Povežite se sa nama

DRUŠTVO

ZAŠTO NEMA NAJAVE POVEĆANJA PLATE I RADNICIMA U KULTURI: Ćute, al kulturno

Objavljeno prije

na

Za razliku od ljekara i prosvjetara oko 2000 zapošljenih u kulturnim institucijama nijesu glasni u traženju povećanja plate. Nijesu zadovoljni ali za sada se vode onom – Sjedi, ćuti, dobro ti je, ne možeš ništa

 

Ljekari, prosvjetari i organizacije koje ih predstavljaju glasno traže  povećanje plate. Par zapošljenih u institucijama kulture obratilo se Monitoru s molbom da pitamo nadležne da li se planira da se i ovim profesionalcima koji se finansiraju iz budžeta u dogledno vrijeme povećaju plate.

Možda ih je obodrila i nedavna izjava premijera Duška Markovića, koji je na otvaranju Montenegro Creative Foruma obećao da Vlada neće na kulturi štedjeti, najavio otvaranje kulturnih biznisa, te naglasio da je ,,u ovoj epohi kulturu potrebno staviti u svrhu savremenog jačanja države, ne samo identitetski i tradicionalno, već i razvojno i preduzetnički’’.

Koliko će se zaposleni u kulturnim institucijama, njih 2.000 prema podacima Sindikata kulture, snaći u Vladinoj novoj strategiji za kulturu, ne samo indentitetski nego i preduzetnički, ostaje da se vidi.

Sindikat kulture Crne Gore je prije godinu dana podnio zahtjev Odboru za praćenje i implementaciju Granskog kolektivnog ugovora za oblast kulture  o povećanju zarada, kaže za Monitor Željko Kalezić, predsjednik Sindikata kulture. Objašnjava da je predloženo da se izvrše dopune i izmjene u GKU i izjednače koeficjenti umjetničkim i stručnim zvanjima, te da se plate sa srednjom i nižom spremom  povećaju za 20 odsto. ,,Prema našim pokazateljima i proračunima sva povećanja na godišnjem nivou bi iznosila oko 100.000 eura. To vam je otprilike jedan dvočasovni koncert Željka Joksimovića na podgoričkom trgu. Skromno zar ne. Tako da su više nego realna očekivanja da nam se izađe u susret”.

Petar Glendža, arhivista Arhivsko-bibliotečkoga odjeljenja Narodnoga muzeja Crne Gore,  za Monitor kaže: ,,Zbog niskih primanja, zaista smatram da je pitanje elementarnoga samopoštovanja i odbrane poziva koji obavljamo, bilo nužno već pokrenuti i izdejstvovati povećanje zarade. Moram da priznam da zavidim prosvjetarima koji tradicionalno ‘galame’’ o tome kako su nezadovoljni, a još više radnicima iz zdravstva, konkretno Sindikat doktora medicine, za koje se čini da su prilično odlučni da ‘naćeraju’ sistem da uvaži njihov angažman na pravi način’’.

Konzertvatorka Svetlana Dukić, zapošljena u Centru savremene umjetnosti Crne Gore za naš list objašnjava da joj je tokom posljednje decenije plata povećana 15 odsto, bez dodataka u koji ulaze: otežani uslovi rada kao konzervatorke, stručno zvanje i minuli rad. To iznosi 1,5 odsto na godišnjem nivou. Važeći Granski ugovor iz 2016. platu Dukićevoj je povećao 6,4 na 7. ,,Odnos prema kulturi je slika vlasti. Poražavajuće je da moramo da saopštimo da nam treba povećati platu. Nijesam primijetila da se takve stvari dešavaju kad su funkcioneri u pitanju, oni se naplaćuju po više osnova’’, ističe Dukić.

Glendža smatra da je kultura u našem društvu stavljena u zadnji plan: ,,Dok god elita koja kreira politike ne bude kulturu posmatrala kao potrebu i šansu za postvaljanje neke nove, zdravije matrice ovoga društva, kultura će biti njen talac i samo će biti još više degradirana. A da im ukažu na to, mogu samo oni koji rade u kulturi, što će, plašim se, kod nas ići jako sporo’’.

Republičke institucije kulture imaju oko 600 zaposlenih, duplo više ih je u opštinskim. Na lokalnom nivou bez dozvole lokalne vlasti teško da se može do zaposlenja čak i u institucijama kulture.

,,Dolazimo do grotesknih situacija da recimo od 70 zaposlenih u jednom Kulturnom centru, kakav je moj na primjer, samo šest ljudi ima završen fakultet koji je povezan sa kulturom direktno’’, kaže za Monitor arheolog Mladen Zagarčanin, kustos u Zavičajnom muzeju Bar. ,,Sa oko 400 eura prosječne plate vi ne možete da funkionišete ni nekoliko dana, ali zato sloboda koja je data ‘neradom’, omogućava u nekim slučajevima i neke dodatne prihode. Povećanje plate je nešto što je nekom vrstom kolektivne hipnoze izbačeno iz glava ljudi, tabu, riječ koja se izbjegava. ‘Sjedi, ćuti, dobro ti je, ne možeš ništa’, to je rečenica koju slušam svaki dan”, kaže Zagarčanin.  On podsjeća na slučaj u budvanskom Muzeju gdje je postojao spisak ko i za koga glasa. Kaže da se, za mandata bivšeg direktora, i u muzeju u kome on radi išlo kolektivno na potpisivanje podrške za izbornu kandidaturu predsjednika.   ,,Od sticanja nezavisnosti u mojoj ustanovi je plata smanjena oko 10 odsto, ako bi je je slučajno podigli za toliko ne bi je povisili nego bi je vratili na staro stanje. O sistemu nagrađivanja onih koji rade, ali rade za sve ostale, o tome nema ni pomena”, ističe Zagarčanin.  Glendža ističe da je vrlo često prisutan stav, među samima kulturnima djelatnicima, da su privilegovani zbog poslova koji obavljaju, pa ta vrsta   entuzijazma kompenzuje nezadovoljstvo zbog zarada: ,,Podśetio bih da istu satisfakciju da rade posao koji vole i za koji su se školovali imaju i pomenuti prosvjetari i zdravstveni radnici, pa ih to ne ograničava da traže ono što im pripada”. ,,Partitokratija, nepotizam, ne postojanje jasne strategije razvoja kulturnih ustanova i mnogo toga drugoga dovele su do toga da ljudi zaposleni u kulturi mogu samo da šuškaju u kuloarima kako im je plata mala i kako su obespravljeni po pitanju drugih subvencija. Ako imate sreće da radite svoj posao onda je to jedino što je neka vrsta satisfakcije, ali ako vam je i to oduzeto, onda možete da sjedite i da svakih sat vremena slušate jedno pitanje: Hoćeš li čaj ili kafu? I tako do kraja radnog vijeka”, zaključuje Zagarčanin. Na pitanja o ovoj problematici koje smo poslali Ministarstvu kulture, nijesu nam odgovorili.

I dok je na jednoj strani prosječna plata od 400 eura i brojni problemi u institucijama kulture, na drugoj je vladina strategija. Pa premijer kaže: ,,Zato je naš zajednički zadatak da bogat stvaralački potencijal stavimo i u službu preduzetničkih ideja i njihove materijalizacije, odnosno nove društvene vrijednosti. Da umjetnost kao najmarkantnija kultura zapravo postane egzaktan proizvod i u tržišnom smislu riječi, da doprinosi nacionalnoj ekonomiji i višem životnom standardu naših građana”.

Egzaktno.

 

Stan kao san

 

Mogućnost dobijanja stanja po povoljnim uslovima je misona imenica za radnike u kulutri.

Dukićeva kaže da za 22 godine otkada radi u Centru savremene umjetnosti Crne Gore niko od njenih kolega nije dobio stan od države.

Zagarčanin se prisjeća: ,,Prije 20 godina su se dvoje rukovodilaca u mojoj ustanovi poklali oko jednog stana. Nakon toga desilo se još jedanput, i tu je bilo povuci-potegni. Ali mislim da je to bio neki sasvim drugi program po kome je Kulturnom centru pripalo da bira ili jedan veliki stan ili dva mala, i ti uslovi nisu bili nimalo povoljni, daleko od toga. Ali od tada je prošlo 10 godina’’.

Iz Sindikata medija kažu da upravo ovih dana očekuju od Vlade odgovor o dodjeli urbanističkog placa za gradnju stanova po povoljnim uslovima u Podgorici. ,,Ta očekivanja su više nego opravdana jer jedino Sindikat kulture Crne Gore nije dobio plac u Podgorici dok su ostali sindikati dobijali i po nekoliko puta. Ovom dodjelom placa riješio bi se višedecenijski problem nedodeljivanja placeva za kulturu, a mnoge porodice koje su podstanari usrećilo”, kaže Kalezić.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

DRUŠTVO

DA LI SU OCJENE EK O JAVNOM SERVISU „PAUŠALNE“: Rad Savjeta RTCG zatvoren za javnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tokom 2020. godine nije zakazana nijedna sjednica, otvorena za javnost. Kako bi izbjegli redovne sjednice Savjeta, uveli su takozvane „konsultativne sastanke“ i značajno povećali broj elektronskih sjednica

 

Država je 2002. godine, pod pritiskom međunarodne zajednice počela transformaciju Radio-televizije Crne Gore (RTCG) u Javni servis. Vlast je od tada  dva puta skupštinskim pravnim malverzacijama vraćala  punu kontrolu nad Televizijom Crne Gore (TVCG) najmoćnijim  propagandnim oružjem Demokratske partije socijalista (DPS).

Prvi put se to dogodilo nakon prvog mandata tada novooformljenog Savjeta RTCG-a, koji je tada opstruirao donošenje nekoliko ključnih odluka po vladajuću koaliciju. Kada je trebalo pojedinim  kritičnim članovima tog tijela u Skupštini potvrditi imenovanje  (od strane referentnih organizacija), poslanici vladajuće koalicije su prekršili tadašnji zakon o Javnom servisu. Umjesto da samo „konstatuju“ njihovo članstvo u Savjetu, glasali su protiv.

Desetak godina kasnije, nakon što je pod političkim pritiskom menadžment TVCG-a, na čelu sa programskom direktoricom Radojkom Rutović Savjet RTCG-a je otišao korak dalje i smijenio tadašnjeg generalnog direktora Rada Vojvodića. Sljedeće 2017. godine su za generalnu direktoricu izabrali Andrijanu Kadiju. Kada su uvidjeli da im televizija izmiče kontroli,  vladajuća koalicija je kreativnim pravnim tumačenjem u Skupštini smijenila članove Savjeta – Gorana Đurovića i Nikolu Vukčevića, a na njihova mjesta u Savjetu izglasali podobne.  Sa novom većinom u Savjetu smijenili su Andrijanu Kadiju a  na njeno mjesto doveli današnjeg generalnog direktora Božidara Šundića.

Savjet Radio-televizije Crne Gore danas je gotovo nevidljiv.

Raniji saziv je zbog nepoštovanja Programsko-produkcionog plana, smijenio  generalnog direktora. Menadžment sada kroji programsku šemu po svome, a Savjet ćuti.

Članica Savjeta Bojana Jokić tvrdi da se više puta zalagala za sankcije zbog kršenja programskog plana, ali da nije nailazila na podršku.

„Na konsultativnim sastancima ili u neformalnoj komunikaciji putem ’vibera’ više puta sam predlagala smjenu odgovornih zbog nepoštovanja programsko-produkcionog plana, koji je Savjet usvojio. Nikada nisam podnijela formalnu inicijativu jer za to nisam imala potreban broj članova Savjeta kao podršku“, kazala je Jokićeva za Monitor.

Tokom 2020. godine nije zakazana nijedna sjednica, otvorena za javnost. Kako bi izbjegli redovne sjednice Savjeta, uveli su takozvane „konsultativne sastanke“ i značajno povećali broj elektronskih sjednica, u čemu im je epidemiološka situacija išla na ruku.  Savjet je, od imenovanja, održao devet redovnih, 12 elektronskih sjednica kao i 15 konsultativnih sastanaka.

Na sajtu Savjeta (posebnoj platformi na portalu RTCG-a), se odluke, zaključci i zapisnici objavljuju šturo ili se uopšte ne objavljuju. „Transparentnost rada RTCG-a je manja nego 2012. godine (vrijeme Radojke Rutović) a stanje drastično gore u svim segmentima rada nego 2016. i 2017. godne. Na veb sajtu RTCG-a ne možete naći ažurirane zapisnike sa sjednica Savjeta, nema svih ugovora sklopljenih sa pravnim i fizičkim licima što je obaveza iz Statuta RTCG-a, na veb sajtu nema svih finansijskih i programskih planova i izvještaja čime se, smišljeno, otežava praćenje rada ove institucije…“, rekao je Monitoru Goran Đurovič, bivši član Savjeta i direktor Nevladine organizacije Media centar.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DEVASTACIJA KOSTANJICE: Priča koja traje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je gradnja u Kostanjici stopirana, još nema odluke Ustavnog suda da je ona bila nezakonita, odnosno da izmjene DUP-a koje su tu gradnju omogućile nijesu bile u skladu sa urbanističko-planskom dokumentacijom višeg reda. Istovremeno, ni svi urbanistički dokumenti koji bi morali zaštititi ovu baštinu, poput PUP-a, još nijesu završeni

 

Iako je zbog devastacije Kostanjice ustala svjetska, ali i dio ovdašnje javnosti,  njena sudbina još je neizvjesna. Godinama nakon što je UNESCO, ali i drugi relevantni akteri, zaprijetio da će, ukoliko bude nastavljena gradnja na ovom području od posebnog značaja, Kotor biti skinut sa liste svjetske baštine, Crna Gora, odnosno njene vlasti, nikako da stave tačku na ovaj slučaj, i definitivno onemoguće dalju devastaciju Kostanjice. Tako, recimo, iako je gradnja u Kostanjici stopirana, još nema odluke Ustavnog suda da je ona bila nezakonita, odnosno  da izmjene DUP-a koje su tu gradnju omogućile, nijesu bile u skladu sa urbanistićko-planskom dokumentacijom višeg reda. Istovremeno, ni svi urbanistički dokumenti koji bi je morali zaštititi, poput PUP-a, još nijesu završeni.

„Nije to prvi takav slučaj, umjesto da se određeno područje ili baština zaštiti, stvari tek sklone sa očiju javnosti, kako bi se ona umirila. A i dalje, tu negdje ostaje otvorena mogućnost  za graditelje“, kažu za Monitor iz NVO ANIMA koja je  uradila studiju slučaja Kostanjica.

Priča počinje u februaru 2007. godine kada je odlukom tadašnje predsjednice Opštine Kotor Marije Ćatović, bivše poslanice Demokratske partije socijalista, započela izrada Izmjena i dopuna DUP-a Kostanjice, koja je kao dio Prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora 26. oktobra 1979. godine upisana na Listu svjestske baštine UNESCO. Od 1991. godine ovaj prostor je planiran kroz Plan uređenja naselja Kostanjice.

Tadašnje lokalne vlasti, u stvari, na taj način omogućavaju značajnu gradnju na ovom područuju, iako je UNESCO tri godine ranije, 2003. godine, upozorio na opasnost od pretjerane urbanizacije ovog  područja.

Saglasnost za novi DUP Kostanjica, odnosno njegove izmjene, u septembru 2009. godine dao je partijski kolega bivše gradonačelnice Kotora, tada ministar turizma i zaštite životne sredine – Branimir Gvozdenović, iako taj dokument nijesu odobrile institucije zadužene za zaštitu baštine. No, kako su Regionalni zavod za zaštitu kulturne baštine i Ministarstvo kulture svoje negativno mišljenje na DUP Kostanjica dale tek nakon zakonom predviđenih rokova, to je omogućilo Vladi da nesmetano završi posao. Regionalni zavod, na čijem je čelu tada bila Ružica Ivanović, ocjenu je dao tek nakon dva mjeseca i iznio negativno mišljenje, a Ministarstvo kulture, na čijem čelu je bio Branislav Mićunović, je čekalo da prođe javna rasprava i odgovorilo tek nakon 52 dana. Dovoljno kasno da se gradnja zahukta.

Milena PEROVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ISTRAGA UBISTVA NOVINARKE DAFNE KARUANE GALIZIJE – OD MOŽURA DO MALTE: Ima neka tajna veza

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Moja majka je istraživala Konrada Mizzija, Keitha Schembrija i Josepha Muscata još od njihovog dolaska na vlast 2013. godine. Uvijek je bila sumnjičava prema Elektrogasu“, kaže za Monitor Matthew Caruana Galizia. „Takođe je bila sumnjičava prema sporazumu u Crnoj Gori, jer je on uključivao iste ljude i kompanije“

 

Kompanija 17 Black, koja se nalazi u vlasništvu Jurgena Fenecha, malteškog biznismena koji je uhapšen zbog uključenosti u ubistvo novinarke Daphne Caruana Galizia, povezana je s kompanijama koje su kupile crnogorsku vjetroelektranu Možura.

To je rezultat istraživanja Reuters i Times of Malta koje je nedavo objavljeno.

Matthew Caruana Galizia, istraživački novinar sa Malte i sin ubijene novinarke Daphne Caruana Galizia, koji je sa svojom majkom istraživao ove malverzacije, kazao je za Monitor da je upravo to motiv ubistva.

„Počevši otprilike 10 meseci prije njenog ubistva, pomagao sam svojoj majci da istraži ogromno curenje elektronske pošte i dokumenata iz Electrogasa. Kompanijom su u to vrijeme upravljali Jorgen Fenech, malteški državljanin i Turab Musaiev državljanin Azerbejdžana“, kazao nam je Matthew Caruana Galizia. On dodaje da je njegova majka istraživala sve ljude koji su bili uključeni u ovaj dogovor u Crnoj Gori. „Moja majka je istraživala Konrada Mizzija, Keitha Schembrija i Josepha Muscata još od njihovog dolaska na vlast 2013. godine. Uvijek je bila sumnjičava prema Elektrogasu, od početka. Takođe je bila sumnjičava prema sporazumu u Crnoj Gori, jer je on uključivao iste ljude i kompanije“, dodao je on.

Daphne Caruana Galizia ubijena je bombom koja je bila postavljena u njen automobil u oktobru 2017. godine.

Njen sin ranije je objasnio da je u februaru 2017, osam mjeseci prije ubistva, njegova majka dobila informaciju da je Konrad Mizzi, tadašnji malteški ministar energetike, uključen u neki sumnjivi dogovor u Crnoj Gori, pa je krenula da istražuje. „Sve ove kompanije i ljudi su bili dio mreže za pranje novca i razgranate šeme u više zemalja, uključujući Crnu Goru, Maltu, Panamu, Novi Zeland, Azerbejdžan, Švajcarsku“, pojašnjava sin ubijene novinarke.

Prema istraživanju Reutersa u mjesecima prije ubistva 2017. godine, malteška novinarka Daphne Caruana Galizia bila je na tragu offshore kompanije pod nazivom 17 Black Limited. Nije znala ko je vlasnik kompanije registrovane u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, ali je bila sigurna da je postavljena kako bi se kroz nju provodile korumpirane isplate liderima Malte, o čemu je, bez dokaza, pisala u svom blogu.

U februaru 2017. godine Daphne, koja se fokusirala na korupciju, pisala je o misterioznoj kompaniji iz Dubaija. U jednom svom tekstu  je napisala da postoji veza između te kompanije i političara sa Malte, ali nije ponudila konkretne dokaze, s obzirom na to da nije mogla otkriti ko je bio vlasnik kompanije.

Osam mjeseci kasnije, Caruana Galizia ubijena je bombom koja je bila postavljena u njenom automobilu. Tijelo je pronašao njen sin Matthew Caruana Galizia. Reuters je kasnije u svojoj istrazi otkrio da je jedan od najbogatijih biznismena Malte Yorgen Fenech vlasnik 17 Black kompanije. Fenech je uhapšen krajem novembra 2019. zbog umiješanosti u ubistvo novinarke, a kasnije je i zvanično optužen.

Podstaknut političkom i pravnom krizom u zemlji nastalom zbog istrage o ubistvu istraživačke novinarke, premijer ove zemlje Joseph Muscat koji je bio rado viđen gost i poslovni partner vlastima u Crnoj Gori, dao je ostavku krajem prošle godine.

Aktivnosti 17 Black Limited kompanije ostale su obavijene velom tajne, no istraživanje koje su sproveli Reuters i Times of Malta donijelo je neke nove informacije.

U decembru 2015. godine, 17 Black kompanija ostvarila je ranije neotkrivenu dobit od 4,6 miliona eura, kada je državna energetska kompanija Enemalta kupila vjetroelektranu u Crnoj Gori, navodi Reuters u svojoj istrazi. Kupovina je uslijedila nakon nekoliko putovanja u Crnu Goru i pregovora koje je vodio tadašnji ministar energetike Malte Konrad Mizzi.

Istog mjeseca, računovođa koji je radio za Mizzija i tadašnjeg šefa osoblja premijera Keitha Schembrija, napisao je mail u kojem se navodi da njih dvojica trebaju da dobiju isplatu od 17 Black za usluge koje nisu precizirane.

Bivši ministar energetike Mizzi za Reuters je rekao da nema veze sa 17 Black te je osporio da „email mog provajdera navodi da bi mogao ostvariti profit”. Na pitanje o svojim putovanjima u Crnu Goru, Mizzi je odgovorio da je njegova uključenost u taj projekat bila u svojstvu ministra odgovornog za Enemaltu, koji je predstavljao cjelokupnu energetsku politiku. Tvrdio je da nije uključen u koruptivne ugovore.

I pored opsežnog istraživanja, Reuters nije pronašao dokaze da je 17 Black kompanija platila Schembrija i Mizzi. Postoji, međutim, i nezvanični dio priče. Izvori koji su bili direktno uključeni u transakciju su za Reuters ispričali kako se sve odigralo: Cifidex je kupio dionice od Ferse za tri miliona eura posuđenih od 17 Black. Nakon što je Cifidex prodao dionice Enemalti, vratili su tri miliona 17 Black kompaniji, plus dodatnih 4,6 miliona eura „udjela u dobiti”. Reuters nije mogao utvrditi šta je 17 Black uradio sa profitom.

Prema zvaničnim objašnjenjima sa Malte, projekat kupovine vjetroelektrane je bio dio planirane politike prelaza sa fosilnih goriva na LNG tečni gas i novu gasnu elektranu vrijednu 450 miliona eura. Malta je  potpisala sporazum sa azerbejdžanskim SOCAR-om (takođe prisutnim u našoj zemlji, prvenstveno kroz projekat Porto Novi). Obavezala se, uz dopuštenje Evropske komisije, da sav tečni gas kupuje od Azerbejdžena. Kasnije su procurili detalji da se Malta obavezala da tokom ugovora plaća fiksnu cijenu i do dva puta veću od tržišne.

Istraživačka novinarka Dafne Galicija napala je Vladu za prikrivanje detalja ugovora i očiglednu korupciju. Za direktora državne energetske kompanije Elektrogas, pod čijim okriljem je izgrađena nova elektrana na jugu ostrva, postavljen je Jorgen Fenek, tajkun, jedan od najbogatijih Maltežana sa velikim iskustvom u vođenju kazina ali nikakvim u energetici.

Protežirali su ga tadašnji ministar energetike Konrad Mizi i Kit Šembri – šef kabineta predsjednika Vlade, koji su i omogućili sklapanje takvog ugovora sa „prijateljima iz Azerbejdžana”.

 

Crnogorske veze

Crnogorski projekat Možura vjetroelektrane pokrenut je 2010. godine, kao prvi veliki projekat sistema obnovljive energije u Crnoj Gori. Koncesiju za izgradnju i pokretanje vjetroelektrane dobila je španska kompanija Fersa Renovables, koja se kasnije spojila sa drugom kompanijom Audax Renovables.

U novembru 2015. godine malteška vlada objavila je da državna kompanija Enemelta kupuje ovaj projekat.

Računi koje je objavila Fersa i korporativni zapisi u Crnoj Gori otkrili su da je Fersa prodala 99 posto svog udjela u Možuru posredniku, kompaniji sa sjedištem na Sejšelima, nazvanoj Cifidex Ltd. Ostalih jedan posto udjela kompanije, koji je bio u vlasništvu crnogorske kompanije, također je prodat Cifidexu.

Crnogorski Centar za istraživačko novinarstvo (CIN CG) navodi u svom istraživanju ugovora oko vjetroelektrane da je ta partnerska firma bila Čelebić iz Podgorice. Oni, kako su naveli crnogorskom CIN-u, već određeni period nisu dio tog projekta. Prema saznanju CIN-a, ugovorom je dato državno zemljište na zakup na period od 20 godina, a projekat je trebalo da vrijedi 75 miliona eura.

Joseph Muscat je otvorio vjetroelektranu u novembru 2019, malo prije nego što će napustiti premijersku poziciju. U izjavi je napisao: „Moja uloga je bila da njegujem odnose sa vladom Crne Gore na predsjedničkom i premijerskom nivou, što je bila moja dužnost kao premijera”. On je takođe dodao da, prema njegovom saznanju, nekadašnji šef osoblja premijera Keith Schembri nije bio uključen u pregovore o kupovini vjetorelektrana u Crnoj Gori.

 Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo