Povežite se sa nama

PERISKOP

Darovnice i ktitori

Objavljeno prije

na

Režirajući teatarsku predstavu o najvećem ,darodavcu sarajevskom, Gazi Husrev begu, shvatio sam  koliko smo siromašna društva kad i najbogatiji među nama ne mogu učiniti ono što je Gazi Husrev beg dao u prošlosti, ili njegova inačica iz naših vremena, Adil beg Zulfikarpašić, za svoj grad i njegove žitelje

 

Vrijeme je predbožićno i prednovogodišnje.

Vrijeme je svakovrsnih darivanja. Danas to činimo  najdražim nam i najbližim.

U prošlosti smo darovali na potpuno drugačije načine. Iako je teško upoređivati stoljećima dalekavremena, darovnice su darovnice,bile one male poput onih simboličkih ispod novogodišnjeg drvca ili goleme iz minulih vremena, kojima su velikaši i iznimno bogati ljudi darivali svoje gradove. U Bosni je bio razvijen običaj takozvanih vakufa, koje su imućni ostavljali kao goleme darovnice, pa su tako gradovi dobivali nove mostove, bogomolje, vjerske objekte.

Budan sanjam doba Gazi Husrev bega koji je uvakufio,darivao grad i njegove građanetako velikim poklonima poput hamama, mostova, bogomolja.

Zvuče ti pokloni u našim i materijalno i duhovno oskudnim vremenima poput naučne fantastike.

Svojedobno, režirajući teatarsku predstavu o najvećem ktitoru, darodavcu sarajevskom, Gazi Husrev begu, shvatio sam šta su darovnice bile nekada, a šta su one danas i koliko smo siromašna društva kad i najbogatiji među nama ne mogu učiniti ono što je Gazi Husrev beg dao u prošlosti, ili njegova inačica iz naših vremena, Adil beg Zulfikarpašić, za svoj grad i njegove žitelje.

Ti bogati, ali u isto doba i socijalno osjetljivi ljudi, ostavljali su u amanet generacijama koje dolaze ktitorske darove koji su obilježavali čak i epohe.

Pamtiće se Zulfikarpašićev poklon,lijepa zgrada Bošnjačkog instituta kojom je darivao Sarajevo, pogotovo nekoliko prebogatih kolekcija slika i biblioteka koje čuvaju osim knjiga iluminirane prevrijedne rukopise.  Sarajevo to niti može niti će ikada moći izbrisati iz kolektivne memorije, a Sarajlije moraju biti ponosne na te darovnice.

Možda bi najbolje bilo ne vraćati se u prošlost i ne misliti o tim mega darovnicama.
Naša oskudna vremena  ne omogućuju, nažalost, takvo ktitorstvo. Bilo bi netačno tvrditi da u općem siromaštvu ne postoje i prebogati pojedinci, ali oni očigledno ne žele eksponirati svoje bogatstvo sumnjivog porijekla, a istovremeno nemaju nikakav osjećaj društvene odgovornosti i čovjekoljublja. Kada bi ovozemaljski i ovoprostorni ekonomski magnati usrećivali bar približno svoje sugrađane kako su to činili oni iz prohujalih vremena, opće blagostanje bilo bi na razini razvijenih europskih država.

Budan sanjam kada će se naći neko društveno odgovoran ili približno savjestan (i svjestan!) poput Gazi  Husrev bega ili Adil bega, pa da, na primjer, u ovovremenom šeheru bar popravi krov i okreči nekada moćnu i prestižnu gradsku galeriju Collegium artisticum  ili da sarajevske biblioteke dariva knjigama približne vrijednosti kako su to činili imućni prethodnici.

Dok budan sanjam, dok mi svašta nerealno pada na pamet, prolazi vrijeme i u ovim vremenima blagdana i darivanja suočavam se sa socijalnom kartom današnjeg svijeta,kreiranog na dvopolnu logiku-sve brojniji svijet siromašnih i svijet bogatih, malobrojnih i socijalno potpuno neosjetljivih. Tmurna, neobećavajuća slika dvadesetprvog stoljeća. Slika koju ne bih poželio generacijama koje tek dolaze, koje nas naslijeđuju.

Doba je predblagdansko. Doba svakovrsnih darivanja. Tonem u puste snove o sretnijoj i bogatijoj prošlosti,onoj u kojoj je vrijedila maksima Marina Držića Vidre: ma je sve općeno svijeh.

Gasim računar i okončavam ovaj Periskop siromašan kao i doba naše nasušno,
svjestan da nam se moći darivanja svode na dar za pod drvce,
ali niko ni meni ni vama, plemeniti čitatelji, ne može oteti snove.

Samo u njima i ponekim prisjećanjima živjeli smo vremena dostojanstvenih darova i darivanja!
Poželjeh i danas da nam se vrate, bar na tren, bar u maštanjima, vremena darovatelja široke ruke ili kako bismo danas rekli da se vrate socijalno osjetljivi ktitori!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Zaboravljena mostarska književnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mostar, grad sunca,Radobolje i Neretve ima književnu povijest i suvremenost gotovo nemjerljivih estetikih parametara…Ipak, ta književnost mostarskih pisaca ili je izbrisana iz sjećanja i moje, a pogotovo mlađih generacija. To je ozbiljan fenomen. Zaboravljenu mostarsku književnost treba braniti od neodgovorne i literarno nekompetentne vlasti, prije svega

 

Ponosno ispisujem prve rečenice ovog Periskopa:moj je rodni Mostar, inače čudesna maketa raja koju je dobri bog poslao na zemlju, jedna od najznačajnijih toponimskih oznaka kada je književnost nekih prohujalih epoha u pitanju.Naravno, uz mostarski kulturni toponim uglavnom se veže ime i djelo Alekse Šantića…

Ali, odmah moram napomenuti da osobno najznačajnijim piscem mostarske književnosti smatram pripovjedača, romansijera i dramatičara Svetozara Ćorovića.Ne treba zanemariti niti talentiranoga Iliju Jakovljevića, a ni doprinos Derviš Paše Bajezidagića književnosti drevnog mostarskog polisa nije zanemarljiv…

Pa onda moji suvremenici: slikar i pjesnik Vlado Puljić, pjesnik Ivan Kordić, lirik jesenjinovskog usmjerenja Mišo Marić,Valentin Borozan, kritičari Pelević i Burina… Sve to je jedna gotovo zaboravljena književnost…Naravno, vrijeme je prosuditelj književno-umjetničke vrijednosti,ali kada bi se analitički procjenili literarni opusi nabrojanih mostarskih pisaca moglo bi se konstatovati da grad sunca,Radobolje i Neretve ima književnu povijest i suvremenost gotovo nemjerljivih estetikih parametara…

Ipak, književnost mostarskih pisaca  je izbrisana iz sjećanja  moje, a pogotovo mlađih generacija.To je ozbiljan fenomen. Njegove uzroke prije svega vidim u potpunom nestanku izdavača.Nekada čuvene nakladničke kuće Paher-Kisić i Prva književna komuna današnjim generacijama na nivou infornacija ne znače ništa, a kamoli da se diče,u svojim vremenima,možda i najinteresantnijim nakladničkim kućama u BiH i regionu…

Manje više niti sâm grad sa svojim gradskim strukturama nije dostatno polagao na afirmaciju svoje književne baštine i savremenosti. Mostar je ostao ogoljen i kad je u pitanju časopisna periodika bez koje nema podsticaja literarnoj duhovnosti.

Čitavi slojevi putopisne literature, književnog stvaralaštva na istočnjačkim jezicima prekriveni su zaboravom. Staro pravilo da grad gradom ne čine kuće i ulice već prije svega ljudi, pogotovo pisci koji emaniraju umjetničku literaturu,to biserje misaonosti, izgleda da je zaboravljano u Mostaru,naročito u posljednje tri decenije.

Nestankom časopisa Most i Prve književne komune presahla je ozbiljnija valorizacija književne produkcije u Mostaru. Mlađi pisci poput prozaiste Nezirovića i van regionalnih okvira zadobivaju povjerenje kritike i šireg čitalačkog auditorija. Možda će oni postati nukleus ozbiljnije učitanosti u mostarsko književno biće,
a njihovo književno djelo označivač nove filozofije u tretmanu književnosti i umjetnosti uopšte, pod zvjezdarijem mostarskog nebosklona.

Zaboravljenu mostarsku književnost treba braniti od neodgovorne i literarno nekompetentne vlasti, prije svega!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Ulicom pjesnika filozofije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neki sam dan prošao ulicom čiji naziv mi je uljepšao jutro, prije podne, poslije podne i veče…Podsjetio me je,a dobro je da će i generacije koje će doći poslije nas podsjećati, na jednu od najsvjetlijih osobnosti koje su hodile ulicama Sarajeva. Svoju ulicu ima filozof, esejista i književni povjesničar Kasim Prohić

 

Nije se grad Sarajevo pretrgao da svojim umjetničkim i znanstvenim velikanima dâ stalno prisustvo i daleko u budućnosti. Tako, na primjer, veliki pjesnik crnogorskog porijekla Velimir Milošević nema svoju ulicu, iako je za života mnogo darovao Šeher Sarajevu, koliko poetsko biserje toliko i vrlo specifičnu vrstu bohemije.
Ipak,neki sam dan prošao ulicom čiji naziv mi je uljepšao jutro, prije podne, poslije podne i večer…Podsjetio me je,a dobro je da će i generacije koje će doći poslije nas podsjećati, na jednu od najsvjetlijih osobnosti koje su hodile ulicama Sarajeva. Svoju ulicu ima filozof, esejista i književni povjesničar Kasim Prohić.

Niti mi je namjera niti imam potrebu iznositi argumente zašto je dobro da je i ulicom ovjekovječen  kompletan životni, a ne samo filozofski pledoaje ovoga uspravnog estete par excellence.
Tek, valja zabilježiti da su iz briljantne misaone kovačnice rođenog Konjičanina nastale knjige dubokih i dugotrajućih značenja Činiti i biti,Odvažnost izricanja,Figure otvorenih značenja,Apokrifnost poetskog govora, Egzistencija, mogućnost, sloboda, Hrestomatija etičkih tekstovaPrizma i ogledalo

Do dana današnjeg, a decenije su prošle od vremena kad sam studirao na sarajevskom Filozofskom fakultetu, u mojim mislima stoluje slika uspravnog, elegantnog profesora Kasima Prohića kako tiho, isijavajući neku samo njemu pristajuću estetiku u hodu, promiče hodnicima,aulama i amfiteatrom našega fakulteta.
Taj Europejac usred Bosne nosio je cijelu estetiku u svom neponovljivom habitusu,bio je drugačiji od svih pedagoga toga učilišta.

Nije Prohić bio samo autorom i danas neprevaziđenih filozofskih studija i knjiga, dapače, njegov doprinos rastu ugleda sarajevskog intelektualnog polisa mjeri se i uređivanjem do danas neprevaziđenih časopisa Lica,Dijalog i Izraz…Prohić je  svojom intelektualnom markantnošću obilježio doba uspona sarajevske filozofije, ali jednako i književne kritike i povijesti književnosti.

Prolazeći ulicom koja nosi časno ime ovoga pjesnika filozofske misli namjerno usporavam hod da bih promišljao,pokušavajući da bar za sebe u mislima vratim vrijeme dostojanstva i nepreglednog filozofskog obzorja na način Kasima Prohića.

Lijepo se osjećam jer duhovni otac biblioteke Logos nekada moćne izdavačke kuće Veselin Masleša, čovjek koga se s ponosom sjećaju generacije njegovih studenata, neizbrisivim je pečatom estetike i opće duhovnosti Sarajevu dometao nove doze čudesnog magnetizma…

To nije bila samo gradskost, to nije bila samo estetika, Kasim je Prohić rijetko koncilijantno harmonizirao epohe, stilsko-estetske pravce, zrcaleći svojim svjetlim likom gotovo helenističku atmosferu usred Šeher Sarajeva. Ulicom pjesnika filozofske misli kročim ponosito jer, nekadadavno slušao sam magijska predavanja filozofa Kasima Prohića.

Sarajevo gradom čine i dijelovi povijesti vezani za ljude na priliku Kasima Prohića!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Zlatko Paković ili o građanskoj hrabrosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok teatarske repertoare pune besmislene replike replika, režijska uštrojena ponavljanja,  jeftine i odurne scenske besmislice, da se slučajno ne bi darnulo u krvave socijalne,nacionalne i ostale neuralgije naših prostora, Zlatko Paković  hrabri teatarski stvaralac,  intelektualac par ekselans, igra va bank igru sa moćnom i  neodgovornom vlašću, ogoljavajući užase manipulacija vlasti nad vlastitim narodom

 

Beogradski režiser Zlatko Paković nije ljubimac teatarskih uprava beogradskih pozorišnih kuća, jer svojim smjelim rediteljskim sječivom zasjeca u najneuralgičnije društvene rane južnoslavenskih prostora.

Hrabar i teatarski inteligentno direktan i beskompromisan, on nije po šnitu estetike koju propagira Vučićeva politička kamarila. Koristeći stil Brehta i Piskatora on nerijetko na pozornicu donosi prizore prijesnoga života oblikovanog po tajkunskoj volji onih kojima je politički režim bahatih a neukih vlastodržaca omogućio blagoutrobije neviđenih razmjera. Njih Pakovićev dosljedni režiserski skalpel vivisektno pokazuje u svoj ogoljenosti njihovog materijalnog bogatstva, političke moći i iznimne duhovne bijede.

Dok teatarske recentne repertoare pune besmislene replike replika, režijska uštrojena ponavljanja i kojekakve jeftine i odurne scenske besmislice, da se slučajno ne bi darnulo u krvave socijalne,nacionalne i ostale neuralgije naših prostora,dotle ovaj hrabri teatarski stvaralac, ali i intelektualac par ekselans,igra va bank igru sa moćnom i krajnje neodgovornom vlašću, ogoljavajući sve užase manipulacija vlasti nad vlastitim narodom.

Pojavljujući se nerijetko i u funkciji pisca tekstova koje postavlja na pozornicu Paković odvažno baca rukavicu u lice vladarima naših sudbina i vlasnicima naših  bijednih života.

Govoreći sa pozornice ono što obezmuđena opozicija niti smije niti zna javno artikulirati, Zlatko Paković ustvari pokušava razbuditi politički krajnje nepismene i primitivne,a često u sitne sinekure uljuljkane narodne mase.Svojim primjerom demonstrira građansku hrabrost a predstavama ilustrira i poziva na građanski neposluh, koji i jeste jedini način za liječenje ovako teško oboljelih društava.

Oni koji se ponekad i glasno pitaju: pa kako smije, ima li djecu, jednog će dana zahvaljujući Pakovićevoj hraborsti i upornosti, njegovom definitivnom neodustajanju, razumjeti da upravo zbog svoje djece to i čini, a kada bi njega pitali siguran sam da bi odgovor bio kao i kod svih heroja građanske hrabrosti: a kako bih svoju djecu sutra pogledao u oči kada danas ne bih učinio sve što je u mojoj moći da ne ostavim bezdan pred njima?

Paković svojim angažiranim teatarskim djelima pokazuje koliko je veliki Njegoš bio u pravu kad je govorio o neprosvjećenom i zualudjenom puku, koliko su u pravu bili Radoje Domanović i Petar Kočić,ti sjajni literati ali i politički tribuni.

Paković nikada na pozornici nije larpurlastist većteatarski tribun koji govori istine i bori se za istinu!!!
Da je više takvih pozorišnih stvaralaca predstave nam ne bi ličile na mrtvorođenčad nego na živu i do kraja angažovanu umjetnost…

Bravo Pakoviću!

Samo nastavi tako!

Nek se tresu gaće vlastodršcima!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo