Mnogo je lakše pozvati se na Petroviće, Vučji do, Mojkovačku bitku, 13. jul, ordenje predaka ili naslijeđene partizanske spomenice, nego odgovoriti šta vaš antifašizam znači kada se govori o ratovima i zločinima devedesetih, tadašnjem i današnjem nacionalizmu/šovinizmu, istorijskom revizionizmu ili odnosu prema autoritarnim režimima

U prošlonedjeljnim prazničnim čestitkama povodom Dana državnosti Crne Gore, izdvojila se ona predsjednika parlamenta Andrije Mandića. Isprva, zato što Mandić, do skora, nije bio prepoznat kao neko sklon javnom čestitanju državnih praznika Crne Gore. Još više, zbog sadržaja saopštenja kojim se jedan od predvodnika vladajuće koalicije obratio „sugrađankama i sugrađanima“. A ne građankama i građanima, pošto bi se to oslovljavanje moglo protumačiti kao njegovo priznanje ustavne definicije Crne Gore kao građanske države.

Uglavnom, predsjednik Skupštine je „najiskrenije i nasrdačnije“ čestitao 13. jul, „dan kada je 1878. međunarodno priznata državnost Knjaževine Crne Gore i dan kada su 1941. godine, naši preci podigli opštenarodni ustanak za oslobođenje od fašističke okupacije“. Da se tu zastalo, ovaj tekst bi trebao drugačiji povod. Ali…

„Ustanak su zajedno podigli oni za koje je do tada, u Kraljevini Jugoslaviji, bilo nepojmljivo da mogu sjesti za isti sto“, podučava Mandić, uprkos nespornim istorijskim činjenicama da je Trinaestojulski ustanak pripreman pod okriljem Komunističke partije, mada su učešće u borbama uzeli i oni kojima ta ideologija nije bila bliska. Ili poznata. „To je naša velika tekovina i to je puni smisao antifašizma u Crnoj Gori, jer naše djedove i bake dominantno na ustanak nije motivisalo čitanje Karla Marksa i Fridriha Engelsa već čitanje i zavjeti Petra II Petrovića Njegoša i Svetog Petra Cetinjskog“, navodi se u Mandićevom saopštenju.

Dalo bi se razgovarati o Petrovićima kao prvim balkanskim antifašistima. Posebno u vrijeme kada Mandićevi partijski sljedbenici pokušavaju poslati u zaborav još jednog nespornog antifašistu. Radosav Ljumović otišao je u Španiju da se bori protiv tada narastajuće globalne pošasti. Fašisti su ga ubili 1938. Nepunih 90 godina kasnije, Emilo Labudović, Bećir Vuković i Novica Đurić pokušavaju preimenovati Gradsku biblioteku  u Podgorici koja njegovo ime nosi od 1959. godine.

Malo je događaja u crnogorskoj istoriji, poput ustanka iz jula 1941, oko kojih postoji toliko nespornih istorijskih činjenica i toliko političkih manipulacija. Osamdeset pet godina kasnije, gotovo da nema ovdašnje političke partije koja se ne smatra njegovim baštinikom. To, samo po sebi, ne bi trebalo biti ništa loše. Međutim, ako su svi na ovdašnjoj političkoj sceni, kao što tvrde, antifašisti, otkud toliko neslaganja i sporenja oko elementarnih vrijednosti na kojima je antifašizam nastao?

To pitanje nas dovodi do jedne od poenti Mandićevog prazničnog obraćanja: „Antifašizam uvijek i svuda, totalitarizam nikada više“.

Predsjednik parlamenta imao je pravo i obavezu, da princip antifašizam uvijek i svuda demonstrira na djelu. Recimo, dva dana prije Dana državnosti Crne Gore, odnosno, 11. jula.

Rezolucijom Ujedinjenih nacija iz maja 2024, taj dan je proglašen Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Uz preporuku da bi ga trebalo obilježavati svake godine. Tom Rezolucijom osuđeno je poricanje genocida u Srebrenici kao istorijski neupitnog događaja, uz poziv članicama UN da i kroz obrazovni sistem „očuvaju utvrđene činjenice“.

Tri godine ranije, 17. juna 2021. godine, Skupština Crne Gore  usvojila je Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. I njom se osuđuje genocid, zabranjuje njegovo negiranje i 11. jul proglašava Danom sjećanja na žrtve. Vladina uredba kojom se precizira način obilježavanja Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, nije usvojena do danas. Pa ta obaveza nije formalizovana.

Mandićeva NSD nije glasala za Rezoluciju a on se ni danas ne sjeća više od 8.000 ubijenih civila bošnjačke nacionalnosti. Da princip njegovog antifašizma ne važi uvijek i svuda uvjerili smo se i krajem aprila ove godine. Shodno Rezoluciji o genocidu u logorima Jasenovac, Mauthauzen i Dahau, koju je Skupština Crne Gore usvojila na inicijativu Mandića i Milana Kneževića, neposredno nakon što je u Njujorku usvojena UN-ova Rezolucija u genocidu u Srebrenici, 21. april proglašen je za Dan sjećanja na žrtve genocida u navedenim logorima. To što ni ovaj dokument ne prati Vladina uredba, nije smetalo predsjedniku parlamenta da, pod pokroviteljstvom Skupštine Crne Gore, organizuje adekvatnu pripredbu u Muzičkom centru u Pogorici. Pride, sjutradan je položio vijenac ispred krsta (koji je stigao iz Jasenovca) u hramu SPC u Doljanima.

Jasno je šta, iz ovdašnje političke perspektive,  razlikuje žrtve iz Srebrenice i Jasenovca. To što se dželati mogu razdvojiti na naše i njihove. Ta je razlika mjera Mandićevog antifašizma. I ne samo njegovog.

Napad na Dubrovnik, logor u Morinju, deportacija BiH izbjeglica, otmica  Bošnjaka civila iz voza u Štrpcima, etničko čišćenje pljevaljske Bukovice, ubistvo kosovskih, albanskih izbjeglica u Kaluđerskom lazu, bezuslovna podrška napadačima, ubicama, siledžijama i pljačkašima na Vukovar, Prijedor, Foču, Sarajevo, Srebrenicu… Svjedoče koliko ovdašnji antifašizam zna biti relativan i selektivan.

Tadašnje vlasti, okupljene oko DPS-a i trojca Momir Bulatović, Milo Đukanović, Svetozar Marović, nijesu brižile o (anti)fašizmu dok su pod pokroviteljstvom Slobodana Miloševića slijedile projekat stvaranja, etnički čiste, Velike Srbije.

Činjenice govore da je, tek nakon sukoba sa Miloševićem i njegovim režimom u Beogradu, te podjele DPS po toj liniji 1997,  Đukanović spoznao nepravdu Rata za mir i uputio izvinjenje Dubrovniku i Hrvatskoj. Njegov se DPS prisjetio  antifašizma kao „jednog od temelja“ partijskog i državnog identiteta.

Političke partije koje danas čine okosnicu parlamentarne većine, u to vrijeme su prema antifašističkoj tradiciji Crne Gore imale rezervisan ili otvoreno negatorski  odnos. Danas i jedni i drugi govore gotovo istim jezikom. Razlika je uglavnom u tome koju prošlost prećutkuju.

U njihovoj interpretaciji, antifašizam je postao poželjan politički resurs. Njime se, po sopstvenom izboru i potrebi, dokazuje državotvornost, evropsko opredjeljenje, moralna superiornost ili istorijsko pravo na vlast. Dok se riječ sve češće odvaja od suštinskog sadržaja.

Možete, tako, biti samozvani antifašista i ostati u bratskoj ljubavi sa Vladom Republike Srbije i onda kada njena ministarka Snežana Paunović izjavi (prije tri dana): „Da sam bila Slobodan Milošević, etnički bih očistila Kosovo 1998. godine“. Ili se diviti onome što Vladimir Putin i Benjamin Netanjahu rade u Ukrajini i Gazi.

Mnogo je lakše pozvati se na Petroviće, Vučji do, Mojkovačku bitku, 13. jul, ordenje predaka ili naslijeđene partizanske spomenice, nego odgovoriti šta vaš antifašizam znači kada se govori o ratovima i zločinima devedesetih, tadašnjem i današnjem nacionalizmu/šovinizmu (smrt Turcima), istorijskom revizionizmu ili odnosu prema autoritarnim režimima.

Trinaesti jul 1941. pripada svima u Crnoj Gori. Ali za njim je osvanuo i 14. Pa naredni dani i godine u kojima su akteri ustanka birali drugačije, po mnogo čemu različite strane i puteve.

Pomirljiviji kažu kako oni nijesu mogli birati okolnosti u kojima će se boriti.  Današnji političari mogu birati kako će se odnositi prema tom naslijeđu. Dobrom i lošem. Antifašizam nije đedova torbica okačena o kuku pored ulaznih vrata, pa je ponesemo, ili iz nje uzmemo kada nam i što nam treba.

Poštovanje ličnih i kolektivnih, prava; spremnost da se priznaju vlastite zablude i osude zločini počinjeni „u naše ime“. To je danas antifašizam. Pri tom valja imati na umu glavno: kad govorimo o fašizmu, ne pričamo o prošlosti. Fašizam nove genercije stupa na svjetsku pozornicu, i sve nas testira, i testiraće još i više.

Pošto je građanima Crne Gore čestitao Dan državnosti, Andija Mandić zaputio se u Berane gdje je predstavio političku platformu svoje partije nazvanu Novi srpski odgovor.

„Naš cilj je Crna Gora slobodnih, srećnih i bogatih ljudi. To je država za koju se vrijedi boriti. Crna Gora je nekada bila srpska, a danas je i srpska. I u izgradnji takve države srpski narod mora imati važnu i odgovornu ulogu“, besjedio je Mandić na granici političkog faula. Da bi onda prešao crtu: „Srpski političari i srpski narod mogu i treba da daju presudan doprinos takvoj evropskoj budućnosti Crne Gore“.

Ne da ne treba, nego ni srpski, kao ni crnogorski, bonjački, albanski narod u Crnoj Gori ne mogu dati presudan doprinos ni njenim uspjesima ni neuspjesima. To mogu samo građanke i građani Crne Gore. Bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku ili političku pripadnost i ubjeđenja. I to je antifašizam.

Revizija na djelu

Značajan dio svoje praznične čestitke Andrija Mandić posvetio je afirmaciji Jakova Kusovca, „majora vojske Kraljevine Jugoslavije, koji je komandovao najbolje organizovanim odredom u bici na Košćelama…“. Predsjednik parlamenta ovako je obrazložio svoj postupak: „Taj heroj ustanka je od strane totalitarnog komunističkog režima i lažnih uslužnih istoričara kroz sveprisutnu tadašnju reviziju istorije jednostavno izbrisan i uklonjen iz svih ovih velikih događaja“.

Očekivano, uskoro su, sa raznih strana, stigli novi detalji biografije nekadašnjeg ustanika i pojašnjenja Mandićeve teze.

„Zanimljiv je i pokušaj revitalizovanja Jakova Kusovca, kraljevskog oficira i učesnika Trinaestojulskog ustanka, koji je gašenjem istog tog julskog ustanka prišao Italijanima, zatim prešao u četnike i kao pripadnik četničkog pokreta i kolaborant fašističke Italije i nacističke Njemačke na kraju rata pobjegao iz zemlje“, piše Stefan Todorović sa Fakultetu za crnogorski jezik i književnost. „Mandić njegovoj ulozi daje prednost u odnosu na komunističke vođe Trinaestojulskog ustanka, koji su se tokom cijelog rata borili protiv okupacije fašističke Italije i nacističke Njemačke i na kraju oslobodili zemlju“.

Istu tezu zagovara i saopštenje DPS, zapravo autorski tekst istoričara Dragutina Papovića: „Poznata je prevratnička uloga Kusovca u ustanku kao i njegov prelaz u četnike i na stranu okupatora…“.

Najdetaljnije se ovom temom pozabavila istoričarka Božena Miljić. „Jakov Kusovac bio je učesnik Trinaestojulskog ustanka, jedan od brojnih kraljevskih oficira koji su rekli ne fašističkoj okupaciji 1941. godine. Međutim, niti je bio major niti je bio komandant čitave akcije na Košćelama“, navodi se u autorskom tekstu objavljenom na portalu ETV. Iz njega saznajemo da je Kusovac bio predratni oficir saobraćajne struke u vojsci Kraljevine Jugoslavije, a da je 1941. godinu dočekao u činu kapetana.

„To što nije nosio viši čin svakako ne umanjuje značaj njegovog učešća u bici na Košćelama (koje je poslijeratna istoriografija nepravedno zanemarila), ali potire revizionistčki narativ koji nam pruža predsjednik Skupštine o njemu kao majoru i jednom od ključnih predvodnika ustanka“, konstatuje Miljić uz dodatne detalje iz Kusovčeve biografije.

„Završio je u logoru 1943. godine, a po oslobođenju iz zarobljeništva, odlučio je da se ne vraća u Crnu Goru, iz političkih razloga i život je proveo u Južnoafričkoj republici, u Johanesburgu, gdje je i umro 1958. godine. Nije poznato da je bio aktivan u četničkoj vojsci, o njegovom djelovanju prije 1943. godine ne zna se mnogo, ali nema ga u četničkim formacijama. Nema ga ni u partizanskim. Kusovac nije bio kontroverzna ličnost i za njega se ne vezuju nikakva nepočinstva. Ali nije bio ni među organizatorima ustanka, nije bio ni predvodnik bitaka. Međutim, činjenica da se nije priključio komunistima, kao i da se o njegovom životu ne zna puno, dovoljna je da postane instrument u novoj reviziji naše istorije.“

Zapravo, to bi mogla biti suština. Kad se pokazao kao pretežak pokušaj da se od zlikovaca tipa Pavla Đurišića (prethodno Baja Stanišića) naprave novi heroji antišašističke borbe i uzori sadašnjim generacijama, prešlo se na manje poznate ličnosti. Samo da se ne pomenu oficiri nekadašnje Kraljevine, poput Arsa Jovanovića ili Velimira Terzića koji su se, od jula 1941. do maja 1945. i konačne pobjede, borili protiv nacista, fašista i njihovih domaćih pomagača.

Što bi Andrija Mandić, onomad, rekao, „neka se tim stranputicama kojima smo dugo išli bave istoričari“. A on bi, podrazumijeva se, zadržao pravo da nam, s vremena na vrijeme, ponudi interpretaciju prošlosti prilagođenu svom ideološkom svjetonazoru. Sve u nadi da će se, prije ili kasnije, zaboraviti kako  nijesu svi išli stranputicom. Ni ’40-ih, ni ’90-ih prošlog vijeka, pa ni danas.

Zoran RADULOVIĆ

Vučićevski mediji u Srbiji i njihove ispostave u Crnoj Gori su se pakosno obradovali hrvatskoj blokadi Poglavlja 14 (Saobraćajna politika). Istoga dana kada su zatvorena dva poglavlja, oglasio se i lider DNP Milan Knežević izjavom da je Crna Gora postala rob Hrvatske. Hrvatsko ponašanje je po Kneževiću proizvod „frustriranosti hrvatske države i državnog vrha koji baštini ustašku ideologiju”. Kneževića nimalo ne brine ideologija koju Srbija, za razliku od Hrvatske, zvanično baštini, protiv koje su se njegovi preci antifašisti borili

„Od danas Crna Gora ima više zatvorenih nego otvorenih poglavlja”, izjavila je u utorak Maida Gorčević, ministarka evropskih poslova. Na Međuvladinoj konferenciji u Briselu zatvorena su još dva pregovaračka poglavlja: Konkurencija (Poglavlje 8) i Carinska unija (Poglavlje 29). Evropski standardi iz dva poglavlja daju punu transparentnost državne pomoći, zaštitu od nelojalne konkurencije i moderniju carinsku kontrolu, sumirala je ministarka na mreži X. Ponovila je i ambiciozni cilj zatvaranja svih poglavlja do kraja godine. Premijer Milojko Spajić je rekao da Crna Gora nije mogla primiti bolje vijesti za Dan državnosti (dan ranije). „Danas proslavljamo super utorak”, rekao je Spajić dodavši da je preostalih15 poglavlja „na nivou pripremljenosti većem od 90 odsto” i da su dokumentaciju već poslali Evropskoj komisiji.

Vučićevski mediji u Srbiji i njihove ispostave u Crnoj Gori su se pakosno obradovali hrvatskoj blokadi Poglavlja 14 (Saobraćajna politika) i to stavili kao udarnu vijest. Istoga dana kada su zatvorena dva poglavlja, oglasio se i lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević izjavom da je Crna Gora postala rob Hrvatske. Knežević je ukazao na hrvatske zahtjeve – „traže Prevlaku, traže školski brod Jadran, traže isplatu odštete za logor u Morinju, gdje niko nije udaren ni po prstu…17 miliona eura za vraćanje imovine u Boki Kotorskoj svakodnevno povećavaju te svoje zahtjeve”. Hrvatsko ponašanje je, po Kneževiću proizvod „frustriranosti hrvatske države i državnog vrha koji baštini ustašku ideologiju“. Njega nimalo ne brine ideologija koju Srbija, za razliku od Hrvatske, zvanično baštini, i protiv koje su se njegovi antifašistički preci borili.

Hrvatsko objašnjenje blokade poglavlja o saobraćaju je bilo manje direktno nego kada je blokirano Poglavlje 31 (Vanjska politika, bezbjednost i odbrana) zbog skupštinske rezolucije o Jasenovcu dirigirane iz Andrićevog venca. Zagreb je istakao pitanje takozvane kabotaže – tj. prava prijevoznika iz jedne države da obavlja prijevoz unutar druge države. U ovom slučaju bi niže cijene crnogorskih operatera navodno mogle ugroziti poslove hrvatskih. EU propisi dozvoljavaju kabotažu uz striktna ograničenja. Prijevoznik iz jedne članice EU može, nakon što obavi međunarodnu isporuku u drugoj članici, uraditi najviše tri kabotažne vožnje u roku od sedam dana u toj državi.

U Crnoj Gori su zvaničnici najavljivali još od kraja maja da je sve gotovo oko poglavlja 14. U prilogu RTCG-a od 20. juna javljeno je da je Crna Gora u potpunosti završila svoj dio obaveza i papire proslijedila Briselu, citirajući Nikolu Veljovića, šefa pregovaračkog tima Vlade za Poglavlje 14. Veljović je rekao da će naši putnici imati ista prava kao i evropski putnici i prava na nadoknade u slučaju kašnjenja aviona i vozova. Prijevoznici će uvesti nove tahografe koji će bilježiti vrijeme u vožnji i odmore vozača što će voditi povećanju bezbjednosti putnika. Navedena je i digitalizacija transportnog sistema što bi trebalo smanjiti čekanje na granicama kao i novi ekološki standardi. O kabotaži nije bilo ni riječi. Prođukanovićevska Antena M se pozvala na pouzdane izvore za tvrdnju da će zatvaranje tog poglavlja sačekati septembar „jer Hrvatska tehnički ne može da do utorka završi interne procedure”. Izvori Antene M kategorički tvrde da nema nikakve namjere Zagreba da uspori ili blokira zatvaranje Poglavlja 14. Vrijeme će brzo pokazati.

Za deblokadu (Poglavlje 31 i dalja podrška) Zagreb traži rješavanje osam bilateralnih pitanja. Hrvatski premijer Andrej Plenković se nedavno u Tivtu na samitu EU – Zapadni Balkan sreo s crnogorskim kolegom. Nakon sastanka Plennković je rekao da je „Crna Gora spremna vrlo ozbiljno raditi” na temama koje je Hrvatska otvorila, te da „ništa od toga nije nerješivo”. Istaknuo je da je obeštećenje logoraša jedna od ključnih tema, potraga za nestalima, procesuiranje ratnih zločina, kao i da imovinski sporovi hrvatskih obitelji idu presporo. Spomen-ploča u Morinju treba ostati i promijeniti se ime kotorskog bazena. Na kraju su navedeni povratak broda Jadran i otvaranje razgovora o granici – podrazumijevajući onu na moru. Ako tu i dođe do zastoja, Crna Gora ima jake argumente za međunarodnu arbitražu, i po pitanju morske granice i po pitanju Jadrana. Hrvatska tvrdi da je Split bio matična luka tog broda koji se zatekao na remontu početkom rata. Međutim, za razliku od trgovačkih, ratni brodovi nemaju matičnu luku niti se kao takvi upisuju.

Malo prije Samita u Tivtu predsjednik Jakov Milatović (koji ima ceremonijalna ovlašćenja) je u intervjuu za Televiziju E doprinio daljoj konfuziji na crnogorskoj strani. Prvo je poručio da Prevlaku treba rješavati „odgovorno i državnički“ i da Crna Gora nema potrebe kvariti odnose s Hrvatskom dovodeći sebe u poziciju slabijeg pregovarača. Onda je izjavio da Rt Oštro na Prevlaci u pregovorima oko razgraničenja treba pripasti Crnoj Gori jer se na taj način čuva ulaz u Bokokotorski zaliv. Ovakvom nemudrom izjavom je doprinio još tvrđem stavu s hrvatske strane. Kontrola ulaska u zaliv je tehnološki i vojno odavno prevaziđen koncept što se najbolje vidi sada. Rusiji fizička kontrola Krima i ulaza u Azovsko more ne znači ništa. Ukrajinski pomorski i vazdušni dronovi svakodnevno potapaju rusko brodovlje i tankere i u Azovskom i Crnom moru.

Pitanje kopnene granice nikada nije bilo aktuelno ili sporno od osamostaljenja Crne Gore. Podgorica je posezala za Rtom Oštro i Prevlakom samo 1991. godine kada je, kao vazal Beograda i Slobodana Miloševića, izvršila vojnu agresiju na jug Hrvatske. Najgrlatiji zagovornik nasilnog mijenjanja granica na kopnu, koje su povukli „priučeni boljševički kartografi” kako ih je tada nazvao, je bio Milo Đukanović. Kako se završila ta najsramotnija epizoda u novijoj crnogorskoj istoriji, svi znamo. Očekivati da će Hrvatska nakon oružane agresije i sistematske pljačke okupiranih Konavala (od strane Đukanovićeve Vlade) pristati na pregovore o Prevlaci koja je bila formalni izgovor za rat, iluzorno je i neodgovorno.

Vrijedi se podsjetiti da je čak i velikosrpska Kraljevina Jugoslavija dala Prevlaku novouspostavljenoj Banovini Hrvatskoj 1939. godine kao teritoriju koja je ranije nesporno pripadala Dubrovačkoj republici koja je okolne teritorije kupovala za novac od srpskih i bosanskih kraljeva. Prevlaku su Dubrovčani kupili 24. juna 1419. od bosanskog velikaša Sandalja Hranića. Srpski car Dušan (tada još kralj) je prodao Ston i Pelješac Dubrovniku još ranije – 7. januara 1333. godine. Jedini period kada je Prevlaka bila integralnio dio Boke je bilo za vrijeme talijanske okupacije 1941 – 1943 kada su fašisti anektirali Boku Kotorsku i znatan dio hrvatske obale.

Kad su u pitanju druge sporne tačke, pitanje bazena u Kotoru i nadoknade logorašima u Morinju „gdje niko nije udaren ni po prstu” po Milanu Kneževiću, su na putu rješavanja. Vlada je načelno opredijelila 17 miliona eura odštete. Takođe se u kuloarima navodi da će ploča u Morinju ostati.

Pitanje procesuiranja ratnih zločina i nadoknade otete imovine bokeljskim Hrvatima (i ne samo njima) je pitanje i dalje zarobljenog miloističkog pravosuđa. Ako je Plenkoviću i HDZ-u istinski stalo do ratnih zločina, hrvatski sudovi imaju mogućnost pokrenuti procesuiranje Mila Đukanovića kao glavnog ratnog huškača u napadu na Dubrovnik i poharu okupiranih teritorija. Teško je vjerovati da je to za sada moguće. Visoke struktura u HDZ-u i DPS-u imaju moćne zajedničke prijatelje i zaštitnike u Kremlju i njegovim lijevim i desnim saveznicima u EU. Za sada se procesuiranje ratnih zločina svelo na ekscese i iživljavanja Milivoja Katnića u Cavtatu, čiji slučaj je predat crnogorskim organima. Dok je Katnić bio koristan Đukanoviću, Hrvatska je krila njegov dosije. Premijer Spajić je krajem marta u Skupštini rekao da je 2011. godine DPS potpisao tajni sporazum s Jedinstvenom Rusijom da zemlja neće ulaziti u Evropsku uniju (EU), ako je to suprotno ruskim interesima.

Dosta je pisano da je Rusija bila glavni vanjski sponzor crnogorske nezavisnosti 2006. i o vezama Đukanovića s ruskim službama i tajkunima. Manje je poznato, ili skoro nepoznato crnogorskoj javnosti da je Rusija strateški naklonjenija Hrvatskoj nego Srbiji. Za vrijeme Domovinskog rata Rusija je aktivno naoružavala hrvatsku vojsku tajnim isporukama preko aerodroma na Krku. Arhiva Vojno-bezbedonosne agencije (VBA) u Beogradu sadrži brojna dokumenta o vezama sovjetskih obavještajaca i pomaganjima hrvatskog MASPOK-a 1971. godine kao i o kasnijim pomaganjima hrvatskom i slovenačkom osamostaljenju. Cilj je bio sprečavanje ulaska SFRJ u NATO i tadašnju EEZ kao i sada Crne Gore u EU. Vrijedi se podsjetiti i da je zloglasni zapovjednik Jasenovca Vjekoslav Luburić imao bliske odnose sa Sovjetima i da je KGB koristio ustaše za likvidacije po Evropi nakon 1959. godine.

Crnogorska vlast se i dalje uzda u Berlin i Pariz da će njihov uticaj prevagnuti nad Kremaljskim.

                                             Jovo MARTINOVIĆ

U ustajaloj revizionističkoj „poslanici“, Mandić, nakon što rehabilituje manje poznatog kolaboratora koji se ipak pridružio okupatorima nakon gušenja opštenarodnog ustanka 1941. u kom je učestvovao,  kaže: „Osudimo i ostavimo totalitarne ideologije u prošlosti“. A ja vas molim da obratite pažnju na množinu koju koristi. Citiraću jednog dragog prijatelja koji kaže – kad god mi neko pomene dva totalitarizma, odmah znam koji mu je miliji

MONITOR: Prošao je još jedan 13. jul. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju njeno antifašističko nasljeđe?

PETRIČEVIĆ: I dalje u delirijumu programski izazvanom i kontrolisanom putem njenih vrlo funkcionalnih i upotrebljivih podjela, održavanih u stanju minimalne pristojnosti. Tu i tamo – pretuče se po koji novinar ili novinarka, smakne se po koje bezbjednosno interesantno lice, časkom se u bescijenje rasproda sve što je ostalo od pomorstva, objavi se 50 m prepiske među kriminalcima, naspu se stotine hiljada kubika kao bi se nepovratno izmijenila fizionomija područja u bafer zoni UNESCO-a, prebije se poneko dijete na ivici školskog dvorišta i pijaćom se vodom navodnjavaju golf tereni dok hiljade primoraca plaćaju more na špinama.

Ali to se dešava kada nećete da učite – vuku vas kao marvu za afektirane rogove. Trinaesti jul u dvije istorijske iteracije predstavlja čvorne tačke artikulacije crnogorskog političkog subjektiviteta. Tu nema nikakve racionalne sumnje. Istorijske činjenice nisu ni nedostupne niti sporne, bez obzira na jeftine političke spinove koji nastoje da dominiraju medijskim prostorom. Odbijanje da se misli ide ruku pod ruku sa potrebom da se svrstava u neki identitetski obor. Nije kritičko mišljenje samo sebi cilj, ono je preduslov slobode. Ne možete kritički misliti donekle, pa tu stati, to činite neprestano, i onda kad boli, i onda kada su u pitanju „vaši“ – i posebno tada, jer vam je tu najveća odgovornost.

MONITOR: Kako vidite izjavu predsjednika parlamenta Andrije Mandića – „antifašizam uvijek i svuda, totalitarizam nikada više”?

PETRIČEVIĆ: Kao još jednu od dobro promišljenih logičkih grešaka koje u kontinuitetu štancuje u višegodišnjem projektu EU rebrendiranja imidža četničkog vojvode. U toj istoj ustajaloj revizionističkoj „poslanici“, Mandić, nakon što rehabilituje manje poznatog kolaboratora (na čemu (pro)srpski portali rade mnogo duže i otvorenije) koji se ipak pridružio okupatorima nakon gušenja opštenarodnog ustanka 1941. u kom je učestvovao, kaže: „Osudimo i ostavimo totalitarne ideologije u prošlosti“. Obratite pažnju na množinu koju koristi. Citiraću jednog dragog prijatelja koji kaže – kad god mi neko pomene dva totalitarizma – odmah znam koji mu je miliji.

Istorijski revizionizam čiji je Mandić jedan od glavnih protagonista u Crnoj Gori, notorno je nepošten i on ne može bez razilaženja između riječi i djela, očitih laži i svjesne upotrebe logičkih grešaka, a kao omiljene koristi zamjenu teza, tu quoque, crvenu haringu, argumentum ad hominem, itd. Zanimljivo bi bilo analizirati govore crnogorskih političara sa ovog aspekta. Mi na najvažnijim javnim funkcijama u zemlji –imamo u eristici izvježbane trolove. Profesionalne skretače pažnje. Neki od njih se povremeno presvuku, poput vuka u Crvenkapici, a neki dosljedno ostaju odani svojoj šifri. Ali ogromna većina tih ljudi ne radi u javnom interesu. U najboljem slučaju, dijelom i povremeno rade za pratikularne interese onih koji su ih doveli na vlast i na njoj održavaju, ali interesi samo njihovih – bilo finansijera bilo birača – nisu javni interes. Možda bi Aristotela valjalo početi izučavati u osnovnim školama. Glavno pitanje koje Aristotel u svojoj politici postavlja kako bi razlikovao dobre od loših političkih ustrojstava nije samo – ko vlada, već – u čijem interesu vlada?

MONITOR: Dok govore o antifašizmu, kadrovi vlasti promijenili su ime biblioteke Radosav Ljumović?

PETRIČEVIĆ: Jesu, promijenili su, ali je pitanje koliko je ta odluka održiva i pravno valjana. Nadam se da će dobiti po prstima i da će samovolji ostrašćenih nacionalista, neznalica i štetočina doći kraj. Imajući u vidu ko sjedi u Savjetu narodne biblioteke, skoro pa smiješnoj karikaturi sastava jedne od najznačajnijih institucija kulture glavnog grada, ova odluka ne iznenađuje, a opet sam bila u čudu kada sam čula za taj „podvig“ jurišnika na simboličko nasljeđe i identitet društva koje s predumišljajem razaraju.

Tačno se bojim momenta kada bih se mogla prestati čuditi – kada razlika imeđu umnog i stvarnog postane toliko nepovratno moćna da se mora prihvatiti „nova normalnost“ suludog. Zato, iako vidim kako i koliko institucije i procedure (ne) funkcionišu i dalje odlučujem da vjerujem u njih, jer je prihvatiti ili priznati da više ne vjerujemo u njih,  priznanje da ne vjerujemo u vladavinu prava i demokratiju koje počivaju na racionalnim i pravičnim procedurama. Ali, kao što Jozef K. najbolje zna, ova vjera može biti fatalna. Namjerna naivnost i sama je dvosjekli mač – može pomoći da preživimo odsustvo pravednosti i racionalnosti koje tretiramo kao privremeno, istovremeno nas odvodeći na gubilište.

MONITOR: Prošao je i još jedan 11. jul. Iako je Crna Gora usvojila Rezoluciju UN o Srebrenici, vlast nije ustanovila redovno obilježavanje sjećanja na genocid počinjen u Srebrenici. Zašto?

PETRIČEVIĆ: Uzmemo li Okamovu oštricu prihvatićemo najjednostavniji i vjerovatno najistinitiji odgovor – zato što u Skupštini ne sjedi dovoljan broj ljudi koji genocid u Srebrenici smatraju genocidom i istovremeno razumiju koju vrstu istorijske odgovornosti ta kvalifikacija stavlja pred njih.

MONITOR: Gdje je Crna Gora kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću?

PETRIČEVIĆ: Dragan Markovina je nakon prebijanja Vladimira Arsenijavića u Beogradu, uoči komemoracije žrtvama Srebrenice, rekao da je proces suočavanja sa prošlošću, posebno u Srbiji – naprosto propao – i da je to činjenica koju moramo prihvatiti. Nažalost, slažem se. Ali, istovremeno, to je ona ista Srbija u kojoj sam kao studentkinja, ili preciznije – kao aktiviskinja tokom studija – učila o tome što je suočavanje sa prošlošću i zašto je ono neophodno. Nisam to učila u državnim institucijama na kojima sam se školovala, učila sam od aktivistkinja Žena u crnom. To nije izolovan slučaj Srbije. Ovaj proces svuda vodi civilni sektor koji se ne plaši bavljenja temama sa kojima se sigurno gube izbori u postkonfliktnim društvima.

Kada sam se vratila u Crnu Goru, i dalje sam učila i radila sa organizacijama civilnog društva, sa Animom – Centrom za žensko i mirovno obrazovanje iz Kotora, Bona Fide iz Pljevalja, Centrom za građansko obrazovanje, Akcijom za ljudska prava… To su organizacije koje nisu čekale ni državu ni EU da postave prioritete za društvo u kome djeluju, već su iz vlastite građanske odgovornosti tražile tranzicionu pravdu, pravdu za žrtve, odgovornost počinilaca i znanje zajednice – smatrajući da zajednica mora znati zašto su i koji zločini počinjeni u njeno ime i jasno se postaviti spram toga.

Voljela bih kada bih mogla da prestanem da dajem jedan te isti intervju godinama. Osjećam dužnost i čini se da vrijedi ponavljati isto kada se odgovara na iste napade, podmetačine i spinove, ali…  Ko to više čita? Ko uopšte čita? Ili možda još interesantnije pitanje – u čemu se sastoji odgovornost onih koji čitaju u odnosu na zajednice kojima pripadaju?

Prošlost i Pjaca od filozofa

MONITOR:  Prošlost je i tema ovogodišnje Pjace od filozofa u Kotoru.

PETRIČEVIĆ: Kada sam prošlog septembra učestvovala na panelu u organizaciji CGO-a pod nazivom Devedesete – od nepristajanja do otpora jedna od sagovornica, izvanredno važna istoričarka Dubravka Stojanović, kazala je da je na ovim prostorima prošlost neizvjesnija od budućnosti. Ta mi je misao odzvanjala u glavi dok nisam predložila direktoru KotorArta Ratimiru Martinoviću da tema ovogodišnje Pjace od filozofa bude „Što se dešava sa našom prošlošću?“, što je prihvatio. Razgovori ovogodišnjeg izdanja Pjace od filozofa biće centrirani oko vremenitosti – temeljne odrednice i strukture ljudskog postojanja i načinima na koje možemo koncipirati vlastitu i kolektivnu povijesnost.

U panel diskusiji: Vrijeme prošlosti – Sukobljene politike sjećanja učestvovaće Dragan Prole, filozof iz Novog Sada, kao i dva istoričara – Hrvoje Klasić iz Zagreba i Milivoj Bešlin iz Beograda. Prve večeri govorićemo o prošlosti kao dinamičnoj i nesigurnoj pretpostavci – kako sadašnjosti, tako i budućnosti – o „ekspanziji sjećanja“ i rizicima koje nabujale selektivne i nerefleksivnere-interpretacije prošlosti mogu imati za zajednice njima oblikovane. Ovo nameće pitanje o odnosu između istorije i sjećanja –  jesu li to segmenti jedinstvenog procesa ili raznorodne, pa čak i suprotstavljene strukture? Bezmalo deceniju dugo divljačko ratovanje na prostorima koji su se nekada zvali jugoslovenskim bilo je nemoguće bez pretvaranja prošlosti u oružje i pretapanja njenih reinterpretacija u olovo. I danas, više od tri decenije kasnije, politička monetizacija prošlosti ne gubi na snazi, hipnotičkoj uvjerljivosti ili kapacitetu za mobilizaciju mržnje i nasilja.

U okviru drugog panela: Prostor prošlosti – Rizici muzealizacije nasljeđa razgovaraćemo sa Predragom Krstićem, filozofom iz Beograda, Tatjanom Koprivicom, istoričarkom umjetnosti iz Podgorice i Stevanom Kordićem, matematičarem i fotografom iz Kotora, o tome kako brinuti o vlastitoj povijesnosti, kako razumjeti nasljeđe i na koji se način starati o njemu? Može li se i kako sačuvati ne samo forma, već i život nasljeđa, posebno u eri notorne komodifikacije? Koliko su sadašnjici prisne i u njoj prisutne, smislene i važne tradirane forme i artefakti koje smo arhivirali po muzejima i postavili na razglednice? Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora je u tom smislu posebno instruktivno, jer njegova ugroženost na UNESCO-voj listi svjetske baštine čini posebno urgentnim pitanje – možemo li živjeti od nasljeđa, a da ga pritom ne uništimo? Možemo li očuvati tradiciju, a da je ne okamenimo? I konačno, ali možda prije svega ostalog – kakva je uloga i ulog znanja i obrazovanja u ovom kontekstu, ima li mu tu uopšte mjesta, i posjeduje li (više) moć da nam omogući ili makar pomogne da razumijemo vlastitu i kolektivnu vremensku strukturiranost.

Razgovori će se voditi u Perastu, praktično na ruševinama jedne od najimpozantnijih građevina ovoga grada – palate Mazarovića – i predstavljaće, u izvjesnom smislu, poetički i simbolički čin početka njenog novog života – života „otvorene palate“ – javnog prostora u službi nove umjetničke, kulturne i naučne scene Perasta i Boke, koji će biti realizovan kroz projekat REKUPERA(S)T – zajedničku inicijativu SHARE Fondacije i Fondacije Don Branko Sbutega, kao i Mjesne zajednice Perast, Društva prijatelja Perasta i organizacije Expeditio.

Milena PEROVIĆ