Povežite se sa nama

INTERVJU

ASIM MUJKIĆ, PROFESOR FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU: Borba državotvornih frakcija unutar nacija

Objavljeno prije

na

Prava politička borba u BiH ne vodi se između Srba, Hrvata i Bošnjaka, kako se obično u medijima prikazuje, već isključivo unutar Srba, Hrvata i Bošnjaka između državotvornih frakcija koje se bore za vodeću poziciju . To je više neki postmoderni milet sistem nego parlamentarna demokratija

 

MONITOR: Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik izjavio je prije nekoliko dana da BiH nema budućnost, i da je nezabilježeno u svijetu da jedna zemlja godinu dana nakon izbora nema formiranu vlast. Kako to komentarišete?

MUJKIĆ: Iza ovih njegovih riječi krije se stara nacionalistička strategija da se sistematskim blokiranjem rada institucija proizvede takvo stanje na koje će se poslije prstom ukazati kao objektivno i zaključiti kako je ta država po sebi nemoguća. To mogu da razumijem, odnosno od njega se ništa drugo osim destrukcije i ne može očekivati.Ono što je meni neshvatljivo je da izabrani legitimni predstavnici u zakonodavnoj vlasti, koja je vrhovna vlast u jednoj demokratskoj zemlji, već godinu i po dana, izuzev časnih izuzetaka, sjede i ne rade ništa, za što primaju visoke plate.

MONITOR: Analitičari ističu da se vodeća nacionalna partija Bošnjaka Stranka demokratske akcije samo nominalno zalaže da napredak države Bosne i Hercegovine, dok vodeće partije bosanskih Srba i bosanskih Hrvata – Savez nezavisnih socijaldemokrata i Hrvatska demokratskazajednica BiH – otvoreno zagovaraju etničku podjelu među građanima i slabljenje državnih institucija.

MUJKIĆ: To SDA-ovo zalaganje za građansku državu i multietničnost vrlo se lako može raskrinkati kada se analizira stanje u onim dijelovima BiH gdje je ona tradicionalno na vlasti. Taj dio BiH je dubinski nacionaliziran, što znači da su svi ključni resursi u rukama ove državotvorne stranke.

MONITOR: Jesu li u pravu analitičari koji ocjenjuju  da je u BiH sve manje demokratije, a sve više partija, korupcije i autokratije?

MUJKIĆ: Ako je građanin BiH, a jeste, relevantan jedino kao pripadnik ovog ili onog konstitutivnog naroda, onda se demokratija reducira samo na uska rukovodstva partija koje artikuliraju šta interesi tog naroda jesu. Takva koncentracija moći pogoduje autokratskoj političkoj kulturi i korupciji, antidemokratskoj fuziji zakonodavne, izvršne i sudske vlasti čiji nosioci postaju samo izvršioci dogovora svojih lidera koji se postižu izvan institucija.

MONITOR: Nedavno ste rekli da se spektar aktuelnih političkih partija u BiH uglavnom može opisati kao pedeset nijansi sive. Šta to znači?

MUJKIĆ: To znači da je etnopolitičko naciotvorstvo, državotvorstvo ključna gravitaciona tačka bosansko-hercegovačke politike oko koje kao planeti i njihovi sateliti kruže politički subjekti. Ne postoji nijedno drugo gravitaciono polje koje bi dalo kontratežu i omogućilo da se uspostavi uobičajeni moderni politički spektar koji ide od desnice, preko centra k ljevici. U borbi za vodeće mjesto odlučuju nijanse, odnosno to ko će uspješnije zastrašiti svoje biračko tijelo, ko će im efektnije zaprijetiti nestankom, ko će uspješnije ogaditi one mrske druge koji stalno vrebaju. Prava politička borba u BiH nikada se ne vodi između Srba, Hrvata i Bošnjaka, kako se obično u medijima prikazuje, već isključivo unutar Srba, Hrvata i Bošnjaka između državotvornih frakcija koje se bore za vodeću poziciju.To je više neki postmoderni milet sistem nego što je parlamentarna demokratija.

MONITOR: Postoji li u BiH opozicija koja brine o interesima građana?

MUJKIĆ: Nešto od tog potencijala ima Naša stranka. Ona najpribližnije otjelovljuje ideju građanstva. I od SDP-a bi se, pod uslovom njegovog dubinskog prestrukturiranja i ideološke kristalizacije, dalo nešto napraviti u tom pravcu. Ali, ključna riječ je ono bosanskohercegovačka u vašem pitanju. Premda postoje neki iskorak u tom pravcu, mi još nemamo bosanskohercegovačku opoziciju u punom, osobito geografskom smislu te riječi.

MONITOR: Visoki predstavnik u BiH Valentin Incko govorio je prošlonedjeljnog četvrtka u Vašingtonu o stalnom osporavanju temelja Dejtonskog mirovnog sporazuma, nesprovođenju niza sudskih odluka koje dugo čekaju na izvršenje, retorici podjela pojedinih zvaničnika, generalnoj paralizi političkih procesa u zemlji…

MUJKIĆ: Sve to bih i ja kao i većina građana BiH mogao da kažem kada bih imao prilike da kažem u nekom Washingtonu, ali Inzko nije građanin koji ima pravo da se žali, da prigovara, već je Visoki predstavnik koji prema Dejtonskom mirovnom sporazumu zamjenjuje fundamentalni  konsenzus građana koji treba da počiva u temeljima političke zajednice i takvo njegovo govorenje je neodgovorno i nedostojno te pozicije za koju prima platu. Po Dejtonskom sporazumu međunarodna zajednica je kroz instituciju Visokog predstavnika sastavna i nezaobilazna komponenta političkog funkcioniranja unutar te države, pa svako nedjelovanje je dio problema i predstavlja opstrukciju funkcioniranju države. Oni nemaju mandat da se ponašaju kao neutralni promatrači koji nešto iz prikrajka prigovaraju i broje koliko je puta neko nešto izjavio, već da aktivno, da citiram Dejtonski sporazum, doprinose izgradnji održive demokratije.

MONITOR: Kako nacionalističkim  elitama uspijeva da tako dugo ogroman dio stanovništva drže pod kontrolom i u stanju međusobne podijeljenosti i suprotstavljenosti?

MUJKIĆ: Ono što se u proteklih 25 godina etnonacionalističke dominacije razvilo poseban je režim međuovisnosti između dominantne političke klase i klase suvišnih, nepotrebnih onih koji se, kako to Izetbegović opisuje, nisu snašli u tranziciji. Suvišnim, nepotrebnim, zamjenjivim načinili su ih rat, postratna tajkunska privatizacija, niski dohoci i nedostatak poslova, porast ličnog duga kao i tekući raspad i puzajuća privatizacija različitih javnih službi. Ova potklasa nije uvijek potpuno suvišna i nepotrebna režimu. Prvo, izvor je jeftinog rada, drugo, ona je izvor legitimacije moći, dakle, izvor jeftinih glasova, a kad zatreba i pas čuvar vladajuće elite. Upravo kako Nancy Isenberg kaže, ‘klasa i politika identiteta djeluju u tandemu’. E sad, problem je što je novca sve manje, a istovremeno sve više ljudi postaje suvišnim, zamjenjivim, te utoliko postaju sve većom opasnošću za režim.

Učestalost i intenzitet protesta se u međuvremenu povećavaju: JMBG protesti 2013, Februarski ustanak 2014, pokret solidarnosti za lica stradala u poplavama 2014, Pravda za Davida i Dženana i tako dalje. Svaki od ovih protesta ima jaku biopolitičku notu i svaki na ozbiljan način potkopava dominantnu ideološku koncepciju ‘naroda’ i proširuje koncepciju političkog. Jedan od načina na koji se režim nosi s tim suviškom ljudi je tekući egzodus stotina hiljada tih ljudi ne samo iz BiH već i iz susjedstva kao migrantskih radnika u Njemačkoj i na Zapadu. Migracija se, sa svoje strane, pokazuje uspješnim, ali privremenim sredstvom za nestajanje suvišnih ljudi i održavanje režima na vlasti.

MONITOR: Kakve su izgledi da se pojavi politička snaga koja će se tome uspješno suprotstaviti i od BiH stvoriti umjesto etničke građansku i demokratsku državu?

MUJKIĆ: Da bismo dali odgovor na to pitanje moramo promijeniti perspektivu. Ja predlažem onu klasnu. Klasno gledano, u BiH postoji vladajuća klasa političkih, ili još bolje, kako je to Rogers Brubaker formulirao, etnopolitičkih preduzetnika. To je više politička klasa u đilasovskom smislu koja je uspjela ovladati resursima što uz pomoć političkih mehanizama, što uz pomoć oružane pobune i ratnog profiterstva. Uprkos razlikama koje međusobno ispoljavaju, pa čak i konfliktima, ta klasa ima, i to na nivou cijele BiH, jedinstveni interes, a to je kontrola resursa i njihove distribucije, naravno svaka na svom dijelu BiH. U ostvarenju te hegemonije, za koju je potrebno stalna mobilizacija na nacionalnom osnovu, jedna frakcija rado pripomaže drugoj održavajući tako sistem podjela među stanovništvom ustanovljenim procedurama uključenja i isključenja, kontroliranju reakcija stanovništva uz pomoć ideoloških državnih aparata, ceremonijala i svetkovina i slično. Tako je klasna podjela ustvari majka svih drugih podjela. Prava opozicija onda treba da bude ona politička snaga koja će ovako antagonizirane bosanskohercegovačke mase objediniti oko svoga klasnog interesa u najširem smislu i kao takva konfrontirati se ovoj složnoj etnonacionalističkoj vladavini. To znači ona mora biti prekoetnička i prekoentitetska i mora biti u stanju da artikulira one društvene procese koji se u stvarnom životu događaju. Namjesto apstraktne državotvornosti, opozicija bi morala na sebe preuzeti konkretnu društvotvornost.

MONITOR: Kakvu budućnost  predviđate BiH?

MUJKIĆ: Ne bih se usudio da išta predviđam. Mislim da je od osobitog značaja da BiH dospije pod kišobran najprije NATO integracija. To je prvi korak, jer nepostojanje sigurnosne garancije da na Bosnu i u njoj niko više neće potezati oružje produžuje vijek vladavini nacionalizma koja počiva na širenju straha od nestanka.

 

Zločinačka ideja

MONITOR: Šta mislite o ideji da treba omogućiti Hrvatima da imaju svoj entitet, da RS treba sama da odlučuje o svom statusu, a da se Bošnjaci  organizuju u dijelu koji kontrolišu i to nazovu Bosnom?

MUJKIĆ: Mislim da je to nazadna, pa u mnogim dimenzijama i zločinačka ideja. Ona počiva na negiranju jedne elementarne, zdravorazumske činjenice da, kako je o tome pisala Hannah Arendt, ne možemo birati s kim ćemo na Zemlji i u društvu živjeti, da zatečeni društveni diverzitet moramo prihvatiti kao takav i iznalaziti modele življenja u pluralitetu. U tome se treba sastojati mudrost vođenja politike. Ratovi u bivšoj Jugoslaviji počivali su na idelogijama koje su insistirale na biranju s kime živjeti, pa su doveli do udruženih zločinačkih poduhvata. To za Hannah Arendt znači prerogativ genocida. Meni je mnogo bliža crnogorska ideja multietničke političke zajednice.

 

Etničko samočišćenje

MONITOR: BiH je jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi, koju je od 2013. do 2019. godine napustilo 530.000 stanovnika. Da li iko traži nečiju odgovornost za takvo stanje u zemlji?

MUJKIĆ: Naravno piše se i govori o tome, postavljaju se pitanja, ali odgovornost se  prebacuje na one druge i tako ukrug. Tom broju od pola miliona treba da dodamo i preko  milion građana koje je BiH izgubila tokom rata. Nije puno bolje ni u susjednim državama koje su ostvarile svoj nacionalistički san o etnički čistim prostorima, a koje nam nude kao rješenje za naše probleme.Taj proces sam nazvao posljednjom fazom etničkog čišćenja, etničko samočišćenje, čišćenje od svojih etničkih sunarodnjaka nakon što je čišćenje od onih drugih već postignuto i ono je krajnja mogućnost i istina nacionalizma kao samoubilačke zločinačke ideologije.

                Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

Dr Đorđe Čekrlija, profesor Filozofskog fakulteta u Banja Luci: U BiH postoje samo dominantno ljevoruki političari

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaki napredak u Bosni i Hercegovini je mikroskopski ukoliko nema opšteg sistematskog angažovanja koje je pokrenuto od strane države i njenih institucija (bez obzira kojeg nivoa vlasti), i kao takav niti će biti primjetan, niti će nešto značiti

 

MONITOR: I ove godine proslavljen je Dan Republike Srpske 9. januar. To je naišlo na brojna negativna reagovanja. Treba Ii RS da proslavlja taj dan? 

ČEKRLIJA: Iako se ovo pitanje predstavlja kao fundamentalno pitanje nakon svake Nove godine, meni se čini da je mnogo važnije koliko penzionera i djece gladuje tog istog dana. I na dan potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, i na dan prvog zasjedanja ZAVNOBIHA.

MONITOR: Visoki predstavnik Valetnin Incko u svom reagovanju kazao je da Republika Srpska nije država, kao što tvrdi član Predsjedništva Dodik, jer entiteti nisu države i da će o netačnim tvrdnjama o državnosti RS izvijestiti Vijeće sigurnosti UN.

ČEKRLIJA: Bez obzira na to što je svima sve jasno, isprazne polemike oko toga se i dalje vode. Ovo je jedna od takvih polemika koje služe samo da bi skrenule pažnju od stvarnih problema sa kojima se u Bosni i Hercegovini susrećemo. Što se konkretnog odgovora tiče, dovoljno je da svaki političar ili građanin pogleda šta piše na pasošu koji ima. Direktniji i jasniji odgovor od toga ne postoji.

MONITOR: I dalje se najavljuje otcjepljenje RS. Može li se to dogoditi?

ČEKRLIJA:Pitanje otcjepljenja RS na prvi pogled zvuči kao užasna opasnost u svim mogućim scenarijima. Međutim, ukoliko se pogleda unazad onda se stvari vide sasvim drugačije. Potenciranje otcjepljenja RS je prvo služilo kao krajnja odbrana koja se može angažovati kada situacija bude apsolutno neprihvatljiva. Zatim je nakon nekog vremena otcjepljenje postalo prijetnja ukoliko se budu osujećivao razvoj i napredak RS. Konačno otcjepljenje je danas u rukama političara postalo oruđe za svakodnevni politički rad. Meni se čini da je sam koncept otcjepljenja time izgubio svoju moć nad građanima i da u tu priču iskreno vjeruju oni koji bi vjerovali i u sve drugo što vođe kažu.

MONITOR: Kakva  je trenutno politička situacija u BiH? 

ČEKRLIJA: Politička situacija u Bosni i Hercegovini se već godinama čini istom. Problemi zasnovani na etničkim ideologijama dominiraju u političkom i društvenom životu i održavaju socijalnu situaciju gotovo nepromijenjeno nestabilnom. Istovremeno takva situacija onemogućava pozitivne promjene na ekonomskom i privrednom planu. A to dalje onemogućava većinu ostalih mogućih napredovanja. Svi indikatori stanja u ekonomiji i privredi u državi su negativni. Uz nepostojanje jasnog plana za unapređenje i odliv stanovništva jasno je da je situacija loša. A pri tome nismo ni pomenuli kriminal, korupciju, zdravstvo, školstvo…

Konačan ishod u smislu uticaja opšteg političkog stanja u zemlji na građane se najbolje vidi iz brojnih socio-psiholoških istraživanja koja se sprovode u Bosni i Hercegovini. Rezultati jasno pokazuju vrlo nisko zadovoljstvo životom građana BiH, relativno visok stepen zabrinutosti za budućnost i perspektivnost.

MONITOR: Postoje li u BiH ozbiljnija ljevica i ozbiljnija građanska partija?

ČEKRLIJA: U Bosni i Hercegovini postoje samo političari koji su dominantno ljevoruki. Kako sada stvari stoje, na ljevicu, pa čak i ozbiljnu građansku partiju ćemo još dosta čekati.

MONITOR: Često se može čuti da je strah ušao u sve pore društva i da je Bosna i Hercegovina zemlja straha?

ČEKRLIJA:Pored bazične nesigurnosti koja opstaje zahvaljujući održavanju međuetničke tenzije, i nesigurnosti koja je posljedica loše ekonomske situacije u BIH postoji i strah vezan za eskalaciju kriminala u različitim oblicima. Tome dodatno doprinosi nepovjerenje u institucije koje bi građanima trebale garantovati sigurnost. Bolni primjeri Mahira Rakovca, Dženana Memića i Davida Dragičevića omogućili su direktan uvid u ovaj problem. Građani u susretu sa ovakvom svakodnevicom opravdano zaključuju da je BiH zemlja straha. Međutim, čini se da najviše treba da brine odsustvo želje političara i institucija da se na tom planu nešto pozitivno uradi. Mislim da sticanje takvog uvida najviše doprinosi opstanku straha kod građana.

MONITOR: Šta se u ovoj godini u BiH može očekivati na političkom planu?

ČEKRLIJA:Svaki napredak u Bosni i Hercegovini je mikroskopski ukoliko nema opšteg sistematskog angažovanja koje je pokrenuto od strane države i njenih institucija (bez obzira kojeg nivoa vlasti), i kao takav niti će biti primjetan, niti će nešto značiti. Na osnovu najvećeg broja različitih pokazatelja stanja u zemlji ne mogu reći da očekujem nikakvu posebnu promjenu političke situacije. Mislim da i kad jednom dođe do određenih značajnijih promjena, one će biti pokrenute od strane građana, a ne političara u Bosni i Hercegovini.

MONITOR: Edin Pobrić, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, nedavno je izjavio da u BiH pored hrvatskog i srpskog, vlada i bošnjački nacionalizam – uobličen kroz neke institucije, novine, portale…

ČEKRLIJA:Profesor Pobrić je samo konstatovao jednu činjenicu iz društvenog života Bosne i Hercegovine. Bošnjački nacionalizam postoji kao i srpski i hrvatski. Jedina razlika je u tome što je bošnjački nacionalizam nominalno vezan za Bosnu i Hercegovinu, dok su srpski i hrvatski vezani za njihove matične države. U svim ostalim karakteristikama je negativan kao i bilo koji drugi nacionalizam.

MONITOR: Koliko je kleronacionalizam raširen u bh društvu?

ČEKRLIJA:Kleronacionalizam kao naučni konstrukt u psihologiji predstavlja spoj izražene etničke vezanosti; distanciranja u odnosu na druge etničke grupe; i poslušničke religioznosti. Istraživanja ovih aspekata u BiH jasno pokazuju da je kleronacionalizam prilično rasprostranjen. Većina rezultata koji se odnose na mlade pokazuje izraženu vezanost za vlastitu etničku grupu, kao i izražene među-etničke  distance. Takvi rezultati ne čude imajući u vidu da se pripadnost vlastitoj etničkoj grupi i vjeri danas instalira kao osnovna odrednica ličnog identiteta. Naglašavanje ovih aspekata kroz permanentno nametanje odnosa Mi i Oni (Naši i Tuđi) plodno je tlo za dalji razvoj kleronacionalizma.

MONITOR: Hoće li se izborom Zorana Milanovića promijeniti politika Hrvatske prema BiH? 

ČEKRLIJA:Mislim da na to pitanje čak ni on sam ne može dati odgovor. Gledajući u širem smislu, svaki predsjednik Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine koji želi unaprijediti odnose sa komšijama i susjedima se mora boriti na dva fronta; na jednom se sa predsjednikom susjedne države zajedno boriti za razvoj i unapređenje odnosa, a na drugom protiv reakcionih snaga u vlastitoj državi (ili vlastitom etničkom korpusu) kojima to ne odgovara. Na osnovu pred i izbornih rezultata čini se da je novi predsjednik sposoban funkcionisati simultano na oba plana.

Logično je prije svega očekivati da će Zoran Milanović djelovati tako da iz odnosa sa Bosnom i Hercegovinom izvuče maksimum dobiti za Hrvatsku. Moje je mišljenje da u ovom momentu to može ostvariti tretirajući Bosnu i Hercegovinu kao dobrog partnera iz susjedstva i volio bih da taj scenario i zaživi.

 

Trajni podanički mentalitet

MONITOR: Posljednjih decenija, kažu analitičari, u Bosni i Hercegovini, ali i zemljama regiona, građani najčešće na izborima za svoje predstavnike biraju autoritativne lidere, pa umjesto vladavine institucija i zakona o svemu odlučuju političke ličnosti.

ČEKRLIJA: Nakon vjekova uslovljavanja ostvarenih kroz tuđinsku vlast i permanentno nesigurnu egzistencijalnu kod naroda Bosne i Hercegovine je razvijena sklonost ka potrebi da budu zaštićeni, oslobođeni, vođeni. Najvećim dijelom su kroz istoriju liderske figure formirane kroz borbe i sukobe. Drugim riječima i arhetipski lider na našim područjima je neko ko će obezbjeđivati sigurnost i smanjivati strah a ne voditi u dalji napredak ili ostvarenje većeg zadvoljstva životom. Nažalost, izgleda kao da smo stekli trajni podanički mentalitet, jer nismo imali dovoljno vremena da razvijemo napredniji oblik.

Tome slobodno možemo dodati i činjenicu da su današnji lideri u Bosni i Hercegovini toga savršeno svjesni i da to koriste u ogromnoj mjeri. Četvrt vijeka nakon rata postoji isti bazični osjećaj nesigurnosti i zabrinutosti za egzistenciju koji su zasnovani na lošim etničkom međuodnosima. Čime se god takvo stanje podupire, i koliko god to moglo biti samo krajnje nepošteno političko sredstvo, održavanje osjećaja bazične nesigurnosti produžava mogućnost opstanka autoritarnih političara.

I na kraju ne mogu da ne dodam da stepen intelektualne otvorenosti i obrazovanje takođe igraju ogromnu ulogu u formiranju, odnosno razbijanju sklonosti ka autoritarnim političarima. Ukoliko ste stvarno upoznati sa tim šta znači autoritarni političar (u narodu nerijetko poznat i kao diktator) i ko sve spada u ovu grupi, onda bi trebalo da je nemoguće da takvog birate, koliko god pripadao vašoj etničkoj grupi. S obzirom na to da ih mi na ovim prostorima stalno iznova biramo samo zato što su naši, to pokazuje da imamo ogroman problem, ili sa strahom ili sa kognitivnim funkcionisanjem.

 

Politički preletači

MONITOR: Da li, kako tvrde bh mediji, napuštanje političkih partija pojedinaca ili grupa, koji zadržavaju poslaničke ili odborničke mandate, poprima zabrinjavajući obim?

ČEKRLIJA:Zabrinjavajuće razmjere pojava “političkih preletača”, kako se danas nazivaju političari koji mijenjaju stranke, su već odavno dostignute. Danas je to pojava koja predstavlja sasvim legitimno sredstvo u političkom i društvenom djelovanju. U zakonu ne postoje stavke koje tretiraju ovaj problem tako da je iz tog ugla sasvim legalno prodavati i kupovati stranačku pripadnost ili riječnikom političih elita “trgovati papcima”. S druge strane, pitanje moralnosti postupaka pojedinca ili grupe se u Bosni i Hercegovini uopšte gledajući prestalo postavljati za bilo šta, kako na ličnom, tako i na opštem planu. Primarni cilj je ostvarenje kvazi-političkih i ličnih interesa, a sve ostalo se prilagođava tome, čak i osnovna moralna načela. U vezi moralnosti u Bosni i Hercegovini kvalitetni su samo još vicevi, koji opet nastaju da bi lakše podnosili opšte nezadovoljstvo i nemoć.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Teže je nego devedesetih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne znam da li će SPC i DPS napraviti komrpomis. Ne znam ni da li je kompromis dobar. Znam samo da je Crna Gora propustila šansu da bude građanska, demokratska, razvijena država

 

MONITOR:  Otkako se  u zemlji priča o Zakonu o vjerskim zajednicama, kao da je sve drugo stalo. Kako vidite ovu situaciju ?

KOVAČEVIĆ: Ne mogu da sagledam situaciju u cjelini  ali percipiram  vanjsku utišanost  i unutrašnju uznemirenost. Možda ovom utisku doprinosi  i život u Kotoru koji me nakon kratkog izbivanja ( novogodišnji praznici ) sačekao  sablasno pust i miran. Tog dana kada sam se vratila,  na Trgu od oružja  ispred stuba srama,  neosvijetljena   ogromna jelka,kolona  ljudi u tamnom sa upaljenim svijećama. Hodaju u tišini, nose djecu, beba u kolicima…nema kraja. Kao da sam neprikladna uletjela u  scenu filma  iz srednjevjekovnog života. Ostala sam bez daha a u mislima vraćena na  sjednicu Parlamenta na kojem je izglasan zakon , nezakonito uhapšen  čitav poslanički klub,pokazana  arogancija  jednoumnika  I predaja moći opozicije  u ruke predstavnicima crkve, suspendovana politika.  Vidim posledicu I razumijem.  U nizu dešavanja koje nam godinama priređuje vladajuća elita utišani su ljudi,učeni godinama da svojim ušima ne vjeruju, da svojim očima dobro ne vide,kakvo crno kritičko mišljenje, adaptirani na nepravdu i laž, bez nade  uhvatili su se onog koji godinama stvara povjerenje  I  iracionalnog,  “odbranu” svetog, zaštićeni  moćnom institucijom.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja Roditelji: Vršnjačko nasilje je slika našeg društva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Djeca uče od nas, mi smo im primjeri u svemu,  mi smo jedini odgovorni za njihovo ponašanje. Uzaludna je sva priča o tome da nešto treba da se radi ovako ili onako ako im mi svakodnevno pokazujemo svojim ponašanjem suprotno

 

MONITOR: Krajem prošle godine u Podgorici je predstavljen Nacionalni plan za djelovanje protiv vršnjačkog nasilja. Šta je njime predviđeno?

MIHAILOVIĆ: Nacionalni akcioni plan I sve ono što je njime predviđeno i na čemu se već radi rezultat je rada i zalaganja velikog broja organizacija, institucija i ustanova posljednjih godinu i sa kojima sarađujemo kroz projekat Koalicija protiv vršnjačkog nasilja u crnogorskim školamai da pokušamo da unaprijedimo postojeći ambijent kako bi djeca u Crnoj Gori bila bolje zaštićena od vršnjačkog nasilja. Da, potpuno smo svjesni da ga nikada nećemo ni mi u Crnoj Gori ni bilo ko u potpunosti iskorijeniti, ali je stanje bilo takvo da je zabrinjavalo koliko se nije reagovalo na nasilje, koliko se nije prepoznavalo i koliko je propusta bilo u postupanju. Na prevenciji se ipak radilo, ali je i taj dio morao da pretrpi određena unaprjeđenja. Dakle, Nacionalnim akcionim planom je definisan niz koraka na svim nivoima – od promjene zakona u dijelu odgovornosti svih, i obavezno roditelja, promjene upustva, odnosno smjernica po kojima se mora postupati i obavezivanja svih u školama da ga primjenjuju (do sada je često bilo mrtvo slovo na papiru), uvođenja evidencije o slučajevima vršnjačkog nasilja koja do sada nije postojala, uspostavljanje tijela koje će pratiti stanje iprimjenu svega usvojenog … Takođe, prepoznalo se da bi bilo potrebno mijenjati zakon u dijelu koji se odnosi na PP službe, odnosno da se omogući da iškole sa manjim brojem učenika imaju psihologe i ako treba pedagoge. Uz sve to, predloženo je, ina tome će se insistirati, da centri za socijalni rad budu partneri u posebno izazovnim slučajevima kada roditelji nijesu zainteresovani da sarađuju i da centri pomažu školama, ali im podrška moraju biti i domovi zdravlja koji moraju početi da obezbjeđuju tretmane i podršku porodicama čija su djeca i žrtve ,ali i počinioci nasilja.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo