Poslanici DPS-a su svih ovih godina kada su kritički orijentisane NVO, mediji i opozicija ukazivali na hronične nedostatnosti u Tužilaštvu, bez ijedne zamjerke glasali za izvještaje o radu Tužilaštva. Sad se stiče utisak kao da je neko nevrijeme preko noći pogodilo i Tužilaštvo, ili da je jedini problem Ivica Stanković

MONITOR: Posljednja afera i hapšenje građevinskih inspektora Vladana Juretića i Zorana Boškovića novo je svjedočanstvo korupcije koja razjeda ovdašnje institucije i društvo. Afera je pokazala ne samo kako funkcioniše dio inspekcije nego i da je Tužilaštvo o svemu ćutalo, a u toku je prepucavanje saopštenjima dijela Vlade, na čelu sa premijerom, sa vrhom Tužilaštva. Da li su institucije uopšte više u mogućnosti da rješavaju ovakve slučajeve, i problem korupcije, obzirom da su upravo one te koje korupcija jede?

ULJAREVIĆ: Mislim da je dobro što se u posljednje vrijeme intenzivno ogoljava Tužilaštvo jer to ne može proći bez posljedica. Problemi u Tužilaštvu nijesu od juče a ni mali, niti za njih postoje jednostavna i brza rješenja sa kojima sad neki žure. Na primjer, vlast kroz ovo pokušava da dokaže da Ustav ne valja, da ga treba hitno mijenjati kako bi u toj brzoj akciji izbrisali 2/3 većinu kao deblokirajući mehanizam, a samim tim praktično u cjelosti otvorili sebi put da pokore Tužilaštvo. To treba spriječiti i naći način da ni ova, niti neka buduća vlast ne bude u mogućnosti da samostalno uređuje Tužilaštvo kroz izbor VDT-a.

Moramo se i podsjetiti da su poslanici DPS-a, svih ovih godina kada su kritički orijentisane NVO, mediji i opozicija ukazivali na hronične nedostatnosti u Tužilaštvu, bez ijedne zamjerke glasali za izvještaje o radu Tužilaštva u Skupštini. Sad se stiče utisak kao da je neko nevrijeme preko noći pogodilo i Tužilaštvo, ili da je jedini problem Ivica Stanković. Nesporno je da Stanković mora da ode, to je preduslov svih daljih akcija. Ali, potrebno je mnogo opreza i šire saglasnosti donosilaca odluka o načinima kako da se ova institucija počne vraćati na mjesto zaštitnika prava i javnog interesa.

A učinci u borbi protiv korupcije ili bolje rečeno nedopustivi izostanak rezultata u toj borbi porazni su pokazatelji da su sve antikoruptivne institucije u Crnoj Gori pale na ispitu demonstrirajući ozbiljna ograničenja da svoj posao obavljaju zakonito i profesioalno.

MONITOR: Ministar turizma Pavle Radulović podnio je zbog ovog slučaja ostavku. Šta vama to govori?

ULJAREVIĆ: Institut odgovornosti je prilično zaboravljena kategorija u crnogorskom institucionalno-političkom okviru. Zato je ostavka Radulovića dragocjen podsjetnik da se može i mora drugačije nekim stvarima pristupiti. Ta ostavka se sada u nekim krugovima i nepotrebno relativizira. Pošten pristup je da se neke stvari označe kao pozitivne i kad dolaze iz onih struktura koje često i s mnogo razloga kritikujemo. Mi se nismo bavili radom MORT-a, jer to nije dio našeg programskog i stručnog fokusa, vjerujem da su kolege koje su to radile svoju kritiku bazirale na argumentima ali mislim da je važno primijetiti na kraju mandata Radulovića još nešto što bi od njega mogli primijeniti i drugi ministri. Radulović je izlazio iz zone komfora iz koje većina ministara nikad ne izlazi, nije bježao od javnosti ma kako ga ta javnost kritikovala, dolazio je na javne rasprave otvorenog tipa, bio je i u provladinim i kritički orijentisanima medijima u direktnoj komunikaciji sa onima koji su žestoko osporavali njegov rad. Dobro bi bilo kada bi i drugi ministri bili otvoreni za direktne debate, a nema sumnje i da među njima ima onih koji su i prije Radulovića trebali stati u red da daju ostavku zbog objektivne odgovornosti, koja je odjednom, postala i dio javnog diskursa u kojem učestvuju najviši zvaničnici vlasti.

Vrijedi napomenuti i da je Radulovićeva ostavka treća ministarska ostavka ove Vlade i ja cijenim da je to jedan pozitivan pomak u odnosu na ranije Vlade, iako su sva tri slučaja bitno različita.

 MONITOR: Nedavno je iz CGO saopšteno  da je ASK za šest mjeseci kaznila funkcionera SDP-a dva puta, ali još nije okončala nijedan postupak protiv 25 funkcionera vladajuće koalicije. Konstatovali ste da je to školski primjer selektivnog pristupanja. Kredibilitet ove institucije odavno je poljuljan. Čini li vam se da je bilo bolje ne formirati ovu instituciju, nego je imati kao instrument vlasti?  

ULJAREVIĆ: Nema sumnje da je ASK svojim (ne)radom razočarala sve koji su vjerovali da će ta institucija biti lider u prevenciji i borbi korupcije, ali to ne znači da je nije trebalo formirati. Nama je ASK potrebna i obaveza je svih nas koji vjerujemo da se održivost društva temelji na institucijama da te institucije kontinuirano testiramo, da ih kroz različite inicijative “guramo” da rade svoj posao, da predlažemo i unaprijeđenja zakonskog okvira koji bi adresirao sve ono čime je ASK do sada u primjeni Zakona o spriječavanju korupcije manipulisala, da se zalažemo da u Savjetu ASK-a sjede ljudi sa nesumnjivim kredibilitetom i integritetom, kao i da tu instituciju vodi neko ko neće imati partijske i familijarne veze sa vlašću. I mi ćemo nastaviti kroz svoje inicijative prema ASK-u da ukazujemo na sve disfunkcionalnosti ove institucije i da prozivamo one za koje cijenimo da svoj posao ne rade.

MONITOR: A Univerzitet? Senat Univerziteta nije uspio da se izjasni da li je rad profesorice Pravnog fakulteta Bojane Lakićević Đuranović plagijat, iako se u  Izvještaju Komisije za sprovođenje postupka utvrđivanja plagijata navodi da se njen rad u 97, 7 posto poklapa sa radom studenta Đorđija Drinčića. Šta to u stvari govori?

ULJAREVIĆ: Dosta su nam senatori rekli kroz svoje postupanje u slučaju Lakićević-Đuranović, a toliko da smo cijenili potrebnim, radi dokumentovanja, objaviti saopštenje sa imenima ta 24 člana Senata kojima nije bilo jasno da je 97,7% preklapanja rada njihove koleginice sa specijalističkim radom njenog studenta plagijat, uz integralni nalaz Komisije i shodni Zakon o akademskom integritetu koji definiše plagijat. Pozivam građane i građanke da pročitaju ta imena na našem sajtu i da ih dobro upamte, jer ih oni finansiraju kroz poreze i druge namete upravo zbog njihove pretpostavljene stručnosti i isto tako pretpostavljenih kapaciteta da svoje probleme riješavaju u svojoj kući. Ti dokumenti i činjenice sami kažu sve.

MONITOR: Lakićević Đuranović je na suđenju kazala da nije plagirala rad i da je sve zavjera protiv nje u kojoj učestvuje CGO. Vaš komentar?  

ULJAREVIĆ: Mislim da u Crnoj Gori, a ni šire, ne postoji osoba koja je pratila ovaj slučaj a da se ne smije grohotom takvoj karikaturalnoj odbrani nečeg što je i laiku, a ne akademskoj i pravničkoj zajednici, jasno.  Sa tvrdnjom da su joj svi krivi za njeno nepočinstvo – i CGO koji je slučaj otkrio i pokrenuo nephodne postupke, i Vijesti koje su o tome izvještavale, i Komisija Pravnog fakulteta koja je utvrdila da se radi o plagijatu, i Tužilaštvo koje je na osnovu materijalnih dokaza i iskaza oštećenog optužilo, i na kraju, a najniže sa njene strane, i sam oštećeni student – ona zapravo ukazuje i na dublji problem sa kojim treba da se pozabavimo. Ko su ti ljudi koji predaju studentima kada su spremni ne samo ovako nešto uraditi nego i negirati na način koji vrijeđa svima zdrav um? Pred nama je, izgleda, veliki posao analize učinaka korupcije u visokom obrazovanju na koju CGO, inače, skoro deceniju ukazuje.

MONITOR: Sve češće govorimo o zarobljenim institucijama dok put u EU traje. Šta to znači? I gdje je Crna Gora danas u pregovorima sa EU?

ULJAREVIĆ: Naše institucije su nebrojeno puta dokazale da u svom postupanju prave razliku između onih koji su u strukturama vladajuće koalicije ili njima bliski, i svih ostalih a time su same sebe okarakterisale kao partijski zarobljene, a posebno prema oponentima vlasti. I zbog toga smo, između ostalog, sada usporeni u procesu pregovora, a stagnacija, čak i regresija, se konstatuje u mjerodavnim domaćim i međunarodnim izvještajima, uklučujući i one koje produkuje Evropska komisija.

Po mom sudu, za to najveću odgovornost nosi izvršna vlast, kao nosilac pregovora, a koja je taj proces svjesno i sistematski stavila iza partijskog i partikularnog interesa, a ne malu odgovornost ima i zakonodavna i sudska vlast. To sve, naravno, nije dobro za čitavo društvo jer je upravo proces pregovora bio i ostaje ključni motor demokratizacije i evropeizacije Crne Gore.

MONITOR: Klima u EU prema proširenju se mijenja. Da li će se to odraziti i na Crnu Goru?

ULJAREVIĆ: Nedavno odluka da se Sjevernoj Makedoniji i Albaniji ne da zeleno svjetlo za otvaranje pregovora nema direktan uticaj na Crnu Goru. Ali, činjenica je da se otvara u EU i dublja priča o perspektivama proširenja koja polazi ne samo od unutrašnjih turbulencija u EU već i od analize dosadašnjeg učinka pristupa koji je primijenjen na zapadnom Balkanu. I u tom kontekstu, treba imati u vidu da dio odgovornosti za najavljena razmišljanja o promjeni tog pristupa u pregovorima sa državama regiona, pa čak i nekim opasnostima da politika proširenja bude još više marginalizovana u EU, nosi i Crna Gora. Jer, da su svi domaći zadaci završeni blagovremeno i kvalitetno od strane crnogorskih vlasti to bi bilo snažno zagovaračko oruđe onima u EU koji podržavaju proširenja. Ovako je dato mnogo više materijala onima koji bi da povuku ručnu a to neće biti podsticajno ni za naše unutrašnje reforme.

Veliku je grešku napravila i EU što prošle godine nije crnorskim vlastima zaprijetila klauzulom balansa, koju mi faktički sada imamo u jednoj neformalnoj verziji i koja sada ne proizvodi ni desetinu onog efekta koju bi samo prijetnja prošle godine proizvela.

Najbolji odlaze

MONITOR: CGO je radio istraživanja koja konstatuju da veliki broj mladih želi da ode iz Crne Gore. I najnoviji podaci to potvrđuju. Gdje će nas to odvesti i mogu li se oni zadržati ovdje?

ULJAREVIĆ: Mi smo još 2016. na bazi rezultata istraživanja koje je ukazalo da 50% mladih želi napustiti državu, upozorili na taj problem i pozvali institucije da se tome ozbiljno posvete. Naši nalazi i dvije godine kasnije su ukazali da ovaj trend raste i najnovije istraživanje Vesminster fondacije, koje je izazvalo dosta pažnje, samo je dokazalo opravdanost tih naših ranijih apela. Treba napomenuti da se ovdje radi o mladima koji su na najvišim nivoima obrazovanja odnosno to su najobrazovaniji i najperspektivniji mladi ljudi, a među njima su i oni vanrednih kvaliteta, a ne vide ovaj sistem kao podsticajan za svoj lični i profesionalni razvoj. Ono što brine još više od tih podataka je i kontinuirani pokušaj vlasti da se problem stavi pod tepih, kroz osporavanje samih istraživanja, a taj problem pred našim očima opasno raste i usložnjava se.

Vjerujem da postoje načini da se mladi zadrže ali to zahtijeva radikalne promjene u sistemu obrazovanja, zapošljavanja, napredovanja itd. odnosno pretvaranje ovog klijentelističko-nepotističkog sistema u onaj koji će biti zasnovan na zaslugama.

Milena PEROVIĆ KORAĆ