsto onih između 25 i 34 godine se odnose pozitivno prema socijalizmu. Drugo istraživanje iz maja 2019. pokazuje da 43 odsto ispitanika svih uzrasta smatra da je socijalizam dobra stvar.To je još uvijek manje od polovine, ali se ipak rast popularnosti socijalizma teško može ignorisati. I, zbilja, politički program jednog od najpoznatijih američkih političara i kandidata za predsjedničku nominaciju u okviru Demokratske partije, senatora Bernija Sendersa, sa insistiranjem na besplatnom visokom obrazovanju i državnom zdravstvenom osiguranju za sve, ima sve odlike socijalističkog pogleda na svijet. Sendersova koleginica iz Senata, Elizabet Voren, koja, po mom mišljenju, ima najveće šanse da postane predsjednička kandidatkinja Demokratske partije i bude direktna rivalka presjedniku Donaldu Trampu u novembru 2020., je takođe u svoj program uključila određene socijalističke ideje, posebno po pitanju regulisanja makro ekonomskih procesa, mada u manjoj mjeri nego Senders. Nije zbog toga čudno što Tramp u svim značajnim izlaganjima (a ponekad i na tviteru) žestoko kritikuje socijalizam i tzv. radikalne ljevičare. Zar bi im  pridavao toliku pažnju da ne osjeća (Tramp ima izoštren politički instinkt) da mu predstavljaju mnogo veću prijetnju nego konvencionalni, neoliberalni pripadnici političkog establišmenta Demokrata?

Međutim, treba imati na umu da čak ni Sendersov socijalizam ne odražava ono što je o socijalizmu pisao Markuze. Dok se Senders, sasvim opravdano i pravilno, zalaže za kvantitativno poboljšanje životnih i radnih uslova običnih ljudi, u centru Markuzeove misli je bila kvalitativna transformacija ljudske prirode kao takve. Markuze je razmatrao mogućnosti ne samo prijeko potrebnih političkih i ekonomskih promjena, nego i mogućnosti korijenitih izmjenau ljudskim potrebama, željama i nagonima. Poznate su Markuzeove teze o putevima sublimacije agresivnih nagona, o načinima širenja Erosa u društvu, o tome kako da rad postane igra. Zbog toga se mnogima čini da je Markuze u svojim filozofskim promišljanjima išao stopama Marksa i Maoa kao filozof utopije.

Ipak, po Markuzeovom mišljenju, „utopija“ za koju se zalagao nije uopšte bila utopija nego je samo izgledala nemoguće iz perspektive kapitalističkog statusa kvo. Drugim riječima, on je vjerovao da svi materijalni preduslovi za realizovanje „utopije“ već postoje ida se uspostavljanjem drugačije tj. socijalističke organizacije raspodjele „utopija“može ostvariti u praksi. Poznata je njegova izjava iz 1967.:„Danas imamo kapacitet da pretvorimo ovaj svijet u pakao i već smo daleko odmakli na tom putu. U isto vrijeme, imamo kapacitet i da ga pretvorimo u suprotnost paklu.“

Pedeset godina kasnije, kapacitet za destrukciju se još više uvećao, ali se ni opozicija nije potpuno predala. Bez iluzija, ali i bez defetizma, borba za socijalističku budućnost se nastavlja.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

DRUGA AMERIKA

KGB i Jugoslavija

Objavljeno prije

na

KGB je ranih osamdesetih Jugoslaviju osmatrao sa oprezom. Iako je vidio osnovu za uspostavljanje boljih odnosa, ona je za njega uglavnom bila „trojanski konj“ Zapada

 

Litvanski centar za istraživanje genocida i otpora skenirao je i objavio na internetu nekoliko desetina strogo povjerljivih internih časopisa KGB-a. Ovi časopisi, čija je svrha bila obrazovanje i usavršavanje kadrovskog sastava KGB-a, se i dalje smatraju državnom tajnom u Rusiji. U jednom od njih, preciznije tom broj 23 Radova Više škole KGB-a „Feliks Dzeržinski“ objavljenog 1981. godine, naišao sam na članak koji se odnosi na Jugoslaviju. Pod dugačkim naslovom „Korišćenje teritorije i građana SFRJ-a od strane obavještajnih službi imperijalističkih država radi vođenja subverzivne djelatnosti protiv Sovjetskog Saveza“,  članak potpisuje major kontraobavještajne službe KGB-a V. A. Tihonjenkov.

Već sam naslov nagovještava odnos KGB-a prema Jugoslaviji. Iako su politički i ekonomski odnosi između SSSR-a i Jugoslavije u tom periodu bili u uzlaznoj putanji, KGB je pristupao Jugoslaviji i Jugoslovenima sa izvjesnom dozom podozrenja. Na primjer, Tihonjenkov tvrdi da u Jugoslaviji najjaču obavještajnu poziciju imaju američke obavještajne službe, a da su vrlo aktivne i britanske i zapadnonjemačke. Prema Tihonjenkovu, kroz svoje agente od uticaja u vrhu jugoslovenske vlasti, ove službe pokušavaju da stvore probleme u odnosima između SSSR-a i Jugoslavije. On kao primjer postojanja takve objavještajne agende navodi tvrdnje zapadnih službi da SSSR namjerava da napadne i okupira Jugoslaviju u slučaju pojave nestabilnosti poslije Titove smrti. Nasuprot tome, Tihonjenkov insistra da upravo SSSR čvrsto podržava očuvanje cijelovitosti Jugoslavije, dok je iznutra ruši i sabotira Zapad koji za svaku republiku ima različiti pristup pokušavajući da ih što više odvoji i od federalnog centra i jednu od druge. Na primjer, u slučaju Slovenije, zapadne službe se oslanjaju na snažne ekonomske veze sa zapadnim firmama i bankama, dok se u Srbiji protura priča o neophodnosti „široke demokratije“ i potpunog napuštanja socijalizma. U isto vrijeme, Tihonjenkov odbacuje navode zapadnih medija da SSSR tajno sarađuje sa nacionalističkim antijugoslovenskim emigrantskim krugovima, posebno hrvatskim, iako priznaje da se pojedinci iz tih organizacija obraćaju sovjetskim ambasadama u Evropi i nude im saradnju protiv jugoslovenske vlasti.

Tihonjenkov takođe tvrdi da zapadne službe koriste teritoriju Jugoslavije da vrbuju sovjetske građane i građanke koji dolaze u posjetu iz SSSR-a, bilo u zvanične bilo u turističke svrhe. Tako na primjer opisuje kako neki jugoslovenski domaćini u dosluhu sa svojim zapadnim mentorima često pozivaju sovjetske naučnike i zvanična lica na privatne zabave gdje ih „u društvu mladih žena“ pokušavaju ubijediti da prebjegnu na Zapad. Čini se da je i Crna Gora predstavljala pogodno mjesto za ovakva i slična vrbovanja. Tako Tihonjenkov navodi primjer posjete sovjetskog vojnog broda luci Tivat 1976. godine kada su čak tri sovjetska mornara i jedan oficir dali izjave KGB-u da su ih domaćini nagovarali da se ne vraćaju nazad na brod i da će im pomoći da emigriraju na Zapad.

Čini se da Tihonjenkova posebno pogađa to što neki Jugosloveni prema kojima, kako tvrdi, sovjetski građani osjećaju „iskrenu simpatiju i prijateljstvo“, prikupljaju važne političke, ekonomske, vojne i druge informacije za zapadne službe dok borave i rade u SSSR-u. U tom pogledu, navodi i primjer neimenovanog bivšeg jugoslovenskog ambasadora u Moskvi koji je izgleda rado dijelio svoje impresije sa zapadnjacima.

U isto vrijeme, imajući u vidu prirodu informacija kojima Tihonjenkov raspolaže, stiče se jasan utisak da je i KGB imao svoje simpatizere u jugoslovenskoj vlasti. U članku se, na primjer, u pozitivnom svjetlu citiraju izjave Titovog savjetnika za bezbjednost Ivana Miškovića, kao i saveznog sekretara za unutrašnje poslove Franja Herlevića. Zanimljivo je i upozorenje Tihonjenkova da poslije posjete Jugoslaviji kineskog lidera Hua Guofenga 1978. godine, KGB treba da obrati pažnju i na moguće uspostavljanje antisovjetske kineske agenturne mreže. Kina, baš kao i Zapad, je u  to vrijeme smatrana opasnim protivnikom SSSR-a.

Sve u svemu, KGB je ranih osamdesetih Jugoslaviju osmatrao sa oprezom. Iako je vidio osnovu za uspostavljanje boljih odnosa, ona je za njega uglavnom bila „trojanski konj“ Zapada.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Sve ustaljeno pretvara se u dim

Objavljeno prije

na

Više ne postoji bazični konsenzus u vrhu američkog društva o tome koji putem Amerika treba da ide. Nacionalističko-populistička struja se sukobljava sa globalističkom. Jedna želi da Ameriku bukvalno ogradi od svijeta, a druga da svijet oblikuje prema američkom modelu

 

Predviđanja budućnosti su nezahvalna jer čovjek uvijek ima mogućnost izbora. Ponekad od naizgled trivijalnih odluka zavise događaji svjetskog značaja. Svako već zna: zamah leptirovih krila na jednom kraju svijeta može dovesti do zemljotresa na drugom. U savremenom dobu, taj leptir je često dobijao oblik telefonskog poziva, a u ovo vrijeme medijske dominacije društvenih mreža, nosilac iznenadnih katastrofa može biti nečiji „tvit.“

Ipak, postoje trendovi koji su uočljivi svakom pažljivijem posmatraču. Neki vozovi stižu na svoje destinacije po voznom redu. Istorija ima određenu strukturu. Imperije se stvaraju i propadaju. Krupne ličnosti bljesnu i nestanu u tmini. Forme kulture se izgrađuju i ruše. Bila je Jugoslavija i više je nema. Međutim, jugoslovenski model raspada nastavlja da se inkarnira po svijetu. Nije od njega daleko ni ovo što se posljednjih mjeseci dešava u SAD-u. Sve države sa korumpiranom političkom elitom su nesrećne na isti način.

Taj voz ne kasni ni minuta. Već nekoliko godina u svojim tekstovima napominjem da više ne postoji bazični konsenzus u vrhu američkog društva o tome koji putem Amerika treba da ide. Nacionalističko-populistička struja se sukobljava sa globalističkom. Jedna želi da Ameriku bukvalno ogradi od svijeta, a druga da svijet oblikuje prema američkom modelu. U skladu sa tim, Tramp nije otpočeo nijedan novi rat, dok Bajden ima cijelu listu, od Afrike preko Bliskog istoka do Istočne Evrope i Centralne Azije.

U isto vrijeme, i jedna i druga strana gura ispod tepiha glavni problem američkog društva: dramatičan porast društvene nejednakosti, bijede i očaja. Nije im u interesu da ga riješavaju jer upravo na njemu grade svoje političke karijere i materijalno profitiraju. I jednima i drugima odgovora da prebace problem u ideološku ravan i time gurnu svoje pristalice u narodu u sveopšte sukobljavanje. Nasilni sukobi, kad se dese, neće pogoditi njih. Ni oni ni njihovi bližnji neće ginuti. To je stara i turobna priča.

Novo je to što je pandemija korona virusa sve postojeće procese socijalne i individualne degradacije radikalno ubrzala. Mnoga mala i srednja preduzeća su maltene preko noći zbrisana sa lica zemlje, a milioni ljudi su ostali bez posla i sada su u izolaciji i depresiji. U isto vrijeme, gigantske korporacije ostvaruju milijarde dolara u prihodima. Koncentracija njihovog bogatstva i moći dostiže epohalne razmjere. Čuvena rečenica Marksa i Engelsa iz Manifesta komunističke partije o tome da se „sve što je čvrsto i ustaljeno pretvara u dim“ je okrenuta naglavačke. Istorija kao da ide unazad. Umjesto u socijalizam, čini se da svijet, ubrzanim koracima, ulazi u novi feudalizam globalnih razmjera.

Prve karakteristike ovog morbidno-regresivnog sistema se već naziru. Ko god istupa kritički protiv dominatnog narativa masovnih medija i korporacija u čijem su vlasništvu, odmah biva cenzurisan. Nemilosrdno mu se oduzima mogućnost da drugi čuju njegov ili njen stav. A s obzirom da su sada svi aspekti ličnog života digitalizovani i neraskidivo vezani jedan za drugi, cenzura može lako da se proširi na mogućnost putovanja, dobijanja kredita, zaposlenja, života uopšte. Svi cenzori obožavaju staljinistički pristup: „Nema čovjeka, nema problema.“

Jasno je, naravno, da otpor i borba za bolje sjutra neće prestati, ali će morati da se izražavaju u novim formama i da upotrebljavaju nove metode. Hakeri su već postali profesionalni revolucionari 21. vijeka. Uloga zviždača unutar sistema će postati još značajnija. Pojaviće se novi Meninzi i Snoudeni.

Ipak, u praktičnom smislu, ne smije se krenuti od nule. Moraju se uzeti u obzir gorka iskustva ranijih pobuna. Bez transformacije individualne i kolektivne svijesti, nema dugoročnog uspjeha. Nije poenta da se jedna elita zamijeni drugom nego da se omogući socijalna jednakost i prosperitetan život za sve. Da ono što se ukaže, kad se rasčisti dim i pepeo starog, bude novo i drugačije.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Kraj apokalipse?

Objavljeno prije

na

Velika kriza može da bude i velika šansa. Nažalost, po svemu sudeći, politička praksa je još jedanput razočarala teoriju. Naredna 2021. neće donijeti planetarno bratstvo. Baš zbog toga, u neku ruku, može biti još i gora nego apokaliptična 2020

 

Posljednja sedmica decembra je svake godine svojevrsna kognitivna raskrsnica. Ukršta se naše razmišljanje o godini koja je prošla sa razmišljanjem o onoj koja dolazi. Upoređujemo ono što smo doživjeli sa onim što očekujemo da će nas tek snaći na trnovitom životnom putu. I pitamo se – hoće li nam biti bolje?

Prirodni je zakon da poslije noći, ma kako mračna i hladna ona bila, nastupi zora. Istorija isto tako poznaje periode mira i periode rata, periode procvata i periode propasti. Njegoš je govorio o čaši meda i čaši žuči. Sve je to opštepoznato.

Međutim, ono što se ne zna i što naravno predstavlja centar misterije je kada će to tačno otpočeti dugoželjena tranzicija, kada će se krenuti u pokret iz tame u svjetlo, iz minusa u plus. Jesmo li ovo dotakli dno ili ima još da se pada?

Sve ovo postaje posebno akutno ako se ima u vidu protekla 2020. U decembru prošle godine nije bilo nikakvih indikacija da će cijela planeta biti iznenada zavijena u crno, da će doći do blokada, izolacija i zatvaranja. Da će čak i običan izlazak na ulicu izgledati kao odlazak u ratnu zonu. Da se rodbina i prijatelji neće moći sresti mjesecima.

Tada su se striktno geopolitičke razmirice činile kao nešto najgore što može da ugrozi planetu. Simboli apokalipse su bili mogući ratovi, posebno na Bliskom Istoku ili Jugoistočnoj Aziji. Bijes Donalda Trampa, a ne virusna groznica, je bilo ono od čega se tresla globalna neoliberalna politička elita. O virusima je tada razmišljao samo mali broj ljudi, većinom oni koji nikad ne pišu kolumne jer im je služba da rade u sjenci. Sada o koronavirusu razmišlja svako, ali to ne predstavlja nikakvu utjehu. Godina 2020. je nepovratno njime obilježena. I za mnoge, izgubljena.

Prateći globalna zbivanja, već godinama su mi jasne dvije stvari. Prvo: „život dostojan čovjeka“ na našoj planeti zahtijeva reformatiranje tj. perestrojku postojećih ekonomskih odnosa i to ne samo iz moralnih, nego i iz strukturalnih razloga. Kapitalizam u svakom svom obliku, bilo da je neoliberalni ili državni, iza sebe ostavlja sprženu zemlju i u metaforičkom i u bukvalnom smislu, jer trka za profitom ubija svaku zajednicu. I drugo: istorijski gledano, takve sistemske promjene se dešavaju samo poslije velikih katastrofa i ratova.

Imajući ovo u vidu, neko možda može da vidi u globalnoj pandemiji koronavirusa upravo takvu vrstu sistemskog okidača poslije kojeg će nastupiti renesansno, novo doba ispunjenja ideala Francuske revolucije – slobode, jednakosti i bratstva. Ili, barem, „razuzdane“ godine, kao što su bile dvadesete godine prošlog vijeka, godine čarlstona i velikog Getsbija. Drugim riječima, u svoj ovoj nesreći, neko može naći prostora i za malo radosti, ushićenja pred svijetlom budućnošću.

Dobro bi bilo da bude tako. Međutim, meni se čini da je takvo viđenje, iako inspirativno, ipak naivno. Koronavirus nije riješio niti jednu geopolitičku dilemu. Čak se desilo obratno. Pod krinkom pandemije, pojedine države su još više narušile ionako vrlo osjetljivu raspodjelu globalne moći. U isto vrijeme, odluke i propisi međunarodnih organizacija se sve više i više zanemaruju ako idu nauštrb nacionalnih interesa. Zbog toga izlazak iz karantina vezan za pojavu vakcina (kojih će vremenom biti veliki broj brendova) može dovesti do naglog skoka nasilja, kako unutar država (vlasti protiv opozicije), tako i u međudržavnim odnosima. Dodatni faktor nestabilnosti unosi i unutrašnja politička kriza u SAD-u koja svakim danom postaje sve ozbiljnija, kao i loši odnosi između država Evropske unije, opterećeni posljedicama Breksita.

Teorijski gledano, velika kriza može da bude i velika šansa. Nažalost, po svemu sudeći, politička praksa je još jedanput razočarala teoriju. Naredna 2021. neće donijeti planetarno bratstvo. Baš zbog toga, u neku ruku, može biti još i gora nego apokaliptična 2020.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo