Povežite se sa nama

INTERVJU

VALERIJA SAVELJIĆ, NEKADAŠNJA FINANSIJSKA DIREKTORICA PLANTAŽA: Plantaže me hrane, zato ih branim

Objavljeno prije

na

Ja nisam odbila da potpišem lažni bilans da bih ugasila Plantaže. Ja sam to uradila da bi se nešto desilo i da bi one ponovo bile ono što su bile nekada

 

Prvi put u istoriji Plantaža, na kraju proizvodne godine (kraj septembra) imamo – gubitak, kaže za Monitor Valerija Saveljić manjinski akcionar, zaposlena i nekadašnja finansijska direktorica jedne od najpoznatijih crnogorskih kompanija (uz EPCG jedina za koju je ozvaničen naum da ostane u državnom vlasništvu). Verzirani,  našu sagovornicu prepoznaju kao možda i najargumentovanijeg kritičara aktuelnog menadžmenta Plantaža oličenog u izvršnoj direktorici Verici  Maraš i predsjedniku borda Veselinu Vukotiću.

MONITOR: Šta se desilo?

SAVELJIĆ: I ja sam se pitala zašto su to dozvolili.

Ovo, što se prinosa tiče, nije naša najgora godina. Plantaže su imale i veće podbačaje što se tiče količine ubranog grožđa, ali je poslovni rezultat uvijek bio pozitivan. Do sada.

U prvom momentu sam posumnjala da je menadžment Plantaža odlučio da bilanse kompanije uskladi sa stvarnošću. Mi godinama imamo situaciju da su nam godišnji rashodi veći od prihoda, ali se poslovni rezultat „pegla“ uvlaćanjem vrijednosti zaliha. I ove godine je vrijednost zaliha enormno povećana u odnosu na prošlu godinu – iako nema realnog opravdanja za tako nešto: prinos je manji, kvalitet grožđa je lošiji –  ali to nije pomoglo.

MONITOR:Šta pokazuju podaci o kojima razgovaramo?

SAVELJIĆ: U ovom periodu mi imamo smanjenje prihoda od prodaje za 1,5 miliona eura. Imamo, zatim, povećane troškove poljoprivredne zaštite za 0,4 miliona, pa povećanje troškova zarada (vjerujem da su oni rezultat porodičnog i partijskog zapošljavanja) i veliko povećanje troškova sudskih sporova sa radnicima.

Znači, na svim bitnim pozicijama prihodi su smanjeni a troškovi povećani. Veći su troškovi materijala, zarada…

MONITOR: Koliko su ti sudski sporovi ozbiljan problem?

SAVELJIĆ: Ove godine ti su troškovi već 1,4 miliona eura.

U ovom trenutku spor protiv Plantaža vodi više od stotinu zapošljenih, a prema podacima koje imam, od 2016. godine Plantaže su za sudske sporove sa zaposlenima isplatile preko 3,2 miliona eura neto. To znači da su skupa sa porezima i doprinosima koje moraju platiti ti troškovi blizu pet miliona.

MONITOR:Da li su plate zaposlenima povećane?

SAVELJIĆ: Ne. Ako ima stvarnog povećanja troškova zarada ono je posljedica novog zapošljavanja. A novo zapošljavanje se ne obavlja na pozicijama na kojima je to potrebno već tamo gdje mogu da se smjeste prijatelji, rođaci i partijske kolege.

To se pokušava prikriti zapošljavanjem preko agencija.

Tako se, pored ostalog, prikrivaju stvarni troškovi radne snage pošto se naknade zaposlenima koji su angažovani preko agencije vode kao „ostali poslovni rashodi“.

MONITOR: O kolikom broju zaposlenih govorimo?

SAVELJIĆ: U Plantažama, zvanično, ima oko 750 stalno zaposlenih, ali ja mislima da je taj broj oko hiljadu, računajući i zaposlene preko agencija. A u sezoni raste, možda, i na 1,5 hiljada zaposlenih.

Paralelno, menadžment koji je kompaniju doveo na crnu listu poreskih dužnika, uz prekomjerno zaduživanje kod kreditnih institucija (trenutno taj dug iznosi preko 19 miliona) prima enormne zarade. Tako izvršna direktorka ima ugovorenu platu od pet hiljada eura mjesečno!?

MONITOR: Plantaže, zvanično, imaju desetak miliona eura neraspoređene dobiti. Istovremeno se nalaze na listi poreskih dužnika, uz konstantni rast kreditnog zaduženja. Možete li nam objasniti tu poslovnu politiku?

SAVELJIĆ: Plantaže, zahvaljujući ovom menadžmentu, ne posluju dobro. Naši rashodi su veći od prihoda, pa se dobit izmišlja i naduvava kako bi neki opravdali svoj radni angažman. Otud ni neraspoređena dobit koju ste pomenuli  – nije stvarni novac. Ona se prikazuje kao novac iako svi koje to interesuje znaju da tih deset miliona ne postoje. Nema ih.

MONITOR:Tvrdite da se bilansi „peglaju“ preko zaliha?

SAVELJIĆ: Imate podatak da su, dok je direktor bio Đoko Rajković a to je negdje do 2007. godine, skladišni kapaciteti bili oko 33 miliona litara i od tada nijesu povećani ni za litar. Znači da to ogromno povećanje zaliha nije rezultat povećanja količine, nego cijena. U 2007. godini mi imamo zalihe rinfuz proizvoda vrijedne 3,9 miliona eura. Prošle godine, prema zadnjem revizorskom izvještaju, vrijednost zaliha porasla je na 38,5 miliona. Ponavljam, bez povećanja kapaciteta.

MONITOR: Može li se taj rast opravdati vrijednošću novih, skupljih i kvalitetnijih, vina i rakija?

SAVELJIĆ: Ne. Ovdje se radi o namještanju poslovnih rezultata. Mi svake godine imamo povećanje cijene proizvoda na zalihama. Te cijene su, možda, u početku bile potcijenjene – do 2007. godine. I za to postoji određeno ekonomsko i tehnološko opravdanje. Interes tadašnjeg menadžmenta nije bio da zalihe budu precijenjene. Oni su i bez toga imali izuzetne poslovne rezultate. A vino je kvarljiva roba.

Sada je situacija obrnuta. Mi, zapravo oni, precjenjuju zalihe Plantaža kako bi prikrili gubitke. Ta korekcija vrijednosti zaliha prikazuje se kao prihod, i utiče da konačan poslovni rezultat bude pozitivan. Ali, to je mač sa dvije oštrice.

Povećanjem vrijednosti zaliha Plantaže povećavaju cijenu koštanja svojih proizvoda. I, po zakonu, te proizvode ne bi smjeli prodavati ispod te cijene. A oni to rade.

Ja sam još 2016. godine tužilaštvu predala krivičnu prijavu zbog prodaje vina u PET ambalaži od dva litra po cijeni od 1,05 eura. Prosječna cijena vranca na zalihama tada je bila 0,91 euro za litar u rinfuzi, bez ambalaže. Tako je kompanija po prodatom litru gubila najmanje 45 centi, odnosno, ukupno nekih 270 hiljada eura. Do danas ta prijava nije ni prihvaćena ni odbijena. Zapravo, nemam nikakav odgovor iz Specijalnog tužilaštva.

MONITOR: Nedavno ste prezentovali podatke –  a to je u dobroj mjeri bio i povod za naš razgovor – koji pokazuju jedan još problematičniji posao, odnosno, veći gubitak.

SAVELJIĆ: Sad su napravili haos.

Prodavali su sirovi lozovi destilat, koji mi dobijamo destilaciom vina. Za litar lozovog destilata od koga pravimo lozovu rakiju ili prvjenac, jačine oko 50 odsto alkohola, nama treba 5,5 litara vina. A oni su milion litara sirovovogdestilata jačine 62 odsto alkohola prodali kruševačkom Rubinu, kao 620 hiljada litara 100 postotnog akohola.

MONITOR: Zašto bi Plantaže Rubinu prodavale svoj proizvod po cijeni alkohola, praktično kao sirovinu za preradu?

SAVELJIĆ: Ja postavljam pitanje zašto bi mi to ikome prodavali. Zamislite da neki seljak litar svoje rakije, jačine 50 odsto alkohola, proda za 1,2 eura!? Teško. E to smo mi uradili. I to je nanijelo veliku štetu Plantažama, pošto smo time poslali poruku da se nalazimo u vrlo teškoj situaciji.

Uostalom, taj posao govori sam  za sebe. Pazite: za proizvodnju jednog litra 100 postotnog alkohola Plantažamatreba 11 litara vina. Prema završnom računu za prošlu godinu, naša cijena koštanja tog vina je 12,83 eura. Najmanje. Ako zalihe nijesu pune, a vjerujem da nijesu, onda je ta cijena još veća. E, oni su tih 11 litara vina, kao litar 100 postotnog alkohola, prodali po cijeni od 2,4 eura. Tako je na svakom litru supstance izgubljeno 10,43 eura. Na 620 hiljada litara – gotovo 6,5 miliona eura.

MONITOR: I vi im onda prebacujete da falsifikuju poslovne rezultate?

SAVELJIĆ: Iza tog falsifikovanja krije se mnogo toga. Ja sam zato i dobila otkaz kao finansijski direktor, pošto nisam htjela da učestvujem u tim rabotama. To je bilo nakon polugodišnjeg finansijskog izvještaja za 2015. godinu. Tada sam izvršnoj direktorici rekla da mi više ne možemo da povećavamo vrijednost zaliha, i da se moramo boriti na neki drugi način – povećanjem prihoda, osvajanjem novih tržišta, smanjenjem troškova…

MONITOR: Da li je jedan od tih modela predviđao i prodaju zemljišta Plantaža, kao što se to sada radi?

SAVELJIĆ: Dok sam ja bila dio menadžmenta nije bilo prodaje zemljišta.

Prvo se pričalo da zemljište koje nije u funkciji prodajemo kako biste izmirili poreski dug, onda su pominjane nove investicije. Ali, prodato je zemljište na Marezi i u Donjim Kokotima (11.100 kvadrata), poreski dug nije izmiren, firma uzima nove kredite za flaširnicu i hladnjaču. Nedavno je upućen javni poziv za prodaju još 45.000 kvadrata.

MONITOR: Protivite se tome?

SAVELJIĆ: Naravno. Ja nisam odbila da potpišem lažni bilans i bila bez posla godinu i po dana da bi Plantaže ugasila. Jasam to uradila da bi se nešto desilo i da bi one ponovo bile ono što su bile nekada. Plantaže hrane mene i moju porodicu. Zato ih branim, kako i koliko mogu.

 

Zalihe pića precijenjene i tajne

MONITOR: Vi ne možete da saznate kolike su zalihe vina i rakije u vašim podrumima?

SAVELJIĆ: To ne može da sazna ni bord direktora. Ako bi oni to odali, oni bi sebi direktno stavili lisice na ruke. Ja to tako vidim.

Na drugoj strani ne vidim da se država, kao većinski vlasnik, brine zbog toga. Ako sam ja kao bivši finansijski direktor predala makar sedam krivičnih prijava zbog nezakonitih radnji u Plantažama, i ako su sve one ostale bez bilo kakve reakcije, onda ja počinjem da sumnjam da je nekome u interesu da se te Plantaže unište.

Da li neko želi da ih osiromaši pa privatizuje po nekoj bagatelnoj cijeni, ili neko planira da naše vinograde, oko tri hiljade hektara sada već na obodu Podgorice, pretvori u gradsko građevinsko zemljište, ili možda nešto treće – je ne znam. Ali znam da Plantaže, predvođene ovim ljudima i na ovaj način, nemaju budućnost.

I pored toga, ti ljudi su pod zaštitom vladajućih struktura.

MONITOR: Jeste li, kada ste bili finansijska direktorica Plantaža (do XXX 2015. godine) znali kolike su te zalihe?

SAVELJIĆ: Jesam. I znam da nikad nisu bile pune. Jedno vrijeme je, pošto su bile potcijenjene, bilo prostora da se vrijednost zaliha povećava. Ali to je prošlost. Sada su precijenjene. Koliko –  to možemo samo da nagađamo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SREĆKO CRNOGORAC, FILOZOF I POLITIKOLOG: Postoji pravo na pobunu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Javno demaskiranje koruptivnih praksi neće posebno zabrinuti Đukanovića, dok god uspije da u očima populacije obezvrijedi pojam slobodnih izbora. Ovdje su radikalizacija i zloupotreba državnih organa, koji kažnjavaju satiru, a štite in flagranti uhvaćene vinovnike korupcije i nasilja, integralni dio predizborne taktike koja računa na kreiranje iluzije moći

 

MONITOR: Kako biste najkraće opisali današnju Crnu Goru?

CRNOGORAC: Kad god se takvo pitanje postavi, s nelagodom se sjetim jedne večeri na Oksfordu, kada sam prisustvovao predavanju profesora Džozefa Naja, jednog od najslavnijih svjetskih politikologa i tvorca pojma „meke moći”. Održavši predavanje i odgovarajući na pitanja publike, profesor Naj se dotakao i balkanske politike. Došavši do savremene Crne Gore, opisao ju je kao „balkansku satrapiju, rukovođenu od strane kriminalnog kartela, koji u evropskim i evroatlantskim integracijama prepoznaje samo privremenu ličnu korist”. Ma kako neprijatno i poražavajuće ta ocjena zvučala, ni danas nemam ništa da dodam, osim iskrene želje da stid koji sam kao student tada osjetio, više ne doživi niti jedan naš mlad čovjek u inostranstvu.

MONITOR: A njenu vlast?

CRNOGORAC: Politička teorija je iznašla terminološki nezadovoljavajuće opise režima u Podgorici – a „režim”, ne zaboravimo, je politički neutralan izraz. Reći da se radi o „stabilokratiji”, dakle sistemu u kome sloboda, demokratija i prava bivaju žrtvovana radi stabilnosti, opisuje isključivo spoljnopolitički aspekt – jer se na hibridnu prirodu poretka gleda kao na žaljenja vrijednu, ali neophodnu cijenu stabilnosti na trusnom Balkanu. Interno, radi se o nominalno liberalnoj autokratiji – nominalno, jer je usvajanje liberalnih vrijednosti površno i ima isključivo trenutnu pragmatičnu svrhu, dok je teza o samodržavlju sasvim opravdana, budući da je vlast lidera vladajuće partije sine qua non čitave strukture. Prava istina je da se radi o akterima savršeno lišenim bilo kakvog ideološkog usmjerenja, koje bi ih samo ograničilo i smanjilo manevarski prostor. Vlast karakteriše, međutim, nemogućnost da prevaziđe problem legitimnosti, koju nadomješta naslijeđenim totalitarnim mehanizmima proizvodnje saglasnosti dijela populacije, kao i disciplinovanjem putem kontrole radnih mjesta, izbornih manipulacija, a sve češće i otvorene represije. Vlast ima jasan zavjerenički karakter, jer je riječ o grupi okupljenoj oko projekta očuvanja nezarađenih sredstava i privilegija, kao i nezasluženih pozicija u profesionalnoj hijerarhiji.

MONITOR: Kako vidite dešavanja u Budvi, iz koje nam svakodnevno stižu nove slike nasilja, mahom policijskog?

CRNOGORAC: Dva su ključna aspekta prisutna u budvanskim dešavanjima: legalizacija političke korupcije i normalizacija nasilja. I dok prvo odavno više nikog ne skandalizuje, ovo drugo je jasna indicija da su žaljenja vrijedna instrumentalizacija policije i upotreba neuniformisanih plaćenika dio strategije eskalacije, a ne pokušaji pacifikacije antirežimski orijentisanog stanovništva. Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja svijeta u kojima je policija po operativnim sposobnostima u najmanju ruku rival vojnim snagama, iako te kapacitete koristi ekstremno (i sumnjivo) neefikasno u borbi protiv organizovanog kriminala. Stoga bi se dalo zaključiti da primaran razlog takvog stanja leži u svrsi kontrole stanovništva u slučaju opravdanog bunta. Ne smije se zaboraviti – u uslovima predstojećeg i sasvim izvjesnog ekonomskog kraha, policijski poziv može privremeno nanovo postati privlačan očajnim mladim ljudima, čija će stvarna lojalnost svakako vremenom biti stavljena na probu.

Javno demaskiranje koruptivnih praksi neće posebno zabrinuti Đukanovića, dok god uspije da u očima populacije obezvrijedi pojam slobodnih izbora. Ovdje su radikalizacija i zloupotreba državnih organa, koji kažnjavaju satiru, a štite in flagranti uhvaćene vinovnike korupcije i nasilja, zapravo integralni dio predizborne taktike koja računa na kreiranje iluzije moći.

MONITOR: Kada, postoji razlog za pobunu?

CRNOGORAC: Na takvo nešto, filozofija politike je odgovorila još od početaka Prosvjetiteljstva – pobuna je opravdana kada Vlada iznevjeri svrhu zbog koje joj je povjerenje dato. Kada je  jasno da su institucije nelegitimne, ali da odbijaju da se povinuju društvenom ugovoru koji ih obavezuje, baš kao što građane obavezuje na poštovanje normi, kada su one ne samo zarobljene, već uzurpirane, kada pravda više nije slijepa, kada se značajan dio populacije osjeća isključenim, jer je suštinska podjela ona koju svi izbjegavaju artikulisati – a to je zapravo klasna podjela, tako nesumnjivo postoji džefersonovsko pravo na pobunu. Opasnost od nekanalisane i stihijske pobune, jednako je velika, koliko i opasnost od stanja u kome je srušen i privid principa jednakosti pred zakonom. Svaku vrstu društvene kohezije je moguće postići, kada napokon postane jasno, da država postoji zbog građana, a ne građani zbog države.

MONITOR: Vlast je raspisala izbore usred ljeta. Mislite li da je to slučajno? I ima li razloga za vjeru da izbori mogu biti demokratski?

CRNOGORAC: Ne samo vrijeme, već je i način raspisivanja izbora bez presedana i predstavlja demonstraciju predsjedničke moći, koje je opozicija 2018. bila savršeno nesvjesna. Očigledan taktički razlog se nalazi u potrebi da se preduprijedi razorna ekonomska kriza, kao i mogući krah javnih finansija, nakon kojeg bi uslijedilo masovno otpuštanje zaposlenih u javnom sektoru, koji čini značajan glasački rezervoar. Drugi razlog leži u očekivanim znatno težim zimskim pandemijskim uslovima, koji lako mogu urušiti zdravstveni sistem u kome je najnovija bolnica izgrađena 1975, jer se 1/3 vijeka ulagalo u privatan luksuz, a ne u opšte dobro.

Opštepoznato je, da niti jedan uslov za održavanje fer i demokratskih izbora nije ispunjen. Problem vlasti ne leži u izbornom procesu, već u mogućnosti da se postizborna narodna frustracija pretoči u po nju znatno opasnije političke aktivnosti.

MONITOR: Kako stojimo sa alternativom ovoj vlasti?

CRNOGORAC: Intrigantno je da u opoziciji sasvim nedostaje potreba za rekompozicijom, ili makar podmlađivanjem, iako je i DPS tome pribjegao 2016. Suštinski problem nije samo u vladajućoj partiji, već i u kvalitetu političke klase generalno, kao i težnji da se podražavaju devijacije poput partitokratskog zapošljavanja i načina vladanja. Taktički, opozicija dozvoljava da Đukanović diktira kako teme, tako i tempo događaja, dok ona sama prvenstveno bira letargiju kao strategiju. Posebna nevolja crnogorske scene je odsustvo sposobnosti ili volje da se artikulišu stvarni društeni problemi koji tište većinu populacije, dok kod pojedinih lidera problem leži u artikulaciji sopstvenih stavova, čak i u rijetkim prilikama u kojima imaju nekakve stavove.

Izbor alternative vlastima morao bi biti zasnovan na sposobnostima, integritetu i vrlinama. Jer, ako građani ne biraju shodno tim kategorijama, već tradicionalnom partijskom afinitetu, kakvo pravo onda imaju da očekuju drugačiji tretman u privatnom životu?

MONITOR: Trenutno je najjača opozicija DPS-u  Mitropolija crnogorsko primorska. Šta vam to govori?

CRNOGORAC: Cetinjska mitropolija se ne može smatrati opozicijom, iako su i u modernom dobu u pravoslavnom svijetu postojale krizne situacije u kojima je svještenstvo preuzimalo na sebe aktivnu političku ulogu – sjetimo se arhiepiskopa i predsjednika Kipra Makariosa III, npr. Utisak o kome govorite nastao je zbog masovnog odziva i  pravednog cilja Mitropolije. Litijama prisustvuju građani svih vjeroispovijesti, kao i oni bez nje, očigledno u njima prepoznajući ono što im u političkom životu nedostaje – autoritet znanja i moralnu čvrstinu. Jer, iako pojedinačni velikodostojnik može i znatno griješiti ili biti grešan, sanktitet crkve se ne može narušiti, kao ni njena pozicija institucije koja konstantno uživa najveće povjerenje. Moramo priznati da je Mitropolija pokazala najveće dostojanstvo u jednoj ekstremno složenoj situaciji. Svako  ko modernost i evropske vrijednosti uzima ozbiljno, ne bi trebao da se dvoumi: paradoksalno, država je ta koja je narušila princip sekularnosti najavom stvaranja državne crkve, nečuvenom od Vestfalskog mira, kao i neprikosnoveno pravo vlasništva de facto ozakonjivanjem nacionalizacije. Uzrok je apsolutna pretenzija vladajuće porodice. Građani štede u njihovim bankama, školuju djecu na njihovim univerzitetima, plaćaju njihovu struju, ali idu u tuđe crkve. To je suština spora.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da mladi i obrazovani odavde odlaze i kako se to može zaustaviti?

CRNOGORAC: Trivijalno je isticati ekonomske razloge kao primarne i oni su nesumnjivo konstantan problem, ali nisu jedini. Mladi prepoznaju da su se obreli u sredini koju karakteriše temeljna nepravda i nevrjednovanje kvaliteta, u kojoj se ne nagrađuje ono što znaju, već koga znaju. Oni vide da u njihovoj domovini plagijatori postaju ambasadori, da su njihovi roditelji živjeli gore živote nego što su zaslužili i ne žele da protraće svoju priliku. Vratimo meritokratske principe u društvo i pokažimo da nijedna generacija nije budućnost, ako se za nju ne izbori. Budućnost je nešto što se osvaja.

 

Država je ugrožena uzurpacijom vlasti

MONITOR: Vlast svoje nasilje pravda  odbranom „ugrožene države“. Je li država ugrožena i od koga?

CRNOGORAC: Zaista jeste. Od kako su nakon objelodanjivanja afere Koverta postale jasne razmjere rutinske kupovine glasova i otkako je time postao jasan deficit legitimnosti kada je u pitanju Skupština, a time i Vlada, uključujući i „ministarstva sile”, mi ne možemo s pravom govoriti o suverenitetu Crne Gore, jer suverenitet prvenstveno predstavlja ekskluzivno pravo države da upotrijebi silu. To pravo ne postoji, ukoliko nije podržano većinskom voljom. Otuda potreba da se reduciranjem MUP-a na partijsku vojsku, a potom i upotrebom nasilja protiv sopstvenih građana, nadomjesti nedostajući legitimitet.

Da, naša domovina je ugrožena, ne spoljnom opasnošću ili izdajom, već uzurpacijom vlasti i zarobljavanjem institucija od strane onih koji se cinično predstavljaju kao njihovi zaštitnici. Posebno je zabrinjavajuća toksična retorika koju putem kontrolisanih medija šire pseudo-intelektualni lakeji režima, ne bi li izjednačili partiju i državu, a osujetili osvješćivanje naroda koji ne pati toliko od vještačke podjele i miloševićevske segregacije, koliko od nejednakosti i nepravdi počinjenih u ime države.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Ivana Marić, politička analitičarka iz Sarajeva: BiH nije siromašna već opljačkana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mafijaška hobotnica je zahvatila sve sfere društva, od politike, preko pravosuđa, preduzetništva, zdravstva, pa sve do obrazovanja. Najbolji dokaz za to je da u Bosni i Hercegovini niko od ljudi s vrha piramide nije osuđen za korupciju i organizovani kriminal

 

MONITOR: Kakva je  politička situacija u BiH?

MARIĆ: Politička situacija u Bosni i Hercegovini je već dugi niz godina loša i zabrinjavajuća. Kriza je za nas postala normalno političko i društveno stanje. Izazivanje vještačkih kriza i podizanje nacionalnih tenzija je snaga koja održava političke stranke na vlasti. Ukoliko bi se situacija normalizirala i smirila, građani bi mogli početi razmišljati o kvalitetu svog života i perspektivi koju njima i njihovoj djeci nudi Bosna i Hercegovina. Vještačkim stvaranjem sukoba i izazivanjem straha od „drugih“ političari svoje narode uspješno drže pod kontrolom. Vodeći političari ne žele da zaista dođe do sukoba, pogotovo ne oružanog i stoga uspješno balansiraju. Oni ciljano stvaraju onoliko tenzija koliko im je potrebno da se održe na vlasti, a dobro paze da slučajno ne pređu nedozvoljenu granicu. I dok se narod zabavlja njihovim predstavama oni mogu neometano dalje da dijele „osvojeni plijen“.

MONITOR: Koji su to najveći problemi sa kojima se BiH suočava?

MARIĆ: Najveći problem Bosne i Hercegovine, uostalom, kao i čitavog regiona, je korupcija i organizirani kriminal koji su doveli do velike nezaposlenosti i jako loše ekonomske i socijalne situacije u državi. Bosna i Hercegovina nije siromašna država, ona je opljačkana država. Mafijaška hobotnica je zahvatila sve sfere društva, od politike, preko pravosuđa, poduzetništva, zdravstva, pa sve do obrazovanja. Najbolji dokaz za to je da u Bosni i Hercegovini niko od ljudi s vrha piramide nije osuđen za korupciju i organizirani kriminal. Građani su korupciju prihvatili kao sastavni dio života i uobičajen način da dođu do onoga što žele. Prioritet većine vodećih političara je lično bogaćenje nauštrb građana i sve dok im građani to tolerišu, oni se neće brinuti za dobrobit društva. Bosna i Hercegovina je zahvaljujući svojim korumpiranim političarima, ali i biračima koji ih već decenijama opetovano biraju, postala crna rupa na Balkanu koju više niko ne shvata ozbiljno.

MONITOR: Lokalni izbori u BiH odgođeni su za 15. novembar. Zbog toga je negodovao srpski član Predsjedništva BiH i lider SNSD-a Milorad Dodik. Je li ta odluka Centralne izborne komisije legitimna?

MARIĆ: U Bosni i Hercegovini je uvijek važniji uzrok problem kojeg vladajuće strukture dobro kriju, nego sam problem. To je i ovaj put u pitanju. Vodeće stranke bh. Hrvata i Srba su nezadovoljni nedavnim kadrovskim promjenama u Centralnoj izbornoj komisiji BiH (CIK). Javna je tajna da su lideri upravo ove dvije stranke imali utjecaj na pet od ukupno sedam članova CIK-a. SDA, vodeća Bošnjačka stranka u BiH, je u suradnji s još nekoliko stranaka nedavno uspjela promijeniti taj odnos snaga tako da trenutno u CIK-u niko nema monopol. To je glavni razlog za Dodikove kritike „nelegalnom“ odgađanju lokalnih izbora.

S druge strane, SDA je tokom pandemije ostavila građane da se sami liječe, ugrožavala je njihova ljudska prava nedozvoljenim restrikcijama, te bila upletena u brojne aferesa sumnjivim nabavkama. SDA je svjesna da će zbog toga izgubiti podršku birača i zato se najglasnije zalaže za odgađanje izbora, po mogućnosti i njihovo spajanje s općim izborima 2022. godine. HDZBiH i SNSD su taj očaj SDA pokušale iskoristiti da odgađanje izbora uvjetuju ponovnim izborom članova CIK-a ne bi li vratili raniji utjecaj u ovoj, za izborne rezultate, jako korisnoj instituciji. Možda bi i uspjeli u tome da se nije umiješala međunarodna zajednica, koja je nedvosmisleno poručila da se izbori moraju održati.

Samo odgađanje izbora jeste upitno, jer Izborni zakon Bosne i Hercegovine predviđa da CIK može odgoditi samo izbore na određenom izbornom mjestu ili u izbornoj jedinici, ali ne i cjelokupne izbore, i to ukoliko izbore nije moguće provesti. U tom slučaju izbore u pravilu provode u roku od sedam do 30 dana od dana kada su izbori predviđeni (4. oktobar 2020). Međutim, oni su izbore odgodili za više od 30 dana pozivajući se na dio odredbe koji kaže „u pravilu od sedam do 30 dana“.

MONITOR: Nedavno se navršilo trideset godina od osnivanja Stranke demokratske akcije. Kako ocjenjujete rezultate njene vladavine?

MARIĆ: Od trenutka kada je Bakir Izetbegović, sin osnivača stranke Alije Izetbegovića, preuzeo predsjedavanje strankom, ona bilježi stalni pad. Stranku je od tada napustio značajan broj visokih dužnosnika od kojih su neki osnovali nove stranke koje su sada najveći oponenti SDA. Brojni visoki dužnosnici ove stranke su vremenom postali „poznati organima gonjenja“ zbog afera u kojima su glavni osumnjičeni. Zahvaljujući dobroj suradnji politike i pravosuđa niko od njih nikad nije odgovarao za počinjeni kriminal. Dodatni problem za stranku predstavljaju i politički apetiti supruge predsjednika Izetbegovića, koja je čak bila i potencijalni kandidat za člana Predsjedništva BiH iako ranije nije bila politički aktivna. To je dodatno doprinijelo razdoru u stranci. Trend opadanja moći ove stranke i prelaska članova u druge stranke nastale iz SDA će se sigurno nastaviti i u narednom periodu.

MONITOR: Milorad Dodik često izjavljuje da Repubici Srpskoj nije mjesto u BIH i prijeti da će je propijiti Srbiji. Može li on ostvariti taj  plan?

MARIĆ: Cilj Dodika nije samostalnost Republike Srpske i njeno pripajanje Republici Srbiji, njegov cilj je da na osnovu te priče vlada i narednih 20 godina. Samostalnost Republike Srpske je mantra koja Dodika već drugu deceniju drži na vlasti. To je jedna od tema koje mu donose najviše političkih poena. On jako dobro zna da Ustav Bosne i Hercegovine ne predviđa mogućnost osamostaljenja RS-a, tako da bi to mogao eventualno pokušati ostvariti samo ratom. Upravo zbog toga Dodik i ne smije da provede referendum o samostalnosti Republike Srpske, jer zna da bi to ujedno značilo i objavu rata. Inteligentan je on političar i zna da bi tim činom prešao crvenu liniju koju su mu nacrtale svjetske sile, uključujući tu čak i Rusiju. Time bi odsvirao kraj sopstvenoj političkoj karijeri.

MONITOR: Politička psihologija je jedna od sfera Vašeg interesovanja. Da li su politički akteri svjesni važnosti psihologije u oblikovanju društva i djelovanju pojedinaca, odnosno njene uloge u vezi funkcionisanja političkih ideologija, formiranja javnog mnjenja, političkih konflikata, nasilja…

MARIĆ: Vladajući političari ne da su svjesni značaja i moći političke psihologije i propagande, oni su postali majstori tog zanata. Manipulacija biračima ih i održava na vlasti već nekoliko decenija i to bez ikakvih konkretnih rezultata i poboljšanja ekonomskog i socijalnog položaja građana. Čim osjete da se građani počinju buniti zbog loše ekonomske situacije, oni izmisle neki novi nacionalni sukob. I tako naivni birači već evo 30 godina nasjedaju na njihove iste fore.

 

Tužilaštvo zbog korone imalo najviše posla

MONITOR: Kakva je  situacija u BiH kad je u pitanju epidemija korona virusa?

MARIĆ: Građani Bosne i Hercegovine su na samom početku pandemije shvatili da su prepušteni sami sebi. Zdravstvene ustanove su bile nespremne za borbu protiv pandemije, a zdravstveni radnici su bježali od pacijenata sa simptomima COVID-19. Uglavnom, možemo reći da smo imali više sreće nego pameti. Situacija se ni do danas nije znatno popravila. Krizni štabovi su se odmah na početku podijelili po nacionalnoj liniji pa je svako mogao neometano da provodi javne nabavke u svom reonu. Situacija u Republici Srpskoj je bila malo bolja, dok je u Federaciji BiH vladao haos. Građani su morali poštovati nelogične i neopravdane restrikcije kriznih štabova u kojima nije bilo relevantnih stručnjaka za ovu oblast. Najviše posla tokom pandemije imalo je tužilaštvo koje je istraživalo brojne sumnjive javne nabavke. Građani su se osjećali kao da su sve institucije prestale raditi dok su se političari povukli u apsolutnu izolaciju ostavljajući građane da se sami brinu za sebe, po pitanju fizičke, zdravstvene i ekonomske egzistencije.

MONITOR: Kako je u BiH reagovano na odluku Hrvatske da opet zatvori granice prema BiH i uvede obaveznu dvonedjeljnu samoizolaciju za sve one koji iz nje ulaze u Hrvatsku?

MARIĆ: Bosanskohercegovački Hrvati su posebno emotivno reagirali na ovu odluku, jer su navikli da imaju poseban tretman. Nije ih toliko pogodilo što je Hrvatska uvela restrikcije za sve bh. građane, već to što se ta zabrana odnosi i na bh. Hrvate. Međutim, Hrvatska je shvatila da je napravila grešku i već je poništila tu odluku. Na to su se odlučili djelomično zbog predstojećih izbora i činjenice da određeni broj bh. građana ima prebivalište u Hrvatskoj i tamo glasa, većinom za HDZ, a djelomično i zbog pokušaja spašavanja turizma, posebno južnog dijela hrvatske obale gdje su ove godine upućeni na turiste iz BiH, jer teško da mogu računati na značajniji odziv gostiju iz drugih država.

 

I vodiči pasa postali ministri

MONITOR: Analitičari kažu da je današnje bh. društvo izgubilo moralni kompas i da u takvom društvu vlast prelazi u ruke najgorih, što će reći neobrazovanih i nemoralnih. Šta Vi na to kažete?

MARIĆ: Loši đaci ako ne i najgori polako preuzimaju sve više rukovodećih funkcija. Kada kažem „loši đaci“ ne mislim simbolično već mislim na bukvalno loše đake koji su se jedva provlačili kroz školovanje, koji su studirali duže od decenije i koji imaju sumnjive, da ne kažem kupljene diplome. Brojni vozači, portiri, vodiči konja i pasa su u BiH ostvarili svoj san i sada su ministri i direktori nekih od najvažnijih institucija. Takvi ljudi su najodaniji kadrovi onih koji ih postave na te pozicije, jer su svjesni da to nisu zalužili svojim radom i znanjem već time što su poslušni. Reći da ste nečiji „poltron“ (uvlakač) je postao trend koji drugi odobravaju aplauzom. Podobni kadrovi su polako zauzeli primat nad sposobnim kadrovima što se katastrofalno odražava na cjelokupnu situaciju u državi.

                                    Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Aida Ćorović, aktivistkinja za ljudska prava iz Beograda: Korona je ogolila Vučićevo Potemkinovo selo, mi više nemamo državu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok ovo pišem, hiljade građana su na ulicama Beograda, bijes je  uglavnom uperen protiv novonajavljenih mjera koje je objavio predsjednik Srbije. Bojim se da će bilo kakva odluka koju narednih dana donese Vučić biti dočekana sa negodovanjem. Nije isključeno da ćemo imati ozbiljne nemire na ulicama Beograda. Duboko polarizovana Srbija je na korak od građanskog rata i sada je važno da svi sačuvamo hladne glave

 

MONITOR: Srbija se ovih dana našla u fokusu javnosti zbog epidemije korona virusa. Kakvo je trenutno stanje?

ĆOROVIĆ: Kao laik, mogu da kažem da je stanje pred kolapsom i da će se u nekoliko narednih dana zdrvastveni sistem u Srbiji raspasti. Sve više gradova i opština proglašava krizne situacije, vidimo sve veći broj ljudi ispred bolnica i zdravstvenih centara, svakodnevno čujemo da je neko nama blizak bolestan ili je umro. To nije bio slučaj u prvom talasu epidemije.

MONITOR: Da li se zvanično saopštava istina o broju oboljelih i umrlih?

ĆOROVIĆ: Vlast čini sve da zataška istinu. Pre svega, da bi sakrili svoju direktnu odgovornost za eskalaciju epidemije i porast zaraženih, a drugo da se ne vidi kolaps zdrastvenog sistema. Korona je ogolila Vučićevo Potemkinovo selo i tu besmislenu kulu od karata i mi više nemamo državu, ne samo zdravstveni sistem.

MONITOR: Kada su se pojavili prvi zaraženi korona virusom, vlasti su negirale da će biti ozbiljnijih problema…

ĆOROVIĆ: Od samog početka epidemije u Srbiji vlast je lagala građane. Što je još gore, pripadnici Kriznog štaba, koga čine medicinski radnici, neki eminentni lekari, stavili su struku i lekarsku odgovornost u drugi plan i stavili se u službu manipulacija Aleksandra Vučića. Srbija ima nekoliko vrhunskih stručnjaka iz oblasti epidemiologije, cenjenih u celom svetu, ali su sklonjeni u stranu jer su nepotkupljivi i zato što bi zasigurno reagovali protiv politikantskih odluka vlasti. Nažalost, neki lekari su svoju profesionalnu i ljudsku čast stavili na raspolaganje Vučiću, neki su se ponašali kao klovnovi i obrukali profesiju za koju se nakada položili zakletvu.

MONITOR: Zloupotrebljava li i sada vlast pandemiju za svoje političke ciljeve?

ĆOROVIĆ: To je vidljivo čak i nekom ko se ne bavi politikom i ko ne prati društvena dešavanja. Vlast, tačnije Aleksandar Vučić, je od početka pandemije zloupotrebljavao okolnosti da bi sebe promovisao kao jedinog ko kontroliše situaciju, kao jedinog spasioca i dobrotvora. On je lično nosio opremu po Srbiji (između ostalog i u Novi Pazar), svakodnevno je bio prisutan na prorežimskim medijima, neustavno proglasio vanredno stanje koje je Skupština Srbije „blagosiljala” tek tri meseca nakon uvođenja. Javno se hvalio kako kupuje medicinske aparate mimo procedura, teatralno dočekivao avione sa humanitarnom pomoći iz Kine ili evropskih zemalja, koju su građani kasnije plaćali po višetruko većim cenama, bukvalno je zamandalio penzionere i osobe starije od 65 godina. Javni prevoz u Beogradu je bio obustavljen, bili smo zatvarani u kuće po 72 sata i za sve to vreme je krivio opoziciju i bukvalno pozivao na linč opzicionih lidera. Ta neprestana propaganda protiv opozicije i protesta građana, koji su nekoliko večeri pravili buku uperenu protiv Vučićeve samovolje, rezultirala je divljanjem navijačkih grupa koje su bile pod direktivom službi bezbednosti.

Kada je Vučić procenio da treba da uđe u otvorenu predizbornu kampanju, pandemija je iznenada poklekla, polovinom maja naš predsednik je obzananio da smo „pobedili koronu”, počela su masovna okupljanja, fudbalske utakmice, koncerti, predizborni skupovi. Krizni štab je otišao na odmor, građani su prestali da dobijaju informacije o pandemiji, što je za posledicu imalo poptuno odstupanje od mera koje su vladale tokom vanrednog stanja. U suštini građani su samo sledili primer političkih elita i Kriznog štaba, pa je eskalacija pandimije isključivo njihova odgovornost.  Svet je obišao snimak tzv. „vlažne noći” gde je vrh SNS-a, uz trubače, igru i pesmu, bez maski i držanja odstojanja, slavio svoju „veliku pobedu” na parlamentarnim i lokalnim izborima u Srbiji.

Veseljko KOPRIVICA

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo