Povežite se sa nama

OKO NAS

NOVI PROTESTI U ULCINJU: Nakon borove šume borba za kalimere

Objavljeno prije

na

Ribarske sojenice na rijeci Bojani i kanalu Port Mileni koje se u Ulcinju nazivaju kalimere, su jedan od simbola  grada. Odluka inspekcije da se neke uklone uzbudila je duhove među građanima, posebno ribarima

 

“Kalimere predstavljaju važan element lokalnog identiteta i kulture. Umjesto da se te tradicionalne drvene ribarske kolibice na vodi koje pejzaž čine prepoznatljivim zaštite i revitalizuju krenulo se u njihovo rušenje. To je van svake logike, i još jedan udar u nizu na našu baštinu”, kaže ekološki aktivista, čelnik NVO „Zeleni korak“ Dželal Hodžić.

On navodi da je Uprava za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore prije dvije godine donijela rješenje kojim je utvrdila da je “Ribarenje kalimerama’ nematerjalno kulturno dobro od lokalnog značaja”.

U tom rješenju se ističe:  “Objekti kalimere reprezentuju jedinstveno i autentično kulturno nasljeđe, tradicionalni život, privređivanje i zanat, a ribarenje njima tradicionalnu vještinu i umijeće njihove izrade i korišćenja”.  Drugačije – kalimere su  jedinstvena i autentična  znamenitost Ulcinja.

“Ribarenje kalimerama’ i same kalimere su znakovi u prostoru Ulcinja i element kulturnog identiteta grada i zajednica koje u njemu žive”, utvrdila je navedena Uprava.

Zato su se ribari sa Bojane i njihovi advokati obratili toj državnoj instituciji nakon što je jedan vlasnik ribarske kućice sa kalimerom dobio rješenje Urbanističko-građevinske inspekcije za njeno rušenje-uklanjanje.

“Naš interes je da se sačuvaju kalimere koje, nažalost, zarad nečijih interesa, nestaju sa Bojane”, navodi se u proglasu kojim se ribari i građani Ulcinja pozivaju na protesno okupljanje koje će se tokom ovog vikenda održati ispred mosta koji vodi prema ostrvu Ada.

“Ova kalimera izgrađena je još 1981. godine i opšteprihvaćen stav je da svaka ribarska kućica na Bojani može izgraditi kalimeru koja služi za ulov ribe”, tvrdi za Monitor advokat Arben Hodžić, koji se dopisom za zaštitu nematerjalnog kulturnog dobra obratio Javnom preduzeću za upravljanje morskim dobrom, Ministarstvu kulture i pomenutoj Upravi, te Ministarstvu poljoprivrede i ruralnog razvoja.

Prema riječima ulcinjskog hroničara Ismeta Karamanage, ti karakteristični objekti su danas  nijemi svjedoci nekada bogatog izlova ribe na teritoriji ove opštine. “Tome, na primjer, svjedočimo u Port Mileni jedinstvenoj laguni, do početka 80-tih najvećem mrijestilištu ribe na istočnom Mediteranu. Riba koja uspije da preživi i da se mrijesti u tom kanalu je praktično otrovna od fekalija i pesticida koje se neprekidno ulijevaju i talože u njemu. Zato kalimere imaju sada samo estetsku vrijednost”, kaže on i ističe da te starinske naprave za ulov ribe, kao jedan od simbola Ulcinja, treba sačuvati, jer ih nema na čitavoj jadranskoj obali.

On podsjeća da su za strane turiste, naročito Njemce koji su od 1973. godine masovno boravili u Nudističkom naselju na Adi, kalimere predstavljale pravu atrakciju. Posebno što su među ribarima bili ulcinjski crnci, Rizo Šurla i Dželjo Arap.

Ekolog Hodžić predložio je da se neke od starih kalimera, koje se ne koriste, restauriraju kako bi se u njima napravila neka vrsta lokalnog muzeja. „Turistima bi se tu objašnjavao originalni izgled i način lova na Bojani i Port Mileni“, kaže čelnik „Zelenog koraka“.

Interesantno je svakako da su kalimere na Port Mileni proglašene zaštićenim na inicijativu Javnog preduzeća Nacionalni parkovi Crne Gore.

U Opštinskom odboru Građanskog pokreta URA Ulcinj ocjenjuju da je na sceni završna faza ćeranja ribara sa Bojane i Port Milene, koja traje gotovo tri decenije.

Oni smatraju da najveća odgovornost za to leži na Ministarstvu održivog razvoja i turizma i Morskom dobru, jer su, kako tvrde, upravo oni, svojim činjenjem i/ili nečinjenjem, dozvolili divljanje na obalama Bojane, kreiranje sistema u kojem nema mjesta za ribare. U Planu koji je usvojila  Vlada 2000. godine bilo je 234 privremenih objekata, a sada ih ima oko 600!

“Oni Bojanu posmatraju samo kao rudnik novca, sa čijih obala svake godine uzmu oko 350.000 eura. Zato njima ne trebaju ribari i kalimere”, ocijenili su iz URE.

“Dok se milioni iznose svake godine iz našeg grada koji pokriva 57 posto čitave teritorije u državi kojim gazduje ‘Morsko dobro’, a cijene zakupa rastu, Ulcinj niti dobija šetališta niti marine niti mu se čuva obala i njeni simboli. Sve te investicije završavaju u drugim gradovima na Primorju. Podsjetićemo da je novim Zakonom o lokalnoj samoupravi prestalo da se izdvaja 50 posto prihoda za lokalnu samoupravu na čijoj se teritoriji ubire prihod. Do sada smo bili taoci, a sad postajemo robovi”, ističu u URI.  I zaključuju: “Neka sve ovo služi na čast partnerima DPS-a na državnom i lokalnom nivou koji nijesu propustili priliku da Ulcinj gurnu u još veću provaliju nego što je do sada bio slučaj. Sa druge strane, svakim danom se otkriva da su sve to dobro naplatili!”

Iz Opštine su najavili da će od naredne godine krenuti u akciju uvođenja reda na obalama ove rijeke. Kalimere nijesu pominjali.

Gradonačelnik Ljoro Nrekić izjavio je da niko od oko 600 vlasnika kućica nema dozvolu za izdavanje smještaja. “Gotovo svakog dana u sezoni u tim objektima je bilo 4-5.000 ljudi. Niko od njih nije tražio rješenje za izdavanje, a svi izdaju. Zbog toga gubimo svi i to nije prihvatljivo . Privilegovanih nema i sivoj ekonomiji se mora stati na kraj”,  rekao je on.

 

                                                                                                                                                               Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

FABRIKE KOJE KOLAŠINCI NIJESU DOČEKALI: Pogoni  u novinskim naslovima i predizbornim obećanjima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako se ni jedno  obećanje o otvaranju fabrika u Kolašinu, tokom miulih četvrt vijeka, nije obistinilo, to ne sputava aktuelnu lokalnu vlast da najavljuje otvaranje novih

 

Da je bar dio obećanja državnih i lokalnih funkcionera, tokom minule dvije i po decenije ispunjen, na području kolašinske opštine sada bi radilo desetak pogona i u njima bilo bar hiljadu zaposlenih. Broj Kolašinca, kojima je neophodna jednokratna socijalana pomoć, iz godine u godinu, raste

Prije,  otprilike,  četvrt vijeka,  Kolašincima je obećana fabrika za preradu voća. Nešto kasnije i pogon za preradu mlijeka.  Nakon toga, pred svake izbore ta obećanja su ponavljana, a 2014. godine tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković bio je i precizan. Najduže za dvije godine, tvrdio je on, Moračani, ali i ostali u kolašinskim selima imaće nači da zarade od viškova voća i povrća, koje uzgajaju. Znao da pred novinarima istakne da će dvije takve  fabrike biti otvorene u kolašinskoj Biznis zoni.

Naravno, na tom prostoru niti bilo gdje drugo na području opštine, nije otvoren sličan pogon. Nema više, čak, ni obećanja o tome. N stočari nijesu bolje prošli s predizbornim obećanja. Još nijesu dočekali dugo očekivane pogone za preradu mlijeka ili mesa i životinjeske kože. U obećanjima je  postojala i fabrika za preradu vune.

Obećanja koje je, kada je riječ o oživljavanju privrede, davao Brajuškovićev predhodnik Mileta Bualtović ne mogu se ne izbrojati. Ništa  nije ostvareno.    Bulatović  će ostati upamćen, između ostalog,  i kao funkcioner za vrijeme čijeg mandata,  su iz Kolašina, neralno visokim nametima i taksama,  otjerani ozbiljni inevstitori u turizam.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 22. NOVEMBRA
ILI NA WWW.NOVINARNICA.NET

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PETNJICA- KAKO ZAUSTAVITI MIGRACIJE:  Obećanja, obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trend odlazaka mladih porodica posebno je pojačan nakon što je prije nekoliko mjeseci u Njemačkoj usvojen novi paket migracijskih zakona koji olakšava useljavanje za potrebe njemačkog tržišta rada. No baš ranije iseljeni Bihorci kažu da postoji nada da se zaustavi iseljavanje, i da oni u tome mogu pomoći

 

Godinama se iz petnjičkoj kraja masovno odlazi. Prosvjetni radnici svjedoče, da skoro nema dana da neka školska klupa ne ostane prazna. Mladi roditelji svoju djecu odvode sa sobom u svijet.

Ovaj trend je još pojačan, kako pokazuje i zvanična statistika, nakon što je prije nekoliko mjeseci u Njemačkoj usvojen novi paket migracijskih zakona koji olakšava useljavanje za potrebe njemačkog tržišta rada.

“Sada se može sa sigurnošću tvrditi da će, ako se nešto ne učini i pomognu mladi na sjeveru, taj region za deset do petnaest godina imati sto hiljada manje stanovnika i da će čitav sjeverni region imati do sedamdeset hiljada građana, na šta ukazuju i svi zvanični podaci iseljavanja i negativnog prirodnog priraštaja” – saopšteno je iz bjelopoljske nevladine organizacije Euromost.

Nakon što su formirali  opštinu, Pertnjičani su, za sada jedini,  uspostavili lokalnu kancelariju za dijasporu i svake godine okupe veliki broj iseljenika na manifestaciji pod nazivom Dani dijaspore.

Među dijasporom vlada nepodijeljeno mišljenje da u cilju valorizacije potencijala i zaustavljanja migracije stanovništva, Petnjica mora da iskoristi iskustva i znanja svojih iseljenika.

Oni smatraju da humanitarne aktivnosti, koje sprovode Petnjičani u inostranstvu, nijesu dovoljne  i ističu da je neophodno stvarati ambijent za razvoj i  otvaranje radnih mjesta.

“Dobro je to što su se Bihorci koji žive u inostranstvu svih ovih godina pokazivali kao izuzetno humani ljudi i što su preko različitih donacija pomogli svoj zavičaj. To je  dalo dobre impulse za razvoj ovoga kraja, ali za ozbiljniju razvojnu priču treba uvezati i niz drugih činilaca. Prije svega, uz izgradnju kvalitetnih puteva, potrebno je da se otvaraju fabrike i uspostave održiva radna mjesta koja će garantovati dobru zaradu zaposlenima, a samim tim i pristojan život” – smatra  predstavnik Udruženja iseljenika iz Sandžaka u Bosni i Hercegovini profesor dr Fehim Кorać.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 22. NOVEMBRA
ILI NA WWW.NOVINARNICA.NET

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BALKANSKA RUTA – PUT MIGRANATA KA EVROPI: U raljama neizvjesnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bježeći od strahota rata, migranti sa Bliskog Istoka našli su se na Balkanu.   Poslednjoj prepreci ka Evropi, ka slobodi. Ovo su njihove priče iz  kampova u Makedoniji i Srbiji

 

,,Bombe su padale neprestano. Kada mi je postalo jasno da neće biti bolje, otišao sam. Ostavio sam j dom, prijatelje, uspomene. Do kampa Tabanovce sam pješačio danima, gladan. Spavao sam po šumama. Krio se u planinama. Bila je to borba za goli život“, kaže o svom životu, nakon odlaska iz ratom pogođenog  Avganistana, osamnaestogodišnji Roman Agha.

On je jedan od mnogih koji su se odlučili da sa Bliskog Istoka do Evrope stignu Balkanskom rutom. Jedan od mnogih koji je morao naglo da odraste.

Od početka izbjegličke krize, te 2015. godine, samo kroz Sjevernu Makedoniju prošlo je preko milion ljudi. U tranzitnom migrantskom kampu Tabanovce tada je boravilo oko četiri hiljade migranata. Danas, nakon što je naizgled najgore prošlo, tu boravi samo 16 migranata.

,,Ovdje sam sa bratom.  Do sada smo putovali pješke. Hranu smo nalazili u šumi, a pomagali su nam i dobri ljudi širom Sjeverne Makedonije. Cilj nam je Njemačka. Samo želimo siguran život, daleko od rata, bombi i smrti“, kaže Ahmed Yassin iz Libije.

Iako u Sjevernoj Makedoniji migranti mogu da obavljaju pojedine poslove nakon devet mjeseci boravka, ne planiraju da se tu zadrže. Svoju budućnost vide  na Zapadu.

,,Brat me čeka u Francuskoj. Želim da završim školu, da radim“, kaže Roman Agha. Ne skida osmijeh sa lica. Na pitanje kako je, odgovara: ,,Ovdje imam hranu, čistu vodu, ljudi su u kampu prijatni. To me hrabri, da dolaze bolji dani“.

Prema riječima direktora Centra za tražioce azila Vizbegovo Vladimira Bislimovskog  vlasti u Sjevernoj Makedoniji nerado daju dozvole za azil. Pravdaju se da se radi uglavnom o ekonomskim migrantima. Od početka krize dodijeljeno je tek 10 supsidijarnih zaštita, koje predstavljaju niži nivo azila.

Dva tranzitna migrantska centra koja trenutno postoje u Sjevernoj Makedoniji, danas su gotovo prazna. Prazni kampovi ne oslikavaju realnost u Sjevernoj Makedoniji. Otkad su granice za migrante zatvorene u martu 2016. godine, na stotine njih ostalo je zarobljeno u ovoj državi. Mnogo je ilegalnih kampova. Otkako su im Mađarska i Hrvatska okrenule bodljikava leđa, migrantima nije ostalo ništa drugo nego da pokušaju da se oporave od surovog puta dok čekaju odluke o svojoj sudbini.

,,Problema u kampu Vizbegovo nema. U okolini žive ljudi iz drugih manjinskih grupa, različitosti se poštuju. Djeca iz kampa idu u osnovnu školu. Mnogi od migranata su za vrlo kratko vrijeme  naučili makedonski jezik“, kaže Vladimir Bislimovski.

U  Srbiji situacija je nešto drugačija. Prema nezvaničnim podacima, migranata je u avgustu 2019. godine bilo preko tri hiljade. Teško je precizno odrediti koliko ih ima, jer se stalno kreću a postoji i veliki broj ilegalnih kampova. Migrantiu Srbiji nemaju mogućnost da rade, a uslovi života u kampovima variraju. Oni koji su od nekadašnjih motela preuređeni u kampove uglavnom služe za smještaj porodica, dok samci borave u neuglednijim kampovima.

U Prihvatnom centru Vranje za razgovor je raspoložena 21-ogodišnja Sonia Hadari, babica po struci. Ona je iz Avganistana, odakle je sa kompletnom porodicom krenula na put za Mađarsku.

,,Više nisam bila sigurna da ću do škole stići živa. Stalno se nadate, prestaće ratovanje. Kada vidite nekadašnje prijatelje mrtve, i nada umire sa njima. Nazad se neću vratiti, a kako ću naprijed ne znam. Od boljeg života ne odustajem. Niko ne želi da bude na teret drugima, pa tako ni ja“, kaže za Monitor ova hrabra djevojka.

Ovdje živi i Ahmed iz Irana. Kaže da je svoju zemlju napustio jer nije bezbjedna za one koji imaju drugačije mišljenje. Ahmed je IT stručnjak, sa završenim fakultetom: ,,Plašio sam se za život svoje porodice i sebe. Niste sigurni u Iranu ako ne mogu da utiču na vaše mišljenje. Jedini izlaz bio je odlazak. Nedostaje mi moja zemlja, ali takav je život. Počećemo ispočetka negdje drugo, gdje postoji sloboda mišljenja“. U glasu mu se osjeća neizreciva tuga.

Dvadesetdvogodišnji Iračanin Ahmedabdul Al Karrem razočaran je kako Hrvati tretiraju migrante na granici sa Srbijom. ,,Oni ne znaju za ljudska prava. To za mene nije Evropska unija. Sa granice nas ne vraćaju deportacijom, već nas tuku, uzimaju stvari i novac. Mom prijatelju, koji je putovao sa porodicom i malom djecom, granični policajci polomili su ruku, razbili mu dva mobilna telefona i uzeli 800 eura koliko je imao kod sebe“, ogorčeno priča. Razgovoru se pridružuje taj prijatelj, pokazuje svoje povrede. I plače.

Da u Hrvatskoj postupaju nehumano sa migrantima potvrđuje i Vladimir Šulović, šef smjene u Prihvatnom centru Šid. ,,Bilo je slučajeva kada su se sa granice vraćali sa teškim povredama, pokradeni. Od tada, pokušavaju da pronađu alternativne načine kako da nastave dalje. Trudimo se da im olakšamo koliko možemo. Ovaj kamp broji najviše djece od svih drugih kampova u Srbiji. Obezbijedili smo im svu opremu za školu, a pomoć dobijamo od brojnih nevladinih organizacija. Svi su se uključili da pomognu“, objašnjava on.

U opštini Šid za sada postoje tri prihvatna centra u kojima trenutno boravi više od hiljadu migranata.

Tridesetjednogodišnja učiteljica engleskog jezika Maždulin Suher, živi u jednom od kampova u Šidu. Iz Sirije je pobjegla sama sa djecom, dvogodišnjim dječakom i šestogodišnjom djevojčicom. O svom mužu koji je u Siriji zarobljen u zatvoru, ne zna ništa. ,,Teško mi je. Sjećam se kako smo nekada srećno živjeli. Sada nema ni radosti ni života. Svi nam govore da se vratimo odakle smo došli. Ne želim da mi djeca odrastaju u Siriji, da gledaju ono što sam ja gledala. Za njih ću učiniti sve“, odlučna je ova majka.

Nazad ne smiju, naprijed ne mogu. Zaglavljene u raljama neizvjesnosti, tužne ljudske priče čekaju rasplet.

 

Jedne zimske večeri

Zima je, 2015. godine. Sve je smrzlo. Temperature dostižu do – 10 stepeni. Jek je izbjegličke krize na Balkanskoj ruti.

U tranzitnom migrantskom kampu Tabanovce u Sjevernoj Makedoniji, blizu granice sa Srbijom, policajac na dužnosti pronalazi dječaka. Sam i uplašen, stoji u unezvijerenoj gomili ljudi. Policajac shvata da se dječak, u opštem metežu, razdvojio od porodice.

,,U tom trenutku ne mislite na pravila. Preovlada ljudsko u vama“, kaže čovjek u uniformi.

Uzima dječaka i odvodi ga kod sebe kući. Devetogodišnjak je iz Sirije. Porodica mu se zaputila ka Šidu, pa preko Hrvatske i Slovenije ka Njemačkoj. Kod policajca boravi 11 mjeseci. U njegovoj kući pružene su mu ljubav i njega.

,,Imam ćerku njegovih godina. Nisam mogao da okrenem glavu“, objašnjava svoju odluku ovaj čovjek.

Priča sirijskog dječaka ima srećan kraj. Mukotrpna potraga za roditeljima bila je uspješna. Policajac ih pronalazi u Hamburgu, gdje im se, nakon prikupljene papirologije pridružuje sin.

,,Bilo je suza. Zavoli čovjek. Ostaćemo prijatelji za čitav život“, kaže policajac.

U Njemačkoj je bio do sada već tri puta. Ide im u posjetu i često se čuju.

Velika djela malih ljudi. U teškim vremenima.

 

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo