Povežite se sa nama

FOKUS

RAZLIČITI EFEKTI SNIMAKA KORUPCIJE: Ministar otišao, državni tužilac ostao

Objavljeno prije

na

Ostavka ministra Pavla Radulovića  aktuelizuje slučaj pomalo zabašurene navodne korupcije u Vrhovnom državnom tužilaštvu.  Raste pritisak na vrhovnog državnog tužioca Ivicu Stankovića koji je propustio da podnese očekivanu ostavku u slučaju afere sa video kazivanjima primanja mita u Tužilaštvu i to ne od nekih terenskih inspektora već iz usta generalnog sekretara VDT-a Nenada Vujoševića

 

Ministar Pavle Radulović podnio je u petak ostavku na tu funkciju u Ministarstvu održivog razvoja i turizma, na kojoj je proveo tri godine. To je učinio  neočekivano, samo noć nakon objavljivanja video snimka u emisiji Načisto na TV Vijesti, na kojem je javnost mogla vdijeti kako inspektori Urbanističko-građevinske inspekcije reketiraju investitora iz Budve.

„Ne znam ima li građanina Crne Gore koji plaća porez, a da mu sinoć nije bilo teško. Pokušali smo da gonimo jednog od dvojice inspektora koji se pominju, nismo u tome uspjeli.  Procesuirali smo nekoliko disciplinskih postupaka protiv njih, nismo uspjeli u tome i zbog toga sam odlučio da podnesem ostavku”, kratko je pojasnio Radulović

Snimak jeste bio veoma mučan,  ali je samo potvrdio sve ono što smo od ranije znali – Budva je  urbanistička kaljuga u kojoj glavnu riječ vodi moćna građevinska mafija. Ovako unakažena,  svjedočanstvo je višegodišnje korupcije u kojoj nisu sudjelovali samo likovi poput inspektora sa  snimka  Zorana Boškovića ili Vladana Juretića, nego i mnogi nosiooci bijelih kragni, visoko pozicionirani državni službenici. Po ucjenjivačkoj konverzaciju između prevejanih inspektora i graditelja Boška Nenezića, koji je snimak napravio,  može se zaključiti da je dio sistema Ministarstva održivog razvoja i turizma  uključen u ovaj prljavi  posao.

Podnoseći ostavku zbog osjećaja odgovrnosti  za korupciju svojih saradnika ministar Radulović  je postupio po evropskom modelu vladanja po kome visoki državni činovnici snose odgovornost za nastalu situaciju, bez obzira na to da li su i sami umiješani u nelegalne aktivnosti ili ne. Na crnogorskoj političkoj sceni nije do sada bilo slučajeva da neposredno po saznanju za postojanje neke nezakonite ili skandalozne radnje u svom resoru, ministar izađe pred javnost i podnese ostavku, iako njega niko nije okrivio. Ovaj Radulovićev potez je naišao na odobravanje u javnosti, evropski manir koji je primijenio  nešto je što se u ovakvim prilikama podrazumijeva, ali se u Crnoj Gori ne događa. A bilo je prilika,  pogotovu u poslednje vrijeme. Radulovićev gest postaje putokaz i izazov za druge državne funkcionere koji su se našli u sličnoj situaciji.

Ostavku ministra turizma,  inače,  prate i špekulacije, da je, navodno,  u službi nekih narednih ostavki. Ona,  svakako,  aktuelizuje  slučaj pomalo zabašurene navodne korupcije u Vrhovnom državnom tužilaštvu.  Raste pritisak na vrhovnog državnog tužioca Ivicu Stankovića koji je propustio da podnese očekivanu ostavku u slučaju afere sa video kazivanjima primanja mita u Tužilaštvu i to ne od nekih terenskih inspektora već iz usta generalnog sekretara VDT-a Nenada Vujoševića.

U seriji snimaka koje na društvenim mrežama plasira odbjegli biznismen Duško Knežević iz Londona, generalni sekretar Vujošević iznosi detalje o korupciji visokog ranga, na relaciji tajkuni i njihovi poslovi i tužioci i njihova obećanja o završavanju predmeta na nelegalan način.  Stanković saziva hitnu konferenciju za medije samo kako bi saopštio da – neće podnijeti ostavku. Kneževićevi snimci za sada su odveli samo kurira Vujoševića, posrednika između Kneževića i tužilaca – u istražni zatvor. Tužilaštvo je iz akcionog filma izašlo netaknuto.

Reakcija Stankovića i njegovo odbijanje svake odgovornosti, nisu bili po volji premijeru Dušku Markoviću.  Prilikom njegovog izbora za vršioca dužnosti vrhovnog državnog tužioca, predstavnici Vlade u Tužilačkom savjetu uskratli su mu podršku. Kritike na račun Tužilaštva  nastavljene su preko ministra pravde Zorana Pažina, koji je ocijenio kako je nivo povjerenja u Tužilaštvo na nedopustivo niskom nivou. Na oštre strelice odapete iz  Vlade, Tužilaštvo ostaje imuno. Onda su sa budvanske obale isplivali inspektori MORT-a, koji operišu rivijerom i uzimaju danak investitorima koji nelegalno grade.  Informacije govore kako su snimci o reketiranju Boška Nenezića mjesecima ranije dospjeli u policiju koja ih je proslijedila tužilaštvu, koje nije reagovalo. I u obrazloženju svoje ostavke Radulović navodi kako je pokretao postupak odgovornosti ali nije u tome uspio. Kako i zašto, nije   elaborirao.

Iz Vlade su ekspresno reagovali pa je premijer Marković  uputio pismo Tužilačkom savjetu u kome je naglasio kako je „policija u slučaju korupcije u Ministarstvu održivog razvoja i turizma postupala zakonito, blagovremeno i savjesno, ali je efikasna akcija Tužilaštva izostala“. Šta je sledeće na repertoaru Vlade prema tužilaštvu, vidjećemo uskoro.  Ministar u slučaju korupcije principijelno podnosi ostavku, pa se slično očekuje i od Tužilaštva.

Polurazumljiv snimak budvanskog investitora koji daje pare inspektorima ispade učinkovitiji od serije snimaka iz Londona na kojima visokopozicionirani službenik tužilaštva govori kome je  nosio novac i koliko. Ministar podnese ostavku, inspektori hitno završiše u pritvoru , a neki drugi  snimci  prođoše bez posledica.

U aferi Koverta naprimjer, u kojoj  Slavoljub Migo Stijepović, savjetnik predsjednika Mila Đukanovića uzima od Duška Kneževića kovertu sa 100.000 eura za potrebe partije i u kojoj predsjednik Demokratske partije socijalista, Đukanović, priznaje da je do te transakcije  došlo, niko nije odgovarao. Ni naručilac ni izvršilac. Što su snimci jasniji i pikantniji, to im se manje vjeruje. Neke tužilaštvo priznaje u startu dok se u autentičnost drugih sumnja. Zavisno od glumaca i njihovih uloga u hit serijama sa dvora. Gledamo li to igru prestola u kojoj se vodi borba za uticaj na Tužilaštvo i pravosuđe između premijera Markovića i predsjednika Đukanovića?

Ne zna  se da li će slučaj inspektora MORT-a na radu u Budvi pokrenuti odgovornost Radulovićevih prethodnika. Jedan od dvojice aktera snimka, Zoran Bošković,  je  ispratio  četiri ministra tokom karijere. Divljanje urbanističko-građevinske inspekcije datira još od mandata Predraga Nenezića, koji se u snimljenim razgovorima pominje. No,  procvat ovog unosnog posla čiji se obim može mjeriti milionima eura, dostignut je za vrijeme dvostrukog mandata Branimira Gvozdenovića, kada je prostor Crne Gore prosto podivljao. Izgrađeno je oko 100.000 nelegalnih objekata. Ako je neko morao podnijeti ostavku zbog korupcije u građevinarstvu u Budvi, to je  bivši ministar  Gvozdenović. Bilo je to zlatno doba divlje gradnje i posredovanja inspektora, ne samo u Budvi, nego duž obale. Operisalo se po zalivu Boke, u Krašićima u kojima su nelegalne vile sagradili ministri, guverneri, sudije, profesori…Radilo se  u Tivtu, Dobroti, Perastu,Morinju, Kostanjici….Inspektori MORT-a imali su pune ruke posla. Ni jedna divlja građevina nije porušena, iako je bespravna gradnja bila krivično djelo za koje je bila zaprijećena kazna zatvora.

Stvari su bile očigledne. Inspektor MORT-a često je sjedio u kafiću,  iz kojeg  bi uz kafu posmatrao, na primjer,  nelegalnu gradnju solitera pod nazivom WOW usred Budve. Investitor nije imao nijedan papir niti  odobrenje, što nije bila smetnja da gradnja napreduje. Ni reagovanja pojedinih lokalnih partija nisu pomogla da se gradnja spriječi. To je bio manir inspektora MORT-a. Pisali su oni i rješenja o rušenju bespravno izgrađenih objekata, obično po žalbi komšija, ali ona nigdje nisu realizovana. Gotovo ni jedan objekat u Budvi nije izveden u skladu sa planom, što može značiti  da su na svakom od njih inspektori dejstvovali i uzimali svoj dio. Investitori su njihovi klijenti, sudeći prema snimljenim razgovorima bila je to čitava organizacija posla nelegalne stanogradnje na koju su svi pristajali. Ne samo terenci, nego i zaposleni u Ministarstvu koji su morali znati da nijedno rješenje o rušenju bespravno izgrađenog objekta nije izvršeno.

Bošković je nadzorisao i Stari grad u Budvi u kome je gradnja zabranjena. Ali,  nekima i nije. Znali su vlasnici, pogotovo stranci, podići sprat ili potkrovlje, uprkos prijavama susjeda i MZ Stari grad. Inspektor Bošković, kome se prije tri godine u Budvi pridružio Juretić, imao je načina da sve završi u svoju korist.

Odlazeći ministar Radulović imao je korektan odnos sa medijima, prihvatao je gostovanja u emisijama i sučeljavanja stavova. Sa žarom je branio svoje stavove ma koliko bili  pogrešni, ali je dao priliku oponentima da u dijalogu, iznesu svoje. To ga ne može abolirarati od odgovornosti za loše poteze. U njegovom mandatu unisteno je korito Tare, donijet Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata, koji je dvije godine nakon usvajanja, velikim svojim dijelom neprimenljiv, kojim je uspostavljen haos u oblasti prostornog planiranja.

Radulović je  na neki način “postradao” od sopstvene ruke. Inspekcijske službe urbanizma i građevinarstva, kojima pripadaju junaci videa o korupciji organizaciono su pripadale posebnoj instituciji, Upravi za inspekcijske poslove. Tamo ih je smjestio ministar Predrag Sekulić, kome su predstavljale samo smetnju , pa je sve učinio daih iz MORT-a izgura. Novim Zakonom o planiranju kojim se izuzetno ponosi, Radulović vraća inspekciju pod svoje okrilje, gdje su mnogi od njih samo nastavili sa davno razrađenim šemama reketiranja investitora.

Branka PLAMENAC

Komentari

FOKUS

DRŽAVA NEPOPISANE IMOVINE: Čija je Crna Gora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Deset godina nakon donošenja Zakona o državnoj imovini, Crna Gora još nema uspostavljen jedinstveni sistem evidencije državne imovine, niti zakonom predviđeni registar nepokretnosti. Da imamo,  bilo bi moguće saznati za koliko su, od osamostaljenja do danas, crnogorske vlasti i njihovi jarani umanjili vrijednost državne imovine

 

Iskazana želja izvršnih vlasti da, naprečac i poprilično nakaradno, u vlasništvo države vrate crkve i manastire kojima gazduje SPC daje povoda da se zapitamo kako državna i lokalne vlasti upravljaju imovinom koja se već nalazi u državnom vlasništvu. Sporni Zakon o slobodi vjeroispovijesti daje dobar motiv ali, ipak, nije jedini razlog za ovu istragu.

Podgorički mediji ovih dana pišu o kuporodajnom ugovoru kojim je Uprava za nekretnine, za potrebe Uprave policije, kupila 200 kvadrata poslovnog prostora u šoping centru Siti mol, pokraj podgoričke Delte. Prodavac i jedini ponuđač na tenderu raspisanom krajem prošle godine bila je jedna od kompanija u vlasništvu Tomislava Čelebića, biznismena od ranije privilegovanog u poslovima sa Upravom policije. Ne bi valjalo zaboraviti, Čelebić je duže od deceniju poslovni partner Mila Đukanovića, kontroverznog biznismena,   predsjednika države i vladajuće partije. To partnerstvo košta ali, izgleda, i donosi ne male privilegije.

Šta će policiji poslovni prostor od 200 kvadrata u tržnom centru? Teško je pomisliti da direktor UP Veselin Veljović razmišlja o otvaranju specijalizovane radnje za prodaju nove ili polovne policijske garderobe i opreme (nešto po uzoru na jedan od perifernih biznisa proslavljenog svjedoka saradnika u slučaju državni udar Aleksandra Saše Sinđelića).  A još teže povjerovati da se u moru praznih, i nerijetko zapuštenih, poslovnih prostora u vlasništvu države i Glavnog grada koji postoje, praktično, u svakom dijelu Podgorice nije mogao naći barem jedan po mjeri i volji Uprave policije. Tako bi država uštedjela skoro 350 hiljada eura.

Na sličan način možemo posmatrati i aferu stanovi o kojoj se u Crnoj Gori govori od momenta kada je Vlada Duška Markovića, za razliku od njenih prethodnika, sredinom prošle godine objavila spisak srećnih dobitnika iz izvršne i sudske vlasti koji su, po tajnim kriterijumima i uz ogromne privilegije, čašćeni stanom ili stanbenim kreditom za njenog mandata. Neki od njih i po drugi ili treći put. Ostavimo, za trenutak, po strani imena ministara, direktora direkcija, partijskih i policijskih šefova, sudija i tužilaca koji su uvećali svoju imovinu svojevrsnom naknadom za vlast. Pa se zapitajmo otkud Vladi stanovi koje je, da parafraziramo pravnike: u naše ime a za svoj račun, dijelila komisija pod komandom ministra vojnog Predraga Boškovića.

Zvanično – to je tajna. Mediji i NVO su pokušali da, na osnovu dostupnih podataka, naprave približnu procjenu tih troškova. Tako su Dan i Institut alternativa došli do podatka da je od 2009. do 2018. za te namjene potrošeno makar 13,6 miliona eura. Uglavnom, bez jasne, precizne i dostupne evidencije.

Na drugoj strani, imamo podatak iz dokumenta Nacionalna stambena strategija od 2011. do 2020. da su, nakon privatizacije stambenog fonda započete u poslednjoj deceniji prošlog vijeka, u vlasništvu crnogorskih opština ostala  744 stana. Da li je taj podatak, iskorišćen u zvaničnim državnim dokumentima, tačan? Uporedimo: nekadašnji gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša podijelio je, toko desetak godina svojih mandata, oko 600 stanova. Da znamo. I svi su oni, makar za jedan tren, bili u državnom/opštinskom vlasništvu.

To je, međutim, samo vrh ledenog brijega u tužnoj priči o gazdovanju državnom imovinom. Deset godina nakon donošenja Zakona o državnoj imovini, Crna Gora još nema uspostavljen jedinstveni sistem evidencije državne imovine, niti zakonom predviđeni registar nepokretnosti, navodi se u prošlogodišnjoj analizi Državne revizorske insitiucije (DRI), uz napomenu da je, po slovu zakona, Uprava za imovinu morala formirati registar državne imovine najkasnije do ljeta 2010. godine. Zašto se to nije desilo?

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POLITIKA IZMEĐU MANTIJE I UNIFORME Sablja vlasti za vojvodu opozicije

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS i DF će na predstojećim izborima pokušati da birače podijele po liniji građanskih, odnosno, nacionalno osviještenih birača. Jednima će to donijeti nastavak vladavine, drugima, nadaju se, prvo mjesto među opozicionim partijama. Svima dosta

 

Čuda su rijetka ali moguća, uvjerio se ovih dana Andrija Mandić. Kada mu je, nakon izgubljene bitke u Skupštini Crne Gore, stiglo odličje  iz beogradskog Generalštaba.

Predsjednik Nove srpske demokratije (NOVA), lider Demokratskog fornta (DF), bivši preduzetnik i vojnik, pomoćnik ministra trgovine u jednoj od poslednjih vlada SRJ pod kontrolom Slobodana Miloševića (proslavila ga je prognoza: „Milošević će pregaziti Koštunicu kao plitak potok“) pa sertifikovani četnički vojvoda, postao je i nosilac Vojne spomen-medalje. „Za doprinos sistemu odbrane Srbije“.  Medalju je Mandiću uručio ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin, na svečanosti u Velikoj ratnoj sali starog Generalštaba.

Zvanično, priznanje je stiglo za doprinos odbrani SRJ tokom NATO bombardovanja 1999. godine. “Svako ko je te 1999. godine bio uz svoj narod i uz svoju zemlju, zaslužuje naše poštovanje i zaslužuje da mu se i na ovaj način odužimo“, ljeporiječio je Vulin naglašavajući kako Srbija poštuje branitelje, bez obzira da li su isti državljani Srbije ili Crne Gore. „Ovo je naš način da se zahvalimo onima koji su nas čuvali i branili“.

Može ministar vojni u vladi Ane Brnabić (Vulin je za vrijeme mandata ugrabio   da odsluži petnaestodnevni vojni rok) tvrditi šta mu drago, ali činjenice govore kako to sa državljanstvom baš i nije beznačajan detalj. Dok su Vulin i Mandić u Ratnoj sali nazdravljali sebi i velikom vođi u Pionirskom parku, u neposrednoj blizini starog Generalštaba, vojni veterani i ratni invalidi ratova iz poslednje decenije prošlog vijeka trošili su četvrti mjesec svakodnevnih protesta, tražeći da im srpska vlast ukaže dužnu pažnju i isplati novac koji im duguje.

To ukazuje da je Mandićeva medalja iskovana na žaru skorijih bitaka. Pa okaljena prošlonedjeljnim priznanjem: „Vučić je,  od vremena kralja Aleksandra, najviše pomogao Srbima u Crnoj Gori… Sve naše oči su uprte u Srbiju, u prijestoni grad, prema našim sunarodnicima…“.

Vulin je za svaki slučaj pritvrdio vođine zasluge. „Predsednik Aleksandar Vučić, vrhovni komandant Vojske Srbije, održao je istorijski govor. Svaki državni organ Republike Srbije je dužan da nakon tog govora uradi svoj deo, da sve od sebe da se upravo na taj način pokaže srpskom narodu u Crnoj Gori”, rekao je. Pa je prešao na stvar: „ Ovo  je naš način da uputimo poruku srpskom narodu u Crnoj Gori da mi znamo za njegovo postojanje, da smo ponosni na njegovu hrabrost, na njegovu tvrdoglavost, upornost i otpornost, i da će srpski narod u Crnoj Gori uvek moći da računa na državu Srbiju”.

Onda je ministar odbrane u Vladi Srbije sabljom darovao poslanika u Skupštini Crne Gore. Samo da ne bude kako je to ta obećana pomoć srpskom narodu u Crnoj Gori.

„Mi smo smatrali da je od vitalnog interesa Srbije da pre svega čuvamo opstanak našeg naroda u Crnoj Gori“, poručio je predsjednik Srbije u prošlonedjeljnom istorijskom govoru koji je toliko dojmio Mandića i Vulina. „Kao i da je veoma važno da na žestoku kampanju asimilacije Srba odgovorimo ozbiljnošću, pristojnošću, i očuvamo snagu srpskog korpusa u Crnoj Gori“. Biće para, razumjeli su svi koji računaju na dobru zaradu i ozbiljan politički profit ove (izborne) i naredne (popis) godine.

Nije prošlo mnogo, a Vučić je proširio listu zahtjeva i očekivanja. Ne bi on da se miješa, rekao je, ali „skreće pažnju“ kako crnogorska vlast o spornom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti ili osjećanja mora pregovarati sa predstavnicima SPC čije je sjedište u Beogradu.

„Crnogorske vlasti uvek govore o Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Razgovor mora da se vodi sa SPC. Da li će SPC da odredi jednu svoju mitropoliju ili nekoliko eparhija ili će to da bude neko drugi… Ali Mitropolija crnogorsko-primorska nije neka posebna mitropolija“, naglasio je Vučić, „Zamolio bih ljude iz SPC da budu posebno obazrivi i pažljivi po tom pitanju. Da bude jasno da je reč o SPC sa sedištem u Beogradu, jer to je naš zahtev i u razgovorima sa Albancima, sa Briselom kako  ne bi oni sutra izmišljali pravoslavnu crkvu Kosova ili eparhiju Kosova i rekli da je to kosovsko nasleđe“.

Nema sumnje da su Vučićeve riječi stigle do svih crnogorskih adresa kojima su upućene. Na Cetinju, Amfilohije Radović i njegovo sveštenstvo (ne)očekivano imaju novi problem. Koliko god da se oni ovih dana trude da pokažu i dokažu kako pravoslavna crkva i njena imovina ne mogu pripadati državi i naciji već samo Bogu i vjernom narodu, toliko ih srpski političari i čelnici SPC u Beogradu demantuju. I tvrde kako bez Srba i Srbije nema pravoslavne crkve na ovim prostorima.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPALJIVANJE VATRE: Protivnici najbolji saveznici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok uzurpatori svetovnog i duhovnog prijestola na Cetinju igraju svojevrstne identitetske igre, većina građana Crne Gore čeka da na red dođu neke prizemnije teme: egzistencija, bezbjednost, obrazovanje, zdravstvena zaštita, borba protiv korupcije i kriminala

 

Crna Gora je, za sada, preživjela još jedno odmjeravanje snaga političkih elita zaklonjenih iza nacionalnih prefiksa i, navodno, vođenih idejom: Bog, domovina, nacija.

Nakon potpisa predsjednika države i objave u Službenom listu, Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica počeo je da važi 8. januara. Istoga dana Ustavnom sud Crne Gore podnijeta je prva inicijativa za ocjenu usaglašenosti tog Zakona sa Ustavom i međunarodnim ugovorima. Prema navodima Tanjuga, podnosioci inicijative beogradski advokati Milenko i Miomir Radić Ustavnom sudu predlažu da naloži obustavu primjene Zakona do okončanja postupka o ocjeni njegove ustavnosti ili do zaključenja ugovora između SPC i Vlade Crne Gore.

U Podgorici je, u to vrijeme, zasjedalo Vijeće za nacionalnu bezbjednost. Crna Gora se pokazala kao sigurna i bezbjedna država,  uprkos subverzivnim aktivnostima iz zemlje i neposrednog okruženja zaključili su premijer Duško Marković i njegovi saradnici iz Vijeća. U saoštenju sa sjednice  se konstatacije da su proteste pratile „snažna i negativna politička i neprimjerena i agresivna medijska kampanja“ – sa cilljem uznemiravanja javnosti  i podsticanja nereda i nestabilnosti.

“Nosioci tih aktivnosti bili su iz zemlje, ali i iz našeg neposrednog okruženja – sa jasnom namjerom dezinformisanja građana, a posebno vjernika o navodnom scenariju upada u vjerske objekte SPC; protjerivanju sveštenika; i pritiscima na srpsku zajednicu u Crnoj Gori… Dakle, njihov cilj je bio ugrožavanje vitalnih ustavnih i demokratskih vrijednosti Crne Gore”, stoji u saopštenju. O vlastitim zaslugama za nastalu krizu – ni riječi.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. januara 2020. godine
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo