Povežite se sa nama

INTERVJU

VALERIJA SAVELJIĆ, NEKADAŠNJA FINANSIJSKA DIREKTORICA PLANTAŽA: Plantaže me hrane, zato ih branim

Objavljeno prije

na

Ja nisam odbila da potpišem lažni bilans da bih ugasila Plantaže. Ja sam to uradila da bi se nešto desilo i da bi one ponovo bile ono što su bile nekada

 

Prvi put u istoriji Plantaža, na kraju proizvodne godine (kraj septembra) imamo – gubitak, kaže za Monitor Valerija Saveljić manjinski akcionar, zaposlena i nekadašnja finansijska direktorica jedne od najpoznatijih crnogorskih kompanija (uz EPCG jedina za koju je ozvaničen naum da ostane u državnom vlasništvu). Verzirani,  našu sagovornicu prepoznaju kao možda i najargumentovanijeg kritičara aktuelnog menadžmenta Plantaža oličenog u izvršnoj direktorici Verici  Maraš i predsjedniku borda Veselinu Vukotiću.

MONITOR: Šta se desilo?

SAVELJIĆ: I ja sam se pitala zašto su to dozvolili.

Ovo, što se prinosa tiče, nije naša najgora godina. Plantaže su imale i veće podbačaje što se tiče količine ubranog grožđa, ali je poslovni rezultat uvijek bio pozitivan. Do sada.

U prvom momentu sam posumnjala da je menadžment Plantaža odlučio da bilanse kompanije uskladi sa stvarnošću. Mi godinama imamo situaciju da su nam godišnji rashodi veći od prihoda, ali se poslovni rezultat „pegla“ uvlaćanjem vrijednosti zaliha. I ove godine je vrijednost zaliha enormno povećana u odnosu na prošlu godinu – iako nema realnog opravdanja za tako nešto: prinos je manji, kvalitet grožđa je lošiji –  ali to nije pomoglo.

MONITOR:Šta pokazuju podaci o kojima razgovaramo?

SAVELJIĆ: U ovom periodu mi imamo smanjenje prihoda od prodaje za 1,5 miliona eura. Imamo, zatim, povećane troškove poljoprivredne zaštite za 0,4 miliona, pa povećanje troškova zarada (vjerujem da su oni rezultat porodičnog i partijskog zapošljavanja) i veliko povećanje troškova sudskih sporova sa radnicima.

Znači, na svim bitnim pozicijama prihodi su smanjeni a troškovi povećani. Veći su troškovi materijala, zarada…

MONITOR: Koliko su ti sudski sporovi ozbiljan problem?

SAVELJIĆ: Ove godine ti su troškovi već 1,4 miliona eura.

U ovom trenutku spor protiv Plantaža vodi više od stotinu zapošljenih, a prema podacima koje imam, od 2016. godine Plantaže su za sudske sporove sa zaposlenima isplatile preko 3,2 miliona eura neto. To znači da su skupa sa porezima i doprinosima koje moraju platiti ti troškovi blizu pet miliona.

MONITOR:Da li su plate zaposlenima povećane?

SAVELJIĆ: Ne. Ako ima stvarnog povećanja troškova zarada ono je posljedica novog zapošljavanja. A novo zapošljavanje se ne obavlja na pozicijama na kojima je to potrebno već tamo gdje mogu da se smjeste prijatelji, rođaci i partijske kolege.

To se pokušava prikriti zapošljavanjem preko agencija.

Tako se, pored ostalog, prikrivaju stvarni troškovi radne snage pošto se naknade zaposlenima koji su angažovani preko agencije vode kao „ostali poslovni rashodi“.

MONITOR: O kolikom broju zaposlenih govorimo?

SAVELJIĆ: U Plantažama, zvanično, ima oko 750 stalno zaposlenih, ali ja mislima da je taj broj oko hiljadu, računajući i zaposlene preko agencija. A u sezoni raste, možda, i na 1,5 hiljada zaposlenih.

Paralelno, menadžment koji je kompaniju doveo na crnu listu poreskih dužnika, uz prekomjerno zaduživanje kod kreditnih institucija (trenutno taj dug iznosi preko 19 miliona) prima enormne zarade. Tako izvršna direktorka ima ugovorenu platu od pet hiljada eura mjesečno!?

MONITOR: Plantaže, zvanično, imaju desetak miliona eura neraspoređene dobiti. Istovremeno se nalaze na listi poreskih dužnika, uz konstantni rast kreditnog zaduženja. Možete li nam objasniti tu poslovnu politiku?

SAVELJIĆ: Plantaže, zahvaljujući ovom menadžmentu, ne posluju dobro. Naši rashodi su veći od prihoda, pa se dobit izmišlja i naduvava kako bi neki opravdali svoj radni angažman. Otud ni neraspoređena dobit koju ste pomenuli  – nije stvarni novac. Ona se prikazuje kao novac iako svi koje to interesuje znaju da tih deset miliona ne postoje. Nema ih.

MONITOR:Tvrdite da se bilansi „peglaju“ preko zaliha?

SAVELJIĆ: Imate podatak da su, dok je direktor bio Đoko Rajković a to je negdje do 2007. godine, skladišni kapaciteti bili oko 33 miliona litara i od tada nijesu povećani ni za litar. Znači da to ogromno povećanje zaliha nije rezultat povećanja količine, nego cijena. U 2007. godini mi imamo zalihe rinfuz proizvoda vrijedne 3,9 miliona eura. Prošle godine, prema zadnjem revizorskom izvještaju, vrijednost zaliha porasla je na 38,5 miliona. Ponavljam, bez povećanja kapaciteta.

MONITOR: Može li se taj rast opravdati vrijednošću novih, skupljih i kvalitetnijih, vina i rakija?

SAVELJIĆ: Ne. Ovdje se radi o namještanju poslovnih rezultata. Mi svake godine imamo povećanje cijene proizvoda na zalihama. Te cijene su, možda, u početku bile potcijenjene – do 2007. godine. I za to postoji određeno ekonomsko i tehnološko opravdanje. Interes tadašnjeg menadžmenta nije bio da zalihe budu precijenjene. Oni su i bez toga imali izuzetne poslovne rezultate. A vino je kvarljiva roba.

Sada je situacija obrnuta. Mi, zapravo oni, precjenjuju zalihe Plantaža kako bi prikrili gubitke. Ta korekcija vrijednosti zaliha prikazuje se kao prihod, i utiče da konačan poslovni rezultat bude pozitivan. Ali, to je mač sa dvije oštrice.

Povećanjem vrijednosti zaliha Plantaže povećavaju cijenu koštanja svojih proizvoda. I, po zakonu, te proizvode ne bi smjeli prodavati ispod te cijene. A oni to rade.

Ja sam još 2016. godine tužilaštvu predala krivičnu prijavu zbog prodaje vina u PET ambalaži od dva litra po cijeni od 1,05 eura. Prosječna cijena vranca na zalihama tada je bila 0,91 euro za litar u rinfuzi, bez ambalaže. Tako je kompanija po prodatom litru gubila najmanje 45 centi, odnosno, ukupno nekih 270 hiljada eura. Do danas ta prijava nije ni prihvaćena ni odbijena. Zapravo, nemam nikakav odgovor iz Specijalnog tužilaštva.

MONITOR: Nedavno ste prezentovali podatke –  a to je u dobroj mjeri bio i povod za naš razgovor – koji pokazuju jedan još problematičniji posao, odnosno, veći gubitak.

SAVELJIĆ: Sad su napravili haos.

Prodavali su sirovi lozovi destilat, koji mi dobijamo destilaciom vina. Za litar lozovog destilata od koga pravimo lozovu rakiju ili prvjenac, jačine oko 50 odsto alkohola, nama treba 5,5 litara vina. A oni su milion litara sirovovogdestilata jačine 62 odsto alkohola prodali kruševačkom Rubinu, kao 620 hiljada litara 100 postotnog akohola.

MONITOR: Zašto bi Plantaže Rubinu prodavale svoj proizvod po cijeni alkohola, praktično kao sirovinu za preradu?

SAVELJIĆ: Ja postavljam pitanje zašto bi mi to ikome prodavali. Zamislite da neki seljak litar svoje rakije, jačine 50 odsto alkohola, proda za 1,2 eura!? Teško. E to smo mi uradili. I to je nanijelo veliku štetu Plantažama, pošto smo time poslali poruku da se nalazimo u vrlo teškoj situaciji.

Uostalom, taj posao govori sam  za sebe. Pazite: za proizvodnju jednog litra 100 postotnog alkohola Plantažamatreba 11 litara vina. Prema završnom računu za prošlu godinu, naša cijena koštanja tog vina je 12,83 eura. Najmanje. Ako zalihe nijesu pune, a vjerujem da nijesu, onda je ta cijena još veća. E, oni su tih 11 litara vina, kao litar 100 postotnog alkohola, prodali po cijeni od 2,4 eura. Tako je na svakom litru supstance izgubljeno 10,43 eura. Na 620 hiljada litara – gotovo 6,5 miliona eura.

MONITOR: I vi im onda prebacujete da falsifikuju poslovne rezultate?

SAVELJIĆ: Iza tog falsifikovanja krije se mnogo toga. Ja sam zato i dobila otkaz kao finansijski direktor, pošto nisam htjela da učestvujem u tim rabotama. To je bilo nakon polugodišnjeg finansijskog izvještaja za 2015. godinu. Tada sam izvršnoj direktorici rekla da mi više ne možemo da povećavamo vrijednost zaliha, i da se moramo boriti na neki drugi način – povećanjem prihoda, osvajanjem novih tržišta, smanjenjem troškova…

MONITOR: Da li je jedan od tih modela predviđao i prodaju zemljišta Plantaža, kao što se to sada radi?

SAVELJIĆ: Dok sam ja bila dio menadžmenta nije bilo prodaje zemljišta.

Prvo se pričalo da zemljište koje nije u funkciji prodajemo kako biste izmirili poreski dug, onda su pominjane nove investicije. Ali, prodato je zemljište na Marezi i u Donjim Kokotima (11.100 kvadrata), poreski dug nije izmiren, firma uzima nove kredite za flaširnicu i hladnjaču. Nedavno je upućen javni poziv za prodaju još 45.000 kvadrata.

MONITOR: Protivite se tome?

SAVELJIĆ: Naravno. Ja nisam odbila da potpišem lažni bilans i bila bez posla godinu i po dana da bi Plantaže ugasila. Jasam to uradila da bi se nešto desilo i da bi one ponovo bile ono što su bile nekada. Plantaže hrane mene i moju porodicu. Zato ih branim, kako i koliko mogu.

 

Zalihe pića precijenjene i tajne

MONITOR: Vi ne možete da saznate kolike su zalihe vina i rakije u vašim podrumima?

SAVELJIĆ: To ne može da sazna ni bord direktora. Ako bi oni to odali, oni bi sebi direktno stavili lisice na ruke. Ja to tako vidim.

Na drugoj strani ne vidim da se država, kao većinski vlasnik, brine zbog toga. Ako sam ja kao bivši finansijski direktor predala makar sedam krivičnih prijava zbog nezakonitih radnji u Plantažama, i ako su sve one ostale bez bilo kakve reakcije, onda ja počinjem da sumnjam da je nekome u interesu da se te Plantaže unište.

Da li neko želi da ih osiromaši pa privatizuje po nekoj bagatelnoj cijeni, ili neko planira da naše vinograde, oko tri hiljade hektara sada već na obodu Podgorice, pretvori u gradsko građevinsko zemljište, ili možda nešto treće – je ne znam. Ali znam da Plantaže, predvođene ovim ljudima i na ovaj način, nemaju budućnost.

I pored toga, ti ljudi su pod zaštitom vladajućih struktura.

MONITOR: Jeste li, kada ste bili finansijska direktorica Plantaža (do XXX 2015. godine) znali kolike su te zalihe?

SAVELJIĆ: Jesam. I znam da nikad nisu bile pune. Jedno vrijeme je, pošto su bile potcijenjene, bilo prostora da se vrijednost zaliha povećava. Ali to je prošlost. Sada su precijenjene. Koliko –  to možemo samo da nagađamo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

Dr Đorđe Čekrlija, profesor Filozofskog fakulteta u Banja Luci: U BiH postoje samo dominantno ljevoruki političari

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaki napredak u Bosni i Hercegovini je mikroskopski ukoliko nema opšteg sistematskog angažovanja koje je pokrenuto od strane države i njenih institucija (bez obzira kojeg nivoa vlasti), i kao takav niti će biti primjetan, niti će nešto značiti

 

MONITOR: I ove godine proslavljen je Dan Republike Srpske 9. januar. To je naišlo na brojna negativna reagovanja. Treba Ii RS da proslavlja taj dan? 

ČEKRLIJA: Iako se ovo pitanje predstavlja kao fundamentalno pitanje nakon svake Nove godine, meni se čini da je mnogo važnije koliko penzionera i djece gladuje tog istog dana. I na dan potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, i na dan prvog zasjedanja ZAVNOBIHA.

MONITOR: Visoki predstavnik Valetnin Incko u svom reagovanju kazao je da Republika Srpska nije država, kao što tvrdi član Predsjedništva Dodik, jer entiteti nisu države i da će o netačnim tvrdnjama o državnosti RS izvijestiti Vijeće sigurnosti UN.

ČEKRLIJA: Bez obzira na to što je svima sve jasno, isprazne polemike oko toga se i dalje vode. Ovo je jedna od takvih polemika koje služe samo da bi skrenule pažnju od stvarnih problema sa kojima se u Bosni i Hercegovini susrećemo. Što se konkretnog odgovora tiče, dovoljno je da svaki političar ili građanin pogleda šta piše na pasošu koji ima. Direktniji i jasniji odgovor od toga ne postoji.

MONITOR: I dalje se najavljuje otcjepljenje RS. Može li se to dogoditi?

ČEKRLIJA:Pitanje otcjepljenja RS na prvi pogled zvuči kao užasna opasnost u svim mogućim scenarijima. Međutim, ukoliko se pogleda unazad onda se stvari vide sasvim drugačije. Potenciranje otcjepljenja RS je prvo služilo kao krajnja odbrana koja se može angažovati kada situacija bude apsolutno neprihvatljiva. Zatim je nakon nekog vremena otcjepljenje postalo prijetnja ukoliko se budu osujećivao razvoj i napredak RS. Konačno otcjepljenje je danas u rukama političara postalo oruđe za svakodnevni politički rad. Meni se čini da je sam koncept otcjepljenja time izgubio svoju moć nad građanima i da u tu priču iskreno vjeruju oni koji bi vjerovali i u sve drugo što vođe kažu.

MONITOR: Kakva  je trenutno politička situacija u BiH? 

ČEKRLIJA: Politička situacija u Bosni i Hercegovini se već godinama čini istom. Problemi zasnovani na etničkim ideologijama dominiraju u političkom i društvenom životu i održavaju socijalnu situaciju gotovo nepromijenjeno nestabilnom. Istovremeno takva situacija onemogućava pozitivne promjene na ekonomskom i privrednom planu. A to dalje onemogućava većinu ostalih mogućih napredovanja. Svi indikatori stanja u ekonomiji i privredi u državi su negativni. Uz nepostojanje jasnog plana za unapređenje i odliv stanovništva jasno je da je situacija loša. A pri tome nismo ni pomenuli kriminal, korupciju, zdravstvo, školstvo…

Konačan ishod u smislu uticaja opšteg političkog stanja u zemlji na građane se najbolje vidi iz brojnih socio-psiholoških istraživanja koja se sprovode u Bosni i Hercegovini. Rezultati jasno pokazuju vrlo nisko zadovoljstvo životom građana BiH, relativno visok stepen zabrinutosti za budućnost i perspektivnost.

MONITOR: Postoje li u BiH ozbiljnija ljevica i ozbiljnija građanska partija?

ČEKRLIJA: U Bosni i Hercegovini postoje samo političari koji su dominantno ljevoruki. Kako sada stvari stoje, na ljevicu, pa čak i ozbiljnu građansku partiju ćemo još dosta čekati.

MONITOR: Često se može čuti da je strah ušao u sve pore društva i da je Bosna i Hercegovina zemlja straha?

ČEKRLIJA:Pored bazične nesigurnosti koja opstaje zahvaljujući održavanju međuetničke tenzije, i nesigurnosti koja je posljedica loše ekonomske situacije u BIH postoji i strah vezan za eskalaciju kriminala u različitim oblicima. Tome dodatno doprinosi nepovjerenje u institucije koje bi građanima trebale garantovati sigurnost. Bolni primjeri Mahira Rakovca, Dženana Memića i Davida Dragičevića omogućili su direktan uvid u ovaj problem. Građani u susretu sa ovakvom svakodnevicom opravdano zaključuju da je BiH zemlja straha. Međutim, čini se da najviše treba da brine odsustvo želje političara i institucija da se na tom planu nešto pozitivno uradi. Mislim da sticanje takvog uvida najviše doprinosi opstanku straha kod građana.

MONITOR: Šta se u ovoj godini u BiH može očekivati na političkom planu?

ČEKRLIJA:Svaki napredak u Bosni i Hercegovini je mikroskopski ukoliko nema opšteg sistematskog angažovanja koje je pokrenuto od strane države i njenih institucija (bez obzira kojeg nivoa vlasti), i kao takav niti će biti primjetan, niti će nešto značiti. Na osnovu najvećeg broja različitih pokazatelja stanja u zemlji ne mogu reći da očekujem nikakvu posebnu promjenu političke situacije. Mislim da i kad jednom dođe do određenih značajnijih promjena, one će biti pokrenute od strane građana, a ne političara u Bosni i Hercegovini.

MONITOR: Edin Pobrić, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, nedavno je izjavio da u BiH pored hrvatskog i srpskog, vlada i bošnjački nacionalizam – uobličen kroz neke institucije, novine, portale…

ČEKRLIJA:Profesor Pobrić je samo konstatovao jednu činjenicu iz društvenog života Bosne i Hercegovine. Bošnjački nacionalizam postoji kao i srpski i hrvatski. Jedina razlika je u tome što je bošnjački nacionalizam nominalno vezan za Bosnu i Hercegovinu, dok su srpski i hrvatski vezani za njihove matične države. U svim ostalim karakteristikama je negativan kao i bilo koji drugi nacionalizam.

MONITOR: Koliko je kleronacionalizam raširen u bh društvu?

ČEKRLIJA:Kleronacionalizam kao naučni konstrukt u psihologiji predstavlja spoj izražene etničke vezanosti; distanciranja u odnosu na druge etničke grupe; i poslušničke religioznosti. Istraživanja ovih aspekata u BiH jasno pokazuju da je kleronacionalizam prilično rasprostranjen. Većina rezultata koji se odnose na mlade pokazuje izraženu vezanost za vlastitu etničku grupu, kao i izražene među-etničke  distance. Takvi rezultati ne čude imajući u vidu da se pripadnost vlastitoj etničkoj grupi i vjeri danas instalira kao osnovna odrednica ličnog identiteta. Naglašavanje ovih aspekata kroz permanentno nametanje odnosa Mi i Oni (Naši i Tuđi) plodno je tlo za dalji razvoj kleronacionalizma.

MONITOR: Hoće li se izborom Zorana Milanovića promijeniti politika Hrvatske prema BiH? 

ČEKRLIJA:Mislim da na to pitanje čak ni on sam ne može dati odgovor. Gledajući u širem smislu, svaki predsjednik Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine koji želi unaprijediti odnose sa komšijama i susjedima se mora boriti na dva fronta; na jednom se sa predsjednikom susjedne države zajedno boriti za razvoj i unapređenje odnosa, a na drugom protiv reakcionih snaga u vlastitoj državi (ili vlastitom etničkom korpusu) kojima to ne odgovara. Na osnovu pred i izbornih rezultata čini se da je novi predsjednik sposoban funkcionisati simultano na oba plana.

Logično je prije svega očekivati da će Zoran Milanović djelovati tako da iz odnosa sa Bosnom i Hercegovinom izvuče maksimum dobiti za Hrvatsku. Moje je mišljenje da u ovom momentu to može ostvariti tretirajući Bosnu i Hercegovinu kao dobrog partnera iz susjedstva i volio bih da taj scenario i zaživi.

 

Trajni podanički mentalitet

MONITOR: Posljednjih decenija, kažu analitičari, u Bosni i Hercegovini, ali i zemljama regiona, građani najčešće na izborima za svoje predstavnike biraju autoritativne lidere, pa umjesto vladavine institucija i zakona o svemu odlučuju političke ličnosti.

ČEKRLIJA: Nakon vjekova uslovljavanja ostvarenih kroz tuđinsku vlast i permanentno nesigurnu egzistencijalnu kod naroda Bosne i Hercegovine je razvijena sklonost ka potrebi da budu zaštićeni, oslobođeni, vođeni. Najvećim dijelom su kroz istoriju liderske figure formirane kroz borbe i sukobe. Drugim riječima i arhetipski lider na našim područjima je neko ko će obezbjeđivati sigurnost i smanjivati strah a ne voditi u dalji napredak ili ostvarenje većeg zadvoljstva životom. Nažalost, izgleda kao da smo stekli trajni podanički mentalitet, jer nismo imali dovoljno vremena da razvijemo napredniji oblik.

Tome slobodno možemo dodati i činjenicu da su današnji lideri u Bosni i Hercegovini toga savršeno svjesni i da to koriste u ogromnoj mjeri. Četvrt vijeka nakon rata postoji isti bazični osjećaj nesigurnosti i zabrinutosti za egzistenciju koji su zasnovani na lošim etničkom međuodnosima. Čime se god takvo stanje podupire, i koliko god to moglo biti samo krajnje nepošteno političko sredstvo, održavanje osjećaja bazične nesigurnosti produžava mogućnost opstanka autoritarnih političara.

I na kraju ne mogu da ne dodam da stepen intelektualne otvorenosti i obrazovanje takođe igraju ogromnu ulogu u formiranju, odnosno razbijanju sklonosti ka autoritarnim političarima. Ukoliko ste stvarno upoznati sa tim šta znači autoritarni političar (u narodu nerijetko poznat i kao diktator) i ko sve spada u ovu grupi, onda bi trebalo da je nemoguće da takvog birate, koliko god pripadao vašoj etničkoj grupi. S obzirom na to da ih mi na ovim prostorima stalno iznova biramo samo zato što su naši, to pokazuje da imamo ogroman problem, ili sa strahom ili sa kognitivnim funkcionisanjem.

 

Politički preletači

MONITOR: Da li, kako tvrde bh mediji, napuštanje političkih partija pojedinaca ili grupa, koji zadržavaju poslaničke ili odborničke mandate, poprima zabrinjavajući obim?

ČEKRLIJA:Zabrinjavajuće razmjere pojava “političkih preletača”, kako se danas nazivaju političari koji mijenjaju stranke, su već odavno dostignute. Danas je to pojava koja predstavlja sasvim legitimno sredstvo u političkom i društvenom djelovanju. U zakonu ne postoje stavke koje tretiraju ovaj problem tako da je iz tog ugla sasvim legalno prodavati i kupovati stranačku pripadnost ili riječnikom političih elita “trgovati papcima”. S druge strane, pitanje moralnosti postupaka pojedinca ili grupe se u Bosni i Hercegovini uopšte gledajući prestalo postavljati za bilo šta, kako na ličnom, tako i na opštem planu. Primarni cilj je ostvarenje kvazi-političkih i ličnih interesa, a sve ostalo se prilagođava tome, čak i osnovna moralna načela. U vezi moralnosti u Bosni i Hercegovini kvalitetni su samo još vicevi, koji opet nastaju da bi lakše podnosili opšte nezadovoljstvo i nemoć.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Teže je nego devedesetih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne znam da li će SPC i DPS napraviti komrpomis. Ne znam ni da li je kompromis dobar. Znam samo da je Crna Gora propustila šansu da bude građanska, demokratska, razvijena država

 

MONITOR:  Otkako se  u zemlji priča o Zakonu o vjerskim zajednicama, kao da je sve drugo stalo. Kako vidite ovu situaciju ?

KOVAČEVIĆ: Ne mogu da sagledam situaciju u cjelini  ali percipiram  vanjsku utišanost  i unutrašnju uznemirenost. Možda ovom utisku doprinosi  i život u Kotoru koji me nakon kratkog izbivanja ( novogodišnji praznici ) sačekao  sablasno pust i miran. Tog dana kada sam se vratila,  na Trgu od oružja  ispred stuba srama,  neosvijetljena   ogromna jelka,kolona  ljudi u tamnom sa upaljenim svijećama. Hodaju u tišini, nose djecu, beba u kolicima…nema kraja. Kao da sam neprikladna uletjela u  scenu filma  iz srednjevjekovnog života. Ostala sam bez daha a u mislima vraćena na  sjednicu Parlamenta na kojem je izglasan zakon , nezakonito uhapšen  čitav poslanički klub,pokazana  arogancija  jednoumnika  I predaja moći opozicije  u ruke predstavnicima crkve, suspendovana politika.  Vidim posledicu I razumijem.  U nizu dešavanja koje nam godinama priređuje vladajuća elita utišani su ljudi,učeni godinama da svojim ušima ne vjeruju, da svojim očima dobro ne vide,kakvo crno kritičko mišljenje, adaptirani na nepravdu i laž, bez nade  uhvatili su se onog koji godinama stvara povjerenje  I  iracionalnog,  “odbranu” svetog, zaštićeni  moćnom institucijom.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja Roditelji: Vršnjačko nasilje je slika našeg društva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Djeca uče od nas, mi smo im primjeri u svemu,  mi smo jedini odgovorni za njihovo ponašanje. Uzaludna je sva priča o tome da nešto treba da se radi ovako ili onako ako im mi svakodnevno pokazujemo svojim ponašanjem suprotno

 

MONITOR: Krajem prošle godine u Podgorici je predstavljen Nacionalni plan za djelovanje protiv vršnjačkog nasilja. Šta je njime predviđeno?

MIHAILOVIĆ: Nacionalni akcioni plan I sve ono što je njime predviđeno i na čemu se već radi rezultat je rada i zalaganja velikog broja organizacija, institucija i ustanova posljednjih godinu i sa kojima sarađujemo kroz projekat Koalicija protiv vršnjačkog nasilja u crnogorskim školamai da pokušamo da unaprijedimo postojeći ambijent kako bi djeca u Crnoj Gori bila bolje zaštićena od vršnjačkog nasilja. Da, potpuno smo svjesni da ga nikada nećemo ni mi u Crnoj Gori ni bilo ko u potpunosti iskorijeniti, ali je stanje bilo takvo da je zabrinjavalo koliko se nije reagovalo na nasilje, koliko se nije prepoznavalo i koliko je propusta bilo u postupanju. Na prevenciji se ipak radilo, ali je i taj dio morao da pretrpi određena unaprjeđenja. Dakle, Nacionalnim akcionim planom je definisan niz koraka na svim nivoima – od promjene zakona u dijelu odgovornosti svih, i obavezno roditelja, promjene upustva, odnosno smjernica po kojima se mora postupati i obavezivanja svih u školama da ga primjenjuju (do sada je često bilo mrtvo slovo na papiru), uvođenja evidencije o slučajevima vršnjačkog nasilja koja do sada nije postojala, uspostavljanje tijela koje će pratiti stanje iprimjenu svega usvojenog … Takođe, prepoznalo se da bi bilo potrebno mijenjati zakon u dijelu koji se odnosi na PP službe, odnosno da se omogući da iškole sa manjim brojem učenika imaju psihologe i ako treba pedagoge. Uz sve to, predloženo je, ina tome će se insistirati, da centri za socijalni rad budu partneri u posebno izazovnim slučajevima kada roditelji nijesu zainteresovani da sarađuju i da centri pomažu školama, ali im podrška moraju biti i domovi zdravlja koji moraju početi da obezbjeđuju tretmane i podršku porodicama čija su djeca i žrtve ,ali i počinioci nasilja.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo