Povežite se sa nama

PERISKOP

Iz tramvaja

Objavljeno prije

na

Ponekad se u sarajevskim tramvajima nađu i raritetni primjerci zdravog sarajevskog humora, ali bude i tragikomičnih, pa i tužnih prizora, koji legitimiraju sadašnji Šeher. Žurim da jedan takav prizor unesem među dveri Periskopa

 

Sarajevski su tramvaji ogledalo duše onih koji se njima služe, pa i kultura i nekultura tu zrcale svom silinom. Ponekad se nađu i raritetni primjerci zdravog sarajevskog humora,ali bude i tragikomičnih, pa i tužnih prizora, koji legitimiraju sadašnji Šeher. Žurim da jedan takav prizor unesem među dveri Periskopa.

Nepoznata je gospođa otpočela maltretman cijelog tramvaja preglasnim razgovorom,e da bi nekoj svojoj koni prenijela šta je od markirane garderobe donijela iz Amerike. Potom je počela monolog o vrijednostima života preko oceana i promašenosti života u današnjoj Bosni i Hercegovini. Starija dama koja je sjedila do mene tiho je prošaptala tek jednu ali vrijednu riječ – sramota.

Ne znam da li je govornica čula umjesnu primjedbu, ali je nastavila novu etapu monologa ničim izazvana, naravno. Čuli smo sve svjetske modne trendove odjeće i obuće i kao završnu misao govornice: Bogami, malo ko u BiH ima šta ja imam u ormaru.

Nije to bilo dovoljno ovoj logoreičnoj ženi, pa je krenula s bukvalnim pljuvanjem i uvredama na račun zemlje u kojoj je rođena?!

Izvrijeđavši i ponizivši Bosance i Hercegovce kao zaostao i primitivan svijet, počela je nabrajanje kućnog namještaja i drugih dobara koja navodno u Americi posjeduje.Uglavnom, u njenom starom kraju ne valja ništa, a preko oceana med i mlijeko teče u enormnim količinama. Pljuvanje po Bosancima nakratko je prekinula kada joj se izravno i otvoreno suprotstavio iznimno pristojni mladi čovjek, koji je ovu Femu i Gospođu ministarku u jednoj osobi oslovio duhovitim pitanjem: Gasite li se, nekada, možda gospođo?

Nije se ugasila govornica vrla, jer potom je uslijedio monolog o Pradinim najnovijim modelima ženske obuće, a bila je eksplikacija i o Gučijevim naočalama.

Konačno govornica hvalisavih tonova iz Trojke što vozi ka Ilidži, prešla je na više nego nepristojnu raspravu s jednim putnikom,  i to u vrlo borbenom tonu, koliko je po njenim kvazi kritertijima nelogično uopšte živjeti u Bosni. Ne veli  zašto se Bosni vraća, a veli da često pohodi ovu zemlju koju je prekrižila.
Elem sad je dogustilo starini koji je čak ustao sa svoga sjedišta i podvrisnuo na govornicu:Dokle, bogati, putuješ da znam pa da ranije izađem?

Mislite da se osvrnula? Monolog se nije prekidao,svim prisutnima za nijansu zanimljiviji, jer je govornica nastavila krtitizirati i pljuvati po aktualnim bh. političarima izlistavši im imovinske kartone,ali i poslavši im arsenal sočnih psovki.

Tu sam pomislio da mi je spas stigao jer smo ulazili u stanicu gdje napuštam tramvaj. Ali, ne lezi vraže, i govornica izađe na istoj stanici.

Dok sam išao kroz podzemni prolaz čuo sam mondenu logoreičarku kako s uličnom prodavačicom vunenih čarapa, priglavaka i debelih džempera raspravlja da je taj asortiman i bolji i jeftiniji u Americi.
Čuh i nekog svog vršnjaka kako procijedi meni jedini logičan komentar, tako karakterističan za Bosnu i Bosance: Vella havle,vella kuvetile...

Poslije tragične vojne agresije na Bosnu i Hercegovinu pohode nas sad i permanentno agresiraju kojekakve nedoučene, primitivne i poluprimitivne spodobe za koje bih volio da ostanu u tim svojim Amerikama i da nas što manje čste svojim brendiranim iskustvima.

Ne može se čovjek normalno ni tramvajem voziti da ne bude maltretiran. Gospođa, kvazi Bosanka i kvazi Amerikanka samo je pokazala dubinu i raskoš svih naših primitivizama i neke oblike stoljetne hetreditarne gluposti.

Opet mi u pomoć priskače moja draga baba Bosa, koja je često ponavljala: Udri Bože, ali nemoj po glavi.

Fema iz Amerike podsjetila me na tu neprolaznu narodnu izreku.

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Grad i ljudi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tuzla ima dušu na način kako smo bili navikli da ta duša stanuje u svim jugoslavenskim sredinama. Tuzlaci nepogrešivo odvajaju kukolj od gradskosti, finoće i kulture, oni i dalje, uprkos sve snažnijim udarima nacionalističko-klerikalističke kamarile, opstaju kao prefinjeni, rafinirani ljevičari

 

Ovih dana poslovno sam bio vezan za grad Tuzlu.

Naravno,Tuzlu sam upoznavao i tijekom svog odsluženja vojnog roka u vojarnama „Husinska buna“ na Gradini i inžinjerijskom vodu onkraj rijeke Soline, u blizini tuzlanskog  prigradskog naselja Dokanj, pa onda u čitavom nizu režijskih gostovanja u tamošnjem Talijinom hramu. Često mi je ovih posljednjih mjesec dana asocijacija lutala prema divnom naslovu knjige Ćamila Sijarića „Kuću kućom čine lastavice“. Tako je zborio premudri Ćamil, a ja sam se svakodnevno uvjeravao da grad gradom čine ljudi koji u njemu žive…

Svakog jutra na ulicama Tuzle uvjeravao sam se da središnji grad Sjeveroistočne Bosne, negdanji  rudarski i kemijski stratum kojeg agilni, mudri i ambiciozni gradonačelnik Jasmin Imamović sve snažnije pokušava preobraziti u grad bankarstva, juvelirnica, angažirane (!!!) kulture i turizma sa sjajnom  postavkom Panonike-jezera u samom gradsklom središtu, ima poglavito široku dušu, da njegovi stanovnici prepoznaju tko su im prijatelji i tko donosi nešto novo i lijepo u sredinu u kojoj žive…

Šta je zapravo to što Tuzla danas ima, a drugim bosanskohercegovačkim gradovima nedostaje!?!

Tuzla ima dušu na način kako smo bili navikli da ta duša stanuje u svim jugoslavenskim sredinama. Ta prostosrdačnost Tuzlaka koju su oni zadržali i nakon svih ratnih dešavanja i nimalo lakšeg poraća, osjeti se na ulicama, u kavanama i restoranima, u galerijama i teatartskim dvoranama, na stadionu Tušanj, u tuzlanskim bogomoljama svih triju bosanskohercegovačkih dominantnih konfesija…

Ne mogu da ne pomenem da se ovaj grad iznimnom senzitivnošću određuje prema ljudima koji ga iz bilo kojih razloga posjećuju.

Tuzlaci nepogrešivo odvajaju kukolj od gradskosti, finoće i kulture, oni i dalje, bez obzira na sve snažnije udare nacionalističko-klerikalističke kamarile opstaju kao prefinjeni, rafinirani ljevičari…

Pogotovo oni stari autentični Tuzlaci, poput akademika Mandžića, čije galerije se ne bi postidio ni Beč.

Ta autentična Tuzla odolijeva naletima ovodobnog primitivizma.

Ljudski je zabilježiti da su za vrijeme mog posjednjeg boravka u Tuzli kulturne institucije ovoga grada obilježile desetljeće od smrti velikog pisca i skulptora akademika Nedžada Ibrišimovića što nijedna druga sredina u BiH nije učinila.

Na tom prmjeru se vidi liderstvo kulturnog tipa, a to je nevjerojatna činjenica, jer Sarajevo i drugi centri pokazuju da ni po čemu nisu dorasli logici tuzlanske gradskosti.

Kao i na nizu drugih sličnih primjera…

Tuzla je siguran primjer kako bi cijela BiH trebala funkcionirati u budućnosti.

Ali, bojim se da neće.

Jer, grad čine ljudi.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Velikan otet od zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema dileme da je djelo Nedžada Ibrišimovića grandiozan kamen u monumentu bh književnosti. Ali, ako i znaju za romane Ugursuz, Karabeg, Braća i veziri, El Hidrova knjiga, Vječnik mnogi nemaju saznanja o Ibrišimovićevom skulptorskom radu, a sasvim je mali krug onih koji znaju za gotovo alkemijske postupke njegovih pokušaja da izvaja sjenu

 

Prošlo je deset godina otkad nas je napustio čovjek renesansnog duha, književnik, skulptor, slikar, publicist Nedžad Ibrišimović. Nema dileme da je njegovo djelo grandiozan kamen u monumentu bh književnosti. Ali, ako i znaju za romane Ugursuz, Karabeg, Braća i veziri, El Hidrova knjiga, Vječnik mnogi nemaju saznanja o Ibrišimovićevom skulptorskom radu, a sasvim je mali krug onih koji znaju za gotovo alkemijske postupke njegovih pokušaja da izvaja sjenu…

Za života je ovaj pisac ostavio romaneskno i pripovjedačko djelo koje korespondira sa književnim vrednostima u širokom luku od bajkovitosti pa sve do teatra aspsurda.

Ne može to iznenaditi nikoga ko precizno prati i detektira najsuvremenija ostvarenja u europskoj i svjetskoj književnosti dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća.

Činjenica da se tako grandiozne književne ličnosti rijetko ili nikako sjećaju u matičnoj mu bh književnosti govori o nemaru ali i neznanju onih koji bi morali znati sve o onome koji književnom meštrijom i bosanskim jezikom vlada do poigravanja…

Režirajući u Tuzli Ibrišimovićevu Kuću bez vrata svaki dan sam se susretao sa njegovim literarnim virtuozitetima, a pozorničke adekvate za njegovu literarnu kaligrafiju morao sam tražiti koliko u glumačkoj govornoj radnji toliko i u ekspresiji tijela.

Jer složena književno-filozofsko-poetska misaonost ovog pisca je primjer da iz realnog svijeta u irealni, pa čak i nadrealni, prelazi magijskim postupcima, pri čemu ne robuje nikakvim konvencijama, što ukazuje da njegove proze emaniraju svijet borhesovskih akcenata.

Ibrišimović nosi latentnu dramatičnost u svojim pripovjetkama, noveletama i romanima, pa je bio pogodan za vizualizaciju, posebno u kontekstu apsurdnih situacija koje su u njegovom djelu vrlo česte…

Sve to nije dovoljno da se u dubok san utonula savremena BiH pomakne i nešto učini za velikog pisca.

Jedino je Bosanski kulturni centar Tuzla učinio teatarsko-književni i likovni omaž Nedžadu Ibrišimoviću!?

A mnoge svjetske književnosti ponosile bi se takvim piscem jednako potentnim u prozi i poeziji, publicistici i dramskoj književnosti… Nažalost, kod nas je tako kako jeste.

Najbolje među nama ne znamo sačuvati u ovim, čovjeka nedostojnim, vremenima. Takvu veličinu kakav je Nedžad Ibrišimović majka rađa jednom u stoljeću…

I zato mi, njegovi suvremenici, imamo sveti zadatak da velikanu činimo trajni omaž; da srednjoškolci izučavaju raznožanrovski umjetnikov izmaštani svijet, a teatri da sve resurse stave u funkciju stvaranja autentičnog Ibrišimovićevskog svijeta!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Objekti a ne subjekti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na ovim prostorima ne egzistira srednja klasa, postoji samo sloj iznimnih bogataša i sloj izgladnjele sirotinje! U takvoj situaciji u kojoj većina onih koji su preživjeli ratove iz devedesetih rezonuje logikom: dobro je samo da ne puca, zapravo na najbukvalniji način opravdava postojanje glagola vegetirati

 

Živimo surova vremena, surovija od mnogih koja su prohujala…

U tim i takvim vremenima sve češće se zapitam: šta mi, stanovnici ovih balkanskih bantu državica zapravo živimo, kakav život? Da li je uopće riječ o životu dostojnom čovjeka s početka dvadeset prvog stoljeća?

Siguran sam da ne živimo život dostojan čovjeka, da zapravo svi mi, žitelji balkanskog poluotočja, preživljavamo nekako od prvog do petnaestog u mjesecu, a od petnaestog nas vile nose kroz bijedne nam, siromaštvom optočene živote. Činjenica je da više na ovim prostorima ne egzistira srednja klasa, da je prisutan samo sloj iznimnih bogataša i sloj dobrano izgladnjele sirotinje!

U takvoj situaciji u kojoj većina onih koji su preživjeli ratove iz devedesetih godina prošlog stoljeća rezonira logikom: dobro je samo da ne puca, zapravo na najbukvalniji način opravdava postojanje glagola vegetirati. Veliki dio svjesnijeg stanovništva odavno se ne interesira za politiku niti za bilo što vezano uz nju…

Imam dubokog razumjevanja za sve te izmučene ljude, životnim, posebice političkim manipulacijama i surovostima, koji jedva sastavljaju kraj s krajem, više gladuju nego što su siti i oni i njihove porodice…

Ali ne mogu shvatiti da ti gladni, obespravljeni ljudi, od kojih su mnogi bukvalno na ulici, bez posla, kuće i kućišta uporno flagelantski sami sebe bičuju glasajući iz godine u godinu za iste one vlastodršce koji su ih ostavili bez korice kruha, bez posla i ikakvih sredstava za život.

Jer, preživljavanje nije život. Nije mi namjera da huškam na nemire. Ali, jeste mi namjera da u ovom Periskopu kažem otvoreno, jasno i glasno, da smo svi mi objekti u igrama velikih mešetara svjetskog kapitalizma, koji je drugi naziv za najsurovije pljačke…

Ne plediram ni za  nove socijalne revolucije, ali hoću kazati i do neba kriknuti da demokratskim sredstvima treba rušiti one koji svakodnevno u ime tobožnjeg naciona potkradaju one koji su im povjerili vlast u državama u kojima ti, nažalost objekti, žive, gubeći i ono malo subjektiviteta, dakle ono malo ljudskosti što im je preostalo.

Dogorjelo je do nokata. Pritjerani smo uza zid.

Ne dozvolimo da nas kapitalistička banda i dalje pretvara u objekte svojih pljačkaških pohoda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo