Zvaničnici izvršne i zakonodavne vlasti nijesu ubijedili javnost da su s dovoljno pažnje pristupili povjerenom važnom poslu. Stekao se utisak da su ustavne amandmane usvojili radi forme, vođeni idejom kako nije u pitanju greška koju naknadno ne mogu popraviti. Ako i kada im se to opet naredi

Državni parlament je 24. avgusta usvojio ustavne amandmane XVII do XXI. Glasalo je 68 poslanika, bez glasova protiv. Usvojen je i Ustavni zakon za sprovođenje amandmana. Otud zaključak kako je Crna Gora, izmjenama Ustava, uradila ono što se od nje godinama tražilo iz Brisela i Strazbura: usvojena je nova formula za izbor članova Sudskog i Tužilačkog savjeta uz manje neposrednog uticaja izvršne i zakonodavne vlasti na sudsku samoupravu.

Na prvi pogled, bila je to jedna, jedinstvena, ustavna reforma.

Sudski i Tužilački savjet našli su se u istom ustavnom paketu, pred istim parlamentom i pod istim evropskim zahtjevom. Amandman XVII, na primjer, propisuje isti parlamentarni prag za izbor četiri člana jednog i četiri člana drugog savjeta iz reda uglednih pravnika: dvotrećinska, odnosno, u drugom krugu glasanja tropetinska većina svih poslanika. Tu se sličnost uglavnom završava. A prije detalja, vrijedi podsjetiti zašto je, uopšte, došlo do izmjena Ustava Crne Gore.

U obrazloženju Vladinog predloga ustavnih amandmana iz februara ove godine piše da je EU, još u junu 2024, zatražila od Crne Gore izmjenu Ustava u vezi sa sastavom i postupkom imenovanja Sudskog i Tužilačkog savjeta. Kod Sudskog savjeta evropski zahtjev bio je naročito konkretan. U Vladinom obrazloženju citira se preporuka GRECO-a (antikorupcijsko tijelo koje je 1999. osnovao Savjet Evrope) da se ukine članstvo ministra pravde po službenoj dužnosti i obezbijedi da najmanje polovina Sudskog savjeta bude sastavljena od sudija koje biraju njihove kolege.

Vlada citira i preporuku da predsjedavajuću funkciju u Sudskom savjetu obavlja jedan od tih sudija. Ali, njen prijedlog usvojen u parlamentu nije u potpunosti saglasan sa navedenim. Kod rješenja za predsjedavajućeg Sudskog savjeta otišlo se  u drugom smjeru. Prema novim ustavnim rješenjima predsjednika tog tijela biraju članovi Savjeta među onim kolegama koji nijesu nosioci sudijske funkcije. Dvotrećinskom većinom.

U Tužilačkom savjetu zadržan je postojeći model prema kome je Vrhovni državni tužilac, po slovu Ustava, automatski član i predsjedavajući tog Savjeta. Dakle, predsjedavanje VDT Tužilačkim savjetom nije stvar odluke njegovih članova, kao u slučaju Sudskog, nego Ustavna norma.

Očigledno, autori amandmana nijesu napravili jedan model funkcionisanja dva pravosudna savjeta, nego su se odlučili za dva bitno različita rješenja. Samo po sebi to ne mora biti greška. Sudija i tužilac nijesu na identičnim finkcijama, sud i tužilaštvo nemaju isti položaj u sistemu vlasti, a nezavisnost suda nije isto što i samostalnost državnog tužilaštva…

Problem je što smo ostali uskraćeni za obrazloženje takvog pristupa. Istovremeno, Vlada kao predlagač ustavnih amandmana i parlament koji ih je usvojio potpuno su ignorisali prijedloge i primjedbe pristigle tokom (formalne) javne rasprave.

Bez odgovora ostalo je pitanje zbog čega su razlike baš ove i ovakve: Sudski savjet bira svog predsjednika izvan sudijske profesije dok Tužilačkim savjetom, kao i do sada, predsjedava VDT; Ministar pravde izlazi iz Sudskog savjeta, ali Ministarstvo delegira svog predstavnika u Tužilačkom savjetu; Predstavnik advokata/Advokatske komore je u jednom savjetu (sudskom) izostavljen iz sastava, dok je u drugom imperativno predviđen. Nevladin sektor dobija mjesto u Tužilačkom savjetu, ali ne i u Sudskom… Savjeti imaju i različit broj članova, dok njihov sastav proglašavaju nosioci različitih državnih funkcija – predsjednik države, odnosno, predsjednik parlamenta.

Samo su kriterijumi za izbor „uglednih pravnika“ koji ulaze u sastav dva savjeta – po različitim procedurama – jednako neprecizni i podložni volji parlamentarne većine koja treba da izabere/potvrdi njihovo članstvo. Ustavni odbor se oglušio i o zahtjeve da se definicija uglednog pravnika precizira i/ili normira, dok prethodno iskustvo uči da to nije previd nego smišljena odluka. Ona poslanicima daje mogućnost da u međusobnim pregovorima i dogovorima „trguju“ onima koji su, po njihovim partijskim ili ličnim kriterijumima, (ne)podobni za članstvo u savjetima. Često ne mareći za njihov profesionalni i lični ugled.

Prema novim ustavnim amandmanima, Sudski savjet dobija jasnu profesionalnu većinu. Amandman XVIII propisuje da Sudski savjet ima predsjednika i devet članova (ukupno 10 članova, što omogućava glasanje 5:5). Članovi Sudskog savjeta su predsjednik Vrhovnog suda po službenoj dužnosti, pet sudija koje bira i razrješava Konferencija sudija „vodeći računa o ravnomjernoj zastupljenosti sudova i sudija“ (predsjednici sudova, osim Vrhovnog, ne mogu biti članovi Savjeta); četiri ugledna pravnika koje bira i razrješava Skupština na prijedlog nadležnog radnog tijela, „po raspisanom javnom pozivu“. Sastav Sudskog savjeta proglašava predsjednik države.

Matematika je jasna: od deset ljudi koji će da sjede u Savjetu, šest dolazi iz sudijske profesije. Predsjednik Vrhovnog suda i pet sudija koje biraju njihove kolege. Tako profesionalni (sudijski) blok ima većinu. Međutim, predsjednik Savjeta bira se iz reda članova koje je imenovao državni parlament. On ima odlučujući glas u slučaju neriješenog ishoda pri donošenju bilo koje odluke.

Djeluje da je ovim rješenjem uspostavljena ravnoteža između (EU) zahtjeva da sudije biraju makar polovinu članova Sudskog savjeta, ali da se taj Savjet ne pretvori u zatvoreno cehovsko tijelo. Praksa će pokazati da li je pronađena prava mjera te ravnoteže.

Amandman XIX propisuje da ministar pravde više nije član Sudskog savjeta. To je izmjena koju su GRECO i Venecijanska komisija godinama tražili.Venecijanska komisija je još 2022. upozorila da članstvo ministra pravde ne mora automatski ugroziti nezavisnost Sudskog savjeta, ali je naglasila da izvršna vlast ne smije preko njega, kao člana po službenoj dužnosti, dobiti mogućnost da dominira Savjetom. Kao dodatna primjedba navedeno je da ministar ne bi trebalo da učestvuje u odlučivanju o disciplinskim mjerama protiv sudija.

Kod Tužilačkog savjeta imamo bitno drugačiji pristup. Amandman XX zadržava Tužilački savjet kao tijelo sa predsjednikom i deset članova. Uz broj članova, i njegov sastav je bitno drugačiji od Sudskog savjeta.

U Tužilačkom savjetu su VDT, kao predsjednik Savjeta; pet državnih tužilaca koje bira i razrješava Konferencija državnih tužilaca; dva ugledna pravnika koji nijesu advokati, koje bira Skupština; jedan ugledni pravnik kao predstavnik nevladinih organizacija, kojeg bira Skupština; jedan ugledni pravnik iz reda advokata, kojeg bira Skupština na predlog Advokatske komore Crne Gore i jedan član kojeg imenuje ministar pravde iz reda zaposlenih u Ministarstvu pravde. Sastav Tužilačkog savjeta proglašava predsjednik Skupštine.

Ponovo matematika. Pet profesionalnih tužilaca. Pet članova koji nijesu tužioci. I VDT, kao predsjednik Savjeta. Ovdje nema neriješenog ishoda. Odlučujući glas, u slučaju ravnoteže članova koje su birali zakonodavna i izvršna vlast i onih koji u Savjet dolaze po osnovu podrške kolega iz tužilaštva mogao bi imati Vrhovni državni tužilac. To nameće makar dvije dileme.

Prva, zašto u Tužilačkom savjetu nije razdvojeno rukovođenje od upravljanja institicijom/sistemom, kao što je to urađeno u slučaju Sudskog savjeta. I druga: koju stranu i interese u Tužilačkom savjetu zastupa VDT? Onih kojima hijerarhijski komanduje sljedstveno ustrojstvu tužilačke organizacije, ili onih koji su ga izabrali (parlament) i imaju posljednju riječ u slučaju njegovog razrješenja.

Iz opozicije tvrde da bi se sa tom dilemom mogli suočiti već tokom kampanje za naredne parlamentarne izbore. Pošto se, navodno, razrađuju i predizborni scenariji u kojima bi državno tužilaštvo i SDT mogli imati neuobičajeno značajnu ulogu.

Dalje, za razliku od uglednih pravnika koje parlament bira u Sudski savjet, pet članova Tužilačkog savjeta bira se po osnovu puno preciznije profesionalne/političke legitimacije. Makar što se predlagača tiče.

Ministar pravde nije član Tužilačkog savjeta ali izvršna vlast ima svog predstavnika u tom tijelu. I ovo je vrlo jasna razlika u odnosu na Sudski savjet. U Tužilačkom savjetu, novi Ustav izričito rezerviše jedno mjesto za uglednog pravnika iz reda advokata, kojeg bira Skupština na predlog Advokatske komore. U Sudskom savjetu takvog mjesta nema.

Stvar postaje zanimljivija ako se ima u vidu da advokatura predstavlja profesiju koja neposredno učestvuje u krivičnim postupcima, ali istovremeno nije dio državnog tužilaštva nego su njihovi interesi, na neki način, sukobljeni.

Da li se postupalo po rezonu da tužilaštvu, preko Savjeta, treba ponuditi i drugačiju profesionalnu perspektivu, ili je u pitanju mogućnost neke vrste „profesionalnog nadzora“ od druge strane? Zašto sličan model nije primijenjen i na Sudski savjet? Odgovore nijesmo čuli tokom predlaganja i usvajanja ustavnih amandmana.

Kroz prijedloge dostavljene tokom javne rasprave, dobili smo niz inicijativa o modelima izbora članova dva savjeta koje su predstavnici zakonodavne vlasti ignorisali. Na primjer, da se u Tužilačkom savjetu nađe i predstavnik sudijske organizacije, po istom modelu po kome je ta mogućnost data Advokatskoj komori. Ubjedljivo zvuči argument da bi to moglo doprinijeti boljoj međusobnoj saradnji na zajedničkom poslu koji obavljaju u javnom interesu.

Eventualni kontraargumenti sačekaće neku drugu priliku. Kao i rasprava na temu da li je usvojenim ustavnim amandmanima zakonodavna vlast izdigla Tužilaštvo (ili makar VDT-a) u neformalnu ali moćnu četvrtu granu vlasti.

Četvrta grana vlasti nije pravna kategorija, ali se tim izrazom pokušava opisati organ koji može pokrenuti državni aparat protiv pojedinca, snažno uticati na političke procese i istovremeno ostati zaštićen od neposredne političke kontrole, kaže Boris Marić. On smatra da ravnotežu treba tražiti u sistemu u kome tužilac „ne prima političke naredbe, ali daje profesionalne odgovore i snosi posljedice za nepostupanje, selektivnost i teške propuste”. O mjestu VDT u Tužilačkom savjetu naš sagovornik kaže: „Ako VDT strahuje od Savjeta dok radi svoj posao, nema samostalnosti. Ako Savjet ne može ništa kada VDT svoj posao ne radi, nema odgovornosti”.

Zvaničnici izvršne i zakonodavne vlasti nijesu ubijedili javnost da su s dovoljno pažnje pristupili važnom poslu koji im je bio povjeren. Stekao se utisak da su usvajanje ustavnih amandmana odradili forme radi, vođeni idejom kako nije u pitanju greška koju naknadno ne mogu popraviti. Ako i kada im se to opet naredi.

A nove ustavne promjene već su najavljene za septembar. Vidjeli su da je lako.

Zoran RADULOVIĆ  

Nakon što nije dozvoljeno obraćanje glumcu Draganu Mićanoviću, prisutnima na Kanli Kuli je dobrodošlicu poželio i gradonačelnik Herceg Novog Stevan Katić. Katić je potpisnik peticije kojom se traži da školski brod Jadran ostane vlasništvo Crne Gore. Inicijator peticije je paracrkvena NVO Miholjski zbor poznata po veličanju velikosrpskih fašističkih kvislinga iz Drugog svjetskog rata. Mediji navode kontroverznog sveštenika Miajla Backovića kao osnivača ovog, tobože pravoslavnog, bratstva. Backović se često može vidjeti u društvu osoba koje se dovode u vezu s obavještajnim službama i organizovanim kriminalom

Filmski festival u Herceg Novom (39. po redu) je ove godine trebao otvoriti poznati beogradski glumac Dragan Mićanović. Međutim, kada je organizatoru stigao tekst njegovog govora (da bi se preveo na engleski) uslijedio je tajac. Govor je obilovao opisima situacije u Srbiji pod režimom braće Vučić. „Gaženja… tlačenja čelične vojske”, traženje odgovornosti „za veliku tragediju… glas protiv nasilja… (koje) se sve više širilo… sistematska eliminacija slobodomisleće kulturne scene” i „naše kolege prebijaju u centru glavnog grada”. Nastala je nelagoda u redovima organizatora. Kako Monitor saznaje, odlučeno je da se baza obrati vrhu za dalje instrukcije. Vrh su čelni ljudi Demokrata Crne Gore koji, osim bezbjednosnog sektora drže i čelno mjesto u opštini i Ministarstvo kulture i medija nadležno za festival. Nakon konsultacija vrha partije odlučeno je da se ne dopusti govor kako braći Vučić i njihovim izmišljotinama to ne bi poslužilo kao izgovor za tvrdnje kako se iz Crne Gore vodi kampanja protiv Srbije. Još se nije stišala nedavna histerija vučićevskih medija i partija protiv Crne Gore zbog slanja predstavnika ambasade na obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Knin 5. avgusta. Za Beograd je ovaj hrvatski državni praznik proslava protjerivanja i zločina nad krajiškim Srbima i njihovom paradržavom – stvorenom agresijom Srbije 1991. godine i etničkim čišćenjem nesrba. Iako se u Demokratama privatno slažu sa Mićanovićevim opisom režima u Beogradu, jer su i sami mete njihovih ucjena i prijetnji, odlučeno je „da se ne doliva ulje na vatru” po riječima funkcionera koji je želio ostati anoniman.

Festival je otvorenim proglasila ministarka kulture i medija, dr Tamara Vujović. Vujović je juče rekla da su svi umjetnici dobrodošli, ali Crna Gora „ne želi da njene kulturne manifestacije budu prostor za uvoz političkih sukoba iz drugih država…(i) jednostavno se ne mogu i ne smiju uvoziti u našu zemlju”. Mićanović je, nakon odluke da mu se uskrati govor, napustio Herceg Novi i vratio se u Beograd.

Prisutnima na Kanli Kuli je dobrodošlicu „u grad filma” i bogate kulturne ponude poželio i gradonačelnik Herceg Novog Stevan Katić. Katić je prije dva dana potpisao i peticiju kojom se traži da školski brod Jadran ostane vlasništvo Crne Gore.  „Vjerujem da će država Crna Gora istrajati i zadržati brod Jadran… u pregovorima sa Republikom Hrvatskom jer ne možemo prihvatiti da poslije toliko godina brod ode iz Boke”.

Inicijator peticije je paracrkvena NVO Miholjski zbor poznata po veličanju velikosrpskih fašističkih kvislinga iz Drugog svjetskog rata. Mediji navode kontroverznog sveštenika Miajla Backovića kao osnivača ovog, tobože pravoslavnog, bratstva. Backović je poznat po luksuznom životu. Često se može vidjeti u društvu kontroverznih osoba koje se dovode u vezu s obavještajnim službama i organizovanim kriminalom. U februaru ove godine Backoviću je zapaljen luksuzni džip Range Rover beogradskih tablica a u januaru prošle godine BMW X6 dzip u dvorištu porodične kuće.  U aprilu prošle godine Backović je obznanio da su Hrvati u Crnoj Gori „projekat” koji je počeo od Drugog svjetskog rata. Navodno su se do 1941. katolici u Boki izjašnjavali kao  „Bokelji ili Srbi”. „Onda je u ovom projektu nastupila kroatizacija bokeljskih rimokatolika i oni su se nasilno gurali da postanu Hrvati”, zaključio je ovaj srbijanizirani Crnogorac. Kasnije je, nakon osuda, rekao da su njegove riječi istrgnute iz konteksta i da su Hrvati „naša braća, komšije, kumovi i prijatelji”. Po navodima nekih medija, Hrvatska ga je stavila na listu osoba kojima je zabranjen ulazak.

Miholjski zbor je 18. avgusta pokrenuo peticiju da se spriječi davanje broda Hrvatskoj. Teško je povjerovati da je ovu velikosrpsku organizaciju briga za Crnu Goru i njenu kulturnu baštinu, pogotovo za sedam hrvatskih tačaka kojima se uslovljava podrška za članstvo u EU. Međutim, peticija može pomoći zauzimanju tvrdog stava prema Hrvatskoj što se poklapa sa strateškim ciljem porodice Vučić da se onemogući članstvo Crne Gore u evropskoj porodici.

Da se nešto događa oko spornih tačaka sa Hrvatskom najavio je Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP). Na skupštinskom zasijedanju 29. jula Knežević je obznanio da ima informacije da su se Hrvatska i Crna Gora dogovorile oko Jadrana. „Dogovor je sljedeći – mi Hrvatima vraćamo Jadran. Ploviće pod hrvatskom zastavom i biće u luci u Splitu. Povremeno, moći ćemo da ga koristimo kao trenažni brod” rekao je Knežević. Time je Crna Gora, po njemu, „zvanično kapitulirala“ i „to znači da postajemo protektorat Hrvatske” zaključio je javni obožavatelj braće Vučić. Iz Ministarstva odbrane kojim rukovodi Demokrata Dragan Krapović je stigao demanti da „nije postignut nikakav dogovor sa Hrvatskom”. Knežević je odgovorio da je Krapovićevo ministarstvo „potpuno isključeno iz nezvaničnih pregovora u kojima učestvuju Ranko Krivokapić, Ervin Ibrahimović i direktor ANB-a Ivica Janović, za koga naši susjedi tvrde da su ga oni imenovali na tu funkciju”.

Juče je objavljena i vijest da je ministar-savjetnik Ministarstva vanjskih poslova (MVP) Ranko Krivokapić bio na Godišnjoj konferencija hrvatskih diplomata nedavno u Zagrebu. Okupili su se ambasadori, konzuli i vojni atašei iz gotovo svih djelova svijeta. Krivokapić je pojavio na snimku objavljenom u Dnevniku Radio-televizije Herceg-Bosne (RTHB). Vučićevski mediji i politički glasnogovornici su horski počeli pričati o skandalu i, gle čuda, izdaji nacionalnih interesa Crne Gore.

Monitor je već ranije pisao da koordinacija napada na Crnu Goru i njeno članstvo u EU ide preko Moskve i njenih prijatelja saradnika u vrhu vladajuće Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i ruskih agenata miloističke vrhuške DPS-a. Dok je crnogorskoj javnosti poznata uloga Putinove Rusije u stvaranje nezavisne Crne Gore 2006, malo se zna o ulozi Rusije u stvaranju nezavisne Hrvatske i doturanjima oružja preko aerodroma u Krku tokom Domovinskog rata (između 150 i 160 teretnih letova). Rusija ima duboke veze sa hrvatskom ljevicom, ali i desnicom, još od razlaza Tita sa Staljinom. Valja se podsjetiti ruskih veza zloglasnog zapovjednika Jasenovca Vjekoslava Maksa Luburića s ustaške i Ivana Steva Krajačića s komunističke strane. Tokom 60-ih i 70-ih Moskva je računala na djelove ustaške emigracije za prljave operacije KGB-a. U ovoj stvari interes Moskve, KGB-ovskog dijela HDZ-a se poklapa i sa strateškim interesima srbijanskog vladara Vučića.

Po informacijama Monitora iz diplomatskih izvora u Briselu, Zagrebu i Podgorici, znatan dio crnogorske Vlade je izrazio spremnost da se Hrvatskoj da Jadran ukoliko bi se Zagreb, navodno pismeno, obavezao da sadašnjim zahtjevima neće dodavati nove. Nažalost, odgovor HDZ-a je bio negativan, što je kod dijela evropskih diplomata signaliziralo da Hrvatska ima agendu koja definitivno nije evropska. Raniji prijedlog da se pitanje Jadrana riješi arbitražom je takođe odbijen, od hrvatske strane.

Ratni brodovi nemaju matičnu luku kako Hrvatska tvrdi (Split). Član 29 Konvencije Ujedinjenih nacija o pravu mora (UNCLOS) definiše ratni brod kao brod koji pripada oružanim snagama države. UNCLOS ne zahtijeva da ratni brod ima određenu matičnu luku, niti njegov pravni status zavisi od toga gdje je baziran. U slučaju jugo ratne mornarice (JRM) Jadran je bio unijet u flotnu listu ali bez matične luke. Prva luka gdje je bio stacioniran 1933. po isporuci brodogradilišta u Hamburgu je bio Tivat. Aneksom A ugovora o sukcesiji SFRJ od 2001. godine stoji da pokretna imovina SFRJ koja se nalazila na teritoriji države sukcesora prelazi u njeno vlasništvo na dan kada je proglasila nezavisnost. Jadran je tada bio u Tivtu na remontu. Takođe, sporazumom u Žitniću (Hrvatska) od novembra 1991. JRM je izmjestila svu pokretnu imovinu iz luka Šibenik, Divulje i Split. Hrvatska tada nije tražila Jadran kao ni dugo poslije.

U srijedu je premijer Milojko Spajić na X-u objavio da „imamo ozbiljne bezbjednosne operativne informacije da će najavljeno zatvaranje novih pregovaračkih poglavlja biti praćeno koordinisanim hibridnim djelovanjem, u koje su uključeni zvaničnici najmanje dvije države iz regiona”. Cilj je destabilizacija Crne Gore, uz očekivanu podršku marioneta u zemlji. Nije teško zaključiti o kojim se državama radi.  Pitanje je šta i kako dalje. Izbor neće biti lak.

Jovo MARTINOVIĆ

Ustav i ustavna kultura ne brane se samo sadržajem pojedine norme, već i procedurom njenog donošenja. U ustavnom pravu loša procedura rijetko ostane jednokratan incident, ona često u praksi postaje argument za sljedeći put

MONITOR: Nijesmo valjano sagledali ni tek usvojene izmjene Ustava, a već se, za početak septembra, najavljuju nove. Šta Vam govori takav tempo promjene najvišeg pravnog akta?

MARIĆ: Da Ustav više ne doživljavamo kao temeljni i relativno trajan društveni sporazum, već kao instrument za rješavanje tekućih političkih potreba. Ustav, naravno, nije nedodirljiv i mora se mijenjati kada za to postoje ozbiljni razlozi. Ali ako ga mijenjamo nekoliko puta godišnje, prije nego što smo razumjeli i sproveli prethodne izmjene, postoji opasnost da ga pretvorimo u, na primjer, Zakon o radu – propis koji je toliko često mijenjan da su njegova stabilnost, preglednost i autoritet ozbiljno oslabljeni.

Posebno zabrinjava što se ovdje ne radi samo o brzini, već o odsustvu suštinske javne rasprave. Javna rasprava nije demokratski ukras niti rubrika koju treba označiti kvačicom. Njena svrha je da popravi tekst. Ako nijedna ozbiljna primjedba ne može biti prihvaćena zato što je politički dogovor već postignut i zato što se nekome žuri, onda nijesmo imali javnu raspravu nego javnu prezentaciju unaprijed donijete odluke.

MONITOR: Da li žurba zbog zatvaranja pregovaračkih poglavlja može biti valjano opravdanje?

MARIĆ: Takav postupak stvara opasan presedan. Danas se Ustav mijenja ubrzano zbog evropskih obaveza, sjutra neko može tražiti da se na isti način otvori pitanje karaktera samog Ustava. Tada će moguće biti teško objasniti zašto je kratka i formalna rasprava bila dovoljna za ustavne promjene u vezi sa pravosuđem, ali nije  za tzv. identitetska pitanja. Zato se ustavna kultura ne brani samo sadržajem pojedine norme, već i procedurom njenog donošenja. Ovakvim postupanjem stvaraju se loši pa i opasni presedani u proceduri.

U ustavnom pravu loša procedura rijetko ostane jednokratan incident, ona često u praksi postaje argument za sljedeći put.

MONITOR: Očekujete li da najavljeni „test integriteta“ mandatara i članova Vlade postane dio Ustava? Šta, uopšte, znači “integritet” u pravnom smislu?

MARIĆ: Test integriteta je politički neodoljiva, a pravno veoma opasna sintagma. Ko bi javno rekao da je protiv integriteta ministara? Upravo zato moramo biti dvostruko oprezni.

Integritet nije precizan pravni pojam poput punoljetstva, državljanstva ili pravosnažne osude, već dobrim dijelom vrijednosna procjena, posebno ako nemamo jasno propisane procedure. Prije nego što takvu procjenu pretvorimo u ustavni uslov za ulazak u Vladu, moramo znati ko provjerava, šta provjerava, na osnovu kojih podataka, po kojim kriterijumima i uz kakvu pravnu zaštitu kandidata. Možemo se vratiti na nedostatak javne rasprave – ako negdje nije trebalo trčati to je ovo pitanje.

Valja podsjetiti da je Vlada o predlogu za promjenu Ustava odlučivala na telefonskoj sjednici 14.avgusta, bez održane sjednice. Promjena Ustava ide preko aplikacije na pametnom telefonu!? Zabrinjavajuće. Osim toga postavlja se pitanje zbog čega slična provjera integriteta nije predložena za predsjednika Države, predsjednika Vrhovnog suda, predsjednika i sudije Ustavnog suda,  Vrhovnog državnog tužioca, i na kraju gdje je veting u pravosuđu.

MONITOR: Ko bi provjeravao integritet mandatara i ministara, a ko bi kontrolisao te kontrolore i garantovao da se provjera neće pretvoriti u politički filter?

MARIĆ: Onaj ko izdaje potvrdu o integritetu praktično dobija pravo veta na sastav Vlade. To više nije tehničko pitanje nego raspodjela političke moći. Ako bezbjednosno ili upravno tijelo može da diskvalifikuje kandidata parlamentarne većine na osnovu tajnih podataka ili neodređene procjene, onda ne kontroliše samo kandidata nego i rezultat izbora. Umjesto zaštite države od korupcije, mogli bismo dobiti zaštitu vlasti od političkih protivnika. Zato svaka negativna odluka mora biti obrazložena, zasnovana na unaprijed poznatim kriterijumima i podložna brzoj i djelotvornoj sudskoj kontroli. Bez prava kandidata da vidi navode, izjasni se i uloži djelotvoran pravni lijek, test integriteta može postati ustavno legalizovana bezbjednosna etiketa.

Vjerujem da je prioritet jačati kapacitete i integritet ASK-a, ANB-a, Uprave policije, Tužilaštva, Sudova, drugih antikorupcijskih i ljudskopravaških državnih agencija, što je veliki i težak posao, tako da mi ovi brzi predlozi i riješenja dominantno vuku na političku oblandu.

MONITOR: Za primjer, bi li aktuelni premijer Milojko Spajić prošao takvu provjeru?

MARIĆ: Ne znam, ali znam da predlagač testa ne smije ostati izvan laboratorije. Da li bi se provjeravale samo pravosnažne presude ili i tačnost ranijih javnih izjava, porijeklo imovine, poslovne veze, prebivalište, državljanstvo i bezbjednosne procjene? Dok kriterijume ne znamo, pitanje ko bi prošao svodi se na političku anketu.

Premijer koji ovaj model predlaže morao bi zato prvi reći da li prihvata da ista pravila, bez prelaznog komfora i političkog imuniteta, odmah važe za njega i cijelu Vladu. Integritet koji se provjerava samo budućim nosiocima vlasti lako može izgledati kao moralni kredit koji sadašnja vlast sama sebi izdaje.

MONITOR: Možemo li, ironično, pretpostaviti da bi najavljenu provjeru mogao da obavlja neko poput Miloša Medenice, pošto iz objavljenih komunikacija djeluje upućenije u pojedine državne poslove od ANB-a i Uprave policije?

MARIĆ: Ironija je neprijatna zato što se naslanja na još neprijatniju stvarnost. Iz javno dostupnih komunikacija stvoren je utisak da su pojedinci iz kriminalnog miljea bili zabrinjavajuće dobro obaviješteni o kadrovima, postupcima i odnosima unutar institucija. To samo po sebi ne dokazuje da su znali više od ANB-a i policije, ali obavezuje državu da odgovori: šta su službe znale, kada su saznale i šta su preduzele?

Država koja još nije objasnila kako su joj povjerljivi poslovi postali tema kriminalnih četova ne bi smjela olako obećavati da će novim ustavnim mehanizmom pouzdano mjeriti nečiji integritet.

MONITOR: Vratimo se na početak: šta su građanima i pravnom poretku donijele tek usvojene ustavne promjene?

MARIĆ: Dobile su se bolje garancije, ali ne i garancija boljeg pravosuđa. Ministar pravde više nije član Sudskog savjeta, povećan je broj sudija koje biraju njihove kolege, a samostalnost i nezavisnost Centralne banke jasnije su ustavno izražene. To nijesu beznačajne promjene.

Ipak, Ustav može otvoriti vrata nezavisnosti, ali ne može natjerati institucije da kroz njih prođu. Rezultat će zavisiti od zakona, transparentnosti izbora, profesionalnosti članova savjeta i kvaliteta obrazloženja njihovih odluka. Ono što smo možda izgubili jeste dio jasnoće o odgovornosti. Bježeći, opravdano, od političke kontrole pravosuđa, rizikujemo da stignemo do njegove cehovske samodovoljnosti. Nezavisnost bez odgovornosti nije vladavina prava, nego zatvoren krug moći.

MONITOR: Zašto su za Sudski i Tužilački savjet usvojena dva bitno različita modela formiranja i funkcionisanja?

MARIĆ: Kada dva savjeta uređujete po različitim principima, građanima dugujete više od odgovora da je tako dogovoreno. Neke razlike mogu proisteći iz različite prirode sudstva i hijerarhijski organizovanog tužilaštva, ali svaka mora imati jasno funkcionalno opravdanje. Pošto ga nijesmo čuli, ostaje utisak da ne gledamo koherentan ustavni model, nego mapu političkog kompromisa. Kompromis je legitiman način donošenja Ustava, ali ne smije postati zamjena za njegovu unutrašnju logiku.

MONITOR: Mnogima je problematično što VDT istovremeno rukovodi tužilačkom organizacijom i predsjedava Tužilačkim savjetom? Može li Savjet djelotvorno nadzirati sistem na čijem je čelu njegov predsjednik?

MARIĆ: Kontrolor ne bi trebalo da bude institucionalni produžetak onoga koga kontroliše. VDT rukovodi tužilačkom organizacijom, a istovremeno predsjedava Savjetom koji treba da štiti njenu samostalnost i obezbijedi odgovornost. Ne tvrdim da je namjera bila stvaranje nedodirljivog VDT-a, ali je izabran model koji objektivno nosi rizik koncentracije moći.

Ako Savjet treba da ocjenjuje posljedice rada sistema, a na njegovom čelu sjedi rukovodilac tog sistema, sumnja u djelotvornost nadzora nije politička zloba nego elementarno institucionalno pitanje. Zato je predlog da predsjednika bira sam Savjet iz reda članova koji nijesu tužioci zasluživao argumentovan odgovor, a ne pozivanje na kalendar.

Ne tvrdim da je cilj bio stvaranje nedodirljivog VDT-a, ali je nesporno da je izabran model koji nosi rizik koncentracije moći. Kada stručna javnost upozori na taj rizik, odgovor ne može biti da nema vremena za izmjene. Ako nema vremena da se otkloni ozbiljan rizik, onda možda nema vremena ni da se Ustav kvalitetno promijeni.

MONITOR: Ako se naknadno pokaže da je model pogrešan, možemo li ga naknadno ispraviti, odnosno, koliko puta država može popravljati najviši pravni akt prije nego što prizna da nije sprovela reformu nego niz političkih intervencija?

MARIĆ: Ustav se može popraviti, ali se povjerenje u Ustav ne popravlja jednako lako. Svaka nova intervencija poručuje da prethodnu nijesmo dovoljno promislili.

Članstvo u EU nas neće osloboditi odgovornosti za sopstveni pravni poredak niti će evropske institucije upravljati našim savjetima umjesto nas. Zato je opasna računica da ćemo danas usvojiti „dovoljno dobro“ rješenje radi zatvaranja poglavlja, a sjutra ga popravljati kada budemo imali vremena. Ustav nije privremena skela evropskih integracija. Mora biti najbolji tekst koji država može da donese, a ne tekst koji će izdržati do sljedećeg roka iz političkog rokovnika.

MONITOR: Koliko je opasno kada domaći političari svaku kritiku nekog rješenja odbacuju pozivanjem na „zahtjev Brisela“?

MARIĆ: Briselski aplauz nije isto što i ustavnopravni sertifikat kvaliteta. Pohvale iz EU jesu važne, kao što je važno i zatvaranje pregovaračkih poglavlja. Ali evropske institucije prvenstveno ocjenjuju da li je ispunjeno pregovaračko mjerilo i dostignut prihvatljiv standard, ne žive sa svakom posljedicom našeg modela. Naša obaveza je da pitamo hoće li rješenje funkcionisati kada nestanu rokovi, izvještaji i spoljašnji pritisak.

Ozbiljna proevropska politika ne mjeri lojalnost ćutanjem. Ipak, „tražio je Brisel“ postala je najudobnija rečenica domaće politike: zvuči autoritativno, a nikoga ovdje ne čini odgovornim. Zato moramo razlikovati izričit zahtjev EU, evropsku preporuku i konkretno rješenje koje su izabrali domaći političari. Brisel ne smije biti alibi iza kojeg se krije autorstvo naših odluka.

Evropski put nije administrativna trka u zatvaranju poglavlja, nego izgradnja institucija koje će raditi po evropskim pravilima kada više nema spoljnog nadzora.

Zoran RADULOVIĆ