Povežite se sa nama

INTERVJU

VALERIJA SAVELJIĆ, NEKADAŠNJA FINANSIJSKA DIREKTORICA PLANTAŽA: Plantaže me hrane, zato ih branim

Objavljeno prije

na

Ja nisam odbila da potpišem lažni bilans da bih ugasila Plantaže. Ja sam to uradila da bi se nešto desilo i da bi one ponovo bile ono što su bile nekada

 

Prvi put u istoriji Plantaža, na kraju proizvodne godine (kraj septembra) imamo – gubitak, kaže za Monitor Valerija Saveljić manjinski akcionar, zaposlena i nekadašnja finansijska direktorica jedne od najpoznatijih crnogorskih kompanija (uz EPCG jedina za koju je ozvaničen naum da ostane u državnom vlasništvu). Verzirani,  našu sagovornicu prepoznaju kao možda i najargumentovanijeg kritičara aktuelnog menadžmenta Plantaža oličenog u izvršnoj direktorici Verici  Maraš i predsjedniku borda Veselinu Vukotiću.

MONITOR: Šta se desilo?

SAVELJIĆ: I ja sam se pitala zašto su to dozvolili.

Ovo, što se prinosa tiče, nije naša najgora godina. Plantaže su imale i veće podbačaje što se tiče količine ubranog grožđa, ali je poslovni rezultat uvijek bio pozitivan. Do sada.

U prvom momentu sam posumnjala da je menadžment Plantaža odlučio da bilanse kompanije uskladi sa stvarnošću. Mi godinama imamo situaciju da su nam godišnji rashodi veći od prihoda, ali se poslovni rezultat „pegla“ uvlaćanjem vrijednosti zaliha. I ove godine je vrijednost zaliha enormno povećana u odnosu na prošlu godinu – iako nema realnog opravdanja za tako nešto: prinos je manji, kvalitet grožđa je lošiji –  ali to nije pomoglo.

MONITOR:Šta pokazuju podaci o kojima razgovaramo?

SAVELJIĆ: U ovom periodu mi imamo smanjenje prihoda od prodaje za 1,5 miliona eura. Imamo, zatim, povećane troškove poljoprivredne zaštite za 0,4 miliona, pa povećanje troškova zarada (vjerujem da su oni rezultat porodičnog i partijskog zapošljavanja) i veliko povećanje troškova sudskih sporova sa radnicima.

Znači, na svim bitnim pozicijama prihodi su smanjeni a troškovi povećani. Veći su troškovi materijala, zarada…

MONITOR: Koliko su ti sudski sporovi ozbiljan problem?

SAVELJIĆ: Ove godine ti su troškovi već 1,4 miliona eura.

U ovom trenutku spor protiv Plantaža vodi više od stotinu zapošljenih, a prema podacima koje imam, od 2016. godine Plantaže su za sudske sporove sa zaposlenima isplatile preko 3,2 miliona eura neto. To znači da su skupa sa porezima i doprinosima koje moraju platiti ti troškovi blizu pet miliona.

MONITOR:Da li su plate zaposlenima povećane?

SAVELJIĆ: Ne. Ako ima stvarnog povećanja troškova zarada ono je posljedica novog zapošljavanja. A novo zapošljavanje se ne obavlja na pozicijama na kojima je to potrebno već tamo gdje mogu da se smjeste prijatelji, rođaci i partijske kolege.

To se pokušava prikriti zapošljavanjem preko agencija.

Tako se, pored ostalog, prikrivaju stvarni troškovi radne snage pošto se naknade zaposlenima koji su angažovani preko agencije vode kao „ostali poslovni rashodi“.

MONITOR: O kolikom broju zaposlenih govorimo?

SAVELJIĆ: U Plantažama, zvanično, ima oko 750 stalno zaposlenih, ali ja mislima da je taj broj oko hiljadu, računajući i zaposlene preko agencija. A u sezoni raste, možda, i na 1,5 hiljada zaposlenih.

Paralelno, menadžment koji je kompaniju doveo na crnu listu poreskih dužnika, uz prekomjerno zaduživanje kod kreditnih institucija (trenutno taj dug iznosi preko 19 miliona) prima enormne zarade. Tako izvršna direktorka ima ugovorenu platu od pet hiljada eura mjesečno!?

MONITOR: Plantaže, zvanično, imaju desetak miliona eura neraspoređene dobiti. Istovremeno se nalaze na listi poreskih dužnika, uz konstantni rast kreditnog zaduženja. Možete li nam objasniti tu poslovnu politiku?

SAVELJIĆ: Plantaže, zahvaljujući ovom menadžmentu, ne posluju dobro. Naši rashodi su veći od prihoda, pa se dobit izmišlja i naduvava kako bi neki opravdali svoj radni angažman. Otud ni neraspoređena dobit koju ste pomenuli  – nije stvarni novac. Ona se prikazuje kao novac iako svi koje to interesuje znaju da tih deset miliona ne postoje. Nema ih.

MONITOR:Tvrdite da se bilansi „peglaju“ preko zaliha?

SAVELJIĆ: Imate podatak da su, dok je direktor bio Đoko Rajković a to je negdje do 2007. godine, skladišni kapaciteti bili oko 33 miliona litara i od tada nijesu povećani ni za litar. Znači da to ogromno povećanje zaliha nije rezultat povećanja količine, nego cijena. U 2007. godini mi imamo zalihe rinfuz proizvoda vrijedne 3,9 miliona eura. Prošle godine, prema zadnjem revizorskom izvještaju, vrijednost zaliha porasla je na 38,5 miliona. Ponavljam, bez povećanja kapaciteta.

MONITOR: Može li se taj rast opravdati vrijednošću novih, skupljih i kvalitetnijih, vina i rakija?

SAVELJIĆ: Ne. Ovdje se radi o namještanju poslovnih rezultata. Mi svake godine imamo povećanje cijene proizvoda na zalihama. Te cijene su, možda, u početku bile potcijenjene – do 2007. godine. I za to postoji određeno ekonomsko i tehnološko opravdanje. Interes tadašnjeg menadžmenta nije bio da zalihe budu precijenjene. Oni su i bez toga imali izuzetne poslovne rezultate. A vino je kvarljiva roba.

Sada je situacija obrnuta. Mi, zapravo oni, precjenjuju zalihe Plantaža kako bi prikrili gubitke. Ta korekcija vrijednosti zaliha prikazuje se kao prihod, i utiče da konačan poslovni rezultat bude pozitivan. Ali, to je mač sa dvije oštrice.

Povećanjem vrijednosti zaliha Plantaže povećavaju cijenu koštanja svojih proizvoda. I, po zakonu, te proizvode ne bi smjeli prodavati ispod te cijene. A oni to rade.

Ja sam još 2016. godine tužilaštvu predala krivičnu prijavu zbog prodaje vina u PET ambalaži od dva litra po cijeni od 1,05 eura. Prosječna cijena vranca na zalihama tada je bila 0,91 euro za litar u rinfuzi, bez ambalaže. Tako je kompanija po prodatom litru gubila najmanje 45 centi, odnosno, ukupno nekih 270 hiljada eura. Do danas ta prijava nije ni prihvaćena ni odbijena. Zapravo, nemam nikakav odgovor iz Specijalnog tužilaštva.

MONITOR: Nedavno ste prezentovali podatke –  a to je u dobroj mjeri bio i povod za naš razgovor – koji pokazuju jedan još problematičniji posao, odnosno, veći gubitak.

SAVELJIĆ: Sad su napravili haos.

Prodavali su sirovi lozovi destilat, koji mi dobijamo destilaciom vina. Za litar lozovog destilata od koga pravimo lozovu rakiju ili prvjenac, jačine oko 50 odsto alkohola, nama treba 5,5 litara vina. A oni su milion litara sirovovogdestilata jačine 62 odsto alkohola prodali kruševačkom Rubinu, kao 620 hiljada litara 100 postotnog akohola.

MONITOR: Zašto bi Plantaže Rubinu prodavale svoj proizvod po cijeni alkohola, praktično kao sirovinu za preradu?

SAVELJIĆ: Ja postavljam pitanje zašto bi mi to ikome prodavali. Zamislite da neki seljak litar svoje rakije, jačine 50 odsto alkohola, proda za 1,2 eura!? Teško. E to smo mi uradili. I to je nanijelo veliku štetu Plantažama, pošto smo time poslali poruku da se nalazimo u vrlo teškoj situaciji.

Uostalom, taj posao govori sam  za sebe. Pazite: za proizvodnju jednog litra 100 postotnog alkohola Plantažamatreba 11 litara vina. Prema završnom računu za prošlu godinu, naša cijena koštanja tog vina je 12,83 eura. Najmanje. Ako zalihe nijesu pune, a vjerujem da nijesu, onda je ta cijena još veća. E, oni su tih 11 litara vina, kao litar 100 postotnog alkohola, prodali po cijeni od 2,4 eura. Tako je na svakom litru supstance izgubljeno 10,43 eura. Na 620 hiljada litara – gotovo 6,5 miliona eura.

MONITOR: I vi im onda prebacujete da falsifikuju poslovne rezultate?

SAVELJIĆ: Iza tog falsifikovanja krije se mnogo toga. Ja sam zato i dobila otkaz kao finansijski direktor, pošto nisam htjela da učestvujem u tim rabotama. To je bilo nakon polugodišnjeg finansijskog izvještaja za 2015. godinu. Tada sam izvršnoj direktorici rekla da mi više ne možemo da povećavamo vrijednost zaliha, i da se moramo boriti na neki drugi način – povećanjem prihoda, osvajanjem novih tržišta, smanjenjem troškova…

MONITOR: Da li je jedan od tih modela predviđao i prodaju zemljišta Plantaža, kao što se to sada radi?

SAVELJIĆ: Dok sam ja bila dio menadžmenta nije bilo prodaje zemljišta.

Prvo se pričalo da zemljište koje nije u funkciji prodajemo kako biste izmirili poreski dug, onda su pominjane nove investicije. Ali, prodato je zemljište na Marezi i u Donjim Kokotima (11.100 kvadrata), poreski dug nije izmiren, firma uzima nove kredite za flaširnicu i hladnjaču. Nedavno je upućen javni poziv za prodaju još 45.000 kvadrata.

MONITOR: Protivite se tome?

SAVELJIĆ: Naravno. Ja nisam odbila da potpišem lažni bilans i bila bez posla godinu i po dana da bi Plantaže ugasila. Jasam to uradila da bi se nešto desilo i da bi one ponovo bile ono što su bile nekada. Plantaže hrane mene i moju porodicu. Zato ih branim, kako i koliko mogu.

 

Zalihe pića precijenjene i tajne

MONITOR: Vi ne možete da saznate kolike su zalihe vina i rakije u vašim podrumima?

SAVELJIĆ: To ne može da sazna ni bord direktora. Ako bi oni to odali, oni bi sebi direktno stavili lisice na ruke. Ja to tako vidim.

Na drugoj strani ne vidim da se država, kao većinski vlasnik, brine zbog toga. Ako sam ja kao bivši finansijski direktor predala makar sedam krivičnih prijava zbog nezakonitih radnji u Plantažama, i ako su sve one ostale bez bilo kakve reakcije, onda ja počinjem da sumnjam da je nekome u interesu da se te Plantaže unište.

Da li neko želi da ih osiromaši pa privatizuje po nekoj bagatelnoj cijeni, ili neko planira da naše vinograde, oko tri hiljade hektara sada već na obodu Podgorice, pretvori u gradsko građevinsko zemljište, ili možda nešto treće – je ne znam. Ali znam da Plantaže, predvođene ovim ljudima i na ovaj način, nemaju budućnost.

I pored toga, ti ljudi su pod zaštitom vladajućih struktura.

MONITOR: Jeste li, kada ste bili finansijska direktorica Plantaža (do XXX 2015. godine) znali kolike su te zalihe?

SAVELJIĆ: Jesam. I znam da nikad nisu bile pune. Jedno vrijeme je, pošto su bile potcijenjene, bilo prostora da se vrijednost zaliha povećava. Ali to je prošlost. Sada su precijenjene. Koliko –  to možemo samo da nagađamo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo