Povežite se sa nama

INTERVJU

ASIM MUJKIĆ, PROFESOR FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU: Borba državotvornih frakcija unutar nacija

Objavljeno prije

na

Prava politička borba u BiH ne vodi se između Srba, Hrvata i Bošnjaka, kako se obično u medijima prikazuje, već isključivo unutar Srba, Hrvata i Bošnjaka između državotvornih frakcija koje se bore za vodeću poziciju . To je više neki postmoderni milet sistem nego parlamentarna demokratija

 

MONITOR: Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik izjavio je prije nekoliko dana da BiH nema budućnost, i da je nezabilježeno u svijetu da jedna zemlja godinu dana nakon izbora nema formiranu vlast. Kako to komentarišete?

MUJKIĆ: Iza ovih njegovih riječi krije se stara nacionalistička strategija da se sistematskim blokiranjem rada institucija proizvede takvo stanje na koje će se poslije prstom ukazati kao objektivno i zaključiti kako je ta država po sebi nemoguća. To mogu da razumijem, odnosno od njega se ništa drugo osim destrukcije i ne može očekivati.Ono što je meni neshvatljivo je da izabrani legitimni predstavnici u zakonodavnoj vlasti, koja je vrhovna vlast u jednoj demokratskoj zemlji, već godinu i po dana, izuzev časnih izuzetaka, sjede i ne rade ništa, za što primaju visoke plate.

MONITOR: Analitičari ističu da se vodeća nacionalna partija Bošnjaka Stranka demokratske akcije samo nominalno zalaže da napredak države Bosne i Hercegovine, dok vodeće partije bosanskih Srba i bosanskih Hrvata – Savez nezavisnih socijaldemokrata i Hrvatska demokratskazajednica BiH – otvoreno zagovaraju etničku podjelu među građanima i slabljenje državnih institucija.

MUJKIĆ: To SDA-ovo zalaganje za građansku državu i multietničnost vrlo se lako može raskrinkati kada se analizira stanje u onim dijelovima BiH gdje je ona tradicionalno na vlasti. Taj dio BiH je dubinski nacionaliziran, što znači da su svi ključni resursi u rukama ove državotvorne stranke.

MONITOR: Jesu li u pravu analitičari koji ocjenjuju  da je u BiH sve manje demokratije, a sve više partija, korupcije i autokratije?

MUJKIĆ: Ako je građanin BiH, a jeste, relevantan jedino kao pripadnik ovog ili onog konstitutivnog naroda, onda se demokratija reducira samo na uska rukovodstva partija koje artikuliraju šta interesi tog naroda jesu. Takva koncentracija moći pogoduje autokratskoj političkoj kulturi i korupciji, antidemokratskoj fuziji zakonodavne, izvršne i sudske vlasti čiji nosioci postaju samo izvršioci dogovora svojih lidera koji se postižu izvan institucija.

MONITOR: Nedavno ste rekli da se spektar aktuelnih političkih partija u BiH uglavnom može opisati kao pedeset nijansi sive. Šta to znači?

MUJKIĆ: To znači da je etnopolitičko naciotvorstvo, državotvorstvo ključna gravitaciona tačka bosansko-hercegovačke politike oko koje kao planeti i njihovi sateliti kruže politički subjekti. Ne postoji nijedno drugo gravitaciono polje koje bi dalo kontratežu i omogućilo da se uspostavi uobičajeni moderni politički spektar koji ide od desnice, preko centra k ljevici. U borbi za vodeće mjesto odlučuju nijanse, odnosno to ko će uspješnije zastrašiti svoje biračko tijelo, ko će im efektnije zaprijetiti nestankom, ko će uspješnije ogaditi one mrske druge koji stalno vrebaju. Prava politička borba u BiH nikada se ne vodi između Srba, Hrvata i Bošnjaka, kako se obično u medijima prikazuje, već isključivo unutar Srba, Hrvata i Bošnjaka između državotvornih frakcija koje se bore za vodeću poziciju.To je više neki postmoderni milet sistem nego što je parlamentarna demokratija.

MONITOR: Postoji li u BiH opozicija koja brine o interesima građana?

MUJKIĆ: Nešto od tog potencijala ima Naša stranka. Ona najpribližnije otjelovljuje ideju građanstva. I od SDP-a bi se, pod uslovom njegovog dubinskog prestrukturiranja i ideološke kristalizacije, dalo nešto napraviti u tom pravcu. Ali, ključna riječ je ono bosanskohercegovačka u vašem pitanju. Premda postoje neki iskorak u tom pravcu, mi još nemamo bosanskohercegovačku opoziciju u punom, osobito geografskom smislu te riječi.

MONITOR: Visoki predstavnik u BiH Valentin Incko govorio je prošlonedjeljnog četvrtka u Vašingtonu o stalnom osporavanju temelja Dejtonskog mirovnog sporazuma, nesprovođenju niza sudskih odluka koje dugo čekaju na izvršenje, retorici podjela pojedinih zvaničnika, generalnoj paralizi političkih procesa u zemlji…

MUJKIĆ: Sve to bih i ja kao i većina građana BiH mogao da kažem kada bih imao prilike da kažem u nekom Washingtonu, ali Inzko nije građanin koji ima pravo da se žali, da prigovara, već je Visoki predstavnik koji prema Dejtonskom mirovnom sporazumu zamjenjuje fundamentalni  konsenzus građana koji treba da počiva u temeljima političke zajednice i takvo njegovo govorenje je neodgovorno i nedostojno te pozicije za koju prima platu. Po Dejtonskom sporazumu međunarodna zajednica je kroz instituciju Visokog predstavnika sastavna i nezaobilazna komponenta političkog funkcioniranja unutar te države, pa svako nedjelovanje je dio problema i predstavlja opstrukciju funkcioniranju države. Oni nemaju mandat da se ponašaju kao neutralni promatrači koji nešto iz prikrajka prigovaraju i broje koliko je puta neko nešto izjavio, već da aktivno, da citiram Dejtonski sporazum, doprinose izgradnji održive demokratije.

MONITOR: Kako nacionalističkim  elitama uspijeva da tako dugo ogroman dio stanovništva drže pod kontrolom i u stanju međusobne podijeljenosti i suprotstavljenosti?

MUJKIĆ: Ono što se u proteklih 25 godina etnonacionalističke dominacije razvilo poseban je režim međuovisnosti između dominantne političke klase i klase suvišnih, nepotrebnih onih koji se, kako to Izetbegović opisuje, nisu snašli u tranziciji. Suvišnim, nepotrebnim, zamjenjivim načinili su ih rat, postratna tajkunska privatizacija, niski dohoci i nedostatak poslova, porast ličnog duga kao i tekući raspad i puzajuća privatizacija različitih javnih službi. Ova potklasa nije uvijek potpuno suvišna i nepotrebna režimu. Prvo, izvor je jeftinog rada, drugo, ona je izvor legitimacije moći, dakle, izvor jeftinih glasova, a kad zatreba i pas čuvar vladajuće elite. Upravo kako Nancy Isenberg kaže, ‘klasa i politika identiteta djeluju u tandemu’. E sad, problem je što je novca sve manje, a istovremeno sve više ljudi postaje suvišnim, zamjenjivim, te utoliko postaju sve većom opasnošću za režim.

Učestalost i intenzitet protesta se u međuvremenu povećavaju: JMBG protesti 2013, Februarski ustanak 2014, pokret solidarnosti za lica stradala u poplavama 2014, Pravda za Davida i Dženana i tako dalje. Svaki od ovih protesta ima jaku biopolitičku notu i svaki na ozbiljan način potkopava dominantnu ideološku koncepciju ‘naroda’ i proširuje koncepciju političkog. Jedan od načina na koji se režim nosi s tim suviškom ljudi je tekući egzodus stotina hiljada tih ljudi ne samo iz BiH već i iz susjedstva kao migrantskih radnika u Njemačkoj i na Zapadu. Migracija se, sa svoje strane, pokazuje uspješnim, ali privremenim sredstvom za nestajanje suvišnih ljudi i održavanje režima na vlasti.

MONITOR: Kakve su izgledi da se pojavi politička snaga koja će se tome uspješno suprotstaviti i od BiH stvoriti umjesto etničke građansku i demokratsku državu?

MUJKIĆ: Da bismo dali odgovor na to pitanje moramo promijeniti perspektivu. Ja predlažem onu klasnu. Klasno gledano, u BiH postoji vladajuća klasa političkih, ili još bolje, kako je to Rogers Brubaker formulirao, etnopolitičkih preduzetnika. To je više politička klasa u đilasovskom smislu koja je uspjela ovladati resursima što uz pomoć političkih mehanizama, što uz pomoć oružane pobune i ratnog profiterstva. Uprkos razlikama koje međusobno ispoljavaju, pa čak i konfliktima, ta klasa ima, i to na nivou cijele BiH, jedinstveni interes, a to je kontrola resursa i njihove distribucije, naravno svaka na svom dijelu BiH. U ostvarenju te hegemonije, za koju je potrebno stalna mobilizacija na nacionalnom osnovu, jedna frakcija rado pripomaže drugoj održavajući tako sistem podjela među stanovništvom ustanovljenim procedurama uključenja i isključenja, kontroliranju reakcija stanovništva uz pomoć ideoloških državnih aparata, ceremonijala i svetkovina i slično. Tako je klasna podjela ustvari majka svih drugih podjela. Prava opozicija onda treba da bude ona politička snaga koja će ovako antagonizirane bosanskohercegovačke mase objediniti oko svoga klasnog interesa u najširem smislu i kao takva konfrontirati se ovoj složnoj etnonacionalističkoj vladavini. To znači ona mora biti prekoetnička i prekoentitetska i mora biti u stanju da artikulira one društvene procese koji se u stvarnom životu događaju. Namjesto apstraktne državotvornosti, opozicija bi morala na sebe preuzeti konkretnu društvotvornost.

MONITOR: Kakvu budućnost  predviđate BiH?

MUJKIĆ: Ne bih se usudio da išta predviđam. Mislim da je od osobitog značaja da BiH dospije pod kišobran najprije NATO integracija. To je prvi korak, jer nepostojanje sigurnosne garancije da na Bosnu i u njoj niko više neće potezati oružje produžuje vijek vladavini nacionalizma koja počiva na širenju straha od nestanka.

 

Zločinačka ideja

MONITOR: Šta mislite o ideji da treba omogućiti Hrvatima da imaju svoj entitet, da RS treba sama da odlučuje o svom statusu, a da se Bošnjaci  organizuju u dijelu koji kontrolišu i to nazovu Bosnom?

MUJKIĆ: Mislim da je to nazadna, pa u mnogim dimenzijama i zločinačka ideja. Ona počiva na negiranju jedne elementarne, zdravorazumske činjenice da, kako je o tome pisala Hannah Arendt, ne možemo birati s kim ćemo na Zemlji i u društvu živjeti, da zatečeni društveni diverzitet moramo prihvatiti kao takav i iznalaziti modele življenja u pluralitetu. U tome se treba sastojati mudrost vođenja politike. Ratovi u bivšoj Jugoslaviji počivali su na idelogijama koje su insistirale na biranju s kime živjeti, pa su doveli do udruženih zločinačkih poduhvata. To za Hannah Arendt znači prerogativ genocida. Meni je mnogo bliža crnogorska ideja multietničke političke zajednice.

 

Etničko samočišćenje

MONITOR: BiH je jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi, koju je od 2013. do 2019. godine napustilo 530.000 stanovnika. Da li iko traži nečiju odgovornost za takvo stanje u zemlji?

MUJKIĆ: Naravno piše se i govori o tome, postavljaju se pitanja, ali odgovornost se  prebacuje na one druge i tako ukrug. Tom broju od pola miliona treba da dodamo i preko  milion građana koje je BiH izgubila tokom rata. Nije puno bolje ni u susjednim državama koje su ostvarile svoj nacionalistički san o etnički čistim prostorima, a koje nam nude kao rješenje za naše probleme.Taj proces sam nazvao posljednjom fazom etničkog čišćenja, etničko samočišćenje, čišćenje od svojih etničkih sunarodnjaka nakon što je čišćenje od onih drugih već postignuto i ono je krajnja mogućnost i istina nacionalizma kao samoubilačke zločinačke ideologije.

                Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ELSANA NURKOVIĆ, JEDNA OD ĆERKI HALITA NURKOVIĆA, KOJA DVADESET JEDNU GODINU TRAGAJU ZA OCEM: Dvije decenije mraka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neposredno po završetku sukoba na Kosovu, 24. jula 1999. naš otac, radeći kao taksista, odvezao je posljednju mušteriju na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada,  potraga za ocem obojila je živote nas šest Halitovih ćerki

 

Šest kćerki Rožajca Halita Nurkovića, koji je prije dvadeset jednu godinu, nakon tek završenog rata, nestao na Kosovu, ni danas ne odustaju od portage za njim. Jednu od njih, Elsanu,  je nekoliko godina kasnije životni put odveo u Holandiju, gdje je radeći jedno vrijeme u Haškom tribunalu, pokušavala da pronađe odgovore – kako, gdje, zašto? Tih odgovora danas nema, a ona i dalje kao da se nalazi u onom autobusu od prije dvije decenije kada je putovala kući iz Sarajeva sa mučnim i mračnim mislima.

Pitali smo je šta se dogodilo toga dana prije više od dvije decenije?

NURKOVIĆ: Neposredno po završetku sukoba na Kosovu, 24. jula 1999. naš otac, Halit Nurković, radeći kao taksista, odvezao je svoju posljednju mušteriju na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada, nas šest njegovih ćerki tragamo za istinom o tome šta mu se dogodilo i gdje su njegovi posmrtni ostaci.

MONITOR: Imali ste tek dvadesetak godina i tu vijest ste slučajno čuli na autobuskoj stanici u Sarajevu.

NURKOVIĆ: Tako je. Da se tati nešto dogodilo, jula 1999. saznala sam slučajno, na autobuskoj stanici u Sarajevu, gdje sam došla da kupim kartu za povratak kući. Rožajac na koga sam naišla me je upitao da li imamo novosti o Halitu. Nisam imala pojma zašto me to pita, ali se u meni nešto zaledilo. Taj put od Sarajeva do Rožaja trajao je, činilo mi se beskrajno, uz neprekidni niz istih, mučnih misli. Dvadeset jednu godinu kasnije, kao da sam u istom tom autobusu, kao da i dalje traje ta ista, beskrajna vožnja, sa istim mislima i pitanjima koja proganjaju – gdje je tata i šta mu se dogodilo.

MONITOR:  Vi i Vaše sestre ste same krenule u potragu?

NURKOVIĆ:  Naša potraga je obojila živote nas šest Halitovih ćerki u posljednje dvije decenije. Moj je iz korijena promijenila. Prve mjesece i godine nakon tatinog nestanka provela sam dobrim dijelom na Kosovu, zajedno sa amidžom Medom Nurkovićem, dajući izjave, prateći glasine i tragove tragova, obilazeći institucije, moleći ljude i neljude za pomoć, prevrćući leševe, bivajući ucijenjena, preplašena, izložena prijetnjama i obasuta lažnim obećanjima. Odlazili smo tamo gdje je ležala moć‚ došli do Tačija i Kušnera – ali se i hvatali za svaku, i najtanju slamku. Ne mogu da pobrojim razgovore, lica, uvjeravanja, obećanja – da će tata biti pušten, da mu spremimo odijelo, da su ga videli, da nam je poslao poruku. Tokom potrage, stric je takođe bio zadržan, opljačkan pa pušten, a u tri navrata nam je iznuđen novac.

MONITOR: Neko bi iz takve lične drame razvio bijes i mržnju. Vi i Vaše sestre ste, tragajući za ocem, počele da radite na pomirenju naroda.

NURKOVIĆ: Kao dio potrage, od 2009. godine, sestre i ja organizujemo Memorijal pod nazivom Tragom nestalih – sjećanje na Halita Nurkovića. Ovaj dvodnevni dogadjaj koji okuplja učesnike iz Crne Gore, Kosova, kao i iz desetak drugih zemalja, sastoji se iz 18 km duge planinske trke i pohoda na Hajlu, te dječije gradske trke Tragom budućnosti u kojoj učestvuju i koju organizuju Halitovi unuci.

Memorijal se organizuje sa ciljem očuvanja sjećanja na tatu, ali i podsjećanje na problem nestalih osoba tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, činjenicu da su sudbine hiljade njih ostale nerazjašnjene i patnju žrtava koja traje i danas. Na taj način, želimo da damo glas našem tati i svim nestalima, jer su oni zločinom koji je nad njima izvršen brutalno ućutkani i niko ne govori u njihovo ime. Dječija gradska trka Tragom budućnosti, te memorijalna planinska trka i pohod na Hajlu, imaju za cilj da pokažu da se nestanak nadilazi postojanjem, slavljenjem života i nasleđa nestalih. Memorijalom se takođe promoviše zajednička budućnost regiona, koja će se temeljiti na iskrenom odnosu prema prošlosti.

 MONITOR: Da li ste u čitavoj situaciji i, takoreći, privatnoj istrazi imali pomoć državnih institucija Crne Gore i Kosova?

NURKOVIĆ: Odnos institucija prema slučaju našeg oca, kao uostalom i prema problemu prisilno nestalih uopšte, je praktično nepostojeći. Postoji samo forma, obećanja, riječi i planovi. Porodice nestalih, uključujući i moju, potpuno su same u potrazi za voljenima, i nemaju nikakvu institucionalnu podršku, bez koje je praktično nemoguće razriješiti slučajeve prisilnih nestanaka. Ni od strane kosovskih, ni crnogorskih institucija nikada nije uložen stvaran napor da se slučaj riješi. Nijedna vlada Crne Gore u posljednjih 21 godinu nije pokazala da joj je stalo da se sazna sudbina njenih građana prisilno nestalih na teritoriji susjedne države i nije se založila za to u kontaktima sa predstavnicima Kosova. Često čitam o saradnji institucija na svim poljima, uključujući i policije i tužilaštva Crne Gore i Kosova; čitam o potpisanim protokolima, sporazumima o saradnji, čak i konkretno na riješavanju sudbine nestalih tokom ratnih sukoba; ali u svim ovim dokumentima i planovima, nacrtima i memorandiumima nema ljudi. Nema nestalih, nema onih koji za njima tragaju. Za ove dvije decenije susrela sam se sa desetinama crnogorskih državnih službenika, policajaca, tužilaca, diplomatskih predstavnika i ministara, i još uvijek nijedna od institucija koje predstavljaju nije preduzela nijedan konkretan i cilju usmjeren korak na rješavanju pitanja tatinog, ili drugih prisilnih nestanaka naših sugrađana. Policija ne istražuje tragove, tužilastvo ne uzima izjave, Vlada ne postavlja pitanje prisilnih nestanaka kao dio dijaloga sa Vladom Kosova. Naša država ne mari za nas. Ne mari za nestale“.

 MONITOR: I dalje ste u Holandiji. Da li ima ikakve nade da se dođe do istine o tome kako je i gdje nestao Vaš otac.

NURKOVIĆ: Pomno pratim rad Specijalizovanih vijeća za zločine na Kosovu, koji se takođe nalazi u Hagu. Ohrabruje me njihov dosadašnji rad. Kada sam nedavno saznala da su podignute prve optužnice Specijalizovanih vijeća, protiv Hašima Tačija i Kadrija Veseljija, osjetila sam nemir. To su dvojica ljudi koji su bili među prvima kojima smo se obratili nakon tatinog nestanka, od kojih smo očekivali i dobili obećanja da će pomoći u razjašnjenju tatinog nestanka.

Radeći na projektu u haškom Tribunalu, prateći suđenja i proces međunarodne pravde izbliza, vidjela sam i razumjela koliki je značaj pravnog procesuiranja ratnih zločina i koliko on doprinosi razumijevanju i razotkrivanju onoga što se desilo tokom rata, pa i otkrivanju sudbina nestalih. Za razliku od porodice, koja uz sve napore i sredstva, sama, ne može osim slučajno da dođe do istine‚ institucionalizovani pristup ovom teškom problemu jedini je način da se on rješava na način koji je odgovoran prema žrtvama, njihovim porodicama, ali i društvu uopšte. Ne možemo graditi budućnost, ignorišući prošlost.

Utvrđivanje istine o sudbini prisilno nestalih tokom ratova 1990-ih dužnost je svih zemalja u regionu. Ne samo zbog žrtava i njihovih porodica, već i zato što nije moguće izgraditi zdrava i napredna društva bez utvrđivanja istine o onome što se dogodilo tokom ratova iz naše bliske prošlosti. Ako dozvolimo da naša djeca odrastaju u uvjerenju da društvo ne mari za žrtve, da je traganje za nestalima uzaludni posao očajnih porodica, a da počinioci ne moraju biti kažnjeni, već naprotiv, da su slavljeni zbog svojih nedjela, onda ćemo osigurati da će generacije koje dolaze iza nas ponoviti naše najgore greške.

 

Zločin prisilnog nestanka nastavlja se nad porodicom

MONITOR: Kako ste se našli u Hagu?

NURKOVIĆ: Potraga za tatom me je 2005. odvela u Hag, gdje sam radila na projektu Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, u Tribunalu za bivšu Jugoslaviju. To mi je omogućilo da iz prve ruke pratim suđenja koja su se bavila ratnim zločinima počinjenim na Kosovu, uključujući i ona pripadnicima OVK.

Na taj način sam došla do puno informacija o kontekstu, jedinicama i ljudima koji su mogli biti uključeni u zločin nad mojim ocem. Van samih suđenja, susreti i razgovori sa akterima – sudijama, advokatima, porodicom i prijateljima optuženih, ljudima iz njihovog okruženja, stručnjacima, diplomatama, novinarima – sve su to za mene bile prilike da pitam, čujem, provjerim, saznam. U toku svog rada u Tribunalu, dobila sam priliku da slušam, ali i da postavljam pitanja, da debatujem sa tužiocima i sudijama Tribunala, da analiziram tatin slučaj sa najboljim istražiteljima i forenzičarima. Ipak, to mi nije donijelo odgovore. Nakon svih ovih godina, i dalje sam u istom autobusu, od Sarajeva ka Rožajama, s istim pitanjima i istom sveprisutnom neizvjesnošću i strijepnjom.

Zločin prisilnog nestanka zato je tako specifičan, i posebno okrutan, jer se ne završava nakon što je počinjen, već traje i nastavlja se nad porodicom sve dok se istina o nestaloj osobi ne sazna. Neznanje, neizvjesnost, nemogućnost da prihvatite, ili ne prihvatite da vam je otac ubijen, da ne znate kako, ni zašto, da se nadate da je ubijen brzo i neprestano pitate, šta je govorio, šta je pokušao, šta je posljednje vidio. A odgovora nema, šta god da učinite. Ipak, i dalje ne možete da odustanete, da ne nastavite, premda znate unaprijed da je ogroman napor i trud koji ulažete uzaludan“.

                                                                                    Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR, PUBLICISTA I KOLUMNISTA IZ ZAGREBA: Nova ljevica  nije zakopana u prošlost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nova ljevica komunicira s problemima modernog svijeta. To se na duge staze mora odraziti na društvo i političku scenu Hrvatske, u najmanju ruku da SDP odvuče ulijevo i prema savremenim temama, što se već počelo događati

 

MONITOR: Prošlog mjeseca u Zagrebu je predstavljena platoforma ,,Možemo! – Nova ljevica – Radnička fronta – ORaH – Zagreb je naš! – Za grad”. Radi se o šest lijevih i zelenih stranaka. Koji su vaši prioritetni ciljevi?

MARKOVINA: Prije svega moram reći da je praktično identična koalicija stranaka i ljudi nastupila na prošlim lokalnim izborima u Zagrebu, postigavši odličan rezultat na izborima, nakon čega je četvero ljudi s te liste ušlo u Gradsku skupštinu, gdje su se vrlo brzo dokazali kao jedina ozbiljna i artikulirana opozicija. Taj konkretni rad je postavio i temelje za nastanak platforme Možemo i koaliciju s parlamentarnih izbora, ali je i uvjerio značajan broj građana da će ih ti ljudi vjerno zastupati. Činjenica je da su prvi put i to u značajnom broju u Sabor ušli ljudi koji su već izgradili ozbiljne profesionalne karijere, ali se i godinama izlagali u borbi za ideju pravednijeg društva, očuvanja javnih prostora i općenito za jednu ideju, novu ljevicu. K tome, svi su to povjerenje zaslužili vlastitim radom i ugledom, a ne preko leđa neke velike stranke. Ciljevi daljnjeg rada su u nastavku borbe za pravednije društvo i za potpuno moderan program zelene ljevice.

MONITOR:  Kakve su šanse platforme ,,Možemo!” da promijeni političku sliku Hrvatske?

MARKOVINA: Ta promjena neće doći preko noći, ali nema nikakve sumnje da će se dogoditi. Već sada u mainstream javnom prostoru i u parlamentu su neke teme, pa i izrazi poput socijalizma iznova dobili pravo građanstva, a kao što rekoh ljudi koji ih iznose u javnosti su artikulirani, promišljeni, ne govore napamet i imaju istinski integritet, što ljudi vide. Posebno vide da ta nova ljevica nije zakopana u prošlosti, poput onih s druge strane i da komunicira s problemima modernog svijeta. To se na duge staze mora odraziti na društvo i političku scenu, u najmanju ruku da SDP odvuče ulijevo i prema suvremenim temama, što se već počelo događati.

MONITOR: Ljevica je sada dobila priliku da izađe iz defanzive, kakvu nije imala u protekle tri decenije…

MARKOVINA: Istina. Što se tiče Hrvatske, svi prethodni pokušaji, koje su pokušali organizirati također ozbiljni ljudi s integritetom, poput Mike Tripala, Branka Horvata i Stipe Šuvara nisu uspjeli, ponajprije jer su bili preuranjeni i nisu mogli doći do izražaja u atmosferi straha koja je vladala s jedne strane i sa svježim iskustvom poraza ljevice s druge strane. No, ima tu još nešto. Bez obzira na to što je Tomislav Tomašević s pravom istureno lice pokreta, sada je ipak riječ o kolektivu utemeljenom u bazi i s čitavim nizom snažnih ličnosti. Na nekom pak općejugoslavenskom planu počelo je s Levicom u Sloveniji, sada se nastavilo u Hrvatskoj i sad idemo dalje.

MONITOR: Frontmen zeleno-lijeve koalicije Tomislav Tomašević najavio je da će koalicija u Saboru ‘biti oporba kakvu HDZ nikad nije vidio’. 

MARKOVINA: To je rekao zbog svih ovih činjenica i iskustva s radom u zagrebačkoj gradskoj skupštini, s razlogom, što se već kroz prve nastupe, na primjer, Sandre Benčić i pokazuje.

MONITOR: Je li tačno da četiri članice koalicije – Možemo!, Zagreb je naš!, Nova ljevica i Radnička fronta – čak nemaju ni svoj kancelarijski prostor?

MARKOVINA: Istina je. Iako Grad Zagreb ima obavezu ponuditi prostorije svakoj stranci koja ima mjesto u skupštini, gradonačelnik Bandić je retroaktivno promijenio pravila, navodeći tri zastupnika kao uvjet, pa je nudio jedan zajednički prostor za sve stranke, a potom pokušao sa svakom posebno, na što nitko nije pristao.

MONITOR: Zbog nesvakidašnjih razmjera krize izazvane pandemijom korona virusa, stranke ljevice iz Hrvatske (Radnička fronta i Nova ljevica), Srbije (Socijaldemokratska unija) i Slovenije (Levica) inicirale su donošenje Deklaracije o regionalnoj solidarnosti. Šta su glavni programski ciljevi Deklaracije?

MARKOVINA: Deklaracija samo javno obznanjuje sve ono čega smo svi na ovim našim prostorima svjesni, ali se mnogi boje ili ne žele to naglas izgovoriti, a to je da živimo zajedno, dijelimo praktično iste probleme, imamo zajedničko iskustvo i jedini način da se suprotstavimo tim problemima su solidarnost i zajedničko djelovanje ljevice na ovim prostorima. Pandemija je sve te stvari samo dodatno naglasila.

MONITOR: Na kakav je odziv naišla Deklaracija?

MARKOVINA: Na iznenađujuće veliki. Iskreno govoreći očekivao sam da će je mainstream mediji prešutiti, da će biti tema među istomišljenicima i stati na tome. Međutim, s obzirom na to da se dogodilo upravo suprotno, očito je da ovdašnja društva vape za alternativom ovome u čemu živimo.

MONITOR: Ljevica je u krizi i u velikom padu širom Evrope. Je li uopšte moguća istinska obnova ljevice u našem regionu?

MARKOVINA: To je dobro pitanje. Ja mislim da jeste i da je konačno nakon tri desetljeća krenula ka obnovi. Ima već i više od deset godina da je obnova krenula s raznim festivalima i školama, poput zagrebačkog Subversivea, sarajevskog Otvorenog univerziteta ili Korčulanske škole koju smo obnovili. Također, ne treba zanemariti niti studentske blokade i građanske proteste, a sada se konačno sve to počelo prelijevati prema konkretnoj političkoj akciji. Ta obnova neće ići preko noći, ali se neće niti zaustaviti. Nacionalizam još uvijek izgleda nepobjediv, ali sve manje ljudi istinski vjeruje u tu ideologiju.

MONITOR: Vi ste predsjednik stranke Nova ljevica osnovane 2016. godine. Koji su dosadašnji najbitniji rezultati Vaše stranke ostvareni na političkoj sceni Hrvatske?

MARKOVINA: Predsjednik sam još samo formalno, jer smo morali odgoditi novu skupštinu, ponajprije iz razloga što smatram da je politika ozbiljan posao, pa i životni poziv i definitivno nije kompatibilan s mojim radom u medijima, historiografiji i općenito s angažmanom javnog intelektualca. Stranku smo osnovali praktično iz očaja zbog stanja na ljevici i toga što nas nitko zapravo nije predstavljao, da bismo danas, nakon nimalo lake skoro četiri godine i čitavog niza porođajnih muka postali parlamentarna stranka. Kad sve zbrojim i oduzmem, iznimno sam zadovoljan što sam u toj promjeni sudjelovao i što će Nova ljevica nastaviti svoj život.

MONITOR: Prije četiri godine rekli ste u intervjuu Monitoru da ste po osnivanju stranke bili izloženi prijetnjama, etiketiranju i hajci. Kako na vašu stranku danas gledaju u Hrvatskoj?

MARKOVINA: Da, dovoljno je bilo izreći jasne stavove koji dovode u pitanje konstitutivne mitove zemlje i ne ustuknuti pred nacionalističkim pritiskom da bi vas proglasili za izdajnika i neprijatelja. No, to se još nekako i moglo tolerirati dok nisam odlučio ući izravno u politiku. Tad je krenuo najžešći pritisak. Danas je situacija puno bolja. Ne zato što je opća atmosfera napredovala, nego zato što smo svi skupa pa i ja, da se vratim na početak razgovora, legitimirali čitav niz pitanja i pokazali se kao oni koji nisu opsjednuti s prošlošću i jednom temom. Stavove naravno nisam promijenio.

MONITOR: Objavili ste prije pet godina knjigu Povijest poraženih i rekli da se jedino iz perspektive poraženih može vidjeti kakvi smo mi i kakva su ova naša društva u cjelini. Kakva su nam ova naša društva danas?

MARKOVINA: Ova društva danas vide da im je loše i pokušavaju na razne načine okončati to stanje, ali nikako da se vrate na početak i suoče s devedesetima, pa i vlastitom ulogom u tim godinama. Svi bi generalno željeli da se sve to potisne, da se tom dobu dignu spomenici, naivno vjerujući da će tolike traume, vlastitu odgovornost i krive političke izbore pomesti pod tepih. Tek kad se iskreno suoče s devedesetima i raskrste s njima naša društva će krenuti naprijed.

MONITOR: Prilikom osnivanja stranke rekli ste da nudite zemlju u kojoj ćete smjestiti ustaški pokret na mjesto koje mu pripada. Koliko ste u tome uspjeli?

MARKOVINA: Mi sami naravno na to nismo mogli ozbiljnije utjecati, ali smo slobodnim govorom o toj traumi i nasljeđu radili pritisak koji je na koncu doveo do jedne pat pozicije u kojoj čak i vladajući HDZ nominalno želi raskrstiti s tim nasljeđem, ali još uvijek nema dovoljno političke hrabrosti da to tako i kaže. Postoji naravno u društvu ozbiljnih 15-ak posto ljudi koji u ustaštvu ne vide ništa sporno, što je ogroman broj, ali mislim da je dosegao limite.

MONITOR:  U Mostaru, iz kojeg ste rodom, nakon 12 godina održaće se  lokalni izbori. Šta će to značiti za Mostar i BiH?

MARKOVINA: U Mostaru se konačno održavaju izbori i to isključivo zaslugom Irme Baralije, koja je imala dovoljno građanske hrabrosti i upornosti da stvari dovede do kraja pred Europskim sudom za ljudska prava. Sve ovo što su dogovorile dvije stranke, koje de facto vladaju gradom zadnjih trideset godina, HDZ i SDA, mogli su davno dogovoriti, ali jednostavno im nije odgovaralo da imaju bilo kakvu odgovornost ili Gradsko vijeće u kojem bi imali opoziciju. I opet će se izbori održati po njihovim pravilima, ali je jako bitna stvar da će se održati. Sad je doista sve na nama Mostarcima, bilo onima koji žive u Mostaru ili onima koji imaju pravo glasa, a žive u egzilu. Za početak bi apsolutno svi, ukoliko nam je stalo do Mostara i do toga da konačno izađe iz ratnih podjela, trebali izaći na izbore. Apsolutno sam siguran da su, čak i ako nas izađe samo 70 odsto dvije vladajuće stranke gotove, jednako kao što sam nažalost siguran da se to neće dogoditi. Ali ukoliko tako i bude, sami smo za to odgovorni.

                                    Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKOG CENTRA MANS-A: Šema ,,donacija” za DPS

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slučaj „Vrela Ribnička“ je pokazao da je DPS prikupila oko 30.000 eura od „donatora“ iz jednog od najsiromašnijih podgoričkih naselja. Način na koji su ove „donacije“ uplaćivane je pokazao da se radi o organizovanom djelovanju gdje su stanovnici naselja na Vrelima istog dana na istom šalteru samo jedne banke u Podgorici uplaćivali gotov novac

 

MONITOR: MANS je podnio prijavu zbog sumnje da su Đukanović i DPS za potrebe finansiranja predizborne kampanje 2016. kreirali šemu za ubacivanje novca nepoznatog porijekla u zvanične finansijske tokove te partije. O kakvoj se šemi tačno radi?

MILOVAC: Podaci do kojih je došao Istraživački centar MANS-a ukazuju na sumnju da je Demokratska partija socijalista (DPS) uoči prethodnih parlamentarnih izbora 2016. godine kreirala šemu za ubacivanje gotovog novca u zvanične finansijske tokove te partije. Prvi podaci u slučaju „Vrela Ribnička“ su pokazali da je ova partija prikupila oko 30.000 eura od „donatora“ iz jednog od najsiromašnijih podgoričkih naselja. Način na koji su ove „donacije“ uplaćivane je pokazao da se radi o organizovanom djelovanju gdje su stanovnici naselja na Vrelima istog dana na istom šalteru samo jedne banke u Podgorici uplaćivali gotov novac, što je upućivalo na sumnju da se ne radi o dobrovoljnim donacijama, već da je njihov identitet zloupotrijebljen da se na taj način novac čije porijeklo još uvijek ne znamo unese u zvanične finansije DPS-a. Sličan način uplate smo zabilježili kada su u pitanju i druge opštine gdje smo imali slučajeve da su čak i korisnici socijalne pomoći uplaćivali značajne svote novca na račun DPS-a. Posljednje istraživanje koje smo nedavno objavili je pokazalo da su dio ove šeme, voljno ili nevoljno, bili i radnici pojedinih podgoričkih javnih preduzeća koji su na istovjetan način uplaćivali značajne svote za izbornu kampanju DPS-a. Niti jedno od ovih istraživanja nije imalo reakciju DPS-a, niti je ta partija do danas demantovala postojanje te šeme.

MONITOR:  Kako je MANS došao do tih podataka?

MILOVAC: Većina dokumentacije na kojima MANS bazira svoja istraživanja dobijena je na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama, SPI zakon je najbolje oruđe za otkrivanje korupcije, pa je to bio slučaj i sa ovim istragama. Naravno, dio informacija važnih za istrage dobijamo i od samih građana, odnosno takozvanih zviždača iz institucija.

MONITOR: Vjerujete li da će tužilaštvo procesuirati tu prijavu, i da će imati adekvatan epilog?

MILOVAC: Ubrzo nakon otkrivanja afere „Vrela Ribnička“ 2018. godine, tužilaštvo je najavilo takozvani izviđaj ali evo već dvije godine nemamo nikakvu povratnu informaciju o tome dokle se stiglo sa tom istragom. MANS je i nove podatke, do kojih smo došli, dostavio Specijalnom državnom tužilaštvu, zajedno sa krivičnom prijavom protiv Predsjednika Crne Gore i prvog čovjeka DPS-a Mila Đukanovića. Nemamo prevelika očekivanja od Milivoja Katnića i Ivice Stankovića kada je u pitanju procesuiranje samog vrha vlasti, što potvrđuju i njihovi rezultati i to ne samo oni koji se odnose na političku korupciju. S druge strane, smatram da je važno u kontinuitetu javnost informisati o anomalijama u ovom društvu, naročito kada se one odnose na veliku korupciju i organizovani kriminal povezan sa samim vrhom vlasti, kao i da svi dokazi budu prikupljeni i evidentirani za neko tužilaštvo koje će imati dovoljno nezavisnosti od politike i lične i profesionalne hrabrosti da se bore sa tim problemima. Dvojac Katnić – Stanković nisu ti ljudi.

Milena PEROVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka sedmog avgusta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo