Povežite se sa nama

PERISKOP

Tad smo bili Evropa

Objavljeno prije

na

Imao sam sreću da se i režiserski se suočim sa djelima neprolazne vrijednosti Krleže  i Kiša, tih naših hrastova literarne i filozofske misaonosti

 

Djela Miroslava Krleže i Danila Kiša dva su postamenta književnosti jezika kojim komuniciramo i sporazumjevamo se na našim prostorima!

Imao sam sreću da osim čitateljske žudnje, koju je uvijek lakše zadovoljiti, dobijem prigodu i režiserski se suočiti sa djelima neprolazne vrijednosti ovih hrastova literarne i filozofske misaonosti.

Svako novo suočenje s njihovom književnošću bio je praznik za dušu i intelektualna gozba najvišeg stupnja. Postavljajući na teatarsku pozornicu Gospodu Glembajeve, U agoniji, Legendu, Kraljevo, Put u raj, Adama i Evu, Smrt bludnice Marije i ostale smrti, Ver sacrum, Hrvatsku rapsodiju,Pijanu novembarsku noć 1918. Miroslava Krleže, jednako kao i kada sam svoj rediteljski senz upućivao Kišovim famoznim partitama Drveni sanduk Tomasa Vulfa i Grobnica za Borisa Davidoviča obuzimala me je nevjerovatna ognjica.
Teško sam vladao emocijama. Bio sam u vlasti istinski velike i evropski verifikovane književnosti. Sjećajući se bezbrojnih proba u teatarskim dvoranama Sarajeva, Zenice, Beograda, Tuzle, Prijedora, nameće mi se galerija sjajno literarno oblikovanih likova, koje je valjalo s glumcima pozornički oživjeti, udahnuti im dušu, ali ih prvenstveno intelektualno i filozofski osvjestiti.

U tim vanvremenim i vanprostornim trenucima bio sam u isto doba osamljen i u društvu oživljenih likova, istovremeno i građanin naših malih urbaniteta i građanin Evrope i svijeta, kozmički zapitan nad temeljnim pitanjima ljudske sudbe,ali i zaokupljen potpuno običnim svakodnevnim problemima. Bio sam u stalnom dijalogu s dvojicom pisaca, koji su određivali i određivati će mjeru našeg udaljavanja i približavanja civilizacijskim tokovima evropskogrezoniranja i načina življenja.

Dok u mojim mislima luta napaćeni lik Novskog, na tren istrgnutog iz pasje atmosfere staljinističkih Gulaga, prebacujem se moćnom literarnom misli u dijaloge arhetipskih Adama i Eve,pa samog Miroslava Krleže zalutalog na politički kermes jedne zagrebačke pijane noći kad je Austrougarska iščezula iz našeg malog grada.

S jednim bijelim fratrom cistercitom ulazim u rajske predjele, da bih tren nakon toga s Tomasom Vulfom bio među jevrejskim stradalnicima iz doba Trećeg rajha, da bih prisustvovao ljubavničko-preljubničkoj svađi u krojačkoj radnji, pa onda odlutao do zagrebačkog Kraljevskog sajma sa Herkulesom i Ankom, do pijanstava svih naših balkanskih krčmi, koje su tako moćno intelektualno oslikavali i Krleža i Kiš,praveći u imaginacijskom smislu veličanstvene slike naših besprizornih balkanoidnih nedođija.

Ti literarni biljuri Krležinog i Kišovog svijeta osvješćivali su generacije čitalaca i gledalaca, koji su imali bar elementarne pretpostavke da osvještenima iziđu iz procesa čitanja odnosno scenskog promatranja ove vrhunske literature.

U doba iznimne stvaralačke potentnosti oba su velikana književne meštrije morala voditi dugotrajne intelektualno-spisateljske borbe da bi nerijetko nedotupavnim, krajnje nedobronamjernim, pa i nekompetentnim krtizerima, rjeđe kritičarima, dokazivali vrijednosnu supstanciju svojih književnih ostvarenja.
Književna i kulturna historija svjedoče da je Miroslav Krleža imao golemi rešpekt za djela Danila Kiša.
Dva su se genijalna pisca i razumjevala i cijenila međusobno. Zahvaljujući njima i njihovim neprolaznim djelima možemo kazati da nam Evropa nije daleko…
Evropa radi njihovih djela stanuje tu, mi smo, pak njen dio.

Trebamo biti ponosni na doprinos Krleže i Kiša svjetskoj literaturi i civilizaciji, uopšte!

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Zaboravljena mostarska književnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mostar, grad sunca,Radobolje i Neretve ima književnu povijest i suvremenost gotovo nemjerljivih estetikih parametara…Ipak, ta književnost mostarskih pisaca ili je izbrisana iz sjećanja i moje, a pogotovo mlađih generacija. To je ozbiljan fenomen. Zaboravljenu mostarsku književnost treba braniti od neodgovorne i literarno nekompetentne vlasti, prije svega

 

Ponosno ispisujem prve rečenice ovog Periskopa:moj je rodni Mostar, inače čudesna maketa raja koju je dobri bog poslao na zemlju, jedna od najznačajnijih toponimskih oznaka kada je književnost nekih prohujalih epoha u pitanju.Naravno, uz mostarski kulturni toponim uglavnom se veže ime i djelo Alekse Šantića…

Ali, odmah moram napomenuti da osobno najznačajnijim piscem mostarske književnosti smatram pripovjedača, romansijera i dramatičara Svetozara Ćorovića.Ne treba zanemariti niti talentiranoga Iliju Jakovljevića, a ni doprinos Derviš Paše Bajezidagića književnosti drevnog mostarskog polisa nije zanemarljiv…

Pa onda moji suvremenici: slikar i pjesnik Vlado Puljić, pjesnik Ivan Kordić, lirik jesenjinovskog usmjerenja Mišo Marić,Valentin Borozan, kritičari Pelević i Burina… Sve to je jedna gotovo zaboravljena književnost…Naravno, vrijeme je prosuditelj književno-umjetničke vrijednosti,ali kada bi se analitički procjenili literarni opusi nabrojanih mostarskih pisaca moglo bi se konstatovati da grad sunca,Radobolje i Neretve ima književnu povijest i suvremenost gotovo nemjerljivih estetikih parametara…

Ipak, književnost mostarskih pisaca  je izbrisana iz sjećanja  moje, a pogotovo mlađih generacija.To je ozbiljan fenomen. Njegove uzroke prije svega vidim u potpunom nestanku izdavača.Nekada čuvene nakladničke kuće Paher-Kisić i Prva književna komuna današnjim generacijama na nivou infornacija ne znače ništa, a kamoli da se diče,u svojim vremenima,možda i najinteresantnijim nakladničkim kućama u BiH i regionu…

Manje više niti sâm grad sa svojim gradskim strukturama nije dostatno polagao na afirmaciju svoje književne baštine i savremenosti. Mostar je ostao ogoljen i kad je u pitanju časopisna periodika bez koje nema podsticaja literarnoj duhovnosti.

Čitavi slojevi putopisne literature, književnog stvaralaštva na istočnjačkim jezicima prekriveni su zaboravom. Staro pravilo da grad gradom ne čine kuće i ulice već prije svega ljudi, pogotovo pisci koji emaniraju umjetničku literaturu,to biserje misaonosti, izgleda da je zaboravljano u Mostaru,naročito u posljednje tri decenije.

Nestankom časopisa Most i Prve književne komune presahla je ozbiljnija valorizacija književne produkcije u Mostaru. Mlađi pisci poput prozaiste Nezirovića i van regionalnih okvira zadobivaju povjerenje kritike i šireg čitalačkog auditorija. Možda će oni postati nukleus ozbiljnije učitanosti u mostarsko književno biće,
a njihovo književno djelo označivač nove filozofije u tretmanu književnosti i umjetnosti uopšte, pod zvjezdarijem mostarskog nebosklona.

Zaboravljenu mostarsku književnost treba braniti od neodgovorne i literarno nekompetentne vlasti, prije svega!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Ulicom pjesnika filozofije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neki sam dan prošao ulicom čiji naziv mi je uljepšao jutro, prije podne, poslije podne i veče…Podsjetio me je,a dobro je da će i generacije koje će doći poslije nas podsjećati, na jednu od najsvjetlijih osobnosti koje su hodile ulicama Sarajeva. Svoju ulicu ima filozof, esejista i književni povjesničar Kasim Prohić

 

Nije se grad Sarajevo pretrgao da svojim umjetničkim i znanstvenim velikanima dâ stalno prisustvo i daleko u budućnosti. Tako, na primjer, veliki pjesnik crnogorskog porijekla Velimir Milošević nema svoju ulicu, iako je za života mnogo darovao Šeher Sarajevu, koliko poetsko biserje toliko i vrlo specifičnu vrstu bohemije.
Ipak,neki sam dan prošao ulicom čiji naziv mi je uljepšao jutro, prije podne, poslije podne i večer…Podsjetio me je,a dobro je da će i generacije koje će doći poslije nas podsjećati, na jednu od najsvjetlijih osobnosti koje su hodile ulicama Sarajeva. Svoju ulicu ima filozof, esejista i književni povjesničar Kasim Prohić.

Niti mi je namjera niti imam potrebu iznositi argumente zašto je dobro da je i ulicom ovjekovječen  kompletan životni, a ne samo filozofski pledoaje ovoga uspravnog estete par excellence.
Tek, valja zabilježiti da su iz briljantne misaone kovačnice rođenog Konjičanina nastale knjige dubokih i dugotrajućih značenja Činiti i biti,Odvažnost izricanja,Figure otvorenih značenja,Apokrifnost poetskog govora, Egzistencija, mogućnost, sloboda, Hrestomatija etičkih tekstovaPrizma i ogledalo

Do dana današnjeg, a decenije su prošle od vremena kad sam studirao na sarajevskom Filozofskom fakultetu, u mojim mislima stoluje slika uspravnog, elegantnog profesora Kasima Prohića kako tiho, isijavajući neku samo njemu pristajuću estetiku u hodu, promiče hodnicima,aulama i amfiteatrom našega fakulteta.
Taj Europejac usred Bosne nosio je cijelu estetiku u svom neponovljivom habitusu,bio je drugačiji od svih pedagoga toga učilišta.

Nije Prohić bio samo autorom i danas neprevaziđenih filozofskih studija i knjiga, dapače, njegov doprinos rastu ugleda sarajevskog intelektualnog polisa mjeri se i uređivanjem do danas neprevaziđenih časopisa Lica,Dijalog i Izraz…Prohić je  svojom intelektualnom markantnošću obilježio doba uspona sarajevske filozofije, ali jednako i književne kritike i povijesti književnosti.

Prolazeći ulicom koja nosi časno ime ovoga pjesnika filozofske misli namjerno usporavam hod da bih promišljao,pokušavajući da bar za sebe u mislima vratim vrijeme dostojanstva i nepreglednog filozofskog obzorja na način Kasima Prohića.

Lijepo se osjećam jer duhovni otac biblioteke Logos nekada moćne izdavačke kuće Veselin Masleša, čovjek koga se s ponosom sjećaju generacije njegovih studenata, neizbrisivim je pečatom estetike i opće duhovnosti Sarajevu dometao nove doze čudesnog magnetizma…

To nije bila samo gradskost, to nije bila samo estetika, Kasim je Prohić rijetko koncilijantno harmonizirao epohe, stilsko-estetske pravce, zrcaleći svojim svjetlim likom gotovo helenističku atmosferu usred Šeher Sarajeva. Ulicom pjesnika filozofske misli kročim ponosito jer, nekadadavno slušao sam magijska predavanja filozofa Kasima Prohića.

Sarajevo gradom čine i dijelovi povijesti vezani za ljude na priliku Kasima Prohića!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Zlatko Paković ili o građanskoj hrabrosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok teatarske repertoare pune besmislene replike replika, režijska uštrojena ponavljanja,  jeftine i odurne scenske besmislice, da se slučajno ne bi darnulo u krvave socijalne,nacionalne i ostale neuralgije naših prostora, Zlatko Paković  hrabri teatarski stvaralac,  intelektualac par ekselans, igra va bank igru sa moćnom i  neodgovornom vlašću, ogoljavajući užase manipulacija vlasti nad vlastitim narodom

 

Beogradski režiser Zlatko Paković nije ljubimac teatarskih uprava beogradskih pozorišnih kuća, jer svojim smjelim rediteljskim sječivom zasjeca u najneuralgičnije društvene rane južnoslavenskih prostora.

Hrabar i teatarski inteligentno direktan i beskompromisan, on nije po šnitu estetike koju propagira Vučićeva politička kamarila. Koristeći stil Brehta i Piskatora on nerijetko na pozornicu donosi prizore prijesnoga života oblikovanog po tajkunskoj volji onih kojima je politički režim bahatih a neukih vlastodržaca omogućio blagoutrobije neviđenih razmjera. Njih Pakovićev dosljedni režiserski skalpel vivisektno pokazuje u svoj ogoljenosti njihovog materijalnog bogatstva, političke moći i iznimne duhovne bijede.

Dok teatarske recentne repertoare pune besmislene replike replika, režijska uštrojena ponavljanja i kojekakve jeftine i odurne scenske besmislice, da se slučajno ne bi darnulo u krvave socijalne,nacionalne i ostale neuralgije naših prostora,dotle ovaj hrabri teatarski stvaralac, ali i intelektualac par ekselans,igra va bank igru sa moćnom i krajnje neodgovornom vlašću, ogoljavajući sve užase manipulacija vlasti nad vlastitim narodom.

Pojavljujući se nerijetko i u funkciji pisca tekstova koje postavlja na pozornicu Paković odvažno baca rukavicu u lice vladarima naših sudbina i vlasnicima naših  bijednih života.

Govoreći sa pozornice ono što obezmuđena opozicija niti smije niti zna javno artikulirati, Zlatko Paković ustvari pokušava razbuditi politički krajnje nepismene i primitivne,a često u sitne sinekure uljuljkane narodne mase.Svojim primjerom demonstrira građansku hrabrost a predstavama ilustrira i poziva na građanski neposluh, koji i jeste jedini način za liječenje ovako teško oboljelih društava.

Oni koji se ponekad i glasno pitaju: pa kako smije, ima li djecu, jednog će dana zahvaljujući Pakovićevoj hraborsti i upornosti, njegovom definitivnom neodustajanju, razumjeti da upravo zbog svoje djece to i čini, a kada bi njega pitali siguran sam da bi odgovor bio kao i kod svih heroja građanske hrabrosti: a kako bih svoju djecu sutra pogledao u oči kada danas ne bih učinio sve što je u mojoj moći da ne ostavim bezdan pred njima?

Paković svojim angažiranim teatarskim djelima pokazuje koliko je veliki Njegoš bio u pravu kad je govorio o neprosvjećenom i zualudjenom puku, koliko su u pravu bili Radoje Domanović i Petar Kočić,ti sjajni literati ali i politički tribuni.

Paković nikada na pozornici nije larpurlastist većteatarski tribun koji govori istine i bori se za istinu!!!
Da je više takvih pozorišnih stvaralaca predstave nam ne bi ličile na mrtvorođenčad nego na živu i do kraja angažovanu umjetnost…

Bravo Pakoviću!

Samo nastavi tako!

Nek se tresu gaće vlastodršcima!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo