Povežite se sa nama

PERISKOP

Mala moja iz Bosanske krupe

Objavljeno prije

na

Branko Ćopić je bio prvi veliki pisac jugoslovenske literature koga su, s podjednakim oduševljenjem, čitale sve generacije čitalaca. Njegov literarni talent bio je temeljen na prepoznavanju karakteristične narodnosne leksike iz koje su nastajali svima nama prepoznatljivi humorno optočeni literarno zamamni svjetovi kojima su se divili i  velikani  poput Krleže i Andrića

 

Prvog januara godine u koju smo upravo stupili navršilo se 105 godina od rođenja Branka Ćopića. Nenadmašni lirik u realizmu i krajnje realističan u svome lirizmu, Branko Ćopić, ostavio je duboki trag u bosanskohercegovačkoj i jugoslovenskoj književnosti. Za mene osobno Ćopić je bio prvi veliki pisac jugoslovenske literature koga su,s podjednakim oduševljenjem čitale sve,bukvalno sve generacije čitalaca.

Satirična i humoristična strana njegovog književnog angažmana do te mjere je pogađala u metu kad su u pitanju neuralgije društvenog sistema poslije Drugog svjetskog rata, da su čitaoci i njegova lirski obojena djela prihvatali kao reportaže iz prijesnoga života i nimalo lagodne svakodnevice, dobrano bojene naslagama socijalističkog realizma. Ćopić je prostodušnom,narodskom jednostavnošću pripovjedanja i krajiškim blistavo čistim jezikom zadobio povjerenje i mladih i starih, jednako tadašnjeg radništva,mladih i penzionera.

Nikoletina Bursać, amblematski lik Ćopićeve literature, postao je identifikaciono sredstvo širokih masa izišlih iz Drugog svjetskog rata,potpuno nesviklih na novi život i prilike koje je on diktirao. Da ne govorim o Vuku Bubalu, liku koji je blagohumorno ironizirao, ali i bitno relaksirajuće ocrtavao ratna vojevanja.

Pjesmom Mala moja iz Bosanske krupe Branko Ćopić je postavio visoki standard svoga lirskog pisma uopšte,a ta će se pjesma recitirati jednako na najuspjelijim književnim manifestacijama, kao i na većini školskih priredbi. Ako se za nekog jugoslovenskog književnika moglo reći da je narodski pisac, onda je to bio upravo Branko Ćopić.

Njegov literarni talent bio je temeljen na prepoznavanju karakteristične narodnosne leksike iz koje su nastajali svima nama prepoznatljivi humorno optočeni svjetovi,a literarno zamamni, da su im se divili i takvi velikani književnosti poput Miroslava Krleže i Ive Andrića.

Nije Ćopić bio samo vrstan pripovjedač, romanopisac i pjesnik.Njegove dramske storije harale su pozornicama, od onih školskih do nacionalnih kuća. Kao teatarski djelatnik zapamtio sam da kada god bi u nekom teatru  došlo do krize publike (čitaj: prorijeđenih gledališta!) dramaturzi i direktori teatara posezali su za sigurnim adutima, a uz genijalnog klasika Branislava Nušića to su u dugom vremenskom periodu bili komadi Fadila Hadžića i Branka Ćopića.

Ćopić je pisao i jetku političku satiru, zbog koje je nerijetko bio i partijski kritikovan i opominjan. Ali, unatoč svemu, zdrav narodski humor koji je Ćopić donosio u svoje prozne i dramske tekstove pobjeđivao je moguće limite i potencijalne zabrane.

Pjesnik lirske duše i raskošne humorističnosti nije mogao ništa drugo do biti najčitanijim piscem ne samo lektirskih izbora već i najgledanijim komediografom koji je pisao o drugosvjetskoj ratnoj zbilji i surovom poraću. Bio je neponovljiv u jednostavnosti i spontanosti.

Danas, kad u jednoj dnevnoj novini gledam briljantan karikaturalni crtež Nikoletine Bursaća crtan perom Zuke Džumhura, ne bez sjete i dubokog uzdaha asociram na sretne trenutke dječaštva i mladosti kad sam Ćopićeve svjetove krajiških pletisanki doživljavao kao čudesna pozorja svijeta koji nije bio izmaštan, ali u koji je Ćopićeva pjesnička duša dosoljavala dostatne doze i plemenite tuge i smjeha i razgalice da je to bila poslastica kojoj niko nijemogao odoljeti.

A prošlo je 105 godina od rođenja velikog pjesnika.

Trebali bismo ga se češće sjećati.

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Zlatonosna magija Miodraga Tabačkog

Objavljeno prije

na

Objavio:

Miodrag Mića Tabački je najveći živi scenograf i kostimograf južnoslavenskog prostora; istinski umjetnik kojem sve komponente primijenjenog umjetničkog stvaralaštva leže. Uz ovog majstora učio sam kako krpa postaje zavjesa, kako svjetlo u teatru može bukvalno sve

 

Miodrag Mića Tabački po formalnom obrazovanju je arhitekta i scenograf (diplomirao na Arhitektonskom fakultetu i na Akademiji scenskih umetnosti u Beogradu), dapače profesor je scenografije na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti. Ali, Tabački je mnogo više, on je najveći živi scenograf i kostimograf južnoslavenskog prostora; istinski umjetnik kojem sve komponente primijenjenog umjetničkog stvaralaštva leže.

Najmanje tri su bitne komponente kvaliteta kompletnog opusa ovog scenografa: originalnost promišljanja teatarskih scenografija; atraktivno senzibiliziranje odnosa oblika i boja koje instalira da bi omogućio kazališnu propulzivnost svakog scenskog akta kojem se posvećuje; konačno, kao temeljnu vrijednost valja istaći funkcionalnost prostora za glumačku ili baletnu igru.

Tabački s istim žarom i stvaralačkom poletnošću kreira scensku likovnost za prestoničke kao i za teatre van kazališnog main streama.

U svojim scenografijama, i kada su scenski oneobičajenih oblika i kada realističnost pokušava pobjeđivati atraktivnom, čistom likovnošću, umjetnik stvara novu, izmaštanu stvarnost u funkcionalno mišljenim tlorisima, a scenske okomice su panoi prave maštovitosti i lucidnog poklonjenja čudu boje.

Uz ovog majstora učio sam kako krpa postaje zavjesa, kako svjetlo u teatru može sve, bukvalno sve.

Mića je i drugar svojim studentima i glumcima, ali u trenu on postaje otmjeni vojvođanski gospodin, što stvarno i jeste, iznimno strog i pravedan, ali i tada lalinski širokog osmjeha.

Čovjek je to koji je napravio najefektniju scenografiju koju sam vidio u životu (Orffova Carmina Burana u Narodnom pozorištu Sarajevo), kojom je dobrim dijelom  i redateljski rješio predstavu.

Tabački je graditelj i useljivač kazališnog prostora, ali on je u isto vrijeme i uljepšivač tih scenografskih ploha. Mići nije teško da u širokom potezu napravi čitave gradove na pozornici, ali i da na cipeli, stilskoj dakako, napravi vremenu adekvatnu, prijemčivu podvezicu.

Tabačkog obožavaju teratarski stolari, krojači osobito, šminkeri i vlasuljari…

On jedini od scenografa nema nikada, bukvalno nikada, problema sa teatarskim garderoberkama i spremačicama.

Ali zlaćani vezovi u klasičnim komadima i metal koji isijava modernitet jednako pristaju petici Miodraga Tabačkog.

Kada prijepor između urednice mojih knjiga i mene nastane po estetskim pitanjima, samo je jedan slučaj općeg konsenzusa – on se zove Miodrag Tabački, iz ugledne obitelji vojvođanskih učitelja.

I moja baka je imala golemu želju da budem učiteljem…

Kod velikog Tabačkog se to sretno poklopilo i neka je. S razlogom je!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Razgovori koji hrabre

Objavljeno prije

na

Objavio:

U vremenu opštih rezignacija, imao sam zadovoljstvo vidjeti dva TV intervjua koja pokazuju da humani pristup stvarnosti i fenomenima našeg doba mogu egzistirati i u ovom zloslutnom vremenu. Na beogradskom kanalu N1 televizije i na sarajevskoj Face TV intervjue su dali vladika Grigorije i književnik Džemaludin Latić, profesor Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva

 

U doba opšte nesigurnosti, u kojem pošast korone ne da snu na oči, bar svjesnijem dijelu svjetske populacije, opšti je tonus, osjećanje svakog pojedinca, palo u ponore duboke rezignacije i tuge. Jednostavno, ne možemo, ako iole racionalno razmišljamo, prihvatiti zdravo za gotovo da smo kao generacija žrtvovani.

Ko je taj svjetski moćnik drugačijeg, ljudskijeg, pozitivnog rezoniranja koji može zaustaviti pandemiju, koliko treba proći vremena i koliko još oboljelih i umrlih dok se nađe vakcina i lijek za KOVID 19? Sve su to pitanja koja u ovom trenutku život znače…

U vremenu  opštih rezignacija, na šta se nadovezuju razočarenja i svakodnevni primjeri neodgovornih, nepotističkih, potkupljivih i gramzivih ovdašnjih političara, koji nacionalizam koriste za kreiranje ambijenata vlastitih pljačkaških ambicija, teško je u sivoj svakodnevici prepoznati tragove drugačijeg, ljudskijeg, pozitivnijeg rezoniranja i djelovanja…

Jednu večer koju sam posvetio pregledu aktualnih televizijskih programa, imao sam zadovoljstvo vidjeti dva TV intervjua dijametralno suprotna svemu što nas okružuje, koja pokazuju da ljudskost, humani pristup stvarnosti i fenomenima našeg doba mogu egzistirati i u ovom našem nesretnom i najčešće zloslutnom vremenu.

Na beogradskom kanalu N1 televizije i na sarajevskoj Face TV intervjue su dali vladika Grigorije i književnik Džemaludin Latić.

Grigorije (Durić) je govorio o događanjima na beogradskim ulicama i trgovima, kao i o osudama vrhova srpsko-pravoslavne crkve nekih njegovih javnih istupa. Razborit, u dobrom dijelu narodnosno, a nimalo populistički i povlađujući način mišljenja i govora vladike diseldorfskog Griogorija osvjetlio je događanje naroda u srbijanskoj prestonici na autentičan način, respektujući kao vrhovni princip pravdoljublje i temeljno čovjekoljublje. To kako je vladika Grigorije govorio o mladim ljudima u beogradskim događanjima, o vlastitim iskustvima nekadašnjeg sudjelovanja u demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića, zaslužuje ozbiljnu politološku i sociološku procjenu, a njegovi uvidi u stvarnost koju živimo su draguljno vrijedni u odnosu na površne, najčešće neutemeljene stavove i političara, ali i političkih analitičara kod nas.

Pjesnik, dramatičar i zoon politikon Džemaludin Latić, opet je, u sjajno vođenom intervjuu od strane vlasnika i prvog čovjeka Face TV Senada Hadžifejzovića, stavio u fine, povijesno fundirane kontekste pojavnost Stake Skenderove i planetarni zločin počinjen u Srebrenici nad tamošnjim nevinim bošnjačkim življem…

Latić je književno moćno komparirao našu tragičnu stvarnost i vremena nekih vertikala ljudskosti, kakva je nesumnjivo bila Staka Skenderova, prva javno angažirana žena među sarajevskim i bh. Srbima.

Kroz Latićev interpretni zaplet i rasplet oživjela je i kao lik iz sarajevske kulturne povijesti, ali i kao simbol onog najljudskijeg i u krajnjem rezonu najmoćnijeg, što u historiji BiH i Srba, kao jednog od njenih naroda, možemo prepoznati u zrcalenju i asocijacijama na našu suvremenost.

Oba intervjua, svaki na svoj način, vraćaju povjerenje u intelektualnu moć na našim prostorima, moćna promišljanja koja vode harmonizaciji našeg svakodnevlja, ali poglavito naše historije s evropskim modelima promišljanja svijeta i našeg prisustva u njemu.

Nade ima, pogotovo sa intelektualnim i moralnim stavovima poput onih kakvim su me te večeri  počastili u svojim TV nastupima, koji na svaki način hrabre, vladika Grigorije i Džemaludin Latić, profesor Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Harijeve vile i vilenjaci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjetnik Hari Ejubović iz Tuzle je, u vrijeme pošasti korone, na svom postu instalirao cijeli paralelni svijet začudnih čovjekolikih bića, likovno neobičajeno autentičnih. Između crva i ljudi

 

Likovnog stvaraoca Harija Ejubovića iz Tuzle upoznao sam podrobnije tokom rada na zamamnom teatarskom projektu baziranom na literaturi veličanstvenih Samjuela Beketa Malone umire, Tada. Likovni maštar, ali i scenografski praktičar, realizator kakvog redatelj samo poželjeti može.

Sljedeći naš projekat prekinule su, ugasile su manjkavosti proračuna za kulturu, ali i ova stravična koronska pošast. No, internet spašava stvar.

Umjetnik je na svom postu instalirao cijeli paralelni svijet začudnih čovjekolikih bića, ali i potpuno likovno neobičajeno autentičnih. Između crva i ljudi. Elegantni crvoliki ljudi tvore posve nestvaran svijet u kojem dominira dobrota, smirenost i okrenutost samima sebi… Slikar s tim svojim bićima očito živi svijet, bolji, humaniji od ovoga u kojem smo se svi zatekli, pogotovo ovih koronskih dana provođenih u zaptovima kuća i kojekakvih staništa i pribježišta. U imaginativnoj Ejubovićevoj tankoćutnosti blaga je neka likovna glazba, tonovi čudesnih picikata.

Dok Hari likovno glazbari, pored njega i nas orijaši svijet koji ni počemu nije po mjeri čovjeka. U njegovim bićima stanuje skrivena poezija, čiju poetsku srčiku otkrivati mogu samo oni na čija vrata svake noći dolaze pojci urbanih tišina, spojeni energijom ljubavi i čudesnih snova.

Slikarstvo je to tankoćutnosti koja je zaronjena u vilinsku logiku življenja, u kojoj dominira ljubavni poj sličan onom koji samo slavuji gaje u maju, kad iz njih šikne ljubavna energija i eros kakav druga bića nemaju.

Hari se preselio među ta svoja čudesna bića dodajući im likovnom lingvom-čarobnicom dijelove onih srcolikih pokretača iz kojih izlaze samo ljubav i čisto čovjekoljublje. Slikar je do te mjere ušao u sfere paralelnih svjetova da ga naš realni svijet samo opterećuje.

Ljepota življenja među njegovim vilama i vilenjacima postala je za slikara i scenografa modus vivendi. On stvara poput starih majstora, toliko nježno i toliko čovjeku blisko da nemam prave riječi da iskažem treptaje njegove likovne duše.

Ali dâ se iskazati nešto drugo, daleko manje alkemijsko. To je slikarovo uzorno školovanje u svim disciplinama likovnosti, kako u crtežu, jednako ili jednakije u grafici, a nekoj čudnoj liht nijansi boje svakako sam u svakom trenutku spreman skinuti svoje krležijansko pokrivalo i saget do zemlje ostati dugo, dugo.

Ejubovićevo slikarstvo ima rijetku mjeru estetske gracilnosti. Njegova estetska moć je u lahorastom potezu olovke, pera, kista ili dječije drvene bojanke. Slikarstvo je to dubokog respekta prema prohujalim epohama, ali jednako suvremeno u čudesnoj ćutnji tragičnog vremena koje zajedno sa Ejubovićem proživljavamo.

Vraćajući se njegovom slikarstvu, grafici, scenografiji, plakatu kao da čujem tananu bosansku glazbu, koja ovog umjetnika prati dok jezdi svojim vilinskim svjetovima.

Poetičnim do beskraja!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo