Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

„Jogurt revolucija“ u Americi?

Objavljeno prije

na

Suština  duboke krize američkog političkog sistema je vezana za Trampov pokušaj da od oligarhijskog sistema napravi monarhistički. Iskustvo govori da će Tramp doživjeti neuspjeh. Nijedan pojedinacne može uspjeti protiv udruženih oligarhijskih grupa. Najgore za stabilnost države će biti ako se, kao kontraudar, Tramp odluči za model miloševićevske „jogurt revolucije“ protiv Kongresa

 

Da li je paradoksalno govoriti o pravilima vlasti?Svakodnevna politička dešavanja ukazuju na to da svaka vlast krši pravila koja je obavezna da primijenjujeako se kose sa interesima vlastodržaca. Ključno pravilo vlasti je izgleda da vlast nema drugih pravila osim sopstvenog opstanka. Postoje, međutim, dvije osnovne strukture vlasti: monarhističko-feudalna i oligarhijska. Svaka od ovih struktura ima svoja pravila. Ono što dovodi do sticanja i gubljenja vlasti u monarhističkim i oligarhijskim sistemima nije isto. U knjizi Stepenice na nebo dvoje ruskih publicista Mihail Hazin i Sergej Šeglov detaljno opisujuove različite prakse. Slični zaključci se mogu naći i u knjizi američkog profesora Džefrija Pfefera Moć: zašto je neki ljudi imaju, a neki ne.

Uopšteno govoreći, monarhistički politički sistemi su rasprostranjeni na prostoru kontinentalne Evroazije (Rusija, Kina, možemo ubrojiti i Crnu Goru), dok su oligarhijski bliži zapadnoj Evropi, posebno Velikoj Britaniji, i SAD-u. U monarhističkom sistemu (kao što mu i samo ime kaže) jedna osoba na vrhu donosi sve ključne odluke, a najvažnija stvar za političko napredovanje je biti pozitivno ocijenjen od strane te osobe. Vezanost za osobu na vrhu mnogo je važnija od privrženosti bilo kakvoj tradiciji ili ideologiji. Međutim, ovakva struktura nije dugoročno stabilna. Vrhovni lider je, kao i svi ljudi, smrtan, pa uvijek ostaje otvoreno pitanje nasljednika.Po pravilima sistema, nasljednik će dovesti svoje, vrlo vjerovatno, potpuno nove ljude. Zbog toga Hazin i Šeglov pišu da oni kojidrže privilegovane položaje u monarhističkom sistemu stalno imaju na umu narodnu poslovicu„na vrijeme izdati znači pravilno predvidjeti.“ Ne sumnjam da upravo ova sintagma trenutno muči mnoge u DPS-u.

U oligarhijskom sistemu, postoji nekoliko centara moći koji dijele istu tradiciju, ideologiju ili sistem vrijednosti. Zbog toga se u oligarhijskom političkom sistemu može napredovati i bez posebne privrženosti jednoj osobi.  Postoji, međutim, i ovdje jedno važno pravilo. Slabiji centri moći formiraju koalicije između sebe da bi se suprostavili onom centru koji je u datom trenutku najjači. Zbog toga je oligarhijski sistem mnogo fleksibilniji i izdržljiviji nego monarhistički. Nijedan vlastodržac nije dovoljno jak da iza sebe ostavi potop. Inače, Velika Britanija je uvela oligarhijski pristup i kao okosnicu svoje geopolitike. Vjekovima je pravila koalicije sa slabijim silama na evropskom kontinentu kako bi matirala onu koja je bila najjača. Možda najupečatljiviji primjer je koalicija sa Francuskom i Rusijom protiv Njemačke uoči Prvog svjetskog rata.

Po mom mišljenju, suština postojeće duboke i ozbiljne krize američkog političkog sistema je vezana za pokušaj predsjednika Donalda Trampa da od oligarhijskog političkog sistema napravi monarhistički. Iz toga proizilazi Trampova opsesija oko lojalnosti svojih saradnika. To objašnjava i činjenicu učestalih otpuštanja ili ostavki.Tramp se konzistentno ponaša kao monarh. I naravno promoviše samo one za koje misli da su njemu lično apsolutno odani. Nije teško zamisliti da u Bijeloj kući vlada atmosfera neprestanog straha oko trajanja na određenoj funkciji. Vladajuća američka politička klasa nije navikla na ovakav odnos. Zbog toga pripadnici oligarhijskog Establišmenta koji kontrolišu američku medijsku scenu stalno Trampu spočitavaju rušenje tradicionalnih političkih vrijednosti, kako u spoljnoj tako i u unutrašnjoj politici. Trampa nije briga za elitni konsensus. Za sebe misli „država, to sam ja“.

Istorijsko iskustvo govori da će Tramp doživjeti neuspjeh. Nijedan pojedinac, makako harizmatičan on bio, ne može uspjeti protiv udruženih oligarhijskih grupa. Tramp preko tvitera i čestih političkih mitinga pokušava da uspostavi direktnu emotivnu vezu sa običnim stanovništvom. Kao i Ronald Regan, i on pokazuje odlike čovjeka od „teflona“. Nijedan skandal se ne lijepi dovoljno dugo da ga sruši. Skandal oko Ukrajine je, međutim, samo vrh ledenog brijega. Mislim da oligarhija sprema mnogo ozbiljnije stvari za prvu polovinu iduće godine, a posebno ljetnje mjesece. Najgore za stabilnost državeće biti ako se, kao kontraudar, Tramp odluči za model miloševićevske „jogurt revolucije“ protiv Kongresa.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

DRUGA AMERIKA

Rođen 3. novembra

Objavljeno prije

na

Trampov govor na Dan nezavisnosti  podsjetio je na gazimestanski govor Miloševića na Vidovdan 1989.  Perfidna manipulacija istorijskim događajima  kao i autentičnim problemima ljudi, u cilju opstanka na vlasti u uslovima  krize je jedna te ista. Ta matrica nije ništa dobro donijela  Jugoslaviji, neće ni Americi. Problem je što  ni  Džo Bajden nema progresivnu viziju za budućnost

 

Ovogodišnja proslava Dana nezavisnosti 4. jula je u Americi prošla u znaku naglog porasta broja zaraženih korona virusom i, naravno, Donalda Trampa.Trampa je stvorila američka industrija zabave zasnovana na senzacionalizmu i malograđanskim interesovanjima. Da li je iko mogao očekivati da će se on kada postane predsjednik ponašati drugačije nego što se ponašao cijelog života? Odrastao u zatvorenim milionerskim krugovama i okružen luksuzom i privilegijama, Tramp je odavno prestao da pravi razliku između stvarnog i virtuelnog svijeta. Ni poslije tri i po godine predsjedničkog mandata izgleda da nije naučio što znači realnost. Za njega je i dalje sve samo spektakl.

Zbog toga je za svoj pretpraznički govor i odabrao dolinu ispod Maunt Rašmor, gdje je u sjenci četiri predsjednička profila – Vašingtona, Džefersona, Linkolna i T. Ruzvelta – održao jedan od najagresivnijih govora u novijoj američkoj istoriji. Najbizarnija crta njegovog govora je bila zaokupljenost tzv. unutrašnjim neprijateljima. Dok su raniji predsjednici u svojim govorima veličali američku moć prema tzv. spoljnim neprijateljima i tako snažili ideološku viziju zajedništva u svijesti svih američkih građana, Tramp se jasno opredijelio za politiku jačanja i produbljivanja podjela u  Americi. Pozicionirajući sebe i svoje pristalice kao politički, duhovno, pa čak i životno ugrožene, čini mi se da je ostavio vrlo malo prostora za stvarni dijalog sa političkim protivnicima. A bez iskrenog dijaloga o traumama prošlosti teško da je moguće održati dugoročni mir i stabilnost u zemlji.

Trampov govor me najviše podsjetio na gazimestanski govor Miloševića na Vidovdan 1989. godine. Perfidna retorička manipulacija istorijskim događajima i spomenicima, kao i autentičnim problemima okupljenih ljudi, u cilju opstanka na vlasti u uslovima velike političke i ekonomske krize je jedna te ista. To je matrica koja nije ništa dobro donijela ni tadašnjoj Jugoslaviji, pa neće ni Americi. Jugoslovenski epilog su bila jeziva stradanja, raspad države i društva, i cunami nasilja i kriminala kome se ne vidi kraj. Međutim, Jugoslavija je bila država na svjetskoj poluperiferiji (prema terminologiji Imanuela Volerstina), a ovdje se radi o centralnoj državi globalnog kapitalističkog sistema. Jasno je da od uspjeha ili neuspjeha Trampove borbe za još jedan predsjednički mandat zavise konture ne samo američke, nego i planetarne budućnosti.

Problem je da ni Trampov predsjednički protivkandidat Džo Bajden nema progresivnu viziju za budućnost. Neoliberalna globalna politika vašingtonskog establišmenta čiji je Bajden jedan od najdosljednijih izdanaka je dovela do toga da, po najnovijim statističkim podacima, više od polovine svjetskog stanovništva posjeduje samo 2 odsto ukupnih svjetskih resursa, dok 1 odsto najbogatijih posjeduje 44 odsto. Nemogućnost zadovoljavanja svakodnevnih životnih potreba običnih ljudi u sjenci katastrofalne ekonomske nejednakosti je i dovela do političkog uzleta trampovskog nacional-populizma. Ostaje da se vidi da li će Bajdenov izbor potpredsjednice (on je već rekao da će biti žena) bitnije promijeniti socijalno-ekonomsku komponentu njegove političke platforme. Velika je šansa da će i osoba koju odabere biti izdanak istog tog, duboko korumpiranog establišmenta.

Međutim, najveće i najozbiljnije pitanje je da li će pobjeda bilo kojeg kandidata, bilo Trampa ili Bajdena, biti prihvaćena kao legitimna od strane onog koji bude poražen. U nedavnom tvitu, Tramp je već nagovijestio da bi izbori mogli biti pokradeni ako bude dozvoljeno masovno glasanje putem pisma. A Bajden je izjavio da će, ako Tramp ne prihvati poraz, tražiti da ga generali odvedu iz Bijele kuće.

Ukoliko zaista dođe do osporavanja rezultata izbora, postizborna ustavna kriza bi mogla da uruši temelje države. Moguće je čak da bi pojedine savezne države, posebno u slučaju ponovne pobjede Trampa, krenule ka proglašavanju određenog stepena nezavisnosti. Kalifornija, na primjer, je već peta po veličini ekonomija u svijetu. Jasno je da bi svojim građanima i građankama mogla da obezbijedi solidnu egzistenciju.

To je malo vjerovatni scenario, mada nema sumnje da će 3. novembra biti rođen jedan novi svijet.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Vihori američkih kriza

Objavljeno prije

na

Sistemska kriza američkog društva nastala trijumfom neoliberalnog ekonomskog modela za vrijeme predsjedničkog mandata Ronalda Regana sada samo dobija svoje terminalne oblike

 

Ovih dana je gradonačelnica San Franciska London Brid proglasila večernji policijski čas na neodređeno vrijeme. Ne zbog korona virusa, kao što je to bio slučaj u nekim evropskim državama, nego zbog rušilačkih nemira koji su zahvatili sve velike američke gradove. Tako se na jednu veliku krizu odmah nadovezala druga. Rješavanje ozbiljnih epidemioloških problema se zakomplikovalo dubokim političko-društvenim konfrontacijama.

Te konfrontacije, naravno, nisu ništa novo. Sistemska kriza američkog društva nastala trijumfom neoliberalnog ekonomskog modela za vrijeme predsjedničkog mandata Ronalda Regana sada samo dobija svoje terminalne oblike. Prije desetak godina, pokret  Occupy Wall Street je ukazivao na dramatično ekonomsko raslojavanje u američkom društvu. Od tada se jaz između bogatih i siromašnih  povećavao. Beskućnici su postali vidljivi na svakom koraku. Usred novokomponovane raskoši staklenih zgrada i privilegija zaposlenih u korporativnim gigantima koji rukovode društvenim mrežama, hiljade ljudi živi na ulicama. Sjedište Tvitera u San Francisku je, na primjer, okruženo desetinama šatora jednog beskućničkog kampa.

U isto vrijeme, oni koji treba da ovakve i slične probleme rješavaju, jer su za to izabrani i plaćeni od strane građana, su žestoko ideološki podijeljeni. Jedna moćna frakcija američke političke elite bi željela da nastavi sve po starom, dok druga, predvođena predsjednikom Donaldom Trampom, želi da nametne novi, otvoreno ksenofobni, nacionalistički model. To su dva slijepa, nerazumna puta koja cijelu zemlju guraju u haos i krah.

Dobro je, međutim, da obični građani još uvijek pružaju otpor prelivanju perfidnih okršaja vrhuške u njihovu svakodnevnicu. Izjave većine učesnika nemira u Mineapolisu, izazvanih ubistvom Afroamerikanca Džordža Flojda od strane Derika Šovena, pripadnika gradske policije sa predistorijom brutalnog ponašanja (jeziva slučajnost – to prezime, po Francuzu Nikolasu Šovenu, je ušlo u osnovu riječi šovinizam), pokazuju da su oni izgubili povjerenje u političke elite obje partije i da traže neki treći put. Put koji bi gradio, a ne rušio mostove i koji bi vodio ka ispravljanju nepravdi i nejednakosti, ka povjerenju i pomirenju između različitih društvenih grupa.

Tog puta, nažalost, za sada nema. Nema ni lidera koji bi ga mogli definisati kao što je to radio, na primjer, Martin Luter King šesdesetih godina prošlog vijeka. Njegova ocjena tadašnjih pobuna važi i danas. „Pobuna je jezik onih čiji se glas ne čuje.“ Pobune koje je King organizovao i predvodio su bile masovne i nenasilne. Njihov rezultat su bile značajne izmjene zakona koje su dovele do širenja ljudskih i građanskih sloboda u američkom društvu. Naravno, do pravednog društva je ostalo još mnogo toga da se uradi (inače ne bi došlo do Flojdovog ubistva), ali su smjernice i „znakovi pored puta“ kojim se mora ići ostavljeni za buduće generacije. Slike razbijenih izloga i opustošenih i zapaljenih prodavnica ne smiju ni u kom slučaju biti to po čemu će se ovi nemiri pamtiti.

Jasno je da će izuzetno teška biti borba da se nemiri, čiji smo svjedoci, pamte po nečem dobrom, na primjer, po rezultatima koji će pozitivno uticati na klimu u američkom društvu. Ni Trampovoj administraciji ni njegovim protivnicima nije u interesu da situaciju smiruju. Suština njihove reakcije će biti prebacivanje odgovornosti na drugu stranu, što će podjele učiniti još nepremostivijim. Tramp će za sve optuživati anarhiste, liberalne masovne medije i njihove finansijske sponzore, dok će Demokrate krivicu svaljivati na bjelačke rasiste i strane (ruske) plaćenike i agente uticaja. U frenetičnoj izbornoj godini – kada je na tacni ne samo predsjednički mandat, nego i obje kuće Kongresa – nijedna strana neće biti spremna da sebe pogleda u ogledalo. A, kako stvari stoje, to se neće desiti ni poslije izbora, ma ko na njima pobijedio.

Neki će možda u intervenciji američke vojske tražiti spas od društvenih lomova. Međutim, kao što su pokazali primjeri Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, iluzorno je očekivati da vojni vrh bude mimo podjela i predrasuda društva u cijelini.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Lenjin, čovjek budućnosti?

Objavljeno prije

na

Vlast Lenjina i boljševika je sada samo jedno krupno, okončano poglavlje u istoriji 20. vijeka. Ali, s obzirom na to da ni siromaštvo ni društvena nepravda i nejednakost nisu iskorijenjeni, motivi Lenjinove borbe neće izgubiti na aktuelnosti ni u 21. vijeku

 

Stogodišnjicu rođenja Vladimira Iljiča Lenjina 22. aprila 1970. godine proslavljali su milioni ljudi širom zemaljske kugle. Sada, pedeset godina kasnije, njihov broj je dramatično smanjen. U međuvremenu je nestala Lenjinova državno-ideološka kreacija Sovjetski Savez, kao i cijeli socijalistički blok u Evropi. Tu i tamo još se drži poneki nominalno komunistički režim, koji je, međutim, odavno napustio lenjinističke političke principe. Da li je došlo vrijeme da se objektivno sagledaju Lenjinov lik i djelo? Ko je bio taj zagonetni čovjek sa Volge, oslobodilac porobljenog čovječanstva ili zločinački prestupnik gigantskih razmjera?

Lenjinova porodična istorija je spoj Evrope i Azije. Njegova majka Marija Blank, bila je potomkinja Jevreja, Njemaca i Šveđana, a otac Ilja centralno-azijskih nacija, Čuvaša i Kalmika. Njegovo djetinjstvo i mladost su obilježile porodične tragedije: rana smrt oca, stariji brat Aleksandar pogubljen zbog učešća u zavjeri protiv cara Aleksandra Trećeg, sestra Olga umrla od tifusa. Kroz sve to, međutim, uviđa se jaka figura majke. Ona je do same smrti u dubokoj starosti podržavala revolucionarne promjene, i sva njena djeca, ne samo Lenjin, su „živjela” revolucijom. Bili su zatvarani i protjerivani, ali nisu odustajali. Lenjin je više od petnaest godina živio van Rusije.

U Lenjinovoj mladosti bilo je mnogo radikalnih pokreta i udruženja u Rusiji. Ipak, samo je njegova Socijaldemokratska radnička partija, kasnije zbog unutarpartijske podjele nazvana boljševičkom, uspjela, uprkos teroru carskog režima, da opstane, dođe na vlast, i da se na vlasti održi. U čemu je bila suština Lenjinovog političkog uspjeha?

Prvo, Lenjin je bio genijalni organizator. Znao je kako da stvori čvrstu organizacionu strukturu i da pronađe i uključi najsposobnije ljude. Član boljševičke partije je mogao biti samo neko ko se pokazao na terenu. Nije slučajno Staljin kasnije označio boljševike kao „ljude posebnog kova”. Nije bilo mjesta u partiji za velike govornike, karijeriste i navijače sa klupe.

Drugo, Lenjin je shvatio važnost postojanja ozbiljnog sredstva informisanja. Formirao je novinu Iskra koja je imala saradnike iz svih krajeva Rusije i predstavljala platformu oko koje se mogao mobilisati narod, duboko nezadovoljan korupcijom i brutalnošću carskih činovnika.

Treće, Lenjin je, slijedeći Marksa, svoju političku ciljnu grupu vidio u radnicima, i to posebno u kvalifikovanim radnicima koji su već imali određeni autoritet u svojoj sredini. To je omogućilo boljševicima da steknu veliku popularnost u ruskim industrijskim centrima u kojima su kasnije i otpočele oružane akcije. Radnicima su se tada pridružili nezadovoljni vojnici, dok su sa seljacima odnosi bili mnogo komplikovaniji. Poslije Lenjinove smrti, mnogo je krvi bilo proliveno da se od ruskog seljaka napravi komunista. Kolektivizacija je bila jedno od najvećih stradanja u ruskoj istoriji. Slično je bilo i sa procesom uvođenja ateizma.

Naravno, uz sve ovo, Lenjin je imao i dosta političke i geopolitičke sreće. Teško da bi uopšte došlo čak i do mogućnosti, a kamoli do uspjeha boljševičkog prevrata, da se Rusija nije nalazila u već trećoj godini svjetskog rata u kome je njena vojska trpjela poraz za porazom, a političke partije koje su preuzele vlast poslije careve abdikacije nisu bile sposobne da preokrenu stanje stvari. Tako se narod, već razočaran u cara, teško razočarao i u njegove prozapadne kritičare i bio spreman da da šansu nekom trećem. A taj treći je ponudio najčarobniji mogući program: „Mir vojnicima, zemlju seljacima, hleb radnicima.” Ko je tome mogao da odoli? Kasnije, kada su slatka obećanja počela da čile, boljševička tajna policija tzv. čekisti su se već bili izvještili da eliminišu neposlušne. Sistem je brzo počeo da degradira i pretvara se u suprotnost sopstvene retorike.

Vlast Lenjina i boljševika je sada samo jedno krupno, okončano poglavlje u istoriji 20. vijeka. Ali, s obzirom na to da ni siromaštvo ni društvena nepravda i nejednakost nisu iskorijenjeni, motivi Lenjinove borbe neće izgubiti na aktuelnosti ni u 21. vijeku.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo