Povežite se sa nama

FOKUS

LIDIJA VUKČEVIĆ, KANDIDATKINJA ZA FOTELJU IVICE STANKOVIĆA: Garancija kontinuiteta

Objavljeno prije

na

Kad bi parlamentarci, nekim čudom, izabrali za državnu tužiteljicu Lidiju Vukčević bila bi to   garancija da se  način rada tužilaštva neće promijeniti. Pošto su sićušne šanse  da Katnićeva desna ruka dobije glasove opozicije, neizbor  će za vlast biti novi dokaz da se Ustav mora mijenjati kako bi VDT uopšte mogao biti izabran. Onda bi ga, ne samo kontrolisala, nego i birala

Nakon što se na prethodnom konkursu za državnog tužioca nije niko prijavio, ovoga puta pristigle su tri kandidature: specijalne tužiteljice Lidije Vukčević, bivše poslanice SNP-a Danijele  Marković i profesora Blagote Mitrića. Odziva na prethodnom konkursu, prema mnogim procjenama, nije bilo jer ne postoji dijalog i saglasnost dvotrećinske većine u parlamentu neophodne da se VDT izabere, odnosno vlasti i opozicije, oko kandidata koji bi bio prihvatljiv i jednima i drugima.

Dijalog i saglasnost i dalje ne postoje, ali su ovoga puta pristigle tri kandidature, od kojih je jedna, ona Blagote Mitrića, u međuvremenu povučena. Mitrić je saopštio da odustaje iz tehničkih razloga jer ne može da dokaže da ima pravosudni ispit, pošto ga je položio 1973 ,,pred nepostojećim organima u sada nepostojećoj državi”. Mitrić je prije toga  skupa sa kandidatkinjom Marković ukazao da je kandidatura Lidije Vukčević nezakonita jer je neblagovremena. Markovićeva i Mitrić tvrde da je tužiteljica sa kandidaturom zakasnila dan. Za sada nema zvaničnog izjašnjenja o toj njihovoj tvrdnji.

Iako je priča o (ne)poštovanju zakona i procedura, posebno od onih koji su zaduženi da obezbjede njihovo poštovanje, uvijek zanimljiva, drugo pitanje   u ovom trenutku čini se i interesantnije i važnije. Zašto se Vukčevićeva prijavila na konkurs za VDT baš sada, iako su joj šanse da bude izabrana, gotovo pa nikakve, jer kao ,,Katnićeva desna ruka”, kako je zovu u opoziciji, teško da može dobiti zakonom propisanu podršku.

Šanse nema ni druga kandidatkinja,  koju kao opozicioni partijski kadar, pa makar i bivši, vlast sasvim izvjesno neće glasati. Ona, za razliku od Vukčevićeve, gotovo da nema šansu ni da bude kandidatkinja koju će Tužilački savjet predložiti parlamentu. Prema zakonskoj proceduri, parlament glasa u prvom krugu za kandidata kog predloži Tužilački savjet. Da bi bio izabran taj kandidat mora da dobije dvotrećinsku podršku poslanika u plenumu. Ukoliko se to ne desi Skupština u drugom glasanju, najranije mjesec kasnije, glasa za sve prijavljene kandidate. Tada je za izbor VDT potrebna  tropetinska većina.

Otuda pojašnjenje Markovićeve zašto se prijavila na konkurs, možda i pije vodu. Ona je kazala da joj ,,kao dugogodišnjem pravniku ambicije nijesu da ima funkciju, već da podstakne prije svega mlade generacije da imaju hrabrosti da se suoče i suprotstave svim problemima koji opterećuju društvo”.

Šta je motiv Vukčevićeve ostaje nejasno. Ona  se nije oglašavala da pojasni zbog čega za državnu tužiteljicu konkuriše  baš sada, a ne recimo ljetos, kad je bio raspisan prethodni konkurs. Da ponovimo- šanse da opozicioni poslanici dignu za nju ruke, s obzirom na to da je tužiteljica koja vodi slučajeve protiv opozicionih lidera, iste su kao i ljetos. Tek teorijske. Teško da može imati i podršku manjinskih partija, kao tužiteljica zahvaljujući kojoj najodgovorniji za ratne zločine nikada nijesu kažnjeni (vidi box).

No, šta god da se desi, vlast ima svoju računicu. Kad bi je parlamentarci kakvim čudom ipak izabrali za državnu tužiteljicu, Lidija Vukčević bi bila garancija kontinuiteta dosadašnjeg načina rada tužilaštva. Po kom su meta kritičari, a vlast nedodirljiva. Ako je, pak, ne izaberu to će za vlast  biti novi adut –  dokaz da se Ustav mora mijenjati kako bi VDT uopšte mogao biti izabran. Onda bi ga ne samo kontrolisala, nego i birala.

Upravo od tog drugog scenarija, najrealnijeg, strahuju u civilnom sektoru. Oni koji poznaju prilike, a sa kojima je Monitor  razgovarao smatraju da vlast  igra na izmjene Ustava. Po njima propala kandidatura Vukčevićeve dobro bi im došla kao dokaz da se Ustav, odnosno način izbora VDT koji sada propisuje dvotrećinsku većinu, mora mijenjati, jer eto ,,kandidata ima, ali politika ne da”.

„Kandidatura Vukčevićeve izgleda kao paravan“, kaže za Monitor Boris Marić, izvršni direktor Centra za građanske slobode. „Kao dokaz da je ustavno rješenje sporno. Pa da se onda ide u izmjene Ustava, što bi im u budućnosti omogućilo presudni uticaj na izbor državnog tužioca. Svakako do tada imaju v.d. stanje koje može da preživi izbore“.

V.d. stanje u tužilaštvu, objašnjava Marić, može da traje neograničeno, jer „to nigdje nije normirano suštinski“.

Pošto je trenutno Ivica Stanković koji vrši funkciju vd VDT u nemilosti dijela Vlade, moguće je da će na to mjesto doći neko drugi. To svakako vjerovatno neće moći biti Vukčevićeva, jer se v.d. bira iz redova zamjenika državnog tužioca. Njena kandidatura je otuda čudna, ako se nema u vidu širi kontekst.

Da je cilj vlasti da pokrene izmjene Ustava u dijelu izbora vrhovnog državnog tužioca, smatra i direktorica CGO Daliborka Uljarević. „Vlast  pokušava da dokaže da Ustav ne valja, da ga treba hitno mijenjati kako bi u toj brzoj akciji izbrisali 2/3 većinu kao deblokirajući mehanizam, a samim tim praktično u cjelosti otvorili sebi put da pokore tužilaštvo”, izjavila je ona ranije u intervjuu za Monitor. .

Osim što bi ovaj neuspjeli konkurs bio dodatni razlog da se uđe u priču o promjeni Ustava, sa kandidaturom Vukčevićeve se  skreće pažnja.  Niko više recimo ne priča o aferi Kurir, koja ukazuje na korupciju u tužilaštvu“, kaže Boris Marić.

Nenad Vujošević, sekretar tužilaštva koji je uhapšen nakon što su objavljeni njegovi telefonski razgovori sa tajkunom Duškom Kneževićem, u kojima se govori o mitu koji je Vujošević dostavljao vrhu tužilaštva radi povoljnosti u procesu koji se vodi protiv njega, u jednom trenutku kaže Kneževiću da je razgovarao sa Ivicom Stankovićem, a da mu je on dao uputstvo da se obrati Lidiji Vukčević kako bi iz pritvora pustila Dejana Sekulića, Kneževićevog saradnika. Vukčevićeva je zadužena za slučaj Atlas. Kao i za mnoge kontroverzne slučajeve.

,,Lidija je meni obećala i htjela da učini, ali Lidija kaže – ja moram obavijestit šefa. Je li ti Neno ovo intervenišeš sam, ili? Ja rekoh – bio sam sad kod vrhovnog. E kaži mu da je OK, ali, sa rezervom, samo da obavijestim”, objašnjava Vujošević.

Lidiju Vukčević bi vlast rado vidjela na mjestu državne tužiteljke. Poslužiće  i ako ne bude izabrana.

 

RADNA BIOGRAFIJA KANDIDATKINJE VUKČEVIĆ
Tužiteljica po mjeri vlasti

Lidija Vukčević, kandidatkinja za fotelju Ivice Stankovića, javnosti je poznata kao zadužena za brojne velike slučajeve i afere koji nijesu rezultirale odgovornošću vlastodržaca. Poznata je i kao tužiteljica za slučajeve ratnih zločina, koji su okončani optužama najnižih u lancu, dok su oni najodgovorniji ostali nedodirljivi.

Među najpoznatijim je optužnica za ratni zločin deportacije BIH izbjeglica  1992.  Slučaj je okončan  2012. godine oslobađajućom presudom protiv devet bivših službenika MUP-a optuženih za deportaciju. Odgovornost nije utvrđena čak ni za nižerangirane službenike MUP-a koji su jedini bili obuhvaćeni optužnicom, iako je država prihvatila odgovornost za zločin  2008. godine i donijela odluku o sudskom poravnanju.

Iako tužiteljica Vukčević nije za to vrijeme ispitala čelnika državnog vrha u vrijeme deportacija Mila Đukanovića, iako je i sam Momir Bulatović posvjedočio da se radilo o državnom zločinu, nije bila lijena da spuca u Sarajevo kako bi ispitala učesnike drugog filma Šemsudina Radončića Heroj našeg doba, kojim se cijeli zločin pokušao prebaciti na hrabrog policajca Slobodana Pejovića. Pejović je prvi  progovorio o tom zločinu i njegovim nalogodavcima, i godinama je trpio fizičko, sudsko i medijsko nasilje zbog toga.

Vukčevićeva  je zastupala i optužnicu u predmetu Morinj protiv šestorice bivših pripadnika rezervnog vojnog sastava JNA. Osuđeni su Ivo Manzelin, kuvar u logoru, Špiro Luičić tadašnji vojni policajac, stražar Boro Gligić i rezervni oficir Ivo Gojnić na ukupno 12 godina zatvora. Dvojica oslobođenih pokrenuli su postupke zbog neosnovanog hapšenja i pravosnažnim presudama dobili ukupno 123 hiljada eura. Civilni sektor tvrdio je da tužilaštvo nije obuhvatilo sva krivična djela, posebno sistemsko mučenje i zlostavljanje, sve odgovorne a posebno nadređene.

Kandidatkinja za državnu tužiteljicu u radnu biografiju upisala je i neke ključne korupcionaške afere, i zločine koji se tiču izborne krađe, a rezultat je bio u korist vlastodržaca.

Vodila je i neke od budvanskih slučajeva, i optužnicu protiv Svetozara Marovića. Marović je nedostupan crnogorskim državnim organima i zvanično je na liječenju u Beogradu.

Ona je, nakon što je sin Svetozara Marovića, Miloš takođe obuhvaćen optužnicom, pravosnažno osuđen podnijela zahtjev da mu se odloži izdržavanje kazne na tri mjeseca kako bi platio oko 386 hiljada eura u budžet.

MANS je zbog toga podnio pritužbu protiv tužiteljice Vukčević. Optužio je tužiteljicu, ali i predsjednika Višeg suda Borisa Savića i predsjednika Osnovnog suda u Kotoru Branka Vučkovića da su namjerno odugovlačili postupak i nezakonito odložili izdržavanje kazne Miloša Marovića, a da je mlađi Marović za to vrijeme pobjegao u Beograd gdje je dobio državljanstvo Srbije.

Advokat MANS-a Veselin Radulović tvrdi  da nema zakonske norme koja daje pravo tužilaštvu da traži odlaganje izvršenja kazne zatvora da bi osuđeni vratio imovinsku korist, kao što je to učinila Vukčevićeva.

Predsjednik Udruženja manjinskih akcionara Elektroprivrede  Vasilije Miličković takođe je tužio  Vukčevićevu što je 2014. odbacila njihovu prijavu protiv Prve banke i italijanske kompanije A2A u vezi sa dokapitalizacijom EPCG i transakcijama na tržištu kapitala uz visoku brokersku proviziju, te izdavanjem navodne lažne potvrde o uplati 109 miliona eura manjinskim akcionarima tokom 2009. Pravosuđe je odbacilo tu prijavu.

Tužiteljica Vukčević poznata je i po optužnici za pranje novca protiv lidera PzP Nebojše Medojevića. To je jedan u nizu slučajeva koje Specijalno tužilaštvo vodi protiv kritičara režima, u kojima je, za razliku od istraga koje vode do političkog vrha, istrajno da te optužnice, sa dokazima ili bez, izvede do kraja.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

FOKUS

KONGRES DPS, KAKO VLADATI VJEČNO: Snovi grofa Drakule

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đukanović i njegov DPS su drakule naših dana. Spremni da iscijede i zadnju kap života iz ove zemlje da bi ostali na vlasti

 

Ništa novo trideset godina kasnije. Osmi kongres vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS) donio je istog predsjednika, i iste teme: identitet, crkva, neprijatelji, ugroženost države kojoj još koji vijek trebaju branitelji. Milo Đukanović i njegovi. Teme koje decenijama uspješno održavaju podjele u Crnoj Gori, i njenu vlast. Najtrajniju u ovom dijelu svijeta. Novina je možda tek to, da je posljednji kongres DPS-a, bilo gotovo nepodnošljivo gledati i slušati  zbog izokrenute stvarnosti u koju su njeni najviši predstavnici pokušali ubijediti javnost. Domaću i međunarodnu.

Novi vječiti predsjednik DPS,višedecenijski premijer, i predsjednik države, Milo Đukanović saopštio je  da je DPS  politička snaga koja je osmišljeno mijenjala Crnu Goru, “uvijek nabolje”, i da je to partija koja politiku ne percipira “tradicionalno balkanski kao umijeće manipulisanja ljudima”.

“U vrtlogu 90-ih, uprkos početnom nerazumijevanju globalnog karaktera tadašnjih procesa, zavedenosti emocijom jugoslovenstva, suočeni sa izborom između rata i mira, odabrali smo mir, stabilnost, suživot svih vjera i nacija i uspjeli da odbranimo tu vrijednost, što nikome nije pošlo za rukom”, opečatio je Đukanović.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ZAŠTO AFERE U CRNOJ GORI OSTAJU BEZ EPILOGA: Bilo pa zastarilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bilo da govorimo o nerazriješenim ubistvima, spornim privatizacijama, pljačkanju državne imovine, korupciji, kriminalu ili  zlupotrebi položaja, jedno je zajedničko u svim tim pričama: moćni su unaprijed amnestirasni od  odgovornosti

 

Pomoćnik direktora Uprave policije Enis Baković ima sat. Zapravo nekoliko njih. I sve ih je nabavio s načinom, što bi Podgoričani rekli, ne kršeći Zakon o sprječavanju korupcije i svoju obavezu da prijavi pokretnu i nepokretnu imovinu vrijedniju od pet hiljada.

Jeste Bakoviću trebalo dva mjeseca da to objasni, i jeste da je odgovore na novinarska pitanja dostavio direktoru UP Veselinu Veljovićua ne medijima koji su mu ih tražili ali, sudeći po  reakcijama, to novinarima i nije bog zna kakva afera.

„Od jednog stabla ne vidite šumu“, kritikuje anonimni komentator na portalu Vijesti. Dok priča o Bakovićevim satovima ne ode u zaborav.

Da li se danas bilo ko sjeća proljetošnjeg istupa Duška Kneževića u kome je, sliku po sliku, obznanio kako tri sata uslikana na ljevici Predsjednika Mila Đukanovića vrijede, zajedno, tek nešto manje od 1,5 miliona eura? Podsjetimo se, najskuplji među njima košta tričavih 1,35 miliona i može ga zaraditi svako ko je spreman da mjesečno uštedi prosječnu crnogorsku platu (516 eura) u narednih 218 godina.

Pa onda kažu kako se upornost ne isplati.

Prethodno je Knežević dokumentovao zajedničke izlete sa Đukanovićem i Branimirom Gvozdenovićem u San Trope i Dubai. Objelodanio je da je novac sa njegovog računa poslužio kao kolateralza londonski kredit kojim je Đukanović ozvaničio svoj prvi milion.( Naknadno su nas uvjeravali da je taj novac na njegov račun stigao od Dušana Bana i Željka Mihailovića, Đukanovićevih prijatelja i poslovnih partnera nekoliko DPS vlada u raznim i neobičnim poslovima – od duvanskog tranzita do privatizacije Pomorskog saobraćaja).  Knežević je „priznao“ da je lično izmirio (i) Đukanovićeve dugove po rivolving kartici u Atlas banci…

Sve je to bilo plaćeno/podplaćeno novcem klijenata IBM i Atlas banke, shvatili smo. Ako ne prije, a ono makar pošto su Kneževićeve banke otišle u stečaj. Pod upravom stručnjaka iz CBCG. Koji su, ima indicija, privilegovanim klijentima omogućili da sa računa posrnulih banaka izbave svoj novac na  način čija je legalnost upitna. I kojim se crnogorsko Tužilaštvo možda bavi, a možda i ne.

Pošto su, za nedjelju dana, sa istog mjesta stigle suprotne informacije – prva, da je krivična prijava odbačena i druga, da istraga o „nestanku“ 22 miliona sa računa Atlas banke još traje.

Jednako, ni u slučajevima Dubai, San Trope, London, rivolving – nikome ništa. Ne postoji, što bi rekao tajnovidac, ni najudaljenije sumnje da se neko u Tužilaštvu prihvatio posla, krenuo da potvrdi istinitost Kneževićevih navoda (mada većinu njih niko i ne spori) i ispita zakonitost finansijskih aranžmana koje je predsjednik Atlas grupe imao sa višestrukim predsjednikom države, vlade i vladajuće partije.

Uzalud se zimus, iz subote u subotu, šetalo Podgoricom. Hiljade su tražile slobodu i pravdu. Moćni su se sakrili iza funkcija, titula i straha većine da su spremni da za odbranu stečenih privilegija  žrtvuju i državu kojom upravljaju.

Zato, kada je Kneževićev vozač Vlatko Rašović, budući svjedok saradnik pod komandom SDT Milivoja Katnića, otkrio da u stanu Gorana Sita Rakočevića postoji notes u kome su zabilježene navodne Kneževićeve „donacije“ ovdašnjim moćnicima, iz Tužilaštva je ka Skupštini, istoga časa, krenuo zahtjev da se poslaniku Nebojši Medojeviću ukine imunitet. Kako bi ga,valjda, opet „stavili u pritvor“.

Sva je prilika da su ostala imena u toj bilježnici, makar za sada, nečitka.

Slična je priča u slučaju kurira Nenada Vujoševića.Preko njega je Knežević, navodno,  slao novac tužiocima koji su se starali o njegovim i interesima njegovih VIP klijenata. Vujošević je u pritvoru da ne bi uticao na svjedoke. Na popisu svjedoka koje je predložilo Tužilaštvo nema ni jednog tužioca na koje je Vujošević uticao, odnosno, pokušavao da utiče za račun odbjeglog vlasnika Atlas grupe.

U aferi koverta gdje imamo kurira Slavoljuba Miga Stijepovića pravila su bitno drugačija. Iako nema sumnje da on jeste od Kneževića uzeo novac namijenjen nezakonitom finansiranju DPS-a, i da je u lancu potencijalnih saradnik sa kojima je krčmio taj novac on na vrhu a ne na dnu piramide, nikome iz Tužilaštva nije palo na pamet da pokuša spriječiti njegov eventualni uticaj na svjedoke.

Zato mu DPS sprema zahvalnicu, propisujući u partijskim pravilima da generalni sekretar Predsjednika Crne Gore (a Stijepović je to i dalje, bez obzira na korupcijsku aferu u koju je umiješan) po funkciji postaje član Glavnog odbora.

I ako izađemo iz okvira koje nam je objavljenim svjedočenjima, snimcima i dokumentima zadao Duško Knežević, slika nije mnogo svjetlija.

Polako u zaborav pada, nepunih 20 dana stara, afera o urbanističkim inspektorima koji ne da traže, nego, otimaju mitopo crnogorskom primorju. Pod pritiskom javnosti, tek nakon što smo svjedočenje o njihovim (zlo)djelima vidjeli u emisiji Načisto Petra Komnenića, Tužilaštvo se prihvatilo posla a resorni ministar podnio ostavku. Svi, međutim, pokušavaju sakriti od javnosti činjenicu da su za sporna dešavanja znali još prije nekoliko mjeseci. I da je neko (ko?) uspiješno čuvao leđa Vladanu Juretićui Zoranu Boškoviću.

O vladajućem modelu borbe protiv korupcije i kriminala svjedoči i podatak da je Nebojša Obradović, bivši direktor Direkcije za željeznice ostao vladin službeniki pored pravosnažne zatvorske kazne zbog zloupotrebe službenog položaja.

Obradović je našim novcem finansirao osnivačke skupove svoje partije (SD) u hotelu Ramada. Patricija Pobrić koja je prijavila zloupotrebe ostala je bez posla.  Obradović i dalje radi i Vladi. I ponovo je službenik Direkcije za željeznice. Gdje mu je sada direktor Miroslav Kukavičić, jedan od optuženih za lažno svjedočenje tokom suđenja u slučaju Ramada.

Za lažno svjedočenje, za divno čudo, nije optužen predsjednik parlamenta i SD Ivan Brajović, pošto je Tužilaštvo zaključilo kako on nije znao da pred sudom govori neistine. Koju godinu ranije, uz ist obrazloženje „nije znao“ Brajović je oslobođen sumnji u slučaju Limenka.

Onaj koji jeste znao, i koji je sa Acom Đukanovićem potpisao ugovor na osnovu koga je brat tadašnjeg premijera, a da prstom nije mrdnuo, postao bogatiji za desetak miliona, oslobođen je odgovornosti zbog zastare krivičnog djela. Riječ je o Veselinu Veljoviću, tadašnjem i sadašnjem direktoru UP. Njemu izvršna vlast i tužilaštvo, izgleda, vjeruje sve. Sem da je ministra Brajovića uredno obavještavao o ugovornoj obavezi da se isele iz limenke kako bi je kupac placa (mlađu Đukanović) o svom trošku preselio na neko drugo mjesto. Tamo gdje mu kažu vlada, MUP i UP.

Bilo, pa zastarilo.

A kada se dotakosmo policije: dok ovaj tekst nastaje stiže informacija da su dva policajca, koliko juče privedena zbog navodne umiješanosti u trgovinu ljudima, nakon saslušanja pušteni da se brane sa slobode. Zvaničnici policije tvrde kako snimci sa Kosovsko-crnogorske granice o korupciji graničnih policajaca „ne pokazuju ništa“. Disciplinski postupak protiv policajaca koji su na istom mjesto onesposobljavali (prekrivali ih i okretali) kontrolne kamere počeo je u maju prošle godine. I još nije završen.

Do danas ne znamo: ko su (i da li su) policajci koji su progonili i prebijali građane nakon protesta u oktobru 2015. godine? Ili,  zašto nijesu makar suspendovani policajci za koje je Savjet za kontrolu rada policije utvrdio da su prekoračili ovlašćenja i pretukli jednog od navijača Budućnosti u Nikšiću?

Konačno, ko su odgovorni za deportaciju izbjeglica tokom rata u Bosni i Hercegovini, ali i druge ratne zločine počinjenje u Crnoj Gori, ili od strane stanovnika Crne Gore tokom ratova u poslednjoj deceniji prošlog vijeka.

Od tada datiraju i prva nerazjašnjena ubistva kojih, do danas, ima pedesetak. Kao i prve privatizacione  afere. A u Crnoj Gori bez afere nema ni tenderske privatizacije. Od prve (Trebjesa) do poslednje(EPCG)

I u tenderskim privatizacijama mogla su se prepoznati makar dva modela. Bolji – kada se za kupca odaberu kompanije koje imaju prepoznato ime i prezime: nekadašnji Interbruv, Helenic petroleum, T-com… I gori: privatizacioni ugovori sa misterioznim of-šor kompanijama. Tako smo dobili ruševine umjesto ekskluzivnih hotela (As, Otrant…), regionalne simbole divlje gradnje (Avala), crne rupe koje su isisale crnogorsku ekonomiju (KAP, Željezara).

Poslovi sa lokalnim biznismenima pravljeni su, mahom, u četiri oka. Ili uz fingirano poštovanje minimuma procedure. Za male pare tako su ruke probranih prešle kompanije koje su u svom vlasništvu imale vrijedne nekretnine ili monopolski položaj na tržištu (Zavod za urbanizam i projektovanje u Podgorici, HTP Piva iz Plužina, Ski Centar Bjelasica, ulcinjska Solana, Pomorski saobraćaj, Bjelasica Rada).

Zajedničko im je bilo to što su u sve njih bili umiješani pripadnici vladajuće elite. Uz, po svemu sudeći, veliku ličnu korist. I bez bilo kakve odgovornosti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ZEMLJOTRES UPOZORAVA: Loša gradnja saučesnik stihije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kontiunirano kršenje pravila prilikom izgradnje objekata u Crnoj Gori može da dovede do tragičnih ishoda, upozoravaju stručnjaci

 

Snažan zemljotres od 6,4 stepena prema Rihteru, koji je ove nedjelje pogodio Albaniju, osjetio se silno i u Crnoj Gori. Zemljotresi ove jačine mogu da nanesu štetu područjima udaljenim i do 160 kilometara od epicentra.

U susjednoj Albaniji je poginulo najmanje 29 osoba, a preko 650 je povrijeđenih. U zemljotresima koji su uzbunili Balkan najgore je prošao Drač, u blizini kojeg je bio epicentar. Spasilački timovi iz Italije, Grčke, Rumunije i Kosova  tragaju za preživjelima. Na hiljade spava na otvorenom, u šatorima ili u kolima. Materijalna šteta je ogromna. Fasade su demolirane, pojedine zgrade napukle a drugi objekti sravnjeni sa zemljom.

Na snimcima se vidjelo – neke zgrade su ostale nedirnute, dok su se druge urušile do temelja. Pitanje je – da li je to i zbog neadekvatne gradnje?

Eksperti upozoravaju da se u Crnoj Gori masovno krše pravila prilikom izgradnje objekata, što u slučaju zemljotresa može da ima pogubne posljedice.

Građevinski inženjer Predrag Nikolić za Monitor kaže da su ruševine u Albaniji poraz ove struke. Ocjenjuje da ni sistem gradnje u Crnoj Gori nije ništa bolji: ,,Nakon zemljotresa 1979. godine u kom je Crna Gora egzistirala identifikovani su rasjedi i mikro rasjedi na kojima je jasno definisana zabrana gradnje. Crna Gora je tada dobila vrlo kvalitetnu logistiku i brzo postala centar za aseizmičko projektovanje. Zemljotres je lakmus papir za svaki izgrađeni objekat. Na primjeru Albanije očigledno je da se radi o gradnji mimo standarda, jer za VIII do IX stepeni seizmičkog intenziteta po Merkalijevoj (MCS) skali ne bi smjeli da se sruše objekti koje smo vidjeli na snimcima i fotografijama. Struka traži da se duž rasjeda ne gradi, a u Crnoj Gori je to pravilo prekršeno odmah nakon zemljotresa 1979. godine, izgradnjom Slovenske plaže u Budvi”.

Nikolić kaže da objekat sam po sebi može da bude savršeno projektovan, ali da nepoštovanje pravila struke može da dovede do njegovog rušenja. ,,Koriste se samo opšti podaci. Geotehnički elaborati se zanemaruju, a oni daju jasnu osnovu za projektovanje. Na kraju se čak i fingiraju, što nije samo odgovornost struke i projektanata, već nadležnih u sistemu. Obavezno je samo kompletiranje dokumentacije, bez suštine. Ništa nismo naučili, a mnogo toga možemo da izgubimo”.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 29. NOVEMBRA
ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo