Povežite se sa nama

FOKUS

ZAŠTO AFERE U CRNOJ GORI OSTAJU BEZ EPILOGA: Bilo pa zastarilo

Objavljeno prije

na

Bilo da govorimo o nerazriješenim ubistvima, spornim privatizacijama, pljačkanju državne imovine, korupciji, kriminalu ili  zlupotrebi položaja, jedno je zajedničko u svim tim pričama: moćni su unaprijed amnestirasni od  odgovornosti

 

Pomoćnik direktora Uprave policije Enis Baković ima sat. Zapravo nekoliko njih. I sve ih je nabavio s načinom, što bi Podgoričani rekli, ne kršeći Zakon o sprječavanju korupcije i svoju obavezu da prijavi pokretnu i nepokretnu imovinu vrijedniju od pet hiljada.

Jeste Bakoviću trebalo dva mjeseca da to objasni, i jeste da je odgovore na novinarska pitanja dostavio direktoru UP Veselinu Veljovićua ne medijima koji su mu ih tražili ali, sudeći po  reakcijama, to novinarima i nije bog zna kakva afera.

„Od jednog stabla ne vidite šumu“, kritikuje anonimni komentator na portalu Vijesti. Dok priča o Bakovićevim satovima ne ode u zaborav.

Da li se danas bilo ko sjeća proljetošnjeg istupa Duška Kneževića u kome je, sliku po sliku, obznanio kako tri sata uslikana na ljevici Predsjednika Mila Đukanovića vrijede, zajedno, tek nešto manje od 1,5 miliona eura? Podsjetimo se, najskuplji među njima košta tričavih 1,35 miliona i može ga zaraditi svako ko je spreman da mjesečno uštedi prosječnu crnogorsku platu (516 eura) u narednih 218 godina.

Pa onda kažu kako se upornost ne isplati.

Prethodno je Knežević dokumentovao zajedničke izlete sa Đukanovićem i Branimirom Gvozdenovićem u San Trope i Dubai. Objelodanio je da je novac sa njegovog računa poslužio kao kolateralza londonski kredit kojim je Đukanović ozvaničio svoj prvi milion.( Naknadno su nas uvjeravali da je taj novac na njegov račun stigao od Dušana Bana i Željka Mihailovića, Đukanovićevih prijatelja i poslovnih partnera nekoliko DPS vlada u raznim i neobičnim poslovima – od duvanskog tranzita do privatizacije Pomorskog saobraćaja).  Knežević je „priznao“ da je lično izmirio (i) Đukanovićeve dugove po rivolving kartici u Atlas banci…

Sve je to bilo plaćeno/podplaćeno novcem klijenata IBM i Atlas banke, shvatili smo. Ako ne prije, a ono makar pošto su Kneževićeve banke otišle u stečaj. Pod upravom stručnjaka iz CBCG. Koji su, ima indicija, privilegovanim klijentima omogućili da sa računa posrnulih banaka izbave svoj novac na  način čija je legalnost upitna. I kojim se crnogorsko Tužilaštvo možda bavi, a možda i ne.

Pošto su, za nedjelju dana, sa istog mjesta stigle suprotne informacije – prva, da je krivična prijava odbačena i druga, da istraga o „nestanku“ 22 miliona sa računa Atlas banke još traje.

Jednako, ni u slučajevima Dubai, San Trope, London, rivolving – nikome ništa. Ne postoji, što bi rekao tajnovidac, ni najudaljenije sumnje da se neko u Tužilaštvu prihvatio posla, krenuo da potvrdi istinitost Kneževićevih navoda (mada većinu njih niko i ne spori) i ispita zakonitost finansijskih aranžmana koje je predsjednik Atlas grupe imao sa višestrukim predsjednikom države, vlade i vladajuće partije.

Uzalud se zimus, iz subote u subotu, šetalo Podgoricom. Hiljade su tražile slobodu i pravdu. Moćni su se sakrili iza funkcija, titula i straha većine da su spremni da za odbranu stečenih privilegija  žrtvuju i državu kojom upravljaju.

Zato, kada je Kneževićev vozač Vlatko Rašović, budući svjedok saradnik pod komandom SDT Milivoja Katnića, otkrio da u stanu Gorana Sita Rakočevića postoji notes u kome su zabilježene navodne Kneževićeve „donacije“ ovdašnjim moćnicima, iz Tužilaštva je ka Skupštini, istoga časa, krenuo zahtjev da se poslaniku Nebojši Medojeviću ukine imunitet. Kako bi ga,valjda, opet „stavili u pritvor“.

Sva je prilika da su ostala imena u toj bilježnici, makar za sada, nečitka.

Slična je priča u slučaju kurira Nenada Vujoševića.Preko njega je Knežević, navodno,  slao novac tužiocima koji su se starali o njegovim i interesima njegovih VIP klijenata. Vujošević je u pritvoru da ne bi uticao na svjedoke. Na popisu svjedoka koje je predložilo Tužilaštvo nema ni jednog tužioca na koje je Vujošević uticao, odnosno, pokušavao da utiče za račun odbjeglog vlasnika Atlas grupe.

U aferi koverta gdje imamo kurira Slavoljuba Miga Stijepovića pravila su bitno drugačija. Iako nema sumnje da on jeste od Kneževića uzeo novac namijenjen nezakonitom finansiranju DPS-a, i da je u lancu potencijalnih saradnik sa kojima je krčmio taj novac on na vrhu a ne na dnu piramide, nikome iz Tužilaštva nije palo na pamet da pokuša spriječiti njegov eventualni uticaj na svjedoke.

Zato mu DPS sprema zahvalnicu, propisujući u partijskim pravilima da generalni sekretar Predsjednika Crne Gore (a Stijepović je to i dalje, bez obzira na korupcijsku aferu u koju je umiješan) po funkciji postaje član Glavnog odbora.

I ako izađemo iz okvira koje nam je objavljenim svjedočenjima, snimcima i dokumentima zadao Duško Knežević, slika nije mnogo svjetlija.

Polako u zaborav pada, nepunih 20 dana stara, afera o urbanističkim inspektorima koji ne da traže, nego, otimaju mitopo crnogorskom primorju. Pod pritiskom javnosti, tek nakon što smo svjedočenje o njihovim (zlo)djelima vidjeli u emisiji Načisto Petra Komnenića, Tužilaštvo se prihvatilo posla a resorni ministar podnio ostavku. Svi, međutim, pokušavaju sakriti od javnosti činjenicu da su za sporna dešavanja znali još prije nekoliko mjeseci. I da je neko (ko?) uspiješno čuvao leđa Vladanu Juretićui Zoranu Boškoviću.

O vladajućem modelu borbe protiv korupcije i kriminala svjedoči i podatak da je Nebojša Obradović, bivši direktor Direkcije za željeznice ostao vladin službeniki pored pravosnažne zatvorske kazne zbog zloupotrebe službenog položaja.

Obradović je našim novcem finansirao osnivačke skupove svoje partije (SD) u hotelu Ramada. Patricija Pobrić koja je prijavila zloupotrebe ostala je bez posla.  Obradović i dalje radi i Vladi. I ponovo je službenik Direkcije za željeznice. Gdje mu je sada direktor Miroslav Kukavičić, jedan od optuženih za lažno svjedočenje tokom suđenja u slučaju Ramada.

Za lažno svjedočenje, za divno čudo, nije optužen predsjednik parlamenta i SD Ivan Brajović, pošto je Tužilaštvo zaključilo kako on nije znao da pred sudom govori neistine. Koju godinu ranije, uz ist obrazloženje „nije znao“ Brajović je oslobođen sumnji u slučaju Limenka.

Onaj koji jeste znao, i koji je sa Acom Đukanovićem potpisao ugovor na osnovu koga je brat tadašnjeg premijera, a da prstom nije mrdnuo, postao bogatiji za desetak miliona, oslobođen je odgovornosti zbog zastare krivičnog djela. Riječ je o Veselinu Veljoviću, tadašnjem i sadašnjem direktoru UP. Njemu izvršna vlast i tužilaštvo, izgleda, vjeruje sve. Sem da je ministra Brajovića uredno obavještavao o ugovornoj obavezi da se isele iz limenke kako bi je kupac placa (mlađu Đukanović) o svom trošku preselio na neko drugo mjesto. Tamo gdje mu kažu vlada, MUP i UP.

Bilo, pa zastarilo.

A kada se dotakosmo policije: dok ovaj tekst nastaje stiže informacija da su dva policajca, koliko juče privedena zbog navodne umiješanosti u trgovinu ljudima, nakon saslušanja pušteni da se brane sa slobode. Zvaničnici policije tvrde kako snimci sa Kosovsko-crnogorske granice o korupciji graničnih policajaca „ne pokazuju ništa“. Disciplinski postupak protiv policajaca koji su na istom mjesto onesposobljavali (prekrivali ih i okretali) kontrolne kamere počeo je u maju prošle godine. I još nije završen.

Do danas ne znamo: ko su (i da li su) policajci koji su progonili i prebijali građane nakon protesta u oktobru 2015. godine? Ili,  zašto nijesu makar suspendovani policajci za koje je Savjet za kontrolu rada policije utvrdio da su prekoračili ovlašćenja i pretukli jednog od navijača Budućnosti u Nikšiću?

Konačno, ko su odgovorni za deportaciju izbjeglica tokom rata u Bosni i Hercegovini, ali i druge ratne zločine počinjenje u Crnoj Gori, ili od strane stanovnika Crne Gore tokom ratova u poslednjoj deceniji prošlog vijeka.

Od tada datiraju i prva nerazjašnjena ubistva kojih, do danas, ima pedesetak. Kao i prve privatizacione  afere. A u Crnoj Gori bez afere nema ni tenderske privatizacije. Od prve (Trebjesa) do poslednje(EPCG)

I u tenderskim privatizacijama mogla su se prepoznati makar dva modela. Bolji – kada se za kupca odaberu kompanije koje imaju prepoznato ime i prezime: nekadašnji Interbruv, Helenic petroleum, T-com… I gori: privatizacioni ugovori sa misterioznim of-šor kompanijama. Tako smo dobili ruševine umjesto ekskluzivnih hotela (As, Otrant…), regionalne simbole divlje gradnje (Avala), crne rupe koje su isisale crnogorsku ekonomiju (KAP, Željezara).

Poslovi sa lokalnim biznismenima pravljeni su, mahom, u četiri oka. Ili uz fingirano poštovanje minimuma procedure. Za male pare tako su ruke probranih prešle kompanije koje su u svom vlasništvu imale vrijedne nekretnine ili monopolski položaj na tržištu (Zavod za urbanizam i projektovanje u Podgorici, HTP Piva iz Plužina, Ski Centar Bjelasica, ulcinjska Solana, Pomorski saobraćaj, Bjelasica Rada).

Zajedničko im je bilo to što su u sve njih bili umiješani pripadnici vladajuće elite. Uz, po svemu sudeći, veliku ličnu korist. I bez bilo kakve odgovornosti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

DRŽAVA NEPOPISANE IMOVINE: Čija je Crna Gora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Deset godina nakon donošenja Zakona o državnoj imovini, Crna Gora još nema uspostavljen jedinstveni sistem evidencije državne imovine, niti zakonom predviđeni registar nepokretnosti. Da imamo,  bilo bi moguće saznati za koliko su, od osamostaljenja do danas, crnogorske vlasti i njihovi jarani umanjili vrijednost državne imovine

 

Iskazana želja izvršnih vlasti da, naprečac i poprilično nakaradno, u vlasništvo države vrate crkve i manastire kojima gazduje SPC daje povoda da se zapitamo kako državna i lokalne vlasti upravljaju imovinom koja se već nalazi u državnom vlasništvu. Sporni Zakon o slobodi vjeroispovijesti daje dobar motiv ali, ipak, nije jedini razlog za ovu istragu.

Podgorički mediji ovih dana pišu o kuporodajnom ugovoru kojim je Uprava za nekretnine, za potrebe Uprave policije, kupila 200 kvadrata poslovnog prostora u šoping centru Siti mol, pokraj podgoričke Delte. Prodavac i jedini ponuđač na tenderu raspisanom krajem prošle godine bila je jedna od kompanija u vlasništvu Tomislava Čelebića, biznismena od ranije privilegovanog u poslovima sa Upravom policije. Ne bi valjalo zaboraviti, Čelebić je duže od deceniju poslovni partner Mila Đukanovića, kontroverznog biznismena,   predsjednika države i vladajuće partije. To partnerstvo košta ali, izgleda, i donosi ne male privilegije.

Šta će policiji poslovni prostor od 200 kvadrata u tržnom centru? Teško je pomisliti da direktor UP Veselin Veljović razmišlja o otvaranju specijalizovane radnje za prodaju nove ili polovne policijske garderobe i opreme (nešto po uzoru na jedan od perifernih biznisa proslavljenog svjedoka saradnika u slučaju državni udar Aleksandra Saše Sinđelića).  A još teže povjerovati da se u moru praznih, i nerijetko zapuštenih, poslovnih prostora u vlasništvu države i Glavnog grada koji postoje, praktično, u svakom dijelu Podgorice nije mogao naći barem jedan po mjeri i volji Uprave policije. Tako bi država uštedjela skoro 350 hiljada eura.

Na sličan način možemo posmatrati i aferu stanovi o kojoj se u Crnoj Gori govori od momenta kada je Vlada Duška Markovića, za razliku od njenih prethodnika, sredinom prošle godine objavila spisak srećnih dobitnika iz izvršne i sudske vlasti koji su, po tajnim kriterijumima i uz ogromne privilegije, čašćeni stanom ili stanbenim kreditom za njenog mandata. Neki od njih i po drugi ili treći put. Ostavimo, za trenutak, po strani imena ministara, direktora direkcija, partijskih i policijskih šefova, sudija i tužilaca koji su uvećali svoju imovinu svojevrsnom naknadom za vlast. Pa se zapitajmo otkud Vladi stanovi koje je, da parafraziramo pravnike: u naše ime a za svoj račun, dijelila komisija pod komandom ministra vojnog Predraga Boškovića.

Zvanično – to je tajna. Mediji i NVO su pokušali da, na osnovu dostupnih podataka, naprave približnu procjenu tih troškova. Tako su Dan i Institut alternativa došli do podatka da je od 2009. do 2018. za te namjene potrošeno makar 13,6 miliona eura. Uglavnom, bez jasne, precizne i dostupne evidencije.

Na drugoj strani, imamo podatak iz dokumenta Nacionalna stambena strategija od 2011. do 2020. da su, nakon privatizacije stambenog fonda započete u poslednjoj deceniji prošlog vijeka, u vlasništvu crnogorskih opština ostala  744 stana. Da li je taj podatak, iskorišćen u zvaničnim državnim dokumentima, tačan? Uporedimo: nekadašnji gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša podijelio je, toko desetak godina svojih mandata, oko 600 stanova. Da znamo. I svi su oni, makar za jedan tren, bili u državnom/opštinskom vlasništvu.

To je, međutim, samo vrh ledenog brijega u tužnoj priči o gazdovanju državnom imovinom. Deset godina nakon donošenja Zakona o državnoj imovini, Crna Gora još nema uspostavljen jedinstveni sistem evidencije državne imovine, niti zakonom predviđeni registar nepokretnosti, navodi se u prošlogodišnjoj analizi Državne revizorske insitiucije (DRI), uz napomenu da je, po slovu zakona, Uprava za imovinu morala formirati registar državne imovine najkasnije do ljeta 2010. godine. Zašto se to nije desilo?

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POLITIKA IZMEĐU MANTIJE I UNIFORME Sablja vlasti za vojvodu opozicije

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS i DF će na predstojećim izborima pokušati da birače podijele po liniji građanskih, odnosno, nacionalno osviještenih birača. Jednima će to donijeti nastavak vladavine, drugima, nadaju se, prvo mjesto među opozicionim partijama. Svima dosta

 

Čuda su rijetka ali moguća, uvjerio se ovih dana Andrija Mandić. Kada mu je, nakon izgubljene bitke u Skupštini Crne Gore, stiglo odličje  iz beogradskog Generalštaba.

Predsjednik Nove srpske demokratije (NOVA), lider Demokratskog fornta (DF), bivši preduzetnik i vojnik, pomoćnik ministra trgovine u jednoj od poslednjih vlada SRJ pod kontrolom Slobodana Miloševića (proslavila ga je prognoza: „Milošević će pregaziti Koštunicu kao plitak potok“) pa sertifikovani četnički vojvoda, postao je i nosilac Vojne spomen-medalje. „Za doprinos sistemu odbrane Srbije“.  Medalju je Mandiću uručio ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin, na svečanosti u Velikoj ratnoj sali starog Generalštaba.

Zvanično, priznanje je stiglo za doprinos odbrani SRJ tokom NATO bombardovanja 1999. godine. “Svako ko je te 1999. godine bio uz svoj narod i uz svoju zemlju, zaslužuje naše poštovanje i zaslužuje da mu se i na ovaj način odužimo“, ljeporiječio je Vulin naglašavajući kako Srbija poštuje branitelje, bez obzira da li su isti državljani Srbije ili Crne Gore. „Ovo je naš način da se zahvalimo onima koji su nas čuvali i branili“.

Može ministar vojni u vladi Ane Brnabić (Vulin je za vrijeme mandata ugrabio   da odsluži petnaestodnevni vojni rok) tvrditi šta mu drago, ali činjenice govore kako to sa državljanstvom baš i nije beznačajan detalj. Dok su Vulin i Mandić u Ratnoj sali nazdravljali sebi i velikom vođi u Pionirskom parku, u neposrednoj blizini starog Generalštaba, vojni veterani i ratni invalidi ratova iz poslednje decenije prošlog vijeka trošili su četvrti mjesec svakodnevnih protesta, tražeći da im srpska vlast ukaže dužnu pažnju i isplati novac koji im duguje.

To ukazuje da je Mandićeva medalja iskovana na žaru skorijih bitaka. Pa okaljena prošlonedjeljnim priznanjem: „Vučić je,  od vremena kralja Aleksandra, najviše pomogao Srbima u Crnoj Gori… Sve naše oči su uprte u Srbiju, u prijestoni grad, prema našim sunarodnicima…“.

Vulin je za svaki slučaj pritvrdio vođine zasluge. „Predsednik Aleksandar Vučić, vrhovni komandant Vojske Srbije, održao je istorijski govor. Svaki državni organ Republike Srbije je dužan da nakon tog govora uradi svoj deo, da sve od sebe da se upravo na taj način pokaže srpskom narodu u Crnoj Gori”, rekao je. Pa je prešao na stvar: „ Ovo  je naš način da uputimo poruku srpskom narodu u Crnoj Gori da mi znamo za njegovo postojanje, da smo ponosni na njegovu hrabrost, na njegovu tvrdoglavost, upornost i otpornost, i da će srpski narod u Crnoj Gori uvek moći da računa na državu Srbiju”.

Onda je ministar odbrane u Vladi Srbije sabljom darovao poslanika u Skupštini Crne Gore. Samo da ne bude kako je to ta obećana pomoć srpskom narodu u Crnoj Gori.

„Mi smo smatrali da je od vitalnog interesa Srbije da pre svega čuvamo opstanak našeg naroda u Crnoj Gori“, poručio je predsjednik Srbije u prošlonedjeljnom istorijskom govoru koji je toliko dojmio Mandića i Vulina. „Kao i da je veoma važno da na žestoku kampanju asimilacije Srba odgovorimo ozbiljnošću, pristojnošću, i očuvamo snagu srpskog korpusa u Crnoj Gori“. Biće para, razumjeli su svi koji računaju na dobru zaradu i ozbiljan politički profit ove (izborne) i naredne (popis) godine.

Nije prošlo mnogo, a Vučić je proširio listu zahtjeva i očekivanja. Ne bi on da se miješa, rekao je, ali „skreće pažnju“ kako crnogorska vlast o spornom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti ili osjećanja mora pregovarati sa predstavnicima SPC čije je sjedište u Beogradu.

„Crnogorske vlasti uvek govore o Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Razgovor mora da se vodi sa SPC. Da li će SPC da odredi jednu svoju mitropoliju ili nekoliko eparhija ili će to da bude neko drugi… Ali Mitropolija crnogorsko-primorska nije neka posebna mitropolija“, naglasio je Vučić, „Zamolio bih ljude iz SPC da budu posebno obazrivi i pažljivi po tom pitanju. Da bude jasno da je reč o SPC sa sedištem u Beogradu, jer to je naš zahtev i u razgovorima sa Albancima, sa Briselom kako  ne bi oni sutra izmišljali pravoslavnu crkvu Kosova ili eparhiju Kosova i rekli da je to kosovsko nasleđe“.

Nema sumnje da su Vučićeve riječi stigle do svih crnogorskih adresa kojima su upućene. Na Cetinju, Amfilohije Radović i njegovo sveštenstvo (ne)očekivano imaju novi problem. Koliko god da se oni ovih dana trude da pokažu i dokažu kako pravoslavna crkva i njena imovina ne mogu pripadati državi i naciji već samo Bogu i vjernom narodu, toliko ih srpski političari i čelnici SPC u Beogradu demantuju. I tvrde kako bez Srba i Srbije nema pravoslavne crkve na ovim prostorima.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPALJIVANJE VATRE: Protivnici najbolji saveznici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok uzurpatori svetovnog i duhovnog prijestola na Cetinju igraju svojevrstne identitetske igre, većina građana Crne Gore čeka da na red dođu neke prizemnije teme: egzistencija, bezbjednost, obrazovanje, zdravstvena zaštita, borba protiv korupcije i kriminala

 

Crna Gora je, za sada, preživjela još jedno odmjeravanje snaga političkih elita zaklonjenih iza nacionalnih prefiksa i, navodno, vođenih idejom: Bog, domovina, nacija.

Nakon potpisa predsjednika države i objave u Službenom listu, Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica počeo je da važi 8. januara. Istoga dana Ustavnom sud Crne Gore podnijeta je prva inicijativa za ocjenu usaglašenosti tog Zakona sa Ustavom i međunarodnim ugovorima. Prema navodima Tanjuga, podnosioci inicijative beogradski advokati Milenko i Miomir Radić Ustavnom sudu predlažu da naloži obustavu primjene Zakona do okončanja postupka o ocjeni njegove ustavnosti ili do zaključenja ugovora između SPC i Vlade Crne Gore.

U Podgorici je, u to vrijeme, zasjedalo Vijeće za nacionalnu bezbjednost. Crna Gora se pokazala kao sigurna i bezbjedna država,  uprkos subverzivnim aktivnostima iz zemlje i neposrednog okruženja zaključili su premijer Duško Marković i njegovi saradnici iz Vijeća. U saoštenju sa sjednice  se konstatacije da su proteste pratile „snažna i negativna politička i neprimjerena i agresivna medijska kampanja“ – sa cilljem uznemiravanja javnosti  i podsticanja nereda i nestabilnosti.

“Nosioci tih aktivnosti bili su iz zemlje, ali i iz našeg neposrednog okruženja – sa jasnom namjerom dezinformisanja građana, a posebno vjernika o navodnom scenariju upada u vjerske objekte SPC; protjerivanju sveštenika; i pritiscima na srpsku zajednicu u Crnoj Gori… Dakle, njihov cilj je bio ugrožavanje vitalnih ustavnih i demokratskih vrijednosti Crne Gore”, stoji u saopštenju. O vlastitim zaslugama za nastalu krizu – ni riječi.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. januara 2020. godine
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo