Povežite se sa nama

DUHANKESA

Kornjače na žalu

Objavljeno prije

na

Život je kratko putovanje preko pješčanog žala da bi se stiglo do beskrajno dugog boravka u Velikom Okeanu. Istog onog iz kog smo nekada i došli na ovu pustu pješčanu plažu

 

Volim jutarnje šetnje. Kad kažem jutarnje, mislim na cik zore! Na onaj dramatični trenutak u kom se dan i noć još za prevlast bore. Trenutak kada plane sam rub svijeta, kada pred britkom oštricom svjetla klonu otkosi ljubičaste tame,  prekriveni pozlaćenim pokrovom.

Tog jutra, kao iskašljane iz poslednjeg hropca noći što je tonula u okean, rasute po pijesku, ukazaše se pred nama nekakve loptice, bijele kao alabaster. Neke su još zapljuskivali blagi, mirni valovi i sa gotovo nježnom pažnjom nosili ih prema pješčanoj plaži; druge su već bile na žalu, izvan domašaja mora, nanijete tamo nešto ranije, snažnijim talasima.

Bila su to jaja velike morske kornjače koja njihova majka (vjerovatno smrtno ranjena), nije uspjela položiti u vlažni pijesak, pa ih je ostavila na brigu okeanu, kao svoj amanet.  Okean ih je donijeo na ovaj žal u pravi čas, na vrijeme da ih mi vidimo prvi. Prije nego što se probude galebovi, prije nego naiđu sakupljači kornjačinih jaja i prodaju ih na pijaci ili od njih naprave sebi kajganu za doručak.

Neke druge majke kornjače,  na skrivenim plažama, zatrpale su svoje buduće potomke u kolijevke sa zlaćanim pijeskom i otišle, a valovi su izbrisali njihove tragove i poravnali humčice da ih sakriju i od najpažljivijih očiju. Ovdje, u blizini Libervilla, glavnog rada Gabona, bilo  je gotovo nevjerovatno da bi se, poslije petnaestak dana iz ovih jaja mogle izmigoljiti male kornjačice  i uputiti se na svoje prvo i najopasnije putovanje,  do onih istih valova iz kojih je doplivala njihova majka.

Tek tamo započeće njihov pravi život. Pod uslovom da za desetak minuta pređu pješčani brisani prostor što ih dijeli od 150 godina života u bistrim okeanskim vodama.  Da im damo šansu,  brzo smo skupili svih 27 jaja i s najvećom pažnjom ih zatrpali duboko u vlažni pijesak. Poravnali smo to mjesto i prekrili ga suhim  pijeskom da se ne vidi ni najmanji znak kopanja.

U praskozorje četrnaestog dana, razgrčući pijesak prednjim perajama, pomolila se prva kornjačica! I odmah je nepogrešivo krenula u pravcu iz kog je,  tihim disanjem dozivao Okean.  Za prvom, iskobeljalala se još jedna. Onda dvije, gotovo istovremeno. Za kratko, iz već raskopanog pijeska izmigoljila se i poslednja. Sada su svih dvadeset sedam tek rođenih kornjačica najbrže što su mogle, napredovale prema moru. Neke su išle ravno i odlučno, bez zastajkivanja. Druge bi iznenada zastale, u nedoumici, pa bi oklijevajući, produžile u cik-cak liniji. Jedna se čak okrednula i pošla nazad. U tom trenutku na nju je naišla druga, odlučno usmjerena ravno prema moru. Lijevom perajom je dotakla ovu koja je  zastala, pogurala je  još malo i okrenula u pravcu mora.  Kreću su se sporije nego  ona odlučna dok je bila sama – ali sada idu zajedno. Jedna nailazi na dvije koje su zastale, i ne dvoumeći se ni za trenutak, penje se preko njihovih leđa, gazi ih produžujući ravno svom cilju.

One koje su već stigle do plićaka, užurbano  mašu perajicama: zapljuskuje ih pjena, bistra slana voda se najprije povlači pred njima i spušta ih na mokri pijesak, ali odmah zatim slijedeći talasić ih podigne i povuče u dublju vodu, da bi ih naredni opet vratio. One žudno hrle prema moru kao da se odazivaju tamnoj, beskrajnoj pučini. I kada već zaplivaju, kada ih voda podigne, opet ih more vraća nekoliko puta prema žalu; ali svaki put kornjačice sve dalje i dalje odmiču, zalaze u sve dublju vodu; radosne,  neko vrijeme se ljuljuškaju na površini, pa opet veslaju perajicama iz sve snage. Postepeno, jedna po jedna nestaju, gube se u okeanu iz kog su nekada stigle u svojim ljuskama od bijelog alabastera.

Na pustoj plaži more briše njihove tragove u pijesku. Na mrežnici, prizor ovog kratkog a sudbonosnog putovanja do mora, neizbrisiv.

Boravile su tu, zatrpane pijeskom: pretrčale su rastojanje do mora, kao što ljudi protrče kroz svoj život. Neke odlučno i brzo; neke dvoumeći se, kao da se ne žele rastati od ovog života-trke, koliko god bio kratak; neke se pomažu, zastajkuju, i zatim produžuju zajedno do samog kraja, gotovo ne mareći za opasnosti koje ih vrebaju na tom kratkom putu;  neke bezobzirno gazeći preko drugih, vođene samo svojim ciljem.

Život je kratko putovanje preko pješčanog žala da bi se stiglo do beskrajno dugog boravka u Velikom Okeanu. Istog onog iz kog smo nekada i došli na ovu pustu pješčanu plažu.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Put i predah

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na putu čovjek ima saputnike ali se s njima sretne samo u trenucima odmora, u predahu! Putuje se sam, predahne se u društvu. Da bi predah bio predah, treba ga zaslužiti. Samo putnik koji se umorio od duga puta, zna šta je predah, samo on može istinski – predahnuti

 

Ko je proveo cijeli život okružen prijateljima i neprijateljima, uvijek u društvu sa drugima, ko god oni bili i šta god oni bili za njega a on za njih, taj je proćerdao sav svoj život.  Niti se umorio, niti se odmorio – njemu život nije bio čak ni predah. Na putu čovjek ima saputnike ali se s njima sretne samo u trenucima  odmora, u predahu! Putuje se sam, predahne se u društvu. Da bi predah bio predah, treba ga zaslužiti. Samo putnik koji se umorio od duga puta, zna šta je predah, samo on može istinski – predahnuti! Onaj ko sve svoje vrijeme provodi sa drugima, ne ostavlja za sebe ni trenutka. Na kraju, toliko se otuđi od sebe, da zaboravi čiji život živi. A onaj ko je zaboravio čiji život živi, taj kao da i ne živi.

Kod Kamija sam naišao na slijedeću misao: „Ne koračaj za mnom: ja nisam vodič. Ne hodaj ispred mene: ja nisam sljedbenik. Krenimo jedan uz drugog i budimo prijatelji.“

Nije to tek uzgredna misao – to je kompletna filozofska koncepcija. To je temeljna kritika arogancije autoriteta, osuda mentaliteta podaništva, afirmacija individualnog integriteta i prijateljstva. Pretenciozni paternalizam vodiča i s njim cijeli koncept „vođe“, Kami je u dva poteza srušio sa prijestolja na koji su zasjeli zahvaljujući svom lukavstvu i našoj lakovjernosti; na to isto prijestolje, jednim potezom je ustoličio prijateljstvo dva slobodna ljudska bića. Koliko god me impresionirala britka oštrica Kamijevog stila (odnosno mača, jer riječ stil svoj etimološki korijen ima u stiletu, izuzetno oštrom maču!), još više me je raznježila naivnost ovog cijelog iskaza! Slažem se: ne samo da ovaj  Kamijev pasaž zvuči uzvišeno, nego je u svojoj litotičkoj skudnosti uistinu uzvišen! Ali koliko mu, u cijeloj toj uzvišenosti, nedostaje razumijevanje samog ljudskog života, onaj njegov  neophodni začin – metafizički uvid! – bez kog se raskošna i neuporediva gozba  koju nudi život, svodi na hamburger uzet kroz prozor automobila iz kioska za brzu hranu!

Iz ove perspektive, postaje jasno da je u ovom Kamijevom aforizmu, zapravo  riječ o sentimentalnoj zabludi.  Cijela ta priča o revoltu protiv nametljivog autoriteta vodiča i odbojnosti prema pasivnom prepuštanju svoje sudbine u ruke nekom drugom, sve  je  to  samo jedna vrsta zablude, privida, samozavaravanja! Ne idemo mi nigdje i nikada uistinu zajedno, ne putujemo istovremeno jedan s drugim istim putem! Čak i ljudi koji sjede u istom kupeu voza, ne putuju zajedno, nego svako putuje svojim putem. Kako bi kupe voza mogao spojiti puteve starca i dječaka, ili bilo koja dva čovjeka, kada smo već kod toga!?  Iluzorno je vjerovati da je  „kretati se zajedno“ isto što i „zajedno putovati“! Zato i nema vodiča. Postoje ljudi koji idu ispred nas. Nema ni sljedbenika.  Postoje ljudi koji idu za nama. Niko ne ide s nama čak i kada koračamo uporedo. Svako ide svojim putem.

Jer svaki čovjek svoj životni put proživi u sebi, iznutra, sam. Kao što odboluje bolest: u sebi, iznutra, sam. Kad se bolje razmisli, čovjek može biti sam a da ne putuje! Kada je prazan, čemeran, ni u sebi, ni izvan sebe, iako je sam, čovjek nije ni na putu, ni u predahu. Čovjek istinski putuje samo u trenucima u kojima je svjestan da je uz njega onaj „Ja koji nije ja“, onaj o kom govori antologijska Himenezova pjesma „Ja nisam ja“ (Juan Ramos Jimenez, Yo no so yo).

Ja nisam ja

Onaj sam

Koji ide sa mnom a ne vidim ga,

S kojim se ponekad družim,

Kog ponekad zaboravim,

Koji smireno ćuti dok ja govorim.

Koji nježno prašta dok ja mrzim,

Koji je tamo gdje mene nema,

Koji će ostati uspravan i kada umrem

Za predah su prijatelji. Na putu čovjek je sam. U ovim vremenima Covida, kada smo odvojeni od svih i od sebe, a i put i predah su nam gotovo onemogućeni, moramo i produžiti svojim putem i predahnuti! Produži odlučno svojim putem a za predah  nađi prijatelja – neka on bude tvoje vidljivo drugo „Ja“, a ti budi njegovo vidljivo drugo „Ja“. I cijelim putem drži uz sebe onog „Ja koji nisam ja“, koji ide s tobom i kad ga ne vidiš, i ne zaboravljaj ga. Pa produži tako zajedno s njim i kada ovaj „Ja koji jesam ja“ zastane da konačno predahne.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Zemlja ili život?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ljudi se dijele na one kojima je najviša vrijednost zemlja (bilo kao privatni posjed, bilo kao patria, vatan, otadžbina, domovina) i na one kojima je najviša vrijednost ljudski život (sopstveni, svoje porodice, život i opastanak svog naroda)

 

Ubio brata za metar zemlje! Trojica mrtvih zbog međena njivi! Mnogo puta sam pročitao ovakve naslove i svaki put sam se jednako čudio. I kad god sam  razgovarao o takvim događajima, svi su se zgražavali, ibretili se i nazivali učesnike tih krvavih obračuna mahnitim ludacima, primitivcima, psihopatskim ubicama. Koliko god bila jednodušna njihova osuda, ovi tragični incidenti se ponavljaju i danas, svakodnevno i svuda, širom svijeta. To može značiti ili da osuda i nije tako jednodušna kako se čini na prvi pogled, ili da počinitelji ovih ubistava nisu uvijek i isključivo ni mahniti ludaci, ni primitivci, ni psihopate! Kada mi je, nedavno, jedan od preživjelih aktera obračuna u kom su praktično bile zatrte dvije porodice bliskih rođaka, nakon izlaska sa dugogodišnjeg izdržavanja zatvorske kazne, mirno priznao da se ne kaje i da bi uvijek bio spreman ubiti bilo koga za metar svoje zemlje, zamislio sam se. Odlučnost sa kojom je on to rekao, nepokolebljivost njegovog uvjerenja da braneći taj metar svoje zemlje po cijenu života (svog i tuđeg), postupa ispravno, da zapravo izvršava svoju najvišu moralnu obavezu, potresla me je snagom autentične iskrenosti. Ako je u tome i bilo nekog ludila, to je bilo ludilo fanatične predanosti, potpune posvećenosti odbrani svoje zemlje.

Svoje zemlje! I tada mi je sijevnula pred očima slika slavnih kraljeva, vođa i vojskovođa, kako sa jednakim žarom i uvjerenjem  polažu zakletvu: „Ako treba, svi ćemo izginuti, ali nećemo dati ni pedalj svoje zemlje!“

Baš tako. Ne: ni metar, nego: ni pedalj svoje zemlje.

Oni koji su spremni izginuti do poslednjeg, braneći svaki pedalj svoje zemlje, isti su oni koji će ubiti brata zbog metra zemlje! Ljudi se očito dijele na one kojima je najviša vrijednost zemlja (bilo kao privatni posjed, bilo kao patria, vatan, otadžbina, domovina) i na one kojima je najviša vrijednost ljudski život (sopstveni, svoje porodice, život i opastanak svog naroda).

Zemlja ili život? Njiva ili orač? Država ili narod? Tek kada se izbor postavi ovako resko disjunktivno, isključujuće kao kjekegorovski neopozivo Ili/Ili, raziđe nam se ona magla pred očima i postane nam jasno da ova dva koncepta proizilaze  iz dvije kontradiktorno suprotstavljene filozofije društvenog života i morala.

Spremnost da po cijenu života (svog, svoje porodice, svog naroda), ne damo ni metar svoje zemlje (privatne ili, recimo to bez patetike: zemlje svojih pradjedova), predstavlja krajnju konsekvencu filozofije prioriteta zemlje nad životom!

Spremnost da po cijenu napuštanja zemlje (svoje ili pradjedovske), sačuvamo život (svoj, svoje porodice, svog naroda), predstavlja krajnju konsekvencu filozofije prioriteta života nad zemljom.

Možda bi bilo tačnije reći: nad posjedovanjem svoje zemlje!? Možda, iako ostaje nejasno može li se zemlja uopšte posjedovati, može li biti onako svoja, kao što je život svoj!?

U osnovi, stav prema ove dvije filozofije nije stvar izbora nego stvar  naravi, karaktera, tijesta od kog je umiješena naša duša. Na izvjestan način, odluka je donijeta u nama prije nego što smo o njoj počeli razmišljati. Iako dakle, nema mjesta za arbitriranje, ipak treba imati u vidu krajnje konsekvence izbora: Ili zemlja/Ili život!

Njiva ne može bez orača. Orači mogu bez njive. Orači prodaju i kupuju njive! Njive ne rađaju orače! Dok je orača, biće i njiva.

Države ne mogu bez naroda. Narodi mogu bez država. Narodi formiraju ili rasformiraju države! Države ne stvaraju narode. Dok je naroda, biće i države.

Knjiga postanka (Genesis) nam govori o Kainu i Avelju. Kain je zavolio zemlju i postao ratar. Uzgajao je žitarice, voće i povrće. Avelj je zavolio život(inje) i postao pastir. Oba brata su prinijela žrtvu Bogu. Avelj, pastir, ponudio je „masne dijelove od prvorođenca svoga stada“; Kain, ratar, ponudio je birane „plodove tla“. „Na to Bog (Jahve) milostivo pogleda na Avelja i njegovu žrtvu, a na Kaina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati.“ (Genesis: 4-5)

Kain se razljutio i rekao Avelju: „Hajdemo u polje.” Tamo je Kain ubio svog brata Avelja. Zašto Bog (Jahve) nije ni pogledao Kainove darove? Ja bih rekao zato što je znao da je Kain zavolio zemlju više nego rođenog brata. Zato što je volio više zemlju nego život, Kain je i ubio svog brata Avelja. Svaki put kad neko ubije čovjeka (brata) zbog zemlje (pedlja, metra ili djedovine), to bude zato što voli zemlju više nego život!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Kome je pjevao pjesnik-pjevač

Objavljeno prije

na

Objavio:

Hommage Đorđu Balaševiću

 

Pjesnik-pjevač uvijek je pjevao samo jednom slušaocu; onom istom koji u svakom od nas, slušao i pjevao zajedno s njim.

I kada bi zapjevao sam samcijat usred pustinje, pjesnik-pjevač bi imao slušaoce.

Malo radosti, malo bola, nešto krvi, nešto gnoja, i naravno, dobar rječnik da  pronađe prave rime – za pjesnika-pjevača nema zime.

Pjesniku-pjevaču uvijek je ostajalo više ljubavi u srcu nego u riječima, i više žudnje u prstima nego u žicama gitare.

Poezija je mudrost srca. Mudrost je poezija uma. Ponekad, dok slušamo  pjesnika-pjevača, srca nam postaju mudra a um nam pjeva, pa nam se čini kao da i on i mi koji ga slušamo, živimo u sjenci Boga.

U nadahnuću, pjesnik-pjevač pjeva a ne tumači, jer nadahnuće nikada ne tumači.

,,Sve je imo’, ništa imo’ nije!“ – Ladački, koji je zaboravio da se sa ustima punim hrane ne može ni pjevati, ni ljubiti!

Iz rane koja krvari ili iz osmjeha nastaju njegove pjesme. Nikada nisu bile stav ni mišljenje.

Rascvjetana trešnja  je pjesma koju je zemlja zapisala na nebu. Da bi to vidio, moraš biti pjesnik. Da bi to vidili i drugi, moraš imati i gitaru.

Polovina od onoga o čemu nam je pjevao bilo je nevažno; ali nam je o tome pjevao da bismo shvatili onu drugu polovinu.

Bez pjesnikovih riječi i muzike njegovih pjesama,  ne bismo čuli vječnu tišinu koja vlada u dubini našeg srca.

Pjesnik-pjevač je uvijek znao istinu; ponekad je i pjevao o njoj.

Uši slušalaca, dale su glas pjesniku-pjevaču.

Humor pjesnika-pjevača? Tajna njegovog humora krila se u pravoj mjeri.

Pjesnik-pjevač nije pjevao da bismo ga shvatili, nego da se ne osjećamo usamljeni.

Kad god bi zapjevao o proljeću, više niko nije vjerovao u zimu.

Tajnu njegove poezije i muzike  čine tri stvari: znanje, umjetnost i čarolija. Znanje o muzici koju stvaraju riječi; umjetnost koja mu je bila urođena a ne priučena; čarolija da voli svoje slušaoce.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo