INTERVJU
SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I ADVOKAT CENTRA ZA GRAĐANSKE SLOBODE: Pred Crnom Gorom su dva puta

Objavljeno prije
5 godinana
Objavio:
Monitor online
Ono što nam treba a bez čega nema moderne države je profesionalna i depolitizovana javna uprava i nezavisno sudstvo, kao svetinje u kojima nema mjesta za partijsko-parcijalni politički uticaj. To je nemoguće izgraditi bez jasne svijesti i namjere političke elite
MONITOR: Premijer DuškoMarković saopštio je da nije čitao najnoviji izvještaj Evropske komisije o napretku Crne Gore, ali svejedno zna da je pozitivan. Šta vam govori to što premijer ne čita dokument koji je vrlo važan za zemlju koja se nalazi na putu evropskihi ntegracija?
SEKULOVIĆ: Vjerujem da je čitava situacija u proteklih par nedjelja prilično zatekla vlast i napravila joj problem, u odnosu na koji traže pozicioniranje. Ovdje mislim na blokadu otvaranja pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, odnosno francusko, ali ne i samo njihovo, preispitivanje procesa proširenja i metodologije pregovaranja. Vlast se pripremala za drugačiji scenario, koji je trebalo iskoristiti za kampanju na narednim izborima. U ovom trenutku je teško predvidjeti buduća dešavanja. Ostaje da se vidi da li će nova metodologija, ako do nje uošte i dodje, obuhvatiti i Crnu Goru, što čitav proces koji je izgledao kao ireverzibilan drma iz temelja. Vaše se pitanje ipak odnosi na prezentovani non-paper, i u kontekstu njegovog tumačenja od strane različitih aktera, možemo izvući zaključak da je prošlo vrijeme optimizma i da istinu treba pogledati u oči. Pokušavanje da se nešto isključivo ili primarno predstavi kao pozitivno više nema nikakvu političku korist za one koji sa takvim ocjenama izlaze. Držim da crnogorski građani imaju procjenu da nešto nije u redu i da ih ne treba podcjenjivati. Nismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,i to je činjenica.
MONITOR: Izvještaj ipak nije generalno pozitivan, kako tvrdi Marković, nego ukazuje na stagnaciju na pojedinim poljima kada je u pitanju poglavlje 23 i 24, a u nekim djelovima i regresiju. Da li su Evropljani postali strožiji, ili je do nas?
SEKULOVIĆ: Snaga jednog društva se najjasnije ogleda u njegovom odnosu prema kritičkom mišljenju. Dobronamjerno, argumentovano i naravno slobodno kritičko mišljenje je moguće u društvima koja su usvojila osnovne demokratske vrijednosti. U tom smislu ima prostora i da se prema samoj EU nastupi na taj način, kao i prema politikama država članica koje direktno utiču na EU politike. Naravno,sprosobnost kritičkog mišljenja je primarno vezana za autorefleksiju. Dobro je što nam izvještaji EU sve više pomažu jer se koristi jasniji jezik. Činjenica je da EU prolazi kroz svoja preispitivanja, ali je takođe tačno da ni mi nismo na nivou zadatka. Od nas se traže opipljivi, mjerljivi rezultati, dakle jasno neselektivno djelovanje koje će dovesti do promjene nedemokratskih praksi i jačanja odgovornosti na svim poljima. Tu se bije bitka između političkog nagona za kontrolom i istinskog demokratskog iskoraka. Rekao bih da je to naš osnovni izazov.
MONITOR: Pravosuđe je u centru ta dva poglavlja, odnosno reformi. Ovih dana raspisan je konkurs za VDT, a kandidatkinja je tužiteljica LidijaVukčević, koja po mnogim procjenama, ne može dobiti glasove opozicije, a samim tim ni biti izabrana. Slažete li se nekim kolegama iz civionog sektora zcivilnogsektora da je ta kandidatura pravan koju vlast koristi da bi pokrenula izmjene Ustava kada je u pitanju izbor VDT? I šta bi to značilo?
SEKULOVIĆ: Crnoj Gori je potreban VDT u punom mandatu i lično sam pozvao da se na konkurs prijavi što veći broj kandidata. Ukoliko se ne varam pored gospođe Vukčević urednu kandidaturu je podnijela i gospođa Marković. Mislim da se u ovoj fazi politički sistem bori za prebacivanje odgovornosti za blokadu. Treba sačekati ishod glasanja, ali svima nam je jasno da izbor VDT-a i članova Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika mora da prati politički dogovor, kojeg u ovom trenutku nema. Mogli bi situaciju sagledati i ovako: da je gospođa Marković bila jedini kanditat, nju bi eventualo podržala opozicija, dok bi vlast bila protiv, što bi prebacilo optužbe za ‘’opstrukciju’’odnosno blokadu izbora za jedne strane na drugu. Ovako se ‘’odgovornost’’ za neizbor i dalje drži u opozicionom dvorištu. Na taj način se osnažuju agrumenti za ustavne promjene, bilo u pravcu većine potrebne za izbor i/ ili vezivanja tužilačke organizacije za izvršnu vlast. Pred Crnom Gorom su dva puta. Put političkog kompromisa Ili produbljivanja krize. Uskoro ćemo saznati što ko od političkih aktera zaista želi.
MONITOR: Osim afera vezanih za korupciju koje potresaju tužilaštvo, ovih dana objavljeno je i da je tužiteljica nagovarala žrtvu nasilja da mu oprosti da demantuje izjave koje je dala medijima. Kako to komentarišete?
SEKULOVIĆ: U ovom trenutku primarno je pratiti dalju sudbinu predmeta i pružanje podrške žrtvi. Iznesene su teške optužbe i njih mora da prati pojačano interesovanje kako same tužilačke organizacije tako i javnosti. U ovoj fazi postupka ne bih mogao više da kažem.
MONITOR: Kako vidite stanje u institucijama danas generalno, koje bi trebalo da obezbijede vladavinu prava i borbu protiv korupcije i kriminala?
SEKULOVIĆ: Naše institucije trpe urušavanje i očigledan je pad povjerenja javnosti u njih. Tačno je da je u proteklom periodu došlo do institucionalnog zaokruživanja koji je praćen solidnim pravnim okvirom, mada i tu postoji prostor za unapređenje. Sigurno je da u našim institucijama radi veliki broj stručnih i časnih ljudi, ali je generalni utisak da one ne mogu da se otrgnu od političkog uticaja. Crna Gora nema iskustvo demokratske smjene vlasti, pa su institucije oblikovane pod političkim kišobranom, kao jednim dijelom stručne potpore interesa vlasti. Sigurno nam ne treba ni haos u ovoj oblasti ili populistički nastraj koji bi rezultirao političkom kontrolom sa drugog pola scene. Ono što nam treba a bez čega nema moderne države jeste profesionalna i depolitizovana javna uprava i nezavisno sudstvo, kao svetinje u kojima nema mjesta za partijsko-parcijalni politički uticaj. To je nemoguće izgraditi bez jasne svijesti i namjere političke elite. To je i smisao evropskih intergacija. Tranzicionu logiku sa elementima psihopatskih odnosa, treba da zamijeni stvaralaštvo, kreativnost i solidarnost. Koliko je to realno, ne znam. Moguće je da govorim o utopiji.
MONITOR: Ako su institucije zarobljene, čemu onda izborna reforma? Odnosno, kolike su šanse da naredni izbori budu demokratski i slobodni, i ko je kriv ako ih opet ne bude ?
SEKULOVIĆ: Nerealno je da možemo očekivati idealan izborni ambijent. Država je najveći poslodavac i jedan od glavnih aktera na tržištu, što dovodi do institucionalne prednosti vlasti. Ono što nam treba jeste elementarno povjerenje u birački spisak, kontrola socijalnih davanja i drugih mogućih zloupotreba javnih resursa koje se suštinski svode na prikriveno partijsko finansiranje. Međutim, ne vidim rješenje u radikalizaciji scene, niti u defetizmu koji bi rezultirao bojkotom izbora. Mora se naučiti da se sistemski djeluje, koliko god to često izgledalo frustrirajuće i besmisleno. Ne vjerujem u revolucije, pogotovo u njihovu crnogorsku verziju. Ono što se postavlja kao ključno pitanje glasi: da li se politički kompromis želi ili se priželjkuje gruba polarizacija društva? U slučaju cijepanja društva politika postaje jednostavna djelatnost gdje se sve svodi na crno-bijele slike. U krajnjem, uvijek na štetu društva, odnosno građana. Nisam optimista da ovo što se trenutno dešava ide u pravom smjeru. Volio bih da me vrijeme demantuje.
MONITOR: Lider URA DritanAbazović pozvan je u policiju jer je muškarac pored njega opsovao predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Kada je Đukanović u parlamentu Abazovića nazvao bitangom, nije bilo nikakve reakcije. Kako se zove sistem u kom se u policiju privode lideri partija jer je neko u njihovoj blizini psovao državnika?
SEKULOVIĆ: Zaista mi nije jasno zašto je gospodin Abazović pozvan da pruži svoja saznanja vezano za ovu situaciju. Nedopustivo je tretirati poslanika na ovakav način. Takođe držim da je reagovanje, i to ekspeditivno, nadležnih organa na incident ovog tipa nešto što može proizvoditi efekte. Sa druge strane,ovakav rječnik, ma od koga dolazio nije nešto što ima moju podršku. Ne bih nepotrebno dramatizovao cijelu priču i vjerujem da ovo ne donosi nikome političku korist, niti pokazuje snagu institucija. O uticaju na društvo da i ne govorim.
Milena PEROVIĆ KORAĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
SLUČAJ VERE SABO: Pravda zaglavljena u sudnicama
-
Istekao mi rok kajanja
-
ZAŠTO AFERE U CRNOJ GORI OSTAJU BEZ EPILOGA: Bilo pa zastarilo
-
PETNJICA- KAKO ZAUSTAVITI MIGRACIJE: Obećanja, obećanja
-
Kornjače na žalu
-
DRŽAVNA REVIZORSKA INSTITUCIJA – FINANSIJSKI IZVJEŠTAJI PARTIJA: DPS za reklame koliko ostale partije za izbornu kampanju
INTERVJU
DEJAN MILOVAC, MANS: Nema borbe protiv korupcije bez finansijskih istraga

Objavljeno prije
2 danana
17 Maja, 2025
Do sada smo svjedočili praksi da se optužnice zasnivaju na formalizmima, a da se dubinska finansijska analiza izostavlja. To mora da se promijeni. Imovina stečena bez pokrića u zakonitim prihodima mora biti oduzeta. Tako se gradi povjerenje javnosti u pravosudni sistem
MONITOR: MANS je pozdravio hapšenje bivšeg policijskog funkcionera Duška Golubovića, pozivajući nadležne da se pozabave porijeklom njegove imovine. Zbog čega je to, kako ste ocijenili, izuzetno važno?
MILOVAC: Hapšenje Duška Golubovića, iako samo po sebi važan korak, ne smije ostati simbolična ili izolovana akcija. Godinama je javnost svjedočila raskoraku između načina života pojedinih bezbjednosnih funkcionera i njihovih zvaničnih prihoda. Golubović je bio jedan od njih – osoba čije se bogatstvo teško moglo objasniti njegovom platom i ulogom u službi. Zato je ključno da se ne istražuju samo konkretna krivična djela koja mu se stavljaju na teret, već i porijeklo kompletne imovine koju je stekao tokom svoje karijere. Prava borba protiv korupcije podrazumijeva i raskid sa praksom da se nezakonito stečena imovina prikriva, prenosi na članove porodice ili ilegalizuje kroz rupe u sistemu.
Upravo iz tog razloga smo kao organizacija pozvali nadležne da pokrenu i finansijsku istragu. Svako izostavljanje tog aspekta znači i poruku da se nelegalno bogatstvo može „oprati“ ako se krivično gonjenje svede na simbolične postupke.
Mnogi slučajevi iz prošlosti su ostali bez rezultata, jer je pravda zadovoljavna kroz minimalne kazne, dok je imovina optuženih i osuđenih za korupciju ostajala nedirnuta. Na žalost, Crna Gora još nema zakonski okvir koji bi omogućio tužilaštvu da efikasnije oduzima imovinu za koju nije poznato porijeklo ili je stečena nekim krivičnim djelom. To je jedan od ključnih uzroka percepcije da sistem ne funkcioniše.
MONITOR: Tužilaštvo Golubovića tereti za pranje novca. Očekujete li da će u okviru tog procesa biti istražena i njegova imovina?
MILOVAC: Apsolutno. To bi, uz istraživanje konekcija sa javnim funkcionerima,trebalo da bude fokus istrage. Pranje novca je krivično djelo koje po svojoj prirodi podrazumijeva da je prethodno ostvaren neki nezakonit prihod – bilo iz korupcije, trgovine uticajem ili drugih izvora. Ako tužilaštvo želi da dokaže da je Golubović učestvovao u pranju novca, moraće da pokaže konkretne tragove tog novca: gdje je završio, u kojoj formi, i da li je korišćen za kupovinu imovine. Bez toga, slučaj ostaje bez težine.
Zato insistiramo da istraga obuhvati svu njegovu imovinu – stanove, automobile, zemljišta, firme, a i imovinu registrovanu na članove porodice i bliske saradnike. MANS je početkom prošle godine Specijalnom državnom tužilaštvu predao obimnu dokumentaciju o tome kako je porodica Golubović sticala imovinu koja se ne može objasniti zvaničnim prihodima i mislim da je to bio dobar početni korak za istragu koja je uslijedila.
Do sada smo svjedočili praksi da se optužnice zasnivaju na formalizmima, a da se dubinska finansijska analiza izostavlja. To mora da se promijeni. Imovina stečena bez pokrića u zakonitim prihodima mora biti oduzeta, ne samo u ovom slučaju, već kao princip. Tako se gradi povjerenje javnosti u pravosudni sistem, i tako se šalje jasna poruka svima koji su u sličnim pozicijama da neće moći da sačuvaju ono što su stekli nezakonito.
MONITOR: Reagovali ste i povodom tvita poslanika Miodraga Lakovića, koji je nakon hapšenja Golubovića na Iks mreži ispričao priču o sudbini tri policijska funkcionera, od kojih su dvojica, pretpostavlja se, on i Golubović. Kako čitate tu Lakovićevu reakciju?
MILOVAC: Reakcija poslanika Lakovića bila je, najblaže rečeno, zabrinjavajuća. Umjesto da se distancira i osudi sve eventualne nezakonitosti koje su proizašle iz zloupotreba unutar policijskog sistema, on je iskoristio priliku da javnosti predstavi lični narativ, gotovo nostalgično, o navodnoj „sudbini“ trojice kolega. Problem je u tome što takav pristup relativizuje ozbiljnost situacije i sugeriše da su postupci državnih organa neka vrsta nepravedne odmazde ili selektivnog progona, umjesto pokušaja da se konačno uspostavi odgovornost za ono što se dešavalo u prethodnim decenijama.
U demokratskim društvima, poslanici moraju biti svjesni snage svojih poruka, naročito kada je riječ o osjetljivim temama poput korupcije u sektoru bezbjednosti. Ako poslanik implicira da je njegov bivši kolega nepravedno pritvoren, ili ako koristi tu situaciju da izgradi narativ o žrtvama sistema, onda se mora postaviti pitanje da li podržava vladavinu prava ili kolegijalnu solidarnost nauštrb pravde. Ovakve izjave ne doprinose borbi protiv korupcije – naprotiv, one je potkopavaju, jer daju prostora za sumnju u motive tužilaštva i pravosuđa.
MONITOR: Kako generalno vidite procese koji se vode protiv nekadašnjih visokih funkcionera, a koji još ne rezultiraju presudama?
MILOVAC: Procesi koji se razvlače godinama bez epiloga, posebno kada se odnose na visoke funkcionere, ostavljaju ozbiljne posljedice po vladavinu prava. Građani više ne vjeruju da su institucije sposobne da završe započeto. Slučajevi bivših ministara, partijskih lidera ili direktora državnih preduzeća ostaju u zapećku, često bez suđenja, ili sa suđenjima koja liče na parodije. Takav trend obesmišljava cijeli reformski kurs i šalje poruku nekažnjivosti. Pravosuđe koje ne donosi presude u razumnom roku prestaje da bude efikasno, i postaje produžena ruka politike.
Dodatno zabrinjava to što se često koristi strategija zastarjelosti – svjesno se odugovlače postupci kako bi se izbjegla pravosnažna odluka. To nije slučajnost, već sistemska slabost ili čak sabotaža. U situaciji kada se građanima stalno govori o reformama i napretku ka EU, ovakvi primjeri služe kao otrežnjujući demanti. Ako ne postoji volja, ali ni kapacitet da se najkompleksniji slučajevi privedu kraju, teško je govoriti o stvarnoj borbi protiv visoke korupcije.
MONITOR: Uskoro, upozorili ste, u oktobru ove godine, nastupa apsolutna zastara za kaznu na koju je osuđen Svetozar Marović. Taj slučaj, ocijenili ste, predstavlja poraz pravne države Crne Gore. Gdje je još poražena pravna država?
MILOVAC: Slučaj Svetozara Marovića je jedan od najočiglednijih poraza pravne države. Osoba koja je priznala krivicu, koja je imala izrečenu kaznu, nikada nije izdržala nijedan dan zatvora. Čak i uprkos međunarodnim potjernicama i zahtjevima za ekstradiciju, ništa se nije desilo. Taj slučaj je simbol kako se pravda može selektivno primjenjivati i kako politička moć može kupiti vrijeme – dok sistem spava. Ako u oktobru nastupi apsolutna zastara, biće to kapitulacija države pred svojim bivšim funkcionerom.
Marović nije jedini primjer. Poražena je pravna država i u slučajevima poput KAP-a, afere Telekom, afere Snimak – svuda gdje je bilo dovoljno indicija za procesuiranje, ali ne i političke volje. Slučajevi se selektivno otvaraju, zatvaraju ili odugovlače, u zavisnosti od toga ko je na vlasti. Poražena je pravna država i kada sudije i tužioci biraju da ćute iz straha, ili pristaju na kompromis zbog karijere. Bez stvarne nezavisnosti pravosuđa i institucionalne odgovornosti, Crna Gora će i dalje biti država u kojoj zakoni postoje samo napapiru. Jedan od najsvježijih primjera za to je islučaj uzurpacije državnih parcela na Krimovici. Kao i u slučaju Marović, pravno je ispunjena forma, ali niko ne može reći da je u tim slučajevima građanima donijeta pravda.
MONITOR: Vlast ipak tvrdi da će Crna Gora biti prva nova članica EU?
MILOVAC: Takve tvrdnje više liče na politički marketing nego na realnu analizu stanja. Naravno, Crna Gora je najduže u pregovaračkom procesu, ali to ne znači mnogo ako se ključna poglavlja koja se tiču vladavine prava ne zatvore sa stvarnim reformama. EU gleda rezultate, a ne deklaracije. Ako se ne ojačaju institucije, ne dovedu ključni procesi do kraja i ne obezbijedi funkcionalna kontrola nad korupcijom, onda nema ni pomjeranja ka članstvu. To nije pitanje optimizma, već odgovornosti.
Uostalom, sve što se dešava sa ključnim antikorupcijskim zakonima, sa institucionalnim reformama, sa aferama koje se guraju pod tepih, jasno pokazuje da smo još daleko od evropskih standarda. Članstvo se ne dobija zbog dobrih odnosa sa Briselom, već zbog unutrašnjih promjena koje su stvarne i održive.
Dio javnosti vjeruje da je članstvo Crne Gore u EU pitanje prije svega geopolitičkih interesa Brisela i pokušaja da se na primjeru Crne Gore “oživi” proces proširenja. U svakom slučaju, veoma je važno da na putu ka EU ne preskačemo korake, naročito one koje se odnose na šansu da taj proces iskoristimo da osnažimo institucije.
MONITOR: Iz Brisela je stigao i komentar na Sporazum sa UAE, ali ga vlast čita kako im odgovara. Uputili ste otvoreno pismo poslanicima. Šta očekujete?
MILOVAC: Sporazum sa UAE je opasan presedan jer omogućava investitorima iz te zemlje da zaobiđu domaće zakone i dobiju privilegovan status u pogledu pristupa državnim resursima, mimo tendera i daleko od onoga što je zdrava konkurencija. Iako je Evropska komisija jasno ukazala na moguće nesaglasnosti sa pravnom tekovinom EU, crnogorska vlast pokušava da predstavi taj komentar kao potvrdu njihove politike. To je neodgovorno i manipulativno. Kada vam EU saopšti da postoji zabrinutost u vezi sa osnovnim principima slobodnog tržišta i pravne sigurnosti, to se mora ozbiljno shvatiti.
Zato smo se i obratili poslanicima, kao posljednjoj instanci odgovornosti. Oni moraju preuzeti ulogu korektiva izvršne vlasti, a ne da slijepo slijede partijske direktive. Očekujemo da se sporazum vrati na doradu, da se konsultuju eksperti i javnost, i da se obezbijedi usklađenost sa evropskim vrijednostima. Ako poslanici to ignorišu, jasno je da rade protiv interesa građana i protiv evropske budućnosti Crne Gore.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
MARIJANA CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ, POTPREDSJEDNICA SINDIKATA MEDIJA, ČLANICA SAVJETA RTCG: RTCG i dalje služi vladajućim partijama

Objavljeno prije
2 danana
17 Maja, 2025
Javni servis bi u odnosu na prije četiri godine morao biti potpuno različit, jer od tada je u RTCG uloženo oko 80 miliona eura. Uložilo se u glamur, milioni su otišli i idu na rekonstrukciju i šminkanje zgrade, kupljena su električna i druga auta, veliki led ekrani, izdvajanja za zarade su ogromna… Ali se u novinarskom smislu nije mnogo odmaklo
MONITOR: Sindikat medija je upozorio da se ne nazire početak sudskog procesa ni nakon sedam godina od pokušaja ubistva novinarke Olivere Lakić. Da li je to jedinstven slučaj i u kojim još predmetima napada na novinare nema napretka?
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Crna Gora je dobro skratila spisak neriješenih napada na novinare i medije, ali ne tako što ih je rasvijetlila već kroz zastaru tih predmata. Taj trend će se očigledno nastaviti jer pomaka nema. Mi zadnjih godina ističemo efikasnost i policije i tužilaštva kada su u pitanju novi slučajevi napada na novinare, ali ne dozvoljavamo ni da se zaboravi ono što je očigledni nerad, možda čak i namjera države. Zbog toga smo nedavno i podsjetili javnost da ni nakon sedam godina od pokušaja ubistva Olivere Lakić nije urađeno ništa i da taj slučaj ostaje simbol nekažnjivosti i nespremnosti institucija da zaštite temeljne vrijednosti slobodnog i demokratskog društva.
Tačno je da je počelo suđenje navodnim počiniocima ali jedino što se dešava je konstantno odlaganje ročišta, a sad i ustupanje predmeta drugom sudiji. Za svega tri godine nastupiće apsolutna zastara za krivično djelo teška tjelesna povreda, koje se napadačima stavlja na teret. Jasno je da se ovom dinamikom suđenja nigdje neće stići i onda je pitanje šta je odgovor države i šta žrtve mogu da očekuju. Je li cjeloživotna policijska zaštita rješenje? Ranije su do zastare dovedena prebijanja Tufika Softića i Mladena Stojovića, paljenja automobila Vijesti… Čini mi se da su svi zaboravili da je Crnoj Gori još ranije poručeno da neće ući u Evropsku uniju dok ne riješi stare slučajeve napada na novinare, a po tom pitanju nije urađeno ništa. Slučaj ubistva Duška Jovanovića mislim da mora biti prvi na spisku.
MONITOR: Nedavno je obilježen Svjetski dan slobode medija. Ima li napretka u toj slobodi, kroz poboljšanje uslova rada, bolje brige o bezbjednosti novinara?
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Tokom 12 godina koliko se aktivno bavimo sindikalizmom i medijima kroz sve njihove segmente, mnogo toga se promijenilo. Ono što je ostalo isto su izražena cenzura i autocenzura kao i nezadovoljavajući materijalni položaj zaposlenih i to je ono što je odgovornost poslodavaca, ne države. Država je u tom smislu kriva zato što ne insistira na, primjera radi, poštovanju Zakona o radu nego je ostavila poslodavcima da iz njega uzimaju što im odgovara, a da zaobilaze ono što sami požele. U takvim uslovima zaposlenom je nemoguiće da se izbori, kao i sindikatima da ispregovaraju bolje uslove rada.
I dalje su zarade ispod prosjeka na nivou države. Od kad je program Evropa sad 2 nametnuo dvije minimalne zarade one često budu i maksimum koji dobijaju medijski radnici i tu nema suštinskog boljitka. Pritisci koji dovode do samocenzure ili otvorena cenzura u redakcije dolaze preko vlasnika i urednika koji dozvoljavaju da političari i biznismeni upravljaju njima i to se ne mijenja. Država je osnivanjem Fonda za pluralizam medija svim medijima dala pristup državnom novcu kako bi obogatili svoj sadržaj ali i pomogli zaposlene. Sad će taj Fond da bude i izdašniji ali zaposleni ne osjećaju tu pomoć i to treba preispitati.
MONITOR: Uskoro vam ističe mandat u Savjetu RTCG. Kako ocjenjujete rad Savjeta u ovom sazivu?
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Mandat ovog Savjeta je obilježen kontinuiranim nezakonim izborom generalnog direktora. Oni su za tri i po godine četiri puta izabrali istog čovjeka na čelno mjesto. Posljedni put su to uradili nakon što su sudovi konstatovali da je Boris Raonić tri godine proveo u nezakonitom mandatu kao generalni direktor. Ta stavka u Raonićevoj biografiji bi u normalnim državama bila dovoljna da više nikad ne može da obnaša javnu funkciju, ali Savjetu ona nije zasmetala, naprotiv.
Za ove četiri godine ljudi kojima se sudi za zloupotrebu službenog položaja u saizvršilaštvu, upravo zato što su nezakonito birali Raonića, su ulogu Savjeta obesmislili, sveli na tišinu i sramotu i puko dizanje ruke. Veliki broj nadležnosti Savjeta, kao kontrolnog tijela, je prešao u ruke generalnog direktora kojem od prvog dana omogućavaju ogromnu nezakonito obračunatu zaradu.
MONITOR: Je li vas iznenadila hajka dijela medija i advokata protiv vas u procesu koji se vodi protiv četiri aktuelna i jednog bivšeg člana članova Savjeta. Oni tvrde da ste vi krivi za sudski proces. Da nije bilo vas, sve bi bilo ,,normalno”.
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Mislim da su to potezi očajnika koji ne mogu da daju racionalan odgovor na pitanje zašto su suprotno pravosnažnoj sudskoj presudi glasali za Raonića omogućivši mu nezakonito bogaćenje. Ja diskreditacije i uvrede trpim od skoro prvog dana ali se ne obazirem nego četiri godine uporno alarmiram javnost o dešavanjima u RTCG. Sada, kako im se primiče presuda a izmiču projekti, navodni ugled i slično, to doživljava svoj vrhunac i to uz maksimalnu zloupotrebu javnog servisa. To su ljudi koji su svoju slobodu i neosuđivanost rizikovali zbog Raonićeve fotelje i to govori o njima.
Moj mandat se završava za manje od mjesec. U uslovima u kojima sam radila mislim da sam uradila dovoljno, a podršku sam dobila i od domaće i međunarodne javnosti.
MONITOR: Da li, i pored svih problema, smatrate da je program TVCG bolji nego prije četiri godine?
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Javni servis bi u odnosu na prije četiri godine morao biti potpuno različit, jer se u tom periodu u RTCG uložilo oko 80 miliona eura. To je vrtoglava cifra i za mnogo veće države nego što je Crne Gora. Za taj novac bi trebalo da se dobija mnogo bolji proizvod od onoga što mi danas dobijamo. Dosta se uložilo u glamur, milioni su otišli i i dalje idu na rekonstrukciju i šminkanje zgrade, kupljena su električna i druga auta, veliki led ekrani, izdvajanja za zarade (naročito menadžerske koje se nezakonito obračunavaju) su ogromna… A kad pogledate u novinarskom smislu kako to izgleda, vidjećete da se nije mnogo odmaklo.
Sada je više partija zastupljeno u programu jer jednostavno više partija čini vlast pa se treba na više adresa dodvoravati. Preplavljeni smo politikom i političarima, a obrazovanje, nauka, dječiji program, dokumentarni su i dalje na marginama i na nivou statističke greške. Vodeće prime time emisije su političke, programska šema se prilagođava volji raznih predsjednika i političara da kada oni požele, neometani pitanjima novinara, kažu što smatraju da im u određenom trenutku ide u korist pa se organizuje „intervju“. Vjera (naročito jedna) je postala jako bitna… Sve u svemu pomaka ima naročito u tehnološkom smislu ali kada je novinarstvo u pitanju mislim da je to i dalje stari RTCG koji je u potpunosti u službi vladajućim partijama.
MONITOR: Kako profesiji, koja više nije atraktivna, vratiti kredibilitet, dostojanstvo, sigurnost?
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Informacije, fotografije i video materijal su atraktivniji nego ikad ali ne u formi onoga što je novinarstvo i javni interes. Zašto su se mediji tu izgubili i zašto je poželjnije biti javni službenik nego novinar, mislim da prije svega treba pitati one koji upravljaju medijima.
Tokom protekle godine u našoj bazi napada koju vodimo na sajtu safejournalists.net evidentirali smo 24 incidenta, različitih vrsta, koja su se dogodila tokom protekle godine, dok smo ih ove godine zabilježili već osam. Zarade su više simbolične nego podsticajne, za osnovna prava iz radnog odnosa ljudi treba da se bore kao da ih tek osvajaju, pitanje cenzure i otvorenog upliva u profesionalni segment je takođe nešto što demotiviše… Sve su to pitanja kojima bi vlasnici i glavni urednici trebalo da se bave i da vide sami koliko su spremni da mijenjaju uslove rada i odnos prema ljudima. I da to urade dok još nekoga ima u redakcijama.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari

Moj rad je odgovor na svijet koji je prečesto bio fragmentisan, glasan i prepun narativa. U njoj sam tražila čistu liniju, iskren ton, prostor u kojem se može oslušnuti ono suštinsko
Biljana Keković, crnogorska slikarka snažnog i postojanog umjetničkog rukopisa, izgradila je sopstveni likovni jezik oslanjajući se na unutrašnju viziju i duboko promišljenu likovnu poetiku. Diplomirala i magistrirala slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, a od 1994. godine aktivno i kontinuirano izlaže u zemlji i inostranstvu. Njeno stvaralaštvo prepoznato je brojnim nagradama, među kojima su i priznanje UNESCO-a za kulturnu promociju. Keković godinama doprinosi savremenoj umjetničkoj sceni Crne Gore kroz prepoznatljiv izraz asocijativne i ekspresivne apstrakcije.
Izložba U pokretu / In motion, postavljena u Modernoj galeriji Jovo Ivanović u Budvi, nova je potvrda značaja njenog autentičnog likovnog izraza.
MONITOR: Izložba „U pokretu / In motion“ nosi naziv koji sam po sebi otvara višeslojna tumačenja. Šta za vas predstavlja „pokret“ u kontekstu ove konkretne izložbe – da li ga primarno vidite kao slikarski princip, energetski tok ili odraz unutrašnjih preobražaja?
KEKOVIĆ: Najdublje značenje pokreta, po mom shvatanju, leži u njegovoj višeznačnosti, u sposobnosti da istovremeno obuhvati različite slojeve značenja: slikarski, energetski i psihološki. On ne traži konačna tumačenja, već poziva na sopstveni čin kretanja, gledanja, osjećanja i tumačenja. Posmatrač se više ne nalazi ispred slike, već se, simbolički, kreće unutar nje. Ciklusi koje predstavljam nisu zatvorene cjeline, već se kreću, međusobno prepliću i nadovezuju. Oni teže da uspostave vezu između realnog i unutrašnjeg svijeta, prostora gdje ponekad misao nije do kraja izrečena, a boja ju je već otkrila.
Radovi iz serije Talks istražuju upravo te oblike dijaloga, verbalne i neverbalne razmjene koje se događaju na ivici. Vode simbolizuju fluidnost, promjenjivost, proces kretanja i unutrašnjeg pročišćenja. Ciklus Misli u pokretu istražuje tok misli i emocija, kao i stalnu težnju da se kroz slikarski čin, misli slože u slikovni govor kroz boju i formu, da uhvati ono što izmiče logici i riječima. Na kraju, pokret nije samo tema, on je metod, iskustvo, način postojanja slike. I način na koji ja mogu da izrazim ono što želim.
MONITOR: Vaše slike odaju utisak meditacije, gotovo ritualnog procesa stvaranja. Postoji li unutrašnji narativ koji prethodi samom činu slikanja, ili se on rađa tek u fizičkom kontaktu sa platnom i bojom?
KEKOVIĆ: Proces slikanja za mene jeste svojevrsna meditacija, ali ne počinje uvijek jasno artikulisanim narativom. Unutrašnji tok misli i emocija je prisutan, ali često neuhvatljiv, više liči senzaciji nego jasnoj priči. Nekad osjećam da slike „dolaze“ iznutra kao odjek neizgovorenog, a nekad se oblikuju tek u kontaktu sa platnom, u trenutku kada boja dotakne površinu. To nije linearni proces, više je dijalog između unutrašnjih i spoljašnjih impulsa. Ponekad sam tek poslije slikanja sposobna da prepoznam narativne koje su bile prisutni, ali nisu bile svjesno viđeni.
Platno postaje prostor gdje se misao, emocija i intuicija srijeću bez potrebe za objašnjenjem. Na primjer, u kolorističkom smislu, crvena mi omogućava da postignem suptilne ritmove i kontraste. Često se ponaša kao težište, ono sto pokreće sve ostalo oko sebe. Ona uravnotežuje, kontrira, unosi nemir, ali i vitalnost. Crvena nije statična – ona curi, izlazi iz sebe, raspada se i ponovo okuplja, stvarajući utisak unutrašnjeg previranja. Ima sposobnost da produbi prostor slike, da uvede napetost među oblicima, ali i da uspostavi balans tonova. Ona nije samo boja, ona je stanje, sabijeni trenutak sjećanja i prisutnosti. U tom smislu, slika ne ilustruje unaprijed poznatu priču, već je dio jednog procesa bivanja – trenutka kada unutrašnje postaje spoljašnje, često na načine koje ni sama ne mogu u potpunosti racionalno objasniti
MONITOR: Vaš slikarski opus oblikovao se tokom turbulentnih devedesetih i razvijao u složenom društveno-kulturnom prostoru posttranzicijskog Balkana. Koliko su te okolnosti uticale na formiranje vašeg unutrašnjeg slikarskog imperativa?
KEKOVIĆ: Turbulentne devedesete i period posttranzicije na Balkanu neizbježno su oblikovali moju senzibilnost, čak i onda kada sam to svjesno pokušavala izbjeći. Taj kontekst nosi sa sobom slojeve nesigurnosti, gubitka, traume, ali i unutrašnje snage, sve ono što ostaje kao naslijeđena težina, kao stalna pozadina svakog ličnog izraza. Upravo iz tog ambijenta haotičnih spoljašnjih okolnosti rodila se moja potreba da stvaram prostor autonomije, prostor koji nije bjekstvo, već svojevrsni otpor. Vizuelno čista umjetnost za mene nije lišena složenosti, već se bavi onim što se nalazi ispod površine i naslaga dnevne stvarnosti. To je potreba za prostorom gdje slike ne reflektuju direktno društvene događaje, već nudi prostor kontemplacije i unutrašnjeg usklađivanja.
U tom smislu, stvaranje za mene nikada nije bilo estetsko ili distancirano, već egzistencijalno. Moj rad je odgovor na svijet koji je prečesto bio fragmentisan, glasan i prepun narativa. U njoj sam tražila čistu liniju, iskren ton, prostor u kojem se može oslušnuti ono suštinsko.
MONITOR: U Vašem radu dosljedan je otklon od trendova. Kako uspijevate da očuvate lični izraz u savremenom kontekstu koji često favorizuje konceptualnost?
KEKOVIĆ: Moj izraz se uvijek gradio iznutra, iz potrebe, a ne iz strategije. Otklon od trendova nije bio unaprijed osmišljen otpor, već prirodna posljedica toga što mi vizuelni i unutrašnji impuls diktiraju pravac rada. U savremenom kontekstu, gdje dominira konceptualnost i često se favorizuje ideja nad iskustvom. Ne bježim od savremenosti, ali vjerujem da savremenost ne mora nužno značiti konceptualni narativ, umjetnost mora biti duboko lična. Mislim da se prepoznaje istina u radu, bez obzira na stil ili izraz. Ono što ostaje važno jeste autentičnost, da rad ne nastaje kao odgovor na trend, već kao odgovor na unutrašnji imperativ. Za mene je slika prostor koji ne mora objašnjavavati, ona treba da zrači i da diše.
MONITOR: Da li vjerujete da se apstraktna slika danas može čitati kao oblik savremenog vizuelnog mišljenja, ili je ona i dalje prvenstveno prostor intime i emocije?
KEKOVIĆ: Vjerujem da može i treba da bude čitana kao oblik savremenog vizuelnog mišljenja, što je i teorijski utemeljeno. Ona ima sposobnost da komunicira izvan jezika, da otvori prostor za složene misaone procese koji se ne izražavaju riječima, već bojom i formom. Upravo kroz intimno ona otvara prostor za složenu, višeslojnu komunikaciju, bez potrebe za doslovnim tumačenjem. U vremenu kada smo preplavljeni direktnim porukama i narativima, apstrakcija postaje prostor slobode, prostor u kojem se vizuelno mišljenje razvija kao duboko promišljanje o svijetu i o sebi. Dakle, apstrakcija nije ni bijeg ni zatvaranje, već način da se drugačije postavi pitanje, da se promišlja kroz sliku, osjećaj i iskustvo. U tom smislu, ona ostaje savremena upravo zato što ne nudi gotove odgovore, već poziva na dijalog – sa sobom i sa onim koji gleda.
MONITOR: Koliko vam je važna reakcija publike, posebno u lokalnom kontekstu, i na koji način ona utiče na vaš dalji umjetnički razvoj?
KEKOVIĆ: Reakcija publike mi jeste važna, ali ne u smislu potvrde ili usmjerenja, već kao vid komunikacije, dijaloga između mene i onih koji gledaju. Posebno u lokalnom kontekstu, kao što su Podgorica, Budva ili širi crnogorski prostor, osjećam potrebu da rad bude prepoznat i doživljen. Ta reakcija mi često govori ne samo o načinu na koji publika doživljava rad, već i o tome gdje se on nalazi u svom sopstvenom doživljaju savremene umjetnosti. Iako ne stvaram s namjerom da zadovoljim očekivanja, svjesna sam značaja neposrednog susreta, on me podsjeća na korijene, na kontekst iz kojeg dolazim i u kojem radim. Ponekad reakcija publike otvori nova pitanja, osnaži određeni pravac, ili mi pokaže da slika komunicira. U tom smislu, publika nije korektiv, ali jeste odjek, a taj odjek zna biti važan impuls u procesu daljeg razvoja.
Miroslav MINIĆ
Foto: Nebojša BABIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


HAPŠENJE DUŠKA GOLUBOVIĆA: Tajne tajnog agenta

CRNA GORA BEZ SISTEMSKE STAMBENE POLITIKE: Po mjeri bogatih

VLAST PRED TEŠKIM IZBOROM: Pare ili aerodromi
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-A: Otvorena je Pandorina kutija
-
Izdvojeno3 sedmice
HORHE MARIO BERGOLJO – PAPA FRANJO (1936 – 2013 – 2025.): Golemo nasljedstvo čovjeka iz naroda
-
INTERVJU2 sedmice
TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA (HRA): Na početku
-
Izdvojeno2 sedmice
SPAJIĆEVA SEDMODNEVNA POSJETA SAD: Bez sastanaka sa zvaničnicima i dijasporom
-
DRUŠTVO3 sedmice
AFERA MANDIĆI: Zataškavanje
-
DRUŠTVO2 sedmice
DEPORTACIJE, ŠTRPCI, MURINO: JEDNOKRATNA NOVČANA POMOĆ PORODICAMA ŽRTAVA: Korak na dugom putu suočavanja sa prošlošću
-
DANAS, SJUTRA3 sedmice
Priča o nama
-
Izdvojeno2 sedmice
KAKO JE PRIRODNA UVALA GALIJE POSTALA INVESTICIONO KUPALIŠTE: Betoniranje bisera budvanske rivijere