Povežite se sa nama

INTERVJU

VALERIJA SAVELJIĆ, NEKADAŠNJA FINANSIJSKA DIREKTORICA PLANTAŽA: Plantaže me hrane, zato ih branim

Objavljeno prije

na

Ja nisam odbila da potpišem lažni bilans da bih ugasila Plantaže. Ja sam to uradila da bi se nešto desilo i da bi one ponovo bile ono što su bile nekada

 

Prvi put u istoriji Plantaža, na kraju proizvodne godine (kraj septembra) imamo – gubitak, kaže za Monitor Valerija Saveljić manjinski akcionar, zaposlena i nekadašnja finansijska direktorica jedne od najpoznatijih crnogorskih kompanija (uz EPCG jedina za koju je ozvaničen naum da ostane u državnom vlasništvu). Verzirani,  našu sagovornicu prepoznaju kao možda i najargumentovanijeg kritičara aktuelnog menadžmenta Plantaža oličenog u izvršnoj direktorici Verici  Maraš i predsjedniku borda Veselinu Vukotiću.

MONITOR: Šta se desilo?

SAVELJIĆ: I ja sam se pitala zašto su to dozvolili.

Ovo, što se prinosa tiče, nije naša najgora godina. Plantaže su imale i veće podbačaje što se tiče količine ubranog grožđa, ali je poslovni rezultat uvijek bio pozitivan. Do sada.

U prvom momentu sam posumnjala da je menadžment Plantaža odlučio da bilanse kompanije uskladi sa stvarnošću. Mi godinama imamo situaciju da su nam godišnji rashodi veći od prihoda, ali se poslovni rezultat „pegla“ uvlaćanjem vrijednosti zaliha. I ove godine je vrijednost zaliha enormno povećana u odnosu na prošlu godinu – iako nema realnog opravdanja za tako nešto: prinos je manji, kvalitet grožđa je lošiji –  ali to nije pomoglo.

MONITOR:Šta pokazuju podaci o kojima razgovaramo?

SAVELJIĆ: U ovom periodu mi imamo smanjenje prihoda od prodaje za 1,5 miliona eura. Imamo, zatim, povećane troškove poljoprivredne zaštite za 0,4 miliona, pa povećanje troškova zarada (vjerujem da su oni rezultat porodičnog i partijskog zapošljavanja) i veliko povećanje troškova sudskih sporova sa radnicima.

Znači, na svim bitnim pozicijama prihodi su smanjeni a troškovi povećani. Veći su troškovi materijala, zarada…

MONITOR: Koliko su ti sudski sporovi ozbiljan problem?

SAVELJIĆ: Ove godine ti su troškovi već 1,4 miliona eura.

U ovom trenutku spor protiv Plantaža vodi više od stotinu zapošljenih, a prema podacima koje imam, od 2016. godine Plantaže su za sudske sporove sa zaposlenima isplatile preko 3,2 miliona eura neto. To znači da su skupa sa porezima i doprinosima koje moraju platiti ti troškovi blizu pet miliona.

MONITOR:Da li su plate zaposlenima povećane?

SAVELJIĆ: Ne. Ako ima stvarnog povećanja troškova zarada ono je posljedica novog zapošljavanja. A novo zapošljavanje se ne obavlja na pozicijama na kojima je to potrebno već tamo gdje mogu da se smjeste prijatelji, rođaci i partijske kolege.

To se pokušava prikriti zapošljavanjem preko agencija.

Tako se, pored ostalog, prikrivaju stvarni troškovi radne snage pošto se naknade zaposlenima koji su angažovani preko agencije vode kao „ostali poslovni rashodi“.

MONITOR: O kolikom broju zaposlenih govorimo?

SAVELJIĆ: U Plantažama, zvanično, ima oko 750 stalno zaposlenih, ali ja mislima da je taj broj oko hiljadu, računajući i zaposlene preko agencija. A u sezoni raste, možda, i na 1,5 hiljada zaposlenih.

Paralelno, menadžment koji je kompaniju doveo na crnu listu poreskih dužnika, uz prekomjerno zaduživanje kod kreditnih institucija (trenutno taj dug iznosi preko 19 miliona) prima enormne zarade. Tako izvršna direktorka ima ugovorenu platu od pet hiljada eura mjesečno!?

MONITOR: Plantaže, zvanično, imaju desetak miliona eura neraspoređene dobiti. Istovremeno se nalaze na listi poreskih dužnika, uz konstantni rast kreditnog zaduženja. Možete li nam objasniti tu poslovnu politiku?

SAVELJIĆ: Plantaže, zahvaljujući ovom menadžmentu, ne posluju dobro. Naši rashodi su veći od prihoda, pa se dobit izmišlja i naduvava kako bi neki opravdali svoj radni angažman. Otud ni neraspoređena dobit koju ste pomenuli  – nije stvarni novac. Ona se prikazuje kao novac iako svi koje to interesuje znaju da tih deset miliona ne postoje. Nema ih.

MONITOR:Tvrdite da se bilansi „peglaju“ preko zaliha?

SAVELJIĆ: Imate podatak da su, dok je direktor bio Đoko Rajković a to je negdje do 2007. godine, skladišni kapaciteti bili oko 33 miliona litara i od tada nijesu povećani ni za litar. Znači da to ogromno povećanje zaliha nije rezultat povećanja količine, nego cijena. U 2007. godini mi imamo zalihe rinfuz proizvoda vrijedne 3,9 miliona eura. Prošle godine, prema zadnjem revizorskom izvještaju, vrijednost zaliha porasla je na 38,5 miliona. Ponavljam, bez povećanja kapaciteta.

MONITOR: Može li se taj rast opravdati vrijednošću novih, skupljih i kvalitetnijih, vina i rakija?

SAVELJIĆ: Ne. Ovdje se radi o namještanju poslovnih rezultata. Mi svake godine imamo povećanje cijene proizvoda na zalihama. Te cijene su, možda, u početku bile potcijenjene – do 2007. godine. I za to postoji određeno ekonomsko i tehnološko opravdanje. Interes tadašnjeg menadžmenta nije bio da zalihe budu precijenjene. Oni su i bez toga imali izuzetne poslovne rezultate. A vino je kvarljiva roba.

Sada je situacija obrnuta. Mi, zapravo oni, precjenjuju zalihe Plantaža kako bi prikrili gubitke. Ta korekcija vrijednosti zaliha prikazuje se kao prihod, i utiče da konačan poslovni rezultat bude pozitivan. Ali, to je mač sa dvije oštrice.

Povećanjem vrijednosti zaliha Plantaže povećavaju cijenu koštanja svojih proizvoda. I, po zakonu, te proizvode ne bi smjeli prodavati ispod te cijene. A oni to rade.

Ja sam još 2016. godine tužilaštvu predala krivičnu prijavu zbog prodaje vina u PET ambalaži od dva litra po cijeni od 1,05 eura. Prosječna cijena vranca na zalihama tada je bila 0,91 euro za litar u rinfuzi, bez ambalaže. Tako je kompanija po prodatom litru gubila najmanje 45 centi, odnosno, ukupno nekih 270 hiljada eura. Do danas ta prijava nije ni prihvaćena ni odbijena. Zapravo, nemam nikakav odgovor iz Specijalnog tužilaštva.

MONITOR: Nedavno ste prezentovali podatke –  a to je u dobroj mjeri bio i povod za naš razgovor – koji pokazuju jedan još problematičniji posao, odnosno, veći gubitak.

SAVELJIĆ: Sad su napravili haos.

Prodavali su sirovi lozovi destilat, koji mi dobijamo destilaciom vina. Za litar lozovog destilata od koga pravimo lozovu rakiju ili prvjenac, jačine oko 50 odsto alkohola, nama treba 5,5 litara vina. A oni su milion litara sirovovogdestilata jačine 62 odsto alkohola prodali kruševačkom Rubinu, kao 620 hiljada litara 100 postotnog akohola.

MONITOR: Zašto bi Plantaže Rubinu prodavale svoj proizvod po cijeni alkohola, praktično kao sirovinu za preradu?

SAVELJIĆ: Ja postavljam pitanje zašto bi mi to ikome prodavali. Zamislite da neki seljak litar svoje rakije, jačine 50 odsto alkohola, proda za 1,2 eura!? Teško. E to smo mi uradili. I to je nanijelo veliku štetu Plantažama, pošto smo time poslali poruku da se nalazimo u vrlo teškoj situaciji.

Uostalom, taj posao govori sam  za sebe. Pazite: za proizvodnju jednog litra 100 postotnog alkohola Plantažamatreba 11 litara vina. Prema završnom računu za prošlu godinu, naša cijena koštanja tog vina je 12,83 eura. Najmanje. Ako zalihe nijesu pune, a vjerujem da nijesu, onda je ta cijena još veća. E, oni su tih 11 litara vina, kao litar 100 postotnog alkohola, prodali po cijeni od 2,4 eura. Tako je na svakom litru supstance izgubljeno 10,43 eura. Na 620 hiljada litara – gotovo 6,5 miliona eura.

MONITOR: I vi im onda prebacujete da falsifikuju poslovne rezultate?

SAVELJIĆ: Iza tog falsifikovanja krije se mnogo toga. Ja sam zato i dobila otkaz kao finansijski direktor, pošto nisam htjela da učestvujem u tim rabotama. To je bilo nakon polugodišnjeg finansijskog izvještaja za 2015. godinu. Tada sam izvršnoj direktorici rekla da mi više ne možemo da povećavamo vrijednost zaliha, i da se moramo boriti na neki drugi način – povećanjem prihoda, osvajanjem novih tržišta, smanjenjem troškova…

MONITOR: Da li je jedan od tih modela predviđao i prodaju zemljišta Plantaža, kao što se to sada radi?

SAVELJIĆ: Dok sam ja bila dio menadžmenta nije bilo prodaje zemljišta.

Prvo se pričalo da zemljište koje nije u funkciji prodajemo kako biste izmirili poreski dug, onda su pominjane nove investicije. Ali, prodato je zemljište na Marezi i u Donjim Kokotima (11.100 kvadrata), poreski dug nije izmiren, firma uzima nove kredite za flaširnicu i hladnjaču. Nedavno je upućen javni poziv za prodaju još 45.000 kvadrata.

MONITOR: Protivite se tome?

SAVELJIĆ: Naravno. Ja nisam odbila da potpišem lažni bilans i bila bez posla godinu i po dana da bi Plantaže ugasila. Jasam to uradila da bi se nešto desilo i da bi one ponovo bile ono što su bile nekada. Plantaže hrane mene i moju porodicu. Zato ih branim, kako i koliko mogu.

 

Zalihe pića precijenjene i tajne

MONITOR: Vi ne možete da saznate kolike su zalihe vina i rakije u vašim podrumima?

SAVELJIĆ: To ne može da sazna ni bord direktora. Ako bi oni to odali, oni bi sebi direktno stavili lisice na ruke. Ja to tako vidim.

Na drugoj strani ne vidim da se država, kao većinski vlasnik, brine zbog toga. Ako sam ja kao bivši finansijski direktor predala makar sedam krivičnih prijava zbog nezakonitih radnji u Plantažama, i ako su sve one ostale bez bilo kakve reakcije, onda ja počinjem da sumnjam da je nekome u interesu da se te Plantaže unište.

Da li neko želi da ih osiromaši pa privatizuje po nekoj bagatelnoj cijeni, ili neko planira da naše vinograde, oko tri hiljade hektara sada već na obodu Podgorice, pretvori u gradsko građevinsko zemljište, ili možda nešto treće – je ne znam. Ali znam da Plantaže, predvođene ovim ljudima i na ovaj način, nemaju budućnost.

I pored toga, ti ljudi su pod zaštitom vladajućih struktura.

MONITOR: Jeste li, kada ste bili finansijska direktorica Plantaža (do XXX 2015. godine) znali kolike su te zalihe?

SAVELJIĆ: Jesam. I znam da nikad nisu bile pune. Jedno vrijeme je, pošto su bile potcijenjene, bilo prostora da se vrijednost zaliha povećava. Ali to je prošlost. Sada su precijenjene. Koliko –  to možemo samo da nagađamo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MILA KASALICA, FINANSIJSKI ANALITIČAR I FORENZIČAR: Nijesmo naučili lekciju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nepovjerenje je još snažno u sistemu. To potvrđuje podatak da je do marta sektor stanovništva bio neto povjerilac u sistemu (više je deponovao nego što se zaduživao). Od tada, prvi put nakon više godina, postao je neto kreditor

 

Početkom decembra prošle godine CBCG je započela „operaciju Atlas“ koje je, proljetos, rezultirala uvođenjem stečaja i početkom procesa likvidacije IBM i Atlas banke. O uzrocima i posljedicama tih dešavanja razgovaramo sa Milom Kasalicom, finansijskom analitičarkom i forenzičarkom.

MONITOR: Bili ste među malobrojnima koji su mnogo ranije upozoravali na loše stanje Kneževićevih banaka i potrebu da CBCG, u skladu sa zakonskim ovlašćenjima, preduzme adekvatne mjere. Zašto se toliko kasnilo sa mjerama?

KASALICA: U trećem kvaratalu 2015. godine urađena je kontrola Atlas banke, koja je precizno skenirala njeno stanje. Preliminarno izračunat koeficijent solventnosti (kalkulativni indikator zdravlja banke) je bio sa minusnim predznakom. Paralelno, u javnim revizorskim izvještajima eksterne revizije(što je legitimni izvor podataka za supervizora) stavljeno je do znanja u kakvoj finansijskoj i bankarskoj situaciji je Atlas banka.

Međutim, izvještaj navedene kontrole CBCG ostao je nezaveden u fioci jednog viceguvernera, akademski i institucionalno nespremnog da zaštiti instituciju. Za potrebe izbjegavanja odgovornosti domaštali su se “patriotski razlozi“. Otprilike: Fond za zaštitu depozita (FZD) nema novca da podmiri male deponente. Ili, naći će Debeli (možda ipak Knežević) pare. I, tome slično.

Tako da se sa pravovremenim sistemskim mjerama namjerno kasnilo. Zato ključno pitanje zdrave finansijske budućnosti Crne Gore mora biti: zašto se ćutalo unutar CB CG i na tržištu, kada je zvaničnih podataka bilo dovoljno za kvalitetnu reakciju, saglasno zakonima?

MONITOR: Da li bi sudbina IBM i Atlas banke bila drugačija da su adekvatne mjere preduzete u pravo vrijeme?

KASALICA: Da su tada uvedene mjere privremene uprave, sa ciljem suštinskog restrukturiranja banke, možda je Atlas banka imala šansu da preživi. Svakodnevno praćenje stanja, na koje se sada poziva CBCG bilo je nedovoljno fokusirano  i nedosljedno.

I IBM bi ostala da posluje.Ova banka je platila cijenu povezanosti sa glavnim akcionarem Atlas banke.

Naravno, i ovdje se mora biti oprezan, pošto su povezana lica u ovim bankama bila jedno vrzino kolo uzimanja, davanja, bez vraćanja dugova, a uz papirološko zatvaranje obaveza ili reklasifikaciju iz kreditnog portfelja u ostalu aktivu, kako bi se koeficijent solventnosti naštelovao do nivoa izvještajno prihvatljivog, a za potrebe ćutanja CBCG. Zbog toga je supervizor banaka morao da reaguje mnogo strožije od primijenjenog u periodu 2015 (ili čak 2014.) -2018.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Zvonko Karanović pjesnik i prozaista iz Niša: Misleći čovjek je pobunjeni čovjek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj koji želi da stvara nešto novo po definiciji je pobunjeni čovek

MONITOR: Vašu književnu karijeru prožima muzika.

KARANOVIĆ: Da sam bio bar malo muzikalniji danas bih verovatno bio muzičar, jer muzika je moja prva ljubav. Od tinejdžerskih dana provodio sam sate i sate preslušavajući ploče, pokušavao da sviram i komponujem. Pisanje je došlo tek kasnije, u 21. godini, za pesnika prilično kasno, u dobu kada mnogi pesnici dignu ruke od poezije. Ono što sam iz muzike preneo u književnost je moja sklonost ka ljudima sa osobenim pogledom na svet, autorima, istraživačima, pionirima. Nisu mi bili važni hladni, svirački besprekorni instrumentalisti, virtuozi ili u književnosti bezidejni stilisti. Tražio sam jake umetnike, odvažne, one koji se trude da pomeraju granice. Dela naših najvećih učitelja nas uče umetničkoj hrabrosti, a ne pukom oponašanju. Bob Dilan, Džon Lenon, Leonard Koen, Tom Vejts, Igi Pop, Džoni Štulić, sve sami sjajni tekstopisci, samo su neki iz plejade onih koji su me inspirisali jednako kao i Kafka, Selin, Bulgakov, Keruak, Ginzberg. Muziku i danas slušam, doduše, ne tako intenzivno kao nekad. Sada me više interesuju vremenska razdoblja pa obnavljam „gradivo” ili kopam po onome šta sam propustio. Trenutno slušam muziku iz kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, odeljak soul/fank.

MONITOR: „Dnevnik dezertera” je za mnoge već kultna trilogija. Vaš junak kaže da ima „Tri seljaka po glavi stanovnika“? 

KARANOVIĆ: Ta izjava jednog od likova romana Više od nule (2004) je namerno karikaturalna, nastala iz revolta zbog promenjene kulturne klime grada. Treba imati na umu da je Niš sa svojih 260.000 stanovnika veći od Podgorice ili Splita, približno iste veličine kao Sarajevo ili Ljubljana, univerzitetski centar sa 30.000 studenata. Ranih osamdesetih postojala je jaka alter scena sa puno pank i nju vejv bendova, radili su se fanzini, održavale slušaonice, kasnije pod pokroviteljstvom SKC-a prevodile neke važne knjige (Endi Vorhol, Nik Kejv, Džoj Divižn). Grad je imao kičmu, jak kulturni identitet, i to se nekako održavalo do kraja devedesetih. Narodnjaci su počeli da se puštaju po kafićima, što je do tada bilo nezamislivo, legalne i ilegalne nadogradnje su umnogome poružnele grad, tezge, trafike, bašte kafića oduzeli su skoro sav prostor za pešake. Grad se pretvorio u nekakvo otužno vašarište iz koga se neprestano iseljavaju mladi u potrazi za boljom šansom za život. Otuda i revolt prema novonastaloj situaciji onih koji pamte neka druga, bolja vremena.

MONITOR: Vrlo je hrabro od pisca da u svoju književnost unosi realne stavove o bolnim i gorućim pitanjima zemlje. Šta predstavlja danas Kosovo za vas?

KARANOVIĆ: Pisac ne mora da deli mišljenje svojih junaka. Mnoge krupne političke greške su učinjene u prošlosti i danas snosimo posledice toga. Da je bilo više pameti i tolerancije možda do ove nerazrešive situacije uopšte nije moralo da dođe.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MILICA PUŠONJIĆ, PSIHOLOŠKINJA IZ PODGORICE: Nasilnici uče kako biti nasilnik

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori su zabilježeni slučajevi raznih oblika vršnjačkog nasilja. Fizičko nasilje je najuočljivije, pa je samim tim njegova učestalost najveća

 

Vršnjačko nasilje je nakon nedavnog konflikta između nastavnice i učenika u jednoj srednjoj školi u Rožajama ovih dana opet u žiži javnosti. Prema podacima Zavoda za školstvo, u osnovnim i srednjim školama u Crnoj Gori zabilježeno je 305 slučajeva vršnjačkog nasilja za prethodne dvije godine. Iz Uprave policije saopšteno je polovinom oktobra da je od početka godine prijavljeno 50 slučajeva vršnjačkog nasilja. Šta je glavni uzrok tome, pitamo Milicu Pušonjić, psihološkinju iz Podgorice?

PUŠONJIĆ: Ne postoji jedan jedinstven uzrok, već su razlozi za pojavu svakog nasilja, pa i vršnjačkog, veoma raznovrsni. Često se može čuti da je nasilje među djecom „normalna pojava“ sa kojom se raste i u skladu sa tim postoje očekivanja da će dječije nasilno ponašanje biti spontano prevaziđeno tokom razvoja. Međutim, da nasilje nije dio uobičajenog toka odrastanja, govore mnogi obrasci ponašanja koje dijete može ispoljavati. Posljedice počinjenog i proživljenog nasilnog ponašanja mogu biti ne samo neposredne nego i trajne – za čitav život.Nasilno ponašanje nije uobičajena pojava i treba intervenisati da bi se ona spriječila.

Predrasude postoje i u pogledu razumijevanja manje vidljivih oblika nasilnog ponašanja kakvi su verbalno i socijalno-emocionalno nasilje. Mnoga djeca, a i odrasli, ne shvataju ozbiljnosti stalnog omalovažanja, nazivanja pogrdnim imenima, vrijeđanja, ignorisanja, uhođenja itd. Obično se nalaze racionalni „razlozi“ da ovo ponašanje i nije baš nasilno, da se njime želi postići određeni cilj ili napraviti „šala“ i slIčno. Među učenicima, obično dječacima, a i pojedinim roditeljima, raširena je predrasuda da nasilje osnažuje dijete. Česta predrasuda koja se može čuti u školi je da nije moguće uticati na različite vrijednosti i oblike ponašanja koje su djeca usvojila prije dolaska u školu..

MONITOR: Šta je vršnjačko nasilje?

PUŠONJIĆ: Vršnjačko nasilje je fizičko ili psihičko nasilno ponašanje među vršnjacima, koje se ponavlja duži period s ciljem povrjeđivanja i odražava neravnopravan odnos snaga. Ono podrazumijeva nekoliko mogućih odnosa: nasilno ponašanje jednog učenika/učenice prema drugom, nasilno ponašanje grupe prema pojedincu, jedne grupe učenika prema drugoj grupi ili pak nasilno ponašanje učenika prema nastavnicima i obratno. Iako je vršnjačko nasilje karakteristično za školsku sredinu, istraživanja pokazuju da se ono dešava i na putu od škole do kuće, na autobuskim stajalištima, u prevozu, odnosno van školskog prostora. Važno je istaći da je nasilno ponašanje bilo kojeg od navedenih subjekata u vezi sa odnosima u školi i okolnostima u njoj, ali da svaka pojava vršnjačkog nasilja nije direktno vezana za život škole.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo