Povežite se sa nama

DUHANKESA

Kornjače na žalu

Objavljeno prije

na

Život je kratko putovanje preko pješčanog žala da bi se stiglo do beskrajno dugog boravka u Velikom Okeanu. Istog onog iz kog smo nekada i došli na ovu pustu pješčanu plažu

 

Volim jutarnje šetnje. Kad kažem jutarnje, mislim na cik zore! Na onaj dramatični trenutak u kom se dan i noć još za prevlast bore. Trenutak kada plane sam rub svijeta, kada pred britkom oštricom svjetla klonu otkosi ljubičaste tame,  prekriveni pozlaćenim pokrovom.

Tog jutra, kao iskašljane iz poslednjeg hropca noći što je tonula u okean, rasute po pijesku, ukazaše se pred nama nekakve loptice, bijele kao alabaster. Neke su još zapljuskivali blagi, mirni valovi i sa gotovo nježnom pažnjom nosili ih prema pješčanoj plaži; druge su već bile na žalu, izvan domašaja mora, nanijete tamo nešto ranije, snažnijim talasima.

Bila su to jaja velike morske kornjače koja njihova majka (vjerovatno smrtno ranjena), nije uspjela položiti u vlažni pijesak, pa ih je ostavila na brigu okeanu, kao svoj amanet.  Okean ih je donijeo na ovaj žal u pravi čas, na vrijeme da ih mi vidimo prvi. Prije nego što se probude galebovi, prije nego naiđu sakupljači kornjačinih jaja i prodaju ih na pijaci ili od njih naprave sebi kajganu za doručak.

Neke druge majke kornjače,  na skrivenim plažama, zatrpale su svoje buduće potomke u kolijevke sa zlaćanim pijeskom i otišle, a valovi su izbrisali njihove tragove i poravnali humčice da ih sakriju i od najpažljivijih očiju. Ovdje, u blizini Libervilla, glavnog rada Gabona, bilo  je gotovo nevjerovatno da bi se, poslije petnaestak dana iz ovih jaja mogle izmigoljiti male kornjačice  i uputiti se na svoje prvo i najopasnije putovanje,  do onih istih valova iz kojih je doplivala njihova majka.

Tek tamo započeće njihov pravi život. Pod uslovom da za desetak minuta pređu pješčani brisani prostor što ih dijeli od 150 godina života u bistrim okeanskim vodama.  Da im damo šansu,  brzo smo skupili svih 27 jaja i s najvećom pažnjom ih zatrpali duboko u vlažni pijesak. Poravnali smo to mjesto i prekrili ga suhim  pijeskom da se ne vidi ni najmanji znak kopanja.

U praskozorje četrnaestog dana, razgrčući pijesak prednjim perajama, pomolila se prva kornjačica! I odmah je nepogrešivo krenula u pravcu iz kog je,  tihim disanjem dozivao Okean.  Za prvom, iskobeljalala se još jedna. Onda dvije, gotovo istovremeno. Za kratko, iz već raskopanog pijeska izmigoljila se i poslednja. Sada su svih dvadeset sedam tek rođenih kornjačica najbrže što su mogle, napredovale prema moru. Neke su išle ravno i odlučno, bez zastajkivanja. Druge bi iznenada zastale, u nedoumici, pa bi oklijevajući, produžile u cik-cak liniji. Jedna se čak okrednula i pošla nazad. U tom trenutku na nju je naišla druga, odlučno usmjerena ravno prema moru. Lijevom perajom je dotakla ovu koja je  zastala, pogurala je  još malo i okrenula u pravcu mora.  Kreću su se sporije nego  ona odlučna dok je bila sama – ali sada idu zajedno. Jedna nailazi na dvije koje su zastale, i ne dvoumeći se ni za trenutak, penje se preko njihovih leđa, gazi ih produžujući ravno svom cilju.

One koje su već stigle do plićaka, užurbano  mašu perajicama: zapljuskuje ih pjena, bistra slana voda se najprije povlači pred njima i spušta ih na mokri pijesak, ali odmah zatim slijedeći talasić ih podigne i povuče u dublju vodu, da bi ih naredni opet vratio. One žudno hrle prema moru kao da se odazivaju tamnoj, beskrajnoj pučini. I kada već zaplivaju, kada ih voda podigne, opet ih more vraća nekoliko puta prema žalu; ali svaki put kornjačice sve dalje i dalje odmiču, zalaze u sve dublju vodu; radosne,  neko vrijeme se ljuljuškaju na površini, pa opet veslaju perajicama iz sve snage. Postepeno, jedna po jedna nestaju, gube se u okeanu iz kog su nekada stigle u svojim ljuskama od bijelog alabastera.

Na pustoj plaži more briše njihove tragove u pijesku. Na mrežnici, prizor ovog kratkog a sudbonosnog putovanja do mora, neizbrisiv.

Boravile su tu, zatrpane pijeskom: pretrčale su rastojanje do mora, kao što ljudi protrče kroz svoj život. Neke odlučno i brzo; neke dvoumeći se, kao da se ne žele rastati od ovog života-trke, koliko god bio kratak; neke se pomažu, zastajkuju, i zatim produžuju zajedno do samog kraja, gotovo ne mareći za opasnosti koje ih vrebaju na tom kratkom putu;  neke bezobzirno gazeći preko drugih, vođene samo svojim ciljem.

Život je kratko putovanje preko pješčanog žala da bi se stiglo do beskrajno dugog boravka u Velikom Okeanu. Istog onog iz kog smo nekada i došli na ovu pustu pješčanu plažu.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Zamislite…

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zamislite da živite u svijetu u kom je šačica država-pljačkaša vladala sa tri četvrtine svijeta i nemilice pljačkala tuđa bogatstva i da to čini i danas, manje nasilno ali ne manje efikasno. Zamislite da države-pljačkaši smatraju resurse na teritoriji drugih zemalja dobrom čovječanstva, a da su samo one pozvane da ih eksploatišu – za opšte dobro. Odahnite: U svijetu u kom živimo pljačkaško-razbojnički društveno-ekonomski sistem kao sociološka kategorija – ne postoji

 

 

Zamislite da živite u svijetu u kom postoji jedan društveno-ekonomski sistem koji, iz nekog razloga, nije notiran ni u jednoj sociološkoj kategorizaciji. Ako ste pomislili da je riječ o egzotičnoj društveno-ekonomskoj zajednici, o nekakvom plemenu skrivenom u prašumama Amazona, Bornea ili Nove Gvineje, koje je čudom do danas ostalo neregistrovano – koliko god ta pretpostavka bila nevjerovatna u svijetu čiji je svaki kvadratni kilometar mapiran i pod nadzorom stotina satelita koji zuje oko ove naše planete! – prevarili ste se.

Sada zamisite da je riječ o  najmoćnijem, najbogatijem i najrazvijenijem društveno-ekonomskom sistemu u povijesti koji već stoljećima gospodari sudbinom milijardi ljudi i vlada u najvećem dijelu tog svijeta. Pitali biste kako se moglo desiti da takav sistem ostane neregistrovan u svim sociološkim kategorizacijama!? Tako što ćete zamisiti da je taj sistem proglasio monopol na pisanje oficijalne historije svijeta i društvene nauke, i da je nametnuo vrijednosno afirmativan naziv  sopstvenog  društveno-ekonomskih sistema. Ako je u realnosti ovaj sistem po svojim filozofskim, etičkim, socijalnim, ekonomskim, vojnim i političkim principima razbojničko-pljačkaški, da li bi dopustiio da ga sociologija kategorizira pod tim nazivom!? Sasvim sigurno – ne bi. I budući da su vlade država sa takvim sistemom  dovoljno moćne i beskrupulozne, ne bi propustile priliku da semantičku kategorizaciju prevrnu s nogu na glavu. Sebe bi nazvali Slobodni svijet, a one države kojima još nisu zavladali proglasili bi za neprijatelje slobode, za tiranske i diktatorske režime. Istovremeno bi svoje napore usmjerili na to da sruše vlade takvih država i da preko instaliranih nomenklatura, zavedenu ekonomsku, političku i kulturnu okupaciju proglase za čin oslobođenja tih naroda od diktature.

Zamislite da su države razbojničko-pljačkaškog sistema prve izgradile moćne flotile koje su  otkrile i osvojile nove zemlje. I opljačkale ih. I da su narode koje su tamo zatekli, dijelom pobili dijelom pokorili  i pretvorili u radnu snagu, robove i poslugu. Svakako ne propustite da zamislite i da su one koji bi se, iako neuporedivo slabije naoružani, odlučili boriti za svoju slobodu i svoju zemlju, u naučnim izvještajima, knjigama i filmovima prikazali kao  krvožedne divljake, a njihovo masovno istrebljenje kao pravednu i herojsku borbu za Novi Svijet. Zamislite da je u toj pravednoj borbi za Novi svijet, ubijeno ukupno 105–108 miliona „krvožednih divljaka“ zajedno sa njihovim ženama i djecom, ali da se to u ovim državama ne smatra zločinom, ne izražava se ni kajanje ni žaljenje, ne uči se u školama i ne govori u javnosti tih država. Pljačkaš se pljačkom hvali a ne žali!

Zamislite da živite u svijetu u kom je šačica takvih država-pljačkaša vladala sa tri četvrtine svijeta i nemilice pljačkala tuđa bogatstva i da to čini i danas, manje nasilno ali ne manje efikasno. Zamislite da  u tom svijetu države-pljačkaši smatraju prirodne resurse na teritoriji drugih zemalja opštim dobrom cijelog čovječanstva, uz napomenu da su samo one pozvane da te resurse eksploatišu – za opšte dobro! Morate zamisliti i da resurse na svojoj teritoriji države-pljačkaši ne smatraju opštim dobrom cijelog čovječanstva, nego samo svojim vlasništvom. Zamislite da u nezajažljivoj pohlepi za tuđim resursima, države-pljačkaški ne prezaju od nasilnog kidnapovanja predsjednika suverene države i njegove supruge, da bi proglaile sebe za vlasnika prirodnih resursa te države; i da nikome na polažu račun za „brilijatno izvedenu akciju“! Zamislite da u tom svijetu samo države-pljačkaši imaju nuklearno oružje, ali ga se ne odriču nego, kao razbojnici i pljačkaši, drže monopol sile samo za sebe a sve druge države sprečavaju da i one dođu do nuklearnog oružja.

A sada odahnite: U svijetu u kom živimo, pljačkaško-razbojnički društveno-ekonomski sistem kao sociološka kategorija – ne postoji!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Sjeme nove utopije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Francuska je izglasala novi zakon o eutanaziji. Prijedlog je prošao na sjednici Nacionalne skupštine 30. juna 2026. godine sa 295 glasova „Za“ i 232 glasa  „Protiv“. Senat je odbio prijedlog. Kako se očekuje, konačnu potvrdu stupanja na snagu  zakona donijeće Nacionalna skupština Francuske na sjednici zakazanoj za 15. juli 2026. Prijedlog zakona izazvao je uragan polemika. Njegove odredbe su liberalnije od svega što se na ovu temu do sada moglo čuti u Francuskoj i u svijetu

 

 

Sjeme nove utopije, posijano je! Francuska je izglasala novi zakon o eutanaziji. Prijedlog je prošao na sjednici Nacionalne skupštine 30. juna 2026. godine sa 295 glasova „Za“ i 232 glasa  „Protiv“. Senat je odbio ovaj prijedlog. Kako se očekuje, konačnu potvrdu stupanja na snagu ovog zakoina donijeće Nacionalna skupština Francuske na sjednici zakazanoj za 15. juli 2026. godine. Prijedlog ovog zakona izazvao je istinski uragan polemika, konfrontaciju i rascjep društva, kako na  političkoij sceni tako i na socijalanim mrežama.

Odredbe ovog zakona su radikalnije i liberalnije od svega što se na ovu temu do sada moglo čuti u Francuskoj i u svijetu. Svaka osoba koja izrazi želju da umre, bez izuzetka dobiće dozvolu za eutanaziju. Dovoljan je svojeručni potpis na formularu, uz napomenu da je odluka konačna i da se jednom data saglasnost više ne može povući. U obrazloženju, predlagač naglašava da očekuje kako će hiljade starih, ali i mladih beskućnika, osamljenih, napuštenih, sromašnih i očajnih prihvatiti eutanaziju kao izlaz iz njihovih nevolja, što će predstavljatin ogromno smanjenje troškova za penziono i zdravstveno osiguranje. Tu je i odredba koja predviđa neopozivu saglasnost potpisnika za doniranje svojih organa post mortem.

Kritičari ovog zakona, ocijenili su ga kao skandalozno degradiranje  ljudskog života na račun bezdušnog  kapitalizma, tačnije, u korist šačice finansijskih mega-bilionera. Argumenti uvjerljivi, ali! – „Gdje je bolest, tamo je i lijek!“ Šansa se krije u činjenici da ovaj zakon važi za sve punoljetne građane! Bez izuzetka! Ne samo za najnesretnije, nego i za najsretnije; ne samo za najsiromašnije,  nego i nz najbogatije, ne samo za najslabije nego i za najmoćnije! Dakle, ponuda važi i za lidere svih država, kompletnu političku nomehnklaturu, industrijske magnate, pripadnike fimancijske plutokratije, ratne zločince, organizatore i izvršitelje masovnih zločina i genocida, ali i za one koji su ih podržali, kao i za milione onih koji su sve to nijemo posmatrali.

Potrebno je samo nagovoriti ih da potpišu formular za eutanaziju! Realna mogućnost je tu, neizvjesno je koliko je realno njeno ostvarenje. Za početak, treba podržati donošenje istog zakona u svim državama svijeta. Drugi korak, pokrenuti veliku kampanju stavljanja na svjetski stub srama državnika odgovornih za smrt hiljada nevinih civila, žena i djece, te bankara i tajkuna  koji ih financiraju, uz poentu da je potpisivanje formulara za eutanaziju jedini način da se njihovo ime izbriše sa Svjetskog stuba srama! Treći korak je mreža volontera saradnika koji će svako jutro, pred svim državnim institucijama, biznis centrima i bankama, čekati javno prozvane kandidate i ponuditi im blanko formulare o eutanaziji na potpis!  Potpišite i vaše ime biće izbrisano sa svjetskog stuba srama!

Ideja nije nova. Šarl Furije, veliki frnacuski filozof i socijal-utopist je, početkoim 19. vijeka, razradio istu deju buđenja moralne savjesti kod najbogatijih bankara. Godinama je, svakog jutra pred ulazom u Nacionalnu banku Francuske čekao sopstvenika i nudio mu na potpis blanko dokument kojim sav kapital banke  prenosi na radnika grada Pariza. Širom Francuske, mreža njegovih istomišljenika čekala je svakog dana bankare na ulazima banaka, sa istim formularom.

Nijedan bankar nije potpisao ponuđeni dokument. Tako su spasili novac ali su se kao ljudi, trajno osramotili. Nijedan od današnjih Gospodara rata i tajkuna-krvopija, neće potpisati formular za eutanaziju. Ubijaće i otimaće, ali će i zauvijek ostati stigmatizirani kao ubice i razbojnici! Za njih je svijet savjesti, morala i stida puka utopija i utoliko zapravo, svijet bez ljudi i ljudskosti. Utopija jeste „mjesto koje ne postoji nigdje u svijetu.“ Osim u čovjeku! Utopija je rodno mjesto čovjeka i obećana zemlja svega što je ljudsko. Sjeme nove utopije opet je posijano.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Heraklitovski sindrom prolaznosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnova nerazorivosti ljudskog identiteta je njegova samosvijest – preciznije, kontinuitet samosvijesti. Samo tu i nigdje na drugom mjestu u svijetu, istovremeno, sinhronizirano borave prošlost, sadašnjost i budućnost! Znati da si oduvijek sav ti  i da ćeš zauvijek biti ti – ti! Da te niko i ništa ne može učiniti drugim, koliko god te inače mogli učiniti drugačijim, jeste ključ ljudskog dostojanstva i samopoštovanja!  Oslobodi se sindroma prolaznosti, ti koji si neprolazan

 

 

Počelo je sa Heraklitom. Sigurno je bilo bezbroj sličnih primjera i prije njega ali Heraklitova omaška je prvi dokumentiran primjer ovog kardinalnog previda, do kog su dovele dvije najmarkantnije osobine ljudskog roda: 1. brzopletost pojedinca u izvođenju čak i vitalno važnih zaključaka; 2. kolektivna povodljivost izražena kao nekritičko prihvatanje stavova većine. Činjenica da je upravo Heraklitova omaška već 2.500 godina jednoglasno prihvaćena kao nepobitna istina, opravdava prijedlog da navedeni fenomen nazovemo Heraklitovski sindrom prolaznosti.

„Panta rhei!“  „Sve teče!“ Ovaj legendarni Heraklitov fragment – vjerovatno najcitraniju filozofsku misao svih vremena – uz fragmnent: „Nijedan čovjek ne može dva puta ući u istu rijeku!“, je nezaobilazni argument tvrdnje da se sve u svijetu, uključujući svakog živog Čovjeka, vječno mijenja i da je zapravo, svijet beskrajna, nikad ista rijeka koja vječno protiče i u kojoj je  sve uvijek  u vječnom nastajanju.

Osim – čovjeka,  Heraklite! Onog što ulazi u rijeku. Njega si smetnuo s uma. Ako je istina da nijedan čovjek ne može dva puta ući u istu rijeku – kao što jeste! – istina je i da će svaki čovjek, kako god se mijenjao i koliko god puta ulazio u druge rijeke,,  uvijek biti onaj isti čovjek koji je bio kada je prvi put stupio u prvu rijeku!

Tačno je: sa stalnim nailaženjem nove vode,  rijeka se neprestano mijenja zato što je rijeka isto što i voda u njoj. Ali čovjek nije isto što i njegovo tijelo – koliko god i kako god se naše tijelo mijenjalo – svako od nas uvijek ostaje onaj isti koji je bio kada se rodio! Ne isti kakav je bio, nego: isti onaj koji je bio! Zato je rijeka isto što i njena voda, i zato čovjek nije isto što i njegovo tijelo. Čovjek koji u starosti uđe u rijeku u kojoj su ga, kao bebu prvi put okupali, iako sada nije isti kakav je bio, ipak je isti onaj koji je tada bio! Čovjek nije isto što i njegovo tijelo koliko god se inače njegovo tijelo mijenjalo! – to je ono što je propustio da vidi Heraklit; to je ona njegova zlosrećna omaška koju su, povodeći se 2.500 godina za Heraklitom,  propustili da vide ljudi!

Tako su propustili da sagledaju svoju apsolutnu jedinstvenost, svoju neporedivu privilegiju, najveći dar koji su dobili: svoj identitet koji ništa ne može poreći ni promijeniti! Arhimed je tražio čvrstu tačku a nije shvatio da je on ta čvrsta tačka! Da je identitet svakog čovjeka ta čvrsta tačka, trajnija od zvijezda. Jer zvijezde se mijenjaju, čovjekoiv identitet je apsolutno nepromjenjiv! Čovjek je istinska konstanta unuverzuma, gravitacijsko jezgro svijeta vječne promjene! U sveopštem nastajanju i nestajanju, u stalnoj promjeni svega, pa i samog čovjeka, samo ličnost, individua, identitet čovjeka – svakog čovjeka! – ostaje uvijek isti, jednak sebi, nedostupan svim izmjenama, čak i postojanju i nepostojanju svijeta!

Osnova nerazorivosti ljudskog identiteta je njegova samosvijest – preciznije, kontinuitet samosvijesti. Samo tu i nigdje na drugom mjestu u svijetu, zajedno i istovremeno sinhronizirano borave prošlost, sadašnjost i budućnost! Znati da si oduvijek sav ti  i da ćeš zauvijek biti ti – ti! Da te niko i ništa ne može učiniti drugim, koliko god te inače mogli učiniti drugačijim, jeste ključ ljudskog dostojanstva i samopoštovanja!  Kakvih god poroka da si se oslobodio, nikada nemoj reći: „Ja sam sada drugi čovjek!“ – jer time uskraćuješ sebi podvig vrline! Ti si upravo onaj koji je bio rob poroka, i ovaj isti koji je sebe oslobodio poroka!

Oslobodi se sindroma prolaznosti, ti koji si neprolazan! Samo ti si uvijek jednak sebi, zato i jesi mjerna jedinica morala, dobrote, vrline, univerzalni ekvivalent prošlosti, sadašnjosti i budućnosti! Zlato od kog je salivena tvoja ličnost ne nagriza hrđa vremena.  Vječne vrijednosti su tvoja prava mjera,  tvoja stamenost te obavezuje da od sebe učiniš svoje najbolje djelo.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo