Povežite se sa nama

PERISKOP

Mala moja iz Bosanske krupe

Objavljeno prije

na

Branko Ćopić je bio prvi veliki pisac jugoslovenske literature koga su, s podjednakim oduševljenjem, čitale sve generacije čitalaca. Njegov literarni talent bio je temeljen na prepoznavanju karakteristične narodnosne leksike iz koje su nastajali svima nama prepoznatljivi humorno optočeni literarno zamamni svjetovi kojima su se divili i  velikani  poput Krleže i Andrića

 

Prvog januara godine u koju smo upravo stupili navršilo se 105 godina od rođenja Branka Ćopića. Nenadmašni lirik u realizmu i krajnje realističan u svome lirizmu, Branko Ćopić, ostavio je duboki trag u bosanskohercegovačkoj i jugoslovenskoj književnosti. Za mene osobno Ćopić je bio prvi veliki pisac jugoslovenske literature koga su,s podjednakim oduševljenjem čitale sve,bukvalno sve generacije čitalaca.

Satirična i humoristična strana njegovog književnog angažmana do te mjere je pogađala u metu kad su u pitanju neuralgije društvenog sistema poslije Drugog svjetskog rata, da su čitaoci i njegova lirski obojena djela prihvatali kao reportaže iz prijesnoga života i nimalo lagodne svakodnevice, dobrano bojene naslagama socijalističkog realizma. Ćopić je prostodušnom,narodskom jednostavnošću pripovjedanja i krajiškim blistavo čistim jezikom zadobio povjerenje i mladih i starih, jednako tadašnjeg radništva,mladih i penzionera.

Nikoletina Bursać, amblematski lik Ćopićeve literature, postao je identifikaciono sredstvo širokih masa izišlih iz Drugog svjetskog rata,potpuno nesviklih na novi život i prilike koje je on diktirao. Da ne govorim o Vuku Bubalu, liku koji je blagohumorno ironizirao, ali i bitno relaksirajuće ocrtavao ratna vojevanja.

Pjesmom Mala moja iz Bosanske krupe Branko Ćopić je postavio visoki standard svoga lirskog pisma uopšte,a ta će se pjesma recitirati jednako na najuspjelijim književnim manifestacijama, kao i na većini školskih priredbi. Ako se za nekog jugoslovenskog književnika moglo reći da je narodski pisac, onda je to bio upravo Branko Ćopić.

Njegov literarni talent bio je temeljen na prepoznavanju karakteristične narodnosne leksike iz koje su nastajali svima nama prepoznatljivi humorno optočeni svjetovi,a literarno zamamni, da su im se divili i takvi velikani književnosti poput Miroslava Krleže i Ive Andrića.

Nije Ćopić bio samo vrstan pripovjedač, romanopisac i pjesnik.Njegove dramske storije harale su pozornicama, od onih školskih do nacionalnih kuća. Kao teatarski djelatnik zapamtio sam da kada god bi u nekom teatru  došlo do krize publike (čitaj: prorijeđenih gledališta!) dramaturzi i direktori teatara posezali su za sigurnim adutima, a uz genijalnog klasika Branislava Nušića to su u dugom vremenskom periodu bili komadi Fadila Hadžića i Branka Ćopića.

Ćopić je pisao i jetku političku satiru, zbog koje je nerijetko bio i partijski kritikovan i opominjan. Ali, unatoč svemu, zdrav narodski humor koji je Ćopić donosio u svoje prozne i dramske tekstove pobjeđivao je moguće limite i potencijalne zabrane.

Pjesnik lirske duše i raskošne humorističnosti nije mogao ništa drugo do biti najčitanijim piscem ne samo lektirskih izbora već i najgledanijim komediografom koji je pisao o drugosvjetskoj ratnoj zbilji i surovom poraću. Bio je neponovljiv u jednostavnosti i spontanosti.

Danas, kad u jednoj dnevnoj novini gledam briljantan karikaturalni crtež Nikoletine Bursaća crtan perom Zuke Džumhura, ne bez sjete i dubokog uzdaha asociram na sretne trenutke dječaštva i mladosti kad sam Ćopićeve svjetove krajiških pletisanki doživljavao kao čudesna pozorja svijeta koji nije bio izmaštan, ali u koji je Ćopićeva pjesnička duša dosoljavala dostatne doze i plemenite tuge i smjeha i razgalice da je to bila poslastica kojoj niko nijemogao odoljeti.

A prošlo je 105 godina od rođenja velikog pjesnika.

Trebali bismo ga se češće sjećati.

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Dvije heroine našeg doba

Objavljeno prije

na

Objavio:

Štefica Galić, vlasnica, osnivačica i urednica mostarskog portala Tacno.net i Svetlana Broz, direktorica nevladine udruge Gariwo iz Sarajeva, svojim pothvatima u kontinuitetu podižu rejting slobode misli i građanskog aktivizma u najširem smislu. Pomiču teško klatno sloboda u svjetskim razmjerama

 

Kad svi govore o svjetskoj pandemiji, ovdašnjim crkvenim, naravno i nacionalnim raskolima i prijeporima, ovaj se Periskop rastvara za dvije heroine nimalo sretnog doba koje pokušavamo, dovijajući se na razne načine, preživjeti ili, kako bi u Hercegovini kazali, preborati. Heroine koje, ma koliko mi bili fascinirani mitologijom čuvene Jovanke Orleanke, imaju tu karizmu i tu dimenzioniranost vlastitog angažmana, da nisu zaostale niti za pedalj za ovom čudesnom ženom gigantske snage.

Štefica Galić, vlasnica, osnivačica i urednica mostarskog portala Tacno.net i Svetlana Broz, direktorica nevladine udruge Gariwo iz Sarajeva, svojim pothvatima u kontinuitetu podižu, u granicama svojih mogućnosti, rejting slobode misli i građanskog aktivizma u najširem smislu. U državi Bosni i Hercegovini koja, što se građanskog aktivizma tiče, a posebno građanske hrabrosti, mirno spava dubokim snom, u kojoj se dešavaju afere poput one Respirator, u kojoj se na narodnoj muci bogate lopovi skriveni iza humanitarnog angažmana u dobu goleme nesreće koja je zadesila cijeli svijet, Štefica Galić  otvoreno, beskompromisno, antifašistički, antiklijentelistički i protivno svim društvenim zlima, zlicama i kojekakvoj pogani grmi i sa svog maksimalno angažiranog portala širi čovjekoljublje emanirano iz građanske i ljevičarske ideologije…

Galićeva je tijekom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu spasila u svom Ljubuškom na stotine bošnjačkih obitelji, a ona i njen pokojni suprug bili su servis, a kroz svoju fotografsku radnju i siguran zbijeg za sve Bošnjake i nepoćudne Hrvate, koje je ustaška vlast progonila najprije u logore, a onda i u smrt.

Upravo je Štefica i pokojni joj životni drug Neđo, posthumno laureat Nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost zacrtala svojom hrabrošću i nepokolebljivošću ideogram čovjekoljublja kao oponenciju fašizmu u Hercegovini.

Ostajući dosljedno na stazama humaniteta i čovjekoljublja Štefica Galić portalom Tacno.net širi prostore medijskih sloboda i ljeve angažirane misli u Bosni i Hercegovini, danas. Bez sadržaja njenog portala i iznimno respektabilnog kruga suradnika, uglavnom slobodno mislećih intelektualaca, inače tamna bh. medijska scena ušla bi u fašističko crnilo najgore vrste.

Svetlana Broz, kardiolog po profesiji, antropolog po strasti i građanska aktivistica potiče, prije svega kroz Škole građanske hrabrosti i brojne akcije svoje NVO Gariwo permanentni pritisak na vlasti, ali i razvija ambijent za promjenu svijesti iz nacionalizmom opterećene u građansko slobodoumlje, trasirajući tako potpuno novi, europski relevantan put BiH euroatlantskoj stvarnosti, pa sljedstveno tome i euroatlantskim integracijama!

Rad ovih dviju čudesnih žena nije samo herojski akt u današnjoj Bosni i Hercegovini. Mnogo je to više. Galićeva i Brozova, prva svojim portalom i sudjelovanjem u brojnim manifestacijama antifašističke postiranosti, a Brozova širokim spektrom angažiranosti diljem europske i američke sveučilišne zajednice, te istupima kroz vlastitu karizmatiku, pomiču teško klatno sloboda u svjetskim razmjerama.

Dvije su to pojave koje žestoko uzdrmavaju tlo pod nogama i srpskih i hrvatskih i bošnjačkih nacionalista i rastvaraju daleko svjetlije perspektivne puteve za Bosnu i Hercegovinu, sve njene narode i građane.

Dvije naše Jovanke Orleanke krase od danas i moj Periskop.

Čitatelji dragi, što ih prije upoznate bićete bogatiji, svjesniji i moćniji u ovom svijetu maksimalno unesrećenom liberalnim kapitalizmom!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Sjećajući se

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odlučih sebi prirediti putovanje uspomenama. Ispunjavam ovaj Periskop vremenom lutkarske republike koju smo u doba jugoslavensko gradili u Bugojnu.   Velim, lutkarska republika. Najuzornije napravljena asocijacija teatara u Jugoslaviji, Zajednica profesionalnih pozorišta BiH  stvorila je  Bijenale jugoslovenskog lutkarstva.Vrilo je u republici lutkarstva

 

Dok našim životima dominira strah od nevidljivog neprijatelja, Kovida 19, i vrlo vidljivog neprijatelja oličenog u sljedbenicima ustaške ideologije, koji namjeravaju u sarajevskoj katedrali Srca Isusova komemorirati blajburške žrtve (čitaj: ustaške zločince!), a potom vjerovatno uskrsavati mitologiju baziranu na koljačkoj filozofiji u rasponu od Maksa Luburića do samog poglavnika Ante Pavelića, nisam mogao izdržati taj karusel grozničavih slika života koji nam je suđen.

Odlučih samom sebi prirediti putovanje uspomenama, ispunjeno dragim ljudima i stvarnim junacima i protagonistima života po mjeri čovjeka. Ispunjavam ovaj Periskop vremenom lutkarske republike koju smo u doba jugoslavensko, prije  nesretnih ratova, gradili u Bugojnu, bosanskom gradu sa do tada neviđenim razvojnim usponima, s privredom koja je imponirala, s logikom zajedničkog života i međusobnim razumjevanjem  građana, bez ijednog ozbiljnijeg problema. Iz današnje perspektive sve to izgleda kao nestvarni san.

Velim, lutkarska republika. Najuzornije napravljena asocijacija teatara u Jugoslaviji, Zajednica profesionalnih pozorišta Bosne i Hercegovine, stvorila je prvo Susrete pozorišta lutaka BiH, a potom Bijenale jugoslovenskog lutkarstva.

Magija lutkarstva  opsjedala je i mlado i staro, Bugojanci su se naprasno zaljubili u čarobni svijet lutkarizirane mašte, odnosno lutkarski ostvarenih snova na sceni. Ponosan sam što sam bio selektorom i umjetničkim direktorom Prvog bijenala jugoslovenskog lutkarstva, jer mala čuda lutke donosili su majstori ove drevne umjetnosti iz Zadra, Beograda, Ljubljane, Sarajeva, Niša… Lutkarska republika širila se po okolnim gradovima, nije ostala tek i samo privilegijom izvrsnih domaćina – Bugojanaca. Zapamtio sam nazive nekih sela, poput Ćipuljića, u koje je magija teatarsko-lutkarske umjetnosti došla prvi put u istoriji tih malih bh. varošica.

Sedam dana od ranog jutra, pa opet do sljedećeg još ranijeg jutra, trajale su predstave, radionice, okrugli stolovi, savjetovanja, lutkarski seminari, druženja, izložbe, poetske i prozne književne seanse. Strujala je energija u koju su svi ansambli, sudionici festivala, unosili goleme emocije i radost stvaranja. Mala lutkarska čuda Velimira Hitila, Ante Hrkača, Nevenke Filipović, Nene Rodić slijevala su se u mozaik lutkarstva in continuo.

Nezaborav su činili teoretski simpozijski razgovori o fenomenu ove grane teatarske umjetnosti.

Sa sjetom se sjećam ozbiljnih ljudi koji su stajali iza niza lutkarskih, spektaklom ispunjenih soareja. Široki osmijeh Adema Krivdića, neiscrpna energija organizatora Radoslava Zoranovića, Nede Pozderac, ozbiljnost i seriozna priprema svakog događaja Edija Majarona, Branislava Kravljanca, redovito prisustvo nenadmašnog direktora tadašnjeg Jugoslavenskog festivala djeteta iz Šibenika, Drage Putnikovića, ništa manje redoviti Podgoričani, Beli i Vanja Popović, sve je to  lučilo šarm jugoslovenske kulturne šarenice i predanost da svi zajedno što više učimo i naučimo od naših gostiju iz Poljske, Bugarske, Češke. Vrilo je u republici lutkarstva, bugojanskoj.

Svi smo bili u funkciji jednog jedinog cilja: unaprijediti lutkarstvo podjednako na svim jugoslovenskim prostorima.

I trajalo je to sve dok surovi bogovi rata nisu napravili fajront u najljepšoj republici lutkarstva koju su djeca voljela, a odrasli se beskrajno zaljubljivali u ta lutkarska čuda.

Nema više Dalibora, Zorana, Adema, Nevenke…

Ni Bugojno nije što je nekada bilo.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Moja raja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ganuo me poziv s nepoznatog broja. Neki sa kojima sam posljednjih godina mnogo više drugovao nisu se javili. A javila se moja mostarska raja. U zlom vremenu sjetio se jedan Gaga svoga Gradimira. Nije sav svijet nehuman, nije sve beznadežno

 

Čudna vremena živimo. Vremena, kazao bi pjesnik, tuge i opomene.

Novi korona virus opominje nas na najtužniji mogući način da bismo trebali biti više ljudi, da bismo svoje življenje trebali znatno više oljuditi nego što to u svakodnevnom životu činimo. Kada mi i na javi i u snu pred oči dođu prizori umirališta, u šta je korona virus pretvorio evropske i svjetske bolnice, propitujem u jednom trenu čitav svoj život…

Pred oči dolaze prizori u kojima sam bio čovjek, ali i oni drugi, kada sam prema nekim ljudima griješio i nisam bio na nivou ljudskosti kojoj sam učen, kako sam vaspitavan u djetinjstvu i najranijoj mladosti. Nevidljivi je neprijatelj sve nas, građane ove planete imenom Zemlja, doveo u katarzična stanja, u kojima krhki i slabašni, puni strahova, svakodnevnih strepnji, odmotavamo filmove svojih života, unatrag. Počinjemo se prisjećati i gotovo bizarnih i za sve nas, nekada, nevažnih detalja.

U sivom, koronskom svakodnevlju iz neveselih misli prenuo me je jedan telefonski poziv. Nepoznat broj, do toga dana apsolutno nepoznat. Javlja se moj komšija iz dana mostarskog djetinjstva, negdanji fudbaler mostarskog Veleža, Ismet Gaga Šemrd, sadašnji uspješan ugostitelj i vlasnik popularnog kafe kluba Boemi. Nismo se mi mnogo družili. Rastavio nas život, pa dugo nismo kontaktirali. Prije nekoliko godina došao sam u Gagine Boeme. Dočekali su me kao svog najrođenijeg, a i kako bi drugačije, kad smo odrastali zajedno, dijelili zlo i dobro.

Nakon tog susreta opet je nastala vremenska pauza, opet smo bili svak na svojoj strani svijeta… I onda iznenadan poziv. Zove predobri Gaga i veli: Zovnem prijatelje u ovom zlom vremenu samo da pitam kako su…

Do suza me doveo ovaj neočekivani poziv. Neki sa kojima sam posljednjih godina mnogo više drugovao nisu se javili. A javila se moja mostarska raja. U zlom vremenu sjetio se Gaga svoga Gradimira. Nije sav svijet nehuman, nije sve beznadežno.

U godinama sam kad zbrajam pluseve i minuse života, pa bih volio da se Gaginim primjerom jave i ostala draga mi raja: i Enver Marić što je iz mog dvorišta u Radićevoj otišao da hara bjelosvjetskim fudbalskim arenama, da brani jedanaesterce velikom Mileru, i Ćela Topić, i glumac Tahir Nikšić, i muzičar i vrsni fotograf Stojan Stole Lasić, i mnogi drugi iz te moje raje…

Nenadani Gagin poziv odjednom me u zlehudom vremenu podsjetio da se moramo češće držati za ruke. Biti bliski u poznim godinama kakvi bijasmo u mladosti…

Eto kako opasni virus i jedan nenadani telefonski poziv mijenjaju  razmišljanja. Vraćajući me u djetinjstvo i mladost okatarzuju me.

Hvala Gagi Šemrdu što me je oljudio na čudesan način. Samo mostarskoj raji nalik…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo