Vladar, po čijem je naređenju uvedeno vanredno stanje u mnoge države svijeta,  praktično je bestjelesan! Kao svaki vladar, i ovaj slijedi samo svoj interes

Corona calamitatem! Kruna stradanja! Kruna nedaća! Osvajač pred kim drhti  cijelo čovječanstvo! Nevidljiva vlast sa nevidjivom krunom – koronom! Definicija, prema kojoj je pravi nosilac vlasti onaj koji ima moć da proglasi vanredno stanje i suspendira sve važeće zakone, potvrdila se na paradoksalan način u ovom virusu! Vladar, po čijem je naređenju uvedeno vanredno stanje u mnoge države svijeta,  praktično je bestjelesan!

Kao svaki vladar, i ovaj slijedi samo svoj interes. Za razliku od drugih vladara, koji teže da vladaju ljudima na određenoj teritoriji,  interes ovog vladara je  zavladati svim ljudima i uspostaviti svoju moć na cijeloj planeti.  Paralisani strahom od ovog ovog sićušnog, nevidljivog samozvanca,  preko noći smo se odrekli svih vrijednosti kojima smo se ponosili, kao da nikada nisu ni postojale.

Informativna, medijska povezanost svijeta, omogućila je da gotovo cijelo čovječanstvo obuzmu  sindrom apokalipse i masovna psihoza straha.  Odrekli smo se svega da bismo sačuvali živu glavu. Slobodu kretanja, kao neprikosnoveno pravo, zamijenili smo dobrovoljnim zatočeništvom; slobodu govora, slušanjem izvještaja o napredovanju zaraze; pravo na proteste, potisnuli smo zahtjevima na opštu bespogovornu poslušnost.  Dobrovoljno izopšteni,  bojimo se izaziremo jedni od drugih.

Posvuda – apokalipsa! Otkazali  smo na neodređeno vrijeme sva sportska takmičenja. I nedodirljive, vječne Olimpijske igre, mogu se naći na tom spisku. Vijeće lidera  EU održaće se virtuelno, jer nema tog obezbjeđenja koje može spriječiti napad coronavirusa.  Sve prednosti dosadašnjeg života nestale su, sav glamour, sva uživanja, sve proslave, svadbe, otkazane su; svi bioskopi, pozorišta, restorani, hoteli zatvoreni su.

Sve razlike u političkim sistemima izgubile su se pred činjenicom da se pravo na uvođenje vanrednog stanja i suspenzije svih postojećih zakona,  zadržalo u svim državama, uključujući izlazak vojske s dugim cijevima na ulice i u sve institucije i  zabranu izlaska iz kuće na osnovu broja godina, što je mjera nečuvena i u najcrnjim tiranijama.

A ipak, svi  se slažemo da je to opravdano, svi to poštujemo bez ikakve prinude! Zaista, kuda isčeznu sva naša oholost, razdraganost, herojska samouvjerenost, bezbrižnost? Gdje nestade naša nepokolebljivost u odbrani neotuđivih prava?  I posebno, zbog čega smo se tako lahko odrekli svega što nam je bilo važno i što smo bili spremni  braniti svojim životom!?

Zbog straha da bismo mogli umrijeti?

Ali zar to nismo oduvijek znali? Zar to znanje nismo izrazili i kroz silogizam: “Svi ljudi su smrtni; Sokrat je čovjek; Sokrat je smrtan.” ? I kroz riječi propovjednika: “Rađate za smrt, zidate za rušenje!”? Zar to nije potvrdio i sam Gospodar Svjetova opomenom;”Svi će te pred Mene izići!”?

Istina je, znali smo to oduvijek. Znali smo da će, koliko god medicina napredovala, stopa smrtnostiu promil, ostati uvijek ista: 100 posto. U logici. U opomenama.  Sada je iz formalne logike i opomena,  to postala konkretnu stvarnost.  Ostalo nam je samo da se Bogu pomolimo! Pretrnuli smo od užasa, sve principe smo iz temelja porušili i zavapili u glas: “Sačuvaj nas Bože nevidljive opasnosti!” Evo sada te nevidljive opasnosti! Koliko je krhka  bila naša kuća!  Kada je smrt zakucala na naša vrata, naša hrabrost je bezglavo utekla kroz prozor!    Godišnje  u svijetu umre oko 60 miliona ljudi. Do sada od Coronavirusa umrlo je nešto oko 8.000;  manje nego što je ubijeno u genocidu Srebrenici. Mnogo manje nego u Siriji, Iraku, Libiji, Afganistanu; ili u tsunamiju od 2004 godine kada je stradalo 227.909 ljudi. Ali kada je coronavirus stigao do nas,   proglasili smo to za najveću nesreću koja je zadesila svijet od Drugog svjetskog rata do danas!?

Došao je i otići će. Kada prođe, oni koji prežive biće isti kakvi su bili i prije.  Ljudi će ozdraviti ali se neće promijeniti: niko neće postati bolji čovjek. Opet ćemo zaboraviti na jedan drugi nevidljivi virus: virus pokvarenosti, nepoštenja, virus nasilja, virus zlobe, virus mržnje! Ako ništa ne preduzmemo, virus zla – istinski coronona calamitatem –  mnogo opasniji od svih drugih,  uzimaće i dalje stostruko veći danak u ljudskim životima.

U 11:02,  kada sam počeo ovaj tekst podaci su bili: 200.099 zaraženih; 8.010 umrlih.  U 14:33, kada sam završio tekst, broj zaraženih popeo se na  204.732; broj umrlih na 8270. Za tri i po sata, 4.633 zaražena i 260 umrlih.

Napolju, blistav suncani dan. Ulice puste. U Češinovo, selo sa najvećim  brojem gnijezda roda u Evropi, jutros se vratio prvi par roda.

Ferid MUHIĆ

Komentari

Ne mogu letiti, ali nikada ne mogu ni potisnuti želju da lete! Žudnja za visinama postaje njihov najsnažniji poriv. Zato sva djeca sanjaju da lete, zato svi odrasli taj san pretvaraju u potrebu da se uzvise, da se uzdignu iznad pustoši života bez krila, iznad sebe samih

Da i najmudriji ljudi rado zbijaju šale i rado se izruguju jedni drugima, dobro je poznato. Ponekad ih na to navodi taština, ponekad zavist, najčešće i jedno i drugo. Iz mora primjera, izdvojićemo anegdotu o Diogenu i Platonu, zabilježenu u djelu Životi i mišljenja istaknutihih filozofa Diogena Laertija. Da bi ismijao Platona zbog njegove čuvene definicije čovjeka kao ,,jedinog dvonošca bez perja”, Diogen je očerupao živog pijevca, donijeo ga u Platonovu školu i rekao:

,,Evo vam Platonovog čovjeka!”

Istini za volju, Diogen se nije ustezao ni od neslanih šala na svoj račun. Tako je svoj nadimak Digen Kinik (kiničar, iz kog je nastao i pojam cinik), izveo iz pojma pas (kinos – odatle i kinologija, nauka o psima), rekavši da živi kao pas: ,,Umiljavam se onima koji mi nešto daju, lajem na one koji mi ništa ne daju!”

U filozofskoj ravni, Diogen je bez sumnje bio iritiran činjenicom da je Platon svojom definicijom pronašao Čovjeka, s velikim slovom ,,Č”, kog je Diogen, u po bijela dana, tražio fenjerom, e da bi pokazao da takvog pravog Čovjeka, zapravo i nema. Kinična ili cinična, ova anegdota ipak ima i svoj dublji, tačnije svoj uzvišeniji  smisao.

Platon je, naime, tačno zapazio da su sva dvonožna bića – ptice. Osim čovjeka!  Ako sve ptice imaju perje, onda je čovjek zapravo ptica bez perja.U prilog ove hipoteze, Platon je naveo argument da je najsnažniji čovjekov poriv da stremi visinama, težnja da se uzvisi iznad sebe, iznad svog stanja, iznad svoje ograničenosti, iznad svoje lijenosti, iznad svojih slabosti, iznad svog nemorala, dakle, da hrli visinama! Zato sam i rekao da je smisao njegove definicije u suštini  uzvišeniji, a ne dublji. Da bi ojačao svoju tvrdnju, Platon je posegnuo i za etimološkim dokazom:  korijen imenice ,,čovjek” (anthropos), tumačio je kao anotropos – anotropia,  težnja za visinama, pa je čovjek za Platona biće koje strijemi visinama.

Rođeni pjesnik, Platon je kreirao i jednu od najljepših alegorija, zasnovanu na mitološkoj ptici koja cijeli život provede u letu. Ova ptica se i pari u letu, a svoja jaja nosi dugo, par minuta prije nego što se pilići izlijegu. Kada se taj trenutak primakne, majke uzlete visoko, najviše što mogu. Kora njihovih jaja je tanka opna, pa kada ih snesu, jaja padaju dovoljno dugo da pilići probiju tu koru i uz pomoć roditelja, zalepršaju u visine prije nego što padnu. Ipak, desi se da jaje padne na zemlju prije nego što se pilić uspije iskobeljati – ta pilad poginu. Ali, desi se  da poneko pile izleti trenutak prije udara o tlo, prekasno da poleti, ali na vrijeme da ostane živo. Krila im se pretvore u ruke, paperje im otpadne, perje im ne nikne!

Iz tih piladi potiču ljudi.

Ne mogu letiti, ali nikada ne mogu ni potisnuti želju da lete! Žudnja za visinama postaje njihov najsnažniji poriv. Zato sva djeca sanjaju da lete, zato svi odrasli taj san pretvaraju u potrebu da se uzvise, da se uzdignu iznad pustoši života bez krila, iznad sebe samih!

Pretpostavimo da smo zaista Platonove ptice. One ptice koje su ostale žive ali koje više ne mogu letiti. Odjednom, pred nama će se otkriti svijet ljudi u svojoj neočekivanoj ali nesumnjivoj sličnosti sa svijetom ptica. Tu su i ptice grabljivice, tu su i ptice koje se hrane zrnevljem; ptice koje prave svoja pojedinačna gnijezda, ptice koje grade cijele gradove od svojih gnijezda – na stotine u krošnjama drveća, na hiljade po liticama stijena: tu su noćne ptice i dnevne ptice; ptice pjevice  koje cijeli život pjevaju (slavuji), ptice koje samo u smrtnom času puste glas (labudovi). Ptice koje kradu tuđu hranu i ptice koje same pribavljaju sebi hranu i čak prave rezerve hrane;  tu su monogamne ptice vjerne do groba, ali i mnoge promiskuitetne ptice; tu su ptice koje podvaljuju svoja jaja (kukavica),  i ptice dobrotvori, koje prihvataju i othrane tuđu siročad napuštenu od roditelja.   Tu su veličanstveni osamljeni kraljevi visina: albatrosi, orlovi, kondori; tu su i milionska jata ptica koja opstaju u ogromnim zajednicima – društvima!

I gledajući ove ogromne talase emigracije, iseljavanja, dobrovoljnog i prinudnog, zar nisu tu i ptice selice i ptice koje ništa ne može natjerati da napuste svoja rodna gnijezda! Diogen se prebrzo podsmjehnuo Platonu. Ljudi su ipak, Platonove ptice! Kako god živjeli, čime god se bavili, kakve god naravi bili, u snovima i na javi,  svi ljudi – i samo ljudi!! – uvijek sanjaju da se uzvise iznad pustoši života, da lete plavim visinama, slobodni kao ptice!                 

Ferid MUHIĆ

Komentari

Meca Ljubotenska  bila je prva ženka,  šarlaninka čija je slava zasjenila i mnoge čuvene mužjake

Za “Mecu Ljubotensku“ čuo sam prije nego što sam je sreo. Glas o njoj proširio se među svim ovčarima sa obadvije strane Šar Planine.      “Meca“ je uobičajeno ime koje ovčari daju ženkama rase “Šarplaninac“; toliko često da je kod njih svaka ženka šarplaninka, od  dvonedeljnih štenadi, do njihovih majki koje čuvaju stada ovaca, jednostavno – “Meca“! Ovaj plemićki dodatak, “Ljubotenska“, dobila je zato što je slavu stekla na padinama čuvenog šarplaninskog vrha Ljubotena

Sve do tada,  u lokalnim legendama “Klub slavnih“ činili su samo šarplaninci mužjaci.   Meca Ljubotenska bila je prva ženka čija je slava zasjenila i mnoge čuvene mužjake

Od svih njenih  podviga, izdvojiću dva, kojima sam lično bio svjedok tokom tog prvog susreta sa Mecom Ljubotenskom.  Meca je bila na bačilu.  Snažna, gvozdeno siva šarplaninka, u punoj snazi, dočekala me je kao što sam i očekivao: nepovjerljivo, budno prateći svaki moj pokret, reklo bi se – hladno ljubazn!  Kada su ovce krenule na pašu, Meca Ljubotenska predvodila je stado. Na bačilu smo ostali Kasem i ja. Imali smo cijeli ljetnji dan pred sobom. Kasem je tada već zakoračio u svoje devedesete – sjajan pripovjedač, cijeli život proveo je uz ovce, od njega se imalo šta čuti i naučiti!

U rano popodne, priču nam je prekinuo dolazak čobana sa državnog bačila udaljenog oko tri sata hoda. Njihove torove sa preko 5.000 ovaca već desetak dana napadao je medvjed. Iako imaju preko 20 pasa, ova grdosija od medvjeda se na njih ne obazire i već im je odnijeo tri ovce. Zabrana ubijanja medvjeda je bila strogo na snazi, a pucanje u zrak, ovog medvjeda nije ni malo plašilo, kao ni mahanje zapaljenim lučem i fenjerima.

Nego, ako bi bio voljan da im pozajmi na jednu noć svoju Mecu Ljubotensku. “Šta će vam Meca?“ – začudio sam se. “Zar vi nemate na bačilu preko 20 pasa?“

“Imamo 23 šarplaninca, sve jači od jačeg. Kasem ima samo sedam. Ali medvjed ne ide na Kasemove ovce nego na naše. Pitaš se zašto!? Zato što zna da ga ovdje čeka Meca.“

I tako,  zajedno sa ovčarom i Mecom krenuo sam i ja na to bačilo da vidim šta će se desiti.

Nešto poslije ponoći, prolomio se lavež šarplaninaca. “Evo ga, dolazi!“ viknu neko. Svih pet čobana istrčaše sa zapaljenim bakljama; jedan je nosio lovačku pušku. Začu se lomljava ograde tora, a zatim se, na punoj mjesečini, ispravi tamna silueta ogromnog medvjeda. Sa svih strana, okruži ga čopor pasa; uz gromki lavež optrćavali su oko njega, ne usuđujući se da ga napadnu. Vikanje ljudi, mahanje bakljama, pucanj puške – ništa od toga nije odvratilo medvjeda. Preko polomljene ograde krenuo je prema ovcama zbijenim uza zid bačila.

“Sad pusti Mecu!“ – viknu čiovjek koji je stajao uz mene. Puštena s lanca, jurnu Meca i doslovno uleti direktno u medvjeda. Uhvatila ga je za njušku, pravo za nosnu pečurku. Medvjed urliknu ali ga bol ukopa u mjestu. Tren kasnije, navališe svi psi na medvjeda ujedajući ga i ostkačući u stranu. Cijela ta zakovitlana  gomila se pokrenu i već poslije par sekundi izgubi se u mraku. Neko vrijeme još se čuo lavež pasa i rika medvjeda. Zatim se počeše vraćati psi, lajući veselo i ponosito. Poslednja se vratila Meca. Čobani su tapšali pse, koji se okupiše oko hrane. Mece su  počastili velikim komadom mesa. Pogodili ste:  tog ljeta se onaj medvjed više ni jednom nije vratio na bačilo.

Sutradan, uz priču, Kasem mi reče:“Imao sam šarplaninaca hrabrih  kao Meca, ali ni jedan nije znao brojati ovce,“ Nasmijah se: “A tvoja Meca zna!?“ – “Zna. Ne znam kako zna, ali da zna – uvjerićeš se i sam.“

Kasem mi objasni da će, na povratku sa paše, ovčari sakriti jednu ovcu, da ne primijeti Meca, pa dodade: “A ti gledaj i otvori četvore oči!“

Taj prizor mi je i danas pred očima. Na ulazu u tor, stoji Meca Ljubotenska; kako ovce ulaze ona uistinu, jedva primjetno maše glavom,  kao da broji u sebi. Kada je ušla i poslednja ovca, Meca se uznemiri, i snažno lajući pojuri nazad u planinu odakle su se vratile ovce. Za njom odmah pojuriše i ostali šarplaninci. Pola sata kasnije, pojaviše se: Meca je pred sobom tjerala ovcu koju je sama otkrila. Psi su mahali repovima, rastrčani po livadi. Tek kad i ova ovca uđe, a vratnica  ograde tora se za njom zatvori, Meca veselo zalaja i klimnu još jednom glavom. Račun se najzad poklopio. Sve ovce su joj bile na broju

Ostaje pitanje kako je mogla znati da jedna od 380 ovaca nedostaje!? Moja pretpostavka je: miris! Psi imaju toliko izoštreno čulo mirisa da bi mogli razlikovati miris 380, od mirisa 379 ovaca. Ne kao broj, naravno, nego kao prefinjenu razliku u ukupnom doživljaju mirisa. Da li sam u pravu? Ne znam. Ali znam šta sam vidio: Meca Ljubotenska je tačno izbrojala sve ovce.

Kako?

Ona zna!

Ferid MUHIĆ

Komentari