Povežite se sa nama

PERISKOP

Šezdesetogodišnji teatarski sjaj

Objavljeno prije

na

U šezdeset teatarskih ljeta režiseri su donosiii scenski eros po kojem  će sarajevska publika biti najpovlaštenija na svijetu, a rezultati teatarskih traganja pokazani na MES-u putokazi za  povijest teatra. Šezdeseti rođendan valja shvatiti i kao podsjećanje da je MES pokrenuo mnoge male i eksperimentalne scene poput ljubljanskog Odera 57, mostarskog Studija 64, zagrebačkog SEK-a, ljubljanske Pekarne i Gleja

 

Godine 1960. krenula je do današnjih dana nezaustavljiva bujica teatarskog traganja, najprije uokvirena sintagmom Festival malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije, a potom još razvihorenija pod nazivom MES,danas uobičajenog i nevjerovatno respektiranog u cijelom svijetu. U tih šezdeset teatarskih ljeta smatrao sam, a i danas smatram, da su režiseri kao tvorci cjeline donosiii te količine scenskog erosa po kojima će sarajevska publika biti najpovlaštenija na svijetu, a rezultati teatarskih traganja pokazani na MES-u putokazi za bližu i dalju povijest teatra. Počelo je sve od scenskog i muzičkog maštara Jurislava Uce Korenića, koji je bukvalno smislio i osmislio sve relevantno u Sarajevu.

MES-ovsku baklju su dalje nosili uspješničelni ljudi MES-a, inače uglednici literature i teatra Josip Lešić,Miro Lasić, Luka Popović, pa sve do Dine Mustafića i mlađeg Kreševljakovića.

Teatarska zublja pronošena od najboljih glumaca i režisera Jugoslavije postala je kulturnim svjetionikom po kojem se Sarajevo pozicioniralo na teatarskoj mapi svijeta, pa će vrlo brzo u Sarajevo doći i čuveni Living teatar  i laboratorij Grotovskog,a korifeji modernosti na južnoslavenskom tlu Stupica, Paro, Putnik i Georgievski postaće nezaobilazni sa svojim ostvarenjima kad je MES-ovska produkcija bila u pitanju.
Čitave generacije Odsjeka za komparativnu književnost i scensku umjetnost sarajevskog Filozofskog fakulteta, a kasnije Akademije scenskih umjetnosti, imale su stvarni i najbolji prakltikum na ovom festivalu.
Plejade režisera, glumaca, scenografa i kostimografa svoj let u teatarske visine otpočele su iz sarajevskog MES-ovskog gnijezda.

Samjeravajući iz današnje, za bh. kulturu izrazito crne perspektive, poziciju MES-a primijećuje se da je unatoč svim slabostima i poglavito financijskim nemogućnostima šezdesetogodišnjak MES svoju umjetničku brazdu utvrdio na tri plana: razvijajući eksperiment i teatarsko tragalaštvo;internacionalizirajući domaću teatarsku scenu,dovodeći je u snažne estetske korelacije sa najavangardnijim teatarskim trendovima u svijetu i,konačno, verificirajući svojim tradicionalnim zlatnim vjenčićima najuspješnije teatarske tragaoce Europe i svijeta.

Šezdeseti rođendan MES-a svima nama čije su predstave bile dijelom ovih reprezentativnih festivala je više od rođendana!

Dapače, to je za sve nas nagrađivane ili nenagrađivane snažno aktivno priznanje da smo sudjelovali u europeizaciji i avangardizaciji teatra na  festivalu koji jest davao i daje takve certifikate!

MES je značajan i po tome što je stvorio Scenu MES na kojoj priliku da glume i režiraju dobijaju  samo najbolji od najboljih, najavangardniji teatarski stvaraoci kod nas i u svijetu!

Šezdeseti rođendan valja shvatiti i kao podsjećanje da je upravo MES pokrenuo mnoge male i eksperimentalne scene poput ljubljanskog Odera 57, mostarskog Studija64, zagrebačkog SEK-a,ljubljanske Pekarne i Gleja.

Svima sretna Nova 2020.,posebno zagriženim periskopovcima, a MES-ovcima sretno šezdeset godina istrajavanja u teatarskoj čaroliji, eksperimentalnoj!!!

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Iz tramvaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ponekad se u sarajevskim tramvajima nađu i raritetni primjerci zdravog sarajevskog humora, ali bude i tragikomičnih, pa i tužnih prizora, koji legitimiraju sadašnji Šeher. Žurim da jedan takav prizor unesem među dveri Periskopa

 

Sarajevski su tramvaji ogledalo duše onih koji se njima služe, pa i kultura i nekultura tu zrcale svom silinom. Ponekad se nađu i raritetni primjerci zdravog sarajevskog humora,ali bude i tragikomičnih, pa i tužnih prizora, koji legitimiraju sadašnji Šeher. Žurim da jedan takav prizor unesem među dveri Periskopa.

Nepoznata je gospođa otpočela maltretman cijelog tramvaja preglasnim razgovorom,e da bi nekoj svojoj koni prenijela šta je od markirane garderobe donijela iz Amerike. Potom je počela monolog o vrijednostima života preko oceana i promašenosti života u današnjoj Bosni i Hercegovini. Starija dama koja je sjedila do mene tiho je prošaptala tek jednu ali vrijednu riječ – sramota.

Ne znam da li je govornica čula umjesnu primjedbu, ali je nastavila novu etapu monologa ničim izazvana, naravno. Čuli smo sve svjetske modne trendove odjeće i obuće i kao završnu misao govornice: Bogami, malo ko u BiH ima šta ja imam u ormaru.

Nije to bilo dovoljno ovoj logoreičnoj ženi, pa je krenula s bukvalnim pljuvanjem i uvredama na račun zemlje u kojoj je rođena?!

Izvrijeđavši i ponizivši Bosance i Hercegovce kao zaostao i primitivan svijet, počela je nabrajanje kućnog namještaja i drugih dobara koja navodno u Americi posjeduje.Uglavnom, u njenom starom kraju ne valja ništa, a preko oceana med i mlijeko teče u enormnim količinama. Pljuvanje po Bosancima nakratko je prekinula kada joj se izravno i otvoreno suprotstavio iznimno pristojni mladi čovjek, koji je ovu Femu i Gospođu ministarku u jednoj osobi oslovio duhovitim pitanjem: Gasite li se, nekada, možda gospođo?

Nije se ugasila govornica vrla, jer potom je uslijedio monolog o Pradinim najnovijim modelima ženske obuće, a bila je eksplikacija i o Gučijevim naočalama.

Konačno govornica hvalisavih tonova iz Trojke što vozi ka Ilidži, prešla je na više nego nepristojnu raspravu s jednim putnikom,  i to u vrlo borbenom tonu, koliko je po njenim kvazi kritertijima nelogično uopšte živjeti u Bosni. Ne veli  zašto se Bosni vraća, a veli da često pohodi ovu zemlju koju je prekrižila.
Elem sad je dogustilo starini koji je čak ustao sa svoga sjedišta i podvrisnuo na govornicu:Dokle, bogati, putuješ da znam pa da ranije izađem?

Mislite da se osvrnula? Monolog se nije prekidao,svim prisutnima za nijansu zanimljiviji, jer je govornica nastavila krtitizirati i pljuvati po aktualnim bh. političarima izlistavši im imovinske kartone,ali i poslavši im arsenal sočnih psovki.

Tu sam pomislio da mi je spas stigao jer smo ulazili u stanicu gdje napuštam tramvaj. Ali, ne lezi vraže, i govornica izađe na istoj stanici.

Dok sam išao kroz podzemni prolaz čuo sam mondenu logoreičarku kako s uličnom prodavačicom vunenih čarapa, priglavaka i debelih džempera raspravlja da je taj asortiman i bolji i jeftiniji u Americi.
Čuh i nekog svog vršnjaka kako procijedi meni jedini logičan komentar, tako karakterističan za Bosnu i Bosance: Vella havle,vella kuvetile...

Poslije tragične vojne agresije na Bosnu i Hercegovinu pohode nas sad i permanentno agresiraju kojekakve nedoučene, primitivne i poluprimitivne spodobe za koje bih volio da ostanu u tim svojim Amerikama i da nas što manje čste svojim brendiranim iskustvima.

Ne može se čovjek normalno ni tramvajem voziti da ne bude maltretiran. Gospođa, kvazi Bosanka i kvazi Amerikanka samo je pokazala dubinu i raskoš svih naših primitivizama i neke oblike stoljetne hetreditarne gluposti.

Opet mi u pomoć priskače moja draga baba Bosa, koja je često ponavljala: Udri Bože, ali nemoj po glavi.

Fema iz Amerike podsjetila me na tu neprolaznu narodnu izreku.

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Darovnice i ktitori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Režirajući teatarsku predstavu o najvećem ,darodavcu sarajevskom, Gazi Husrev begu, shvatio sam  koliko smo siromašna društva kad i najbogatiji među nama ne mogu učiniti ono što je Gazi Husrev beg dao u prošlosti, ili njegova inačica iz naših vremena, Adil beg Zulfikarpašić, za svoj grad i njegove žitelje

 

Vrijeme je predbožićno i prednovogodišnje.

Vrijeme je svakovrsnih darivanja. Danas to činimo  najdražim nam i najbližim.

U prošlosti smo darovali na potpuno drugačije načine. Iako je teško upoređivati stoljećima dalekavremena, darovnice su darovnice,bile one male poput onih simboličkih ispod novogodišnjeg drvca ili goleme iz minulih vremena, kojima su velikaši i iznimno bogati ljudi darivali svoje gradove. U Bosni je bio razvijen običaj takozvanih vakufa, koje su imućni ostavljali kao goleme darovnice, pa su tako gradovi dobivali nove mostove, bogomolje, vjerske objekte.

Budan sanjam doba Gazi Husrev bega koji je uvakufio,darivao grad i njegove građanetako velikim poklonima poput hamama, mostova, bogomolja.

Zvuče ti pokloni u našim i materijalno i duhovno oskudnim vremenima poput naučne fantastike.

Svojedobno, režirajući teatarsku predstavu o najvećem ktitoru, darodavcu sarajevskom, Gazi Husrev begu, shvatio sam šta su darovnice bile nekada, a šta su one danas i koliko smo siromašna društva kad i najbogatiji među nama ne mogu učiniti ono što je Gazi Husrev beg dao u prošlosti, ili njegova inačica iz naših vremena, Adil beg Zulfikarpašić, za svoj grad i njegove žitelje.

Ti bogati, ali u isto doba i socijalno osjetljivi ljudi, ostavljali su u amanet generacijama koje dolaze ktitorske darove koji su obilježavali čak i epohe.

Pamtiće se Zulfikarpašićev poklon,lijepa zgrada Bošnjačkog instituta kojom je darivao Sarajevo, pogotovo nekoliko prebogatih kolekcija slika i biblioteka koje čuvaju osim knjiga iluminirane prevrijedne rukopise.  Sarajevo to niti može niti će ikada moći izbrisati iz kolektivne memorije, a Sarajlije moraju biti ponosne na te darovnice.

Možda bi najbolje bilo ne vraćati se u prošlost i ne misliti o tim mega darovnicama.
Naša oskudna vremena  ne omogućuju, nažalost, takvo ktitorstvo. Bilo bi netačno tvrditi da u općem siromaštvu ne postoje i prebogati pojedinci, ali oni očigledno ne žele eksponirati svoje bogatstvo sumnjivog porijekla, a istovremeno nemaju nikakav osjećaj društvene odgovornosti i čovjekoljublja. Kada bi ovozemaljski i ovoprostorni ekonomski magnati usrećivali bar približno svoje sugrađane kako su to činili oni iz prohujalih vremena, opće blagostanje bilo bi na razini razvijenih europskih država.

Budan sanjam kada će se naći neko društveno odgovoran ili približno savjestan (i svjestan!) poput Gazi  Husrev bega ili Adil bega, pa da, na primjer, u ovovremenom šeheru bar popravi krov i okreči nekada moćnu i prestižnu gradsku galeriju Collegium artisticum  ili da sarajevske biblioteke dariva knjigama približne vrijednosti kako su to činili imućni prethodnici.

Dok budan sanjam, dok mi svašta nerealno pada na pamet, prolazi vrijeme i u ovim vremenima blagdana i darivanja suočavam se sa socijalnom kartom današnjeg svijeta,kreiranog na dvopolnu logiku-sve brojniji svijet siromašnih i svijet bogatih, malobrojnih i socijalno potpuno neosjetljivih. Tmurna, neobećavajuća slika dvadesetprvog stoljeća. Slika koju ne bih poželio generacijama koje tek dolaze, koje nas naslijeđuju.

Doba je predblagdansko. Doba svakovrsnih darivanja. Tonem u puste snove o sretnijoj i bogatijoj prošlosti,onoj u kojoj je vrijedila maksima Marina Držića Vidre: ma je sve općeno svijeh.

Gasim računar i okončavam ovaj Periskop siromašan kao i doba naše nasušno,
svjestan da nam se moći darivanja svode na dar za pod drvce,
ali niko ni meni ni vama, plemeniti čitatelji, ne može oteti snove.

Samo u njima i ponekim prisjećanjima živjeli smo vremena dostojanstvenih darova i darivanja!
Poželjeh i danas da nam se vrate, bar na tren, bar u maštanjima, vremena darovatelja široke ruke ili kako bismo danas rekli da se vrate socijalno osjetljivi ktitori!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Tad smo bili Evropa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imao sam sreću da se i režiserski se suočim sa djelima neprolazne vrijednosti Krleže  i Kiša, tih naših hrastova literarne i filozofske misaonosti

 

Djela Miroslava Krleže i Danila Kiša dva su postamenta književnosti jezika kojim komuniciramo i sporazumjevamo se na našim prostorima!

Imao sam sreću da osim čitateljske žudnje, koju je uvijek lakše zadovoljiti, dobijem prigodu i režiserski se suočiti sa djelima neprolazne vrijednosti ovih hrastova literarne i filozofske misaonosti.

Svako novo suočenje s njihovom književnošću bio je praznik za dušu i intelektualna gozba najvišeg stupnja. Postavljajući na teatarsku pozornicu Gospodu Glembajeve, U agoniji, Legendu, Kraljevo, Put u raj, Adama i Evu, Smrt bludnice Marije i ostale smrti, Ver sacrum, Hrvatsku rapsodiju,Pijanu novembarsku noć 1918. Miroslava Krleže, jednako kao i kada sam svoj rediteljski senz upućivao Kišovim famoznim partitama Drveni sanduk Tomasa Vulfa i Grobnica za Borisa Davidoviča obuzimala me je nevjerovatna ognjica.
Teško sam vladao emocijama. Bio sam u vlasti istinski velike i evropski verifikovane književnosti. Sjećajući se bezbrojnih proba u teatarskim dvoranama Sarajeva, Zenice, Beograda, Tuzle, Prijedora, nameće mi se galerija sjajno literarno oblikovanih likova, koje je valjalo s glumcima pozornički oživjeti, udahnuti im dušu, ali ih prvenstveno intelektualno i filozofski osvjestiti.

U tim vanvremenim i vanprostornim trenucima bio sam u isto doba osamljen i u društvu oživljenih likova, istovremeno i građanin naših malih urbaniteta i građanin Evrope i svijeta, kozmički zapitan nad temeljnim pitanjima ljudske sudbe,ali i zaokupljen potpuno običnim svakodnevnim problemima. Bio sam u stalnom dijalogu s dvojicom pisaca, koji su određivali i određivati će mjeru našeg udaljavanja i približavanja civilizacijskim tokovima evropskogrezoniranja i načina življenja.

Dok u mojim mislima luta napaćeni lik Novskog, na tren istrgnutog iz pasje atmosfere staljinističkih Gulaga, prebacujem se moćnom literarnom misli u dijaloge arhetipskih Adama i Eve,pa samog Miroslava Krleže zalutalog na politički kermes jedne zagrebačke pijane noći kad je Austrougarska iščezula iz našeg malog grada.

S jednim bijelim fratrom cistercitom ulazim u rajske predjele, da bih tren nakon toga s Tomasom Vulfom bio među jevrejskim stradalnicima iz doba Trećeg rajha, da bih prisustvovao ljubavničko-preljubničkoj svađi u krojačkoj radnji, pa onda odlutao do zagrebačkog Kraljevskog sajma sa Herkulesom i Ankom, do pijanstava svih naših balkanskih krčmi, koje su tako moćno intelektualno oslikavali i Krleža i Kiš,praveći u imaginacijskom smislu veličanstvene slike naših besprizornih balkanoidnih nedođija.

Ti literarni biljuri Krležinog i Kišovog svijeta osvješćivali su generacije čitalaca i gledalaca, koji su imali bar elementarne pretpostavke da osvještenima iziđu iz procesa čitanja odnosno scenskog promatranja ove vrhunske literature.

U doba iznimne stvaralačke potentnosti oba su velikana književne meštrije morala voditi dugotrajne intelektualno-spisateljske borbe da bi nerijetko nedotupavnim, krajnje nedobronamjernim, pa i nekompetentnim krtizerima, rjeđe kritičarima, dokazivali vrijednosnu supstanciju svojih književnih ostvarenja.
Književna i kulturna historija svjedoče da je Miroslav Krleža imao golemi rešpekt za djela Danila Kiša.
Dva su se genijalna pisca i razumjevala i cijenila međusobno. Zahvaljujući njima i njihovim neprolaznim djelima možemo kazati da nam Evropa nije daleko…
Evropa radi njihovih djela stanuje tu, mi smo, pak njen dio.

Trebamo biti ponosni na doprinos Krleže i Kiša svjetskoj literaturi i civilizaciji, uopšte!

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo