Naš život je livada po kojoj su rasijana bezbrojna vidljiva i nevidljiva vilinska kola. Stupimo u nevidljiva a da to ne znamo. Oslonjeni na univerzalnu logiku ljudskog uma, dok smo srećni, strijepimo hoće li sreća potrajati; kada smo nesrećni, nadamo se da će nesreća prestati! Slutimo da kroz život idemo, kao da minskim poljem gazimo
Kad utihnu aplauz kojim je bilo ispraćeno izlaganje poslednjeg učesnika sa spiska prijavljenih, dok se moderator (što bi se nekada reklo: voditelj), spremao da se zahvali učesnicima ovog uspješnog dvodnevnog simpozijuma na temu, “Sujeverje i nauka“, javi se za riječ ugledni profesor filozofije:
“Daleko sam od svake pomisli da kvarim ovo optimističko prosvjetiteljsko raspoloženje, ovaj trijumf progresivne naučne misli nad iracionalnim sanjarijama sljedbenika anahronog sujeverja. Da mi je to bila namjera, odmah bih rekao kako je, po mom dubokom uvjerenju, nekritička apsolutizacija naučne misli puka oholost i arogancija, kao što je i nekritičko prihvatanje sujeverja potvrda dogmatskog neznanja – docta ignorantia!
Umjesto da argumente za ovako radikalne i za mnoge od prisutnih, uznemirujuće ocjene izvodim iz obimne antropološki relevantne litarature (podsjetiću samo na Klod Levi-Strosova istraživanja u studiji Divlja misao, koja, kao što znate, uvođenjem pojma univerzalne logike ljudskog uma, jednake za sve minule i savremene ljude, za primordijalne zajednice i civilizovana društva današnjice, relativizira, ako ne čak i sasvim ukida razliku između naučne i sujeverne misli), analiziraću jedno moje lično iskustvo.
Cijelog života, bio sam, Bogu hvala, izrazito dobrog zdravlja. Osim u dva slučaja. Oba su imala iste simptome, oba su dovela do veoma kritičnog stanja – i oba su ostala medicinski neobjašnjena. Obratite pažnju: nisam rekao neobjašnjiva, nego samo neobjašnjena, i to – sa medicinskog stajališta. Uz to, u obe ove epizode, prethodila je ista dramaturgija. Prvi put. dok sam se uspinjao planinskom livadom, zapazio sam da sam ušao u takozvano “vilinsko kolo“. Bio je to krug gljiva poznatih kao Vilin klinčić (Marasmius oreades). Odmah sam se sjetio narodnog sujeverja da su to tragovi kola koje su na livade igrale šumske vile. Prema ovom vjerovanju muškarac koji bi stupio na sam početak tog kruga (kola), vrlo brzo bi umro jer mu vile ne bi dozvolile da se otrgne iz kola koje je jednom poveo. Onaj koji bi ušao sredinom kola, mogao se spasiti ako bi se istim putem vratio, pa i to vrlo teško. Jer, on je prekinuo vilinsko kolo a to vile ne praštaju lahko!
Pogledao sam i shvatio da sam ja prekinuo vilinsko kolo po sredini. “Hajde, šta se misliš: poštuj tradiciju ljudi koji ovdje žive i vjeruju u tu praznovjericu!“ rekoh sebi i istim tragom se vratih izvan kola. Mada sam tada bio u top formi, već tokom noći osjetio sam prve simptome. Sutradan sam dobio izuzetno jak napad drhtavice i potpunog hlađenja organizma. Sa veoma visokom temperaturom (preko 41), treći dan su me moji praktično u agoniji odnijeli na infuziju. Oporavljao sam se četiri dana. Konzilijum primarijusa konstatovao je fiziološki besprijekorne nalaze, a epizodu proglasio za eruptivnu autoimunu opstrukciju. Poslije nekoliko godina, ponovilio se isto. Ne primijetivši, ušao sam u vilinsko kolo spleteno od vilinih klinčića. Ponovilo se i sve ostalo; u dlaku isto! Razmotrimo opcije: u oba slučaja kada sam bio bolestan, redoslijed događaja bio je isti: najprije ulazak u vilinsko kolo, zatim je slijedila bolest. Ali nužna veza, taj treći, bitni član Hjumove analize filozofske relacije kauzaliteta, nije time dokazan!
Prema tome, ipak je riječ o sujeverju. Ili – nije!? Jer, ako nužna veza nije dokazana, nije ni isključena. Neću ulaziti po treći put u vilinsko kolo, ne zato što se plašim rizika, nego zato što time ništa ne bih dokazao. I deset puta da se ponovi isto, ne bi se dokazala nužna veza. Kao što se ne bi mogla ni odbaciti i da se više ni jednom ne ponovi isto. Sve bi se svelo na statistiku. A sigurnost? Sigurosti nema.
Naš život je livada po kojoj su rasijana bezbrojna vidljiva i nevidljiva vilinska kola. Stupimo u nevidljiva a da to ne znamo. Hiljade zdravih ljudi svakodnevno umru, bez pravog objašnjenja; mnogo više se iznenada razbole a da pojava bolesti ostane neutvrđena! Čovjek treba biti dovoljno razuman da shvati kako se koristeći razum, može sačuvati od mnogih vidljivih “vilinskih kola“; i dovoljno sujevjeran da zna kako, uz sve mjere predostrožnosti, ne smije isključiti postojanje nevidljivih “vilinskih kola“. Oslonjeni na univerzalnu logiku ljudskog uma, dok smo srećni, strijepimo hoće li sreća potrajati; kada smo nesrećni, nadamo se da će nesreća prestati! Slutimo da kroz život idemo, kao da minskim poljem gazimo.“
Ferid MUHIĆ