Povežite se sa nama

OKO NAS

SARA PRELEVIĆ, AKTIVISTKINJA ZA PRAVA DJECE SA DAUNOVIM SINDROMOM: Ljubav za ljubav

Objavljeno prije

na

Osobe sa Daunovim sindromom mogu mnogo. Ne razlikuju se po potrebama, jer traže što i svi: ljubav, pažnju i priliku

 

Izbor za miss i mistera djece i omladine sa Daunovim sindromom održan je 26. oktobra u hotelu Ramada u Podgorici.  Događaj  je organizovala  NVO Ljubav za ljubav, prvo udruženje za djecu i omladinu sa Daunovim sindromom u Crnoj Gori. Sara Prelević, osnivačica ovog udruženja za Monitor kaže da je i, ina voj način, željela da jecu obraduje lijepim druženjem.

Sara Prelević, i sama majka bliznakinja sa Daunovim sindromom, svakodnevno se zalaže za uključivanje ove djece u društvo. Ona je nedavno uspješno realizovala projekat Professional makeup artist koji je za dvije djevojke sa Daunovim sindromom iz Crne Gore bio šansa da pohađaju kurs profesionalnog šminkanja, da pokažu svoje umijeće u ovom zanatu i osvoje prvo mjesto na takmičenju u Istanbulu. ,,Važno je da svi dobiju priliku da se osjećaju korisnim u društvu. Zato radim na zapošljavanju osoba sa Daunovim sindromom, jer i sama priželjkujem sigurnu budućnost za svoju djecu”, kaže Sara Prelević.

Izbor za miss i mistera djece i omladine sa Daunovim sindromom, prvi je veliki regionalni projekat te vrste u Crnoj Gori. U Podgoricu su uzbuđeni stigli mališani iz mnogih gradova bivše Jugoslavije: Beograda, Užica, Vršca, Banja Luke, Prijedora, Zagreba. Osim djece koje je bilo oko tridesetak, Sara Prelević je ugostila i njihove roditelje, od kojih je dobila tople riječi zahvalnosti i podrške.

Projekat je Sara Prelević finansirala sama. U organizaciji su joj pomogla lična poznanstva. U susret su joj izašli svi ljudi dobre volje koji poznaju njenu životnu priču, o kojoj je Monitor i ranije pisao. Program je vodila bivša misica Crne Gore, Nikolina Lončar, a prostoriju za događaj i druženje ustupio je hotel Ramada bez novčane nadoknade. Sara Prelević, inače i vlasnica pekare Max Lusso Bakery u Podgorici, volontirala je sa osobljem u svojoj radnji kako bi učesnicima obezbijedila besplatan doručak i večeru. Snašla se i za smještaj.

Program je bio bogat. U njemu su učestvovale dvije kategorije djece. Prvu su sačinjavali učesnici uzrasta od devet mjeseci do 13 godina, a drugu od 13 do 30 godina. Za njih su sponzori događaja obezbijedili i poklone. Stručni žiri bio je zadužen za odlučivanje o tome ko će odnijeti pobjedu, a njega su činili modni dizajner Lazar Ilić, kreatorka Sanja Bobar, frizer Zoran Vukčević, modna blogerka Kana Tomašević i trenutna miss Crne Gore Mirjana Muratović. Pored izbora za miss i mistera, organizovana je i predstava Mali princ, u kojoj su zvijezde večeri bili mladi glumci sa Daunovim sindromom. ,,Predstava je sve ostavila bez daha. Bilo je vrlo emotivno. Vidjeti svu tu djecu sa osmijehom na licu, i njihove roditelje koji im pružaju bezuslovnu ljubav i podršku. Bilo je i suza. Radosnica”, sa ponosom kaže Sara.

Sara Prelević kaže da ne treba ni na koga zaboraviti. Drage uspomene ona je priuštila i djeci iz Dječjeg doma Mladost u Bijeloj. Oni su bili publika. Uživali  sa svojim vršnjacima. Sara kaže da ima dobru saradnju sa ovom socijalnom ustanovom i da planira i ubuduće da djecu iz Bijele uključuje u svoje projekte.

Prije nego je oformila udruženje Ljubav za Ljubav, Sara je dugo godina radila kao PR menadžer za NVO Prvo udruženje roditelja za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju. Vođena iskustvom, podršku djeci sa Daunovim sindromom potražila je u nevladinom sektoru. Nije naišla na prijateljsku ruku. ,,Moje udruženje je relativno mlado, postoji oko pola godine. Da bi ste, kao nevladina organizacija, mogli da učestvujete na bilo kojem konkursu u okviru državnih projekata, potrebno je da udruženje bude staro minimum godinu dana i da iza sebe već ima velike projekte. Za sve to je potreban novac”, kaže Sara.

Aktivistkinja za prava djece sa Daunovim sindromom planira da radom u svom udruženju doprinese razvoju socijalnog preduzetništva u Crnoj Gori. ,,Iako država podstiče zapošljavanje osoba sa invaliditetom, u praksi nema rezultata. Socijalno preduzetništvo je nešto drugo, to je poslovanje sa idejom, sa jasnom društvenom misijom. Zarađeno služi za zapošljavanje ljudi koji teže dolaze do posla, socijalne i zdravstvene usluge, obrazovanja ili kulturne aktivnosti u zajednici, a ne za individualni profit. Osim u umjetnosti kao što je dekupaž, djecu ću uključiti i u druge zanate koje će moći da obavljaju”, objašnjava Sara Prelević.

Razočarana je jedino slabim interesovanjem svojih sugrađana za ovu vrstu događaja: ,,U udruženju sam gotovo sama, omladina ne želi da volontira. Dio novca za poslednji projekat dobila sam od Vlade Crne Gore i Glavnog grada Podgorice, ali on nije bio ni blizu dovoljan da pokrije barem jedan dio troškova. Ni prostorije za udruženje nisam uspjela da dobijem od države. Sve radim samoinicijativno uz nesebičnu pomoć bliskih ljudi koji vjeruju u moj cilj”. Nada se da će se u budućnosti to promijeniti.

Događaj u organizaciji Sare Prelević, snimala je ekipa sa RTRS-a, a material koji je prikupljen biće iskorišćen za snimanje dokumentarnog filma Neki novi Brodvej o djeci sa Daunovim sindromom. ,,Premijera se očekuje naredne godine, a biće upriličena i u Podgorici. Za mene je to veliki uspjeh. Film treba da bude upečatljiva priča o rušenju predrasuda i prepreka, o mogućnostima, o nadi”, objašnjava Sara.

Ljubav za ljubav.

                                                                                                                                             Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

FABRIKE KOJE KOLAŠINCI NIJESU DOČEKALI: Pogoni  u novinskim naslovima i predizbornim obećanjima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako se ni jedno  obećanje o otvaranju fabrika u Kolašinu, tokom miulih četvrt vijeka, nije obistinilo, to ne sputava aktuelnu lokalnu vlast da najavljuje otvaranje novih

 

Da je bar dio obećanja državnih i lokalnih funkcionera, tokom minule dvije i po decenije ispunjen, na području kolašinske opštine sada bi radilo desetak pogona i u njima bilo bar hiljadu zaposlenih. Broj Kolašinca, kojima je neophodna jednokratna socijalana pomoć, iz godine u godinu, raste

Prije,  otprilike,  četvrt vijeka,  Kolašincima je obećana fabrika za preradu voća. Nešto kasnije i pogon za preradu mlijeka.  Nakon toga, pred svake izbore ta obećanja su ponavljana, a 2014. godine tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković bio je i precizan. Najduže za dvije godine, tvrdio je on, Moračani, ali i ostali u kolašinskim selima imaće nači da zarade od viškova voća i povrća, koje uzgajaju. Znao da pred novinarima istakne da će dvije takve  fabrike biti otvorene u kolašinskoj Biznis zoni.

Naravno, na tom prostoru niti bilo gdje drugo na području opštine, nije otvoren sličan pogon. Nema više, čak, ni obećanja o tome. N stočari nijesu bolje prošli s predizbornim obećanja. Još nijesu dočekali dugo očekivane pogone za preradu mlijeka ili mesa i životinjeske kože. U obećanjima je  postojala i fabrika za preradu vune.

Obećanja koje je, kada je riječ o oživljavanju privrede, davao Brajuškovićev predhodnik Mileta Bualtović ne mogu se ne izbrojati. Ništa  nije ostvareno.    Bulatović  će ostati upamćen, između ostalog,  i kao funkcioner za vrijeme čijeg mandata,  su iz Kolašina, neralno visokim nametima i taksama,  otjerani ozbiljni inevstitori u turizam.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 22. NOVEMBRA
ILI NA WWW.NOVINARNICA.NET

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PETNJICA- KAKO ZAUSTAVITI MIGRACIJE:  Obećanja, obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trend odlazaka mladih porodica posebno je pojačan nakon što je prije nekoliko mjeseci u Njemačkoj usvojen novi paket migracijskih zakona koji olakšava useljavanje za potrebe njemačkog tržišta rada. No baš ranije iseljeni Bihorci kažu da postoji nada da se zaustavi iseljavanje, i da oni u tome mogu pomoći

 

Godinama se iz petnjičkoj kraja masovno odlazi. Prosvjetni radnici svjedoče, da skoro nema dana da neka školska klupa ne ostane prazna. Mladi roditelji svoju djecu odvode sa sobom u svijet.

Ovaj trend je još pojačan, kako pokazuje i zvanična statistika, nakon što je prije nekoliko mjeseci u Njemačkoj usvojen novi paket migracijskih zakona koji olakšava useljavanje za potrebe njemačkog tržišta rada.

“Sada se može sa sigurnošću tvrditi da će, ako se nešto ne učini i pomognu mladi na sjeveru, taj region za deset do petnaest godina imati sto hiljada manje stanovnika i da će čitav sjeverni region imati do sedamdeset hiljada građana, na šta ukazuju i svi zvanični podaci iseljavanja i negativnog prirodnog priraštaja” – saopšteno je iz bjelopoljske nevladine organizacije Euromost.

Nakon što su formirali  opštinu, Pertnjičani su, za sada jedini,  uspostavili lokalnu kancelariju za dijasporu i svake godine okupe veliki broj iseljenika na manifestaciji pod nazivom Dani dijaspore.

Među dijasporom vlada nepodijeljeno mišljenje da u cilju valorizacije potencijala i zaustavljanja migracije stanovništva, Petnjica mora da iskoristi iskustva i znanja svojih iseljenika.

Oni smatraju da humanitarne aktivnosti, koje sprovode Petnjičani u inostranstvu, nijesu dovoljne  i ističu da je neophodno stvarati ambijent za razvoj i  otvaranje radnih mjesta.

“Dobro je to što su se Bihorci koji žive u inostranstvu svih ovih godina pokazivali kao izuzetno humani ljudi i što su preko različitih donacija pomogli svoj zavičaj. To je  dalo dobre impulse za razvoj ovoga kraja, ali za ozbiljniju razvojnu priču treba uvezati i niz drugih činilaca. Prije svega, uz izgradnju kvalitetnih puteva, potrebno je da se otvaraju fabrike i uspostave održiva radna mjesta koja će garantovati dobru zaradu zaposlenima, a samim tim i pristojan život” – smatra  predstavnik Udruženja iseljenika iz Sandžaka u Bosni i Hercegovini profesor dr Fehim Кorać.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 22. NOVEMBRA
ILI NA WWW.NOVINARNICA.NET

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BALKANSKA RUTA – PUT MIGRANATA KA EVROPI: U raljama neizvjesnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bježeći od strahota rata, migranti sa Bliskog Istoka našli su se na Balkanu.   Poslednjoj prepreci ka Evropi, ka slobodi. Ovo su njihove priče iz  kampova u Makedoniji i Srbiji

 

,,Bombe su padale neprestano. Kada mi je postalo jasno da neće biti bolje, otišao sam. Ostavio sam j dom, prijatelje, uspomene. Do kampa Tabanovce sam pješačio danima, gladan. Spavao sam po šumama. Krio se u planinama. Bila je to borba za goli život“, kaže o svom životu, nakon odlaska iz ratom pogođenog  Avganistana, osamnaestogodišnji Roman Agha.

On je jedan od mnogih koji su se odlučili da sa Bliskog Istoka do Evrope stignu Balkanskom rutom. Jedan od mnogih koji je morao naglo da odraste.

Od početka izbjegličke krize, te 2015. godine, samo kroz Sjevernu Makedoniju prošlo je preko milion ljudi. U tranzitnom migrantskom kampu Tabanovce tada je boravilo oko četiri hiljade migranata. Danas, nakon što je naizgled najgore prošlo, tu boravi samo 16 migranata.

,,Ovdje sam sa bratom.  Do sada smo putovali pješke. Hranu smo nalazili u šumi, a pomagali su nam i dobri ljudi širom Sjeverne Makedonije. Cilj nam je Njemačka. Samo želimo siguran život, daleko od rata, bombi i smrti“, kaže Ahmed Yassin iz Libije.

Iako u Sjevernoj Makedoniji migranti mogu da obavljaju pojedine poslove nakon devet mjeseci boravka, ne planiraju da se tu zadrže. Svoju budućnost vide  na Zapadu.

,,Brat me čeka u Francuskoj. Želim da završim školu, da radim“, kaže Roman Agha. Ne skida osmijeh sa lica. Na pitanje kako je, odgovara: ,,Ovdje imam hranu, čistu vodu, ljudi su u kampu prijatni. To me hrabri, da dolaze bolji dani“.

Prema riječima direktora Centra za tražioce azila Vizbegovo Vladimira Bislimovskog  vlasti u Sjevernoj Makedoniji nerado daju dozvole za azil. Pravdaju se da se radi uglavnom o ekonomskim migrantima. Od početka krize dodijeljeno je tek 10 supsidijarnih zaštita, koje predstavljaju niži nivo azila.

Dva tranzitna migrantska centra koja trenutno postoje u Sjevernoj Makedoniji, danas su gotovo prazna. Prazni kampovi ne oslikavaju realnost u Sjevernoj Makedoniji. Otkad su granice za migrante zatvorene u martu 2016. godine, na stotine njih ostalo je zarobljeno u ovoj državi. Mnogo je ilegalnih kampova. Otkako su im Mađarska i Hrvatska okrenule bodljikava leđa, migrantima nije ostalo ništa drugo nego da pokušaju da se oporave od surovog puta dok čekaju odluke o svojoj sudbini.

,,Problema u kampu Vizbegovo nema. U okolini žive ljudi iz drugih manjinskih grupa, različitosti se poštuju. Djeca iz kampa idu u osnovnu školu. Mnogi od migranata su za vrlo kratko vrijeme  naučili makedonski jezik“, kaže Vladimir Bislimovski.

U  Srbiji situacija je nešto drugačija. Prema nezvaničnim podacima, migranata je u avgustu 2019. godine bilo preko tri hiljade. Teško je precizno odrediti koliko ih ima, jer se stalno kreću a postoji i veliki broj ilegalnih kampova. Migrantiu Srbiji nemaju mogućnost da rade, a uslovi života u kampovima variraju. Oni koji su od nekadašnjih motela preuređeni u kampove uglavnom služe za smještaj porodica, dok samci borave u neuglednijim kampovima.

U Prihvatnom centru Vranje za razgovor je raspoložena 21-ogodišnja Sonia Hadari, babica po struci. Ona je iz Avganistana, odakle je sa kompletnom porodicom krenula na put za Mađarsku.

,,Više nisam bila sigurna da ću do škole stići živa. Stalno se nadate, prestaće ratovanje. Kada vidite nekadašnje prijatelje mrtve, i nada umire sa njima. Nazad se neću vratiti, a kako ću naprijed ne znam. Od boljeg života ne odustajem. Niko ne želi da bude na teret drugima, pa tako ni ja“, kaže za Monitor ova hrabra djevojka.

Ovdje živi i Ahmed iz Irana. Kaže da je svoju zemlju napustio jer nije bezbjedna za one koji imaju drugačije mišljenje. Ahmed je IT stručnjak, sa završenim fakultetom: ,,Plašio sam se za život svoje porodice i sebe. Niste sigurni u Iranu ako ne mogu da utiču na vaše mišljenje. Jedini izlaz bio je odlazak. Nedostaje mi moja zemlja, ali takav je život. Počećemo ispočetka negdje drugo, gdje postoji sloboda mišljenja“. U glasu mu se osjeća neizreciva tuga.

Dvadesetdvogodišnji Iračanin Ahmedabdul Al Karrem razočaran je kako Hrvati tretiraju migrante na granici sa Srbijom. ,,Oni ne znaju za ljudska prava. To za mene nije Evropska unija. Sa granice nas ne vraćaju deportacijom, već nas tuku, uzimaju stvari i novac. Mom prijatelju, koji je putovao sa porodicom i malom djecom, granični policajci polomili su ruku, razbili mu dva mobilna telefona i uzeli 800 eura koliko je imao kod sebe“, ogorčeno priča. Razgovoru se pridružuje taj prijatelj, pokazuje svoje povrede. I plače.

Da u Hrvatskoj postupaju nehumano sa migrantima potvrđuje i Vladimir Šulović, šef smjene u Prihvatnom centru Šid. ,,Bilo je slučajeva kada su se sa granice vraćali sa teškim povredama, pokradeni. Od tada, pokušavaju da pronađu alternativne načine kako da nastave dalje. Trudimo se da im olakšamo koliko možemo. Ovaj kamp broji najviše djece od svih drugih kampova u Srbiji. Obezbijedili smo im svu opremu za školu, a pomoć dobijamo od brojnih nevladinih organizacija. Svi su se uključili da pomognu“, objašnjava on.

U opštini Šid za sada postoje tri prihvatna centra u kojima trenutno boravi više od hiljadu migranata.

Tridesetjednogodišnja učiteljica engleskog jezika Maždulin Suher, živi u jednom od kampova u Šidu. Iz Sirije je pobjegla sama sa djecom, dvogodišnjim dječakom i šestogodišnjom djevojčicom. O svom mužu koji je u Siriji zarobljen u zatvoru, ne zna ništa. ,,Teško mi je. Sjećam se kako smo nekada srećno živjeli. Sada nema ni radosti ni života. Svi nam govore da se vratimo odakle smo došli. Ne želim da mi djeca odrastaju u Siriji, da gledaju ono što sam ja gledala. Za njih ću učiniti sve“, odlučna je ova majka.

Nazad ne smiju, naprijed ne mogu. Zaglavljene u raljama neizvjesnosti, tužne ljudske priče čekaju rasplet.

 

Jedne zimske večeri

Zima je, 2015. godine. Sve je smrzlo. Temperature dostižu do – 10 stepeni. Jek je izbjegličke krize na Balkanskoj ruti.

U tranzitnom migrantskom kampu Tabanovce u Sjevernoj Makedoniji, blizu granice sa Srbijom, policajac na dužnosti pronalazi dječaka. Sam i uplašen, stoji u unezvijerenoj gomili ljudi. Policajac shvata da se dječak, u opštem metežu, razdvojio od porodice.

,,U tom trenutku ne mislite na pravila. Preovlada ljudsko u vama“, kaže čovjek u uniformi.

Uzima dječaka i odvodi ga kod sebe kući. Devetogodišnjak je iz Sirije. Porodica mu se zaputila ka Šidu, pa preko Hrvatske i Slovenije ka Njemačkoj. Kod policajca boravi 11 mjeseci. U njegovoj kući pružene su mu ljubav i njega.

,,Imam ćerku njegovih godina. Nisam mogao da okrenem glavu“, objašnjava svoju odluku ovaj čovjek.

Priča sirijskog dječaka ima srećan kraj. Mukotrpna potraga za roditeljima bila je uspješna. Policajac ih pronalazi u Hamburgu, gdje im se, nakon prikupljene papirologije pridružuje sin.

,,Bilo je suza. Zavoli čovjek. Ostaćemo prijatelji za čitav život“, kaže policajac.

U Njemačkoj je bio do sada već tri puta. Ide im u posjetu i često se čuju.

Velika djela malih ljudi. U teškim vremenima.

 

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo