Povežite se sa nama

INTERVJU

VESNA CIMBALJEVIĆ, ADVOKATICA  IZ PODGORICE: Rizično  je olako shvatanje društvenih mreža  

Objavljeno prije

na

Krivična djela, kao što su finansijske prevare na internetu, zloupotreba platnih kartica, digitalno nasilje nad djecom, seksualna eksploatacija djece na internetu – sve su češća i kod nas, a vrlo je malo načina da se od toga zaštitimo

 

MONITOR: Sajber kriminal je jedna od najbrže rastućih oblika kriminala kako na globalnom nivou. Šta je visokotehnološki kriminal, poznat i kao e-kriminal ili sajber kriminal?

CIMBALJEVIĆ: Visokotehnološki kriminal obuhvata skup krivičnih djela gdje se kao objekat izvršenja i kao sredstvo za izvršenje krivičnog djela javljaju računari, računarske mreže, računarski podaci, kao i njihovi oblici u materijalnom i elektronskom obliku.  Ova definicija uključuje veliki broj zloupotreba informacionih tehnologija.

MONITOR: Živimo u vremenu u kojem svako može postati meta internet nasilnika i prevaranata. Kako oni najčešće zloupotrebljavaju društvene mreže?

CIMBALJEVIĆ: Tako je, nažalost, kao što ste i sami naveli. Živimo u vremenu u kojem svako može postati meta internet nasilnika i prevaranata. Krivična djela, kao što su finansijske prevare na internetu, zloupotreba platnih kartica, digitalno nasilje nad djecom, seksualna eksploatacija djece na internetu – sve su češća, ne samo u svijetu i zemljama regiona, već i kod nas, a vrlo je malo načina da se zaštitimo na pravi način, koliko god nas zakon štitio.

MONITOR: Ko su najčešće žrtve sajber kriminala u svijetu?

CIMBALJEVIĆ: Najčešće žrtve sajber kriminala u svijetu su osobe koje ne vode računa o tome koga prihvataju kao mogućeg prijatelja ili saradnika na internetu. Takođe i ljudi koji ne obraćaju pažnju na sadržaj e mailova, koje dobijaju od nepoznatih ljudi sa nepoznatih lokacija. Ovo olako shvatanje društvenih mreža, pa i internet, u cjelini najčešće dovodi do toga da upravo ta osoba postane žrtva sajber kriminala, a da toga nije ni svjesna. Jednostavno, pravo na privatnost u današnjem vremenu je privilegija, šta više, nemoguća misija.

MONITOR: A  u Crnoj Gori?

CIMBALJEVIĆ: Kako u svijetu, tako i u Crnoj Gori, kada govorimo o potencijalnim žrtvama sajber kriminala su najčešće mladi ljudi koji su nedovoljno informisani o opasnostima koje im prijete na internetu. Dešava se da ljudi koji su u potrazi za lakom zaradom putem interneta najčešće nasjednu na lažne poslovne prilike koje im se pružaju i pri tome ostave svoje lične podatke, kao i određenu svotu novca, a upravo tako postaju žrtve sajber kriminala, otkrivanjem ličnih podataka, svjesno ili nesvjesno.

MONITOR: Kako se sve ugrožava privatnost građana preko interneta?

CIMBALJEVIĆ: Što se tiče privatnosti građana na internetu možemo reći da je u današnjem vremenu taj pojam sveden na domen teorije. Građani – korisnici interneta svakodnevno ostavljaju veliki broj ličnih podataka preko društvenih mreža, sajtova za kupovinu, prodaju i slično, nesvjesni činjenice da upravo takvim radnjama i ponašanjem ostavljaju prostor za ugrožavanje privatnosti od strane sajber kriminalaca. Ovdje se najprije misli na hakere koji uz pomoć raznih programa i malverzacija uspijevaju da ukradu podatke građana, njihove slike, brojeve kreditnih kartica, kao i da saznaju lokaciju gdje se i u kojem momentu određena osoba nalazi. Pa upravo zbog toga imamo i veliki broj krivičnih djela krađe, prevare…

MONITOR: Koje su najčeće zloupotrebe identiteta  na društvenim mrežama?

CIMBALJEVIĆ: Zloupotreba indentiteta putem društvenih mreža se u najvećem broju slučajeva koristi da bi se drugom nanijela šteta. Kada se kaže šteta tu se prije svega misli na povredu ugleda, povredu časti kao i na povredu privatnosti te osobe. Naravno, to nije jedini oblik zloupotrebe indentiteta. Nerijetko se dešava da se tuđi lični podaci zloupotrebljavaju u svrhu činjenja krivičnih djela, kao na primjer u svrhu pribavljanja protivpravne imovinske ili neke druge koristi. Najčešći primjer jedne ovakve zloupotrebe jeste sklapanje lažnih ugovora koristeći se tuđim podacima, to jest ukradenim indentitetom.

MONITOR: Kako se od toga zaštiti, kako se ponašati u sajber prostoru?

CIMBALJEVIĆ: Treba da koristmo najjednostavniju formulu – ne otkrivati svoje podatke na internetu. Ne postavljati na društvene mreže podatke o sebi poput broja telefona, adrese i slično. A kada govorimo o sajtovima onda svakako treba izbjegavati one koji nam za registraciju traže broj lične karte, broj pasoša, jedinstveni matični broj i tako dalje. Najveću zaštitu pružamo upravo mi sami neotkrivanjem takvih podataka. Koliko god se trudili da sačuvamo privatnost, to je u današnje vrijeme prosto nemoguće, jer za veliki broj poslova koje treba da obavimo moramo da dostavimo najjednostavnije podatke, da ne kažem i mnogo više. Ja volim da kažem da je pravo na privatnost upravo ono da budemo ostavljeni na miru, ali to je u vremenu u kojem trenutno živimo prosto nemoguće, ali treba koliko god se može uticati da  sačuvamo makar najosnovnije podatke iz privatnog i porodičnog života, sačuvati porodični i duševni mir.

MONITOR: Kako, na primjer, korisnici društvenih mreža mogu zaštiti svoje lične podatke i fotografije od raznih zloupotreba?   

CIMBALJEVIĆ: Što se tiče fotografija i podataka na društvenim mrežama koji se nalaze na vašem profilu najbezbjedniji način čuvanja privatnosti jeste zaključani vid profila. Ovo podrazumijeva da zaštitite svoj profil tako što ćete ga zaključati i sve ono što se nalazi na njemu moći će da vide samo ljudi kojima vi dozvolite i koje bi trebalo lično da poznajete, jer meni je nezamislivo da neko ima preko hiljadu prijatelja na društvenim mrežama, a jedva da poznaje i trećinu, što je nemoguće, zato se i dešavaju razne sajber prevare.

MONITOR: Kome se obratiti u takvim slučajevima?

CIMBALJEVIĆ: Ukoliko osoba sazna da je bila žrtva sajber kriminala potrebno je obratiti se nadležnim organima koji će  preduzeti odgovarajuće korake u cilju zaštite žrtve. Prvi kojima bi se trebalo obratiti je policija, koja će u saradnji sa nadležnim tužiocem shodno dokazima koji  postoje da utvrdi da li je to djelo koje se goni po službenoj dužnosti ili će vas uputiti da pravdu tražite putem privatne tužbe.

MONITOR: Prijavljuju li naši građani te zloupotrebe?

CIMBALJEVIĆ: Ako pogledamo statističke podatke koji govore da su pripadnici sektora kriminalističke policije od 2007. godine, pa do kraja prošle godine podnijeli oko 90 krivičnih prijava zbog 153 krivična djela iz te oblasti, stiče se utisak da naši građani ne prijavljuju zloupotrebe u dovoljnoj mjeri, boje se ili jednostavno ne shvataju ozbiljnost povrede prava na privatnost i mogućih posljedica.

MONITOR: Ovih dana uhapšen je jedan Podgoričanin zbog prijetnji dvojici novinara preko lažnih profila.  Kakve kazne predviđa naš zakon za one koji ugrožavaju nečiju privatnost i bezbjednost preko interneta?

CIMBALJEVIĆ: Tako je, u tom konkretnom slučaju osoba je uhapšena zbog sumnje da je počinila krivično djelo ugrožavanje sigurnosti na štetu druge osobe, tačnije novinara. U zavisnosti od težine krivičnog djela i same posljedice koje je ono ostavilo na žrtvu naš zakon propisuje različite sankcije, pa tako se počionici krivičnih djela mogu kazniti od novčane kazne do kazne zatvora koja može ići čak i do pet godina.

MONITOR: Ima li Crna Gora   strategiju o sajber bezbjednosti i specijalni broj putem kojeg se mogu prijavljivate prevare?

CIMBALJEVIĆ: Za razliku od zemalja u regionu Crna Gora nema broj na koji se može pozvati i prijaviti sajber kriminal, ali građani prijavu mogu podnijeti CIRT-u putem dopisa ili putem sajta www.cirt.me

MONITOR: Borba protiv sajber kriminala jedna je od oblasti koje Crna Gora treba da uskladi sa evropskim regulativama u pregovorima o pristupanju EU. Je li to uradila?

CIMBALJEVIĆ: Crna Gora je kao zemlja koja pretenduje da bude članica EU svakako morala da se pozabavi evropskim regulativama i propisima koji regulišu određene oblasti, pa samim tim i ovu obast o kojoj govorimo. Ako govorimo o tome da li je i u kojoj mjeri Crna Gora implementirala evropske regulative onda možemo reći da su one svakako dio strategije sajber bezbjednosti Crne Gore koju je donijelo Ministarstvo javne uprave. Naravno, mišljenja sam da uvijek može bolje i više u svakoj oblasti primjene, a posebno u ovoj, jer žrtve sajber kriminala su najčešće djeca. Nažalost, dječija pornografija je zauzela maha i tome se mora stati na put.

 

                      Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo