Da li je  sloboda potpuno nadživljena, potrošena, bajata kao tema, samo zato što danas živimo u 21. vijeku

Šta može reći sloboda sebi u prilog? Samo jedno: Da mora biti izuzeta od svih vrsta ograničenja, kontrole, regulisanja i sankcionisanja, jer u suprotnom slučaju prestaje biti sloboda!  Zanimljivo je da je  Džon Stjuart Mil (John Stuart Mill) zapravo bio prvi koji je ovu radikalnu i beskompromisnu koncepciju u prilog individualne slobode dosljedno branio i to u svom najpoznatijem djelu O slobodi (On Liberty), objavljenom 1859. godine. Još je zanimljivije što se  već odavno ne raspravlja ni o toj knjizi, ni o njenoj centralnoj temi.

Gdje ja živim!? Pa zar ne znam da je danas 21. vijek!? Ko bi danas još raspravljao o knjizi napisanoj u davnom 19. vijeku? Dobro, za sada neka vam bude, ali šta je sa slobodom? Da li je i sloboda potpuno nadživljena, potrošena, bajata kao tema samo zato što danas živimo u 21. vijeku!? Najbolje će biti da  provjerim! Ispitaću još jednom, osnovne argumente kojima Mil brani slobodu, i uporediti ih sa shvatanjima i stanjem slobode  u 21. vijeku.

,,Ljudsko biće nije mašina koju treba napraviti prema određenom modelu da bi radila tačno ono za šta je namijenjena, nego je kao stablo koje raste i razvija se n a sve strane, u skladu sa tendencijama njegovih nutrašnjih snaga koje ga čine živim bićem“(p.33).  Zamislio sam se: vi ste u pravu! Ko još u 21. vijeku smatra da se čovjek treba razvijati kao živo biće u skladu sa tendencijama  svojih unutrašnjih snaga, umjesto da se formira i obrazuje kao mašina prema tačno određenom političkom i ekonomskom modelu  da bi što bolje radio ono za šta je formiran!?

Pođimo dalje. U skladu sa tvrdnjom da svaki čovjek teži ka ostvarenju sopstvene sreće kao svom najvišem cilju, Mil je formulisao sljedeći silogizam o jedinom cilju vlasti koji opravdava njeno postojanje:

Svaki pojedinac postupa u cilju ostvarivanja svojih interesa;

Jedini opravdan cilj vlasti je da ostvaruje interese građana kojima vlada:

Vlast je opravdana ako, i samo ako, interes građana bude  ujedno i najviši interes vlasti. U suprotnom, vlast će biti  smijenjena kao direktno odgovorna građanima.

I? Šta i?  Opet ste vi u pravu. Danas, u 21. vijeku, mi smo  shvatili da i vlast čine ljudi pojedinci. Prema tome, ako je cilj svakog pojedinca da ostvari svoje interese, onda je i cilj svakog pojedinca na vlasti da ostvari svoj interes! Svoj, a ne interese tamo nekih građana! I zato vlast ne može biti odgovorna pred građanima niti je građani mogu smijeniti zato što nije ostvarila tuđe interese, nego što nije dovoljno vješto ostvarila svoje, legitimno lične i privatne interese.

Da vidimo kako stoje stvari sa Milovom odbranom lične slobode i uslovima pod kojima vlast ima pravo da reguliše te slobode i ograniči ih. Najprije, razmotrimo njegove argumente. Prema Milu, vlast nema nikakvo pravo da uvede restrikciju individualne slobode ukoliko je ta restrikcija paternalistička, odnosno, moralistička. Određujući vlast slovom A a pojedinca slovom B, Mil precizira:

Restrikcija nametnuta od A, je paternalistička ako je uvedena za dobro B;

Restrikcija nametnuta od A je moralistička ako je uvedena da prinudi B na moralno ili nemoralno ponašanje.

Vidi se da je to pisano u 19. vijeku. Danas u 21. vijeku u kom mi živimo, ko bi se složio sa ovako širokom odbranom individualne slobode od miješanja vlasti?

Svašta! Da vlast ne smije zabraniti neke slobode u interesu samih građana, zato što je to paternalizam i moralizam!? Ko zna bolje od majke šta je dobro za njenu djecu; od ovčara šta je dobro za ovce, od vlasti, šta je dobro za građane!? Da ne znaju bolje djeca, ovce i građani? Halo, – danas je 21. vijek!

O slobodi javnog iznošenja mišljenja Mil smatra da mora biti neograničena, zato što: zabranjeno mišljenje može biti istina; ako je većim dijelom laž, može imati djelić istine; ako je skroz-naskroz laž, sprečava istinu da postane bespogovorna dogma. Opet se vidi koliko smo  napredovali u 21. vijeku! Pametna vlast zabranjuje javno iznošenje mišljenja zato što je istina, da se ne bi doznala;  ujedno, laž ne samo što se dopušta, nego se afirmiše kroz sve main stream medije,  jer se time sprečava razlikovanje laži od istine!

U temeljne slobode Mil ubraja i slobodu kretanja i okupljanja. Jedini izuzetak u kom su individualne slobode podložne ograničenju od strane vlasti, jeste nanošenje direktne štete drugima. Ali i taj razlog može otpasti ako su posljedice takvog ograničenja teže od posljedica ovih sloboda. Čuj ti ovo!? Prema Milu, ispašće još da bi vlast morala tražiti saglasnost građana da im ograniči slobodu kretanja i okupljanja čak i u uslovima ove pandemije?

Sloboda je do sada bila haotična i nepredvidiva. Danas, u 21. vijeku, napredak se mjeri stepenom ograničenja i kontrole slobode. A taj napredak nam poručuje da se neće zaustaviti, sve dok i poslednji dah slobode ne bude ugušen u svakom od nas!

Ferid MUHIĆ

Komentari

Govor! Najveći dar, ono što nas čini ljudima, differentia specifica  ljudskog roda

Sve što mogu druga bića, mogu i ljudi! Stotine vrsta ptica, hiljade vrsta insekata, čak i desetine vrsta slijepih miševa mogu da lete: lete i ljudi. Čak brže, dalje, duže i u neuporedivo veće visine od svih drugih bića koja lete. Nebrojeno mnogo vrsta riba, kitova, foka, poznatih i nepoznatih vodenih bića plivaju i rone; plivaju i rone i ljudi. Brže, duže i dublje nego bilo koje od njih.

Ima li nešto što samo čovjek može, a što ne može nijedno drugo biće!?

Ima. Samo čovjek može govoriti.

Govor! Najveći dar, ono što nas čini ljudima, differentia specifica  ljudskog roda!

Zaboravite onu rogobatnu poštapalicu ,,govor tijela“ omiljenu kod neukih sportskih komentatora i onih vulgarizatora ove božanske sposobnosti. Jer, šta je drugo tvrdnja da tijelo govori, nego kolosalna besmislica. Držanje tijela, kretnje, hod, sve su to samo fiziološki  simptomi trenutnog stanja organizma. Čak su i krici, rika, režanje, lavež životinja, kreštanje i cvrkut ptica, puki zvučni signali, instinktivni izrazi momentalnog raspoloženja – razjarenosti, straha, bola, radosti, ili su upozorenje na neposrednu opasnost i dozivanje.

Govor ima moć da izrazi i ono čega odavno nema a što je nekada bilo, kao i da predoči ono što će tek biti, čak i da dozove ono što nikada neće doći. Ako alhemičari nisu pronašli ,,kamen mudrosti“ koji pretvara olovo u zlato, govor prirodno, sam po sebi, pretvara prošlost i budućnost u sadašnjost, kako god bili daleki i neizvjesni, kao što sadašnjost pretvara u prošlost i budućnost, po volji!

Govor je toliko prisno, tako intimno povezan sa mišljenjem da je zapravo stopljen sa našom sviješću, da je isto što i sama ta svijest. Ovo se posebno jasno vidi u činjenici da samo govor omogućava našu svijest o sebi tako što neprestano, u svakom trenutku  posreduje između naše prošlosti i sadašnjosti, doslovno ih spajajući kroz riječi u cjelinu samosvijesti.

Govor nije samo forma u kojoj se izražava neka stvar: nije ni instrument, kao što je to sistem principa matematike koji omogućava da konstruišemo jedan nezavisan, objektivizirani univerzum koji će nam stajati na raspolaganju i u kom će svi elementi biti uzajamno koordinirani u skladu sa matematičkim zakonima. Govor je jedini medijum kroz koji čovjek predočava sebi sopstvenu konačnost, svoju istorijsku prirodu i sebe određuje u odnosu prema svijetu. Uz sve to, govor  je područje naše svijesti (inteligibilnosti), i utoliko direktno koincidira sa prolaznim, istorijskim karakterom našeg postojanja, omogućavajući istovremeno kontinuitet i fiksiranost našeg doživljaja sebe i svijeta.

Govor slobodni, govor zabranjeni! Jesu, zabranjivali su govor. I jezike su odsijecali i na lomači spaljivali zbog javno izgovorenih riječi. A danas, kažu,  svako govori šta hoće. Slobodno i bez straha. To znači da je govor devalvirao, da je nastupila inflacija riječi. Koliko je samo vrijedio govor u rijeme kada se zbog izgovorne riječi moglo završiti na lomači! Vlast više ne cijeni govor ni toliko da bi ga javno zabranila! Manje smeta nego lupkanje zahrđalog lima na vjetru. Može ići na živce, ali samo kao što dosadna zunzara ide na živce. Odmahneš rukom i produžiš po svome.   Osim toga, i danas postoji zabranjeni govor. One koji danas ne prihvataju da postoje teme o kojima je zabranjeno govoriti, danas više ne spaljuju. Samo ih ućutkaju, isključe, skinu sa svih medija. I kada dobiju azil u nekoj ambasadi, na kraju ih izruče onome koji zabranuje govor. Zatim tiho nestanu. Kao Asanž i Snouden: kao stotine i hiljade drugih o kojima se nikada neće ni doznati.

U Novoj godini, šta god bilo i kako god bilo, dok smo zdravi i živi, samo jedno moramo zapamtiti, samo jednog se ne smijemo odreći:

Govorimo! Uvijek i u svakoj prilici – govorimo slobodno, ljudi! Samo dok govorimo – ljudi smo! Ko zabranjuje govor, taj zabranjuje da se bude čovjek! Razgovarajmo sa drugim ljudima na sve načine: Brajevom azbukom, znacima za gluhonijeme, pismima, porukama, knjigama… Odvojimo dovoljno vremena  i za svoju dušu. Neka naša duša razgovara sama sa sobom – Platon je filozofiju definisao upravo tako: kao razgovor duše same sa sobom! Misao je materija govora, govor je forma misli – izražena misao jeste rođena misao. Duša je po prirodi plodna i rodna: plodovi duše začnu se kao misao, porode se kao riječi!

Srećna Nova 2021. godina!

Neka nam je radosna i razgovorna!

Ferid MUHIĆ

Komentari

U spremnosti da ignorišu činjenice bi ostvarili ciljeve, niko nije nadmašio direktore Bugarske škole, odnosno – države

Historia magistra vitae! Istorija je učiteljica života! Ali direktor škole u kojoj predaje ova učiteljica već odavno je politika. Naravno, ne anonimna politika, nego politika inkarnirana, otjelotvorena u konkretnim likovima – ljudima koji imaju svoje interese i motive. To znači da politika nema neke svoje nad-naravne interese ni uzvišene ciljeve, nego da se iza te priče, uvijek i bez izuzetka, kriju privatni interesi određenih pojedinaca – direktora škole. I kao u  svakoj ustanovi, tako je i u svim školama najvažniji direktor. Posebno pak u školi života, poznatoj pod imenom država.

Da direktori ovih škola mogu po svom nahođenju i u skladu sa svojim interesima naložiti Historiji – učiteljici života, šta će predavati đacima-građanima i nije nekakva novost. Ali u spremnosti da potpuno ignorišu činjenice koje znaju i vrapci na grani, samo da bi ostvarili svoje ciljeve, niko nikada nije nadmašio direktore Bugarske škole, odnosno – države.

Kada je Republika Makedonija, pod novim imenom Republika Sjeverna Makedonija (promijenjenim pod pritiskom direktora Grčke škole – odnosno države), stigla na prag pregovora za punopravno članstvo u EU, direktori Bugarske škole su naložili da se i u bugarskim i u makedonskim školama od sada pa nadalje istorija mora učiti po njihovom programu,  bez obzira na sve što se do sada utvrdilo kao nepobitne istorijske činjenice.  Po tom novom programu, najprije se mora izbaciti podatak da je geografska oblast, poznata kroz cijelu  istoriju pod imenom  Makedonija, koja obuhvata tri integralne cjeline: Vardarsku, Egejsku, Pirinsku Makedoniju, dobila ime po drevnom autohtonom stanovništvu Makedoncima! Od sada, Historija – učiteljica života, učiće  djecu da su Pirinsku Makedoniju (koja je na teritoriji Bugarske) i Vardarsku Makedoniju (teritoriju današnje RS Makedonije), od pamtivijeka naseljavali Bugari i samo – Bugari. Svi Makedonci sa ovih teritorija bićče Bugari i imaće jednu jedinu zajedničku istoriju  – bugarsku . Kako one drevne, tako i današnje Makedonce iz Egejske Makedonije, Grci su u međuvremenu, prethodnim dogovorom, pretvorili u Helene. Makedonski jezik, kojim je govorio Aleksandar Makedonski i koji je bio potpuno različit od jezika Helena, kao i današnji makedonski jezik kojim se na prostorima cijele Makedonije govorilo stoljećima, proglašava se za bugarski, uz napomenu da je riječ o Zapadnom dijalektu bugarskog jezika.

Direktori, razumije se, imaju na raspolaganju mjere kojima će osigurati provođenje ove promjene u školskom programu: 1. dok ne priznaju da su Bugari, a ne Makedonci; 2. da nemaju nikakvu svoju, nego samo zajedničku bugarsku istoriju; 3. da njihov jezik nije makedonski, nego da je bio i ostao Zapadni dijalekt bugarskog jezika – direktori  spomenute škole im neće dozvoliti početak pregovora za članstvo u EU!

Iz istorije se, po istom programu, potpuno brišu neoborive činjenice da je Jugoslavija, kao antifašistička zemlja,  po završetku Drugog svjetskog rata, uslovila normalizaciju odnosa sa Bugarskom, koja je do 1944 bila saveznik fašističke Njemačke: 1) priznanjem makedonske nacionalne posebnosti od strane NR Bugarske; 2) prenošenjem zemnih ostataka Goce Delčeva iz Sofije u Skopje, čiji je ceremonijalni prenos izveden u oktobru 1946. godine. Bugarska je priznala postojanje makedonske narodnosti i omogućila učenje makedonskog jezika u Pirinskoj Makedoniji (jugozapadnoj Bugarskoj), jer se na popisu stanovništva 1945 godine, preko 150 hiljada ljudi izjasnili kao Makedonci koji govore makedonski jezik. (Vidi detaljno: Nikola Zečević Vijesti, 27/11/2020).

Doduše, naglasiće se podatak da je Asen II, car Bugarske (1218-1241), vladao i teritorijom Vardarske Makedonije, dakle 13 godina. Ali, sirota Historija –učiteljica života, neće smjeti ni da zucne o punih 512 godina, u razdoblju od 1366-1878 godine. Prvi datum označava proglašenje Jedrena za prestonicu Osmanli Devlet, poznatijeg po imenom Tursko Carstvo. Drugi datum je godina kada je Bugarska ponovo postala nezavisna država. Od tada, do danas, dakle pune 142 godine, Bugarska je uspostavila vlast na teritoriji današnje RS Makedonije svega tri godine: 1941-44, i to kao okupator ovlašćen da, u ime Trećeg Rajha, administrira ovim područjem. Kada saberemo onih 13 godina od Asena II i ove 3 u ulozi okupatora, to je top-tan 16 godina!?

Samo se pitam šta će biti ako Turci progovore!? Svi balkanski naroda imaju doslovno zajedničku istoriju samo u okvirima  Osmanlijske države, u kontinuitetu od preko 500 godina. I pritom, svi ti narodi (Albanci, Bošnjaci, Bugari, Crnogorci, Grci, Makedonci, Srbi, Hrvati, Vlasi, čak i Romi) su, kroz cijeli taj period, nesmetano govorili svoje jezike, kao što su sačuvali i sopstveni etnički, vjerski, kulturni identitet. Ni jednog trenutka nije im bio postavljen ultimatum da sebe nazovu Turcima, ni da prihvate  tursku istoriju i jezik – čak ni da se odreknu svoje vjere!

A ovi učitelji bi da Makedonce pšretvore u Bugare, pozivajući se na pukih 16 godina!?

Ali Osmanli Devlet nije bio provincijska škola u kojoj bahati, arogantni, nedoučeni direktori naređuju Historiji – učiteljici života!

Ferid MUHIĆ

Komentari