Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, PROFESOR KNJIŽEVNOSTI, BIVŠI POSLANIK: Afirmišimo rješenja

Objavljeno prije

na

Kada bi značajan dio opozicije pokazao maštovitost i entuzijazam koji ima u međusobnim obračunima i tu energiju usmjerio ka vlasti, promjene bi mogle doći u iznenađujuće kratkom roku

 

MONITOR: Brojne afere dale su pečat ovoj godini od Koverte do Stanova. Komentar na afere i činjenicu da su bjelodano razobličene brojne privilegije u kojima godinama uživaju državni službenici, te sudije i
tužioci?

PERIĆ: Većina građana  zna da smo društvo koje je sasvim uronilo u klijentelizam i korupciju. Ta spoznaja se objašnjava ili opravdava sa različitih aspekata: političkog, ekonomskog, klijentelističkog… ali niko ozbiljan je neće osporiti. Pravo je pitanje šta ćemo mi sa tom istinom? Ili korak dalje, zašto nedovoljno ili gotovo ništa ne preduzimamo u vezi sa njenim neprijatnim sadržajem? Dio odgovora leži u činjenici da onaj segment zajednice koji je zadovoljan svojim „dijelom kolača“ to vidi kao neminovnost i kao jedini mogući model funkcionisanja društva. To su ljudi koji razumiju da stanje nije dobro, ali koji imaju čitav arsenal izgovora i opravdanja – od toga da nigdje nije drugačije i da to tako mora, pa sve do čuvene rečenice „čuvaj taj posao“.

Drugi, uvjeren sam mnogo veći dio zajednice postojeće stanje doživljava kao tjeskobnu nepravdu i pravo je pitanje zašto ta većina ne uspijeva, odnosno ne čini dovoljno da promijeni svoj veoma nepovoljan položaj.

Nažalost, mi kao zajednica nismo pokazali sposobnost da izgradimo intelektualno jezgro ili elitu koja bi odlučno ukazivala na ove anomalije i nudila modele borbe, koja bi davalo putokaze kuda se trebamo kretati. Bez tih putokaza svako društvo luta, mi nismo izuzetak.

Bez hrabrosti, znanja i strategije koji bi neki nazvali i vizijom ništa se nikad i nigdje ne mijenja. Promjena se događa kada čovjek zna da nema drugog puta do borbe za promjenu statusa quo. Koliko god to moglo zazvučati cinično, očito značajan broj ljudi misli da imaju još što izgubiti iako je suštinski, po mom dubokom uvjerenju, taj prag davno pređen.


MONITOR: Koliko je iznenađenje to što iz takvog društa želi da pobjegne 70 odsto mladih?

PERIĆ: Na činjenicu da se Crna Gora zaokružuje kao zajednica kojom dominiraju nepravda i nefunkcionalnost dominantno mlada populacija reaguje njenim napuštanjem – sada i doslovno. Za posebnu brigu je činjenica da se struktura onih koji odlaze značajno izmijenila – došao je red na  ljekare, inžinjere, mlade preduzetnike… I sve one koji su nam najpotrebniji. To je kadar koji bismo čak morali i da uvozimo kada bismo nekim čarobnim štapićem riješili sve ekonomske probleme.

Kada je čovjek sveden na ime na listi sigurnih partijskih glasova, tada oni koji smatraju da su iznad toga imaju potrebu da napuste taj spisak – a to često znači i zemlju. Vladajuće strukture tako odbacuju ljude za koje procjenjuju da ih ne mogu kontrolisati – kod kojih proizvode reakciju koja se okončava napuštanjem zemlje.

Ova situacija dugoročno pomaže vlasti, jer oni koji sada odlaze su uglavnom kritički orijentisani prema njenim ,,dometima”. Ne treba ispustiti iz vida da ljudi ne napuštaju zemlju samo zbog veće plate. Prirodna je potreba da se čovjek ,,izmjeri” koliko vrijedi – u nauci, kulturi, u privredi – a to mu ovaj sistem u kontinuitetu ne dozvoljava.

Dakle, dugoročno po vlast – iseljavanje je sjajan trend, a za Crnu Goru veoma loš. Tako ulazimo u zonu da se interes vlasti i države na vrlo jasan način razdvajaju. Ukoliko se nešto ne promijeni –  ili vlast ili trendovi, naša država će se naći u ozbiljnom problemu koji bi mogao ugroziti ne samo njenu održivost, već i opstanak.


MONITOR: Kako ocjenjujete pregovore vlasti i opozicije oko izbora koji su planirani za narednu godinu, da li su mogući ,,fer i pošteni izbori” u ovakvoj društveno-političkoj klimi?

PERIĆ:Ono što smo do sada vidjeli u radu skupštinskog odbora meni ne uliva ni minimum povjerenja da ćemo imati aktivniju poziciju za promjene. Vrijeme se troši i suštinski se, svjesno ili ne, vladajućoj strukturi zaista olakšava posao. Volio bih da me vrijeme demantuje.

Vlast koja je bila u ozbiljnom problemu na početku godine sada se savim konsolidovala i čak nameće vremenski okvir političkih dešavanja koji njoj odgovora. Posljedica političke neinventivnosti, ne samo odsustva koordinacije – već i bilo kakve saradnje, sa dominatnim naporom da se neko profiliše u najjači subjekat unutar opozicije se sada plaća pozicijom koja ne obećava uspjeh.

Ako bi na sceni onog dijela političke javnosti koji se predstavlja alternativom, bilo koordinacije, strategije i inovativnosti, trenutna situcija bi se u par mjeseci mogla promijeniti i u prvi plan izbaciti sve slabosti vladajućih struktura – koje bi, uprkos sadašnjem rasporedu snaga, mogle biti na ivici poraza. Nažalost, nisam optimista u pogledu koordinisanog djelovanja opozicije i to nas dovodi u pat poziciju u kojoj se smjenjuju najjače strukture u opoziciji, ali ne i vlast. Kada bi značajan dio opozicije pokazao maštovitost i entuzijazam koji ima u međusobnim obračunima i tu energiju usmjerio ka vlasti, promjene bi mogle doći u iznenađujuće kratkom roku.

Politički sistem u Crnoj Gori je kreiran tako da ljude koji odlučuju ne motiviše na akciju već ih uljuljkava u neku vrstu prividne sigurnosti.  Nikako ne stavljam znak jednakosti niti dijelim odgovornost za posljedice na oba pola političkog spektra, ali kao što veća davanja i visoke plate funkcionerima vlasti nisu sistem napravili efikasnijim, tako ni značajne državne dotacije partijama nisu dale za rezultat promjenu vlasti. Ovo su provjerljive činjenice.

Opozicija koja ne umije, ne može ili neće da iskoristi sve afere da bi poentirala, ili koja je, da pođem i korak dalje, spremna da za izostanak  promjena optuži građane – ne može do pobjede. Ako se ovaj pristup preokrene – sve je moguće, ali sa postojećim okvirom, ovo nije sistem koji može da ,,izbaci” domet bilo koje ozbiljnije promjene, pa ni one koja bi značila smjenu vlasti.


MONITOR: Građanski protesti su pred gašenjem, a najavljeni su opozicioni. Koliko je taj vid pritiska na ovakvu vlast djelotvoran?

PERIĆ:Protesti su ne samo legitiman već i u najrazvijenijim demokratijama poželjan mehanizam iskazivanja nezadovoljstva građanina. To je prirodna reakcija na nefunkcionalnost i nepravdu sistema.

Građani Crne Gore su pokazali da su spremni za proteste. Međutim, problem nastaje kada treba osmisliti strategiju, napraviti organizaciju i promovisati ideju koja bi jednako motivisala i integrisala građane.  Na sve je to nužno dodati spremnost da se bude istrajan i nepokolebljiv.

Ne zaboravimo da su Volter i Ruso na filozofskoj ravni pripremili teren za, po mom razumijevanju, najveću suštinsku  promjenu koju je svijet do tada vidio: Francusku buržoasku revoluciju. Dakle, događaj koji omeđava civilizaciju je pripremljen na filozofskoj ravni.

Nasuprot tome, naša inteligencija ne želi da uzme ulogu koja joj pripada – da daje snažne impulse promjenama. Razlog tome je nespremnost da se preuzme odgovornost za posljedice svog djelovanja, ali jednako tako i strah od gubitka kakve-takve sigurnosti i udobnosti. Na taj način ona je sebe većinski deklarisala za neodgovornu i ne baš hrabru.

MONITOR: Jedan ste od rijetkih koji je iz principijelnih razloga napustio Skupštinu. Kako komentarišete grčevitu borbu političara iz vlasti i opozicije, direktora, sudija, tužilaca da po svaku cijenu ostanu na funkcijama iako iza njih često, najblaže rečeno, ne stoje nikakvi rezultati?

PERIĆ: Svako treba da živi u skladu sa svojim uvjerenjima. Problemi po zajednicu nastaju onda kada ljudi na pozicijama koje uključuju podnošenje odgovornosti to ne čine. Kada se prihvatite posla sudije, ministra, direktora javnog preduzeća… i kada vaše odluke mogu uzrokovati velike, a nekad čak i nenadoknadive štete – od vas se očekuje da podnosite odgovornost, a da – ako kršite zakon – i odgovarate pred sudom. Ovo su postulati funkcionalnog društva.

Kod nas do visokih upravljačkih pozicija po pravilu ne dolaze ljudi zbog vizije koju imaju već zbog broja glasova koje menadžerišu između dva izborna ciklusa. Oni i ne razmišljaju o tome da podnesu bilo kakvu odgovornost u bilo kakvoj situaciji. Umjesto toga većinu svojih ,,napora” usmjeravaju ka partijskom radu i rješavanju nekog ličnog interesa – od obezbjeđivanja dodatnih primanja i sinekura za sebe i članove svoje porodice i prijatelja – pa sve do uvećavanja stambenog prostora na teret  građana. U tim okolnostima nije ni realno očekivati razvijanje koncepta odgovornosti.

Čak i kada neko pokaže odvažnost i podnese odgovornost, po pravilu se stavlja u koš ,,sumnjivog lica” – zbog kojih je to motiva učinila ili učinio.  Tako se perfidno  afirmiše stigmatizacija procesa podnošenja odgovornost. Odgovornost za ovo imaju oba pola crnogorskog društva – i onaj u vlasti i onaj blizak alternativi.

MONITOR:Pored dugotrajne političke i svake druge krize, građane kao da je zahvatila apatija, svjest o besperktivnosti. Vidite li neki izlaz iz te pomirenosti sa mišlju da u dogledno vrijeme teško može biti bolje?

PERIĆ:Uvijek postoji izlaz. Sama činjenica da se ujutro probudite i možete započeti novi dan je veličanstvena jer znači da imate mnogo mogućnosti pred sobom.

Mi kao zajednica bismo trebali da afrimišemo rješenja i da insistiramo na njima. Nije dovoljno biti protiv nečega. Ako je to jedina strategija, doseg je ograničen. On ima određenu snagu, ali nikad dovoljnu za promjenu. I to ne samo ovdje – nego bilo gdje. Ako želite do pobjede,  morate saopštiti zašto   tražiti podršku, okupljati ljude na vrijednostima koje dijelite, raditi na sebi i razvijati potencijale svakog pojedinca – a time i zajednice.

Pred nama je duga borba za normalan život i održivu zajednicu, ona traži ljude od vizije spremne za bitku koja njima neće donijeti nikakvu opipljivu korist, već izvjesno veliku žrtvu. Zajednica koja ima takve pojedince traje – sve ostale prije ili kasnije propadaju.

 Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

Dr Đorđe Čekrlija, profesor Filozofskog fakulteta u Banja Luci: U BiH postoje samo dominantno ljevoruki političari

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaki napredak u Bosni i Hercegovini je mikroskopski ukoliko nema opšteg sistematskog angažovanja koje je pokrenuto od strane države i njenih institucija (bez obzira kojeg nivoa vlasti), i kao takav niti će biti primjetan, niti će nešto značiti

 

MONITOR: I ove godine proslavljen je Dan Republike Srpske 9. januar. To je naišlo na brojna negativna reagovanja. Treba Ii RS da proslavlja taj dan? 

ČEKRLIJA: Iako se ovo pitanje predstavlja kao fundamentalno pitanje nakon svake Nove godine, meni se čini da je mnogo važnije koliko penzionera i djece gladuje tog istog dana. I na dan potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, i na dan prvog zasjedanja ZAVNOBIHA.

MONITOR: Visoki predstavnik Valetnin Incko u svom reagovanju kazao je da Republika Srpska nije država, kao što tvrdi član Predsjedništva Dodik, jer entiteti nisu države i da će o netačnim tvrdnjama o državnosti RS izvijestiti Vijeće sigurnosti UN.

ČEKRLIJA: Bez obzira na to što je svima sve jasno, isprazne polemike oko toga se i dalje vode. Ovo je jedna od takvih polemika koje služe samo da bi skrenule pažnju od stvarnih problema sa kojima se u Bosni i Hercegovini susrećemo. Što se konkretnog odgovora tiče, dovoljno je da svaki političar ili građanin pogleda šta piše na pasošu koji ima. Direktniji i jasniji odgovor od toga ne postoji.

MONITOR: I dalje se najavljuje otcjepljenje RS. Može li se to dogoditi?

ČEKRLIJA:Pitanje otcjepljenja RS na prvi pogled zvuči kao užasna opasnost u svim mogućim scenarijima. Međutim, ukoliko se pogleda unazad onda se stvari vide sasvim drugačije. Potenciranje otcjepljenja RS je prvo služilo kao krajnja odbrana koja se može angažovati kada situacija bude apsolutno neprihvatljiva. Zatim je nakon nekog vremena otcjepljenje postalo prijetnja ukoliko se budu osujećivao razvoj i napredak RS. Konačno otcjepljenje je danas u rukama političara postalo oruđe za svakodnevni politički rad. Meni se čini da je sam koncept otcjepljenja time izgubio svoju moć nad građanima i da u tu priču iskreno vjeruju oni koji bi vjerovali i u sve drugo što vođe kažu.

MONITOR: Kakva  je trenutno politička situacija u BiH? 

ČEKRLIJA: Politička situacija u Bosni i Hercegovini se već godinama čini istom. Problemi zasnovani na etničkim ideologijama dominiraju u političkom i društvenom životu i održavaju socijalnu situaciju gotovo nepromijenjeno nestabilnom. Istovremeno takva situacija onemogućava pozitivne promjene na ekonomskom i privrednom planu. A to dalje onemogućava većinu ostalih mogućih napredovanja. Svi indikatori stanja u ekonomiji i privredi u državi su negativni. Uz nepostojanje jasnog plana za unapređenje i odliv stanovništva jasno je da je situacija loša. A pri tome nismo ni pomenuli kriminal, korupciju, zdravstvo, školstvo…

Konačan ishod u smislu uticaja opšteg političkog stanja u zemlji na građane se najbolje vidi iz brojnih socio-psiholoških istraživanja koja se sprovode u Bosni i Hercegovini. Rezultati jasno pokazuju vrlo nisko zadovoljstvo životom građana BiH, relativno visok stepen zabrinutosti za budućnost i perspektivnost.

MONITOR: Postoje li u BiH ozbiljnija ljevica i ozbiljnija građanska partija?

ČEKRLIJA: U Bosni i Hercegovini postoje samo političari koji su dominantno ljevoruki. Kako sada stvari stoje, na ljevicu, pa čak i ozbiljnu građansku partiju ćemo još dosta čekati.

MONITOR: Često se može čuti da je strah ušao u sve pore društva i da je Bosna i Hercegovina zemlja straha?

ČEKRLIJA:Pored bazične nesigurnosti koja opstaje zahvaljujući održavanju međuetničke tenzije, i nesigurnosti koja je posljedica loše ekonomske situacije u BIH postoji i strah vezan za eskalaciju kriminala u različitim oblicima. Tome dodatno doprinosi nepovjerenje u institucije koje bi građanima trebale garantovati sigurnost. Bolni primjeri Mahira Rakovca, Dženana Memića i Davida Dragičevića omogućili su direktan uvid u ovaj problem. Građani u susretu sa ovakvom svakodnevicom opravdano zaključuju da je BiH zemlja straha. Međutim, čini se da najviše treba da brine odsustvo želje političara i institucija da se na tom planu nešto pozitivno uradi. Mislim da sticanje takvog uvida najviše doprinosi opstanku straha kod građana.

MONITOR: Šta se u ovoj godini u BiH može očekivati na političkom planu?

ČEKRLIJA:Svaki napredak u Bosni i Hercegovini je mikroskopski ukoliko nema opšteg sistematskog angažovanja koje je pokrenuto od strane države i njenih institucija (bez obzira kojeg nivoa vlasti), i kao takav niti će biti primjetan, niti će nešto značiti. Na osnovu najvećeg broja različitih pokazatelja stanja u zemlji ne mogu reći da očekujem nikakvu posebnu promjenu političke situacije. Mislim da i kad jednom dođe do određenih značajnijih promjena, one će biti pokrenute od strane građana, a ne političara u Bosni i Hercegovini.

MONITOR: Edin Pobrić, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, nedavno je izjavio da u BiH pored hrvatskog i srpskog, vlada i bošnjački nacionalizam – uobličen kroz neke institucije, novine, portale…

ČEKRLIJA:Profesor Pobrić je samo konstatovao jednu činjenicu iz društvenog života Bosne i Hercegovine. Bošnjački nacionalizam postoji kao i srpski i hrvatski. Jedina razlika je u tome što je bošnjački nacionalizam nominalno vezan za Bosnu i Hercegovinu, dok su srpski i hrvatski vezani za njihove matične države. U svim ostalim karakteristikama je negativan kao i bilo koji drugi nacionalizam.

MONITOR: Koliko je kleronacionalizam raširen u bh društvu?

ČEKRLIJA:Kleronacionalizam kao naučni konstrukt u psihologiji predstavlja spoj izražene etničke vezanosti; distanciranja u odnosu na druge etničke grupe; i poslušničke religioznosti. Istraživanja ovih aspekata u BiH jasno pokazuju da je kleronacionalizam prilično rasprostranjen. Većina rezultata koji se odnose na mlade pokazuje izraženu vezanost za vlastitu etničku grupu, kao i izražene među-etničke  distance. Takvi rezultati ne čude imajući u vidu da se pripadnost vlastitoj etničkoj grupi i vjeri danas instalira kao osnovna odrednica ličnog identiteta. Naglašavanje ovih aspekata kroz permanentno nametanje odnosa Mi i Oni (Naši i Tuđi) plodno je tlo za dalji razvoj kleronacionalizma.

MONITOR: Hoće li se izborom Zorana Milanovića promijeniti politika Hrvatske prema BiH? 

ČEKRLIJA:Mislim da na to pitanje čak ni on sam ne može dati odgovor. Gledajući u širem smislu, svaki predsjednik Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine koji želi unaprijediti odnose sa komšijama i susjedima se mora boriti na dva fronta; na jednom se sa predsjednikom susjedne države zajedno boriti za razvoj i unapređenje odnosa, a na drugom protiv reakcionih snaga u vlastitoj državi (ili vlastitom etničkom korpusu) kojima to ne odgovara. Na osnovu pred i izbornih rezultata čini se da je novi predsjednik sposoban funkcionisati simultano na oba plana.

Logično je prije svega očekivati da će Zoran Milanović djelovati tako da iz odnosa sa Bosnom i Hercegovinom izvuče maksimum dobiti za Hrvatsku. Moje je mišljenje da u ovom momentu to može ostvariti tretirajući Bosnu i Hercegovinu kao dobrog partnera iz susjedstva i volio bih da taj scenario i zaživi.

 

Trajni podanički mentalitet

MONITOR: Posljednjih decenija, kažu analitičari, u Bosni i Hercegovini, ali i zemljama regiona, građani najčešće na izborima za svoje predstavnike biraju autoritativne lidere, pa umjesto vladavine institucija i zakona o svemu odlučuju političke ličnosti.

ČEKRLIJA: Nakon vjekova uslovljavanja ostvarenih kroz tuđinsku vlast i permanentno nesigurnu egzistencijalnu kod naroda Bosne i Hercegovine je razvijena sklonost ka potrebi da budu zaštićeni, oslobođeni, vođeni. Najvećim dijelom su kroz istoriju liderske figure formirane kroz borbe i sukobe. Drugim riječima i arhetipski lider na našim područjima je neko ko će obezbjeđivati sigurnost i smanjivati strah a ne voditi u dalji napredak ili ostvarenje većeg zadvoljstva životom. Nažalost, izgleda kao da smo stekli trajni podanički mentalitet, jer nismo imali dovoljno vremena da razvijemo napredniji oblik.

Tome slobodno možemo dodati i činjenicu da su današnji lideri u Bosni i Hercegovini toga savršeno svjesni i da to koriste u ogromnoj mjeri. Četvrt vijeka nakon rata postoji isti bazični osjećaj nesigurnosti i zabrinutosti za egzistenciju koji su zasnovani na lošim etničkom međuodnosima. Čime se god takvo stanje podupire, i koliko god to moglo biti samo krajnje nepošteno političko sredstvo, održavanje osjećaja bazične nesigurnosti produžava mogućnost opstanka autoritarnih političara.

I na kraju ne mogu da ne dodam da stepen intelektualne otvorenosti i obrazovanje takođe igraju ogromnu ulogu u formiranju, odnosno razbijanju sklonosti ka autoritarnim političarima. Ukoliko ste stvarno upoznati sa tim šta znači autoritarni političar (u narodu nerijetko poznat i kao diktator) i ko sve spada u ovu grupi, onda bi trebalo da je nemoguće da takvog birate, koliko god pripadao vašoj etničkoj grupi. S obzirom na to da ih mi na ovim prostorima stalno iznova biramo samo zato što su naši, to pokazuje da imamo ogroman problem, ili sa strahom ili sa kognitivnim funkcionisanjem.

 

Politički preletači

MONITOR: Da li, kako tvrde bh mediji, napuštanje političkih partija pojedinaca ili grupa, koji zadržavaju poslaničke ili odborničke mandate, poprima zabrinjavajući obim?

ČEKRLIJA:Zabrinjavajuće razmjere pojava “političkih preletača”, kako se danas nazivaju političari koji mijenjaju stranke, su već odavno dostignute. Danas je to pojava koja predstavlja sasvim legitimno sredstvo u političkom i društvenom djelovanju. U zakonu ne postoje stavke koje tretiraju ovaj problem tako da je iz tog ugla sasvim legalno prodavati i kupovati stranačku pripadnost ili riječnikom političih elita “trgovati papcima”. S druge strane, pitanje moralnosti postupaka pojedinca ili grupe se u Bosni i Hercegovini uopšte gledajući prestalo postavljati za bilo šta, kako na ličnom, tako i na opštem planu. Primarni cilj je ostvarenje kvazi-političkih i ličnih interesa, a sve ostalo se prilagođava tome, čak i osnovna moralna načela. U vezi moralnosti u Bosni i Hercegovini kvalitetni su samo još vicevi, koji opet nastaju da bi lakše podnosili opšte nezadovoljstvo i nemoć.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Teže je nego devedesetih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne znam da li će SPC i DPS napraviti komrpomis. Ne znam ni da li je kompromis dobar. Znam samo da je Crna Gora propustila šansu da bude građanska, demokratska, razvijena država

 

MONITOR:  Otkako se  u zemlji priča o Zakonu o vjerskim zajednicama, kao da je sve drugo stalo. Kako vidite ovu situaciju ?

KOVAČEVIĆ: Ne mogu da sagledam situaciju u cjelini  ali percipiram  vanjsku utišanost  i unutrašnju uznemirenost. Možda ovom utisku doprinosi  i život u Kotoru koji me nakon kratkog izbivanja ( novogodišnji praznici ) sačekao  sablasno pust i miran. Tog dana kada sam se vratila,  na Trgu od oružja  ispred stuba srama,  neosvijetljena   ogromna jelka,kolona  ljudi u tamnom sa upaljenim svijećama. Hodaju u tišini, nose djecu, beba u kolicima…nema kraja. Kao da sam neprikladna uletjela u  scenu filma  iz srednjevjekovnog života. Ostala sam bez daha a u mislima vraćena na  sjednicu Parlamenta na kojem je izglasan zakon , nezakonito uhapšen  čitav poslanički klub,pokazana  arogancija  jednoumnika  I predaja moći opozicije  u ruke predstavnicima crkve, suspendovana politika.  Vidim posledicu I razumijem.  U nizu dešavanja koje nam godinama priređuje vladajuća elita utišani su ljudi,učeni godinama da svojim ušima ne vjeruju, da svojim očima dobro ne vide,kakvo crno kritičko mišljenje, adaptirani na nepravdu i laž, bez nade  uhvatili su se onog koji godinama stvara povjerenje  I  iracionalnog,  “odbranu” svetog, zaštićeni  moćnom institucijom.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja Roditelji: Vršnjačko nasilje je slika našeg društva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Djeca uče od nas, mi smo im primjeri u svemu,  mi smo jedini odgovorni za njihovo ponašanje. Uzaludna je sva priča o tome da nešto treba da se radi ovako ili onako ako im mi svakodnevno pokazujemo svojim ponašanjem suprotno

 

MONITOR: Krajem prošle godine u Podgorici je predstavljen Nacionalni plan za djelovanje protiv vršnjačkog nasilja. Šta je njime predviđeno?

MIHAILOVIĆ: Nacionalni akcioni plan I sve ono što je njime predviđeno i na čemu se već radi rezultat je rada i zalaganja velikog broja organizacija, institucija i ustanova posljednjih godinu i sa kojima sarađujemo kroz projekat Koalicija protiv vršnjačkog nasilja u crnogorskim školamai da pokušamo da unaprijedimo postojeći ambijent kako bi djeca u Crnoj Gori bila bolje zaštićena od vršnjačkog nasilja. Da, potpuno smo svjesni da ga nikada nećemo ni mi u Crnoj Gori ni bilo ko u potpunosti iskorijeniti, ali je stanje bilo takvo da je zabrinjavalo koliko se nije reagovalo na nasilje, koliko se nije prepoznavalo i koliko je propusta bilo u postupanju. Na prevenciji se ipak radilo, ali je i taj dio morao da pretrpi određena unaprjeđenja. Dakle, Nacionalnim akcionim planom je definisan niz koraka na svim nivoima – od promjene zakona u dijelu odgovornosti svih, i obavezno roditelja, promjene upustva, odnosno smjernica po kojima se mora postupati i obavezivanja svih u školama da ga primjenjuju (do sada je često bilo mrtvo slovo na papiru), uvođenja evidencije o slučajevima vršnjačkog nasilja koja do sada nije postojala, uspostavljanje tijela koje će pratiti stanje iprimjenu svega usvojenog … Takođe, prepoznalo se da bi bilo potrebno mijenjati zakon u dijelu koji se odnosi na PP službe, odnosno da se omogući da iškole sa manjim brojem učenika imaju psihologe i ako treba pedagoge. Uz sve to, predloženo je, ina tome će se insistirati, da centri za socijalni rad budu partneri u posebno izazovnim slučajevima kada roditelji nijesu zainteresovani da sarađuju i da centri pomažu školama, ali im podrška moraju biti i domovi zdravlja koji moraju početi da obezbjeđuju tretmane i podršku porodicama čija su djeca i žrtve ,ali i počinioci nasilja.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo