Ustav i ustavna kultura ne brane se samo sadržajem pojedine norme, već i procedurom njenog donošenja. U ustavnom pravu loša procedura rijetko ostane jednokratan incident, ona često u praksi postaje argument za sljedeći put

MONITOR: Nijesmo valjano sagledali ni tek usvojene izmjene Ustava, a već se, za početak septembra, najavljuju nove. Šta Vam govori takav tempo promjene najvišeg pravnog akta?

MARIĆ: Da Ustav više ne doživljavamo kao temeljni i relativno trajan društveni sporazum, već kao instrument za rješavanje tekućih političkih potreba. Ustav, naravno, nije nedodirljiv i mora se mijenjati kada za to postoje ozbiljni razlozi. Ali ako ga mijenjamo nekoliko puta godišnje, prije nego što smo razumjeli i sproveli prethodne izmjene, postoji opasnost da ga pretvorimo u, na primjer, Zakon o radu – propis koji je toliko često mijenjan da su njegova stabilnost, preglednost i autoritet ozbiljno oslabljeni.

Posebno zabrinjava što se ovdje ne radi samo o brzini, već o odsustvu suštinske javne rasprave. Javna rasprava nije demokratski ukras niti rubrika koju treba označiti kvačicom. Njena svrha je da popravi tekst. Ako nijedna ozbiljna primjedba ne može biti prihvaćena zato što je politički dogovor već postignut i zato što se nekome žuri, onda nijesmo imali javnu raspravu nego javnu prezentaciju unaprijed donijete odluke.

MONITOR: Da li žurba zbog zatvaranja pregovaračkih poglavlja može biti valjano opravdanje?

MARIĆ: Takav postupak stvara opasan presedan. Danas se Ustav mijenja ubrzano zbog evropskih obaveza, sjutra neko može tražiti da se na isti način otvori pitanje karaktera samog Ustava. Tada će moguće biti teško objasniti zašto je kratka i formalna rasprava bila dovoljna za ustavne promjene u vezi sa pravosuđem, ali nije  za tzv. identitetska pitanja. Zato se ustavna kultura ne brani samo sadržajem pojedine norme, već i procedurom njenog donošenja. Ovakvim postupanjem stvaraju se loši pa i opasni presedani u proceduri.

U ustavnom pravu loša procedura rijetko ostane jednokratan incident, ona često u praksi postaje argument za sljedeći put.

MONITOR: Očekujete li da najavljeni „test integriteta“ mandatara i članova Vlade postane dio Ustava? Šta, uopšte, znači “integritet” u pravnom smislu?

MARIĆ: Test integriteta je politički neodoljiva, a pravno veoma opasna sintagma. Ko bi javno rekao da je protiv integriteta ministara? Upravo zato moramo biti dvostruko oprezni.

Integritet nije precizan pravni pojam poput punoljetstva, državljanstva ili pravosnažne osude, već dobrim dijelom vrijednosna procjena, posebno ako nemamo jasno propisane procedure. Prije nego što takvu procjenu pretvorimo u ustavni uslov za ulazak u Vladu, moramo znati ko provjerava, šta provjerava, na osnovu kojih podataka, po kojim kriterijumima i uz kakvu pravnu zaštitu kandidata. Možemo se vratiti na nedostatak javne rasprave – ako negdje nije trebalo trčati to je ovo pitanje.

Valja podsjetiti da je Vlada o predlogu za promjenu Ustava odlučivala na telefonskoj sjednici 14.avgusta, bez održane sjednice. Promjena Ustava ide preko aplikacije na pametnom telefonu!? Zabrinjavajuće. Osim toga postavlja se pitanje zbog čega slična provjera integriteta nije predložena za predsjednika Države, predsjednika Vrhovnog suda, predsjednika i sudije Ustavnog suda,  Vrhovnog državnog tužioca, i na kraju gdje je veting u pravosuđu.

MONITOR: Ko bi provjeravao integritet mandatara i ministara, a ko bi kontrolisao te kontrolore i garantovao da se provjera neće pretvoriti u politički filter?

MARIĆ: Onaj ko izdaje potvrdu o integritetu praktično dobija pravo veta na sastav Vlade. To više nije tehničko pitanje nego raspodjela političke moći. Ako bezbjednosno ili upravno tijelo može da diskvalifikuje kandidata parlamentarne većine na osnovu tajnih podataka ili neodređene procjene, onda ne kontroliše samo kandidata nego i rezultat izbora. Umjesto zaštite države od korupcije, mogli bismo dobiti zaštitu vlasti od političkih protivnika. Zato svaka negativna odluka mora biti obrazložena, zasnovana na unaprijed poznatim kriterijumima i podložna brzoj i djelotvornoj sudskoj kontroli. Bez prava kandidata da vidi navode, izjasni se i uloži djelotvoran pravni lijek, test integriteta može postati ustavno legalizovana bezbjednosna etiketa.

Vjerujem da je prioritet jačati kapacitete i integritet ASK-a, ANB-a, Uprave policije, Tužilaštva, Sudova, drugih antikorupcijskih i ljudskopravaških državnih agencija, što je veliki i težak posao, tako da mi ovi brzi predlozi i riješenja dominantno vuku na političku oblandu.

MONITOR: Za primjer, bi li aktuelni premijer Milojko Spajić prošao takvu provjeru?

MARIĆ: Ne znam, ali znam da predlagač testa ne smije ostati izvan laboratorije. Da li bi se provjeravale samo pravosnažne presude ili i tačnost ranijih javnih izjava, porijeklo imovine, poslovne veze, prebivalište, državljanstvo i bezbjednosne procjene? Dok kriterijume ne znamo, pitanje ko bi prošao svodi se na političku anketu.

Premijer koji ovaj model predlaže morao bi zato prvi reći da li prihvata da ista pravila, bez prelaznog komfora i političkog imuniteta, odmah važe za njega i cijelu Vladu. Integritet koji se provjerava samo budućim nosiocima vlasti lako može izgledati kao moralni kredit koji sadašnja vlast sama sebi izdaje.

MONITOR: Možemo li, ironično, pretpostaviti da bi najavljenu provjeru mogao da obavlja neko poput Miloša Medenice, pošto iz objavljenih komunikacija djeluje upućenije u pojedine državne poslove od ANB-a i Uprave policije?

MARIĆ: Ironija je neprijatna zato što se naslanja na još neprijatniju stvarnost. Iz javno dostupnih komunikacija stvoren je utisak da su pojedinci iz kriminalnog miljea bili zabrinjavajuće dobro obaviješteni o kadrovima, postupcima i odnosima unutar institucija. To samo po sebi ne dokazuje da su znali više od ANB-a i policije, ali obavezuje državu da odgovori: šta su službe znale, kada su saznale i šta su preduzele?

Država koja još nije objasnila kako su joj povjerljivi poslovi postali tema kriminalnih četova ne bi smjela olako obećavati da će novim ustavnim mehanizmom pouzdano mjeriti nečiji integritet.

MONITOR: Vratimo se na početak: šta su građanima i pravnom poretku donijele tek usvojene ustavne promjene?

MARIĆ: Dobile su se bolje garancije, ali ne i garancija boljeg pravosuđa. Ministar pravde više nije član Sudskog savjeta, povećan je broj sudija koje biraju njihove kolege, a samostalnost i nezavisnost Centralne banke jasnije su ustavno izražene. To nijesu beznačajne promjene.

Ipak, Ustav može otvoriti vrata nezavisnosti, ali ne može natjerati institucije da kroz njih prođu. Rezultat će zavisiti od zakona, transparentnosti izbora, profesionalnosti članova savjeta i kvaliteta obrazloženja njihovih odluka. Ono što smo možda izgubili jeste dio jasnoće o odgovornosti. Bježeći, opravdano, od političke kontrole pravosuđa, rizikujemo da stignemo do njegove cehovske samodovoljnosti. Nezavisnost bez odgovornosti nije vladavina prava, nego zatvoren krug moći.

MONITOR: Zašto su za Sudski i Tužilački savjet usvojena dva bitno različita modela formiranja i funkcionisanja?

MARIĆ: Kada dva savjeta uređujete po različitim principima, građanima dugujete više od odgovora da je tako dogovoreno. Neke razlike mogu proisteći iz različite prirode sudstva i hijerarhijski organizovanog tužilaštva, ali svaka mora imati jasno funkcionalno opravdanje. Pošto ga nijesmo čuli, ostaje utisak da ne gledamo koherentan ustavni model, nego mapu političkog kompromisa. Kompromis je legitiman način donošenja Ustava, ali ne smije postati zamjena za njegovu unutrašnju logiku.

MONITOR: Mnogima je problematično što VDT istovremeno rukovodi tužilačkom organizacijom i predsjedava Tužilačkim savjetom? Može li Savjet djelotvorno nadzirati sistem na čijem je čelu njegov predsjednik?

MARIĆ: Kontrolor ne bi trebalo da bude institucionalni produžetak onoga koga kontroliše. VDT rukovodi tužilačkom organizacijom, a istovremeno predsjedava Savjetom koji treba da štiti njenu samostalnost i obezbijedi odgovornost. Ne tvrdim da je namjera bila stvaranje nedodirljivog VDT-a, ali je izabran model koji objektivno nosi rizik koncentracije moći.

Ako Savjet treba da ocjenjuje posljedice rada sistema, a na njegovom čelu sjedi rukovodilac tog sistema, sumnja u djelotvornost nadzora nije politička zloba nego elementarno institucionalno pitanje. Zato je predlog da predsjednika bira sam Savjet iz reda članova koji nijesu tužioci zasluživao argumentovan odgovor, a ne pozivanje na kalendar.

Ne tvrdim da je cilj bio stvaranje nedodirljivog VDT-a, ali je nesporno da je izabran model koji nosi rizik koncentracije moći. Kada stručna javnost upozori na taj rizik, odgovor ne može biti da nema vremena za izmjene. Ako nema vremena da se otkloni ozbiljan rizik, onda možda nema vremena ni da se Ustav kvalitetno promijeni.

MONITOR: Ako se naknadno pokaže da je model pogrešan, možemo li ga naknadno ispraviti, odnosno, koliko puta država može popravljati najviši pravni akt prije nego što prizna da nije sprovela reformu nego niz političkih intervencija?

MARIĆ: Ustav se može popraviti, ali se povjerenje u Ustav ne popravlja jednako lako. Svaka nova intervencija poručuje da prethodnu nijesmo dovoljno promislili.

Članstvo u EU nas neće osloboditi odgovornosti za sopstveni pravni poredak niti će evropske institucije upravljati našim savjetima umjesto nas. Zato je opasna računica da ćemo danas usvojiti „dovoljno dobro“ rješenje radi zatvaranja poglavlja, a sjutra ga popravljati kada budemo imali vremena. Ustav nije privremena skela evropskih integracija. Mora biti najbolji tekst koji država može da donese, a ne tekst koji će izdržati do sljedećeg roka iz političkog rokovnika.

MONITOR: Koliko je opasno kada domaći političari svaku kritiku nekog rješenja odbacuju pozivanjem na „zahtjev Brisela“?

MARIĆ: Briselski aplauz nije isto što i ustavnopravni sertifikat kvaliteta. Pohvale iz EU jesu važne, kao što je važno i zatvaranje pregovaračkih poglavlja. Ali evropske institucije prvenstveno ocjenjuju da li je ispunjeno pregovaračko mjerilo i dostignut prihvatljiv standard, ne žive sa svakom posljedicom našeg modela. Naša obaveza je da pitamo hoće li rješenje funkcionisati kada nestanu rokovi, izvještaji i spoljašnji pritisak.

Ozbiljna proevropska politika ne mjeri lojalnost ćutanjem. Ipak, „tražio je Brisel“ postala je najudobnija rečenica domaće politike: zvuči autoritativno, a nikoga ovdje ne čini odgovornim. Zato moramo razlikovati izričit zahtjev EU, evropsku preporuku i konkretno rješenje koje su izabrali domaći političari. Brisel ne smije biti alibi iza kojeg se krije autorstvo naših odluka.

Evropski put nije administrativna trka u zatvaranju poglavlja, nego izgradnja institucija koje će raditi po evropskim pravilima kada više nema spoljnog nadzora.

Zoran RADULOVIĆ

Činjenica je da se stanje u znatnoj mjeri popravilo u odnosu na prethodne godine, ali ovo treba da bude pokazatelj da treba konstantno da se ulaže u sistem zaštite, opremu, u ljudstvo. Na ovom ne treba da se stane

MONITOR: Još uvijek se borite sa požarom u Baošićima, kako ocjenjujete ovu požarnu sezonu?

ĆIROVIĆ: Termin požarna sezona izbjegavam. Posljednjih  godina požarna sezona maltene traje čitave godine. Imamo ljetnju sezonu gdje je povećan požarni rizik.

Što se tiče požara koji je počeo 12. avgusta na području između Baošića i Bijele, to je veoma zahtjevan požar u smislu gašenja. Naseljeno područje sa neadekvatnom putnom infrastrukturom za prilaz velikih vatrogasnih vozila, uske ulice gusto naseljene, a uz to velika vegetacija oko objekata. Primarno je bilo sačuvati ljudske živote i objekte koji su bili ugroženi jer je plamen bio na 10 metara od samih objekata. Tako da je bilo primarno sačuvati ljudske živote.

Opseg tog požara, koji je počeo 12. a danas je 25. avgust, i još uvijek je aktivan, bio je između 10-15 kilometara. On se proširio na područje Đenovića na gustu vegetaciju. Već dva dana pokušavamo da pilama raskrčimo taj pojas i da naši pripadnici sa dobrovoljcima priđu sa naprtnjačama. Gusta i suva vegetacija usljed jačeg vjetra se odmah razbukti. Imali smo prethodnih dana podršku iz vazduha, ali za sada i dalje je taj požar aktivan.

MONITOR: Prije godinu dana radili smo intervju i tada nijesu svi kapaciteti bili dostupni, za razliku od ove sezone, prvenstveno što se tiče podrške iz vazduha.

ĆIROVIĆ: Poznato je da sam kritički nastrojen prema manama u sistemu zaštite, ali moram reći da su ove godine kapaciteti, što se tiče vazduhoplova, poboljšani.  Svakodnevno smo imali pet do šest vazduhoplova koji su nam bili na raspolaganju. Požar na teritoriji Herceg Novog  je počeo 12. avgusta, a vrlo brzo su uslijedili požari u Ulcinju, Nikšiću, Cetinju, Kolašinu… Sve te vazduhoplove je onda trebalo rasporediti na više lokacija. Gledalo se da se raspoređuju tamo gdje je primarno.

Zaista smo ušli što se toga tiče znatno bolje, ali opet s obzirom na to koliko je bilo požara, nije se moglo stići svuda. Evo primjer požara koji je izbio u Baošićima i Bijeloj i proširio se na Đenoviće. Imali smo na stotine ugroženih kuća i svi su tražili da po jedno vatrogasno vozilo bude pored njihovih kuća, što je nemoguće. Čak i da smo imali stotine kamiona svim željama nijesmo mogli da odgovorimo. Na teritoriji Herceg Novog,  tokom ta prva dva udarna dana, u pomoć su nam priskočile kolege iz Nikšića, Cetinja, Podgorice, Tivta, Kotora, Budve, Bara, Trebinja, razna dobrovoljna vatrogasna duštva iz Novog, Kotora, Tivta. U jednom momentu smo imali preko deset ekipa koje nijesu bile iz naše opštine.

MONITOR: Da li je to znak da je neophodno više vazduhoplova?

ĆIROVIĆ: Naš posao je takav da je nekad i pet pripadnika previše a nekad je, kao ovoga puta, i stotinu premalo. Sve zavisi od samog dešavanja i akcidenata koji nastaju. Konkretno u ovom slučaju da smo imali i 15 vazduhoplova možda bi bilo malo, tako da uvijek postoje zahtjevi za što više njih. Tražili smo da nam bude 4-5 vazduhoplova na teriotoriji Herceg Novog, što je nemoguće u situaciji kada imate požare na skoro cijeloj teritoriji Crne Gore. Činjenica je da se stanje u znatnoj mjeri popravilo u odnosu na prethodne godine, ali ovo treba da bude pokazatelj da treba konstantno da se ulaže u sistem zaštite,u opremu, u ljudstvo, i da na ovom ne treba da se stane.

MONITOR: Katastrofalni požari su ove godine harali regionom i Evropom. Jasno je da požari više nijesu sporadična prijetnja nego konstanta koja se ponavlja iz godine u godinu. Uočavaju li to i donosioci odluka?

ĆIROVIĆ: To su konstantne prijetnje tokom čitave godine. Jedna od ključnih stvari na kojoj bi mi morali da poradimo je da se gradi planski, da se ne gradi stihijski, da se gradi infrastruktura, putevi koji će da budu adekvatni, kao i vodovodna mreža i dostupnost hidranata na teritoriji čitave Crne Gore.

Mi na lokalnom nivou radimo preventivno, i prije požarne sezone sugerišemo šta nam je potrebno i maksimalno nam, koliko je u njihovoj moći, izlaze u susret. Stalno pojačavamo kapacitete što se tiče hidrantske mreže. Tako bi trebalo da se radi i na nivou čitave države da se baziramo na prevenciju, da ne dozvolimo da se gradi u pojasu gdje je gusta vegetacija, da se ne čisti oko tih objekata. Imali smo slučaj, tokom ovog požara, gdje su milionski objekti ugroženi, a oko njih ništa nije očišćeno. Moramo povesti računa da podignemo svijest i samih stanara i onih koji grade te objekte. S druge strane, moram istaći da je porasla svijest o važnosti pomoći službama pa imamo nikad više dobrovoljaca koji su se stavili na raspolaganju, ne samo u Herceg Novom, nego svim službama zaštite i spašavanja u Crnoj Gori. Treba zahvaliti i volonterima koji su pritekli u pomoć.

MONITOR: Požar su obišli i najviši zvaničnici zaduženi za bezbjednost i zaštitu. Da li ste stekli utisak da je i kod njih postoji svijest da je potrebno konstantno promišljanje o ovom problemu?

ĆIROVIĆ: Iz razgovora koje sam ja imao tokom požara, a tu su bili ministar unutrašnjih poslova Šaranović, ministar odbrane Krapović, vicepremijer Bečić, general Vuksanović, osjetio sam njihovu pozitivnu reakciju. Zajedno smo obilazili teren, objašnjavali šta je potrebno da bi se sistem unaprijedio. Uočio sam da su svjesni da treba da se ulaže u sistem zaštite, da se planski i preventivno djeluje, da se, koliko je moguće, spriječe ovakvi požari.

Od njih smo dobili  pozitivne signale, a vidjećemo u narednom periodu. Poznato je da na nivou cijele Crne Gore kaskamo za zapadnim zemljama u sistemu zaštite, ali mi se čini da smo se pomjerili sa mrtve tačke.

MONITOR: Što se tiče samog statusa vatrogasaca, opreme, vozila ima li tu kakvog napretka?

ĆIROVIĆ: Uglavnom je to ista priča. Sve službe zaštite i spašavanja su pod lokalnim samoupravama i sve to zavisi od grada do grada. Imamo pomaka, pogotovo u gradovima srednje i južne regije, gdje se oprema i vozila nabavljaju. Imamo problem sjevera gdje još uvijek nema te prijetnje većim požarima, pa se tamo i ne ulaže.

Kroz komunikaciju sa kolegama znam da su ove godine Nikšić, Cetinje, Bar, Kotor, kupili vozila. Mi smo prije dvije godine nabavili jedno vozilo. Tako da se vozni park obnavlja. Treba reći i da jedno novo vozilo za naše potrebe košta od 300 do 500 hiljada eura, tako da treba izdvojiti taj novac. Oprema se takođe obnavlja, mi smo ušli u proceduru nabavke novog radnog  uređaja koji košta oko 60.000 eura.

Imamo sjeverni dio gdje su ulaganja manja, ali nadam se da će se i tamo poboljšati stanje uz pomoć države. Imam utisak da je sama država podigla na jedan veći nivo svijest o sistemu zaštite i da će se taj nivo još više podizati. Nadam se da će se odmah nakon ove sezone, nakon izvještaja svih službi zaštite i spašavanja, prepoznati šta je potrebno i da će država nastavi u tom smjeru.

MONITOR: Da li bi neki uspješniji recept bio da se država više umiješa, da nije sve u rukama opština?

ĆIROVIĆ: Država treba da pomogne da se prije svega zakonska regulativa poboljša, da se donese jedan pravilnik gdje ćemo na primjer svi da imamo iste uniforme, obilježja. A ne kao sada da para oči kada dođu kolege iz drugih crnogorskih  gradova, a različite uniforme. Opštine kupuju kako procijene da im treba. To je oprema sličnog kvaliteta ali nije jednobrazna. Država bi mogla donijeti pravilnik da ta oprema treba da bude jednobrazna, pa da svi imamo iste uniforme. Bilo bi to ljepše za viđet a i profesionalnije.

MONITOR: Pominjali ste prošle godine dva zakona koja bi uredila sitem zaštite. Da li su ti zakoni donešeni, da li je status vatrogasaca, finansijski i drugi poboljšan?

ĆIROVIĆ: Ove godine formirana je radna grupa da se rade Zakon o zaštiti od požara i Zakon o vatrogascu. Imamo dilemu, tehničku stvar da li da se donese jedan zakon koji će da obuhvati oba ova zakona ili da se donesu dva. Radna grupa broji 14 članova, formirao je ministar unutrašnjih poslova. Nijesam član te radne grupe, ali iz informacija koje imam od kolega to je pokrenuto, za sada nijesu zadovoljni tempom, možda su i ovi požari doprinijeli usporavanju rada te grupe. To je svakako pomak, nadamo se da ćemo dati sugesije i primjedbe tokom javne rasprave i da će one biti usvojene. Smatramo da bi ta dva zakona umnogome unaprijedila i sam status vatrogasaca kao i sistem zaštite.

Šti se tiče statusa vatrogasaca on nije kakav bi trebao da bude. Vatrogasac je u zapadnim zemljama prepoznat kao veoma bitan za sistem. Kod nas se vatrogasac, u pravom smislu te riječi, prepozna kada dođu situacije kao što su sada bile. Vatrogasci su heroji tih mjesec, dva, a onda nas javnost zaboravi i na neki način, ne mogu reći da smo prepušteni sami sebi, ali nije to kao u ovoj euforiji kada se apeluje da nam se daju bolji uslovi, bolje plate… Kada sve to prođe, ispada kao vatrogasci ne rade ništa. A vjerujte mi, i kada nijesmo vidljivi, stalno smo na terenu, radimo svakodnevne poslove.

I sada dok su bili požari imali smo intervencija-da sklonimo drvo sa puta, da izvučemo neku zaglavljenu životinju, da ne pominjem pomoć hitnoj službi pri transportu bolesnika, tako da smo uvijek na terenu. Te stvari su nevidljive za građane, ali kada dođu ovakve situacije, kao što je ovo sada, onda počinje i panika među građanima i turistima, požar ovog tipa je vidljiv iz čitave Boke, onda su vatrogasci najbolji i heroji.

Vatrogasci imaju benificirani radni staž, na godinu imaju četiri mjeseca. Plate sa svim prekovremenim, na primjer noćnim radom, zavisno od staža, budu od 1.000 do 1.100 eura. Osnovna plata vatrogasca, bez prekovremenih, je oko 700 eura.

MONITOR: Imate li problem sa kadrom, ima li interesovanja mladih za taj posao?

ĆIROVIĆ: Do kraja 2028. imamo pravo da iskoristimo odlazak u penziju po povoljnim uslovima. Tada će u Službi zaštite Herceg Novi 10 ljudi steći to pravo. Planiramo prijem novog kadra. Ima interesovanja ali momci, koji bi htjeli da se zaposle, moraju proći obuku i edukaciju, da iskuse sa čim će se susretati tokom ovih, malo rizičnijih inrevencija. Ove godine smo primili dva pripravnika. Odmah su išli na prvu liniju, jer ako misle da ostanu u ovom poslu treba da znaju sve izazove. Ovaj posao treba da se voli i da se daje maksimum.

Šta god da bude u narednom periodu, sa sigurnošću mogu da kažem da građani mogu sto odsto da se oslone na vatrogasce i da će oni dati svoj maksimum tamo đe treba i kad treba. Kao što su i do sada.

Predrag NIKOLIĆ

Umjesto građana koji se politički organizuju oko interesa, vrijednosti i različitih vizija društva, ponovo dobijamo nacionalne zajednice čije elite pregovaraju o međusobnom nenapadanju i raspodjeli političkog plijena. Taj dogovor nacionalnih elita nazivamo građanskom Crnom Gorom

MONITOR: NSD uskoro započinje sa koalicionim partnerima sveobuhvatni dijalog o Deklaraciji o pomirenju i zajedništvu u evropskoj Crnoj Gori. Kako to komentarišete?

DABIŽINOVIĆ: Pomirenje je postalo jedna od najopasnijih lijepih riječi crnogorske politike. Kad ga najavi politička struktura koja je decenijama učestvovala u proizvodnji podjela, treba pročitati sitna slova: ko se s kim oko čega miri, i šta se zauzvrat traži da zaboravimo? Deklaraciju NSD treba staviti pored Spajićevog Barometra 26. Vrijedi provjeriti nijesu li to različite ambalaže za sličnu političku operaciju: da se sukobi ne razriješe nego administriraju, odgovornost ne utvrdi nego raspodijeli, a prošlost ne razumije nego proglasi završenom.

Deklaraciju bih čitala i kao politički odgovor predsjednika Skupštine na premijera. Partnerstvo u vlasti ne ukida činjenicu da su već ušli u borbu za buduće birače. Spajić je Barometrom pokušao da zauzme prostor evropskog centra, stabilnosti i pomirenja; Mandić ulazi u isti prostor sa sopstvenom deklaracijom. Niko više ne želi da ostane samo predstavnik svog tradicionalnog biračkog tijela. Počela je borba za to ko će se predstaviti kao prihvatljiviji, evropskiji i državotvorniji – a da pri tome ne izgubi osnovno biračko tijelo.

Tu dolazimo do problema mnogo većeg od njihovog izbornog nadmetanja. Oni se bore za centar države koja nikada nije uspjela da dovrši sopstvenu građansku organizaciju. Zato pitanje „pomirenja“ tako lako ponovo postaje pitanje pomirenja nacionalnih kolektiviteta. Srpski nacionalizam jeste politički najsnažnije organizovan, institucionalno sve prisutniji i sa ozbiljnim spoljnim osloncima, ali njegova ekspanzija istovremeno hrani ostale nacionalizme. Crnogorski, bošnjački, albanski, hrvatski – svaki svoje opravdanje nalazi u strahu od drugoga.

Nacionalizmi su idealni politički partneri: javno se mrze, a jedni drugima obezbjeđuju razlog za postojanje.

Tu se vidi poraz građanske ideje. Umjesto građana koji se politički organizuju oko interesa, vrijednosti i različitih vizija društva, ponovo dobijamo nacionalne zajednice čije elite pregovaraju o međusobnom nenapadanju i raspodjeli političkog plijena. Taj dogovor nacionalnih elita nazivamo građanskom Crnom Gorom.

Pomirenje bez suočavanja sa prošlošću, odgovornosti i jasnog odnosa prema nacionalističkim projektima nije pomirenje. To je politički organizovan zaborav.

MONITOR: Napisali ste da za budućnost Crne Gore nije presudno koliko se predsjednik Skupštine udaljio od Milana Kneževića ili Aleksandra Vučića, već od političkog projekta koji Crnu Goru razumije kao privremenu ili istorijski pogrešnu posebnost. Koliko se udaljio?

DABIŽINOVIĆ: Promijenio je registar. Nijesam sigurna da je promijenio knjigu. Predsjednik Skupštine govori umjerenije, institucionalnije i evropskije. To nije nevažno, ali nije ni dokaz ideološkog preobražaja. Sve manje me zanima koliko je lično udaljen od Vučića. Zanima me šta njegova politika radi Crnoj Gori. Politički puleni predsjednika Skupštine, teme koje lansiraju i zahtjevi koji se periodično isporučuju javnosti djeluju kao balističke rakete ispaljene u tijelo građanske Crne Gore.

Jezik. Državljanstvo. Zastava. Ustav. Istorija. Identitet. Dvojno državljanstvo. Spomenici. Crkva. Svaka tema zasebno predstavlja se kao sasvim legitimno demokratsko pitanje. Kada ih poređate jednu pored druge, teško je ne vidjeti obrazac. Crna Gora se stalno vraća u stanje u kojem mora dokazivati sopstveno pravo na postojanje.

Mandić nije jedini akter tog procesa. SPC, partije, mediji, kulturne i identitetske organizacije i ostali kompanjoni učestvuju u preraspodjeli političke, društvene i simboličke moći. To je zloćudna puzeća moć.

Ne morate srušiti građansku državu u jednom danu. Dovoljno je da danas pomjerite jednu granicu, sjutra relativizujete jednu činjenicu, preksjutra otvorite pitanje koje je bilo riješeno, promijenite institucionalni odnos snaga. Svaki pojedinačni korak dovoljno je mali da vam kažu da pretjerujete. Zbir tih koraka poslije nekoliko godina može biti druga država.

Njihov aktuelni sukob ne bih prerano proglašavala političkom emancipacijom. Ljudi se mogu posvađati oko puta, brzine i toga ko sjedi za volanom, a da i dalje putuju prema istoj adresi. Kad se promijeni adresa, tada možemo govoriti o zaokretu.

MONITOR: Tu su neki znaci otklona od Vučića, ne samo od strane predsjednika Skupštine, već i MPC.

DABIŽINOVIĆ: Mandić, MPC, drugi djelovi SPC i vlast u Beogradu nijesu jedan organizam. Imaju sopstvene interese, ambicije i borbe za moć. Naravno da će među njima biti sukoba. Ali autonomija interesa nije isto što i ideološka emancipacija.

Pogrešno je SPC posmatrati samo kroz pitanje njene poslušnosti ili neposlušnosti Vučiću. Ona je i snažan akter u Crnoj Gori, nosi sopstvenu odgovornost za promjenu odnosa moći, identitetsku homogenizaciju i potiskivanje sekularnog i građanskog prostora. Isto važi za partije, medije, kulturne institucije i druge.

Ne zanima me, dakle, samo jesu li se oslobodili Vučića. Zanima me jesu li se oslobodili nacionalističkog projekta. Da li je Crna Gora prihvaćena kao trajna politička zajednica građana kojoj nije potreban nacionalni vlasnik? Da li se odustalo od istorijskog revizionizma? Da li je antifašizam nesporan? Da li država pripada jednako svima, bez posredovanja nacionalnih i crkvenih elita? Kada odgovori na ta pitanja budu jasni, moći ćemo govoriti o otklonu. Do tada gledamo kako se moć preraspodjeljuje među nekadašnjim saveznicima.

MONITOR: Gdje je Crna Gora kada je u pitanju otklon od ideologija devedesetih?

DABIŽINOVIĆ: Možda je može  reći da smo devedesete konzervirali, stavili ih u podrum i više od tri decenije se pravili da tamo ničega nema. Sada smo otvorili vrata i čudimo se mirisu. Crna Gora nije prošla kroz suočavanje sa prošlošću.

Tu odgovornost ne možemo prebaciti samo na današnju vlast, četničku ikonografiju ili političke strukture koje danas otvoreno rehabilituju ideologije devedesetih. U devedesetim prethodna vlast i ovi današnji bili su zajednički politički program. Režim koji je vladao Crnom Gorom tri decenije bio je učesnik ratne politike devedesetih, a zatim je sebe prepakovao u njenog protivnika. To je jedna od centralnih crnogorskih političkih prevara.

Dubrovnik, Morinj, deportacija bosanskohercegovačkih izbjeglica, Bukovica, Kaluđerski laz, ubistvo porodice Klapuh, Murino, ratna propaganda, kao ni učešće građana Crne Gore u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, nijesu postali temelj društvenog suočavanja sa odgovornošću. Od učesnika u ratovima nekako smo stigli do regionalnog lidera pomirenja, preskočivši neugodni međukorak koji se zove odgovornost.

Nije bilo  lustracije, sistematskog obrazovanja o ratovima, institucionalizovanog pamćenja žrtava niti društvenog procesa koji bi nacionalizam politički delegitimisao. Zločini su povremeno obilježavani, ali ideologija koja ih je omogućila nije razorena. I zato se vratila.

Povratkom četništva rehabilitovan je politički princip iz kojeg se svi nacionalizmi hrane: da prošlost pripada onome ko ima dovoljno moći da je prepravi, a država nacionalnom kolektivu koji uspije da je prisvoji. Antifašizam tada postaje tek „jedna interpretacija istorije“, saradnici okupatora dobijaju spomenike i političke advokate, a istorijski revizionizam prelazi u institucije, parlament i političke pregovore.

Zato je zaborav politički važan. Ono čega se društvo više ne sjeća ne mora se ni opravdavati. Kada iz četništva uklonite kolaboraciju i zločine, možete ga vratiti kao tradiciju, identitet i „drugo viđenje istorije“. Kada iz devedesetih uklonite žrtve, odgovornost i društvenu podršku ratnoj politici, iste političke matrice možete ponovo ponuditi kao legitimne programe.

MONITOR: Hoće li nam pomoći EU, ako u nju uđemo?

DABIŽINOVIĆ: EU može pomoći institucijama, pravosuđu, ekonomiji, zaštiti prava i ograničavanju samovolje vlasti. To je ogromno. Ali Brisel nam neće demontirati nacionalizme. Postoje članice EU koje su uvjerljiv dokaz da se može biti u EU i duboko zaglavljen u nacionalizmu, autoritarnosti i istorijskom revizionizmu. Zato me plaši naša mantra: samo da uđemo.

Spomenik Đurišiću metafizičko biće

MONITOR: Godinu kasnije crnogorski istražni organi nijesu pronašli spomenik Pavla Đurišića. Šta to govori?

DABIŽINOVIĆ: To gotovo zaslužuje književni žanr. Država ima policiju, tužilaštvo, bezbjednosne službe, kamere, telefone, granice i druge blagodeti XXI vijeka, ali spomenik Pavlu Đurišiću uspijeva da postane neuhvatljiv. Skoro metafizičko biće. Ali spomenici ne bježe. Neko ga je uklonio, neko je to omogućio, neko je bio dužan da  utvrdi ko ga je sklonio i sprovede postupak.

Pitanje više nije gdje je Pavle Đurišić, nego ko je odgovoran što je mogao da nestane i zašto zbog toga niko nije snosio posljedice. Priča tu postaje neprijatno poznata. Nama ne bježe samo spomenici. Bježe optuženi i osuđeni ljudi koje je država morala spriječiti da pobjegnu. I svaki put dobijemo isti institucionalni ritual: policija, tužilaštvo, sudovi i bezbjednosne službe objasne svoj dio nadležnosti, odgovornost se rasporedi na dovoljno adresa i na kraju ne stanuje ni na jednoj.

Vlast koja nakon ovakvih slučajeva ne utvrđuje političku i institucionalnu odgovornost zapravo proizvodi sistem u kojem se neodgovornost isplati. Govorimo o sistemu nekažnjene neodgovornosti. A taj sistem ima još jednog pouzdanog saveznika – zaborav.

Vučić ne proizvodi sam crnogorsku slabost, on je koristi

MONITOR: Kako vidite  Vučićevo  konstantno zaoštravanje retorike prema sve širem krugu ovdašnjih adresa?

DABIŽINOVIĆ: Vučićev problem je što Crnu Goru teško prihvata kao politički subjekt koji ima pravo da postoji izvan političkih potreba Beograda. To je sofisticiranija verzija hegemonije od one iz devedesetih. Ne morate danas slati tenkove. Imate televizije, portale, političke partije, ekonomske interese, crkvene strukture, društvene mreže, proizvodnju identitetskih kriza i gotovo svakodnevno određivanje ko je u Crnoj Gori dobar Srbin, loš Srbin, antisrbin ili neprijatelj Srbije. Zato se krug neprijatelja stalno širi.

Ali, Vučić ne proizvodi sam crnogorsku slabost. On je koristi. Crna Gora je ostavila ogroman prostor za takvo djelovanje zato što nije izgradila dovoljno snažne demokratske institucije niti građanski identitet koji ne zavisi od toga ko je trenutno na vlasti.

Beograd može pokušavati da hegemonizuje crnogorski prostor. Mnogo ozbiljnije pitanje je: zašto mu je taj prostor toliko dostupan? Hegemonijska politika ne ulazi u vakuum. Ona ovdje nalazi političke partnere, institucionalne slabosti, medijske kanale, SPC i druge centre društvene moći koji imaju i sopstvene interese.

Milena PEROVIĆ