Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Istekao mi rok kajanja

Objavljeno prije

na

Ko očima ne vjeruje, nek ispruži ruke dok ide kroz život.. zgodno je da se ne lupi glavom u zid ili pak da se neko zagrli

 

Toliko uživam u svojoj današnjoj sporosti da me baš briga šta ću da mislim o meni. Jer i kad iskoristim dan, na kraju ne znam ko je tu, u stvari, koga. Ako nešto moram ili ću da umrem, a ništa se ne mora sem da se umre, onda znači da ne moram da ne umrem. Nekako mi je od ovog zaključka lakše.

Nijansa od kliničke smrti je gubitak reči u životu. Okolnosti su najopasnije pravdanje koje je čovek smislio. Tim više, jer daje privid da nije besmislica. Mudro ćutanje ima svoje vremensko ograničenje. Posle počinješ glupo da ćutiš. Ko očima ne veruje, nek ispruži ruke dok ide kroz život.. zgodno je da se ne lupi glavom u zid ili da se neko zagrli. Trudim se da uhvatim momenat. A kad ga budem uhvatila, vezaću ga konopcem, baciti u podrum i mučiti što je bežao! Povremeno zavirim u sebe samo da proverim da li je i dalje tu sve što mi fali. Drmne me tako nekad misao, u sred nekog moranja: „Šta ću ja ovde, dovraga, ja volim konje?!“ I onda gotovo. Kao da ja sad ne bih odjahala u Sunce i talase dok mi vetar drži obraze i puni pluća, al’ odakle mi konj? Taman spakujem moranje u kutiju, a ovaj vetar, đubre, podigne poklopac.

Ljubav na prvi pogled je kad ti neko odmah izgleda nekako tvoj. Sve sam izbacila iz te ljubavi. Svaki detalj, ukras, dodatak. Toliko je gola da je zastrašujuće lepa. Kad meni neko priraste srcu, mora da se s tim nosi, ili da se nosi s tim! Znači, i nema nekog izbora. Dobar seks počinje mnogo pre spavaće sobe. Ne budite amateri. U slobodno vreme borim se da ne odem u šumu i jednostavno proglasim odustajanje…

A što sam, nekad davno, sanjala da mi neko priča kako u Portugalu ljudi stavljaju kolače u živu ogradu jer onda ptice dođu da jedu te kolače, to ništa? Ja sam samo pokušaj magarca. Neuspeli pokušaj, jer još uvek ne umem da se ukopam u mestu i otkažem poslušnost. Magarci su hrabriji od mene. Košmar uvek nađe svog čoveka.

Čak i za mene je ovo previše noći. Posekla sam se na ivicu razuma. Ne znam više koja je neprospavana noć. I svaka ima neku svoju priču i težinu teretnog voza koji me je pregazio. Budnost mi privezana za članak, kao zatvorska kugla. Ne mogu da zaspim, kao da ujutru idem na ekskurziju. Zašto se kaže jedva čekam, a misli se na čekam iz sve snage?  Za razliku od sebe, druge primetim kad ih nema. Kad ja nestanem, uradim to tako temeljno da nam treba – par godina za nas – da me nađemo. Volim raskošne dane, koji mi donose toliko zadovoljstva, da rasipam sitniš od sreće svuda unaokolo, kao što se rasipaju bombone i novčići deci na starinskim svadbama. I ne pitam koliko košta. Meni je lako, ja ništa nemam.

Sećam se, kao dete sam crtala ptice koje su imale oblik gornje usne. Sad pomislim da su sve ptice na nebu poljupci koji su oživeli.

Pada kiša, a da vidite tek mene! Jedva čekam da se raznedri.

P.S. Ima li neko da mi posudi vrh neke planine pa da odem i vrisnem par puta?

 

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Grlom u nelagode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad bi se trenutak misaone kadence mogao zapisati, zalediti, sačuvati… jer kad izda sjećanje nestaće i njena topla harmonija

 

 

Ovaj dan započinjem optimistično, uz kafu i sok od zove, dok na radiju peva Bilja Krstić i pita: „Gde ima drvo visoko, Radule, da idem da se obesim, Radule?“ Biljo, javi i meni, ako ti odgovori Radule, taman i ja da iskoristim informaciju.

Svakog prvog u mesecu okrenem novi list da bih već drugog videla da je sve isto kao i pre. Toliko toga zadržavam za sebe i premećem po glavi da mi jedan zlobni glasić u glavi kaže: „Dobro, bre, ženo, imaš li ti neke prijatelje? Idi davi nekog drugog!“ Izgleda da ljudi međusobno prepričavaju svakodnevne trice da bi stvorili paučinaste veze međusobno. Nit po nit. Svaka kaže: nisi bio/la tu, ali te pričom uključujem u svaki trenutak svog života. To je lepo. Ili naporno. Zavisi kako se gleda. I ko gleda. Kad bi se trenutak misaone kadence mogao zapisati, zalediti, sačuvati… jer kad izda sećanje nestaće i njena topla harmonija. Trenutak, jednom ubijen, više nikad ne oživi. A ljudi ko ljudi, žure da ubiju… Pa se osvrću, sa setom…

Sad razmišljam, Bože, koliko volim onu pesmu od Goblina – Negde pred zoru. Nisam je dugo slušala, ali sam je sanjala. U stvari, san mi je bio u toj pesmi. Ne pesma  u snu, ne! San u njoj. Istrčiš desetak kilometara, posle hodaš teško, kao da nosiš prošlost u nogama. Nekad mi je tegobno i fali mi neko usidrenje, ali i kad se usidrim imam osećaj da me put tera dalje. To je i prokletstvo i blagoslov.

Juče je nezapaženo prošla vest da je u parku na Konjarniku na opštini Zvezdara usred bela dana posle rasprave grupa nasilnika ubila čoveka. Društvo u kojem živimo je do srži zatrovano mržnjom i nasiljem, pa “obična nesuglasica“ u parku može dovesti do toga da vas izbodu na smrt. Uhapšen maloletnik (17). “Obična nesuglasica u parku”, Molim?

„Pogledaj!“, uzviknula je moja Raduša. „Zvezda koja pada!“ Pa mi je prstom pokazala i ja sam je videla, žućkastu tačkicu koja mili nebeskim mrakom. „Šta li nam donosi?“, zapitala se. Nisam mogla da znam. Niko nije mogao. Ta je zvezda padala i padaće, a kada konačno tresne na zemlju, mi ćemo biti matori i zaboravni, i verovatno za nju uopšte nećemo mariti. 

P.S. Ukoliko do sada niste, nemojte!

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Grešnici proljeća

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stigli me svi ushićeni, sunčani koraci prethodnih dana

 

Pravim musaku, slušam neke pixies rifove i gledam oblacima prošarano nebo, eklektika radnim danom popodne.

Objašnjavam prijateljici, koja je imala tešku povredu, da će oporavak dugo trajati, da ima uspona i padova, da će najteže biti da ostane motivisana da radi svakog dana, ali da ima pravo i da se odmori, i da ne želi, i da treba sebi da da vremena… Zlobni glas u glavi: „Primeni to i sama“.

Znate da sam čuvar(ka) preživelih uspomena. Raspadam se kad se dočepam, što starih kutija, što kofera… I ja našla da pričam deci – ne osvrćite se unazad, samo napred… E, to vam je ta nedoslednost. Sad kad se zaletim i skočim skroz slobodno, bez sigurnosne mreže. Samo ja, osećanja i vera da će sve biti u redu i da će “sve to doći na svoje“. Prošlo je pravo vreme za mnoge stvari. Šta smeta da napravim pravo vreme za (pretekle) prave stvari ubuduće? Baba je pravila neko tradicionalno jelo sa mesom, krompirom, kiselim kupusom i ručno pravljenim testom, omač se zove to testo, tako nešto, sa puno bibera… to je bilo jelo koje te zagrli, uteši, kaže ti da će sve biti dobro… i kad nije.

Stotine bespotrebnih misli mi prođe glavom od momenta kada odlučim da odem negde, do momenta dok tamo i ne stignem. Najbitnije je da ne odustanem. Ako se jednog dana vratim tamo odakle sam krenula, u nekom trenutku koji nikada nije najbolje odabran… Ali, obećala sam sebi da je krajnji rok i da ću stići u proleće tog nekog grada, koji miriše na obećanja. Svetla i ustreptala… I dok su se isti dani taložili preko sećanja, zaboravljala sam i lica, i razloge za povratak. Sve do večeri uz reku, kada me je jak vetar okrenuo u suprotnom smeru. Sebi.

Već treći dan u ulici srećem jednu rodu. Pogleda me svojim krupnim očima u kojima se svet ogleda, nakrivi glavu, ali ne progovara. Sve očekujem neko pitanje da mi postavi. A ona raširi krila, mahne, pa odleti. I ja ostanem da u sebi čuvam reči. Stigli me svi ushićeni, sunčani koraci prethodnih dana.

Usvojila sam baba Leposavin pristup pomirenosti sa životom: „A šta’š, a šta mo’š“. Nije to letargija, već tako, ćutiš, dišeš i tečeš. „U svakom slučaju, bolest moje uznemirujuće različitosti, nikada me nije napuštala.“ – Danilo Kiš.

Zadržati normalnost čak i ako baš svi ostali polude. To je jedina obaveza i najteži zadatak u ovom vremenu.

P.S. Koliki mora da je šok kad “zdravo za gotovo“ stekne noge i ode?

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Sve je ovo kačji mašalj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zamisliš se, pa raspališ žar jednog sjećanja, poslije te polivaju vodom kad je već kasno

 

 

Noćas sam sanjala kako idem na pregled kod oftalmologa da dobijem nova sočiva (koja ne nosim) autobusom u neko selo kod Šapca i autobus prošiša stanicu i odvede me deset kilometara dalje, a narednog nema satima, kasnim… i sad, ako ponovo zaspim opet ću da se vozim nepoznatim predelima unedogled. „Obožavam san“, kaže Bunjuel, „čak i onda kada su moji snovi more, što je najčešći slučaj, i ta luda ljubav prema snu, oslobođena svakog pokušaja da se objasni, jedna je od dubokih sklonosti koji su me približili nadrealizmu“. Kad bi meni dali jedan san, ja bih ga razbila, da opipam dan!

I tako, ono što smo nekada nazivali klišeima, sada postane životna filozofija, samo sa više kafe ujutru i nekoliko oporavljenih živaca. Bez ustezanja za sebe štrpnem od dana trenutke u kojima se osećam dobro. Uzmeš malo sad, dodaš mrvičak odmah, udesiš to lepo i onda može da traje duuuuugo, možda i zauvek. Zamisliš se, pa raspališ žar jednog sećanja, posle te polivaju vodom kad je već kasno.

– Nije to feniks. To je žar-ptica.

– Pa, valjda je to isto.

– Nije. Ovo drugo je lepše. Mnogo je to nadanja za jedno tako nežno i krhko osećanje.

Ipak, čvrsto verujem da mu je snaga glavna odlika. Imam jednu svoju  boju koju, s vremena na vreme, ubacim u neke  reči, samo da  ih lepše vidim, a manje razumem. Ne volim kad je sve jasno, jer onda nemam manevarski prostor. Ne mogu ni da pokvarim, ni da popravim istinu.

– Zašto toliko psuješ dok voziš?, pitam sina.

– Jesi li ti čuo za izraz “psuje ko kočijaš“? E, sad su ti konji pod haubom, sve ostalo je isto. Lako se čovek otme kontroli, pa tako poraste u sopstvenim očima do nedodirljivosti. A onda se otme i samokontroli i izgubi se u vremenu i prostoru. Neki sebe nađu, neki sebe izgube zauvek. Čuvajte sebe od sebe.

Čudo jedno kako se čovek strašno umori od ničega. Ne ni od čega. Nego baš od ničega. Čuđenja na pretek, obrve u intenzivnom treningu, gore-dole-gore. Živimo na produžetke, dok očekujemo tri na karte.

P.S. Kakvi ste bre, što me niko ne podseti da sam stavila ručak da se kuva…

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo