Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Dođem do zaključka, pa hoću nazad

Objavljeno prije

na

Nema ništa gore nego kad upadnete u društvo kojem šumorenje breza ništa ne znači

 

Razgrnite zavese i pustite sunce, upoznajte se sa svetlom i budite mu drug. A sa mrakom, sa mrakom ćemo lako, mrak nam je rod najrođeniji. Šta je jutro do noć koja je ubledela. Prespavala bih sve ovo, ali sam potrebna nekom da mu budem oslonac, podrška i zagrljaj. Menja se vreme, kažu. Znate, ništa se ne menja. Ko je ustajao u šest, ustajaće i dalje. Ko nema posao, nema ga i dalje. Ko nema ljubav, nema pa nema.

Zapravo, nijedna odluka nije prava ako odlučuješ pameću, ili srcem. Prava je samo ona u kojoj odlučuje tvoja savest. Neuspeh je ne biti srećan. Nijednu glupost nisam planirala, talenat jednostavno dođe do izražaja. Čak i onda ako nam je stvarnost realno dobra, želje ostvarene, ciljevi postignuti, nagoni zadovoljeni, postoji mentalna struktura koja sve to po definiciji mora da odbaci, jer bi inače samu sebe ukinula: to je mašta. Ona ne može maštati o onome što se ima. Mora negde drugde.

Ljudi su najudaljenije destinacije, a mi verujemo da ih gledamo u oči. Naročito kad to shvatiš onda kad je prerano za kraj, a prekasno za početak. Kada vam nije samo životna faza, ni starost, a ni umor, već jednostavno potreba da budete sami, onda ste se sigurno prejeli onoga što vam je život servirao. Ništa ne zaurla toliko snažno koliko nezadovoljstvo, dugo držano pod kontrolom. Kada upornost počne da ugrožava dostojanstvo, vreme je za odustajanje.

Ako ne mogu da budu srećni sa onim što imaju, mudri ljudi odluče da budu srećni zbog onoga što nemaju. Ne držite u mirnoj luci one koji za vetrom žude. Vama će svaki povetarac lediti kosti, njima će ta hladnoća biti opravdanje zato što su poželeli toplije mesto. Sudi preoštro čovek, mereći nekim svojim aršinima, pa mu život pokaže drugu stranu, kojom sve njegove mere i aršini postanu ništavni… Malo je žalosno gledati jutrom sva ta lica čija se krhka egzistencija održava na nitima obligacija iz radnog odosa, a da pritom nikoga ne zanima šta sneva njihova glava. Nema ništa gore nego kad upadnete u društvo kojem šumorenje breza ništa ne znači.

Umesto frenetičnog čeprkanja po budućnosti i očajničkog uzdanja u astrologe, milija mi je Odisejeva pomirenost i zahvalnost bogovima što su uskratili ljudima da znaju kakva ih sudbina čeka. Kad god krenemo da lupimo glavom u zid, mi znamo da će nas to boleti, znamo, bre, da i vrat možemo slomiti, ali ipak udarimo. Pa onda tražimo izgovor za bol u zidu, a ne u glavi. Eto. Toliko o pameti.

Ima već neko vreme kako sanjam o tome da se povučem u neko selo i predajem đacima kojih u stvari sve više nema, a nema ni sela, a sve više nema ni mene. Dođe jesen al’ dođe tako i čoveku neka bablja minuta, pa pritegne čvor na marami pod bradom i zajauče iz sveg glasa.

Valjalo bi iskoristiti ova poslednja dva dana leta u oktobru i organizovati neki prvomajski uranak ili makar Đurđevdan.

P.S. Je l’ ima neko dinar, treba mi za kolo?

 

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Stranputice uspomena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je život onda, davno, bio mudriji  i skrenuo u drugom pravcu, znala bih danas da se radujem vremeplovu, a ovako mi je koža sve više tijesna i previše često mi se samo žmuri

 

 

Ubrala sam divno poljsko cveće danas. Cvet po cvet, i dobiješ buket svojih radosti, osmeha i prepuštanja. Navikneš da budu tu, u tvom životnom prostoru, pa se sve šareni i miriše na sunce i svetlost. I odjednom, za drugo i ne znaš. Čak i kad se naoblači, oblake više ni ne vidiš, od prelamanja boja u svojoj duši.

Slava svim voćkicama postradalim u aprilskom mrazu. Prvo je došao po kajsije, šljive su ćutale, kad je došao po šljive, višnje su ćutale, sad kad dolazi po višnje, jabuke ćute… I jutros je onaj čudni i sve manje ofucani pas došao da ga nahranim. Oči ima svetle i u njima najtužniju bosa novu, to pseto je videlo svašta!

Danas nisam kliknula niti na jedan članak koji bi me snabdeo krajnje nebitnim informacijama iz sfere koju ne pratim i koja me ne zanima. Mom putu duhovnog uzdizanja je konačno došao kraj. Da je život onda, davno, bio mudriji  i skrenuo u drugom pravcu, znala bih danas da se radujem vremeplovu, a ovako mi je koža sve više tesna i previše često mi se samo žmuri. Kad razmišljam namrštim se, a brdo između obrva raste kao perunike u proleće. Misaoni tok (monolog u glavi) tokom razgovora u poslednje vreme: „Preskoči tu prvu rečenicu što ti je pala na pamet. O, preskoči i tu drugu. I treću. I četvrtu. Znaš šta? Samo stegni zube da ne izleti nešto i lagano klimni glavom.“ Savetujem i svakom svom detetu: „Ni slučajno nemoj da razmisliš, proveriš, bar udahneš. Skači odmah na prvu, prosipaj žuč, drvlje i kamenje i ne razmišljaj o posledicama. Najgore što može da se desi je da se vidi koliko si glup/a. Kao da je to nešto strašno…“ Malo sam ovakva zbog prirode i genetike, mnogo više zato što sam tako htela.

Iza nepoznavanja istorije vreba mogućnost za ponavljanje grešaka, iza poznavanja strah od ponavljanja, pa onda i propuštanje prilika. Neka dva vuka u meni, nebitno. „Država je u krizi ako mora da šteluje svoje izbore, al je u mnogo većoj krizi kad hoće, a ne  može da ih našteluje“, tutnuo mi je ove reči jednom priliko deda, ne pridajući im ni sam značaj, izgovarajući ih skoro kao da ih krije, kao da mi daje neki dinar “da mi se nađe“.

Umorna sam… Samo nisam bila svesna, koliko. Koliko me nema… Koliko me je ostalo, negde, usput… Makar mirše poljsko cveće.

P. S. Neki pričaju, a neki samo umeju da govore, pa to zloupotrebljavaju.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Um nije dugme

Objavljeno prije

na

Objavio:

I kao što se korijenje bori sa asfaltom, tako se svaka tišina bori za svoj pogovor, nekad samo nestane, kao rijeka ponornica

 

 

Jesu li se ovo pomerile samo kazaljke na satu ili vremenska zona. Hladno, mračno, jezivo. Proleće je došlo, svi smo u opasnosti… Budite na oprezu, ne slušajte srce! Ovog jutra me je svetlošću obasjao plašljivi i ofucani pas koji je samo pronjuškao veknu hleba u mojoj kesi i okrenuo se, neće on da spusti kriterijume ni kad je u najvećim mukama. Kada malo bolje razmislim, imam sve što mi treba i jedino o čemu razmišljam je kako to i da zadržim.

– Kako tako olako pređeš preko nekih stvari?

– Zato što sam matora i znam da koliko tu ima karaktera, toliko ima i rano usvojenih obrazaca. Nisu svi društveno nevešti, loši ljudi. Ima onih divnih koje nije imao ko da nauči lepom ponašanju, a to teško ide kad odrasteš. Želje koje ni u glavi ne smeš jasno da formulišeš, a kamoli naglas da kažeš. Sujeverje kad mu se najmanje nadaš. Svaka tišina ima veliki predgovor. Celo jedno detinjstvo, šarena polja, držanja za ruke, bezazlenu veru, arhetipe slikovnica. I kao što se korenje bori sa asfaltom, tako se svaka tišina bori za svoj pogovor, nekad samo nestane, kao reka ponornica.

„Ćutanje je teže od laži, jer čak i najveća laž podrazumeva ma i najmanju meru istine, a ćutanje čak i nju ignoriše.“ Borislav Pekić, Marginalije i moralije

Obožavam bajke, basne, mitove… Kažu da je u osnovi svakog zrno istine. Često se pitam da li je veština pripovedača isplela magiju oko neke totalne idiotarije i učinila je izuzetnom ili je magija sama porasla i stvorila priču? Mitovi su stariji od pisma, tako da su kroz usmeno prenošenje dobijali nadgradnju. Pojavom pisma polako su zapisivane verzije koje danas znamo kao konačne. No, može se zamisliti da su talentovaniji propivedači u tom dugom nizu dodavali elemente koji su čista magija. Moć reči. Neprolazna. I nenadmašna.

Ponela sam se sinoć žutinom krema od domaćih jaja, gledajući neki video recept jedne šumadijske domaćice i obećala ukućanima princes krofne, jerbo i imi imamo domaća jaja, pa ’ajd da napravim i danas shvatila koliko je jutro pametnije od večeri. Ali, nema sad rekla-porekla, nego taknuto-maknuto, ne kukaj, baba, nego pravi! Vidim tako nešto lepo, zasijaju mi oči, praktično zamašćene kao da su jele burek. Reljef i podneblje te isklešu za svoje prilike, uzalud šaraš po koordinatama i prkosiš sopstvenom obrisu, nema tu bežanja.

P.S. Vrane u polju ispred moje kuće, pored hrane, zahtevaju da im sve detaljno ispričaš o životu.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Preteći vokali

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije problem u tome ko sve misli za sebe da je vuk, problem je što misli da je neko drugi fukara

 

Sumoran dan, ali proleće se kroz oblake osmehuje. Jednog dana, koji nikada neće doći, ispričaću vam priču bez reči o tome kako i gde nestaje zauvek. Jer neke se priče moraju ispričati. Makar nikada, nikome i nigde. Ne može ljubav sama sve da rešava. Potrebno je više od toga. Ali kada je ona siguran, čvrst temelj… svaki pad nečim drugim izazvan, motiv je za ustanak.

Što te ne ubije ne ojača te. Samo preživiš. I trudiš se svim silama da ne dođeš opet u istu situaciju dok granica između opreznosti i kukavičluka postaje sve nejasnija. Svaki put kada me ponese pa se nečim oduševim, u meni se javi onaj cinik koji mi govori da malo pričekam. I stvarno ga ne volim, ali da je uvek u pravu, jest.

Kada ti se ponudi da budeš pesma… ili prihvatiš, ili odbiješ. Samo to je pošteno. Lažne pristojne površnosti sačuvaš za iste takve ponude. U nekom trenutku, zastaneš… Skloniš se u stranu i dozvoliš tom kamenu koji si kotrljao uzbrdo da proleti pored tebe… I posmatraš kako juri nizbrdo, sa takvim olakšanjem… pa sedneš, uživaš u visini koje nisi ni bio svestan. Niti neba. Niti pogleda, koji sada seže tako daleko. Često, poželim da nešto nisam saznala… Pomalo izgubljena u svojoj maloj zabludi, da spoznaja, odnosno odlaganje iste, povlači nepostojanje. Čekam da prođe i trudim se da u međuvremenu zadržim veru i da se ne pokvarim. Kada ulažete mnogo energije u nešto što vam ne donosi radost, ne pričinjava zadovoljstvo, već vas guši i stalno vraća na auto pilota, javlja se onaj dobro poznati osećaj besmisla, u narodu opisan “za čije babe zdravlje“. Zapitajte se. Dobro bi bilo da nije na uštrb vašeg. Mnogi razgovori i odnosi, izgledali bi totalno drugačije, kada bi ljudi bili sposobni da nadjačaju svoju projekciju i sagledaju neku novu dimenziju koja im je ponuđena. Nije problem u tome ko sve misli za sebe da je vuk, problem je što misli da je neko drugi fukara. Umorila sam se od zauzimanja stava i iznošenja argumenata u razgovorima koji imaju za cilj jedino da dokažu da nisam u pravu ni u čemu. Zbog toga sam ubacila mnogo: aha, mhm, je li?, nisam znala, i poneko glupo pitanje u razgovore. Čisto da se takvi sagovornici osećaju bolje.

Kad izgubite kompas potražite mahovinu da vam pomogne da se vratite na pravi put.

Proleće je vreme za sadnju. Šta sada posadimo to će nam i roditi.

P.S. Sve me je stiglo jer nisam bežala.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo