Povežite se sa nama

DUHANKESA

Poslušnost kao licenca za zločin

Objavljeno prije

na

Istinska  pouka priče  – o spremnosti  praoca vjernika sve tri velike religije, da u ime pokornosti Bogu žrtvuje sina-  koja je promakla  tumačima,  je jasana: ni jedan čovjek,  nikada, na ničiju zapovijed, ne smije sebi dati pravo da počini zločin

 

Abraham/Avraam/Ibrahim. Pretpostavljam da vam je priča o njemu i njegovom sinu Isaaku/Ishaku, ostavila gorak ukus. Meni jeste. Ako je vi niste mogli progutati, ne brinite – nisam ni ja. Do danas mi je ostala neprihvatljiva njena opšteprihvaćena poruka – naravoučenije! – da je svako ubistvo, pa i ubistvo sopstvenog sina, dozvoljeno, opravdano, čak i obavezno, ako imate licencu sa najviše instance, lično od Boga!  Nikako nisam mogao odobriti spremnost praoca vjernika sve tri velike religije, da ubije sopstvenog sina, makar to bilo i u ime pokornosti Bogu.  Utoliko prije što nisam mogao povezati ovaj Božji nalog – licencu za ubistvo! –  sa Njegovom apsolutnom dobrotom, pravednošću, milošću! Još manje, naredbu ocu da žrtvuje (zakolje) rođenog sina, samo da bi  provjerio iskrenost i nepokolebljivost njegove vjere i iskušao bezuslovnu poslušnost sluge Božjeg, Abrahama/ Avraama/Ibrahima!? Odbio sam i zaključak da  Bog od nas zahtijeva bezuslovnu pokornost, više nego ljubav, milost i pravednost?

Eklezijastički i sekularni vladari objeručke su prihvatili upravo ovo tumačenje i proglasili slijepu poslušnost za najvišu vrlinu vjernika i prvu obavezu podanika!  U starijeg pogovora nema! Naređenje – izvršenje, pa makar naređenje bilo zaklati rođenog sina! Apoteoza poslušnosti i kanonizacija autoriteta kao pomor slobode.  Kao propast pravednosti, rasulo uma. Abraham koji je bez dvoumljenja spreman zaklati svog sina, prihvaćen je kao primjer i pouka ove priče,  koja do neba uzdiže slijepu poslušnost, opravdava razum ludilom, milost zločinom!

Očigledno,  cijela priča je ostala suštinski neshvaćena. Nije Bog, provjeravao snagu vjere Abrahamove, nego njegovu sklonost grijehu i slabost prema zlu!

Cijeli događaj je zapravo  poziv na razum i slobodu, podsjećanje na zabranu ubijanja, čak i kada nam to sam Bog naredi!  Bog je htjeo provjeriti spremnost Abrahamovu da ubije svog sina (a time i ljudsku sklonost zlu), ako mu ponudi dovoljno dobro opravdanje koje će sa njega skinuti odgovornost i umiriti mu savjest.  I kada se uvjerio da ljudskoj sklonosti zlu nema granica, da je čak i Abraham – jedan takav čestit i čist čovjek, mudrac i vjerna duša – spreman i sopstvenog sina jedinca zaklati (zato ga je pustio da ide do samog kraja, sve do zamaha nožem!), Bog je zadržao ruku oca spremnog da ubije sina, i ovna mu poslao!   Ova činjenica isključuje  komično jadne  pokušaje da se Abraham  prikaže kao moralni primjer Bogu: “Prihvatajući bez pogovora naredbu Božju da ubije Isaka, Abraham je izvršio pritisak na Boga da djeluje moralno i sačuva život.”   (By silently complying with God's instructions to kill Isaac, Abraham was putting pressure on God to act in a moral way to preserve life). .

Istinska pouka ove strašne priče koja je promakla svim dosadašnjim tumačima,  je jasna:   ni jedan čovjek,  nikada, na ničiju zapovijed, ne smije sebi dati pravo da počini zločin! U ime bilo čega, u ime bilo koga, pa ni u ime Božje! Bog ne izdaje licence za ubijanje!  Kako bi mogao narediti ubistvo, Onaj koji je izričito zabranio ubistvo, zapovijedivši: “Ne ubij!”? Abraham se nije mogao pravdati ni pred sobom, ni pred Bogom,  da je Bog, možda zaboravio ovu zapovijest, petu po redu;  ni time da nije njegovo miješati se u Božje naredbe i objašnjenje tražiti!

Niti je Bog zaboravio na svoju zapovijest, niti je opozvao! Ovom naredbom iskušavao je čovjekovu sklonost zločinu. “Ne ubijajte!” – to je istinska, velika poruka priče o Avraamu i Isaku, to je opomena svim ljudima i svakom čovjeku. Bog je iskušao jednom, jednoga, najpobožnijega među savremenicima, zločinu najmanje sklonog – da bi otvorio oči svim ljudima, jednom i zauvijek! I nije mu dopustio da ubije! Spriječio ga je! Eto pouke i poruke!

Poruka priče nije – bezuslovna poslušnost! Poruka je Ljubav;  sloboda izbora i otuda odgovornost za sopstvene postupke;  obaveza da se postupa pravedno; odbijanje ubistva nevinog, ko god naredio takvo zlodjelo,

Ali mi to nismo shvatili. Ako i jesmo, nismo to htjeli prihvatiti, svjesni da nam je Bog bezuslovno zabranio ubistvo onda kada je Abrahama spriječio da ubije Isaka.

Gluhi za Božju zapovijed, zato i slušamo one koji nam neće ruku zaustaviti, ni odvratiti nas od ubistva u poslednji čas.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Peugeot 404

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad postaneš nešto prestao si biti neko. Ne može i jedno i drugo

 

“Još mi nisi rekao šta želiš postati!?“ – reče djevojka valovite svijetlo žute kose (ne znam zašto se za svijetlu kosu boje žita, meda, maslačka, kaže “plava kosa“), i zaista plavih, i to tirkizno plavih očiju;  pa se zagleda u sagovornika.

“Postati? Ne želim postati ništa, želim ostati ono što jesam!“ – uzvrati momak prijatnim baritonom, pomalo razvlačeći riječi. Samouvjereno držanje bez arogancije, ulivalo je povjerenje i osjaćaj prisnosti.

“A šta je to mladi gospodin postao, ako smijem pitati!?“

“Čovjek, mlada damo. Čovjek.“

“Ali valjda imaš nekakav cilj u životu! Da postaneš neko i nešto!“

“Kao prvo: kad postaneš nešto prestao si biti neko. Ne može i jedno i drugo. Kao drugo, jesi li svjesna koliko ima ljudi koji nisu uspjeli ostvariti svoj cilj u životu? Ne bi vjerovala – kud god se okreneš sve sam promašaj do promašaja!“

“Ali svaki normalan čovjek želi postati nešto u životu!“

“Zašto? Da bi prestao biti normalan čovjek i postao promašen čovjek!?“

“Šta hoćeš da kažeš? Nisam sigurna da te razumijem!”

“Naravno da me razumiješ, nema tu ništa što tebi već nije jasno. Ljudi su opsjednuti pričom o cilju, zavedeni, ako hoćeš – zaluđeni tom pričom da postanu nešto! – svijet je pun ciljeva ali ljudi je sve manje!”

“Ipak ne razumijem. Objasni mi šta misliš.”

“Razumiješ, objasniću ti sa nekoliko primjera. Predsjednik moćne države naredi ubistvo nekoliko generala druge države. Poslije uspješno (čuj mene; uspješno!) izvršenog naređenja, priprijeti da će uništiti recimo 52 grada  države čiji su generali pobijeni, sa milionima ljudi koji tu žive, ako ta država uzvrati nasiljem na bilo koji način protiv njegovih građana ili objekata! Takav zločin ne može narediti čovjek,  ali može  predsjednik. Može, zato što je prestao biti  neko  i postao je  nešto. Postati predsjednik, oslobađa ga od obaveze da bude čovjek. Dodao bih: obavezuje ga da prestane biti čovjek!”

“Nisi me uvjerio. Kako bi to riješili predsjednici kada bi ostali ljudi!?”

“Po zakonima primjerenim ljudima. Nezavisna međunarodna Komisija utvrdi činjenice: ubistvo bilo kog čovjeka bez prava na sudski postupak je zločin. Počnitelji i naredbodavac zločina odgovaraju pred međunarodnim sudom. Time se isključuje i pravo države čiji su generali pobijeni bez suđenja, na odmazdu.”

“Primjer mi se čini ekstreman. Koliko ima predsjednika u svijetu? Dvije stotine? Šta je sa milionima ljudi koji žele da postanu nešto? Oni ne moraju nikoga ubiti, niti se nekome svetiti!”

“Ubijaju sebe, svete se bliskima! Biti čovjek je više i dragocjenije od svega što se može postati na ovom svijetu! Ako je cijena da prestaneš biti čovjek – šta god postao – cijena je previsoka! Van Gog je postao veliki slikar (doduše, poslije smrti), ali je sebe uništio kao čovjeka! Postati nešto – bilo šta: slavni pjesnik, pisac kom će uručiti Nobelovu nagradu, sportista sa zvijezdom u Aleji slavnih, milijarder – sve je to dehumanizacija, jer uvijek podrazumijeva  fanatizam, jednostranost, isključivost, beskrupuloznost i prema drugima i prema sebi. Doza nježne ironije, razumijevanja, svijesti o privremenosti svega što smo postigli (ako to postignemo) i neprolaznoj vrijednosti svega što smo za to žrtvovali (koliko god to moglo izgledati sentimentalno), to je ono što održava u nama živog čovjeka.”

“Sada te razumijem, iako mi se čini da je to suviše pasivna koncepcija života. Zar ne treba tražiti, pokušavati, žuditi?”

“Naravno da treba. Ali treba u svemu tražiti sebe, svoje granice, svoju žudnju! To je neshvaćena poruka persijske priče o čovjeku koji je krenuo u svijet jer je sanjao da ga tamo čeka najveće blago, da bi  negdje sreo nekoga ko će mu otkriti da i on sanja o blagu zakopanom pod drvetom u dvorištu kuće koja u dlaku odgovara upravo kući tog putnika. Ono što je pronašao kada se vratio, jeste bilo najveće blago: pronašao je zapravo sebe, ostao je čovjek.”

“Izgleda da ćeš ti ipak postati filozof!” –  nasmiješi se prijazno djevojka.

“Ako i postanem filozof, ostaću čovjek. Jedan moj professor iz srednje škole, vozi Peugeot 404, iz 1970 godine. Zamisli: već pedeset godina su on i njegov “pežo 404” zajedno! Šta god postali, ti ostani ti, ja ću ostati ja, ali budimo zajedno, duže nego taj profesor i njegov “pežo 404”.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Budite srećni u novoj godini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Niko ne može umjesto vas biti srećan. Vaša sreća je vaša sreća, vaša glad je vaša glad, vaš ljubav je vaša ljubav. To je veliki dar života. Ne dopustite nikome da vam govori kada ste žedni, kada ste gladni, kada ste umorni – a za sreću ne brinite, sreći nikakvi savjetnici nisu potrebni

Kad nekome kažemo:“Srećna Nova Godina!“ , nekako se podrazumijeva da svi znamo šta to znači! Neka te u narednoj godini prati sreća, neka ti donese što više radosti i ni malo tuge, šta bi drugo značilo! Ali šta je sreća, šta znači biti srećan? Da smo imali rep, znali bismo da smo srećni kada mašemo repom! Ovako, moramo se malo ozbiljnije zamisliti. Koristilo bi nam, umjesto što jurimo za srećom, da budemo srećni! Naravno, treba imati sreće, ali biti srećan nije isto što i imati sreće! Čovjek može imati sreće i tako što će izbjeći neko zlo, i tako što će mu se desiti nešto dobro. Recimo, u nekoj saobraćajnoj nesreći čovjek ophrvan nekom velikom tugom, ostane srećnim slučajem nepovrijeđen; ali, iako je imao sreće da ostane nepovrijeđen, i dalje ga mori ona ista tuga. Ili, isti taj čovjek dobije premiju na lotu. Ali, svako je već iskusio tugu koju ni srećno izbjegnuta nesreća, ni dobitak na lotu ne mogu izliječiti.
Biti srećan, jeste stanje – realno, stvarno stanje, koje nepogrešivo prepoznaje svako. Utoliko više čudi što mnogi slušaju nadobudne psihijatre koji naglabaju o tome kako ljudi često misle da su srećni iako zapravo nisu srećni? Pa bi da ih oni poduče, tako što će ih najprije razuvjeriti da ono što osjećaju kada su ubijeđeni da su srećni, nije sreća. Ali ne dajte se prevariti! Sreća je realno stanje, kao recimo žeđ, glad, zamor, pospanost, uzbuđenje. Dvije noći niste spavali, oči vam se same sklapaju, stojite i spavate, umirete od žeđi, tri dana vas mori glad, ali nađe se neki klipan da vam kaže da je to samo autosugestija, i da vi niste ni umorni, ni žedni, ni gladni. Šta drugo nego im se slatko nasmijati!? I predati se užitku gašenja žeđi, utoljavanja gladi, slatkom snu!
Kad smo kod sna, zanimljivo je da onaj ko spava na svilenom jastuku punom paperja, nema nikakvu garanciju da će sanjati ljepšte snove od nekoga ko je zaspao s rukom ispod glave. Ima tu neke pravde, barem u naznakama, rekao bih vrlo značajnim i ohrabrujućim.
Niko ne može umjesto vas biti srećan. Vaša sreća je vaša sreća, vaša glad je vaša glad, vaš ljubav je vaša ljubav. To je veliki dar života. Ne dopustite nikome da vam govori kada ste žedni, kada ste gladni, kada ste umorni – a za sreću ne brinite, sreći nikakvi savjetnici nisu potrebni.
Sreća je vrlo bliska radosti. Razlika je u trajanju, dijelom i u intenzitetu. Radost je sekvenca, blijesak, stanje kom se pamti početak i prepozna kraj. Obuzme nas, odvodi od nas samih, i u neku ruku, svladava nas; radost je trijezno pijanstvo – sobria ebrietas. Sreća je trajnija, kao svjetlost u zoru, kao sjaj ljetnjeg sutona, sreća ne jenjava. Srećni, mi smo pri sebi, sreća nas vodi ka nama, součava nas sa onim istinskim, onim najboljim Ja! Radost možeš prizvati: možeš se radosno moliti, radosno iskušavati svoju snagu, radosno se predati razgovoru, radu, ljubavi. Radost je u tvojoj moći, ne u događajima. Nikakav događaj sam po sebi ne može u tebi izazvati radost, dok ti bilo koji događaj možeš pretvoriti u svoju radost.
Tu je naša šansa! Život nam ne duguje ništa, mi dugujemo sve životu. Zato biti zdrav, samo po sebi stvara radost i omogućava istinsku sreću.
Sreću ne možemo prizvati, sreća nam se dogodi! Kada nam se dogodi, sreća je stišana radost koja traje, suptilna, diskretna, nenametljiva, uvijek tu, u nama, ne jenjava, i utoliko je snažnija od svake radosti. Sreća se ne čeka i ne priziva, sreća nam sama dođe, pokaže nam koliko je lijepa sadašnjost, odagna svaku strijepnju od budućnosti, prosvijetli nas, svjetlost mudrosti i vrline navire iznutra i preplavi nam dušu. Sreća ne dolazi spolja, niti nam je nešto može odnekud donijeti – sreća je sjeme posađeno u nama, niče u nama, cvjeta u nama i hrani nas svojim plodovima. Svako sjeme je vrsta čežnje. Sjeme sreće je čežnja za skladom duše same sa sobom, sa vrlinom, dobrotom, uz stalno prisutno osjećanje ljubavi. Kada dozrije i pretvori se u sreću, iz tog sjemena izrastemo mi sami, odnosno, ono najbolje što mi jesmo.
Sreća nija stanje ravnoteže, nije balansiranje. Ravnoteža podrazumijeva suprotnosti, konflikt, napetost; tamo posao, ovdje porodica; na jednoj strani ja, na drugoj društvo! Sreća je stanje punog sklada života kao cjeline. Nemamo mi dvije ruke i dvije noge da bismo održavali ravnotežu, nego da nam omoguće puni sklad našeg kretanja i djelovanja. Samo kada smo srećni, mi smo kod kuće, kod sebe, stanje sreće je naša istinska priroda.
Dođite sebi, ostvarite sebe.
Budite srećni u Novoj Godini!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Nevidljivi potop

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako smo samo mogli povjerovati da je Potop prošao!? Kako smo mogli ne vidjeti da je nepregledna pučina oko nas i da nam je svima suđeno ploviti na ovoj istoj lađi!? I da ovaj brod moramo svi zajedno održavati što možemo bolje

 

Kad bismo vidjeli samo ono što vidimo očima i čuli samo ono što čujemo ušima, nikada ne bismo  vidjeli cijelo lice istine ni čuli njen tajni šapat! Ako ne pokazuju nevidljive prizore i ne donose nečujne zvuke,  sve riječi su puke mrvice popadale sa trpeze uma. Zato pjesnik ne tumači ono što svi vide i čuju: pjesnik pjeva o onome što samo on vidi i čuje! Pjesnik koji tumači svoje pjesme, je kralj zbačen sa prijestolja, koji bi da od pepela obnovi sliku svoje spaljene palate. Tumačenje  je uvijek kamen spoticanja svake poezije. Kažu  da slavuj probode trnom svoje grudi kad pjeva ljubavnu pjesmu. Možda je tako. Ali sasvim sigurno je da nikada ne objašnjava zašto to radi.  Svi to radimo. Kako bismo inače mogli pjevati!?

Oslonjeni samo na oči i uši, prestali smo biti pjesnici, propustili smo da vidimo nevidljivo lice istine i odgonetnemo tajne koje nam šapatom kazuje. A

ako ga makar za trenutak ugledamo, ako jednu od onih tajnih riječi čujemo, pitaćemo se:

Gdje su nam bile oči? Gdje su nam bile uši?

One oči bez kojih smo slijepi za lice istine, one uši bez kojih smo gluhi za riječi istine, koje smo davno zaboravili pa više ne znamo ni da smo ih jednom svi imali, dok smo bili pjesnici, gledajući zvijezde i danju a ne samo noću, slušajući nemušti glas savjesti jasno kao što čoban čuje zvona svog stada ovaca u planini!          Kako smo samo mogli povjerovati da je Veliki Potop prošao, samo zato što smo ovim očima vidjeli da se voda povukla!?  Nismo n i pomislili na onu drugu, nevidljivu vodu kojom smo oduvijek okruženi i koja se nikada neće povući! Zar smo toliko dugo priželjkivali prizor brda i dolina  da su nam se prividjela, te smo kao obnevidjeli, povjerovali kako smo već sišli sa one Nojeve lađe, sa Nuhovog koraba, i spasili se!?

Šta nam bi!?

Možemo li se sjetiti kada smo, ako jesmo, napustili taj brod na kom nas je zatekao Potop!?  Kako smo mogli povjerovati da je ta gemija negdje pristala sa svima nama, i čak, da znamo tačno gdje je pristala, pa još i dandanas sebe zavaravamo tražeći po Araratu (Buyk Agri), crvotočne grede njene kobilice tesane od libanskog kedra, trulež opreme i ostatke diluvijalne arke!? Tražimo i ne nalazimo, niti ćemo ih naći. Jer nikada nigdje nismo ni pristali, još smo svi tu, na ovoj istoj lađi sa koje nikada nismo ni stupili na čvrsto tlo!

Prenimo se! Zatvorimo oči,  sagledajmo pučinu usred koje se, izgubljeni, na valovima i sada ljuljamo i mi i naša lađa! Začepimo uši i oslušnimo pljuskanje talasa koje nikad nije utihnulo! Opipajmo, trijezno i bez zavaravanja, čvrste bokove ovog broda na kom smo svi našli zaklon i spas – privremen, kraći ili duži i kako za koga, ali – spas!

Stupimo slobodnim korakom po tvrdom podu njegove palube! Obuhvatimo onim očima koje vide zvijezde u podne, još jednom tamnu pučinu svemira kako se prostire u nedogled! Oslušnimo, onim sluhom koji čuje glas savjesti, udare vjetra o platno jedara i škripu vitih jarbola što se povijaju ukrijepljeni debelim užadima nagrizenim od morske soli!

Naš korab i sada podrhtava i stenje, uzdiže se i ponire na talasima velikim kao brda, naginje se i uspravlja! Preko oblica hrastove ograde, svaki val odnese mnoge od nas, a uz njih i prepadnutu zvjerad, voda ih odnosi sve udvoje, kako su i ušli, i s njima sadnice mnogih biljaka –  niko ne zna koliko je od tih vrsta zauvijek iščezlo u Potopu i više nikada se neće nigdje pojaviti; jer sve što je još ostalo, sabrano je  samo na ovoj lađi, a drugog kopna sem ove arke i tako nigdje nema i nikada  ga nije ni bilo.

I tamna se voda od postanka svijeta do danas, u virovima razlijeva zvjezdanim nebom.

Kako smo samo mogli povjerovati da je Potop prošao!?

Šta nam bi!?

Kako smo mogli ne vidjeti da je nepregledna pučina oko nas i da nam je svima suđeno ploviti na ovoj istoj lađi!? I da ovaj brod moramo svi zajedno održavati što možemo bolje.

Jer nevidljivi Potop nije prestao, niti će prestati prije nego svi stignemo do obećanog pristaništa!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo