Povežite se sa nama

DUHANKESA

Garodi i Handke – ANTIPODI ISTE PARADIGME

Objavljeno prije

na

Niti je Peter Handke sam sebi dodijelio nagradu, niti je Švedska Akademija tako odlučila! Akademija se pokorila naređenju da nagradu dodijeli Handkeu, a ne recimo – Džulijanu Asanžu  koji je na njihovoj listi za odstrijel

 

Samovolja je prvi i najznačajniji biljeg na licu moći. Ružna krasta. Ali neizbrisiv biljeg, krasta što ne prolazi – žig na licu svakog moćnika. Jer oni kojima je moć najviše dobro, uvijek djeluju samovoljno, kako njima odgovora, nikada po pravdi.

Svaka moć je samovoljna; apsolutna moć je apsolutno samovoljna. Nikada ni jedan moćnik nije bio pravedan. Jer moć je, po definiciji – nepravda! Ako bi nekada neki moćni vladar i postupio pravedno, to bi bilo moguće samo ako bi se, u donošenju takve odluke, odrekao svoje moći!

Ali moćnici se nikada ne odriču svoje moći.  “Mogao bih te pogubiti na pravdi Boga da hoću, ali, eto, prohtjelo mi se pa – neću! Pokloniću ti život”. Moćnik ne shvata koliko je formulacija: “Pokloniti život nevinom”, dakle onome koji nije prekršio zakon,  apsurdna, suluda demonstracija moći!?  Ko bi uopšte mogao polagati pravo da odlučuje o životu i smrti nevinog, osim samovoljnog moćnika!? Jer, nevinom se život ne može pokloniti po nikakvoj pravdi i zakonu – nevinom život pripada po svakoj pravdi i zakonu a ne po samovolji moćnika!

Kada je Rože Garodi (Roger Garaudy), vodeći francuski filozof svog vremena, istaknuti borac Pokreta otpora, 1996 godine objavio knjigu Temeljni mitovi izraelske politike (Les Mythes fondateurs de la politique israelienne : u prevodu na engleski: The Founding Myths of Israeli Politics), samovoljni moćnici naredili su zaplijenu i spaljivanje cijelog tiraža. Autoru je, 27 februara 1998 godine, odrezana globa od 240.000 Ff,  a  višegodišnja kazna zatvora  zamijenjena mu je kućnim pritvorom – Garodi je, naime, tada imao 85 godina. Samovoljni moćnici prinudili su i Evropski sud za ljudska prava da odbije njegovu žalbu bez obrazloženja – kao neprihvatljivu!

Da li je činjenica što je Rože Garodi 1982 godine prihvatio islam, bila presudna za ovakvo samovoljno kršenje prava na slobodu javne riječi istaknutom filozofu i njegovo drakonsko kažnjavanje bez presedana u dotadašnjoj legislativnoj praksi Francuske? I što je žalba odbijena bez bilo kakvog pravnog obrazloženja!?

Ove godine, Nobelova nagrada dodijeljena je Peteru Handkeu. Pod izgovorom prava na slobodu javne riječi, uručena je otvorenom apologetu genocida u Srebrenici, obožavatelju lika i djela Slobodana Miloševića koji se nudio kao svjedok njegove odbrane u Hagu i prisustvovao njegovoj sahrani, piscu koji i danas negira postojanja koncentracionih logora za Bošnjake, uprkos neoborivih dokaza koje je 1992/3 svijetu predočio Ed Vuillamy, sjajni saradnik lista “Gardian”, jedan od najžešćih kritičara odluke o dodjeljivanju Nobelove nagrade Handkeu.

Nije ovo ni prvi ni jedini slučaj da istaknute javne i kulturne ličnosti negiraju zločine počinjene od strane Srbije i Crne Gore tokom agresije na BiH 1992-95.

Harold Pinter je takođe dobio Nobelovu nagradu za književnost 2005, dakle iste godine kada se priključio kampanji “Sloboda za Miloševića”. Ima, međutim, nešto čudno, rekli bismo – izopačeno –  u činjenici da opravdavanje progona, masovnih ubistava i genocida nad Bošnjacima, ne umanjuje ugled javnih ličnosti! Kao da je riječ o opravdavanju običnog prekršaja, o privatnoj simpatiji za nekog sitnog prestupnika!?

Ed Vuillamy postavlja retoričko pitanje: Da li je to važno? “Does it matter?”

Literatura mora postojati nezavisno od politike; Nobelova nagrada treba biti dodijeljena bez obzira na moral i ideologiju autora. Ako je i tako, volja Alfreda Nobela nije bila moralno neutralna nego je striktno uključivala ideal – “en idealisk riktning” –  usmjerenost književnog djela ka moralnom idealu. A budući da je djelo Petera Handkea moralno neprihvatljivo i nije usmjereno ka nikakvom idealu, nije ni zaslužilo Nobelovu nagradu,  zaključuje čestiti Ed Vuillamy.

Praktično i sve ostale kritike idu ili na adresu Handkeovog opravdavanja genocidnog režima Slobodana Miloševića, ili na adresu Švedske Akademije. Salman Ruždi predlože da se Handke proglasi za “Međunarodnog morona godine”; Profesor Hari Kunzru, uz Handkeova “duboka sagledavanja”, ukazuje i na njegovo “šokantno etičko slijepilo”; Slavoj Žižek smatra da je Švedska morala dodijeliti Nobelovu nagradu Julijanu Asange-u a ne “apologetu zločina” P. Handkeu.

Uz svo poštovanje njihovih iskreno dobrih namjera (koje kao takve uvijek  zaslužuju pohvalu i nikada nikoga nisu odvele u pakao, kako je tvrdio Dante, imlicirajući time moralno perverzni zaključak da, ako dobre namjere vode u pakao, onda zle namjere vode u raj??), treba ukazati na to da ni jedna od ovih i svih drugih kritika, nije bila upućena na pravu adresu:  na adresu samovoljih moćnika koji su i naredili da se ova nagrada dodijeli upravo Peteru Handkeu, a ne recimo – Julienu Asangu, koji je na njihovoj listi za odstrijel!

Upravo to je poenta: Važno je! “It does matter!” Niti je Peter Handke sam sebi dodijelio nagradu, niti je Švedska Akademija tako odlučila! Akademija se pokorilan aređenju da nagradu dodijeli Handkeu!

Time je postignut cilj najmoćnijih. Relativizirajući Handkeove simpatije za “Balkanskog kasapina” Slobodana Miloševića i otvorenu apologiju najkrvavijih zločina počinjenih u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, uključujući i genocide u Srebrenici, relativizirati zločine nad Bošnjacima muslimanima, a time relativizirati zločine nad svim muslimanima, kao na prekršaj drugog reda, na samom rubu dozvoljenog – za sada! Da bi u prvoj zgodnoj prilici to postalo ne samo dozvoljeno, nego i proglašeno za pravo i obavezu! Cilj ove nagrade je jasan:   skinuti stigmu zločinaca sa počinitelja genocida nad muslimanima  – pretvoriti to u moralni podvig koji zaslužuje najviša priznanja, inclusive Nobelovu nagradu!

Nije Handke  dobio Nobelovu nagradu iako je hvalio Slobodana Miloševića, nudio se da bude svjedok njegove odbrane u Hagu, opravdavao zločine počinjene nad Bošnjacima, negirao koncentracione logore i poricao genocid u Srebrenici! Njemu je Nobelova nagrada dodijeljena upravo  zato  što je branio te zločine i stao na stranu zločinaca! To je bio sav “književni kvalitet” koji je prevagnuo na Handkeovu stranu. Handkeovo djelo ima jasnu poruku, ima svoj “en idealisk riktning” – usmjerenost na moralni ideal – zbog kog mu je nagrada i dodijeljena. Cilj ove nagrade je evidentan:  svesti Handkeovo “šokantno moralno slijepilo” i “apologiju genocida”  na  stvar slobodnog ličnog uvjerenja i diskretno sugerisati da  su ta uvjerenja u skladu sa najvišim vrijednostima Zapadnog svijeta.

Ne stoji iz te nagrade “the face of the indifference and cynicism of our political leaders”, nego upravo interesi i planovi tih lidera. Koji su ovim gestom naznačili “ smjernice ideale” koje u budućnosti treba slijediti,

Poslušajte samo te komentare, tu neutralnu intonaciju, to još malo pa optužujuće ukazivanje da su Bosna i Kosovo izrazili nezadovoljstvo zbog dodjele Nobelove nagrade Handkeu za apologiju zločina!? A Srbija, šta je sa Srbijom?  Kao glavni počinitelj ovih zločina, da li je Srbija izrazila nezadovoljstvo? A ostale države iz regiona? A organizacije za ljudska prava, šta su one rekle!? A SAD, EU, Rusija, Kina? A cijeli “slobodni svijet”!? Zar niko, osim samih muslimana, nije dužan izraziti nezadovoljstvo zbog dodijele Nobelove nagrade  apologetu masovnih zločina i genocida, samo zato što su žrtve tih zlodjela muslimani!?

Da je Peter Handke dobio Nobelovu nagradu za roman u kom bi negirao holokaust, i kada bi na to samo Izrael protestovao, zar to ne bi bila velika sramota za sve one koji bi ćutali!? Ali sada, kada samo Bosna i Kosovo protestuju na državnom nivou , zar ćutanje svih ostalih nije odobravanje zločina kao prava da se ubijaju Bošnjaci-muslimani!? Ili je to strah od zamjeranja samovoljnim moćnicima koji diktiraju sve što je njima značajno, uključujući tu, kao posebno značajno, dodjelu najvišeg svjetskog priznanja za književnost autoru koji se solidariše sa počiniteljima genocida nad muslimanima!?

Nije li ta ista Švedska Akademija, samovoljo istih moćnika, dodijelila Nobelovu nagradu za mir predsjedniku države koji je, već prve godine svog mandata, poslao novi kontingent oružanih snaga u jednu okupiranu državu!?

U slučaju Garodi/Handke, riječ je očito o diskriminaciji i samovoljnom tumačenju prava na slobodu javne riječi; kada je ta javna riječ suprotna interesima moćnika, posebno ako je istinita – zabranjuje se; kada izražava njihove interese, dozvoljava se i nagrađuje Nobelovom nagradom – čak ako je i ordinarna laž suprotna  svim principima ljudskih prava. Rože Garodiju je uskraćeno pravo na slobodu javne riječi, pozivanjem na moralnu neprihvatljivost njegovih stavova; Peteru Handkeu je dato pravo da javno promoviše moralno neprihvatljive stavove, pozivanjem na slobodu javne riječi.

Nazovimo, konačno, stvari pravim imenom:

Garodi i Handke su antipodi jedne iste paradigme – ukidanja pravde kao univerzalnog pricipa i legalizacije nepravde i diskriminacije. Utemeljena na manipulisanju atavističkim animozitetom prema Drugom (konkretno, prema muslimanima), ova paradigma je srž strateškog projekta samovoljnih moćnika koji danas vladaju svijetom.

Jao tebi svijete s njima!

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Nedelja, kao svaka…

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zašto bi se sada ljudi mijenjali, pa makar u pitanju bili i izbori u jednoj zemlji, ili čak i budućnost te zemlje. Nedelja, kao uvijek…

 

Nedeljom ne radim. To u mom slučaju znači – ne pišem! Nepredvidljivo, noćas se desio nekakav incident u vremenu, nekakav poremećaj u bešumnom fluidu proticanja vremena („Proticanja!?“ Protiče li vrijeme zaista? Otkuda nam ta aluzija vremena kao neke rijeke koja protiče, kad je vrijeme bestjelesno, nematerijalno, tek puki teorijski koncept „dimenzije“? Ovdje bi se vrijedilo pozabaviti ozbiljnije sa Bergsonom i njegovim filozofskim argumentima u polemici protiv Ajnštajnovog fizikalizma i matematičke suhoparnosti Minkovskog na temu razlike između fenomena „vremena“ i „trajanja“ – le temps i duree, koju oni nisu shvatili zbog pomanjkanja filozofske intuicije), zbog kog sam odlučio, gotovo bih rekao: bio prinuđen! – da po prvi put pišem iako je nedelja.

Dakle, noćas, u nedelju, 30. avgusta 2020. godine, dok sam pratio završne izvještaje o rezultatima  izbora u Crnoj Gori, napola rasijano čitajući jedan tekst Ralf Valdo Emersona, doprle su mi do svijesti riječi kultne balade Džeja Ramadanovskog  „Nedelja“, koju do tada nisam ni registrovao a koja je sa You tube sajta naišla baš u trenutku u kom sam čitao tu rečenicu koja me je duboko potresla i zamislila a zbog koje sam zapravo i prekršio svoje zlatno pravilo: Dolce far niente – dakle, „Slatko je ne raditi!“ – posebno nedeljom. Ili, što bi rekla Nana Mouskouri: Nikad nedeljom!

Razumije se da sam znao koji tekst čitam, ali su me riječi Džejove balade  natjerale da se iz nekog nejasnog razloga vratim na prvu stranicu i provjerim podatke o tom tekstu. Pogodite šta sam tamo našao!? Pitam vas, iako pouzdano znam da nećete pogoditi. Pitam vas,  samo zato što znam da mi nećete ni vjerovati – kao što i ja nisam odmah povjerovao! Evo šta sam našao:

The American Scholar, An Oration Delivered Before the Phi Betta Kappa Society. at Cambridge, Sunday, August 30, 1837.

Čist slučaj sinhroniciteta! – gotovo sam uskliknuo! Da podsjetim, riječ je o pojmu koji je u naučnu terminologiju prvi uveo Karl Gustav Jung, definišući ga kao „koincidencije značenja“ koja se javljaju iako događaji nisu kauzalno povezani,  a ipak postoji nesumnjiva povezanost u njihovom značenju!

Sumirajmo: Napola rasijano čitanje jednog teksta; Praćenje rezultata izbora u Crnoj Gori; riječi jedne pjesme sa You tube kanala! Sve u svemu, serija uzročno potpuno nepovezanih događaja. Ali ako je taj tekst napisan (odnosno, izgovoren, održan kao predavanje) upravo na isti dan na koji ga ja čitam – 30. avgust, uz to baš u nedelju: i ako su tog istog dana, u tom trenutku na TV završni rezultati izbora u Crnoj Gori; i ako je pjesma koja je slučajnim redoslijedom naišla upravo u tom trenutku bila balada „Nedelja“ – kao što jeste, onda je prividna nepovezanost ovih događaja odjednom dobila neraskidivo čvrstu armaturu u njihovom značenju. Sve se poklopilo u tom značenju, sve je dobilo jedinstven smisao, toliko je postalo intuitivno nesumnjivo, da je činjenica što je ta rečenica, koja je bila ključ čitavog ovog niza poklapanja i koincidencija bila napisana pune 183 godine prethodno, definitivno zapečatila osjećanje da je riječ o autentičnom primjeru sinhronicita!

Preostalo je još samo da vam konačno navedem tu rečenicu, koja će, u to sam siguran, svojim značenjem i vas uvjeriti da ima nešto u Jungovoj priči o sinhronicitetu. Da bih otklonio mogućnost nesporazuma, ili, daleko bilo, sjenku sumnje u tačnost prijevoda, navešću je i u originalu:

‘Naučio sam’, reče melanholično Pestalozzi, ‘da ni jedan čovjek na ovom cijelom Božijem svijetu nije sposoban niti je voljan da pomogne drugom čovjeku’.

(‘I learned’, said the melancholy Pestalozzi, ‘that no man in God’s wide earth is either willing or able to help other man.’)

Johann Heinrich Pestalozzi, čiju misao citira Emerson, umro je deset godina ranije, 1827. godine.  Nisam htjeo da provjeram da li je i on ovu rečenicu napisao 30. avgusta, ni da li je tog dana bila nedelja!?

A i zašto bih to činio? Iako mnogi nisu s nama, a i mnogi se na put bez povratka spremaju, mi smo još tu, sve podjeća na sreću…Već 187 godina ništa se nije promijenilo i ni jedan čovjek na ovom Božijem svijetu nije sposoban ni voljan da    pomogne drugom čovjeku.

Zašto bi se sada ljudi mijenjali, pa makar u pitanju bili i izbori u jednoj zemlji, ili čak i budućnost te zemlje.

Nedelja, kao uvijek…

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Sa Sokratom, iskreno

Objavljeno prije

na

Objavio:

,,Jesi li uzalud govorio ljudima, Sokrate!? Jesam li uzalud slušao nemušti govor planina“ 

 

Ti si, o Sokrate, sa tvojim drenovim štapom u ruci, četrdeset godina zalazio među ljude i u razgovoru s njima navodio ih da zajedno tražite ono što je najvažnije u životu! I ja sam, o Sokrate,  četrdeset godina sa svojim drenovim štapom u ruci, zalazio u planine, među divokoze, tražeći ono što se meni činilo da je najvažnije na ovom svijetu.

A kada god pomislim da je ono što si tražio ti, o Sokrate, i ono što sam tražio i za čime još tragam  ja, po svoj prilici jedno i isto, i da umni ljudi nikada nisu ništa drugo ni tražili, onaj moj unutrašnji glas, moj daimonion, ne daje mi nikakav znak da griješim!

Tebe, zbog onoga što si govorio, ljudi osudiše na smrt! A meni, zbog onoga što sam slušao, divokoze sa planine darovaše život! Zbog izrečene istine, ljudi sude na smrt, planine pak, zbog istine, daruju život. I to je, reklo bi se, sva razlika između ljudi i planina. Među ljudima se ne može živjeti sa istinom, u planinama se ne može živjeti bez istine! Ako je ono o čemu si ti ljudima govorio, a što sam ja  slušao od divokoza, jedno i isto, a ja mnim da jeste,  neće li se, o Sokrate, i nada mnom nadviti ista nepravda koju si ti prihvatio sa onoliko filozofskog dostojanstva i koja te je učinila besmrtnim i proslavila te za sva vremena!?

Ne pitam ovo zbog straha od smrti, još manje s namjerom da se povučem od onoga što si ti tražio i našao govoreći ljudima na Agori, a što sam ja našao slušajući divokoze u planini! Jer od tebe, o Sokrate niko nije ni bolje, ni jasnije – ni riječima ni sopstvenim izborom – pokazao da filozofu ne dolikuje da strijepi od smrti i da stoga treba vazda biti spreman na smrt. Upamtio sam ja tvoje riječi koje je Platon zapisao i kojima si Hermogenu, držeći u ruci posljednji pehar koji ćeš ispiti u životu: ,,Ako imalo vrijedi, čovjek ne smije postupati procjenjujući hoće li ga to odvesti u život ili u smrt. Sve što treba, jeste da procijeni postupa li ispravno, časno ili nečasno, kao čovjek ili kao nečovjek!” Potvrdio si da je vrlina najviše dobro i utjeha – vrjednija od života, jača od smrti!

Ali ljudi odbiše utjehu, i utješitelja osudiše na smrt! Jer im se, tako očajnim i neutješnim, učini  da se bez vrline lakše živi!  Povjerovaše da je u svijetu bez vrline svakome sve dozvoljeno; da nema ni grijeha, ni podviga; ni časti, ni sramote; ni riječi zadate, ni prekršene riječi; ni vjere, ni nevjere!

Ti si, o Sokrate, sa tvojim drenovim štapom u desnici, 40 godina zalazio među ljude da im govoriš; ja sam sa mojim drenovim štapom 40 godina pohodio planine, da slušam njihov nemušti govor.

Ono što nam je zajedničko jesu naši drenovi štapovi. Šta bi mi bez naših drenovih štapova!? Možemo ti i ja pričati šta hoćemo: ali u biti, mi smo bili i ostali dva čovjeka koja su provela život  držeći se vrline jednako čvrsto kao što je svako stezao svoj drenov štap u ruci. Bez obzira hoće li nas to odvesti u život ili u smrt! Ne zavaravajmo se, Sokrate! I ti i ja znamo: ni ljude popraviti, ni divokoze iskvariti! Nismo mi to zbog njih. Zbog sebe smo mi to, Sokrate, zbog sebe!  Znamo  – sve i da si život proveo tešući kamen, poput tvog oca, umjesto što si, u ime vrline, sa ruba života, prenio ljudima zavjet pravednosti i istine, sva je prilika da bi svijet bio isti! I danas, 2.500 godina poslije tvojih besjeda, sila piše zakone, moć – istinu, a novac vlada nad svima! U svakom čovjeku, dobro i zlo za prevlast se bore!

I ti i ja smo shvatili da čovjek treba živjeti u skladu sa zavjetom pravednosti i istine, kao što divokoza živi u skladu sa planinom, jer su to načela na kojima počiva svijet.

Moći više – nije nam dato. Htjeti manje – ne dolikuje nam!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Aja Sofija – prećutane istine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ubijanje hrišćana, uništavanje crkvi i pljačkanje najvećeg hrišćanskog grada tog vremena od strane kršćama, katastrofalno je pogoršalo odnose katoličke i ortodoksne crkve punih osam stoljeća. Ni danas ti odnosi nisu bitno poboljšani, ali se razlozi za njihovo pogoršanje sistematski prećutkuju

 

Povodom vraćanja Aja Sofije u izvorni status vjerskog hrama, oglasili su se mnogi, ali svi su prećutali ono najvažnije: istinu! Niko nije spomenuo izjavu Hristodulosa, arhiepiskopa Atine, datu 2001. Godine: ,,Tragično je da su se razbojnici, kojima je bio dopušten slobodan prolaz do Svete zemlje, okrenuli protiv svoje braće po vjeri. Činjenica da su to bili Latini Kršćani, ispunjava Katolike dubokim kajanjem”.

Godine 2004, papa Pavle II se obratio Barolomeju I, patrijarhu Konstantinopolja (Istanbula), vapajem izvinjenja: ,,Kako možemo ne podijeliti, sa distance od osam stoljeća, bol i odvratnost zbog onoga što su Katolici počinili svojoj braći Hrišćanima?”

Aprila 2004, ekumenijski patrijarh Bartolomej I formalno je prihvatio izvinjenje, naglasivši “…nepobitnu činjenicu da su, u ovom gradu prije 800 godina Katolici počinili strašne zločine.”

Kakvi su se to strašni zločini desili u Konstantinopolju 1204. godine, koje tako brižljivo prećutkuju svi goropadni kritičari vraćanja Aja Sofije u status Božjeg hrama!?  Aprila 1204. godine, nakon što im je dozvoljen slobodan prolaz, vitezovi Četvrtog krstaškog rata, okupirali su Konstantinopolj.

,,Krstaši su harali, terorizirali, pljačkali, vandalizirali Konstantinopolj, ubijajući ljude na ulicama grada i sveštenike po crkvama. Hiljade rimskih i antičkih grčkih skulptura neprocjenjive umjetničke i istorijske vrijednosti, uništeno je ili  pokradeno, dok su sve bronzane skulpture istopljene, među kojima i statua Herakla, djelo Lizipa, dvorskog skulptora Aleksandra Makedonskog. Pošteđeni su samo bronzani konji sa Hipodroma i odnijeti u basiliku Sv. Marka u Veneciji, gdje se i danas nalaze. Odmah po osvajanju, Baldvin od Flandrije krunisao se za imperatora Baldvina I od Konstantinopolja u Aja Sofiji, koja je narednih godina postala jedva nešto više od ruševine… Najstrašnija razaranja, sa najviše pobijenih sveštenika i porušenih crkvi u istoriji Konstantinopolja, počinili su katolici krstaši, tokom Četvrtog krstaškog pohoda. Pljačkanje ovog grada i bjesomučni teror nad njegovim građanima, trajao je 55 godina, od aprila 1204. do 1261. godine.  Nasuprot tome, kada je 1453. sultan Mehmed Fatih osvojio Konstantinopolj, nijedna crkva nije bila srušena, nijedan hrišćanski sveštenik nije bio progonjen, ni kažnjen. Sultan je odmah naredio da se zapuštena i oronula Aja Sofija obnovi. Renoviranje je trajalo 10 godina. Osmanlijski izvori navode da je sultan najprije svojim novcem kupio Aja Sofiju a zatim je poklonio državi i proglasio za džamiju u državnom vlasništvu”. (Odysseus, Turkey in Europe, London 1900).

,,Uprkos anatemisanja i ekskomunikacija, Krstaši su sistematski uništavali svetilišta grada, rušeći crkve, otimajući zlatne i srebrene predmete i uništavajući bezbrojne ikone i freske, pa su tako raskopali i imperatorov grob u crkvi Sv. Apostola. Hiljade civila hladnokrvno je masakrirano, dok su žene, uključujući i kaluđerice, sistematski silovane od Krstaša po crkvama i manastirima. Oltari u svim crkvama su razbijeni a zlato sa njih opljačkano. Izuzetak su bili Venecijanci koji su pokradene crkvene relikte i umjetnička djela odnijeli u Veneciju i s njima ukrasili svoje crkve”. (Steven Runciman, The Fall of Constantinopol 1453, London 1965). Isti autor napominje da je “…Sultan Mehmed Fatih iz temelja obnovio oronulu Aja Sofiju, tako da je ponovo zasijala u punom sjaju, prvi put poslije 1204. godine.

Ubijanje hrišćana, uništavanje crkvi i pljačkanje najvećeg hrišćanskog grada tog vremena od strane kršćama, katastrofalno je pogoršalo odnose katoličke i ortodoksne crkve punih osam stoljeća. Ni danas ti odnosi nisu bitno poboljšani, ali se razlozi za njihovo pogoršanje sistematski prećutkuju – do danas!

S druge strane, jedan hroničar, neposredni svjedok ulaska muslimanske vojske u Konstantinopolj, navodi sljedeće:,,Odmah po ulasku u grad, Sultan je organizovao veliku proslavu pobjede za sve građane Konstantinopolja. Izdao je ferman da svi građani, bez obzira na uzrast, bez straha od bilo kakvog ispitivanja, izađu iz svojih skrovišta, garantujući im slobodu, kuće i posjede. Naredio je da se oštećene kuće građana koji su napustili grad prije opsade, poprave o državnom trošku. U koliko odluče da se vrate, njihov status i religija koju su imali prije osvajanja grada, biće u cijelosti poštovani, kao da se ništa nije promijenilo. Nijedna crkva neće biti srušena, a one oštećene biće popravljene.  Aja Sofija će biti obnovljena o državnom trošku i konvertirana u džamiju. Grčka ortodoksna crkva  trajno zadržava sva prava i uživa punu zaštitu, bez miješanja sultana, a Genadijus Skolarijus, dotadašnji patrijarh. ostaje na istoj dužnosti kao patrijarh Konstantinopolja“. (Georgios Sphrantzes).

Istina o zločinima i razaranju Konstantinopolja, prećutana je do danas jer su ih počinili kršćani. Istina o plemenitosti prema pobijeđenim i obnovi osvojenog grada, prećutana je jer su djelo muslimana.

Ako je Bog – Istina, onda u svijetu prećutanih istina, rasprava o Aja Sofiji  nije rasprava ni o Bogu, ni o Istini, nego tek kost bačena da ovaj svijet zavadi i sa Istinom i sa Bogom.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo