Povežite se sa nama

PERISKOP

Iz tramvaja

Objavljeno prije

na

Ponekad se u sarajevskim tramvajima nađu i raritetni primjerci zdravog sarajevskog humora, ali bude i tragikomičnih, pa i tužnih prizora, koji legitimiraju sadašnji Šeher. Žurim da jedan takav prizor unesem među dveri Periskopa

 

Sarajevski su tramvaji ogledalo duše onih koji se njima služe, pa i kultura i nekultura tu zrcale svom silinom. Ponekad se nađu i raritetni primjerci zdravog sarajevskog humora,ali bude i tragikomičnih, pa i tužnih prizora, koji legitimiraju sadašnji Šeher. Žurim da jedan takav prizor unesem među dveri Periskopa.

Nepoznata je gospođa otpočela maltretman cijelog tramvaja preglasnim razgovorom,e da bi nekoj svojoj koni prenijela šta je od markirane garderobe donijela iz Amerike. Potom je počela monolog o vrijednostima života preko oceana i promašenosti života u današnjoj Bosni i Hercegovini. Starija dama koja je sjedila do mene tiho je prošaptala tek jednu ali vrijednu riječ – sramota.

Ne znam da li je govornica čula umjesnu primjedbu, ali je nastavila novu etapu monologa ničim izazvana, naravno. Čuli smo sve svjetske modne trendove odjeće i obuće i kao završnu misao govornice: Bogami, malo ko u BiH ima šta ja imam u ormaru.

Nije to bilo dovoljno ovoj logoreičnoj ženi, pa je krenula s bukvalnim pljuvanjem i uvredama na račun zemlje u kojoj je rođena?!

Izvrijeđavši i ponizivši Bosance i Hercegovce kao zaostao i primitivan svijet, počela je nabrajanje kućnog namještaja i drugih dobara koja navodno u Americi posjeduje.Uglavnom, u njenom starom kraju ne valja ništa, a preko oceana med i mlijeko teče u enormnim količinama. Pljuvanje po Bosancima nakratko je prekinula kada joj se izravno i otvoreno suprotstavio iznimno pristojni mladi čovjek, koji je ovu Femu i Gospođu ministarku u jednoj osobi oslovio duhovitim pitanjem: Gasite li se, nekada, možda gospođo?

Nije se ugasila govornica vrla, jer potom je uslijedio monolog o Pradinim najnovijim modelima ženske obuće, a bila je eksplikacija i o Gučijevim naočalama.

Konačno govornica hvalisavih tonova iz Trojke što vozi ka Ilidži, prešla je na više nego nepristojnu raspravu s jednim putnikom,  i to u vrlo borbenom tonu, koliko je po njenim kvazi kritertijima nelogično uopšte živjeti u Bosni. Ne veli  zašto se Bosni vraća, a veli da često pohodi ovu zemlju koju je prekrižila.
Elem sad je dogustilo starini koji je čak ustao sa svoga sjedišta i podvrisnuo na govornicu:Dokle, bogati, putuješ da znam pa da ranije izađem?

Mislite da se osvrnula? Monolog se nije prekidao,svim prisutnima za nijansu zanimljiviji, jer je govornica nastavila krtitizirati i pljuvati po aktualnim bh. političarima izlistavši im imovinske kartone,ali i poslavši im arsenal sočnih psovki.

Tu sam pomislio da mi je spas stigao jer smo ulazili u stanicu gdje napuštam tramvaj. Ali, ne lezi vraže, i govornica izađe na istoj stanici.

Dok sam išao kroz podzemni prolaz čuo sam mondenu logoreičarku kako s uličnom prodavačicom vunenih čarapa, priglavaka i debelih džempera raspravlja da je taj asortiman i bolji i jeftiniji u Americi.
Čuh i nekog svog vršnjaka kako procijedi meni jedini logičan komentar, tako karakterističan za Bosnu i Bosance: Vella havle,vella kuvetile...

Poslije tragične vojne agresije na Bosnu i Hercegovinu pohode nas sad i permanentno agresiraju kojekakve nedoučene, primitivne i poluprimitivne spodobe za koje bih volio da ostanu u tim svojim Amerikama i da nas što manje čste svojim brendiranim iskustvima.

Ne može se čovjek normalno ni tramvajem voziti da ne bude maltretiran. Gospođa, kvazi Bosanka i kvazi Amerikanka samo je pokazala dubinu i raskoš svih naših primitivizama i neke oblike stoljetne hetreditarne gluposti.

Opet mi u pomoć priskače moja draga baba Bosa, koja je često ponavljala: Udri Bože, ali nemoj po glavi.

Fema iz Amerike podsjetila me na tu neprolaznu narodnu izreku.

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Zaboravljena mostarska književnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mostar, grad sunca,Radobolje i Neretve ima književnu povijest i suvremenost gotovo nemjerljivih estetikih parametara…Ipak, ta književnost mostarskih pisaca ili je izbrisana iz sjećanja i moje, a pogotovo mlađih generacija. To je ozbiljan fenomen. Zaboravljenu mostarsku književnost treba braniti od neodgovorne i literarno nekompetentne vlasti, prije svega

 

Ponosno ispisujem prve rečenice ovog Periskopa:moj je rodni Mostar, inače čudesna maketa raja koju je dobri bog poslao na zemlju, jedna od najznačajnijih toponimskih oznaka kada je književnost nekih prohujalih epoha u pitanju.Naravno, uz mostarski kulturni toponim uglavnom se veže ime i djelo Alekse Šantića…

Ali, odmah moram napomenuti da osobno najznačajnijim piscem mostarske književnosti smatram pripovjedača, romansijera i dramatičara Svetozara Ćorovića.Ne treba zanemariti niti talentiranoga Iliju Jakovljevića, a ni doprinos Derviš Paše Bajezidagića književnosti drevnog mostarskog polisa nije zanemarljiv…

Pa onda moji suvremenici: slikar i pjesnik Vlado Puljić, pjesnik Ivan Kordić, lirik jesenjinovskog usmjerenja Mišo Marić,Valentin Borozan, kritičari Pelević i Burina… Sve to je jedna gotovo zaboravljena književnost…Naravno, vrijeme je prosuditelj književno-umjetničke vrijednosti,ali kada bi se analitički procjenili literarni opusi nabrojanih mostarskih pisaca moglo bi se konstatovati da grad sunca,Radobolje i Neretve ima književnu povijest i suvremenost gotovo nemjerljivih estetikih parametara…

Ipak, književnost mostarskih pisaca  je izbrisana iz sjećanja  moje, a pogotovo mlađih generacija.To je ozbiljan fenomen. Njegove uzroke prije svega vidim u potpunom nestanku izdavača.Nekada čuvene nakladničke kuće Paher-Kisić i Prva književna komuna današnjim generacijama na nivou infornacija ne znače ništa, a kamoli da se diče,u svojim vremenima,možda i najinteresantnijim nakladničkim kućama u BiH i regionu…

Manje više niti sâm grad sa svojim gradskim strukturama nije dostatno polagao na afirmaciju svoje književne baštine i savremenosti. Mostar je ostao ogoljen i kad je u pitanju časopisna periodika bez koje nema podsticaja literarnoj duhovnosti.

Čitavi slojevi putopisne literature, književnog stvaralaštva na istočnjačkim jezicima prekriveni su zaboravom. Staro pravilo da grad gradom ne čine kuće i ulice već prije svega ljudi, pogotovo pisci koji emaniraju umjetničku literaturu,to biserje misaonosti, izgleda da je zaboravljano u Mostaru,naročito u posljednje tri decenije.

Nestankom časopisa Most i Prve književne komune presahla je ozbiljnija valorizacija književne produkcije u Mostaru. Mlađi pisci poput prozaiste Nezirovića i van regionalnih okvira zadobivaju povjerenje kritike i šireg čitalačkog auditorija. Možda će oni postati nukleus ozbiljnije učitanosti u mostarsko književno biće,
a njihovo književno djelo označivač nove filozofije u tretmanu književnosti i umjetnosti uopšte, pod zvjezdarijem mostarskog nebosklona.

Zaboravljenu mostarsku književnost treba braniti od neodgovorne i literarno nekompetentne vlasti, prije svega!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Ulicom pjesnika filozofije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neki sam dan prošao ulicom čiji naziv mi je uljepšao jutro, prije podne, poslije podne i veče…Podsjetio me je,a dobro je da će i generacije koje će doći poslije nas podsjećati, na jednu od najsvjetlijih osobnosti koje su hodile ulicama Sarajeva. Svoju ulicu ima filozof, esejista i književni povjesničar Kasim Prohić

 

Nije se grad Sarajevo pretrgao da svojim umjetničkim i znanstvenim velikanima dâ stalno prisustvo i daleko u budućnosti. Tako, na primjer, veliki pjesnik crnogorskog porijekla Velimir Milošević nema svoju ulicu, iako je za života mnogo darovao Šeher Sarajevu, koliko poetsko biserje toliko i vrlo specifičnu vrstu bohemije.
Ipak,neki sam dan prošao ulicom čiji naziv mi je uljepšao jutro, prije podne, poslije podne i večer…Podsjetio me je,a dobro je da će i generacije koje će doći poslije nas podsjećati, na jednu od najsvjetlijih osobnosti koje su hodile ulicama Sarajeva. Svoju ulicu ima filozof, esejista i književni povjesničar Kasim Prohić.

Niti mi je namjera niti imam potrebu iznositi argumente zašto je dobro da je i ulicom ovjekovječen  kompletan životni, a ne samo filozofski pledoaje ovoga uspravnog estete par excellence.
Tek, valja zabilježiti da su iz briljantne misaone kovačnice rođenog Konjičanina nastale knjige dubokih i dugotrajućih značenja Činiti i biti,Odvažnost izricanja,Figure otvorenih značenja,Apokrifnost poetskog govora, Egzistencija, mogućnost, sloboda, Hrestomatija etičkih tekstovaPrizma i ogledalo

Do dana današnjeg, a decenije su prošle od vremena kad sam studirao na sarajevskom Filozofskom fakultetu, u mojim mislima stoluje slika uspravnog, elegantnog profesora Kasima Prohića kako tiho, isijavajući neku samo njemu pristajuću estetiku u hodu, promiče hodnicima,aulama i amfiteatrom našega fakulteta.
Taj Europejac usred Bosne nosio je cijelu estetiku u svom neponovljivom habitusu,bio je drugačiji od svih pedagoga toga učilišta.

Nije Prohić bio samo autorom i danas neprevaziđenih filozofskih studija i knjiga, dapače, njegov doprinos rastu ugleda sarajevskog intelektualnog polisa mjeri se i uređivanjem do danas neprevaziđenih časopisa Lica,Dijalog i Izraz…Prohić je  svojom intelektualnom markantnošću obilježio doba uspona sarajevske filozofije, ali jednako i književne kritike i povijesti književnosti.

Prolazeći ulicom koja nosi časno ime ovoga pjesnika filozofske misli namjerno usporavam hod da bih promišljao,pokušavajući da bar za sebe u mislima vratim vrijeme dostojanstva i nepreglednog filozofskog obzorja na način Kasima Prohića.

Lijepo se osjećam jer duhovni otac biblioteke Logos nekada moćne izdavačke kuće Veselin Masleša, čovjek koga se s ponosom sjećaju generacije njegovih studenata, neizbrisivim je pečatom estetike i opće duhovnosti Sarajevu dometao nove doze čudesnog magnetizma…

To nije bila samo gradskost, to nije bila samo estetika, Kasim je Prohić rijetko koncilijantno harmonizirao epohe, stilsko-estetske pravce, zrcaleći svojim svjetlim likom gotovo helenističku atmosferu usred Šeher Sarajeva. Ulicom pjesnika filozofske misli kročim ponosito jer, nekadadavno slušao sam magijska predavanja filozofa Kasima Prohića.

Sarajevo gradom čine i dijelovi povijesti vezani za ljude na priliku Kasima Prohića!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Zlatko Paković ili o građanskoj hrabrosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok teatarske repertoare pune besmislene replike replika, režijska uštrojena ponavljanja,  jeftine i odurne scenske besmislice, da se slučajno ne bi darnulo u krvave socijalne,nacionalne i ostale neuralgije naših prostora, Zlatko Paković  hrabri teatarski stvaralac,  intelektualac par ekselans, igra va bank igru sa moćnom i  neodgovornom vlašću, ogoljavajući užase manipulacija vlasti nad vlastitim narodom

 

Beogradski režiser Zlatko Paković nije ljubimac teatarskih uprava beogradskih pozorišnih kuća, jer svojim smjelim rediteljskim sječivom zasjeca u najneuralgičnije društvene rane južnoslavenskih prostora.

Hrabar i teatarski inteligentno direktan i beskompromisan, on nije po šnitu estetike koju propagira Vučićeva politička kamarila. Koristeći stil Brehta i Piskatora on nerijetko na pozornicu donosi prizore prijesnoga života oblikovanog po tajkunskoj volji onih kojima je politički režim bahatih a neukih vlastodržaca omogućio blagoutrobije neviđenih razmjera. Njih Pakovićev dosljedni režiserski skalpel vivisektno pokazuje u svoj ogoljenosti njihovog materijalnog bogatstva, političke moći i iznimne duhovne bijede.

Dok teatarske recentne repertoare pune besmislene replike replika, režijska uštrojena ponavljanja i kojekakve jeftine i odurne scenske besmislice, da se slučajno ne bi darnulo u krvave socijalne,nacionalne i ostale neuralgije naših prostora,dotle ovaj hrabri teatarski stvaralac, ali i intelektualac par ekselans,igra va bank igru sa moćnom i krajnje neodgovornom vlašću, ogoljavajući sve užase manipulacija vlasti nad vlastitim narodom.

Pojavljujući se nerijetko i u funkciji pisca tekstova koje postavlja na pozornicu Paković odvažno baca rukavicu u lice vladarima naših sudbina i vlasnicima naših  bijednih života.

Govoreći sa pozornice ono što obezmuđena opozicija niti smije niti zna javno artikulirati, Zlatko Paković ustvari pokušava razbuditi politički krajnje nepismene i primitivne,a često u sitne sinekure uljuljkane narodne mase.Svojim primjerom demonstrira građansku hrabrost a predstavama ilustrira i poziva na građanski neposluh, koji i jeste jedini način za liječenje ovako teško oboljelih društava.

Oni koji se ponekad i glasno pitaju: pa kako smije, ima li djecu, jednog će dana zahvaljujući Pakovićevoj hraborsti i upornosti, njegovom definitivnom neodustajanju, razumjeti da upravo zbog svoje djece to i čini, a kada bi njega pitali siguran sam da bi odgovor bio kao i kod svih heroja građanske hrabrosti: a kako bih svoju djecu sutra pogledao u oči kada danas ne bih učinio sve što je u mojoj moći da ne ostavim bezdan pred njima?

Paković svojim angažiranim teatarskim djelima pokazuje koliko je veliki Njegoš bio u pravu kad je govorio o neprosvjećenom i zualudjenom puku, koliko su u pravu bili Radoje Domanović i Petar Kočić,ti sjajni literati ali i politički tribuni.

Paković nikada na pozornici nije larpurlastist većteatarski tribun koji govori istine i bori se za istinu!!!
Da je više takvih pozorišnih stvaralaca predstave nam ne bi ličile na mrtvorođenčad nego na živu i do kraja angažovanu umjetnost…

Bravo Pakoviću!

Samo nastavi tako!

Nek se tresu gaće vlastodršcima!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo