Povežite se sa nama

FOKUS

LIDIJA VUKČEVIĆ, KANDIDATKINJA ZA FOTELJU IVICE STANKOVIĆA: Garancija kontinuiteta

Objavljeno prije

na

Kad bi parlamentarci, nekim čudom, izabrali za državnu tužiteljicu Lidiju Vukčević bila bi to   garancija da se  način rada tužilaštva neće promijeniti. Pošto su sićušne šanse  da Katnićeva desna ruka dobije glasove opozicije, neizbor  će za vlast biti novi dokaz da se Ustav mora mijenjati kako bi VDT uopšte mogao biti izabran. Onda bi ga, ne samo kontrolisala, nego i birala

Nakon što se na prethodnom konkursu za državnog tužioca nije niko prijavio, ovoga puta pristigle su tri kandidature: specijalne tužiteljice Lidije Vukčević, bivše poslanice SNP-a Danijele  Marković i profesora Blagote Mitrića. Odziva na prethodnom konkursu, prema mnogim procjenama, nije bilo jer ne postoji dijalog i saglasnost dvotrećinske većine u parlamentu neophodne da se VDT izabere, odnosno vlasti i opozicije, oko kandidata koji bi bio prihvatljiv i jednima i drugima.

Dijalog i saglasnost i dalje ne postoje, ali su ovoga puta pristigle tri kandidature, od kojih je jedna, ona Blagote Mitrića, u međuvremenu povučena. Mitrić je saopštio da odustaje iz tehničkih razloga jer ne može da dokaže da ima pravosudni ispit, pošto ga je položio 1973 ,,pred nepostojećim organima u sada nepostojećoj državi”. Mitrić je prije toga  skupa sa kandidatkinjom Marković ukazao da je kandidatura Lidije Vukčević nezakonita jer je neblagovremena. Markovićeva i Mitrić tvrde da je tužiteljica sa kandidaturom zakasnila dan. Za sada nema zvaničnog izjašnjenja o toj njihovoj tvrdnji.

Iako je priča o (ne)poštovanju zakona i procedura, posebno od onih koji su zaduženi da obezbjede njihovo poštovanje, uvijek zanimljiva, drugo pitanje   u ovom trenutku čini se i interesantnije i važnije. Zašto se Vukčevićeva prijavila na konkurs za VDT baš sada, iako su joj šanse da bude izabrana, gotovo pa nikakve, jer kao ,,Katnićeva desna ruka”, kako je zovu u opoziciji, teško da može dobiti zakonom propisanu podršku.

Šanse nema ni druga kandidatkinja,  koju kao opozicioni partijski kadar, pa makar i bivši, vlast sasvim izvjesno neće glasati. Ona, za razliku od Vukčevićeve, gotovo da nema šansu ni da bude kandidatkinja koju će Tužilački savjet predložiti parlamentu. Prema zakonskoj proceduri, parlament glasa u prvom krugu za kandidata kog predloži Tužilački savjet. Da bi bio izabran taj kandidat mora da dobije dvotrećinsku podršku poslanika u plenumu. Ukoliko se to ne desi Skupština u drugom glasanju, najranije mjesec kasnije, glasa za sve prijavljene kandidate. Tada je za izbor VDT potrebna  tropetinska većina.

Otuda pojašnjenje Markovićeve zašto se prijavila na konkurs, možda i pije vodu. Ona je kazala da joj ,,kao dugogodišnjem pravniku ambicije nijesu da ima funkciju, već da podstakne prije svega mlade generacije da imaju hrabrosti da se suoče i suprotstave svim problemima koji opterećuju društvo”.

Šta je motiv Vukčevićeve ostaje nejasno. Ona  se nije oglašavala da pojasni zbog čega za državnu tužiteljicu konkuriše  baš sada, a ne recimo ljetos, kad je bio raspisan prethodni konkurs. Da ponovimo- šanse da opozicioni poslanici dignu za nju ruke, s obzirom na to da je tužiteljica koja vodi slučajeve protiv opozicionih lidera, iste su kao i ljetos. Tek teorijske. Teško da može imati i podršku manjinskih partija, kao tužiteljica zahvaljujući kojoj najodgovorniji za ratne zločine nikada nijesu kažnjeni (vidi box).

No, šta god da se desi, vlast ima svoju računicu. Kad bi je parlamentarci kakvim čudom ipak izabrali za državnu tužiteljicu, Lidija Vukčević bi bila garancija kontinuiteta dosadašnjeg načina rada tužilaštva. Po kom su meta kritičari, a vlast nedodirljiva. Ako je, pak, ne izaberu to će za vlast  biti novi adut –  dokaz da se Ustav mora mijenjati kako bi VDT uopšte mogao biti izabran. Onda bi ga ne samo kontrolisala, nego i birala.

Upravo od tog drugog scenarija, najrealnijeg, strahuju u civilnom sektoru. Oni koji poznaju prilike, a sa kojima je Monitor  razgovarao smatraju da vlast  igra na izmjene Ustava. Po njima propala kandidatura Vukčevićeve dobro bi im došla kao dokaz da se Ustav, odnosno način izbora VDT koji sada propisuje dvotrećinsku većinu, mora mijenjati, jer eto ,,kandidata ima, ali politika ne da”.

„Kandidatura Vukčevićeve izgleda kao paravan“, kaže za Monitor Boris Marić, izvršni direktor Centra za građanske slobode. „Kao dokaz da je ustavno rješenje sporno. Pa da se onda ide u izmjene Ustava, što bi im u budućnosti omogućilo presudni uticaj na izbor državnog tužioca. Svakako do tada imaju v.d. stanje koje može da preživi izbore“.

V.d. stanje u tužilaštvu, objašnjava Marić, može da traje neograničeno, jer „to nigdje nije normirano suštinski“.

Pošto je trenutno Ivica Stanković koji vrši funkciju vd VDT u nemilosti dijela Vlade, moguće je da će na to mjesto doći neko drugi. To svakako vjerovatno neće moći biti Vukčevićeva, jer se v.d. bira iz redova zamjenika državnog tužioca. Njena kandidatura je otuda čudna, ako se nema u vidu širi kontekst.

Da je cilj vlasti da pokrene izmjene Ustava u dijelu izbora vrhovnog državnog tužioca, smatra i direktorica CGO Daliborka Uljarević. „Vlast  pokušava da dokaže da Ustav ne valja, da ga treba hitno mijenjati kako bi u toj brzoj akciji izbrisali 2/3 većinu kao deblokirajući mehanizam, a samim tim praktično u cjelosti otvorili sebi put da pokore tužilaštvo”, izjavila je ona ranije u intervjuu za Monitor. .

Osim što bi ovaj neuspjeli konkurs bio dodatni razlog da se uđe u priču o promjeni Ustava, sa kandidaturom Vukčevićeve se  skreće pažnja.  Niko više recimo ne priča o aferi Kurir, koja ukazuje na korupciju u tužilaštvu“, kaže Boris Marić.

Nenad Vujošević, sekretar tužilaštva koji je uhapšen nakon što su objavljeni njegovi telefonski razgovori sa tajkunom Duškom Kneževićem, u kojima se govori o mitu koji je Vujošević dostavljao vrhu tužilaštva radi povoljnosti u procesu koji se vodi protiv njega, u jednom trenutku kaže Kneževiću da je razgovarao sa Ivicom Stankovićem, a da mu je on dao uputstvo da se obrati Lidiji Vukčević kako bi iz pritvora pustila Dejana Sekulića, Kneževićevog saradnika. Vukčevićeva je zadužena za slučaj Atlas. Kao i za mnoge kontroverzne slučajeve.

,,Lidija je meni obećala i htjela da učini, ali Lidija kaže – ja moram obavijestit šefa. Je li ti Neno ovo intervenišeš sam, ili? Ja rekoh – bio sam sad kod vrhovnog. E kaži mu da je OK, ali, sa rezervom, samo da obavijestim”, objašnjava Vujošević.

Lidiju Vukčević bi vlast rado vidjela na mjestu državne tužiteljke. Poslužiće  i ako ne bude izabrana.

 

RADNA BIOGRAFIJA KANDIDATKINJE VUKČEVIĆ
Tužiteljica po mjeri vlasti

Lidija Vukčević, kandidatkinja za fotelju Ivice Stankovića, javnosti je poznata kao zadužena za brojne velike slučajeve i afere koji nijesu rezultirale odgovornošću vlastodržaca. Poznata je i kao tužiteljica za slučajeve ratnih zločina, koji su okončani optužama najnižih u lancu, dok su oni najodgovorniji ostali nedodirljivi.

Među najpoznatijim je optužnica za ratni zločin deportacije BIH izbjeglica  1992.  Slučaj je okončan  2012. godine oslobađajućom presudom protiv devet bivših službenika MUP-a optuženih za deportaciju. Odgovornost nije utvrđena čak ni za nižerangirane službenike MUP-a koji su jedini bili obuhvaćeni optužnicom, iako je država prihvatila odgovornost za zločin  2008. godine i donijela odluku o sudskom poravnanju.

Iako tužiteljica Vukčević nije za to vrijeme ispitala čelnika državnog vrha u vrijeme deportacija Mila Đukanovića, iako je i sam Momir Bulatović posvjedočio da se radilo o državnom zločinu, nije bila lijena da spuca u Sarajevo kako bi ispitala učesnike drugog filma Šemsudina Radončića Heroj našeg doba, kojim se cijeli zločin pokušao prebaciti na hrabrog policajca Slobodana Pejovića. Pejović je prvi  progovorio o tom zločinu i njegovim nalogodavcima, i godinama je trpio fizičko, sudsko i medijsko nasilje zbog toga.

Vukčevićeva  je zastupala i optužnicu u predmetu Morinj protiv šestorice bivših pripadnika rezervnog vojnog sastava JNA. Osuđeni su Ivo Manzelin, kuvar u logoru, Špiro Luičić tadašnji vojni policajac, stražar Boro Gligić i rezervni oficir Ivo Gojnić na ukupno 12 godina zatvora. Dvojica oslobođenih pokrenuli su postupke zbog neosnovanog hapšenja i pravosnažnim presudama dobili ukupno 123 hiljada eura. Civilni sektor tvrdio je da tužilaštvo nije obuhvatilo sva krivična djela, posebno sistemsko mučenje i zlostavljanje, sve odgovorne a posebno nadređene.

Kandidatkinja za državnu tužiteljicu u radnu biografiju upisala je i neke ključne korupcionaške afere, i zločine koji se tiču izborne krađe, a rezultat je bio u korist vlastodržaca.

Vodila je i neke od budvanskih slučajeva, i optužnicu protiv Svetozara Marovića. Marović je nedostupan crnogorskim državnim organima i zvanično je na liječenju u Beogradu.

Ona je, nakon što je sin Svetozara Marovića, Miloš takođe obuhvaćen optužnicom, pravosnažno osuđen podnijela zahtjev da mu se odloži izdržavanje kazne na tri mjeseca kako bi platio oko 386 hiljada eura u budžet.

MANS je zbog toga podnio pritužbu protiv tužiteljice Vukčević. Optužio je tužiteljicu, ali i predsjednika Višeg suda Borisa Savića i predsjednika Osnovnog suda u Kotoru Branka Vučkovića da su namjerno odugovlačili postupak i nezakonito odložili izdržavanje kazne Miloša Marovića, a da je mlađi Marović za to vrijeme pobjegao u Beograd gdje je dobio državljanstvo Srbije.

Advokat MANS-a Veselin Radulović tvrdi  da nema zakonske norme koja daje pravo tužilaštvu da traži odlaganje izvršenja kazne zatvora da bi osuđeni vratio imovinsku korist, kao što je to učinila Vukčevićeva.

Predsjednik Udruženja manjinskih akcionara Elektroprivrede  Vasilije Miličković takođe je tužio  Vukčevićevu što je 2014. odbacila njihovu prijavu protiv Prve banke i italijanske kompanije A2A u vezi sa dokapitalizacijom EPCG i transakcijama na tržištu kapitala uz visoku brokersku proviziju, te izdavanjem navodne lažne potvrde o uplati 109 miliona eura manjinskim akcionarima tokom 2009. Pravosuđe je odbacilo tu prijavu.

Tužiteljica Vukčević poznata je i po optužnici za pranje novca protiv lidera PzP Nebojše Medojevića. To je jedan u nizu slučajeva koje Specijalno tužilaštvo vodi protiv kritičara režima, u kojima je, za razliku od istraga koje vode do političkog vrha, istrajno da te optužnice, sa dokazima ili bez, izvede do kraja.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

FOKUS

DRŽAVA NEPOPISANE IMOVINE: Čija je Crna Gora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Deset godina nakon donošenja Zakona o državnoj imovini, Crna Gora još nema uspostavljen jedinstveni sistem evidencije državne imovine, niti zakonom predviđeni registar nepokretnosti. Da imamo,  bilo bi moguće saznati za koliko su, od osamostaljenja do danas, crnogorske vlasti i njihovi jarani umanjili vrijednost državne imovine

 

Iskazana želja izvršnih vlasti da, naprečac i poprilično nakaradno, u vlasništvo države vrate crkve i manastire kojima gazduje SPC daje povoda da se zapitamo kako državna i lokalne vlasti upravljaju imovinom koja se već nalazi u državnom vlasništvu. Sporni Zakon o slobodi vjeroispovijesti daje dobar motiv ali, ipak, nije jedini razlog za ovu istragu.

Podgorički mediji ovih dana pišu o kuporodajnom ugovoru kojim je Uprava za nekretnine, za potrebe Uprave policije, kupila 200 kvadrata poslovnog prostora u šoping centru Siti mol, pokraj podgoričke Delte. Prodavac i jedini ponuđač na tenderu raspisanom krajem prošle godine bila je jedna od kompanija u vlasništvu Tomislava Čelebića, biznismena od ranije privilegovanog u poslovima sa Upravom policije. Ne bi valjalo zaboraviti, Čelebić je duže od deceniju poslovni partner Mila Đukanovića, kontroverznog biznismena,   predsjednika države i vladajuće partije. To partnerstvo košta ali, izgleda, i donosi ne male privilegije.

Šta će policiji poslovni prostor od 200 kvadrata u tržnom centru? Teško je pomisliti da direktor UP Veselin Veljović razmišlja o otvaranju specijalizovane radnje za prodaju nove ili polovne policijske garderobe i opreme (nešto po uzoru na jedan od perifernih biznisa proslavljenog svjedoka saradnika u slučaju državni udar Aleksandra Saše Sinđelića).  A još teže povjerovati da se u moru praznih, i nerijetko zapuštenih, poslovnih prostora u vlasništvu države i Glavnog grada koji postoje, praktično, u svakom dijelu Podgorice nije mogao naći barem jedan po mjeri i volji Uprave policije. Tako bi država uštedjela skoro 350 hiljada eura.

Na sličan način možemo posmatrati i aferu stanovi o kojoj se u Crnoj Gori govori od momenta kada je Vlada Duška Markovića, za razliku od njenih prethodnika, sredinom prošle godine objavila spisak srećnih dobitnika iz izvršne i sudske vlasti koji su, po tajnim kriterijumima i uz ogromne privilegije, čašćeni stanom ili stanbenim kreditom za njenog mandata. Neki od njih i po drugi ili treći put. Ostavimo, za trenutak, po strani imena ministara, direktora direkcija, partijskih i policijskih šefova, sudija i tužilaca koji su uvećali svoju imovinu svojevrsnom naknadom za vlast. Pa se zapitajmo otkud Vladi stanovi koje je, da parafraziramo pravnike: u naše ime a za svoj račun, dijelila komisija pod komandom ministra vojnog Predraga Boškovića.

Zvanično – to je tajna. Mediji i NVO su pokušali da, na osnovu dostupnih podataka, naprave približnu procjenu tih troškova. Tako su Dan i Institut alternativa došli do podatka da je od 2009. do 2018. za te namjene potrošeno makar 13,6 miliona eura. Uglavnom, bez jasne, precizne i dostupne evidencije.

Na drugoj strani, imamo podatak iz dokumenta Nacionalna stambena strategija od 2011. do 2020. da su, nakon privatizacije stambenog fonda započete u poslednjoj deceniji prošlog vijeka, u vlasništvu crnogorskih opština ostala  744 stana. Da li je taj podatak, iskorišćen u zvaničnim državnim dokumentima, tačan? Uporedimo: nekadašnji gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša podijelio je, toko desetak godina svojih mandata, oko 600 stanova. Da znamo. I svi su oni, makar za jedan tren, bili u državnom/opštinskom vlasništvu.

To je, međutim, samo vrh ledenog brijega u tužnoj priči o gazdovanju državnom imovinom. Deset godina nakon donošenja Zakona o državnoj imovini, Crna Gora još nema uspostavljen jedinstveni sistem evidencije državne imovine, niti zakonom predviđeni registar nepokretnosti, navodi se u prošlogodišnjoj analizi Državne revizorske insitiucije (DRI), uz napomenu da je, po slovu zakona, Uprava za imovinu morala formirati registar državne imovine najkasnije do ljeta 2010. godine. Zašto se to nije desilo?

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POLITIKA IZMEĐU MANTIJE I UNIFORME Sablja vlasti za vojvodu opozicije

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS i DF će na predstojećim izborima pokušati da birače podijele po liniji građanskih, odnosno, nacionalno osviještenih birača. Jednima će to donijeti nastavak vladavine, drugima, nadaju se, prvo mjesto među opozicionim partijama. Svima dosta

 

Čuda su rijetka ali moguća, uvjerio se ovih dana Andrija Mandić. Kada mu je, nakon izgubljene bitke u Skupštini Crne Gore, stiglo odličje  iz beogradskog Generalštaba.

Predsjednik Nove srpske demokratije (NOVA), lider Demokratskog fornta (DF), bivši preduzetnik i vojnik, pomoćnik ministra trgovine u jednoj od poslednjih vlada SRJ pod kontrolom Slobodana Miloševića (proslavila ga je prognoza: „Milošević će pregaziti Koštunicu kao plitak potok“) pa sertifikovani četnički vojvoda, postao je i nosilac Vojne spomen-medalje. „Za doprinos sistemu odbrane Srbije“.  Medalju je Mandiću uručio ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin, na svečanosti u Velikoj ratnoj sali starog Generalštaba.

Zvanično, priznanje je stiglo za doprinos odbrani SRJ tokom NATO bombardovanja 1999. godine. “Svako ko je te 1999. godine bio uz svoj narod i uz svoju zemlju, zaslužuje naše poštovanje i zaslužuje da mu se i na ovaj način odužimo“, ljeporiječio je Vulin naglašavajući kako Srbija poštuje branitelje, bez obzira da li su isti državljani Srbije ili Crne Gore. „Ovo je naš način da se zahvalimo onima koji su nas čuvali i branili“.

Može ministar vojni u vladi Ane Brnabić (Vulin je za vrijeme mandata ugrabio   da odsluži petnaestodnevni vojni rok) tvrditi šta mu drago, ali činjenice govore kako to sa državljanstvom baš i nije beznačajan detalj. Dok su Vulin i Mandić u Ratnoj sali nazdravljali sebi i velikom vođi u Pionirskom parku, u neposrednoj blizini starog Generalštaba, vojni veterani i ratni invalidi ratova iz poslednje decenije prošlog vijeka trošili su četvrti mjesec svakodnevnih protesta, tražeći da im srpska vlast ukaže dužnu pažnju i isplati novac koji im duguje.

To ukazuje da je Mandićeva medalja iskovana na žaru skorijih bitaka. Pa okaljena prošlonedjeljnim priznanjem: „Vučić je,  od vremena kralja Aleksandra, najviše pomogao Srbima u Crnoj Gori… Sve naše oči su uprte u Srbiju, u prijestoni grad, prema našim sunarodnicima…“.

Vulin je za svaki slučaj pritvrdio vođine zasluge. „Predsednik Aleksandar Vučić, vrhovni komandant Vojske Srbije, održao je istorijski govor. Svaki državni organ Republike Srbije je dužan da nakon tog govora uradi svoj deo, da sve od sebe da se upravo na taj način pokaže srpskom narodu u Crnoj Gori”, rekao je. Pa je prešao na stvar: „ Ovo  je naš način da uputimo poruku srpskom narodu u Crnoj Gori da mi znamo za njegovo postojanje, da smo ponosni na njegovu hrabrost, na njegovu tvrdoglavost, upornost i otpornost, i da će srpski narod u Crnoj Gori uvek moći da računa na državu Srbiju”.

Onda je ministar odbrane u Vladi Srbije sabljom darovao poslanika u Skupštini Crne Gore. Samo da ne bude kako je to ta obećana pomoć srpskom narodu u Crnoj Gori.

„Mi smo smatrali da je od vitalnog interesa Srbije da pre svega čuvamo opstanak našeg naroda u Crnoj Gori“, poručio je predsjednik Srbije u prošlonedjeljnom istorijskom govoru koji je toliko dojmio Mandića i Vulina. „Kao i da je veoma važno da na žestoku kampanju asimilacije Srba odgovorimo ozbiljnošću, pristojnošću, i očuvamo snagu srpskog korpusa u Crnoj Gori“. Biće para, razumjeli su svi koji računaju na dobru zaradu i ozbiljan politički profit ove (izborne) i naredne (popis) godine.

Nije prošlo mnogo, a Vučić je proširio listu zahtjeva i očekivanja. Ne bi on da se miješa, rekao je, ali „skreće pažnju“ kako crnogorska vlast o spornom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti ili osjećanja mora pregovarati sa predstavnicima SPC čije je sjedište u Beogradu.

„Crnogorske vlasti uvek govore o Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Razgovor mora da se vodi sa SPC. Da li će SPC da odredi jednu svoju mitropoliju ili nekoliko eparhija ili će to da bude neko drugi… Ali Mitropolija crnogorsko-primorska nije neka posebna mitropolija“, naglasio je Vučić, „Zamolio bih ljude iz SPC da budu posebno obazrivi i pažljivi po tom pitanju. Da bude jasno da je reč o SPC sa sedištem u Beogradu, jer to je naš zahtev i u razgovorima sa Albancima, sa Briselom kako  ne bi oni sutra izmišljali pravoslavnu crkvu Kosova ili eparhiju Kosova i rekli da je to kosovsko nasleđe“.

Nema sumnje da su Vučićeve riječi stigle do svih crnogorskih adresa kojima su upućene. Na Cetinju, Amfilohije Radović i njegovo sveštenstvo (ne)očekivano imaju novi problem. Koliko god da se oni ovih dana trude da pokažu i dokažu kako pravoslavna crkva i njena imovina ne mogu pripadati državi i naciji već samo Bogu i vjernom narodu, toliko ih srpski političari i čelnici SPC u Beogradu demantuju. I tvrde kako bez Srba i Srbije nema pravoslavne crkve na ovim prostorima.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPALJIVANJE VATRE: Protivnici najbolji saveznici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok uzurpatori svetovnog i duhovnog prijestola na Cetinju igraju svojevrstne identitetske igre, većina građana Crne Gore čeka da na red dođu neke prizemnije teme: egzistencija, bezbjednost, obrazovanje, zdravstvena zaštita, borba protiv korupcije i kriminala

 

Crna Gora je, za sada, preživjela još jedno odmjeravanje snaga političkih elita zaklonjenih iza nacionalnih prefiksa i, navodno, vođenih idejom: Bog, domovina, nacija.

Nakon potpisa predsjednika države i objave u Službenom listu, Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica počeo je da važi 8. januara. Istoga dana Ustavnom sud Crne Gore podnijeta je prva inicijativa za ocjenu usaglašenosti tog Zakona sa Ustavom i međunarodnim ugovorima. Prema navodima Tanjuga, podnosioci inicijative beogradski advokati Milenko i Miomir Radić Ustavnom sudu predlažu da naloži obustavu primjene Zakona do okončanja postupka o ocjeni njegove ustavnosti ili do zaključenja ugovora između SPC i Vlade Crne Gore.

U Podgorici je, u to vrijeme, zasjedalo Vijeće za nacionalnu bezbjednost. Crna Gora se pokazala kao sigurna i bezbjedna država,  uprkos subverzivnim aktivnostima iz zemlje i neposrednog okruženja zaključili su premijer Duško Marković i njegovi saradnici iz Vijeća. U saoštenju sa sjednice  se konstatacije da su proteste pratile „snažna i negativna politička i neprimjerena i agresivna medijska kampanja“ – sa cilljem uznemiravanja javnosti  i podsticanja nereda i nestabilnosti.

“Nosioci tih aktivnosti bili su iz zemlje, ali i iz našeg neposrednog okruženja – sa jasnom namjerom dezinformisanja građana, a posebno vjernika o navodnom scenariju upada u vjerske objekte SPC; protjerivanju sveštenika; i pritiscima na srpsku zajednicu u Crnoj Gori… Dakle, njihov cilj je bio ugrožavanje vitalnih ustavnih i demokratskih vrijednosti Crne Gore”, stoji u saopštenju. O vlastitim zaslugama za nastalu krizu – ni riječi.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. januara 2020. godine
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo