Država je deset godina znala gdje Svetozar Marović boravi i kada će izgubiti pravo da izvrši presudu. Na kraju je samo konstatovala da je – slobodan.  Ko je tome doprinio neće se utvrditi prebrojavanjem urgencija, već provjerom odluka i izostavljenih postupaka koji su njegovu priznatu krivicu pretvorili u kaznu bez izvršenja. Dok takve provjere izostaju,  domaći bjegunci – od Miloša Medenice do Lidije Mitrović – imaju razlog da vjeruju da im se bjekstvo može isplatiti

Svetozar Marović više nije lice s potjernice. Država u kojoj je bio predsjednik parlamenta, potpredsjednik vlade i vladajuće partije, a uz sve to i jedan od najmoćnijih ljudi sive zone njene tranzicione ekonomije, izgubila je pravo da ga, po pravosnažnoj osuđujućoj presudi, sprovede u zatvor.

Poslije deset godina potrage, čekanja i uzaludnih zamolnica i urgencija Srbiji, 10. oktobra nastupila je apsolutna zastarjelost izvršenja njegove kazne. Osuđujuća presuda ostaje u papirima, ali je Marović izbjegao robiju.

Rasplet je bio poznat godinama unaprijed. Marović je prethodnu deceniju proveo u Beogradu, povremeno se pojavljujući u javnosti kako bi se obračunavao sa nekadašnjim prijateljima i saradnicima. Država je, s druge strane, demonstrirala odsustvo snage, a mnogi smatraju, i volje da ga privede pravdi. Posljednja urgencija za njegovo izručenje poslata je Beogradu 6. oktobra, četiri dana prije isteka zakonskog roka za početak izdržavanja kazne. Prema Ministarstvu pravde, bila je to peta urgencija uz tri zamolnice upućene nadležnima u Srbiji. Otuda, ni pisma ni Svetozara.

Marović je  uhapšen je 17. decembra 2015., a iz pritvora je izašao pet mjeseci kasnije. Sa Specijalnim državnim tužilaštvom koje je predvodio sadašnji pritvorenik Milivoje Katnić zaključio je dva sporazuma o priznanju krivice, na osnovu kojih je osuđen „za produžene zloupotrebe službenog položaja putem podstrekavanja i prevaru“, izvršene na organizovan način. Sporazumom je dogovorena kazna od tri godine i devet mjeseci zatvora, a njeno izdržavanje trebalo je biti skraćeno za vrijeme koje je osuđenik proveo u pritvoru.

Kada je dogovor sa SDT-om postao pravosnažan, Marović je pušten iz pritvora. Uskoro je otišao u Srbiju, prema obrazloženju odbrane, radi liječenja. I nije se vratio u Crnu Goru narednih deset godina. Možda sad hoće.

Iza pravnih formulacija ostali su TQ Plaza, koncertni plato na Jazu, prodaja zemlje na Prijevoru, Donji bulevar, Krapina, afera Kopirajt i drugi budvanski poslovi. Prema nalazima tužilaštva, Marovićeva OKG je opštinu oštetila za oko 45 miliona eura.

Marovićev dug po imovinskopravnom zahtjevu opštine Budva iznosio je nešto više od milion eura. Budva ga je naplaćivala prodajom založene imovine i iz dijela penzije. Prema septembarskim izvještajima, ostalo je da se naplati još oko 780 hiljada eura.

Marovićev put do zastare izdržavanja kazne trasirao je njegov sin Miloš Marović. On je osuđen u predmetu Prijevor koji se odnosio na prodaju 26.000 kvadrata opštinskog zemljišta iznad Jaza.  Prema tužilačkom obračunu, u tom poslu oštećena je za oko 1,4 miliona eura.

Miloš Marović priznao je učešće u malverzacijama i prihvatio jednogodišnju kaznu i uplatu 385 hiljada eura. Novac je platio, a preostalu robiju izbjegao boravkom u Srbiji, čije je državljanstvo dobio. Kazna mu je apsolutno zastarjela 16. septembra 2020. godine. Šest godina prije oca, za njim je povučena potjernica.

Marovići su pokazali koliko bjekstvo može biti uspješno kada se poklope blaga kazna, nesmetan odlazak iz zemlje i odlučnost novih udomitelja/zaštitnika da ne izruče bjegunca. Vrijeme tada postaje saveznik osuđenog. Pod uslovom da bjegunac zaradi zaštitu. A otac i sin Marović imali su čime da plate. Novcem, insajderskim informacijama o akterima političkog i privrednog života u Crnoj Gori, razgranatom mrežom uticaja koja je tek dotaknuta u sudskom postupku sredinom prošle decenije.

Nezvanično, vlasti u Srbiju su odluku (takođe nezvaničnu) o neizručenju pravdali činjenicom da je Svetozar Marović bio predsjednik, prvi i poslednji, državne zajednice Srbije i Crne Gore. Pa oni, kako kaže ta medijska priča, nijesu željeli da bivšeg predsjednika pošalju u zatvor u drugu državu. Onako, naglašavalo se, kako su njihovi predhodnici uradili sa Slobodanom Miloševićem.

Formalno obrazloženje te odluke nikada nije ponuđeno Crnoj Gori. Aleksandar Vučić bi, kad god je upitan o slučaju Marović, priču preokrenuo u nekom drugom smjeru. Prećutkujući bilo kakav smislen odgovor. Prosto, moglo mu je biti.

Način na koji su Marovići izbjegli izdržavanje zatvorske kazne najzanimljiviji je, moguće, njihovim ovdašnjim  kolegama u bjekstvu.

Kao i Marovićima, Srbija je postala javno ali sigurno utočište i podgoričkom stečajnom upravniku i građevinskom preduzetniku Vladanu Nicoviću, za kojim su crnogorske vlasti raspisale potjernicu radi izdržavanja pravosnažne kazne od četiri godine i četiri mjeseca zatvora, izrečene zbog zloupotrebe službenog položaja i utaje poreza i doprinosa dok je upravljao stečajem Gradskog saobraćaja. Odvojeno od tog predmeta, kupci stanova koje je gradio prijavljivali su ga zbog prodaje istih nekretnina većem broju ljudi.

Za to vrijeme, Nicović se u Srbiji pojavljivao pod imenom Vanja, kao učesnik programa informatičkog osposobljavanja državnih službenika. RTS ga je 2018., izvještavajući o obuci zaposlenih u Osnovnom sudu u Požegi, predstavio kao nacionalnog koordinatora za državnu upravu, dok je zvanični sajt Grada Požarevca u januaru 2019. objavio da je tamošnjem gradonačelniku ECDL sertifikat uručio „koordinator Vlade Republike Srbije za digitalizaciju Vanja Nicović“. Kada su mediji otvorili pitanje njegovog angažmana, Vlada Srbije je u junu 2020. saopštila da Nicović kod njih ne radi, da nikada nije imenovan na bilo kakvu funkciju i da bi predstavljanje takvom titulom bilo lažno predstavljanje.

Njegov status pred crnogorskim pravosuđem ostao je nejasan i godinama kasnije. Vijesti u martu 2025., ni nakon urgencije, od MUP-a i Ministarstva pravde nijesu dobile odgovor čak ni na pitanje da li država Nicovića i dalje potražuje.

Drugačije se završila londonska epizoda Duška Kneževića. Vlasnik Atlas grupe od 2019. bio je nedostupan crnogorskim organima, tvrdeći da je žrtva političkog progona. Velika Britanija izručila ga je 30. aprila 2024. U martu ove godine prvostepeno je osuđen na četiri godine i šest mjeseci u predmetima Kaspija 1 i Kaspija 2, vezanim za hotel Princes i bankarsku garanciju od 12,5 miliona eura. Ostali postupci protiv Kneževića povezani sa Atlasom nijesu završeni, a dva su dobila oslobađajući ishod.

Ni slučaj bivšeg direktora Uprave za nekretnine Dragana Kovačevića ne može se prepričavati kao završena priča. Tužilaštvo ga je teretilo da je organizovao kriminalnu grupu koja je nezakonito upisivala vlasništvo nad nepokretnostima na primorju. Nakon puštanja iz pritvora u februaru 2021. Kovačević se dao u bjekstvo i  „postao nedostupan organima gonjenja“. Viši sud je 5. septembra 2025. njega i ostale optužene prvostepeno oslobodio, jer djela nijesu dokazana. Za protivpravno zauzimanje zemljišta optužba je odbijena zbog zastarjelosti gonjenja. Presuda nije konačna.

Safet Kalić je bio u bjekstvu od pokretanja postupka 2011. do hapšenja u Beču u oktobru 2014. Izručen je Njemačkoj, gdje je osuđen zbog trgovine drogom. U Crnoj Gori je, sa suprugom i bratom, pravosnažno oslobođen optužbe za pranje 7,7 miliona eura. Imovina im je vraćena, uslijedile su odštetne tužbe protiv države. To je dio ovdašnje hronologije borbe protiv korupcije i kriminala u kojoj spektakularna hapšenja često imaju mnogo tiši epilog.

Ovogodišnja bjekstva vratila su problem u samo pravosuđe. Bivša specijalna tužiteljka Lidija Mitrović nije se javila na izdržavanje pravosnažne kazne od sedam mjeseci zatvora, izrečene zbog zloupotrebe položaja u predmetu Klap. Osuđena je zbog nezakonite primjene instituta odloženog gonjenja i odbacivanja prijava za poreska krivična djela. Svoju odluku o bjekstvu javno je objašnjavala tvrdnjom da je postupak protiv nje montiran.

Koliko god  neobičan, njen slučaj ostaje u sjenci priče o Milošu Medenici. Sin bivše predsjednice Vrhovnog suda, nestao je iz kućnog pritvora u vrijeme izricanja prvostepene kazne zatvora od deset godina i dva mjeseca. Osuđen je za stvaranje kriminalne organizacije, krijumčarenje cigareta i nakrotika, protivzakoniti uticaj i trgovinu presudama, zbog čega je osuđena i njegova majka Vesna Medenica. Policija ga je tokom kontrole uoči izricanja presude zatekla na prijavljenoj adresi. Naredne večeri  ga više nije bilo. Dok su se policija, sudovi i izvršna vlast prepirali, međusobno prebacujući krivicu za njegovo bjekstvo, Medenica je ostao nedostupan. Osim gledaocima njegovih kanala na društvenim mrežama preko kojih vrijeđa i kompromituje zvaničnike sve tri grane vlasti u Crnoj Gori i, sve češće, Srbiji. Uz pregršt detalja iz rubrike crna hronika.

Spisak nedostupnih nije ograničen na osuđene.  Aleksandar Aco Mrkić, optužen da je organizovao šverc cigareta, u bjekstvu je i traži se međunarodnom potjernicom. U istom predmetu optužen je bivši direktor policije Veselin Veljović, kojem tužilaštvo pripisuje dostavljanje povjerljivih informacija Mrkiću.

Nekima, poput Ljuba Milovića i Radoja Zvicera, vijest o osuđujućoj presudi stigne dok su u bjekstvu. Odbjegli policajac Milović u julu je prvostepeno osuđen na 19 godina, a Zvicer na 40 godina zatvora. Milović je nedostupan od 2022, dok je ove godine za informacije koje vode njegovom hapšenju raspisana nagrada od pola miliona eura.

Na papiru djeluje jednostavno: oslobađajuća presuda mora se poštovati, optužnica dokazati, a pravosnažna kazna izvršiti. Stvarnost je, međutim, bitno drugačija.

Država je deset godina znala koga traži, gdje Marović boravi i kada će izgubiti pravo da izvrši presudu. Na kraju je mogla samo da konstatuje da je bjegunac stigao do svog cilja. Sada je slobodan.  Ko je tome doprinio neće se utvrditi prebrojavanjem urgencija, već provjerom odluka i izostavljenih postupaka koji su priznatu krivicu pretvorili u kaznu bez izvršenja. Dok takve provjere izostaju,  bjegunci imaju razlog da vjeruju da im se taj angažman može isplatiti.

Zoran RADULOVIĆ

Postjugoslovenske zemlje bilježe na izborima jačanje desnice ili stabilan desni smjer. Zbog toga je možda dodatno važno što su uoči izbora naredne godine kod kuće otvorene socijaldemokratske teme – povećanje zarade i penzija. Na stranu pitanje valjanosti Euro modela. Ne treba smetnuti s uma –  fašizam se tridesetih ušunjao  u sve pore društva i upotrebom nezadovoljnih radnika, kao čuvara  krupnog kapitala. Uz gromko kliktanje vođi i naciji – über alles

Naše postjugoslovenske države prate evropski trend desnog političkog smjera. Izbori u regionu pokazuju da desnica, odnosno nacionalističke stranke, zadržavaju, obnjavljaju ili  jačaju svoju poziciju.

Na svježe održanim izborima u Bosni i Hercegovini (BiH) nacionalističke partije zadržale su ili obnovile svoju moć, uz izlaznost tek nešto preko 40 odsto. Milorad Dodik, dugogodišnji predsjednik Republike Srpske (RS) i lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD zadržao je kontrolu u RS, iako nije mogao  učestvovati  na izborima.

„Rezultati pokazuju da ni nove izborne tehnologije (skeneri za listiće uvedeni ove godine) ni četiri godine međunarodnog pritiska za reforme nisu uspjeli slomiti dominaciju etničkih političkih mašinerija. U središtu izbornih rezultata nalazi se paradoks: apsolutni pobjednik izbora nije bio na listiću.  Dodik se formalno nije mogao kandidirati zbog pravomoćne presude Suda BiH iz juna 2025. godine, kojom mu je izrečena godinu dana zatvora i šestogodišnja zabrana obavljanja dužnosti zbog neizvršavanja odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta“, piše portal Novosti. „Unatoč tome, njegov SNSD je zadržao kontrolu nad Republikom Srpskom: Željka Cvijanović osvojila je drugi mandat srpskog člana Predsjedništva BiH (oko 288.600 glasova, 55,41 posto), a Savo Minić, Dodikov bliski suradnik i doskorašnji premijer RS, pobijedio je u utrci za predsjednika entiteta s 269.290 glasova“, navodi ovaj medij.

Dodatno, Darijana Filipović iz HDZ-a BiH pobijedila je kandidata Demokratske fronte Slavena Kovačevića i vratila HDZ u Predsjedništvo nakon osam godina. Novi saziv Predsjedništva BiH činiće Denis Bećirović (SDP, bošnjački član), Željka Cvijanović (SNSD, srpski član) i Darijana Filipović (HDZ BiH, hrvatski član). „To znači da će u najvišem izvršnom tijelu države prvi put sjediti dvije žene, ali i da će se vratiti stara garda. Ovo nije samo priča o Dodikovoj opstojnosti, nego i o tome kako nacionalizam u BiH nije slabio, već se prilagođavao. I kako su birači, suočeni s ekonomskom stagnacijom, institucionalnim blokadama i umorom od reformi, posegnuli za onim što poznaju: etničkim sigurnosnim opcijama“, zaključuju Novosti.

Slično je i drugdje.  Hrvatska je „zanimljiv“ primjer . Na parlamentarnim izborima 2024. Godine HDZ je osvojio 55 mandata, SDP i partneri – 37, Domovinski pokret – 14, Možemo! – 10 i Most – 7 mandata. Hrvatska je  na kraju dobila izrazito desnu vladu, u koju je nakon izbora sa HDZ- om ušao Domovinski pokret.

Domovinski pokret je hrvatska radikalno desna  stranka, osnovana u februaru  2020.  Nastao je oko tadašnjeg predsjedničkog kandidata i pjevača Miroslava Škore, a od 2021. predsjednik stranke je Ivan Penava. U svom programu ta stranka posebno mjesto daje Domovinskom ratu i odnosima sa Srbijom, pri čemu traži da položaj hrvatske manjine u Srbiji bude izjednačen sa položajem srpske manjine u Hrvatskoj. DP zastupa izrazito konzervativne stavove o porodici, demografiji i rodnim pitanjima. Slabo zabašureno koketira sa ustaštvom.

Srbija,  koju ovog mjeseca očekuju izbori, duboko je u desnom smjeru. Osim vladajuće SNS Aleksandra Vučića, na izbornom spisku su i mnogi „heroji“ devedesetih,  i deklaratisano ekstremno desne liste kao što su „Autentična desnica – dr Miloš Jovanović –  Novi DSS – Monarhisti“. To je nacionalno-konzervativna desnica, sa vrlo izraženim temama Kosova,  i odnosa prema EU/NATO. Tu je i lista „Vladimir Gajić – Alternativa za Srbiju – Narodna stranka, Bunt – Prava Srbija“, koja takođe  pripada desnom/nacionalnom prostoru. Ima samo 50 kandidata, za razliku od 250 na većini velikih lista. U Srbiji je četnički pokret odavno prekomponovan – u antifašistički. Uprkos činjenicama. A četništvo normalizovano.

U predizbornoj Srbiji rijetko se postavlja i ovo pitanje – koliko je, kada je u pitanju desni smjer, Vučićeva najozbiljnija opozicija stvarna alternativa. „Eh, kako bi bilo dobro da je neko podmetnuo Memorandum o Kosovu i Metohiji studentima. Ili da se sad jave studenti ponaosob sa ponekih fakulteta i kažu da oni s tim memorandumom nemaju ništa, kao onomad kad su neki studenti čestitali nešto jednom od dva entiteta u Bosni i Hercegovini. Sva je prilika, neće se desiti“, pisao je u maju ove godine Dejan  Ilić. „Hoću da kažem, u Srbiji se nacionalizam i budalaštine o Kosovu dišu kao vazduh. Ne vidiš ga, ne obraćaš pažnju, da dišeš moraš… i tako to ide.“

Prema pisanju Anite Jovičić iz Evropskog pokreta u Srbiji, u Srbiji su 2025. godine zvanično postojale 23 ekstremno desničarske organizacije, od kojih je većina registrovana u Agenciji za privredne registre. Mahom se predstavljaju se kao humanitarna organizacija koja njeguje srpsku istoriju, kulturu i tradiciju.

I u Sjevernoj Makedoniji je desnica 2024. ostvarila veoma jak rezultat. Koalicija predvođena VMRO-DPMNE dobila je oko 43,3 posto glasova na parlamentarnim izborima i osvojila 58 od 120 mandata. Kandidatkinja podržana od VMRO-DPMNE-a, Gordana Siljanovska-Davkova, osvojila je predsjedničke izbore sa oko 65 posto u drugom krugu.

Poslije godina odstupanja od regionalnog smjera, trend desnog skreanja nije zaobišao ni Sloveniju. Janez Janša, komunistički disident, bivši ministar odbrane posle nezavisnosti Slovenije i nekadašnji premijer, u maju ove godine četvrti put je izabran za predsjednika vlade. Posle tijesnih parlamentarnih izbora 22. marta  okupio je partije  desnih smjerova  u vladajuću koaliciju.

Pa mi. Istorijski revizionizam, snažan upliv SPC i njenog desnog lica u politiku, bista Pavla Đurišića i dalje zbrinuta u njihovim nekretninama, veličanje ratnih zločinaca i negiranje presuda međunarodnih sudova. Predsjednik parlamenta Andrija Mandić i saučešće porodici Ratka Mladića, Milan Knežević i njegovo javno veličanje i Mladića i Vučića…Još važnije, desno lice skrivaju i neke deklarativno građanske partije. Demokrate i njihova  inicijativa da se jedna ulica zove po Pavlu Bulatoviću, odgovornom za ratni zločin deportacija…podignute ruke Demokrata, PES-a i bivšeg DF za izglasavanje Rezolucije o Jasenovcu, kako bi potrli Vladin glas u UN za Rezoluciju o Srebrenici.Pa izliv mržnje prema turskim državljanima. I tako dalje.

Desno lice Balkana sve češće izgleda evropskije i „zapadnije“ udruženo sa desničarima Evrope. Evropa i Zapad više ne znače evropsko ili lijevo. A tek otkad nam je po drugi put stigao Donald Tramp.  Otud ono silno  guranje balkanskih desničara da se slikaju negdje iz Trampovog kabineta, ili kabineta evropskih desničara.

Zabrinjavajuća evropska statistika kaže: skoro svaki četvrti birač u Evropi glasa za krajnje desničarske stranke. To je pokazalo istraživanje sajta PopuList, koje je sprovelo više od 150 naučnika u 31 zemlji. Udio Evropljana koji su na poslednjim nacionalnim izborima u svojim zemljama glasali za krajnje desničarske stranke porastao je sa oko 10 na više od 23 odsto u periodu od deset godina.

Istraživanje pokazuje i da je rast podrške krajnjoj desnici bio posebno izražen između 2023. i 2025. godine, kada su krajnje desničarske stranke često ostvarivale istorijske uspehe na izborima u velikim zemljama poput Francuske i Velike Britanije 2024, a zatim i u Nemačkoj naredne godine.

Matejs Rodajn , politikolog sa Univerziteta u Amsterdamu koji je vodio istraživanje, kazao je za Gardijan da krajnje desničarske stranke, što su veće i uspješnije, postaju „normalnije“. U tome im  pomažu mediji i mejnstrim stranke koje prihvataju njihove ideje.

Rast desnice nije samo fenomen jedne ili dvije evropske zemlje. Prisutan je u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Italiji, Belgiji, Nizozemskoj, Portugalu, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj i drugdje…

Razlike u desničarenju kod nas i u Evropi su u temama. Na Balkanu  se vezuje za  nacionalizam, pitanja identiteta, odnose prema susjedima, religiju, ratno nasljeđe i odnos prema EU/Rusiji, dok su klasična pitanja migracije nešto manje dominantna nego u zapadnoj Evropi. Na Balkanu rast desnice često ide zajedno sa nacionalnim pitanjem i nezadovoljstvom sporim evropskim integracijama.

Uspon radikalne desnice u EU počeo je prije više od decenije, perioda tokom kojeg je došlo do normalizacije ksenofobije, islamofobije, ukidanja građanskih sloboda, naročito slobode govora i okupljanja. Mainstream mediji čine malo da ukažu na opasnost od radikalno desnih politika, dok daju prostora za širenje ideja koje slijede fašizam. Preuzeli su terminologiju desnice i utjecali da javnost u Evropi usvoji termine i ideje, poput one o prijetnji od „ilegalnih migranata“ ili ideju „migrantske krize“ koja implicira postojanje krize za koju su krivi ljudi koji migriraju. Ovakve ideje se masovno šire i na društvenim mrežama u vlasništvu bogataša koji se ne ustručavaju da javno podrže desničare.

Postjugoslovenske zemlje, jedna za drugom, bilježe na izborima jačanje desnice ili stabilan desni smjer. Zbog toga je dodatno važno što su uoči izbora naredne godine kod kuće otvorene socijaldemokratske teme – povećanje zarade i penzija, standard. Na stranu pitanje valjanosti Euro modela. Ne treba smetnuti s uma –  fašizam se tridesetih ušunjao  u sve pore društva i upotrebom nezadovoljnih radnika, kao čuvara  krupnog kapitala. Uz gromko kliktanje vođi i naciji – über alles.

Milena PEROVIĆ   

Dok se svako potencijalno povećanje zarada radnicima i penzionerima  predstavlja kao pitanje stabilnosti sistema, niko da pita kako se postojeći javni novac raspoređuje. I zašto ne pričamo o „prijetnji sistemu“ i krizi javnih finansija  kad, recimo, funkcioneri primaju varijabile dok leže na plažama

Gotovo je promakla nedavno objavljena vijest  da su 34 poslanika u avgustu, mjesecu u kojem su radili samo jednu sedmicu, ostvarili čuvenu varijabilu –   dodatak za ekstra rad.  Varijabila je iznosila  od 202 do 810 eura. Sigurno im je palo ekstra. I dobro došlo na plažama, planinama ili u nekim dubajiima.

Nego, ovo nije priča o funkcionerskom džepu i o tome da ne smije biti dubok.  Niti o Euromodelu, najavljenom povećanju penzija i zarada, koji treba i mora da bude predmet javne pažnje i stručnih analiza.

Ovo je priča o tome kako se svako potencijalno povećanje zarada radnicima i penzionerima tretira kao pitanje stabilnosti sistema, dok se niko ne plaši za sistem i ne govori o krizi javnih finansija, kad, recimo, funkcioneri primaju varijabile dok leže na plažama. Ili kad im zarade trostruko porastu u samo par godina. Plus varijabile. Da ne ulazimo u polutajnu matematiku o konstantnom rastu javne administracije usled masovnih partijskih zapošljavanja. Tetke, braća, rođaci. Može li njih sistem izdržati?  Mora.

Razumljiv je strah, legitimna su pitanja –da li će najavljeno  povećanje zarada proizvesti nove nevolje. Ali oduvijek ovdje postoji i ono koje se gotovo ne postavlja: Šta se dešava sa novcem koji već postoji u sistemu i kako se raspodjeljuje? To je priča o pravednijoj raspodjeli.

Monitor je napravio više istraživanja o rastu zarada funkcionera. Istraživanje iz septembra prethodne godine u kojem su upoređeni imovinski kartoni funkcionera vlasti od 2020. do prošle godine, pokazali su da od perioda dolaska na vlast  imaju tri put veće plate, nove nekretnine, kredite koji se vraćaju dok trepneš, raznorazne privilegije, plus bračne drugove i rođake na budžetu.

Od preko pedeset imovinskih kartona funkcionera aktuelne većine,  i onih koji su vlast vršili nakon avgusta 2020, koje je Monitor tada analizirao, malo je onih koji se nijesu uklapali u taj obrazac. Neki su posebno ilustrativni. Jedan od njih je  Budimir Aleksić, potpredsjednik Vlade za obrazovanje. Aleksić je 2020.  godine  primao poslaničku platu od  1594 eura i 300 eura honorara, a njegova supruga  Zorica 145 eura od Centra za socijalni rad. Umjesto nekadašnjih mjesečnih primanja od oko 2000 eura, Aleksići su prošle godine primali i do osam hiljada eura mjesečno. Potredsjednik Vlade se za te pare, između ostalog, ovih dana bori protiv spomenika Josipu Brozu u Podgorici.

Prema zvaničnim podacima, izdvajanja iz državnog budžeta za bruto zarade i doprinose na teret poslodavca porasla su sa 586,5 miliona eura 2021. godine na 687 miliona eura 2025. godine. To je oko 100,5 miliona eura više.  Ima još podataka o kojima treba razmisliti. Za  2024. godinu poslanicima je isplaćeno oko 132.900 eura varijabilnog dijela zarade, a za 2025. oko 162.410 eura. Varijabilni dio je u godinu dana porastao za oko 29.500 eura,  odnosno oko  22 odsto. Nisu neke pare, ali govore o načinu na koji se javni novac distribuira unutar sistema.  Gotovo niko se zbog toga ne brine za krah sistema.

Nije bilo pretjeranih reakcija ni kada su se povećavale zarade u pravosuđu. Još jedna septembarska vijest –„Crna Gora jača nezavisnost pravosuđa novim Zakonom o zaradama sudija i tužilaca“.

Ministarstvo finansija upozorilo je da bi primjena tog zakona, od naredne godine zahtijevala dodatnih 3,43 miliona eura godišnje, koji nijesu predviđeni srednjoročnim budžetskim okvirom. Ukazali su da im je posebno sporno povećanje specijalnog dodatka za sudije i tužioce i iznos otpremnina prilikom njihovog odlaska u penziju. Opet, čak iako je iz utrobe sistema došla briga zbog tog povećanja, nije bilo dramatičćnog straha da nam javne finansije neće izdržati. Zakon je usvojen.

Zakon predviđa i specijalni dodatak u visini do 80 odsto osnovne zarade za nosioce pravosudnih i ustavnosudskih funkcija koji postupaju u predmetima iz nadležnosti Specijalnog državnog tužilaštva, njihova neto primanja biće znatno veća. To znači da će neto zarada sudija osnovnog suda iznositi oko 2.701 euro, sudije višeg suda 3.264, a sudije Vrhovnog suda oko 3.826 eura. Vrhovni državni tužilac s punim specijalnim dodatkom imaće neto zaradu od oko 4.389 eura.

„Ako je cilj bio da se popravi položaj sudija i tužilaca s nižim zaradama i velikim opterećenjem, opravdano je pitati zašto povećanje nije snažnije usmjereno upravo prema njima, već najveći rast u nominalnom iznosu ostvaruju oni koji se već nalaze na najvišim pravosudnim funkcijama?“, pitao je predsjednik države Jakov Milatović. Nije bilo odgovora.  Obrazloženja o opravdanosti usvajanja  zakona išla su uglavnom u smjeru – jačanja nezavisnosti pravosuđa. Argumente koje smo već čuli u doba Vesne Medenice. Kupovanje poštenja nije  baš pokazalo učinak.

Monitor je prošle godine u aprilu radio istraživanje imovinskih kartona u pravosuđu, koje je pokazalo da je vrh pravosuđa još tada, sa dodacima, primao i preko četiri hiljade eura, a sudije nižih instanci duplo manje, pa i ispod toga.

Pa priča o državnim, odnosno javnim preduzećima.  Prema podacima portala Moj novac, Instituta alternativa, u Crnoj Gori ima 178 javnih preduzeća, u kojima je zaposleno 22 554 ljudi. Najveća direktorska plata iznosi 4686 eura. Radi se o zaradi direktora ToMontenegro Vukadina Stojanovića.

Ni ostali ne zaostaju. Direktor Plantaža Igor Čađenović prima 4217 eura, Ivan Bulatović iz EPCG 4021, Roko Tolić iz Aerodroma 3784, tu negdje i Vladimir Ivanović iz CEDIS-a. Boris Raonić, direktor RTCG 3530…

Prošlogodišnji  izvještaj World of Statistics, koji se poziva na podatke Yahoo Finance-a, donosi listu najbirokratskijih zemalja svijeta – na kojoj je Crna Gora  zauzela prvo mjesto. Ogromna administracija sigurno košta više nego manja, moguće da bi zaključili junaci Alan Forda. Uz sve nam iz Brisela traže racionalizaciju.

Na bruto zarade i doprinose na teret poslodavca u 2025. godini utrošeno je 687 miliona eura, odnosno 96,2 odsto planiranog iznosa. Godinu ranije za istu stavku izdvojeno je 675,2 miliona eura, što je činilo 22,48 odsto ukupnih budžetskih izdataka. Dakle, za samo godinu dana izdvajanja za bruto zarade i doprinose porasla su za gotovo 12 miliona eura. Ali povećanja nijesu promijenila osnovnu hijerarhiju zarada.

 Medicinske sestre su  uprkos prethodnim povećanjima, već 2023. upozoravale da su njihove zarade ponovo pale ispod državnog prosjeka. Slično je sa prosvjetom. Zato je možda  važnije pitati kako je uopšte napravljena hijerarhija cijene rada u državi. Zašto se rad koji društvo proglašava neophodnim – obrazovanje, njega i liječenje – i dalje nalazi u donjem dijelu te hijerarhije? Početkom 2026. iz sindikata zdravstva ukazali su da su plate medicinskih sestara  oko 630 eura, a sestara sa visokom školom oko 720 eura.  Ispada da bi uvećanje njihovih zarada srušilo sistem, a ne varijabile poslanicima u avgustu.

Prosječna penzija u avgustu je iznosila 550,72 eura. Nakon što je premijer Milojko Spajić izašao sa pričom o Euro modelu, koji bi značajno uvećao plate i penzije, iz opozicije su stiglli brojni predlozi za održiviji sistem penzija. .

Evropski savez predložio je izmjene i dopune Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) koje donose tri alternativna modela za usklađivanje penzija, „sa ciljem da se zaštiti standard najstarije populacije i smanji populizam uoči predstojećih izbora“.

O modelima,iz koje god političke opcije i strane, treba raspravljati. Dobro je što ih  ima. Sudbinski je važno da se pokrene društveni dijalog o standardu i pravednijoj raspodjeli. Da to bude fokusu, umjesto lanjskih snjegova.

U državnom budžetu nema beskonačno novca. Ali ono što se zaboravlja je da nema ni unaprijed određene „prirodne“ raspodjele koja govori koliko treba da dobije ministar, koliko službenik, koliko nastavnik ili koliko medicinska sestra. Budžet je politička i društvena odluka o tome šta će država finansirati.

Ako predsjednik Skupštine,  recimo,  ima gotovo 3.000 eura neto u mjesecu u kojem dobije i više od 600 eura varijabile, a istovremeno desetine hiljada zaposlenih čine mnogo širi sloj državnog aparata, javna rasprava o platama ne može se završiti na pitanju „koliko košta povećanje zarade“.Ona mora da obuhvati i pitanje kako je napravljena hijerarhija vrijednosti rada unutar države.

Pitanje nije može li budžet da izdrži još jedno povećanje, nego ko odlučuje koliko čiji rad vrijedi. Novca ima.  Budžetski prihodi Crne Gore u 2025. bili su 2,873 milijarde eura, 117,4 miliona više nego 2024.  Pitanje je kako se taj novac raspoređuje.  I zašto ne bi  moglo  drugačije.

Sistem je funkcionisao i kad su radnici i penzioneri, primali po nekoliko maraka, a istovremeno  u vatri ratova  ovdje preko noći nicali milioneri, buduća elita. Ako će ga razoriti, drugačiji odnos u raspodjeli između kapitala i rada, vlasnika i radnika, nešto duboko u njegovim temeljima  nije kako valja.

Milena PEROVIĆ