Povežite se sa nama

PERISKOP

Fratri

Objavljeno prije

na

Bosna Bosnom ne bi bila da i među sljedbenicima svetog Franje nema razlike. Dok bosanski franjevci, orgazovani u svoju redo-državu Bosnu Srebrenu u velikoj većini brane samostalnost i  teritorijalni integritet BIH, primjetno je vezivanje hercegovačkih franjevaca uz HDZ-ovske vlasti koje  otvoreno naginju  prema Hrvatskoj snujući separatističke snove o prisajedinjenju Herceg Bosne Hrvatskoj

 

Još je nobelovac Ivo Andrić svojim magijskim proznim perom pisao o fratrima u Bosni.Kako vrijeme prolazi svećenici u karakterističnim braon, rjeđe bijelim (cisterciti!)habitima jednako privlače pažnju.Ti sljedbenici poslanja Svetoga Franje potpuno liče, a tako se u svakodnevlju i ponašaju, siromašni su red katoličke crkve. I nekako mi se čine najsličniji asketizmu i skromnosti sadašnjega pape Franje.

No od vremena Andrićevih nadahnutih Fratarskih priča puno se toga promijenilo u zemlji Bosni i Hercegovini…

I dok su hercegovački franjevci potpali pod skute HDZ-ovske, nacionalizmu okrenute politike, dotle braću im po istom habitu karakteriše izraženi (u najvećem broju slučajeva!!!) bosanskohercegovački integralistički patriotizam. Pokojni fra Petar Anđelović, u mojim je mislima i osjećanjima predvodnik te skupine čestitih bosanskohercegovačkih franjevaca- domoljuba.Naravno, tu su i fra Marko Oršolić,fra Ivo Marković, pa Benedikt Vujica, Ivan Šarčević…Odgojili su na svojim bogoslovskim franjevačkim sveučilištima i dostojne nasljednike poput Drage Bojića.

Ali Bosna Bosnom ne bi bila da i među sljedbenicima svetog Franje nema razlike.

U BiH je svima jasno da se hercegovački ujaci, kako fratre popularno zove narod, bitno razlikuju od svoje bosanske braće. Dok bosanski franjevci, orgazirani u svoju redo-državu Bosnu Srebrenu u velikoj većini brane samostalnost, teritorijalni integritet i cjelovitost Bosne i Hercegovine, primjetno je izrazito vezivanje hercegovačkih franjevaca uz HDZ-ovske vlasti koje otvoreno i bez ustezanja naginju prema Hrvatskoj snujući herceg bosanske separatističke snove o teritorijalnom i svekolikom prisajedinjenju Herceg Bosne Hrvatskoj.

Svoju podanost bosansko hercegovačkoj cjelovitosti neki poput fra Drage Bojića plaćali su izmještanjem iz Sarajeva, ali i progonom i šikaniranjem na druge načine. Ta razdioba franjevaca šteti svima, poglavito  katoličkoj crkvi u Bosni i Hercegovini.

Bosanski franjevci poput pokojnog Luke Markešića ušli su i u oblike političkog organiziranja (Hrvatsko narodno vijeće) kako bi podupirali cjelovitost,suverenitet i nezavisnost Bosne i Hercegovine.

Valja zabilježiti da su fratri u svim djelovima Bosne i Hercegovine nosioci rijetko rafiniranog odnosa prema svim oblicima umjetnosti.Tako je iznimnom manifestacijom umjetničke kolonije i pripadajuće joj galerije u Breškama kod Tuzle itekako obogaćen likovni život sjeveroistočne Bosne. Hercegovački franjevci,posebno pokojni fra Pejič i Vendelin Karačić vrijednim su višegodišnjim radom stvorili likovnu akademiju na Širokom Brijegu i Franjevačku galeriju, koje su danas vrela snažne umjetničke radijacije ne samo u Hercegovini. Da ne govorim o reprezentativnom galerijskom prostoru vezanom za grandiozni likovni opus Gabrijela Jurkićau Livnu.

Tu su i bogate samostanske zbirke umjetnina koje su sljedbenici Svetog Franje sačuvali u manastirskim odajama,poput onih u Kraljevoj Sutjesci za vrijeme najtežih i ratnih vremena. Doprinos fratara i drugim vrstama umjetnosti preznačajan je.

Ujaci su značajno pomagali katolički puk, ali i druge Bosance i Hercegovce u njihovom obrazovanju,a djelovanje njihovih humanitarnih udruga poput one Kruha Svetoga Ante mnogo je građana nahranila.
Nije slučajno veliki Ivo Andrić cijeli kontingent pripovjednog stvaralaštva posvetio fratrima.

I završiću ovaj Periskop predivnim pozdravom bosanskih franjevaca MIR I DOBRO!

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Sjećajući se

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odlučih sebi prirediti putovanje uspomenama. Ispunjavam ovaj Periskop vremenom lutkarske republike koju smo u doba jugoslavensko gradili u Bugojnu.   Velim, lutkarska republika. Najuzornije napravljena asocijacija teatara u Jugoslaviji, Zajednica profesionalnih pozorišta BiH  stvorila je  Bijenale jugoslovenskog lutkarstva.Vrilo je u republici lutkarstva

 

Dok našim životima dominira strah od nevidljivog neprijatelja, Kovida 19, i vrlo vidljivog neprijatelja oličenog u sljedbenicima ustaške ideologije, koji namjeravaju u sarajevskoj katedrali Srca Isusova komemorirati blajburške žrtve (čitaj: ustaške zločince!), a potom vjerovatno uskrsavati mitologiju baziranu na koljačkoj filozofiji u rasponu od Maksa Luburića do samog poglavnika Ante Pavelića, nisam mogao izdržati taj karusel grozničavih slika života koji nam je suđen.

Odlučih samom sebi prirediti putovanje uspomenama, ispunjeno dragim ljudima i stvarnim junacima i protagonistima života po mjeri čovjeka. Ispunjavam ovaj Periskop vremenom lutkarske republike koju smo u doba jugoslavensko, prije  nesretnih ratova, gradili u Bugojnu, bosanskom gradu sa do tada neviđenim razvojnim usponima, s privredom koja je imponirala, s logikom zajedničkog života i međusobnim razumjevanjem  građana, bez ijednog ozbiljnijeg problema. Iz današnje perspektive sve to izgleda kao nestvarni san.

Velim, lutkarska republika. Najuzornije napravljena asocijacija teatara u Jugoslaviji, Zajednica profesionalnih pozorišta Bosne i Hercegovine, stvorila je prvo Susrete pozorišta lutaka BiH, a potom Bijenale jugoslovenskog lutkarstva.

Magija lutkarstva  opsjedala je i mlado i staro, Bugojanci su se naprasno zaljubili u čarobni svijet lutkarizirane mašte, odnosno lutkarski ostvarenih snova na sceni. Ponosan sam što sam bio selektorom i umjetničkim direktorom Prvog bijenala jugoslovenskog lutkarstva, jer mala čuda lutke donosili su majstori ove drevne umjetnosti iz Zadra, Beograda, Ljubljane, Sarajeva, Niša… Lutkarska republika širila se po okolnim gradovima, nije ostala tek i samo privilegijom izvrsnih domaćina – Bugojanaca. Zapamtio sam nazive nekih sela, poput Ćipuljića, u koje je magija teatarsko-lutkarske umjetnosti došla prvi put u istoriji tih malih bh. varošica.

Sedam dana od ranog jutra, pa opet do sljedećeg još ranijeg jutra, trajale su predstave, radionice, okrugli stolovi, savjetovanja, lutkarski seminari, druženja, izložbe, poetske i prozne književne seanse. Strujala je energija u koju su svi ansambli, sudionici festivala, unosili goleme emocije i radost stvaranja. Mala lutkarska čuda Velimira Hitila, Ante Hrkača, Nevenke Filipović, Nene Rodić slijevala su se u mozaik lutkarstva in continuo.

Nezaborav su činili teoretski simpozijski razgovori o fenomenu ove grane teatarske umjetnosti.

Sa sjetom se sjećam ozbiljnih ljudi koji su stajali iza niza lutkarskih, spektaklom ispunjenih soareja. Široki osmijeh Adema Krivdića, neiscrpna energija organizatora Radoslava Zoranovića, Nede Pozderac, ozbiljnost i seriozna priprema svakog događaja Edija Majarona, Branislava Kravljanca, redovito prisustvo nenadmašnog direktora tadašnjeg Jugoslavenskog festivala djeteta iz Šibenika, Drage Putnikovića, ništa manje redoviti Podgoričani, Beli i Vanja Popović, sve je to  lučilo šarm jugoslovenske kulturne šarenice i predanost da svi zajedno što više učimo i naučimo od naših gostiju iz Poljske, Bugarske, Češke. Vrilo je u republici lutkarstva, bugojanskoj.

Svi smo bili u funkciji jednog jedinog cilja: unaprijediti lutkarstvo podjednako na svim jugoslovenskim prostorima.

I trajalo je to sve dok surovi bogovi rata nisu napravili fajront u najljepšoj republici lutkarstva koju su djeca voljela, a odrasli se beskrajno zaljubljivali u ta lutkarska čuda.

Nema više Dalibora, Zorana, Adema, Nevenke…

Ni Bugojno nije što je nekada bilo.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Moja raja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ganuo me poziv s nepoznatog broja. Neki sa kojima sam posljednjih godina mnogo više drugovao nisu se javili. A javila se moja mostarska raja. U zlom vremenu sjetio se jedan Gaga svoga Gradimira. Nije sav svijet nehuman, nije sve beznadežno

 

Čudna vremena živimo. Vremena, kazao bi pjesnik, tuge i opomene.

Novi korona virus opominje nas na najtužniji mogući način da bismo trebali biti više ljudi, da bismo svoje življenje trebali znatno više oljuditi nego što to u svakodnevnom životu činimo. Kada mi i na javi i u snu pred oči dođu prizori umirališta, u šta je korona virus pretvorio evropske i svjetske bolnice, propitujem u jednom trenu čitav svoj život…

Pred oči dolaze prizori u kojima sam bio čovjek, ali i oni drugi, kada sam prema nekim ljudima griješio i nisam bio na nivou ljudskosti kojoj sam učen, kako sam vaspitavan u djetinjstvu i najranijoj mladosti. Nevidljivi je neprijatelj sve nas, građane ove planete imenom Zemlja, doveo u katarzična stanja, u kojima krhki i slabašni, puni strahova, svakodnevnih strepnji, odmotavamo filmove svojih života, unatrag. Počinjemo se prisjećati i gotovo bizarnih i za sve nas, nekada, nevažnih detalja.

U sivom, koronskom svakodnevlju iz neveselih misli prenuo me je jedan telefonski poziv. Nepoznat broj, do toga dana apsolutno nepoznat. Javlja se moj komšija iz dana mostarskog djetinjstva, negdanji fudbaler mostarskog Veleža, Ismet Gaga Šemrd, sadašnji uspješan ugostitelj i vlasnik popularnog kafe kluba Boemi. Nismo se mi mnogo družili. Rastavio nas život, pa dugo nismo kontaktirali. Prije nekoliko godina došao sam u Gagine Boeme. Dočekali su me kao svog najrođenijeg, a i kako bi drugačije, kad smo odrastali zajedno, dijelili zlo i dobro.

Nakon tog susreta opet je nastala vremenska pauza, opet smo bili svak na svojoj strani svijeta… I onda iznenadan poziv. Zove predobri Gaga i veli: Zovnem prijatelje u ovom zlom vremenu samo da pitam kako su…

Do suza me doveo ovaj neočekivani poziv. Neki sa kojima sam posljednjih godina mnogo više drugovao nisu se javili. A javila se moja mostarska raja. U zlom vremenu sjetio se Gaga svoga Gradimira. Nije sav svijet nehuman, nije sve beznadežno.

U godinama sam kad zbrajam pluseve i minuse života, pa bih volio da se Gaginim primjerom jave i ostala draga mi raja: i Enver Marić što je iz mog dvorišta u Radićevoj otišao da hara bjelosvjetskim fudbalskim arenama, da brani jedanaesterce velikom Mileru, i Ćela Topić, i glumac Tahir Nikšić, i muzičar i vrsni fotograf Stojan Stole Lasić, i mnogi drugi iz te moje raje…

Nenadani Gagin poziv odjednom me u zlehudom vremenu podsjetio da se moramo češće držati za ruke. Biti bliski u poznim godinama kakvi bijasmo u mladosti…

Eto kako opasni virus i jedan nenadani telefonski poziv mijenjaju  razmišljanja. Vraćajući me u djetinjstvo i mladost okatarzuju me.

Hvala Gagi Šemrdu što me je oljudio na čudesan način. Samo mostarskoj raji nalik…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Forum Tomizza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kulturno trodržavlje izvedeno kroz umjetničke manifestacije i razgovore Foruma Tomizza u Umagu prepoznato je na kulturnoj karti Mediterana i Europe.  Milan Rakovac, Irena Urbič i Neven  Ušumović su duše dana u kojima se sjećamo Tomizze, a propagiramo umjetnost Hrvatske,  Italije i Slovenije

 

Jednoga dana na moj mejl stigao je poziv da budem sudionikom manifestacije Forum Tomizza u Umagu.

Slušao sam i čitao o toj nisci događanja koje je estetski, ali i organizacijski zatemeljio odlični istrijanski pisac, Milan Rakovac, a danas više nego uspješno vode žurnaliskinja Irena Urbič  i direktor knjižnice u Umagu, preduzetni a samozatajni Neven Ušumović.

Naravno da mi je poziv komplimentirao, a uzeo sam učešća i na simpozijskim dijalozima o temi o granicama i svojevrsnim limitima, tako izazovnoj u svim vremenima.

Naravno, govorio sam iz perspektive življenja u Bosni i Hercegovini. Toliko sam osobno bio osupnut prijemom domaćina, respektirajući ozbiljno prozno, poetsko i dramatičarsko djelo Milana Rakovca da sam već prilikom boravka u Umagu donio odluku da svoju knjigu politički angažiranih proza Šapat Bosne i Hercegovine posvetim ovom književniku, dugogodišnjem uredniku zagrebačke TV i HRT-a, angažiranom intelektualcu i sinu narodnog heroja.

Zašto je ova manifestacija, uostalom kao i međunarodni festival Zlatni lav, koji se takođe odvija u Umagu, toliko prirasla mome srcu? Prije svega zbog toga što se uspomena na izvrsnog pisca Fulvija Tomizzu ovom umjetničkom manifestacijom čuva kroz nizove artističkih sadržaja u sve tri države u kojima je Tomizza živio i stvarao (Hrvatska, Slovenija i Italija). Brižljivo birani programi i vrhunski nivo izvedbe tih sadržaja afirmirali su ovu manifestaciju među najkvalitetnije kulturne i umjetničke događaje. Umješnost strpljive gradnje polimedijske festivalske manifestacije sagledava se kroz angažman Rakovca i Urbičeve, a posebno praktični svakodnevni graditeljski rad Nevena Ušumovića, kao izvršnog producenta i ustanove na čijem je čelu, Knjižnice iz Umaga, kao kuće u kojoj i oko koje se koncentrirara najveći dio sadržaja Foruma Tomizza.

Kulturno trodržavlje izvedeno kroz umjetničke manifestacije, razgovore i okrugle stolove Foruma Tomizza nije ostalo neprepoznato na kulturnoj karti Mediterana i Europe. Dapače, osobno sam se uvjerio da Forum Tomizza ima rijetko konceptualno precizno profiliran program sa jasnim intencijama finog prepleta kultura Hrvatske, Italije i Slovenije. Zato ovaj Periskop i posvećujem Rakovcu, Urbičevoj i Nevenu  Ušumoviću koji su duše i motorna snaga dana u kojima se sjećamo Tomizze, a propagiramo umjetnost triju država!

Kontekstualizacija Foruma Tomizza u kulturu svake od tri države nikada nije bila problem iz prostog razloga što svaka od ove tri pojedinačne kulture obiluje, i u tradicijskom kao i u smislu suvremenosti, gamom sadržaja već etabliranih u evropski kulturni krug da je njihovim povezivanjem i ukrštanjem trojac Rakovac, Urbič, Ušumović dosegao razinu manifestacijske harmoniziranosti neophodnu za predikatizaciju ozbiljne procjene dosad postignutog u svakoj od tri kulturne raznoslojnosti, ali u isto doba Forum svojom maksimalno pozicioniranom europocentričnošću gura procese razvoja i bori se protiv okoštalih formi u svakoj pojedinačnoj kulturi.

Posebno imponira da Forum Tomizza iz svih južnoslavenskih sredina nalazi i producira ono što je tangentno europskoj uljudbi u najboljem smislu!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo