Bilo da govorimo o nerazriješenim ubistvima, spornim privatizacijama, pljačkanju državne imovine, korupciji, kriminalu ili  zlupotrebi položaja, jedno je zajedničko u svim tim pričama: moćni su unaprijed amnestirasni od  odgovornosti

Pomoćnik direktora Uprave policije Enis Baković ima sat. Zapravo nekoliko njih. I sve ih je nabavio s načinom, što bi Podgoričani rekli, ne kršeći Zakon o sprječavanju korupcije i svoju obavezu da prijavi pokretnu i nepokretnu imovinu vrijedniju od pet hiljada.

Jeste Bakoviću trebalo dva mjeseca da to objasni, i jeste da je odgovore na novinarska pitanja dostavio direktoru UP Veselinu Veljovićua ne medijima koji su mu ih tražili ali, sudeći po  reakcijama, to novinarima i nije bog zna kakva afera.

„Od jednog stabla ne vidite šumu“, kritikuje anonimni komentator na portalu Vijesti. Dok priča o Bakovićevim satovima ne ode u zaborav.

Da li se danas bilo ko sjeća proljetošnjeg istupa Duška Kneževića u kome je, sliku po sliku, obznanio kako tri sata uslikana na ljevici Predsjednika Mila Đukanovića vrijede, zajedno, tek nešto manje od 1,5 miliona eura? Podsjetimo se, najskuplji među njima košta tričavih 1,35 miliona i može ga zaraditi svako ko je spreman da mjesečno uštedi prosječnu crnogorsku platu (516 eura) u narednih 218 godina.

Pa onda kažu kako se upornost ne isplati.

Prethodno je Knežević dokumentovao zajedničke izlete sa Đukanovićem i Branimirom Gvozdenovićem u San Trope i Dubai. Objelodanio je da je novac sa njegovog računa poslužio kao kolateralza londonski kredit kojim je Đukanović ozvaničio svoj prvi milion.( Naknadno su nas uvjeravali da je taj novac na njegov račun stigao od Dušana Bana i Željka Mihailovića, Đukanovićevih prijatelja i poslovnih partnera nekoliko DPS vlada u raznim i neobičnim poslovima – od duvanskog tranzita do privatizacije Pomorskog saobraćaja).  Knežević je „priznao“ da je lično izmirio (i) Đukanovićeve dugove po rivolving kartici u Atlas banci…

Sve je to bilo plaćeno/podplaćeno novcem klijenata IBM i Atlas banke, shvatili smo. Ako ne prije, a ono makar pošto su Kneževićeve banke otišle u stečaj. Pod upravom stručnjaka iz CBCG. Koji su, ima indicija, privilegovanim klijentima omogućili da sa računa posrnulih banaka izbave svoj novac na  način čija je legalnost upitna. I kojim se crnogorsko Tužilaštvo možda bavi, a možda i ne.

Pošto su, za nedjelju dana, sa istog mjesta stigle suprotne informacije – prva, da je krivična prijava odbačena i druga, da istraga o „nestanku“ 22 miliona sa računa Atlas banke još traje.

Jednako, ni u slučajevima Dubai, San Trope, London, rivolving – nikome ništa. Ne postoji, što bi rekao tajnovidac, ni najudaljenije sumnje da se neko u Tužilaštvu prihvatio posla, krenuo da potvrdi istinitost Kneževićevih navoda (mada većinu njih niko i ne spori) i ispita zakonitost finansijskih aranžmana koje je predsjednik Atlas grupe imao sa višestrukim predsjednikom države, vlade i vladajuće partije.

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 22. NOVEMBRA
ILI NA WWW.NOVINARNICA.NET

Komentari

Ostavka ministra Pavla Radulovića  aktuelizuje slučaj pomalo zabašurene navodne korupcije u Vrhovnom državnom tužilaštvu.  Raste pritisak na vrhovnog državnog tužioca Ivicu Stankovića koji je propustio da podnese očekivanu ostavku u slučaju afere sa video kazivanjima primanja mita u Tužilaštvu i to ne od nekih terenskih inspektora već iz usta generalnog sekretara VDT-a Nenada Vujoševića

Ministar Pavle Radulović podnio je u petak ostavku na tu funkciju u Ministarstvu održivog razvoja i turizma, na kojoj je proveo tri godine. To je učinio  neočekivano, samo noć nakon objavljivanja video snimka u emisiji Načisto na TV Vijesti, na kojem je javnost mogla vdijeti kako inspektori Urbanističko-građevinske inspekcije reketiraju investitora iz Budve.

„Ne znam ima li građanina Crne Gore koji plaća porez, a da mu sinoć nije bilo teško. Pokušali smo da gonimo jednog od dvojice inspektora koji se pominju, nismo u tome uspjeli.  Procesuirali smo nekoliko disciplinskih postupaka protiv njih, nismo uspjeli u tome i zbog toga sam odlučio da podnesem ostavku”, kratko je pojasnio Radulović

Snimak jeste bio veoma mučan,  ali je samo potvrdio sve ono što smo od ranije znali – Budva je  urbanistička kaljuga u kojoj glavnu riječ vodi moćna građevinska mafija. Ovako unakažena,  svjedočanstvo je višegodišnje korupcije u kojoj nisu sudjelovali samo likovi poput inspektora sa  snimka  Zorana Boškovića ili Vladana Juretića, nego i mnogi nosiooci bijelih kragni, visoko pozicionirani državni službenici. Po ucjenjivačkoj konverzaciju između prevejanih inspektora i graditelja Boška Nenezića, koji je snimak napravio,  može se zaključiti da je dio sistema Ministarstva održivog razvoja i turizma  uključen u ovaj prljavi  posao.

Podnoseći ostavku zbog osjećaja odgovrnosti  za korupciju svojih saradnika ministar Radulović  je postupio po evropskom modelu vladanja po kome visoki državni činovnici snose odgovornost za nastalu situaciju, bez obzira na to da li su i sami umiješani u nelegalne aktivnosti ili ne. Na crnogorskoj političkoj sceni nije do sada bilo slučajeva da neposredno po saznanju za postojanje neke nezakonite ili skandalozne radnje u svom resoru, ministar izađe pred javnost i podnese ostavku, iako njega niko nije okrivio. Ovaj Radulovićev potez je naišao na odobravanje u javnosti, evropski manir koji je primijenio  nešto je što se u ovakvim prilikama podrazumijeva, ali se u Crnoj Gori ne događa. A bilo je prilika,  pogotovu u poslednje vrijeme. Radulovićev gest postaje putokaz i izazov za druge državne funkcionere koji su se našli u sličnoj situaciji.

Ostavku ministra turizma,  inače,  prate i špekulacije, da je, navodno,  u službi nekih narednih ostavki. Ona,  svakako,  aktuelizuje  slučaj pomalo zabašurene navodne korupcije u Vrhovnom državnom tužilaštvu.  Raste pritisak na vrhovnog državnog tužioca Ivicu Stankovića koji je propustio da podnese očekivanu ostavku u slučaju afere sa video kazivanjima primanja mita u Tužilaštvu i to ne od nekih terenskih inspektora već iz usta generalnog sekretara VDT-a Nenada Vujoševića.

U seriji snimaka koje na društvenim mrežama plasira odbjegli biznismen Duško Knežević iz Londona, generalni sekretar Vujošević iznosi detalje o korupciji visokog ranga, na relaciji tajkuni i njihovi poslovi i tužioci i njihova obećanja o završavanju predmeta na nelegalan način.  Stanković saziva hitnu konferenciju za medije samo kako bi saopštio da – neće podnijeti ostavku. Kneževićevi snimci za sada su odveli samo kurira Vujoševića, posrednika između Kneževića i tužilaca – u istražni zatvor. Tužilaštvo je iz akcionog filma izašlo netaknuto.

Reakcija Stankovića i njegovo odbijanje svake odgovornosti, nisu bili po volji premijeru Dušku Markoviću.  Prilikom njegovog izbora za vršioca dužnosti vrhovnog državnog tužioca, predstavnici Vlade u Tužilačkom savjetu uskratli su mu podršku. Kritike na račun Tužilaštva  nastavljene su preko ministra pravde Zorana Pažina, koji je ocijenio kako je nivo povjerenja u Tužilaštvo na nedopustivo niskom nivou. Na oštre strelice odapete iz  Vlade, Tužilaštvo ostaje imuno. Onda su sa budvanske obale isplivali inspektori MORT-a, koji operišu rivijerom i uzimaju danak investitorima koji nelegalno grade.  Informacije govore kako su snimci o reketiranju Boška Nenezića mjesecima ranije dospjeli u policiju koja ih je proslijedila tužilaštvu, koje nije reagovalo. I u obrazloženju svoje ostavke Radulović navodi kako je pokretao postupak odgovornosti ali nije u tome uspio. Kako i zašto, nije   elaborirao.

Iz Vlade su ekspresno reagovali pa je premijer Marković  uputio pismo Tužilačkom savjetu u kome je naglasio kako je „policija u slučaju korupcije u Ministarstvu održivog razvoja i turizma postupala zakonito, blagovremeno i savjesno, ali je efikasna akcija Tužilaštva izostala“. Šta je sledeće na repertoaru Vlade prema tužilaštvu, vidjećemo uskoro.  Ministar u slučaju korupcije principijelno podnosi ostavku, pa se slično očekuje i od Tužilaštva.

Polurazumljiv snimak budvanskog investitora koji daje pare inspektorima ispade učinkovitiji od serije snimaka iz Londona na kojima visokopozicionirani službenik tužilaštva govori kome je  nosio novac i koliko. Ministar podnese ostavku, inspektori hitno završiše u pritvoru , a neki drugi  snimci  prođoše bez posledica.

U aferi Koverta naprimjer, u kojoj  Slavoljub Migo Stijepović, savjetnik predsjednika Mila Đukanovića uzima od Duška Kneževića kovertu sa 100.000 eura za potrebe partije i u kojoj predsjednik Demokratske partije socijalista, Đukanović, priznaje da je do te transakcije  došlo, niko nije odgovarao. Ni naručilac ni izvršilac. Što su snimci jasniji i pikantniji, to im se manje vjeruje. Neke tužilaštvo priznaje u startu dok se u autentičnost drugih sumnja. Zavisno od glumaca i njihovih uloga u hit serijama sa dvora. Gledamo li to igru prestola u kojoj se vodi borba za uticaj na Tužilaštvo i pravosuđe između premijera Markovića i predsjednika Đukanovića?

Ne zna  se da li će slučaj inspektora MORT-a na radu u Budvi pokrenuti odgovornost Radulovićevih prethodnika. Jedan od dvojice aktera snimka, Zoran Bošković,  je  ispratio  četiri ministra tokom karijere. Divljanje urbanističko-građevinske inspekcije datira još od mandata Predraga Nenezića, koji se u snimljenim razgovorima pominje. No,  procvat ovog unosnog posla čiji se obim može mjeriti milionima eura, dostignut je za vrijeme dvostrukog mandata Branimira Gvozdenovića, kada je prostor Crne Gore prosto podivljao. Izgrađeno je oko 100.000 nelegalnih objekata. Ako je neko morao podnijeti ostavku zbog korupcije u građevinarstvu u Budvi, to je  bivši ministar  Gvozdenović. Bilo je to zlatno doba divlje gradnje i posredovanja inspektora, ne samo u Budvi, nego duž obale. Operisalo se po zalivu Boke, u Krašićima u kojima su nelegalne vile sagradili ministri, guverneri, sudije, profesori…Radilo se  u Tivtu, Dobroti, Perastu,Morinju, Kostanjici….Inspektori MORT-a imali su pune ruke posla. Ni jedna divlja građevina nije porušena, iako je bespravna gradnja bila krivično djelo za koje je bila zaprijećena kazna zatvora.

Stvari su bile očigledne. Inspektor MORT-a često je sjedio u kafiću,  iz kojeg  bi uz kafu posmatrao, na primjer,  nelegalnu gradnju solitera pod nazivom WOW usred Budve. Investitor nije imao nijedan papir niti  odobrenje, što nije bila smetnja da gradnja napreduje. Ni reagovanja pojedinih lokalnih partija nisu pomogla da se gradnja spriječi. To je bio manir inspektora MORT-a. Pisali su oni i rješenja o rušenju bespravno izgrađenih objekata, obično po žalbi komšija, ali ona nigdje nisu realizovana. Gotovo ni jedan objekat u Budvi nije izveden u skladu sa planom, što može značiti  da su na svakom od njih inspektori dejstvovali i uzimali svoj dio. Investitori su njihovi klijenti, sudeći prema snimljenim razgovorima bila je to čitava organizacija posla nelegalne stanogradnje na koju su svi pristajali. Ne samo terenci, nego i zaposleni u Ministarstvu koji su morali znati da nijedno rješenje o rušenju bespravno izgrađenog objekta nije izvršeno.

Bošković je nadzorisao i Stari grad u Budvi u kome je gradnja zabranjena. Ali,  nekima i nije. Znali su vlasnici, pogotovo stranci, podići sprat ili potkrovlje, uprkos prijavama susjeda i MZ Stari grad. Inspektor Bošković, kome se prije tri godine u Budvi pridružio Juretić, imao je načina da sve završi u svoju korist.

Odlazeći ministar Radulović imao je korektan odnos sa medijima, prihvatao je gostovanja u emisijama i sučeljavanja stavova. Sa žarom je branio svoje stavove ma koliko bili  pogrešni, ali je dao priliku oponentima da u dijalogu, iznesu svoje. To ga ne može abolirarati od odgovornosti za loše poteze. U njegovom mandatu unisteno je korito Tare, donijet Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata, koji je dvije godine nakon usvajanja, velikim svojim dijelom neprimenljiv, kojim je uspostavljen haos u oblasti prostornog planiranja.

Radulović je  na neki način “postradao” od sopstvene ruke. Inspekcijske službe urbanizma i građevinarstva, kojima pripadaju junaci videa o korupciji organizaciono su pripadale posebnoj instituciji, Upravi za inspekcijske poslove. Tamo ih je smjestio ministar Predrag Sekulić, kome su predstavljale samo smetnju , pa je sve učinio daih iz MORT-a izgura. Novim Zakonom o planiranju kojim se izuzetno ponosi, Radulović vraća inspekciju pod svoje okrilje, gdje su mnogi od njih samo nastavili sa davno razrađenim šemama reketiranja investitora.

Branka PLAMENAC

Komentari

Kad bi parlamentarci, nekim čudom, izabrali za državnu tužiteljicu Lidiju Vukčević bila bi to   garancija da se  način rada tužilaštva neće promijeniti. Pošto su sićušne šanse  da Katnićeva desna ruka dobije glasove opozicije, neizbor  će za vlast biti novi dokaz da se Ustav mora mijenjati kako bi VDT uopšte mogao biti izabran. Onda bi ga, ne samo kontrolisala, nego i birala

Nakon što se na prethodnom konkursu za državnog tužioca nije niko prijavio, ovoga puta pristigle su tri kandidature: specijalne tužiteljice Lidije Vukčević, bivše poslanice SNP-a Danijele  Marković i profesora Blagote Mitrića. Odziva na prethodnom konkursu, prema mnogim procjenama, nije bilo jer ne postoji dijalog i saglasnost dvotrećinske većine u parlamentu neophodne da se VDT izabere, odnosno vlasti i opozicije, oko kandidata koji bi bio prihvatljiv i jednima i drugima.

Dijalog i saglasnost i dalje ne postoje, ali su ovoga puta pristigle tri kandidature, od kojih je jedna, ona Blagote Mitrića, u međuvremenu povučena. Mitrić je saopštio da odustaje iz tehničkih razloga jer ne može da dokaže da ima pravosudni ispit, pošto ga je položio 1973 ,,pred nepostojećim organima u sada nepostojećoj državi”. Mitrić je prije toga  skupa sa kandidatkinjom Marković ukazao da je kandidatura Lidije Vukčević nezakonita jer je neblagovremena. Markovićeva i Mitrić tvrde da je tužiteljica sa kandidaturom zakasnila dan. Za sada nema zvaničnog izjašnjenja o toj njihovoj tvrdnji.

Iako je priča o (ne)poštovanju zakona i procedura, posebno od onih koji su zaduženi da obezbjede njihovo poštovanje, uvijek zanimljiva, drugo pitanje   u ovom trenutku čini se i interesantnije i važnije. Zašto se Vukčevićeva prijavila na konkurs za VDT baš sada, iako su joj šanse da bude izabrana, gotovo pa nikakve, jer kao ,,Katnićeva desna ruka”, kako je zovu u opoziciji, teško da može dobiti zakonom propisanu podršku.

Šanse nema ni druga kandidatkinja,  koju kao opozicioni partijski kadar, pa makar i bivši, vlast sasvim izvjesno neće glasati. Ona, za razliku od Vukčevićeve, gotovo da nema šansu ni da bude kandidatkinja koju će Tužilački savjet predložiti parlamentu. Prema zakonskoj proceduri, parlament glasa u prvom krugu za kandidata kog predloži Tužilački savjet. Da bi bio izabran taj kandidat mora da dobije dvotrećinsku podršku poslanika u plenumu. Ukoliko se to ne desi Skupština u drugom glasanju, najranije mjesec kasnije, glasa za sve prijavljene kandidate. Tada je za izbor VDT potrebna  tropetinska većina.

Otuda pojašnjenje Markovićeve zašto se prijavila na konkurs, možda i pije vodu. Ona je kazala da joj ,,kao dugogodišnjem pravniku ambicije nijesu da ima funkciju, već da podstakne prije svega mlade generacije da imaju hrabrosti da se suoče i suprotstave svim problemima koji opterećuju društvo”.

Šta je motiv Vukčevićeve ostaje nejasno. Ona  se nije oglašavala da pojasni zbog čega za državnu tužiteljicu konkuriše  baš sada, a ne recimo ljetos, kad je bio raspisan prethodni konkurs. Da ponovimo- šanse da opozicioni poslanici dignu za nju ruke, s obzirom na to da je tužiteljica koja vodi slučajeve protiv opozicionih lidera, iste su kao i ljetos. Tek teorijske. Teško da može imati i podršku manjinskih partija, kao tužiteljica zahvaljujući kojoj najodgovorniji za ratne zločine nikada nijesu kažnjeni (vidi box).

No, šta god da se desi, vlast ima svoju računicu. Kad bi je parlamentarci kakvim čudom ipak izabrali za državnu tužiteljicu, Lidija Vukčević bi bila garancija kontinuiteta dosadašnjeg načina rada tužilaštva. Po kom su meta kritičari, a vlast nedodirljiva. Ako je, pak, ne izaberu to će za vlast  biti novi adut –  dokaz da se Ustav mora mijenjati kako bi VDT uopšte mogao biti izabran. Onda bi ga ne samo kontrolisala, nego i birala.

Upravo od tog drugog scenarija, najrealnijeg, strahuju u civilnom sektoru. Oni koji poznaju prilike, a sa kojima je Monitor  razgovarao smatraju da vlast  igra na izmjene Ustava. Po njima propala kandidatura Vukčevićeve dobro bi im došla kao dokaz da se Ustav, odnosno način izbora VDT koji sada propisuje dvotrećinsku većinu, mora mijenjati, jer eto ,,kandidata ima, ali politika ne da”.

„Kandidatura Vukčevićeve izgleda kao paravan“, kaže za Monitor Boris Marić, izvršni direktor Centra za građanske slobode. „Kao dokaz da je ustavno rješenje sporno. Pa da se onda ide u izmjene Ustava, što bi im u budućnosti omogućilo presudni uticaj na izbor državnog tužioca. Svakako do tada imaju v.d. stanje koje može da preživi izbore“.

V.d. stanje u tužilaštvu, objašnjava Marić, može da traje neograničeno, jer „to nigdje nije normirano suštinski“.

Pošto je trenutno Ivica Stanković koji vrši funkciju vd VDT u nemilosti dijela Vlade, moguće je da će na to mjesto doći neko drugi. To svakako vjerovatno neće moći biti Vukčevićeva, jer se v.d. bira iz redova zamjenika državnog tužioca. Njena kandidatura je otuda čudna, ako se nema u vidu širi kontekst.

Da je cilj vlasti da pokrene izmjene Ustava u dijelu izbora vrhovnog državnog tužioca, smatra i direktorica CGO Daliborka Uljarević. „Vlast  pokušava da dokaže da Ustav ne valja, da ga treba hitno mijenjati kako bi u toj brzoj akciji izbrisali 2/3 većinu kao deblokirajući mehanizam, a samim tim praktično u cjelosti otvorili sebi put da pokore tužilaštvo”, izjavila je ona ranije u intervjuu za Monitor. .

Osim što bi ovaj neuspjeli konkurs bio dodatni razlog da se uđe u priču o promjeni Ustava, sa kandidaturom Vukčevićeve se  skreće pažnja.  Niko više recimo ne priča o aferi Kurir, koja ukazuje na korupciju u tužilaštvu“, kaže Boris Marić.

Nenad Vujošević, sekretar tužilaštva koji je uhapšen nakon što su objavljeni njegovi telefonski razgovori sa tajkunom Duškom Kneževićem, u kojima se govori o mitu koji je Vujošević dostavljao vrhu tužilaštva radi povoljnosti u procesu koji se vodi protiv njega, u jednom trenutku kaže Kneževiću da je razgovarao sa Ivicom Stankovićem, a da mu je on dao uputstvo da se obrati Lidiji Vukčević kako bi iz pritvora pustila Dejana Sekulića, Kneževićevog saradnika. Vukčevićeva je zadužena za slučaj Atlas. Kao i za mnoge kontroverzne slučajeve.

,,Lidija je meni obećala i htjela da učini, ali Lidija kaže – ja moram obavijestit šefa. Je li ti Neno ovo intervenišeš sam, ili? Ja rekoh – bio sam sad kod vrhovnog. E kaži mu da je OK, ali, sa rezervom, samo da obavijestim”, objašnjava Vujošević.

Lidiju Vukčević bi vlast rado vidjela na mjestu državne tužiteljke. Poslužiće  i ako ne bude izabrana.

RADNA BIOGRAFIJA KANDIDATKINJE VUKČEVIĆ
Tužiteljica po mjeri vlasti

Lidija Vukčević, kandidatkinja za fotelju Ivice Stankovića, javnosti je poznata kao zadužena za brojne velike slučajeve i afere koji nijesu rezultirale odgovornošću vlastodržaca. Poznata je i kao tužiteljica za slučajeve ratnih zločina, koji su okončani optužama najnižih u lancu, dok su oni najodgovorniji ostali nedodirljivi.

Među najpoznatijim je optužnica za ratni zločin deportacije BIH izbjeglica  1992.  Slučaj je okončan  2012. godine oslobađajućom presudom protiv devet bivših službenika MUP-a optuženih za deportaciju. Odgovornost nije utvrđena čak ni za nižerangirane službenike MUP-a koji su jedini bili obuhvaćeni optužnicom, iako je država prihvatila odgovornost za zločin  2008. godine i donijela odluku o sudskom poravnanju.

Iako tužiteljica Vukčević nije za to vrijeme ispitala čelnika državnog vrha u vrijeme deportacija Mila Đukanovića, iako je i sam Momir Bulatović posvjedočio da se radilo o državnom zločinu, nije bila lijena da spuca u Sarajevo kako bi ispitala učesnike drugog filma Šemsudina Radončića Heroj našeg doba, kojim se cijeli zločin pokušao prebaciti na hrabrog policajca Slobodana Pejovića. Pejović je prvi  progovorio o tom zločinu i njegovim nalogodavcima, i godinama je trpio fizičko, sudsko i medijsko nasilje zbog toga.

Vukčevićeva  je zastupala i optužnicu u predmetu Morinj protiv šestorice bivših pripadnika rezervnog vojnog sastava JNA. Osuđeni su Ivo Manzelin, kuvar u logoru, Špiro Luičić tadašnji vojni policajac, stražar Boro Gligić i rezervni oficir Ivo Gojnić na ukupno 12 godina zatvora. Dvojica oslobođenih pokrenuli su postupke zbog neosnovanog hapšenja i pravosnažnim presudama dobili ukupno 123 hiljada eura. Civilni sektor tvrdio je da tužilaštvo nije obuhvatilo sva krivična djela, posebno sistemsko mučenje i zlostavljanje, sve odgovorne a posebno nadređene.

Kandidatkinja za državnu tužiteljicu u radnu biografiju upisala je i neke ključne korupcionaške afere, i zločine koji se tiču izborne krađe, a rezultat je bio u korist vlastodržaca.

Vodila je i neke od budvanskih slučajeva, i optužnicu protiv Svetozara Marovića. Marović je nedostupan crnogorskim državnim organima i zvanično je na liječenju u Beogradu.

Ona je, nakon što je sin Svetozara Marovića, Miloš takođe obuhvaćen optužnicom, pravosnažno osuđen podnijela zahtjev da mu se odloži izdržavanje kazne na tri mjeseca kako bi platio oko 386 hiljada eura u budžet.

MANS je zbog toga podnio pritužbu protiv tužiteljice Vukčević. Optužio je tužiteljicu, ali i predsjednika Višeg suda Borisa Savića i predsjednika Osnovnog suda u Kotoru Branka Vučkovića da su namjerno odugovlačili postupak i nezakonito odložili izdržavanje kazne Miloša Marovića, a da je mlađi Marović za to vrijeme pobjegao u Beograd gdje je dobio državljanstvo Srbije.

Advokat MANS-a Veselin Radulović tvrdi  da nema zakonske norme koja daje pravo tužilaštvu da traži odlaganje izvršenja kazne zatvora da bi osuđeni vratio imovinsku korist, kao što je to učinila Vukčevićeva.

Predsjednik Udruženja manjinskih akcionara Elektroprivrede  Vasilije Miličković takođe je tužio  Vukčevićevu što je 2014. odbacila njihovu prijavu protiv Prve banke i italijanske kompanije A2A u vezi sa dokapitalizacijom EPCG i transakcijama na tržištu kapitala uz visoku brokersku proviziju, te izdavanjem navodne lažne potvrde o uplati 109 miliona eura manjinskim akcionarima tokom 2009. Pravosuđe je odbacilo tu prijavu.

Tužiteljica Vukčević poznata je i po optužnici za pranje novca protiv lidera PzP Nebojše Medojevića. To je jedan u nizu slučajeva koje Specijalno tužilaštvo vodi protiv kritičara režima, u kojima je, za razliku od istraga koje vode do političkog vrha, istrajno da te optužnice, sa dokazima ili bez, izvede do kraja.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari