Povežite se sa nama

MONITORING

NEMA KRAJA SUĐENJU OPTUŽENIMA ZA UBISTVO SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Zločin u nastavcima

Objavljeno prije

na

Vrhovni sud se ni poslije pet mjeseci nije odredio o odluci Ustavnog suda da je tokom suđenja optuženima za ubistvo policijskog funkcionera 2005. godine, Bigoviću i Boreti povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. I da im treba suditi ponovo. Potrajaće

 

Ni skoro peti mjeseci nakon što je Ustavni sud Crne Gore ukinuo presudu u slučaju ubistva visokog policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića, sudije Vrhovnog suda nijesu donijelče odluku  o tome  kakav će stav zauzeti i ko će, po  11. put, raspravljati o sudbini optuženih u ovom slučaju.

Podsjetimo: Saša Boreta, Ljubo Bigović, Milan Čila Šćekić i Ljubo Vujadinović osuđeni su na po 30 godina robije zbog likvidacije Slavoljuba Šćekića.

Prema sada već ukinutoj presudi, optuženi Šćekić i  Vujadinović su ubili policijskog inspektora 30. avgusta 2005, a na taj zločin podstrekli su Boreta i Bigović.To su, navodi se u presudi, učinili jer im je Šćekić bio na tragu rukovodeći istragom o pokušaju iznude i seriji bombaških napada na tadašnje gradlište hotela Splendid. Za bombaške napade osuđen je Alan Kožar, koji je kaznu izdržao.

Ljetos je  Ustavni sud ukinuo pravosnažnu presudu i vratio je na odlučivanje Vrhovnom sudu. Dodatni zadatak dao im je Saša Boreta koji je na sjednici Vrhovnog suda 24. oktobra tražio izuzeće svih članova sudskog vijeća formiranog za razmatranje ukinute odluke Ustavnog suda.

Boreta smatra da neće imati pravično suđenje ako se tim predmetom i ubuduće budu bavile sudije Stanka Vučinić, Petar Stojanović, Branimir Femić, Svetlana Vujanović i Vesna Vučković.

On je u ahtjevu naveo da su iste sudije Vrhovnog suda, prije četiri godine, potvrdile osuđujuću odluku „pod pritiskom predsjednice tog suda Vesne Medenice”.

Iako sutkinjaVučković tada nije bila članica vijeća, on je naveo razloge zbog čega traži i njeno izuzeće. ,,Suprug sutkinje Vučković, predsjednik Osnovnog suda u Kotoru Branko Vučković, odbio je moj zahtjev za ukidanje pritvora obrazlažući odluku time da je presuda kojom sam osuđen još pravosnažna, iako je tu odluku Ustavni sud prethodno ukinuo”. Zahtijevao je da o izuzećima ne odlučuje predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, čije izuzeće je takođe tražio, navodeći njene izjave date nakon ukidne odluke Ustavnog suda, kada je isticala da taj sud ne može biti četvorostepeni i da ne može ukidati odluke Vrhovnog suda.

,,Medenica je slala i pismo premijeru Dušku Markoviću od kog je tražila izmjene zakona kako bi se brisala odredba da Ustavni sud može da odlučuje u presudama Vrhovnog suda”, navodi Boreta i dodaje da je „Medenica bila ta koja je 2006. godine, kao VDT, potpisala zahtjev da se status zaštićenog svjedoka dodijeli Zoranu Vlaoviću Bohumu”.

Vlaoviću je 16 puta odobravan prekid zatvorske kazne da bi svjedočio onako kako mu je rečeno i na kraju se nikada nije vratio da izdrži kaznu, navodi Boreta. „ Koliko je bio ugrožen dovoljno govori njegova izjava da se ne boji nikoga i da mu ne treba zaštita”.

Iz Vrhovnog suda je saopšteno da još nije održana opšta sjednica sudija na kojoj treba da se odluči o zahtjevu za izuzeće prve žene crnogorskog pravosuđa. Tek nakon što bude donijeta odluka o izuzeću Medenice steći će se uslovi da se odlučuje o izuzeću vijeća koje je određeno da donese novu odluku u ovom predmetu. Poslije toga treba zakazati novu sjednicu, razmotriti odluku Ustavnog suda i donijeti novu odluku.

Koliko sve to može trajati nije poznato ali se zna da je Ustavni sud utvrdio da je upravo Vrhovni sud optuženima Boreti i Bigoviću povrijedio pravo na suđenje u razumnom roku.

Još od podizanja optužnice, proces za ubistvo Šćekića važi za jedan od najvećih predmeta u crnogorskom pravosuđu, ali i za onaj gdje je napravljen najveći broj tehničkih grešaka.

Ustavni sud je ocijenio da su glavni pretresi zakazivani u primjerenim rokovima i da su isti redovno i održavani. Prema Ustavnom sudu ,nije bilo izrazito neopravdanih i dugih perioda neaktivnosti u radu prvostepenog i drugostepenog suda, što se ne može reći i za Vrhovni sud.

,,Ustavni sud je utvrdio da je Vrhovnom sudu bilo potrebno 11 mjeseci da donese rješenje od 2. aprila 2014. godine, tj. da odluči po žalbama VDT, optuženih i njihovih branilaca. Ovakvo odlučivanje je, po ocjeni Ustavnog suda, bilo predugo, s obzirom da je Vrhovni sud odlučivao samo o pravnim pitanjima, bez potrebe da izvodi dokaze ili preduzima bilo koje druge procesne aktivnosti“, navodi se u obrazloženju odluke kojom je zaključeno da je Boreti i Bigoviću povrijeđeno pravo na suđenje u razumom roku, kao jedno od elemenata prava na pravično suđenje.

Krajem marta sud u Strazburu utvrdio je da je država kada je u pitanju Bigović prekršila prava na zabranu torture zbog uslova u kojima je boravio u pritvoru, kao i na slobodu ličnosti pošto mu je, po nalazu tog suda, pet godina i pet mjeseci pritvor neosnovano produžavan. Njemu je dosuđeno 7.500 eura na ime nematerijalne štete.

Iskaz nekadašnjeg zaštićenog svjedoka bio je još jedan od  razloga sudijama Ustavnog suda za donošenje odluku da optuženima treba suditi ponovo. Oni navode da su redovni sudovi olako povjerovali iskazu zaštićenog svjedoka i naglašavaju da je taj dokaz za redovne sudove imao veliki značaj.

Zaštićeni svjedok Vlaović tokom tog krivičnog procesa ispričao je da mu je Boreta u decembru 2005. godine, dok su bili u spuškom zatvoru, priznao da su on i Bigović finansirali ubistvo inspektora i da je policajca ubio Milan Čila Šćekić.

Iz Ustavnog suda tvrde da redovni sudovi nijesu odgovorili na “uporne navode odbrane o povezanosti svjedočenja V. i prekinute mu kazne”.Oni podsjećaju da je odbrana optuženih tvrdila da se do iskaza tog svjedoka došlo na sumnjiv način, s obzirom na to da mu je od strane nadležnih organa prekinuto izdržavanje zatvorske kazne, te da „nikad nije nastavio da izdržava prekinutu zatvorsku kaznu, zbog krivičnih djela silovanje, protivpravni blud, prevara…“. I navode kako „podnosioci u ustavnim žalbama tvrde da je svjedok V. oslobođen od zatvorskih kazni u zamjenu za svjedočenje koje odgovara optužbi”.

U presudi Ustavnog suda, dodatno, stoji kako “to izgleda posebno sporno, s obzirom na saglasne prigovore koje su isticali saoptuženi, a koji su potvrđeni sa više rješenja Ministarstva pravde o prekidima i produžetku kazne V., te posebno imajući u vidu da se osuđeni – svjedok V. do dana odlučivanja po toj žalbi, nije javio u Zavod za izvršenje krivičnih sankcija radi izdržavanja preostalog dijela zatvorske kazne”.

Oni kritikuju kolege iz redovnih sudova što nisu ispitali tvrdnje optuženih o okolnostima pod kojima je pribavljen iskaz svjedoka. “U nedostatku odgovarajućeg obrazloženja sudova, Ustavni sud ima ozbiljne dileme o pouzdanosti i tačnosti iskaza ovog svjedoka, kao i o kvalitetu tog dokaza u konkretnom krivičnom postupku”.

Ustavni sud je utvrdio da je, u odnosu na optuženog Ljuba Bigovića, došlo do izmjene činjeničnog dijela precizirane optužnice i to u presudi prvostepenog suda od 19.jula 2012.,  zbog čega se pojavilo suštinsko pitanje, da li je narušen identitet presude i optužbe, odnosno da li je optužba prekoračena.

Prema tadašnjoj optužnici, Bigović je krivično djelo podstrekivanje na ubistvo izvršio tako što je „pod nerazjašnjenim okolnostima“ izašao iz pritvora u Spužu u noći 22/23. avgusta 2005. i u Tivtu se sastao sa okrivljenim Vujadinovićem. Sud je izostavio iz dispozitiva presude te navode optužbe, ističući  u obrazloženju presude da oni nijesu dokazani.

Umjesto toga, sud je „na osnovu sprovedenih dokaza“ ustvrdio kako je Bigović pomenuto krivično djelo izvršio ranije, prije nego što je „lišen slobode“. Sudije Ustavnog suda konstatuju kako „ovako precizirano vrijeme izvršenja krivičnog djela nije bilo određeno optužnicom nadležnog tužioca, niti pak izmjenama te optužnice“, i cijene da bi Bigovićeva odbrana bila drugačija da su mu te činjenice bile poznate prije izricanja presude.

“Rasprava po toj optužbi bila je usredsređena na pitanje da li je optuženi (Bigović) preduzeo radnju podstrekavanja za vrijeme dok se nalazio u istražnom zatvoru, te da li je pod nerazjašnjenim okolnostima izašao iz pritvora“, navedeno je u odluci Ustavnog suda uz ocjenu da je Bigović„oizmijenjenim razlozima optužbe saznao kasno, tek po prijemu prvostepene presude, kada njegova odbrana više nije mogla reagovati na prekoračenja optužbe, osim u formi žalbenih navoda“.

Ustavni sud zapaža da u osporenim odlukama Vrhovnog suda nema ni riječi o tome da je prvostepenom presudom došlo do izmjene činjeničnog opisa optužbe, pa je taj dio presude ostao na snazi. Zato su odlučili kako je u konkretnom slučaju došlo do prekoračenja optužbe na štetu podnosioca ustavne žalbe Bigovića ali i da je prekršeno njegovo pravo da bude detaljno informisan o prirodi i razlozima optužbe, kao i  pravo da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremu odbrane.

Tako, stavku po stavku, suđenje optuženima za ubistvo Slavoljuba Šćekića ide ka novom početku. I dok se čeka nova odluka Vrhovnog suda, manje do deset mjeseci dijeli nas od 15. godišnjice zločina.

 

SLAVICA ŠĆEKIĆ, SESTRA UBIJENOG INSPEKTORA
Odluka Ustavnog suda nezakonita

Sestra ubijenog policijskog funkcionera Slavica Šćekić za Monitor tvrdi  da je odluka Ustavnog suda kojom je ukinuta presuda za ubistvo njenog brata nezakonita:

,,Ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bi ona bila ukinuta. Krivica osuđenih je dokazana i Ustavni sud nema pravo da preispituje odluku Vrhovnog suda o utvrđenim  dokazima i činjenicama. Ustavni sud je trebalo da donese odluku o pokretanju postupka odgovornosti sudija koji su povrijedili pravo na suđenje u razumnom roku.

Dakle, Ustavni sud je trebao Vrhovnom sudu da naloži da pokrene pitanje odgovornosti svih sudija koji su vodili sudski postupak za ubistvo moga brata, kao i da naloži Vrhovnom sudu da odredi novčani iznos kao vid naknade štete osuđenima za ubistvo moga brata.

Sve to je regulisano po Zakonu o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku. Međutim, očigledno, Ustavni sud štiti sudije, a krši zakon. Umjesto obratno“, zaključuje Slavica Šćekić.

 

Svjedok nezakonito oslobođen?

U odluci Ustavnog suda napisanoj na skoro 50 strana pojašnjava se da je zaštiženi svjedok V. sve vrijeme svjedočenja u ovom postupku, bio u prekidu zatvorske kazne, što Zakon u konkretnom slučaju ne poznaje.

,,Odredbama Zakonika o krivičnom postupku zakonodavac nije propisao da se zaštićenom svjedoku daju određene pogodnosti ili benefiti sa ciljem da se isti pridobije za saradnju sa pravosudnim organima vlasti, niti je ratio legis ovog instituta davanje iskaza od strane zaštićenog svjedoka, u zamjenu za oslobođenje od kazne. Cilj ove zaštite je da se osigura lična i imovinska bezbjednost građaninu koji vršenjem svoje svjedočke dužnosti ukazuje pomoć državnom pravosuđu i da se u isto vrijeme otklone eventualne prepreke za iskreno i potpuno svjedočenje“, piše u odluci Ustavnog suda.

„Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja, nameće sumnja da su zaštićenom svjedoku date pogodnosti u vidu prekida izvršenja kazne zatvora u zamjenu za njegov iskaz…, pa te okolnosti, po ocjeni ovog Suda, dovode u sumnju pouzdanost i tačnost iskaza ovog svjedoka“.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

Izdvojeno

DIPLOMATSKA I MEDIJSKA OFANZIVA MILA ĐUKANOVIĆA: Ponovno aktiviranje ruskih zavjera kao slamka spasa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako beogradski prijatelj i kolega Aleksandar Vučić nije uspio preko svojih medijskih i duhovnih trovača mobilizirati dovoljan broj crnogorskih „patriota“ i ljubitelja lika i djela predsjednika Mila Đukanovića radi odbrane njegovog privatnog feuda, došlo je vrijeme da pozvoni telefon u Moskvi

 

Nakon što su slab odziv crnogorskih građana i akcija policije pokvarili cetinjski happening 5. septembra da se preko ulice i uz pomoć tajnih službi i medijske demagogije opet krene u novu „odbranu Crne Gore“ (tj. nagomilanog bogatstva i nekažnjivosti DPS vrhuške) lopta se opet prebacila na diplomatski i medijski teren ne bi li se povratilo sve više poljuljano povjerenje u stari režim. Kako beogradski prijatelj i kolega Aleksandar Vučić nije uspio preko svojih medijskih i duhovnih trovača mobilizirati dovoljan broj crnogorskih „patriota“ i ljubitelja lika i djela predsjednika Mila Đukanovića radi odbrane njegovog privatnog feuda, došlo je vrijeme da pozvoni telefon u Moskvi.

U toku je godišnje zasijedanje Generalne skupštine Ujedinjenih Nacija u Njujorku koje traje od 21. do 27. septembra i koje je okupilo preko 130 šefova i vlada država članica. U utorak je govorio i američki predsjednik Džo Bajden kome je ovo prvo pojavljivanje na tako velikom samitu svjetskih državnika. Nije tajna da mnogi državnici priželjkuju, ako ne susret, a ono slikanje i razgovor od desetak sekundi za koji se raznim lobističkim firmama u Americi nude milionske svote. Kod nas su se već pojavile nepotvrđene tvrdnje u regionalnoj štampi da se nudi nevjerovatnih 15 miliona dolara za Đukanovićevo slikanje sa Bajdenom i razmjenu od pet-šest riječi. Takav scenario bi dobro došao kao potvrda da DPS klika i dalje stoji na putu evroatlantskih integracija i da ponovo uživa podršku Amerike koja se počela distancirati od režima nakon Đukanovićevog povratka na mjesto predsjednika njegove „države“ u maju 2018. godine.

Nevezano za gore spomenutu sumu, nesporno je da DPS diplomatija, lobisti i inostrani saveznici pokušavaju ovih dana da dogovore termine za susrete sa visokim američkim zvaničnicima, kako je Monitoru potvrdilo nekoliko izvora u Vašingtonu. Uz zahtjeve za susret se obavezno prilaže i nedavno objavljena studija Digitalnog forenzičnog centra Crne Gore (DFC), čije osnivanje je podržala Vlada Sjedinjenih Američkih Država  2019. godine i koji djeluje u okviru Atlantskog saveza Crne Gore (ASCG). Njegov predsjednik Savo Kentera je prije dvije godine, u vrijeme čvrstorukaške vladavine Đukanovića, izjavio Vijestima da je jedan od primarnih ciljeva DFC-a da „razotkriju sve one koji pokušavaju da podrivaju naš politički i demokratski sistem i unesu haos i nerede u određenim zemljama“. Neki su se ponadali, s obziromna to da Atlantski savez promovira zapadne i evroatlantske vrijednosti, da će to raditi i njihova podružnica u Crnoj Gori, uprkos Kenterinoj retorici koja podsjeća na sovjetsko-komunističku borbu protiv unutrašnjih i vanjskih neprijatelja.

Gorepomenuta studija od stotinu stranica nosi naziv Uloga Rusije na Balkanu: Slučaj Crne Gore i opširno se bavi raznim ruskim subverzivnim oblicima djelovanja kojim se „potkopava prozapadna politika Đukanovića“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Ta koalicija je na prethodne izbore izašla sa projektom ekspertske vlade, koji su njeni postizborni koalicioni partneri bili prinuđeni da prihvate – manje ili više nevoljno. DF se ljetos, nakon izglasavanje Rezolucije o Srebrenici i razrješenja ministra pravde Vladimira Leposavića odrekao Sporazuma koji je, u septembru prošle godine, u njihovo ime potpisao Krivokapić. Prethodno je u njihovoj političkoj agendi priča o EU zamijenjena srpskim svetom.

Dritan Abazović je, radi opstanka Vlade, prećutao rušenje zajedničke postizborne platforme. Nakon što je već prihvatio da se mjesta u izvršnoj vlasti, regulatornim agencijama i državnim preduzećima dijele „po dubini” prema partijskim kvotama. Makar i nezakonito.

Situacija se, početkom septembra, dodatno iskomplikovala. Koalicija: Krivokapić i (veći) dio njegove vlade – Demokrate – DF izvršila je frontalni napad na rukovodeće ljude MUP-a i Uprave policije, a samim tim i na Abazovića – potpredsjednika Vlade zaduženog za bezbjednost. Po njihovim mjerama, mlaka intervencija policije na Cetinju samo je bila povod za napade. Suština je u već započetim pripremama za naredne izbore i činjenici da je birački spisak u nadležnosti MUP-a. Pri sadašnjem rasporedu snaga, zainteresovani ga ne bi mogli krojiti i prekrajati po svom nahođenju.

Zato je izvjesno da rekonstrukcija Vlade, koju traže Demokrate i DF, podrazumijeva značajne promjene na toj poziciji. Realno je očekivati da će juriš na Sergeja Sekulovića i Zorana Brđanina  dobiti nastavak. Pod uslovom da ova vlada opstane dovoljno dugo.

Pristane li na dogovor DF-a i Demokrata o pravljenju nove vlade po mjeri političkih partija koje joj obezbjeđuju podršku, Abazović bi marginalizovao svoju poziciju i u vladajućoj koaliciji (sigurno) i u GP URA (vrlo vjerovatno). A pokretu bi prijetio raskol i nestanak sa političke scene.

Nije realna pretpostavka da je Abazović spreman za tu vrstu političkog samoubistva. To imaju na umu i njegovi koalicioni partneri. Nakon sastanka kod premijera na kome je, uz meze, dogovorena privremena obustava vatre na javnoj sceni, krenuli su u pohod na nove koalicione partnere koji bi im mogli donijeti neophodna 41 glasa u parlamentu. Monitoru je potvrđeno da su predstavnici vladajućih koalicija „ispipavali puls” manjinskih partija. Bez uspjeha.

Milo Đukanović je organizovao sastanak opozicionih predstavnika preduhitrivši tako eventualna pregrupisavanja u parlamentu i dodatno slabljenje pozicije DPS-a. Treba biti jako maštovit pa zamisliti da bi se oni koji su, koliko juče, zaključili da „Crna Gora ima marionetsku vladu koja je u potpunosti instrumentalizovana u službi tuđih, antidržavnih i anticrnogorskih interesa”, odlučili da postanu dio tog i takvog tima. Dodatno, prelazeći preko zajedničke ocjene da se „prvi put nakon 90-ih manjinski narodi osjećaju ugroženim i kao građani drugog reda, dok se njihovo prisustvo u državnoj upravi svodi na minimum”.

Koristeći neslogu, neodlučnost i odsustvo političkog umijeća vladajuće većine, Đukanović je ugrabio da raspiše izbore u Cetinju, Mojkovcu i Petnjici. Tako je preduhitrio naum vlasti da, krajem septembra, u parlamentu izglasa odluku o grupisanju i istovremenom održavanju lokalnih izbora. Predsjednik DPS-a se nada da je tako postigao dva cilja.

Njegova partija bi, sa tri očekivane pobjede na lokalnom nivou, mogla povratiti poljuljanu vjeru u brzi povratak na vlast. Đukanoviću i DPS-u na ruku ide i očigledno kalkulantski pristup vladajuće većine. Ona je već zaboravila na obećane zakone o lustraciji i preispitivanju porijekla imovine. Najava iz saopštenja Demokrata i DF-a o istovremenom izboru rekonstruisane Vlade i članova Tužilačkog savjeta svjedoči o nastavku političke trgovine, po naslijeđenom DPS obrascu.

Druga meta koju je Đukanović gađao raspisujući lokalne izbore je popis. DF je opstanak Vlade uslovio nacionalnim prebrojavanjem do kraja godine – to je jedini podatak iz popisa koji njih interesuje – a Krivokapić je (još jednom) promijenio raniji stav i priklonio se njihovim zahtjevima. Raspisivanjem izbora Đukanović je stvorio situaciju u kojoj bi se popis održavao istovremeno kad i izborna kampanja, što nije u skladu sa standardima prihvaćenim u Evropi. Tako je stvorio poziciju da opozicija, pod njegovom komandom, osporava rezultate popisa ukoliko on bude održan, ili čak pozove na bojkot popisa i popisivača. Kao uvod u nove raskole. Moglo bi se pokazati, ponovo, da će odlučujuću riječ i o održavanju popisa imati poslanici Koalicije Crno na bijelo.

Ovonedjeljna preraspodjela i grupisanje snaga u vlasti i opoziciji donijela je još dva zanimljiva „detalja”.

Ozvaničenjem jedinstvenog opozicionog bloka i najavom jedinstvenog djelovanja, SDP se i formalno vratio pod Đukanovićevo starateljstvo, odakle se uz mnogo problema (partijski raskol) otrgao prije pet godina. Time je na teoriju svedena nada o zajedničkoj političkoj platformi građanskih partija iz redova sadašnje vlasti i opozicije koje su, programski i po dubini, jedne drugima mnogo bliže nego što su to sadašnjim partnerima.

Interesantna je i pozicija premijera. U danu kada je većina njegove parlamentarne većine obznanila dogovor o rekonstrukciji Vlade, iz istih redova je došao novi napad na ministra finansija. Milojku Spajiću – već viđenom lideru partije na čijem osnivanju dio vlade predvođen premijerom radi mjesecima – prebacuje se da je član „međunarodne kriminalne grupe”.  To čini veoma upitnim njegov ostanak na toj funkciji pod okriljem aktuelne većine, nakon što je krenuo u koncentraciju ogromne moći.

Da parafraziramo Miodraga Lekića: ova svijeća (izvršna i zakonodavna vlast) gori sa oba kraja. Prostora u sredini sve je manje. I sve je neudobnije. Valja gasiti.   Priprema uslova za izbore, koji bi bili pošteniji od prethodnih, u ovom trenutku, izgleda maksim mogućeg ove vlade, ako je ne sruše. Ili ne uruši sama sebe. U  postojećem rasporedu snaga, ni to ne bi bilo malo. U svakom slučaju mnogo je više od ništa.

Zoran RADULOVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Nezaobilazna tema je svakako ruski vladar Vladimir Putin o čijoj mudrosti i aktivnostima se naširoko piše. Interesantno je da i znatan broj hrvatskih mainstream medija poput Hine, Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije… podržava sliku Putina kao „pravog muškarca“ i „oštrog momka u divljoj prirodi“ dok ga slikaju kao konjanika golih prsa, koji neustrašivo prilazi medvjedima i lavovima. Narativ o predsjedniku koji marljivo radi za dobrobit naroda ali je i nevjerovatno svjestran i uspješan u mnogim poljima ima puno sličnosti sa ranijim kultom Josifa Visarionoviča Staljina. Istina, Staljin se nije družio sa životinjama u stilu Sv. Franje Asiškog i Putina i nije išao u crkvu ali je zato svake godine objavljivao na desetine naučnih radova iz svih oblasti na koji je stavljao potpise.

Putinu srbijanski mainstream mediji pripisuju i mesijanske uloge u zaštiti ugroženog srpstva pa tako „Putin spašava Srbiju od zapadnog pritiska“,  „SAD i NATO ratuju sa Rusijom u Srbiji” „Ludaci sa Zapada spremaju veliko zlo – 18.000 NATO vojnika sprema udar na Putina!“ itd.

Kritični tekstovi o Rusiji ili unutrašnji nezavisni pogled ne postoje  u Vučićevim medijima. Tu se Vučić očinski brine i „brani celovitost Srbije“ pa zbog toga „Amerikanci hoće da ubiju Vučića“, „CIA radi Vučiću o glavi“, „NATO i ISIS pripremaju haos na (fudbalskom) Svetskom prvenstvu“, „Srbomrsci savetuju Bajdenu: Srušite Vučića ako ne prizna Kosovo“ itd. Takođe i „EU plaća udar na Vučića“ iako EU svake godine daje upravo Vučićevoj vladi bezpovratnih 300 miliona eura i prvi je trgovinski partner Srbije (dvije trećine robne razmjene sa inostranstvom). Rusija daleko zaostaje za EU i u vezi sa pomoći i trgovinom sa svojom balkanskom „ćiriličnom i pravoslavnom braćom koju veže iskrena ljubav bez interesa“.

Identičan pristup ruski i srbijanski mediji primjenjuju i kad je u pitanju Republika Srpska u BiH. Njen lider Milorad Dodik često daje izjave za Sputnjik koje se onda prenose u srbijanskim i RS medijima. Dodik u takvoj vrsti izvještavanja takođe ima odlike mesijanstva kao i kremaljski car i srbijanski vožd.

U trouglu Sjeverna Makedonija – Srbija – Bugarska ruska propaganda nastoji da održava stanje konstantnih tenzija i ciljano podstiče višeslojne sukobe između tri zemlje iako je Rusima Bugarska, isto kao i Hrvatska, značajna baza i saveznik na Balkanu. Nakon što je konačno postignut dogovor između Makedonaca i Grka oko imena zemlje a čiji dogovor je Moskva više od decenije opstruirala, lopta je prebačena Bugarima. Bugarska je počela novo zatezanje oko makedonskih integracija sa EU, ovaj put svojatajući makedonski narod, jezik i istoriju. Srpska štampa vjerno prenosi „skandaloznu poruku“ iz Sofije „bugarski vicepremijer nazvao Srbiju dželatom Makedonije“, „Nerazumni san Bugarske: Kriva im Srbija što postoji Makedonija”, „Bugarski političar nazvao makedonske zvaničnike ‘etničkim Bugarima…”

S druge strane, srbijansko svojatanje crnogorskog identiteta i istorije nije nikakav problem i ruski propagandisti i trolovi raspaljuju debatu i tenzije sa obje strane.

Brajova studija se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu. Međutim analize izvan pomenute publikacije Fondacije Nojman ukazuju da događaji na Cetinju od 5. septembra oko ustoličenja novog mitropolita Joanikija su propraćeni do sada neviđenom medijskom halabukom u zemlji i regionu. Način na koji su dva, na prvi pogled suprotstavljena, bloka prezentirali događaje na Cetinju je bio sve samo ne stihijski i otvoreno je priželjkivano da „padne krv“ kako je i najavljivala srbijanska žuta štampa. Vokabular koji su oba bloka usvojila i njihove „činjenice“ odslikavaju obrasce koji ukazuju na postojanje sličnog scenarija kao u trouglu Bugara, Makedonaca i Srba. Mediji pod kotrolom Đukanovića i njegovog volonterskog savjetnika i možda glavnog ruskog čovjeka na Balkanu Milana Roćena su takođe po obrascu i komandi napadali velikosrpski hegemonizam, imperijalizam i sve ono što krasi današnju Srbiju i Srpsku crkvu po tim istim medijima. Interesantno je da se oba bloka uzdržavaju bilo kakve kritike protivnika zbog uništavanja ekonomije, vladavine prava, korupcije i cvjetanja organizovanog kriminala u vrhovima državnih vlasti. Takođe oba bloka izbjegavaju bilo kakvu kritiku Putina i Rusije pa čak iako su preneseni od strane vodećih svjetskih medija. Takođe, i pored napada i demonizacije Đukanovića samo zbog njegovog navodnog antisrpstva, ruska propagadna i njihovi srbijanski vazali troše puno više vremena i energije da bi diskreditirali sadašnju crnogorsku Vladu zbog njihovog antisrpstva, izdaje Srpske crkve i okretanja leđa Rusiji. Isto tako i Đukanovićevi mediji puno više energije troše protiv Krivokapića i pripisuju mu epitete klerikalizma, fašizma, nepotizma i svega onoga po čemu je bila prepoznata Demokratska partija socijalista (DPS) još od ranih devedesetih. Ruski odjel u crnogorskim „patriotskim“ medija takođe pripisuje svome gospodaru Đukanoviću mesijanske vrline koje krase i sve druge zajedničke prijatelje autokrate u regionu.

Brajova studija  kao najveći uspjeh ruskog djelovanja na Balkanu vidi kreiranje posvađanih balkanskih mini režima po nacionalnim osnovama ali koji odlično sarađuju u kriminalnim poslovima i nedozvoljavanju da ikada zaživi pravna država čime bi se osigurala trajna stabilnost i održivost regiona, a time i njegova integracija sa Evropom. Putinov sistem patronata, zasnovan na njemu bliskim oligarhima, tajnoj službi, političkoj instrumentalizaciji i prožimanju državne i državi bliske ekonomije, kontroli pravosuđa i prinudi medija, plagiran je i  doveden do savršenstva zaključuje Tomas Braj. Đukanović u Crnoj Gori, Vučić u Srbiji, njihov prijatelj Edi Rama u Albaniji, Zoran Zaev u Sjevernoj Makedoniji itd. su imena na koja Kremlj može biti ponosan. Međutim, balkanske autokrate nisu usamljene. Sadašnje elite u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj i Bugarskoj ne kriju oduševljenje sa prijateljem u Moskvi i javno ili potajno priželjkuju iste standarde i kod njih.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo