Povežite se sa nama

OKO NAS

NEIZVJESTAN OPSTANAK KATUNA VARNJAK NA BJELASICI: Sređivanje urbanističkog haosa ili uklanjanje konkurencije?

Objavljeno prije

na

Katun Vranjak, star skoro 150 godina, nekada samo stočarski, od nedavno je „oživljen“ izgradnjom nekoliko desetina koliba i kuća za odmor. Mještani tvrde da su gradili  na zemljištu naslijeđenom običajnim pravom. Prema zvaničnom zakonu, svi ti objekti su nelegalni, a neki od njih i na trasi budućih ski-staza, pa im slijedi uklanjanje ili rušenje

 

„Nema više ovdje planine za poljoprivredu“- to bio je komenatar jednog stočara sa Bjelasice, kada je počela izgradnja Ski centra Kolašin 1600. Ostali,  sa  Vranjka, katuna iznad kojeg prolazi žičara tog skijališta, novog državnog investicionog ponosa, tada su se  nadali da sa turističkom valorizacijom planine dolaze bolji dani i za njih. Nijesu bili u pravu. Katun Vranjak, ako je suditi prema onome što se može naslutiti iz najava Ministarstva održivog razvoja i turizma (MORT) narednog ljeta neće biti isti. Vjerovatno, neće ni postojati.

Prije mjesec i po stočare i ostale vlasnike koliba i vikend kuća na tom dijelu Bjelasice na vratima su dočekala obavještenja građevinsko urbanističke inspekcije o nadzoru. U pozivima se od onih koji ljetuju na katunu tražilo da donesu na uvid „dokumentaciju ili građevinsku dozvolu i ovjeren glavni projekat, kako i katastrasku dokumentaciju o objektu.“.

Ništa od toga nema nijedan stočar na Vranjku. Kolibe su gradili na lokacijama, koje decenijama, prema običajnom pravu pripadaju njihovim precima. Na državnoj zemlji, izgrađeno je oko 50-ak objekata, različitih stilski i od različitih materijala. Broj koliba je  naglo povećan minulih godina, pa i minulog ljeta. Vranjka su se sjetili i oni koji se ne bave stočarstvom, jer je planina izgradnjom restorana, žičara, ali i najavom izgradnje turističkog naselja, za njih dobila novu vrijednost. Ipak, među kolibama je i nekoliko onih u kojima se ljetuje zbog stoke i još živi polunomadskim životom.

Iz Direktorata za inspekcijske poslove MORT-a kažu da su  inspekcijski procesurirali objekte shodno Zakonu o planiranju prostora i izgradnji objekata.

„Objekti,  izgrađeni  bez odgovarajućeg odobrenja za gradnju ili postavljanje objekta,  kao i objekti izgrađeni suprotno važećem planskom dokumentu,  biće porušeni ili uklonjeni, prema  utvrđenoj dinamici, odnsno,  planu izvršenja rješenja o rušenju. To se odnosi, i na one objekte koji se ne nalaze na orto-foto snimku“– saopštavaju iz Direktorata.

Na tri katastarske parcele KO Smrčje, objašnjavaju, obavljen je inspekcijski nadzor za 48 objekata, a započet još za 11. Kako tvrde, prilikom nadzora oko 50 vlasnika objekata upoznali su sa predmetom nadzora. Započet je i upravni postupak.

„Sve kolibe su sada nelegalne. Većina nas je podnijela zahtjeve za legalizaciju, ali to su kolibe koje smo gradili bez očekivanja da će ikada biti dovedeno u pitanje njihovo postojanje.  Jedinstveni smo da ne dozvolimo rušenje. Država vjerovatno namjerava da nas  naknadama od po par hiljada eura  otjera sa katuna na kojem naši preci  izdižu još od prije Berlinskog kongresa. Neće moći tako.“- tvrde mještani.

Neće, najavljuju, pristati ni ako im se za katun ponudi neka druga lokacija.

Govore samo nezvaično. Tvrde da im je sugerisano da u  problem ne uključuju novinare. Ne žele da kažu  ko im je to sugerisao. Iz istog razloga, objašnjavaju, nijesu novinare obavijestili kad su se prije dvije sedmice sastajali sa inspektorima na Vranjku. Ni kada su u više navrata išli u MORT.

Nijesu  ljuti na inspektore za koje kažu da „samo rade svoj posao“,  a bijes usmjeravaju na menadžement državnog preduzeća Skijališta Crne Gore, u sastavu kojeg posluje i Ski centar Kolašin 1600. Sigurni su da su kolibe zasmetale baš njima.  Kolibe, kažu u tom preduzeću, smetaju, jer su nelegalne i nalaze se na lokacijama predivđenim za proširenje skijališta.

Miloš Popović direktor Skijališta tvrdi da je, prilikom izgradnje postojećih i projektovanja budućih ski staza  identifikovano više nelagalnih obejekata.

„Ti objekti su izgrađeni u neposrednoj blizini i na trasi budućih ski staza. Skijališta su  korisnici prostora u skladu sa Prostornim planom posebne namjene za područje Bjelasice i Komova.  Dužni smo da obavijestimo  nadležne institucije o svim promjenama u prostoru, koje su suprotne zakonu i izvršene bez odobrenja nadležnih organa” – tvrdi Popović.

Mještani podsjećaju da su „Austrijanci, koji su pomagali pri trasiranju ski staza kazali da je je Ski centar Kolašin 1600 u prednosti nad ostalim skijalištima, jer je u neposrednoj blizini katuna“. Stočarski način života i oživljen katun, tvrde, samo može povećati atraktivnost za turiste.

„Na Vranjku je i istomeni turistički eko katun. Vlasnici su drvene kolibe izgradili na one stare čobanske. U tom turističkom naselju ljetuju strani turisti, pa neka pitaju njih smetaju li kolibe, stoka i stočari turizmu.  Sumnjamo  da se u Ski centru boje konkurencije, pa im zato bodu oko naši objekti. Plan za staze koji su nam pokazali drugačiji je od prvobitnog i to ćemo predočiti u MORT-u. Neko pokušava da se igra i sa nama i sa planinom“- kaže mještanin sa Vranjka.

Ni vlasnici Eko katuna „Vranjak“ , za sada, ne žele da pričaju s novinarima.

U Skijalištima Crne Gore očekuju da će „činjenice  dostavljene nadležnim organima, biti razlog za preuzeimanje daljih aktivnosti“. Tvrde da su izgradnjom  Ski centra Kolašin 1600 pokazali kako se poštuje zakon i životna sredina. Privredni i turistički potencijali sjevera, tvrdi Popović, mogu se valorizovati kroz minimalnu i strogo kontrolisanu intervenciju u prostoru, ali ne na uštrb životne sredine.

„Upravo Ski centar Kolašin 1600 i ostali ski centri  biće  podstrek za razvoj oživljavanja katuna, poljoprivrede, stočarstva , eko turizma…Međutim sve mora biti u saglasju sa zakonom o izgradnji objekata i zaštitom životne sredine“- tvrdi on.

Koristi od novog skijališta, kažu mještani,  ni do sada nijesu imali.  Obradovali su se kad je popravljen put, ali je, uskoro, uz njega,  niklo nekoliko separacija kamena za potrebe rekonstrukcije saobraćajnice Kolašin –Berane. Radost zbog dovođenja vode u katunu  trajala je kratko.

„Osim tri lokacije na kojima se drobi kamen, svakodnvno tim putem prođe na desetine kamiona za potrebe gradilišta. Sve je prekriveno prašinoim. Vodu u katun  doveo nam je prošle godine Ski centar. Napravili su nekoliko kaptaža. Ovog ljeta ni kapi nijesmo imali. Ne znamo zbog čega, jer je suše bilo i ranije, pa nijesmo ostajali žedni.  Sada kad neko krene ka katunu i pita šta da donese, mi kažemo:  „Donesi flašu vode iz grada“ – pričaju na Vranjaku.

Vlasnici koliba pomoć traže i od lokalne uprave. Podsjećaju da je, prema običajnom pravu i predsjednik Opštine Milosav Bulatović, nasljednik prava na jedno od katuništa na tom dijelu Bjelasice. Očekuju da će se srčanije  založiti da katun opstane.

Iz kolšinske Opštine nije bilo ni jedne zvanične rakcije na namjere MORTA-a i inicijativu Skijališta. Nazvanično  kažu da je Bulatović namjerio da kontaktira resornog, kao  i ministra poljoprivrede Milutina Simovića.

U lokalnoj upravi su potvrdili da su vlasnici koliba predali zahtjeve za legalizaciju, ali  podsjećaju da je dalje odlučivanje posao države.

Neposredno ispod katuna Vranjak, prema obećanjima države, u bliskoj budućnosti nići će  velepni turistički kompleks. Gradiće ga albanski biznismen Baškim Uljaj i crnogorski Zoran Ćoćo Bećirović, koji su prošle godine postali zakupci oko 272.000 metara kvadratnih zemljišta na toj lokaciji.  Oni su to zemljište zakupili na 90 godina , sa pravom da na njemu grade hotel, turističko naselje i vile i apartmane za prodaju.

Prema ugovoru koji je potpisala Vlada  državni budžet će od tog  posla dobiti 0, 10 eura  po kvadratu zakupljenog zemljišta i 0,1 odsto od neto dobiti investitora. To je godišnje 27.000 od zakupa i 1.000 eura od svakog miliona koji zarade. Ugovorom je određeno da zakupac može steći pravo svojine nad zemljištem na kom je objekat izgrađen.

                                                                             Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

FABRIKE KOJE KOLAŠINCI NIJESU DOČEKALI: Pogoni  u novinskim naslovima i predizbornim obećanjima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako se ni jedno  obećanje o otvaranju fabrika u Kolašinu, tokom miulih četvrt vijeka, nije obistinilo, to ne sputava aktuelnu lokalnu vlast da najavljuje otvaranje novih

 

Da je bar dio obećanja državnih i lokalnih funkcionera, tokom minule dvije i po decenije ispunjen, na području kolašinske opštine sada bi radilo desetak pogona i u njima bilo bar hiljadu zaposlenih. Broj Kolašinca, kojima je neophodna jednokratna socijalana pomoć, iz godine u godinu, raste

Prije,  otprilike,  četvrt vijeka,  Kolašincima je obećana fabrika za preradu voća. Nešto kasnije i pogon za preradu mlijeka.  Nakon toga, pred svake izbore ta obećanja su ponavljana, a 2014. godine tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković bio je i precizan. Najduže za dvije godine, tvrdio je on, Moračani, ali i ostali u kolašinskim selima imaće nači da zarade od viškova voća i povrća, koje uzgajaju. Znao da pred novinarima istakne da će dvije takve  fabrike biti otvorene u kolašinskoj Biznis zoni.

Naravno, na tom prostoru niti bilo gdje drugo na području opštine, nije otvoren sličan pogon. Nema više, čak, ni obećanja o tome. N stočari nijesu bolje prošli s predizbornim obećanja. Još nijesu dočekali dugo očekivane pogone za preradu mlijeka ili mesa i životinjeske kože. U obećanjima je  postojala i fabrika za preradu vune.

Obećanja koje je, kada je riječ o oživljavanju privrede, davao Brajuškovićev predhodnik Mileta Bualtović ne mogu se ne izbrojati. Ništa  nije ostvareno.    Bulatović  će ostati upamćen, između ostalog,  i kao funkcioner za vrijeme čijeg mandata,  su iz Kolašina, neralno visokim nametima i taksama,  otjerani ozbiljni inevstitori u turizam.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 22. NOVEMBRA
ILI NA WWW.NOVINARNICA.NET

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PETNJICA- KAKO ZAUSTAVITI MIGRACIJE:  Obećanja, obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trend odlazaka mladih porodica posebno je pojačan nakon što je prije nekoliko mjeseci u Njemačkoj usvojen novi paket migracijskih zakona koji olakšava useljavanje za potrebe njemačkog tržišta rada. No baš ranije iseljeni Bihorci kažu da postoji nada da se zaustavi iseljavanje, i da oni u tome mogu pomoći

 

Godinama se iz petnjičkoj kraja masovno odlazi. Prosvjetni radnici svjedoče, da skoro nema dana da neka školska klupa ne ostane prazna. Mladi roditelji svoju djecu odvode sa sobom u svijet.

Ovaj trend je još pojačan, kako pokazuje i zvanična statistika, nakon što je prije nekoliko mjeseci u Njemačkoj usvojen novi paket migracijskih zakona koji olakšava useljavanje za potrebe njemačkog tržišta rada.

“Sada se može sa sigurnošću tvrditi da će, ako se nešto ne učini i pomognu mladi na sjeveru, taj region za deset do petnaest godina imati sto hiljada manje stanovnika i da će čitav sjeverni region imati do sedamdeset hiljada građana, na šta ukazuju i svi zvanični podaci iseljavanja i negativnog prirodnog priraštaja” – saopšteno je iz bjelopoljske nevladine organizacije Euromost.

Nakon što su formirali  opštinu, Pertnjičani su, za sada jedini,  uspostavili lokalnu kancelariju za dijasporu i svake godine okupe veliki broj iseljenika na manifestaciji pod nazivom Dani dijaspore.

Među dijasporom vlada nepodijeljeno mišljenje da u cilju valorizacije potencijala i zaustavljanja migracije stanovništva, Petnjica mora da iskoristi iskustva i znanja svojih iseljenika.

Oni smatraju da humanitarne aktivnosti, koje sprovode Petnjičani u inostranstvu, nijesu dovoljne  i ističu da je neophodno stvarati ambijent za razvoj i  otvaranje radnih mjesta.

“Dobro je to što su se Bihorci koji žive u inostranstvu svih ovih godina pokazivali kao izuzetno humani ljudi i što su preko različitih donacija pomogli svoj zavičaj. To je  dalo dobre impulse za razvoj ovoga kraja, ali za ozbiljniju razvojnu priču treba uvezati i niz drugih činilaca. Prije svega, uz izgradnju kvalitetnih puteva, potrebno je da se otvaraju fabrike i uspostave održiva radna mjesta koja će garantovati dobru zaradu zaposlenima, a samim tim i pristojan život” – smatra  predstavnik Udruženja iseljenika iz Sandžaka u Bosni i Hercegovini profesor dr Fehim Кorać.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 22. NOVEMBRA
ILI NA WWW.NOVINARNICA.NET

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BALKANSKA RUTA – PUT MIGRANATA KA EVROPI: U raljama neizvjesnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bježeći od strahota rata, migranti sa Bliskog Istoka našli su se na Balkanu.   Poslednjoj prepreci ka Evropi, ka slobodi. Ovo su njihove priče iz  kampova u Makedoniji i Srbiji

 

,,Bombe su padale neprestano. Kada mi je postalo jasno da neće biti bolje, otišao sam. Ostavio sam j dom, prijatelje, uspomene. Do kampa Tabanovce sam pješačio danima, gladan. Spavao sam po šumama. Krio se u planinama. Bila je to borba za goli život“, kaže o svom životu, nakon odlaska iz ratom pogođenog  Avganistana, osamnaestogodišnji Roman Agha.

On je jedan od mnogih koji su se odlučili da sa Bliskog Istoka do Evrope stignu Balkanskom rutom. Jedan od mnogih koji je morao naglo da odraste.

Od početka izbjegličke krize, te 2015. godine, samo kroz Sjevernu Makedoniju prošlo je preko milion ljudi. U tranzitnom migrantskom kampu Tabanovce tada je boravilo oko četiri hiljade migranata. Danas, nakon što je naizgled najgore prošlo, tu boravi samo 16 migranata.

,,Ovdje sam sa bratom.  Do sada smo putovali pješke. Hranu smo nalazili u šumi, a pomagali su nam i dobri ljudi širom Sjeverne Makedonije. Cilj nam je Njemačka. Samo želimo siguran život, daleko od rata, bombi i smrti“, kaže Ahmed Yassin iz Libije.

Iako u Sjevernoj Makedoniji migranti mogu da obavljaju pojedine poslove nakon devet mjeseci boravka, ne planiraju da se tu zadrže. Svoju budućnost vide  na Zapadu.

,,Brat me čeka u Francuskoj. Želim da završim školu, da radim“, kaže Roman Agha. Ne skida osmijeh sa lica. Na pitanje kako je, odgovara: ,,Ovdje imam hranu, čistu vodu, ljudi su u kampu prijatni. To me hrabri, da dolaze bolji dani“.

Prema riječima direktora Centra za tražioce azila Vizbegovo Vladimira Bislimovskog  vlasti u Sjevernoj Makedoniji nerado daju dozvole za azil. Pravdaju se da se radi uglavnom o ekonomskim migrantima. Od početka krize dodijeljeno je tek 10 supsidijarnih zaštita, koje predstavljaju niži nivo azila.

Dva tranzitna migrantska centra koja trenutno postoje u Sjevernoj Makedoniji, danas su gotovo prazna. Prazni kampovi ne oslikavaju realnost u Sjevernoj Makedoniji. Otkad su granice za migrante zatvorene u martu 2016. godine, na stotine njih ostalo je zarobljeno u ovoj državi. Mnogo je ilegalnih kampova. Otkako su im Mađarska i Hrvatska okrenule bodljikava leđa, migrantima nije ostalo ništa drugo nego da pokušaju da se oporave od surovog puta dok čekaju odluke o svojoj sudbini.

,,Problema u kampu Vizbegovo nema. U okolini žive ljudi iz drugih manjinskih grupa, različitosti se poštuju. Djeca iz kampa idu u osnovnu školu. Mnogi od migranata su za vrlo kratko vrijeme  naučili makedonski jezik“, kaže Vladimir Bislimovski.

U  Srbiji situacija je nešto drugačija. Prema nezvaničnim podacima, migranata je u avgustu 2019. godine bilo preko tri hiljade. Teško je precizno odrediti koliko ih ima, jer se stalno kreću a postoji i veliki broj ilegalnih kampova. Migrantiu Srbiji nemaju mogućnost da rade, a uslovi života u kampovima variraju. Oni koji su od nekadašnjih motela preuređeni u kampove uglavnom služe za smještaj porodica, dok samci borave u neuglednijim kampovima.

U Prihvatnom centru Vranje za razgovor je raspoložena 21-ogodišnja Sonia Hadari, babica po struci. Ona je iz Avganistana, odakle je sa kompletnom porodicom krenula na put za Mađarsku.

,,Više nisam bila sigurna da ću do škole stići živa. Stalno se nadate, prestaće ratovanje. Kada vidite nekadašnje prijatelje mrtve, i nada umire sa njima. Nazad se neću vratiti, a kako ću naprijed ne znam. Od boljeg života ne odustajem. Niko ne želi da bude na teret drugima, pa tako ni ja“, kaže za Monitor ova hrabra djevojka.

Ovdje živi i Ahmed iz Irana. Kaže da je svoju zemlju napustio jer nije bezbjedna za one koji imaju drugačije mišljenje. Ahmed je IT stručnjak, sa završenim fakultetom: ,,Plašio sam se za život svoje porodice i sebe. Niste sigurni u Iranu ako ne mogu da utiču na vaše mišljenje. Jedini izlaz bio je odlazak. Nedostaje mi moja zemlja, ali takav je život. Počećemo ispočetka negdje drugo, gdje postoji sloboda mišljenja“. U glasu mu se osjeća neizreciva tuga.

Dvadesetdvogodišnji Iračanin Ahmedabdul Al Karrem razočaran je kako Hrvati tretiraju migrante na granici sa Srbijom. ,,Oni ne znaju za ljudska prava. To za mene nije Evropska unija. Sa granice nas ne vraćaju deportacijom, već nas tuku, uzimaju stvari i novac. Mom prijatelju, koji je putovao sa porodicom i malom djecom, granični policajci polomili su ruku, razbili mu dva mobilna telefona i uzeli 800 eura koliko je imao kod sebe“, ogorčeno priča. Razgovoru se pridružuje taj prijatelj, pokazuje svoje povrede. I plače.

Da u Hrvatskoj postupaju nehumano sa migrantima potvrđuje i Vladimir Šulović, šef smjene u Prihvatnom centru Šid. ,,Bilo je slučajeva kada su se sa granice vraćali sa teškim povredama, pokradeni. Od tada, pokušavaju da pronađu alternativne načine kako da nastave dalje. Trudimo se da im olakšamo koliko možemo. Ovaj kamp broji najviše djece od svih drugih kampova u Srbiji. Obezbijedili smo im svu opremu za školu, a pomoć dobijamo od brojnih nevladinih organizacija. Svi su se uključili da pomognu“, objašnjava on.

U opštini Šid za sada postoje tri prihvatna centra u kojima trenutno boravi više od hiljadu migranata.

Tridesetjednogodišnja učiteljica engleskog jezika Maždulin Suher, živi u jednom od kampova u Šidu. Iz Sirije je pobjegla sama sa djecom, dvogodišnjim dječakom i šestogodišnjom djevojčicom. O svom mužu koji je u Siriji zarobljen u zatvoru, ne zna ništa. ,,Teško mi je. Sjećam se kako smo nekada srećno živjeli. Sada nema ni radosti ni života. Svi nam govore da se vratimo odakle smo došli. Ne želim da mi djeca odrastaju u Siriji, da gledaju ono što sam ja gledala. Za njih ću učiniti sve“, odlučna je ova majka.

Nazad ne smiju, naprijed ne mogu. Zaglavljene u raljama neizvjesnosti, tužne ljudske priče čekaju rasplet.

 

Jedne zimske večeri

Zima je, 2015. godine. Sve je smrzlo. Temperature dostižu do – 10 stepeni. Jek je izbjegličke krize na Balkanskoj ruti.

U tranzitnom migrantskom kampu Tabanovce u Sjevernoj Makedoniji, blizu granice sa Srbijom, policajac na dužnosti pronalazi dječaka. Sam i uplašen, stoji u unezvijerenoj gomili ljudi. Policajac shvata da se dječak, u opštem metežu, razdvojio od porodice.

,,U tom trenutku ne mislite na pravila. Preovlada ljudsko u vama“, kaže čovjek u uniformi.

Uzima dječaka i odvodi ga kod sebe kući. Devetogodišnjak je iz Sirije. Porodica mu se zaputila ka Šidu, pa preko Hrvatske i Slovenije ka Njemačkoj. Kod policajca boravi 11 mjeseci. U njegovoj kući pružene su mu ljubav i njega.

,,Imam ćerku njegovih godina. Nisam mogao da okrenem glavu“, objašnjava svoju odluku ovaj čovjek.

Priča sirijskog dječaka ima srećan kraj. Mukotrpna potraga za roditeljima bila je uspješna. Policajac ih pronalazi u Hamburgu, gdje im se, nakon prikupljene papirologije pridružuje sin.

,,Bilo je suza. Zavoli čovjek. Ostaćemo prijatelji za čitav život“, kaže policajac.

U Njemačkoj je bio do sada već tri puta. Ide im u posjetu i često se čuju.

Velika djela malih ljudi. U teškim vremenima.

 

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo