Povežite se sa nama

PERISKOP

ANDERESEN IZ BOSANSKOG PETROVCA

Objavljeno prije

na

Dveri ovog Periskopa otvaraju se za djelo Ahmeda Hromadžića,  prozaiste koji bi se mogao nazvati rodonačelnikom bosanskohercegovačke književnosti za djecu i mlade. Hromadžićevo umjetničko djelo je  oda mašti i svijetu čudesnih bajkovitih bića

 

Bosanskohercegovačka se književnost unutar južnoslavenskih književnih paralela i meridijana prepoznaje i estetski legitimira prije svega po djelima Andrića, Selimovića, ali i pisaca srednje generacije poput Ibrišimovića, da ne govorimo o blistavostima lirike Maka Dizdara i pjesnika i scenariste Abdulaha Sidrana…

Ipak, dveri moga današnjeg Periskopa otvaraju se za djelo prozaiste koji bi se mogao nazvati rodonačelnikom bosanskohercegovačke književnosti za djecu i mlade – Ahmeda Hromadžića. Ovaj tvorac čudesnog bajkovitog svijeta patuljaka i pletisankio  vila, za života je nazvan bosanskohercegovačkim Andersenom, a njegov pitoreskni zavičaj, Bjelaj kod Bosanskog Petrovca velika je životna skenerija, živopisna draperija iz koje je crpao stvaralačke poticaje, ali na nju i projicirao svijet nesputane i ničim ograničene mašte.

Hromadžićevo cjelokupno umjetničko djelo je oda mašti i svijetu čudesnih bajkovitih bića.

Jezik Ahmeda Hromadžića, brušen i izbrušen do virtuozne suštine, primjeren shvatanjima i misaonosti djeteta, svoj zapućenoj u nesaznate krajeve vilinske Arkadije, dragocjenost je koja je djelo ovoga bh. pripovjedača i pjesnika postavila u Panteon najvrednijih ostvarenja književnosti za djecu u evropskim razmjerama.

Iako je vrijedne doprinose Hromadžić davao i u žurnalistici, iako je bio vrstan direktor nekada slavne sarajevske izdavačke kućeVeselin Masleša, iako su mu prozni biljuri dramatizovani i igrani u teatarskim kućama,ovaj je pisac krajiške zavičajnosti najdublju književnu brazdu zaorao stvarajući neponovljive maštovanke o tim nestvarnim, a zapravo stvarnijim od svake stvarnosti,svjetovima patuljaka…

Njegove knjige Patuljak iz zaboravljene zemlje, Patuljak vam priča, Okamenjeni vukovi, Labudova poljana, Dječak jaše konja, Igmanski marš, Zelena šuma, Bijeli slavuj međaši su potpuno nepoznate poetike do Hromadžićeve pojave…

Kada se bude ispisivala ozbiljna i temeljita povijesnica sarajevske i bh. književnosti i kulture nezaobilazan će biti Hromadžićev uistinu višestruki angažman, kao pisca,kao urednika-izdavača,kao avangardnog pokretača cijele jedne književnosti,svojevrsne patuljologije

Da je za njegovog života bilo više svijesti o slojevitosti i vrijednosti bogatog književnog opusa bh. Andersena, taj skromni čovjek a pisac rijetke nadarenosti, zakitio bi se i književnim priznanjima međunarodnog karaktera, ali mojoj generaciji ostati će u sjećanju kao pisac koji je stvarao i ispunjavao naše snove!

Unutar književnosti za djecu i mlade u Bosni i Hercegovini ne može se postići apsolutno ispravno traženje mjesta za ovoga pisca na književnim mapama. Njegovom književnom djelu pripada mjesto unutar procjene sveukupne književne produkcije i bh. ali i regionalne, jer se radi o poeziji u prozi i poetskom snažnom naboju u maštovitim slojevitostima njegovih sjajnih svjetova u kojima trijumfuje dobrota i ljepota življenja kroz slavljenje te dobrote…

Vitalnost i aktualitet pokazalo je književno djelo ovog klasika bh. književnosti prije svega svojim opstankom u novim izborima školske lektire, ali i u prevodima na svjetske jezike. Zato Bosanci i Hercegovci svih generacija, ma na kojem kraju svijeta obitavali, imaju razloga biti ponosni na svoga Andersena!

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Čitava povijest u srušenoj vijećnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svakoga dana na zidu dnevne sobe pogled mi zastaje na slici Irfana Hoze, zvjerski rušene i devastirane sarajevske Vijećnice. Svedenost grafizma i grafičkih metafora na ovoj Vijećnici fina je, daleka misaona refleksija na čudesnosti babilonske biblioteke i slojevitosti koje ona u civilizacijskom smislu nosi

 

Irfan Hozo slikar je zamamnih, nerijetko džinovskih kompozicija.

Ali, jednako je Hozo uspješan u likovnoj komornosti, gdje u svoje uratke naprosto utkiva majstorski ugravira takove detalje koji plijene pažljive likovne znalce prefinjenih osjećaja za detalj i drugoplanu akcentuaciju.

Svakoga dana na zidu dnevne sobe, od jutarnje kave do kasnog gustiranja „Temjanike“, pogled mi zastaje na slici zvjerski rušene i devastirane sarajevske Vijećnice. Ova remek studija Vijećnice u jednom stadiju njene obnove i rekonstrukcije donosi u ravni realnog iznimno precizan slikarov sken prostora kolonade i stepeništa, sa detaljima datim crtačkim virtuozitetom Hozine koliko imaginacije toliko i cijelih izmaštanih prizora.

Logičkim prepletima te dvije ravnine slikar je napravio svojevrsnu analitičku učitanost u prostor; ali i bitne vremenske metamorfoze koje uvjetuju njegov novi impulzivitet u narednoj fazi ulaska u bit slike…

Kao što je slikajući svojedobno pojedine građane koji svojim kompletnim tjelesnim habitima, ali i nevjerojatno preciznim studijima svakog pojedinačnog portreta donose splin gradskosti i specifične sarajevštine, tako Hozo rafinirano, opet crtačkom preciznošću i virtuozitetom unosi na pojedine predjele devastacije Vijećnice likove što naznačuju hod kroz stoljeća grada podno Trebevića… Te fine, drugoplane gravure na golemoj draperijskoj intonaciji zagasite smeđosti sarajevske Vijećnice…. To donošenje karakterističnih likova sa odjećom iz adekvatnih perioda snažnom asocijativnošću otvara svakom gledatelju čitav roj asocijacija na konkretni povijesni period.

Irfan se Hozo umjesto artizma, koji njegovom metjeu nikad nije mogao biti problemom, predaje savršenom osvještavanju pojedinih kamenih i ciglanih elemenata barbarski uništavanih i srušenih, ostavljenih u foajeima, da ne govorimo asocijativima na knjige koje su bile prije barbarizma glavni stanari Vijećnice. Ta fina učitanost Irfana Hoze u sve slojeve negdanjeg mobilijara, kao i svega što je nastalo devastacionim udarima, trijumfira upravo slikarevim filigranizmom obrade – krajnje strastvene posvećenosti za detalje i njihove uklopljenosti u likovnu atraktivnost ove drage mi slike.

Irfan Hozo me ovom sjajnom grafikom podsjeća na nenadmašne slikare, ikonopisce i zografe.

Svedenost grafizma i grafičkih metafora na ovoj Vijećnici fina je, daleka misaona refleksija na čudesnosti babilonske biblioteke i slojevitosti koje ona u civilizacijskom smislu nosi. Hozo nije izravan niti u jednoj svojoj grafičkoj virtuozi. Kao i u svom slikarskom opusu, i u grafikama, on se služi naznakama koje svoju umjetničku violenciju razvijaju u finoj konkordiji cerebralne sfere gledateljeve sa krajnjom namjerom grafičara koji nije samo vrhunski majstor metjea nego itekakakav likovni mislilac sa filozofskom potkom koja pledira na široki intelektualni angažman kod svakog gledatelja vjernika ove suptilne umjetnine.

Kao malo koji umjetnik naših duhovnih paralela on podrazumijeva intelektualno-filozofski dijalog između budućeg gledatelja i njegovog virtuoznog grafičkog lista. Približava se tu njegov metje  i nevjerojatnoj intelektualno-slikarsko-grafičkoj odanosti umjetničkom angažmanu velikog crnogorsko-hrvatskog  likovnog stvaraoca Dimitrija Popovića.

Trijumf istinske umjetnosti!!!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Nacionalistički nogomet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Godinama se u nogometnim arenama dešava divljanje nacionalističkih hordi koje svojim nasilništvom tjeraju ljubitelje ove prelijepe igre sa utakmica. Instrumentalizacija događanja u sportu porodila je mafijaške gangove kojima nogometna događanja služe da bi iživljavali najniže ljudske, a tačnije je kazati neljudske porive

 

TXT. Prošao je i Mundijal, to najprestižnije svjetsko nadmetanje u „najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu“. Trijumfirali su Argentinci, otkrovenje su bili majstori nogometa iz Maroka, razočarali reprezentativci Srbije, poslovično uspješni bili nositelji svjetske bronce nogometaši Hrvatske…

No još za trajanja svjetskog prvenstva uočavalo se i to ponovno (!!!) koliko je u ovom našem življenju sve politizirano do enormnih dimenzija. Zabrinjavajuća je činjenica da je gledanje televizijskih prenosa utakmica iz Katara mnogim „navijačima“ služilo da iskažu i to javno svoje neskrivene nacionalističke osjećaje. Tako da smo uz televizijske prenose gledali i slušali otužno povampirenje fašistoidnih poriva u navijanju „protiv“, a ne navijanju „za“!? Potpuno krivi odnos prema nogometnom meču, kao „bojnom polju“ umjesto kao igralištu, na kojem se  dešava nadmetanje dviju momčadi u ljepotama (!!!) nogometne igre.

Sve je u prostoru najbližeg nam susjedstva, u Zagrebu kulminiralo po povratku reprezentacije Hrvatske sa Mundijala. Uz radost zbog uspjeha jedine reprezentacije sa naših zemljopisnih prostora, koja u kontinuitetu biva dijelom „gornjeg doma“ svjetskog nogometa, desile su se izuzetno neprijatne stvari. I to od onih protagonista nogometnog majstorstva kojima smo uz TV prijemnike aplaudirali; od asova koji su u ovom tmurnom, neobećavajućem svakodnevlju unosili svjetlo u tunel egzistencijalnih i drugih snizilica u kojima preživljavamo.

Dva su nositelja reprezentativne „kockaste“ odore hrvatske najbolje selekcije zapjevali pjesmu prononsiranog ustaše Tompsona i salutirali uz fašistički pozdrav „Za dom spremni“…

Umjesto radosti zbog ponovljenog uspjeha reprezentacije izbornika Zlatka Dalića, doživjeli smo ponovno povampirenje fašizma…

Osramotila su ta dvojica hrvatskih reprezentativaca i dres koji su junački nosili protiv svjetskih nogometnih kolosa i velesila. Bacili su tim sramnim aktima pod noge sve ono što je na sportskom polju postignuto, u javnost je otišla iznimno ružna slika sa predivnog ambijenta koji je 800.000 ljudi u nogometno-domoljubnom transu stvorilo toga dana na Trgu Bana Jelačića.

Ali, ništa nije slučajno pa niti ovaj događaj koji neki tendenciozno žele minimizirati, ili što je još pogubnije, prešutjeti.

Godinama se  u nogometnim arenama dešava divljanje nacionalističkih hordi koje svojim nasilništvom tjeraju stvarne ljubitelje ove prelijepe igre sa utakmica. Godinama se toleriše otvorena nacionalistička instrumentalizacija sporta i sportskih događaja. Umjesto svestrane i učinkovite akcije doživjeli smo i to da instrumentalizacija događanja u sportu porodi i takve mafijaške skupine i gangove kojima nogometna događanja služe da bi iživljavali najniže ljudske, a tačnije je kazati neljudske porive.

Nisu devedesete godine prošlog stoljeća bile tako davno… Mnogi znalci povijesti našega tla ustvrditi će sa puno argumenata da je krvavih četiri godine raspada Jugoslavije otpočelo, imalo svoje uvertire na sportskim događanjima, i tada u gruboj instrumentalizaciji nogometa!? Užasava stoga pomisao da ponovno potvrđujemo da nam povijest nije učiteljicom, da iz krvavih događanja kojima je okončana povijest prošloga stoljeća na jugoslavenskom tlu ništa, ama baš ništa naučili nismo…

Dok pišem retke ovoga Periskopa, u mislima mi je i prizor u kojem se skupina političkih huligana krvavo obračunava u Novom Sadu sa dvojicom zagrebačkih glumaca. Samo zato što govore svojim hrvatskim jezikom, pa vele kazalište umjesto pozorište…

Bez ozbiljne budućnosti su narodi kojima su idoli oni koji salutiraju ustaški, ali jednako i oni koji u svom primitivnom i oskudnom vokabularu za teatar nemaju i riječi kazalište, pozorište, pozorje… Ali, sad sam možda i prezahtjevan prema krdu primitivaca koje fašisti izuzetno vješto koriste da potpale nove požare.

Nikome na našim južnoslavenskim prostorima nije potreban nogomet zavijen u nacifašističke oblande.

Zato je pred nogometnim/fudbalskim savezima, ali i pred školskim sistemom, ogroman posao da se vaspita i prevaspita onaj dio populacije koji najljepšu sporednu stvar na svijetu kalja blatom nacionalizma.

Fašizam ne smije proći!!!

NO PASARAN!!!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Svjetline lutkarstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

U knjizi „Djetinjsvo koje traje – lutkarenje grad i mi“, o sedamdeset ljeta lutkarske umjetnosti u Mostaru, jedan sam od autora. Nisam se ni trena dvoumio kada me mladi ravnatelj Kazališta lutaka Mostar Tibor Oreč zamolio da i ja kratkim tekstom obilježim značajnu obljetnicu teatra u kojem sam kao dječak gledao prva čudestva lutaka i lutkarstva. Evo mi je stiga ta knjiga iz rodnog grada i tek sada vidim u kako ozbiljnom izdavačkom pothvatu sam sudjelovao

 

Danas mi je stigla knjiga iz rodnoga grada. Prelijep silvestarski dar.

Knjiga u kojoj sam jedan od autora, „Djetinjsvo koje traje – lutkarenje grad i mi“, o sedamdeset ljeta lutkarske umjetnosti u Mostaru. Nisam se niti trena dvoumio kada me mladi ravnatelj Kazališta lutaka Mostar Tibor Oreč iznimno ljubazno zamolio da i ja svojim teatrološkim kratkim tekstom obilježim značajnu obljetnicu teatra u kojem sam i sam kao dječak gledao prva čudestva lutaka i lutkarstva. To je bila i prigoda da odužim dio duga prema svom prijatelju, inače vrsnom majstoru lutkarstva i ponajboljem menadžeru, organizatoru kazališnih događanja Petru Šurkaloviću Cigi…

Tek kada sam vidio uzorno uređenu (Darko Juka) i grafički oblikovanu (Shift  Brand Design) monografiju Lutkarskog kazališta Mostar postao sam svjestan u kako ozbiljnom nakladničkom pothvatu sam sudjelovao… Jer tekstove za knjigu koja slavi „sedamdesetoljetnje djetinjstvo“ pisali su i Jaroslav Antoniuk, Antonija Bogner Šaban, Ivo Brešan, Boris Čakširan, Nevenko Herceg, Darko Juka, Mario Kordić, Livija Kroflin, Tamara Kučinović, Edi Majaron, Luko Paljetak, Ivan Vukoja…

Ovako atraktivnu knjigu ne bi mogli ostvariti mostarski majstori lutkarske magije da fotografski ona nije obogaćena radovima Ivana Kelave, Stojana Stoleta Lasića, Dalibora Dale Nikolića, Mate Zemljića, ali i bogatstvom Pismohrane Lutkarskog kazališta Mostar.

Svi tekstovi u knjizi su dvojezični, prevod na engleski Željka Žulj.

Djetinjstvo i radost stvaranja trijumfiraju na svim listinama knjige.

Akademik Luko Paljetak je počastio u povodu ove obljetnice mostarske lutkare sjajnim pjesmotvorom u čast lutkarenja u pokretu, osobito u periodu ratnih dejstava na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Ono što posebno očarava su brojni likovni prilozi sve sa pečatom dječije stvaralačke mašte.

Posebno je značajno naglasiti da je čelni čovjek Hercegovačko neretljanske županije, Nevenko Herceg, svim potencijalima stao ne samo uz jubilej mostarskih lutkara, već i prilikom promocija ove dragocjene knjige, kad je posebnim saopćenjima pokazao da je ovaj nakladnički projekat značajan ne samo na kulturnom planu.

Dar koji je stigao na moju lipovičku adresu dobiva na značenju posebno u svjetlu vremena u kojem umjetnost i kultura ne zauzimaju ozbiljnije pozicije kod obnašatelja najviših političkih funkcija na Balkanu…

Misija Nevenka Hercega, kojega sam kao prijatelja umjetnosti upoznao prilikom njegovih obnašanja drugih funkcija, obećavajuća je po lutkarstvo, a to praktično znači i po budućnost djevojčica i dječaka kojima je poglavito namijenjena djelatnost Lutkarskog kazališta mostarskoga.

Ovom značajnom povijesnicom lutkarske umjetnosti, obogaćenom obiljem teatrologijskih podataka, posebno se šire znanstvena saznanja o egzistiranju drevne umjetnosti lutkarenja u BiH i na Balkanu.

Potrebna i značajna knjiga, likovnošću prebogata, biti će svetkovina za svakoga čitatelja u čije ruke dospije!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo