Deset godina nakon donošenja Zakona o državnoj imovini, Crna Gora još nema uspostavljen jedinstveni sistem evidencije državne imovine, niti zakonom predviđeni registar nepokretnosti. Da imamo,  bilo bi moguće saznati za koliko su, od osamostaljenja do danas, crnogorske vlasti i njihovi jarani umanjili vrijednost državne imovine

Iskazana želja izvršnih vlasti da, naprečac i poprilično nakaradno, u vlasništvo države vrate crkve i manastire kojima gazduje SPC daje povoda da se zapitamo kako državna i lokalne vlasti upravljaju imovinom koja se već nalazi u državnom vlasništvu. Sporni Zakon o slobodi vjeroispovijesti daje dobar motiv ali, ipak, nije jedini razlog za ovu istragu.

Podgorički mediji ovih dana pišu o kuporodajnom ugovoru kojim je Uprava za nekretnine, za potrebe Uprave policije, kupila 200 kvadrata poslovnog prostora u šoping centru Siti mol, pokraj podgoričke Delte. Prodavac i jedini ponuđač na tenderu raspisanom krajem prošle godine bila je jedna od kompanija u vlasništvu Tomislava Čelebića, biznismena od ranije privilegovanog u poslovima sa Upravom policije. Ne bi valjalo zaboraviti, Čelebić je duže od deceniju poslovni partner Mila Đukanovića, kontroverznog biznismena,   predsjednika države i vladajuće partije. To partnerstvo košta ali, izgleda, i donosi ne male privilegije.

Šta će policiji poslovni prostor od 200 kvadrata u tržnom centru? Teško je pomisliti da direktor UP Veselin Veljović razmišlja o otvaranju specijalizovane radnje za prodaju nove ili polovne policijske garderobe i opreme (nešto po uzoru na jedan od perifernih biznisa proslavljenog svjedoka saradnika u slučaju državni udar Aleksandra Saše Sinđelića).  A još teže povjerovati da se u moru praznih, i nerijetko zapuštenih, poslovnih prostora u vlasništvu države i Glavnog grada koji postoje, praktično, u svakom dijelu Podgorice nije mogao naći barem jedan po mjeri i volji Uprave policije. Tako bi država uštedjela skoro 350 hiljada eura.

Na sličan način možemo posmatrati i aferu stanovi o kojoj se u Crnoj Gori govori od momenta kada je Vlada Duška Markovića, za razliku od njenih prethodnika, sredinom prošle godine objavila spisak srećnih dobitnika iz izvršne i sudske vlasti koji su, po tajnim kriterijumima i uz ogromne privilegije, čašćeni stanom ili stanbenim kreditom za njenog mandata. Neki od njih i po drugi ili treći put. Ostavimo, za trenutak, po strani imena ministara, direktora direkcija, partijskih i policijskih šefova, sudija i tužilaca koji su uvećali svoju imovinu svojevrsnom naknadom za vlast. Pa se zapitajmo otkud Vladi stanovi koje je, da parafraziramo pravnike: u naše ime a za svoj račun, dijelila komisija pod komandom ministra vojnog Predraga Boškovića.

Zvanično – to je tajna. Mediji i NVO su pokušali da, na osnovu dostupnih podataka, naprave približnu procjenu tih troškova. Tako su Dan i Institut alternativa došli do podatka da je od 2009. do 2018. za te namjene potrošeno makar 13,6 miliona eura. Uglavnom, bez jasne, precizne i dostupne evidencije.

Na drugoj strani, imamo podatak iz dokumenta Nacionalna stambena strategija od 2011. do 2020. da su, nakon privatizacije stambenog fonda započete u poslednjoj deceniji prošlog vijeka, u vlasništvu crnogorskih opština ostala  744 stana. Da li je taj podatak, iskorišćen u zvaničnim državnim dokumentima, tačan? Uporedimo: nekadašnji gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša podijelio je, toko desetak godina svojih mandata, oko 600 stanova. Da znamo. I svi su oni, makar za jedan tren, bili u državnom/opštinskom vlasništvu.

To je, međutim, samo vrh ledenog brijega u tužnoj priči o gazdovanju državnom imovinom. Deset godina nakon donošenja Zakona o državnoj imovini, Crna Gora još nema uspostavljen jedinstveni sistem evidencije državne imovine, niti zakonom predviđeni registar nepokretnosti, navodi se u prošlogodišnjoj analizi Državne revizorske insitiucije (DRI), uz napomenu da je, po slovu zakona, Uprava za imovinu morala formirati registar državne imovine najkasnije do ljeta 2010. godine. Zašto se to nije desilo?

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

DPS i DF će na predstojećim izborima pokušati da birače podijele po liniji građanskih, odnosno, nacionalno osviještenih birača. Jednima će to donijeti nastavak vladavine, drugima, nadaju se, prvo mjesto među opozicionim partijama. Svima dosta

Čuda su rijetka ali moguća, uvjerio se ovih dana Andrija Mandić. Kada mu je, nakon izgubljene bitke u Skupštini Crne Gore, stiglo odličje  iz beogradskog Generalštaba.

Predsjednik Nove srpske demokratije (NOVA), lider Demokratskog fornta (DF), bivši preduzetnik i vojnik, pomoćnik ministra trgovine u jednoj od poslednjih vlada SRJ pod kontrolom Slobodana Miloševića (proslavila ga je prognoza: „Milošević će pregaziti Koštunicu kao plitak potok“) pa sertifikovani četnički vojvoda, postao je i nosilac Vojne spomen-medalje. „Za doprinos sistemu odbrane Srbije“.  Medalju je Mandiću uručio ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin, na svečanosti u Velikoj ratnoj sali starog Generalštaba.

Zvanično, priznanje je stiglo za doprinos odbrani SRJ tokom NATO bombardovanja 1999. godine. “Svako ko je te 1999. godine bio uz svoj narod i uz svoju zemlju, zaslužuje naše poštovanje i zaslužuje da mu se i na ovaj način odužimo“, ljeporiječio je Vulin naglašavajući kako Srbija poštuje branitelje, bez obzira da li su isti državljani Srbije ili Crne Gore. „Ovo je naš način da se zahvalimo onima koji su nas čuvali i branili“.

Može ministar vojni u vladi Ane Brnabić (Vulin je za vrijeme mandata ugrabio   da odsluži petnaestodnevni vojni rok) tvrditi šta mu drago, ali činjenice govore kako to sa državljanstvom baš i nije beznačajan detalj. Dok su Vulin i Mandić u Ratnoj sali nazdravljali sebi i velikom vođi u Pionirskom parku, u neposrednoj blizini starog Generalštaba, vojni veterani i ratni invalidi ratova iz poslednje decenije prošlog vijeka trošili su četvrti mjesec svakodnevnih protesta, tražeći da im srpska vlast ukaže dužnu pažnju i isplati novac koji im duguje.

To ukazuje da je Mandićeva medalja iskovana na žaru skorijih bitaka. Pa okaljena prošlonedjeljnim priznanjem: „Vučić je,  od vremena kralja Aleksandra, najviše pomogao Srbima u Crnoj Gori… Sve naše oči su uprte u Srbiju, u prijestoni grad, prema našim sunarodnicima…“.

Vulin je za svaki slučaj pritvrdio vođine zasluge. „Predsednik Aleksandar Vučić, vrhovni komandant Vojske Srbije, održao je istorijski govor. Svaki državni organ Republike Srbije je dužan da nakon tog govora uradi svoj deo, da sve od sebe da se upravo na taj način pokaže srpskom narodu u Crnoj Gori”, rekao je. Pa je prešao na stvar: „ Ovo  je naš način da uputimo poruku srpskom narodu u Crnoj Gori da mi znamo za njegovo postojanje, da smo ponosni na njegovu hrabrost, na njegovu tvrdoglavost, upornost i otpornost, i da će srpski narod u Crnoj Gori uvek moći da računa na državu Srbiju”.

Onda je ministar odbrane u Vladi Srbije sabljom darovao poslanika u Skupštini Crne Gore. Samo da ne bude kako je to ta obećana pomoć srpskom narodu u Crnoj Gori.

„Mi smo smatrali da je od vitalnog interesa Srbije da pre svega čuvamo opstanak našeg naroda u Crnoj Gori“, poručio je predsjednik Srbije u prošlonedjeljnom istorijskom govoru koji je toliko dojmio Mandića i Vulina. „Kao i da je veoma važno da na žestoku kampanju asimilacije Srba odgovorimo ozbiljnošću, pristojnošću, i očuvamo snagu srpskog korpusa u Crnoj Gori“. Biće para, razumjeli su svi koji računaju na dobru zaradu i ozbiljan politički profit ove (izborne) i naredne (popis) godine.

Nije prošlo mnogo, a Vučić je proširio listu zahtjeva i očekivanja. Ne bi on da se miješa, rekao je, ali „skreće pažnju“ kako crnogorska vlast o spornom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti ili osjećanja mora pregovarati sa predstavnicima SPC čije je sjedište u Beogradu.

„Crnogorske vlasti uvek govore o Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Razgovor mora da se vodi sa SPC. Da li će SPC da odredi jednu svoju mitropoliju ili nekoliko eparhija ili će to da bude neko drugi… Ali Mitropolija crnogorsko-primorska nije neka posebna mitropolija“, naglasio je Vučić, „Zamolio bih ljude iz SPC da budu posebno obazrivi i pažljivi po tom pitanju. Da bude jasno da je reč o SPC sa sedištem u Beogradu, jer to je naš zahtev i u razgovorima sa Albancima, sa Briselom kako  ne bi oni sutra izmišljali pravoslavnu crkvu Kosova ili eparhiju Kosova i rekli da je to kosovsko nasleđe“.

Nema sumnje da su Vučićeve riječi stigle do svih crnogorskih adresa kojima su upućene. Na Cetinju, Amfilohije Radović i njegovo sveštenstvo (ne)očekivano imaju novi problem. Koliko god da se oni ovih dana trude da pokažu i dokažu kako pravoslavna crkva i njena imovina ne mogu pripadati državi i naciji već samo Bogu i vjernom narodu, toliko ih srpski političari i čelnici SPC u Beogradu demantuju. I tvrde kako bez Srba i Srbije nema pravoslavne crkve na ovim prostorima.

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

Dok uzurpatori svetovnog i duhovnog prijestola na Cetinju igraju svojevrstne identitetske igre, većina građana Crne Gore čeka da na red dođu neke prizemnije teme: egzistencija, bezbjednost, obrazovanje, zdravstvena zaštita, borba protiv korupcije i kriminala

Crna Gora je, za sada, preživjela još jedno odmjeravanje snaga političkih elita zaklonjenih iza nacionalnih prefiksa i, navodno, vođenih idejom: Bog, domovina, nacija.

Nakon potpisa predsjednika države i objave u Službenom listu, Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica počeo je da važi 8. januara. Istoga dana Ustavnom sud Crne Gore podnijeta je prva inicijativa za ocjenu usaglašenosti tog Zakona sa Ustavom i međunarodnim ugovorima. Prema navodima Tanjuga, podnosioci inicijative beogradski advokati Milenko i Miomir Radić Ustavnom sudu predlažu da naloži obustavu primjene Zakona do okončanja postupka o ocjeni njegove ustavnosti ili do zaključenja ugovora između SPC i Vlade Crne Gore.

U Podgorici je, u to vrijeme, zasjedalo Vijeće za nacionalnu bezbjednost. Crna Gora se pokazala kao sigurna i bezbjedna država,  uprkos subverzivnim aktivnostima iz zemlje i neposrednog okruženja zaključili su premijer Duško Marković i njegovi saradnici iz Vijeća. U saoštenju sa sjednice  se konstatacije da su proteste pratile „snažna i negativna politička i neprimjerena i agresivna medijska kampanja“ – sa cilljem uznemiravanja javnosti  i podsticanja nereda i nestabilnosti.

“Nosioci tih aktivnosti bili su iz zemlje, ali i iz našeg neposrednog okruženja – sa jasnom namjerom dezinformisanja građana, a posebno vjernika o navodnom scenariju upada u vjerske objekte SPC; protjerivanju sveštenika; i pritiscima na srpsku zajednicu u Crnoj Gori… Dakle, njihov cilj je bio ugrožavanje vitalnih ustavnih i demokratskih vrijednosti Crne Gore”, stoji u saopštenju. O vlastitim zaslugama za nastalu krizu – ni riječi.

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. januara 2020. godine
ili na www.novinarnica.net 

Komentari