INTERVJU
ASIM MUJKIĆ, PROFESOR FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU: Borba državotvornih frakcija unutar nacija

Prava politička borba u BiH ne vodi se između Srba, Hrvata i Bošnjaka, kako se obično u medijima prikazuje, već isključivo unutar Srba, Hrvata i Bošnjaka između državotvornih frakcija koje se bore za vodeću poziciju . To je više neki postmoderni milet sistem nego parlamentarna demokratija
MONITOR: Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik izjavio je prije nekoliko dana da BiH nema budućnost, i da je nezabilježeno u svijetu da jedna zemlja godinu dana nakon izbora nema formiranu vlast. Kako to komentarišete?
MUJKIĆ: Iza ovih njegovih riječi krije se stara nacionalistička strategija da se sistematskim blokiranjem rada institucija proizvede takvo stanje na koje će se poslije prstom ukazati kao objektivno i zaključiti kako je ta država po sebi nemoguća. To mogu da razumijem, odnosno od njega se ništa drugo osim destrukcije i ne može očekivati.Ono što je meni neshvatljivo je da izabrani legitimni predstavnici u zakonodavnoj vlasti, koja je vrhovna vlast u jednoj demokratskoj zemlji, već godinu i po dana, izuzev časnih izuzetaka, sjede i ne rade ništa, za što primaju visoke plate.
MONITOR: Analitičari ističu da se vodeća nacionalna partija Bošnjaka Stranka demokratske akcije samo nominalno zalaže da napredak države Bosne i Hercegovine, dok vodeće partije bosanskih Srba i bosanskih Hrvata – Savez nezavisnih socijaldemokrata i Hrvatska demokratskazajednica BiH – otvoreno zagovaraju etničku podjelu među građanima i slabljenje državnih institucija.
MUJKIĆ: To SDA-ovo zalaganje za građansku državu i multietničnost vrlo se lako može raskrinkati kada se analizira stanje u onim dijelovima BiH gdje je ona tradicionalno na vlasti. Taj dio BiH je dubinski nacionaliziran, što znači da su svi ključni resursi u rukama ove državotvorne stranke.
MONITOR: Jesu li u pravu analitičari koji ocjenjuju da je u BiH sve manje demokratije, a sve više partija, korupcije i autokratije?
MUJKIĆ: Ako je građanin BiH, a jeste, relevantan jedino kao pripadnik ovog ili onog konstitutivnog naroda, onda se demokratija reducira samo na uska rukovodstva partija koje artikuliraju šta interesi tog naroda jesu. Takva koncentracija moći pogoduje autokratskoj političkoj kulturi i korupciji, antidemokratskoj fuziji zakonodavne, izvršne i sudske vlasti čiji nosioci postaju samo izvršioci dogovora svojih lidera koji se postižu izvan institucija.
MONITOR: Nedavno ste rekli da se spektar aktuelnih političkih partija u BiH uglavnom može opisati kao pedeset nijansi sive. Šta to znači?
MUJKIĆ: To znači da je etnopolitičko naciotvorstvo, državotvorstvo ključna gravitaciona tačka bosansko-hercegovačke politike oko koje kao planeti i njihovi sateliti kruže politički subjekti. Ne postoji nijedno drugo gravitaciono polje koje bi dalo kontratežu i omogućilo da se uspostavi uobičajeni moderni politički spektar koji ide od desnice, preko centra k ljevici. U borbi za vodeće mjesto odlučuju nijanse, odnosno to ko će uspješnije zastrašiti svoje biračko tijelo, ko će im efektnije zaprijetiti nestankom, ko će uspješnije ogaditi one mrske druge koji stalno vrebaju. Prava politička borba u BiH nikada se ne vodi između Srba, Hrvata i Bošnjaka, kako se obično u medijima prikazuje, već isključivo unutar Srba, Hrvata i Bošnjaka između državotvornih frakcija koje se bore za vodeću poziciju.To je više neki postmoderni milet sistem nego što je parlamentarna demokratija.
MONITOR: Postoji li u BiH opozicija koja brine o interesima građana?
MUJKIĆ: Nešto od tog potencijala ima Naša stranka. Ona najpribližnije otjelovljuje ideju građanstva. I od SDP-a bi se, pod uslovom njegovog dubinskog prestrukturiranja i ideološke kristalizacije, dalo nešto napraviti u tom pravcu. Ali, ključna riječ je ono bosanskohercegovačka u vašem pitanju. Premda postoje neki iskorak u tom pravcu, mi još nemamo bosanskohercegovačku opoziciju u punom, osobito geografskom smislu te riječi.
MONITOR: Visoki predstavnik u BiH Valentin Incko govorio je prošlonedjeljnog četvrtka u Vašingtonu o stalnom osporavanju temelja Dejtonskog mirovnog sporazuma, nesprovođenju niza sudskih odluka koje dugo čekaju na izvršenje, retorici podjela pojedinih zvaničnika, generalnoj paralizi političkih procesa u zemlji…
MUJKIĆ: Sve to bih i ja kao i većina građana BiH mogao da kažem kada bih imao prilike da kažem u nekom Washingtonu, ali Inzko nije građanin koji ima pravo da se žali, da prigovara, već je Visoki predstavnik koji prema Dejtonskom mirovnom sporazumu zamjenjuje fundamentalni konsenzus građana koji treba da počiva u temeljima političke zajednice i takvo njegovo govorenje je neodgovorno i nedostojno te pozicije za koju prima platu. Po Dejtonskom sporazumu međunarodna zajednica je kroz instituciju Visokog predstavnika sastavna i nezaobilazna komponenta političkog funkcioniranja unutar te države, pa svako nedjelovanje je dio problema i predstavlja opstrukciju funkcioniranju države. Oni nemaju mandat da se ponašaju kao neutralni promatrači koji nešto iz prikrajka prigovaraju i broje koliko je puta neko nešto izjavio, već da aktivno, da citiram Dejtonski sporazum, doprinose izgradnji održive demokratije.
MONITOR: Kako nacionalističkim elitama uspijeva da tako dugo ogroman dio stanovništva drže pod kontrolom i u stanju međusobne podijeljenosti i suprotstavljenosti?
MUJKIĆ: Ono što se u proteklih 25 godina etnonacionalističke dominacije razvilo poseban je režim međuovisnosti između dominantne političke klase i klase suvišnih, nepotrebnih onih koji se, kako to Izetbegović opisuje, nisu snašli u tranziciji. Suvišnim, nepotrebnim, zamjenjivim načinili su ih rat, postratna tajkunska privatizacija, niski dohoci i nedostatak poslova, porast ličnog duga kao i tekući raspad i puzajuća privatizacija različitih javnih službi. Ova potklasa nije uvijek potpuno suvišna i nepotrebna režimu. Prvo, izvor je jeftinog rada, drugo, ona je izvor legitimacije moći, dakle, izvor jeftinih glasova, a kad zatreba i pas čuvar vladajuće elite. Upravo kako Nancy Isenberg kaže, ‘klasa i politika identiteta djeluju u tandemu’. E sad, problem je što je novca sve manje, a istovremeno sve više ljudi postaje suvišnim, zamjenjivim, te utoliko postaju sve većom opasnošću za režim.
Učestalost i intenzitet protesta se u međuvremenu povećavaju: JMBG protesti 2013, Februarski ustanak 2014, pokret solidarnosti za lica stradala u poplavama 2014, Pravda za Davida i Dženana i tako dalje. Svaki od ovih protesta ima jaku biopolitičku notu i svaki na ozbiljan način potkopava dominantnu ideološku koncepciju ‘naroda’ i proširuje koncepciju političkog. Jedan od načina na koji se režim nosi s tim suviškom ljudi je tekući egzodus stotina hiljada tih ljudi ne samo iz BiH već i iz susjedstva kao migrantskih radnika u Njemačkoj i na Zapadu. Migracija se, sa svoje strane, pokazuje uspješnim, ali privremenim sredstvom za nestajanje suvišnih ljudi i održavanje režima na vlasti.
MONITOR: Kakve su izgledi da se pojavi politička snaga koja će se tome uspješno suprotstaviti i od BiH stvoriti umjesto etničke građansku i demokratsku državu?
MUJKIĆ: Da bismo dali odgovor na to pitanje moramo promijeniti perspektivu. Ja predlažem onu klasnu. Klasno gledano, u BiH postoji vladajuća klasa političkih, ili još bolje, kako je to Rogers Brubaker formulirao, etnopolitičkih preduzetnika. To je više politička klasa u đilasovskom smislu koja je uspjela ovladati resursima što uz pomoć političkih mehanizama, što uz pomoć oružane pobune i ratnog profiterstva. Uprkos razlikama koje međusobno ispoljavaju, pa čak i konfliktima, ta klasa ima, i to na nivou cijele BiH, jedinstveni interes, a to je kontrola resursa i njihove distribucije, naravno svaka na svom dijelu BiH. U ostvarenju te hegemonije, za koju je potrebno stalna mobilizacija na nacionalnom osnovu, jedna frakcija rado pripomaže drugoj održavajući tako sistem podjela među stanovništvom ustanovljenim procedurama uključenja i isključenja, kontroliranju reakcija stanovništva uz pomoć ideoloških državnih aparata, ceremonijala i svetkovina i slično. Tako je klasna podjela ustvari majka svih drugih podjela. Prava opozicija onda treba da bude ona politička snaga koja će ovako antagonizirane bosanskohercegovačke mase objediniti oko svoga klasnog interesa u najširem smislu i kao takva konfrontirati se ovoj složnoj etnonacionalističkoj vladavini. To znači ona mora biti prekoetnička i prekoentitetska i mora biti u stanju da artikulira one društvene procese koji se u stvarnom životu događaju. Namjesto apstraktne državotvornosti, opozicija bi morala na sebe preuzeti konkretnu društvotvornost.
MONITOR: Kakvu budućnost predviđate BiH?
MUJKIĆ: Ne bih se usudio da išta predviđam. Mislim da je od osobitog značaja da BiH dospije pod kišobran najprije NATO integracija. To je prvi korak, jer nepostojanje sigurnosne garancije da na Bosnu i u njoj niko više neće potezati oružje produžuje vijek vladavini nacionalizma koja počiva na širenju straha od nestanka.
Zločinačka ideja
MONITOR: Šta mislite o ideji da treba omogućiti Hrvatima da imaju svoj entitet, da RS treba sama da odlučuje o svom statusu, a da se Bošnjaci organizuju u dijelu koji kontrolišu i to nazovu Bosnom?
MUJKIĆ: Mislim da je to nazadna, pa u mnogim dimenzijama i zločinačka ideja. Ona počiva na negiranju jedne elementarne, zdravorazumske činjenice da, kako je o tome pisala Hannah Arendt, ne možemo birati s kim ćemo na Zemlji i u društvu živjeti, da zatečeni društveni diverzitet moramo prihvatiti kao takav i iznalaziti modele življenja u pluralitetu. U tome se treba sastojati mudrost vođenja politike. Ratovi u bivšoj Jugoslaviji počivali su na idelogijama koje su insistirale na biranju s kime živjeti, pa su doveli do udruženih zločinačkih poduhvata. To za Hannah Arendt znači prerogativ genocida. Meni je mnogo bliža crnogorska ideja multietničke političke zajednice.
Etničko samočišćenje
MONITOR: BiH je jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi, koju je od 2013. do 2019. godine napustilo 530.000 stanovnika. Da li iko traži nečiju odgovornost za takvo stanje u zemlji?
MUJKIĆ: Naravno piše se i govori o tome, postavljaju se pitanja, ali odgovornost se prebacuje na one druge i tako ukrug. Tom broju od pola miliona treba da dodamo i preko milion građana koje je BiH izgubila tokom rata. Nije puno bolje ni u susjednim državama koje su ostvarile svoj nacionalistički san o etnički čistim prostorima, a koje nam nude kao rješenje za naše probleme.Taj proces sam nazvao posljednjom fazom etničkog čišćenja, etničko samočišćenje, čišćenje od svojih etničkih sunarodnjaka nakon što je čišćenje od onih drugih već postignuto i ono je krajnja mogućnost i istina nacionalizma kao samoubilačke zločinačke ideologije.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
INTERVJU
SINIŠA GAZIVODA, ČLAN TUŽILAČKOG SAVJETA I ADVOKAT: Mora se odustati od političke kontrole pravosuđa

Političkim elitama do sada je bio prioriet da kontrolišu pravosuđe i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlast treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima
MONITOR: U autorskom tekstu Pravosudna reforma u deset tačaka naveli ste ono što treba uraditi kako bi se Crna Gora nakon 20 godina pravosudne reforme bar približila nezavisnom i profesionalnom pravosuđu. Po vama, i dalje smo daleko od tog cilja jer nije bilo reformskog i odlučnog zahvata. Zašto ga nije bilo, već samo, kako ste rekli, kratkoročnih i prelaznih rješenja?
GAZIVODA: Kada obratimo naročitu pažnju na period od obnove nezavisnosti i početka puta ka učlanjenju u Evropsku uniju, vidjećemo da je jedan dio posla zaista urađen, naročito u dijelu harmonizacije zakonodavstva sa evropskim pravnim okvirom. Međutim, kada je došlo do toga da se moramo baviti prevođenjem tim odredbi sa papira u stvarnost, onda smo se zagubili u tim kratkoročnim i prelaznim rješenjima, odnosno pokušajem da glumimo reformu i to naravno nije dalo rezultate. Prema tome, probali smo sve samo nijesmo probali suštinsku reformu i ja sam, u tekstu koji ste pomenuli, nastojao da iz svoje vizure konkretizujem u deset tačaka što je to što treba uraditi. Važno je napomenuti da se u međuvremenu promijenio i kontekst, imamo jasnu poruku da bez rješavanja pitanja iz poglavlja 23 nećemo riješiti ni jedno drugo poglavlje.
MONITOR: Može li se taj reformski zahvat izvesti bez odgovornih i za to odlučnih političkih klasa, imajući u vidu da, između ostalog, na važna imenovanja zbog neuspjelih političkih dogovora čekamo godinama?
GAZIVODA: Ne može. Reformski zahvat se može izvesti samo ako to bude prioritet. Usudiću se da kažem, jer to mogu i da argumentujem, da je na temu pravosuđa političkim elitama do sada bio prioriet da ga kontrolišu i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlasti treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima. Takođe, treba se uzdržavati od populističkih mjera koje samo podižu očekivanja građana i nerijetko čak i ometaju pravosudne organe u poslu i fokusirati se na teške zadatke koji zahtijevaju ozbiljnu posvećenost. U tom kontekstu bih napomenuo da mi na današnji dan nemamo Strategiju reforme pravosuđa, odnosno da je posljednji strateški dokument iz ove oblasti istekao 2022. godine, a u međuvremenu nije ni napisan novi, a kamoli da se započelo sa njegovom realizacijom.
MONITOR: Tokom pregovora o formiranju nove vlade često se ističe da je neophodna stabilna vlada kako bi došlo do tih imenovanja. Zar ta imenovanja ne treba da budu pitanje konsenzusa?
GAZIVODA: Suština Ustavnih izmjena iz 2013. godine, koje su uvele da se sudije Ustavnog suda, članovi Sudskog savjeta i vrhovni državni tužilac biraju kvalifikovanom većinom, upravo je bila u tome da se širim konsenzusom dođe do najboljih kandidata. Poenta je bila da se spriječi mogućnost da parlamentarna većina sama bira podobne kandidate, te da opozicija učestvuje u procesu kako bi se osiguralo da izabrani kandidati imaju nesporan integritet i nesporne profesionalne kvalifikacije. U dosadašnjoj praksi taj cilj je izigravan pa se često umjesto dijaloga do izbora određenih lica dolazilo partijskom pogodbom. Tvrdnja da vladu treba da podržava najmanje 49 poslanika kako bi se došlo do imenovanja u pravosuđu, pokušaj je da se ustavne odredbe o kvalifikovanoj većini u potpunosti obesmisle. Ukoliko to bude pristup onda postoji velika opasnost da ove pozicije uđu u raspodjelu partijskog plijena između koalicionih partnera koji čine vlast i to bi bio nesumnjiv korak unazad u pravosudnoj reformi.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
NIJAZ SKENDERAGIĆ, LJEVIČAR IZ SARAJEVA: Populizam najgore vrste je u modi

Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima
MONITOR: Pred dvije godine ste odbili ponuđenu kandidaturu za gradonačelnika Sarajeva ispred SDP BiH, partije čiji ste osnivač i dužnosnik bili. Nedavno ste izjavili da više ne želite biti potpredsjednik Saveza antifašista i boraca NOR-a BiH. Djeluje da se još više distancirate od javnog života i angažmana. Koji su razlozi?
SKENDERAGIĆ: Ja volim biti timski igrač. Danas su na društveno-političkoj sceni uglavnom solisti koji misle o sebi u superlativima uz odsustvo bilo kakve vrste samokritike i kritike. Populizam najgore vrste je u modi. To ne vodi nigdje. Više nego ikad nedostaju lideri, vizionari kojima će borba za opće dobro biti ispred ličnih interesa, borbe za fotelje i lične koristi.
MONITOR: Često se referirate na vrijednosti NOB-a i socijalističke SFRJ pa i na ličnost Josipa Broza Tita, kao zanemarene i omalovažavane. Smatrate da sadašnji lideri istovremeno kritikuju i podražavaju Tita. Šta je zaostavština toga vremena i ideologije koju bi, i danas, trebalo uzimati u obzir u političkom i javnom životu?
SKENDERAGIĆ: Zaostavština NOB-a, socijalizma, ali i Josipa Broza Tita na ovim prostorima – pa i u samoj Bosnu i Hercegovinu je, uistinu, ogromna. Sve ove tekovine su uveliko utjecale na sva društva u republikama i na njihov preobražaj u moderna, s tim da bi tu fokus stavio na Bosnu i Hercegovinu, iz razloga što je ratom razorena republika tridesetak godina poslije bila domaćinom Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Taj samo jedan primjer – a ima ih mnogo više, uveliko govori sa kolikim entuzijazmom se radilo na obnovi zemlje i na njenoj pretvorbi iz ruralne i razrušene u modernu državu. Svakako kada govorimo o Jugoslaviji, NOB-u, socijalizmu nikada ne bih stavljao znak jednakosti kao što neki uporno stavljaju, između tih pojmova i Josipa Broza Tita. Tito je uistinu bio simbol tog vremena i generacije, ali nikako ne može biti samo on odgovoran za sve dobro ili loše u tom vremenu, a bilo je i jednog i drugog. NOB, socijalizam i Jugoslaviju su stvarali i oblikovali njeni narodi. Za njena civilizacijska dostignuća zaslužan je svaki borac koji je sa opancima i sa korom hljeba krenuo u antifašističku borbu i što je svrstao Jugoslaviju na pobjedničku stranu historije, ali i svaki profesor, direktor, radnik, doktor, seljak koji je dao svoj doprinos da Jugoslavija postane napredna i moderna država. Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima. Također, tu su brojni univerziteti, bolnice, ceste… sve su to vrijednosti koje treba njegovati i razvijati i u današnje vrijeme. Današnjim liderima nedostaje moralna i politička odgovornost koja je postojala u jugoslovenskom socijalizmu.
MONITOR: Vas smatraju pripadnikom liberalnog krila SKJ. Liberali s kraja 1960-tih u Srbiji su pod pritiskom odstupili sa vlasti (Nikezić, Perović, Tepavac) kao „anarho-liberali“ i „tehnokrate“ istovremeno, a nacional-liberali u SK Hrvatske (Dapčević-Kučar, Tripalo) smijenjeni su, uz odlazak još hiljada rukovodilaca u institucijama, SK i privredi. Da li je uopšte bilo moguće biti „liberalno krilo“ jedne komunističke partije, pa i SKJ?
SKENDERAGIĆ: Kao i svaka društvena pojava tako i komunizam kao ideologija ima svoj evolucijski tok. Smatram da su liberalne ideje bile plemenite i u interesu građana i Jugoslavije, ali mislim da nije bilo razumijevanja sa obje strane po tom pitanju. Možda su došle prerano, a možda smo i shvatili prekasno da nam je potrebna reforma, ali svakako mislim da jugoslovenski komunizam nije bio sovjetski model komunizma već autentični politički model koji je imao svoja dostignuća, ali i domete.
Komentari
INTERVJU
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nepodnošljiv nedostatak odgovornosti

Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava
MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?
RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.
Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.
MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?
RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.
Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.
MONITOR: Ko sve treba da snosi odgovornost zbog ovog slučaja?
RADULOVIĆ: Odgovornost postoji na strani gotovo svih institucija čiji rad je vezan za bezbjednost i pravosuđe. Na strani Uprave policije i ANB-a postoji odgovornost zbog toga što se ovakva kriminalna djelatnost vršila na takvoj loakciji. Prosto je nevjerovatno da strani državljani u centru grada, na 30 metara od Vrhovnog, Apelacionog i Višeg suda, u neposrednoj blizini državnog tužilaštva, Ustavnog suda, Skupštine, Vlade, Centralne banke, iznajme stan i više od mjesec dana vrše takve radove, odnosno prokopaju tunel do depoa Višeg suda u kome se nalaze ključni materijalni dokazi iz najvažnijih krivičnih predmeta. Da li možete zamisliti da se to desi u nekoj uređenoj državi i da ove službe, prvenstveno kontraobavještajna djelatnost, o tome nemaju pojma?
Takođe, postavlja se pitanje kako su strani državljani znali gdje se tačno nalazi prostorija do koje su prokopali tunel i kako su znali šta se u njoj nalazi. Šesnaest i po godina se bavim advokaturom i nebrojeno puta sam bio u zgradi Višeg suda, na brojnom suđenjima, ali je ne znam tačno gdje se taj depo nalazi i šta je u njemu. Niti me to zanima, niti ja to uopšte treba da znam. Sa druge strane, i prije i nakon ovog događaja, danima slušamo gdje je ta prostorija i šta se u njoj nalazi, kako je obezbijeđena i slično. Bez tih informacija izvršioci nijesu mogli izvesti ovu akciju, a te informacije su saznali zahvaljući slučajnim ili namjernim propustima rukovodstva Višeg suda. Namjerni propusti bili bi osnov za krivičnu odgovornost, a slučajni za objektivnu. U svakom slučaju, odgovornost postoji, ali je izostala kao što izostaje godinama. Osim toga, izjave i ponašanje predsjednika suda, kao i premijera i predstavnika izvršne vlasti nakon ovog događaja predstavljali su ozbiljno ometanje i ugrožavanje istrage, što je dodatan razlog za odgovornost. Na kraju, izvršna vlast, kako aktuelna tako i one prethodne, odgovorne su za ambijent i loše uslove u kojima pravosuđe radi.
MONITOR: Skupština je u blokadi već šest mjeseci, vlada je u tehničkom mandatu, još se čekaju izbori u pravosuđu. Kakve to sve posljedice ostavlja na društvo?
RADULOVIĆ: Skupština je u blokadi šest mjeseci, ali i kada nije bila u blokadi ona nije vršila svoje nadležnosti. Podsjetiću da mi već četiri godine nemamo VDT-a u punom mandatu, a već pet godina nemamo sve članove Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika. Kada se prisjetimo kako je tekao postupak izbora sudija Ustavnog suda i kako je ta institucija bila jedno vrijeme u blokadi, onda je jasno da živimo u partitokratskom društvu u kome je sve podređeno interesima poličkih partija i njihovih lidera, političkoj trgovini i korupciji koja je odavno dominantan model ponašanja političara. Posljedice takvog sistema mi živimo decenijama i one će biti sve teže i ozbiljnije ako izbori u pravosuđu ne dovedu do toga da pravosuđem upravljaju profesionalci sa integritetom. Do tada ćemo imati nasljeđe koje nam je ostavila Vesna Medenica i njene kolege i prijatelji, koji su istovremeno i zajedno sa njom upravljali crnogorskim pravosuđem.
MONITOR: Specijalno tužilaštvo otvorilo je više važnih procesa protiv visokih funkcionera pravosuđa. Ipak, može li današnje pravosuđe te postupke dovesti do kraja na adekvatan način?
RADULOVIĆ: Ja vjerujem da može ako se suzbije uticaj onih aktera koji su bili dominantni u pravosuđu u vrijeme vladavine Vesne Medenice, od kojih su brojni i danas akteri najznačajnih postupaka koji se vode pred crnogorskim sudovima, uključujući i postupak protiv nje. Sve dok su su takvi kadrovi uključeni u te postupke i dok i dalje koriste ranije koruptivne šeme i veze, postoji ozbiljan rizik da se i ti postupci završe neslavno poput, na primjer, postupaka protiv Svetozara i Miloša Marovića i ostalih pripadnika budvanske kriminalne grupe.
Mnogo je aktera iz tih postupaka koji su i danas akteri u aktuelnim postupcima, umjesto da Medenici prave društvo na optuženičkoj klupi i da im profesionalno pravosuđe obezbijedi pravo na pravično suđenje koje su oni uskratili mnogima.
MONITOR: U kakvom je stanju danas pravosuđe, i šta je osim izbora nedostajućih funkcija neophodno preduzeti?
RADULOVIĆ: Osim izbora u pravosuđu na način koji bi na ključnim pozicijama doveo profesionalce sa integritetom, neophodno je uspostaviti sistem odgovornosti u kome će svako odgovarati za kršenje zakona.
Takođe, mislim da bi u kompletnom pravosuđu trebalo sprovesti sistem vetinga koji bi doveo do oduzimanja imovine svima u pravosuđu koji ne mogu dokazati njeno zakonito porijeklo i udaljenje takvih kadrova sa pozicija na kojima su bili i na kojima su sada. Vjerujem da bi značajan broj takvih sami napustili funkcije kada bi se postupak pokrenuo kako bi izbjegli dokazivanje zakonitosti porijekla imovine, a kako se desilo i u Albaniji kada je taj proces pokrenut.
MONITOR: Kolika je odgovornost političara za to stanje?
RADULOVIĆ: Ključna odgovornost je na njihovoj strani jer su oni kreirali i oni održavaju ambijent u kome su korupcija, nepotizam, klijentelizam i partijska poslušnost dominantni modeli ponašanja. Zaštita partijskih i ličnih interesa, kao i zaštita nezakonito stečene imovine, prepreka je reformi pravosuđa i uspostavljanju društva vladavine prava jer bi u takvom drušvu brojni političari ostali i bez slobode i bez imovine.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno1 sedmica
PREGOVORI O FORMIRANJU VLADE: Evropa, kad?
-
FOKUS4 sedmice
FORMIRANJE I RASFORMIRANJE VLADE: Amfilohijevi, Vučićevi, Milovi, Kvintini
-
Izdvojeno1 dan
ZORAN MIĆANOVIĆ, NIKŠIČKA HRONIKA ISPRIČANA ULJEM NA PLATNU: Kad misliš počinjati
-
DRUŠTVO1 sedmica
HIRURG NIKOLA FATIĆ OPET OPTUŽEN: Istraga o navodnom uzimanju organa, Fatić se ne oglašava
-
Izdvojeno3 sedmice
RASKOL U CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI: Samo mitropolita ne fali
-
INTERVJU4 sedmice
DR VUK VUKSANOVIĆ, VIŠI ISTRAŽIVAČ U BEOGRADSKOM CENTRU ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU (BCBP): Teško je povjerovati da je smrt Prigožina nesrećan slučaj
-
FOKUS2 sedmice
NADMOĆ MAFIJE: Tunel usred mraka
-
Izdvojeno4 sedmice
KAKO ZAPOŠLJAVA EPCG: Produbljivanje dubine