Povežite se sa nama

INTERVJU

CVIJETIN MILIVOJEVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR IZ BEOGRADA: Univerzalni Vrhovnik Srbije

Objavljeno prije

na

Aleksandar Vučić je istovremeno i predsjednik Vlade, i ministar unutrašnjih i spoljnih poslova, i popečitelj finansija, i guverner  Narodne banke, i predsjednik Ustavnog suda, i gradnonačelnik svih 200 gradova i opština u Srbiji, i prvi policajac Srbije i prvi kadija i prvi tužilac…

 

 

MONITOR: Koji su događaji u Srbiji proteklih dana privukli najveću pažnju javnosti?

MILIVOJEVIĆ: Afera, spin, “afera” za natkrivanje afere, otkrivanje “zavere”, kontraspin, najava atentata jedna afera, najava atentata druga, afera, “atentat, al’ zamalo”, pa opet afera, pa spin… Investicije, rekordi, rezultati i podvizi nezabeleženi u istoriji… pa, senzacionalna otkrića stotina i stotina primera “povampirenog fašizma i neviđenog kriminala” u opoziciji… pa, 16 puta se video s Putinom, 14 puta sa Angelom, dvared-trired sa Si Đing Pingom, pa nekoliko minuta (ukupno) u nekoliko navrata sa Trampom, te s ovim, te s onim… te, u samo 12 meseci izgrađeno više kilometara auto-puteva nego, u dvovekovnoj istoriji, pod Karađorđevićima, Obrenovićima, Titom, Slobom, Koštunicom, Đinđićem i Tadićem zajedno!  Pa, hajde vi proberite među tolikom količinom i kakvoćom!

MONITOR: U Srbiji se, kažu  analitičari, živi epoha zamrznutog sukoba ili doba neodrživog primirja. Pri tom navode da su samo 2016. i 2017. godine provladini tabloidi najavili 265 ratova, a tokom 2018. u dvije trećine naslova o Srbima i Albancima sugerisali neophodnost policijskih, vojnih ili paravojnih intervencija.

MILIVOJEVIĆ: Izvinite, ali zar baš taj naprednjački režim nije objavio javni rat upravo svima nama, “pristalicama zamrznutog sukoba”, tj. protivnicima tzv. razgraničenja, ma šta Vrhovnik (tako ja razumem funkciju formalnog predsednika Republike Srbije!) pod tim podrazumevao? Paradoksalno je da su na tu temu u Srbiji, kao oni koji “ruše državu”, javno diskvalifikovani i prokuženi svi oni koji ne podržavaju idiotski stav predsednice Vlade Ane Brnabić (a po Ustavu Srbije, Vlada je ta koja bi trebalo da vlada) da ona “ne zna šta je politika Vlade Srbije o Kosovu, ali zna da predsednik Vučić najbolje zna šta je najbolje”! I to, u najširem dijapazonu, od vladika Atanasija i mitropolita Amfilohija preko Rade Trajković, Boška Obradovića, Sergeja Trifunovića, do Đilasa, Jeremića, Matije Bećkovića i Aljbina Kurtija!

Ti tablodi, malo-malo, od zagovornika rata po svaku cenu, preko noći, postaju “jastebovi mira” i huškači na kapitulaciju po svaku cenu. Već zavisno od toga šta im je, na radnom doručku, za taj dan zadao Vrhovnikov propagandni stožer. Dakle, nema tu nikakve vizije ili konzistencije, a nekmoli strategije – to je (ne)ratnohuškačka politika koja je iz politike “100 (nesrba) za jednoga (Srbina)”, samo silom evoluirala u “100 nepoćudnih Srba za jednog naprednog Srbina.

MONITOR: Jesu li u pravu analitičari koji tvrde da Srbija sve čini da se navodno evropeizuje, a faktički da u Evropu nikada ne uđe?

MILIVOJEVIĆ: Prvo, da li će Srbija (i Zapadni Balkan) uopšte, i u kom agregatnom stanju, ući u EU ili, makar, “razvojnu, treću, zonsku ligu EU”, najmanje se pitamo svi mi, ovde, u zapećku Evrope. Drugo, Srbija, sve i da ispuni 34 poglavlja, ima onaj poslednji, ključni kvalifikacioni 35. uslov koji od nje traži da prihvati odricanje od 17 odsto svoje teritorije koje joj je garantovala čak i Badinterova komisija u svojim kriterijumima za “razdruživanje” pokojne SFRJ. I, treće, najvažnije: Srpska napredna stranka, niti na jednim izborima od 2012. nije pobedila tako što je, recimo, biračima kandidovala prioritet “EU pre Kosova i Metohije”. Šta više, njeno biračko telo je bivše radikalsko, i tri četvrtine tih glasača smatra da, ako mora da se prethodno odrekne Kosova, Srbija ne treba ni da uđe u EU, čak i da joj se to ponudi. To ovaj režim koristi tako što ispipava granice popustljivosti Brisela. Brisel Vučiću daje sve nove i nove šanse, a ovaj to koristi za nedemokratski, a neretko i  brutalni, obračun sa političkim neistomišljenicima i na desnici i na levici, ali i sa kritičkim javnim mnenjem.

MONITOR: Ima li Aleksandar Vučić zaista podršku u Moskvi, Berlinu, Parizu…?

MILIVOJEVIĆ: Da, još je ima u dovoljnim količinama… On je, zahvaljujući toj podršci (tu su i Vašigton i Peking, koje ste preskočili), 2012. i zaseo na vlast u Srbiji, iako je na tim izborima poražen, kao kandidat za gradonačelnika Beograda. On je iskočio na krilima izborne pobede Tomislava Nikolića (nad Borisom Tadićem), istog Nikolića koga je, kao Brut, dva meseca potom “pomeo” sa mesta šefa stranke. A onda je bildovao svoj rejting kamuflažnom “borbom protiv korupcije”. Inače, ne zaboravite da je u maju 2012. naprednjacima iz Brisela stigla čestitka “za pobedu”, u 15 sati, iako su biračka mesta bila otvorena do 20 časova. Briselu i Vašingtonu su se “preumljeni” (neki od njih ucenjeni i pretnjama međunarodnih tribunala) radikali učinili kao “kooperativniji” partner za odricanje od Kosova nego li prethodna vlast oko Demokratske stranke.

MONITOR: Kako uspijeva Vučiću da, kao predsjednik koji po zakonu ima  skromna ovlašćenja, vodi politiku Srbije i da javnu funkciju podredi svojoj partiji?

MILIVOJEVIĆ: Prosto tako što je od sudija Ustavnog suda napravio bosonoge “sestre karmelićanke” koje, za dobru apanažu, žive u svom “samostanu ćutnje”. Podsetiću da, prema Ustavu Srbije, predsednik Republike ima sedam-osam isključivo protokolarnih nadležnosti, on nije nikakav “vrhovni komandant” (osim, ne dao Bog, u ratu), kako ga njegove evet-efendije oslovljavaju… Ali, u praksi, Aleksandar Vučić je istovremeno i predsednik Vlade, i ministar unutrašnjih i spoljnih poslova, i popečitelj finansija, i guverner  Narodne banke, i predsednik Ustavnog suda, i gradnonačelnik svih 200 gradova i opština u Srbiji, i prvi policajac Srbije i prvi kadija i prvi tužilac, i glavni arhitekta grada Beograda, a usput stigne da gradi i auto-puteve, dovodi strane, subvencionisane investitore, ali i da očitava rezultate poligrafa na koje se doborovljno javljaju njegovi najbliži saradnici, pa čak i sastavlja tim “Zvezde” u Ligi šampiona.

MONITOR: Zašto se Vučić najviše plaši dva zahtjeva opozicije – slobodnih i fer izbornih uslova i slobode medija?

MILIVOJEVIĆ: Ja sam rodonačelnik teze da opozicija može odmah da zaboravi svojih “42 + 6 zahteva”, a OEBS svojih 36 sugestija za popravljanje izbornih uslova u Srbiji. Bez oslobađanja ili, da je prava i pravde u Srbiji, “privođenje poznaniju prava” javne (TV) kuće RTS i najuticajnije (“ružičaste”) televizije sa nacionalnom frekvencijom, prava opozicija bi na izborima Vrhovniku ponudila “svoju glavu na panj”. Ogromna većina građana Srbije svoju odluku da li će izaći na izbore i, ako izađe, za koga će glasati – donosi, prevashodno, na osnovu onoga što im sugeriše RTS-ov “Dnevnik” u pola osam i celodnevni “rijeliti” na Ružičanstvenoj. Dakle, sve i da, pod pritiskom, evropskih posrednika Vučić ispuni sve zahteve opozicije, a javna i ružičanstvena kuća ostanu iste – opozicija je “džaba krečila”.

MONITOR: Zašto su dvije televizije sa nacionalnom frekvencijom, kako ste ih nazvali “glavne medijske trovačice“, posljednja linija odbrane Srpske napredne stranke?

MILIVOJEVIĆ: Zato što bi se, za samo dva-tri meseca, uslovne slobode ta dva medija, Vrhovnikova Potemkinova, imaginarna Srbija potpuno urušila u percepiji prosečnog srpskog birača, a građani bi, eto, saznali da opoziciju ne vode “Fašisti”, “Tajkuni”, “Lopuže”, “Ološ”, “Siledžije”, “Narkomani”, “Ubice”, “Atentatori”, “Izdajnici”, a čuli bi i da oni ne “siluju”, “seku glave testerama” ili “vešaju” jadne, nevine naprednjake po Terazijama.

MONITOR:  Da li opozicija treba da bojkotuje naredne izbore?

MILIVOJEVIĆ: Da, pod ovakvim uslovima, prava opozicija mora da ih bojkotuje! (Da objasnim: Prava opozicija u Srbiji je onaj deo opozicije koji, za razliku od tzv. konstruktivne iliti kolaboracionističke, sme i hoće da javno kritikuje Vrhovnikovo protiustavno delovanje!)

MONITOR: Kako komentarišete stav analitičara da je bolje da opozicija ne pobijedi i ostane poražena u narednih šest godina u civilizovanim uslovima, nego da ponovo gori Skupština?

MILIVOJEVIĆ: Ako je razum uspeo da pobedi čak i u onim “Bogojavljenskim noćima”, posle 9. marta 1991, kada su neki neodgovorni roditelji sa Ušća pozivali da se krene na vlastitu decu koja su protestvovala na Terazijama, nema razloga da Skupština gori. Nisam političar, ali ako bi mene neko pitao iz vlasti i opozicije – pošto vreme uveliko ističe – predložio bih im častan kompromis, da se niko ne oseti pobeđenim: Da opozicija pristane da izađe na lokalne izbore u redovnom terminu na proleće, a da režim zauzvrat, pristane na odlaganje parlamentarnih izbora do kraja godine, dok se ne upristoje izborni uslovi.

 

Rov između vlasti i opozicije

MONITOR: Uvećava li se polarizacija između vlasti i opozicije i čime to može rezultirati?

MILIVOJEVIĆ: Nažalost, taj rov je sve dublji, ali, kako to kaže Sergej Trifunović, “okolo dođoh, vođo, potokom, topovskom rovu” – bojkot front koji je proglasio opozicioni Savez za Srbiju sve je širi. Sve je više i onih, politički nezainteresovanih, građana koji vide da je politika isuviše duboko zagazila u njihove živote, zbog naoko banalnog pitanja: da li su Srbiji potrebni demokratski uslovi za izbore ili nisu? Ali, vlast je to postavila kao pitanje života i smrti. Problem je u tom što Vrhovnik ne ume da deli vlast, a ta “bolest” ide toliko da on priznaje i hvali samo pobede sa 98 odsto podrške (kao na severu Kosova), 73 odsto, kao u Doljevcu ili nekom selu nekog Safeta Pavlovića kod Petrovca na Mlavi. On više puta ponavlja da bi pobeda sa (samo?!) 40 odsto glasova bila njegov poraz. Ne promeni li Vrhovnik takav pristup, to govore iskustva u bližoj političkoj istoriji Srbije, to ne može da izađe na dobro.

 

Kosovo bez Vučićevog parafa

MONITOR: Jesu li vlasti u Beogradu potpisivanjem Briselskog sporazuma u aprilu 2013. godine praktično priznale nezavisnost Kosova?

MILIVOJEVIĆ: Ko je pročitao tekst “Prvog briselskog sporazuma”, sve mu je jasno: u tom sporazumu se, ni na jednom mestu, ne pominje termin “Srbija”! Kad sam to, naglas, “primetio” u jednoj TV emisiji pre šest i po godina, odjedanput sam “popio” vaspitnu meru pojavljivanja u elektronskim medijima pod kontrolom Vučićevog režima… Inače, na tom sporazumu nije Vučićev nego paraf Ivice Dačića. Poznavajući Vrhovnikov prethodni politički život, pre otkrića Vebera i “preumljenja”, siguran sam da ni na budućim “genijalnim” ugovorima, kontroverznim sporazumima, kapitulantskim dogovorima, njegovog potpisa biti neće. Uvek će se tu, za svaki slučaj, naći neka Ana Brnabić.

Vrhovnik Srbije samo je jednom, bezrezervno, imenom i prezimenom, i vlastitim autoritetom, stao iza nečega. Sećate se onog “Državnog udara”, usred belog (izbornog!) dana, u Crnoj Gori? E, to je bio dokaz pravog prijateljstva, a, uz pomoć prijatelja iz Beograda, prijatelj iz Podgorice je, do uveče, uspešno dovršio (izborni) posao!

                                                            Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo