Povežite se sa nama

PERISKOP

Mala moja iz Bosanske krupe

Objavljeno prije

na

Branko Ćopić je bio prvi veliki pisac jugoslovenske literature koga su, s podjednakim oduševljenjem, čitale sve generacije čitalaca. Njegov literarni talent bio je temeljen na prepoznavanju karakteristične narodnosne leksike iz koje su nastajali svima nama prepoznatljivi humorno optočeni literarno zamamni svjetovi kojima su se divili i  velikani  poput Krleže i Andrića

 

Prvog januara godine u koju smo upravo stupili navršilo se 105 godina od rođenja Branka Ćopića. Nenadmašni lirik u realizmu i krajnje realističan u svome lirizmu, Branko Ćopić, ostavio je duboki trag u bosanskohercegovačkoj i jugoslovenskoj književnosti. Za mene osobno Ćopić je bio prvi veliki pisac jugoslovenske literature koga su,s podjednakim oduševljenjem čitale sve,bukvalno sve generacije čitalaca.

Satirična i humoristična strana njegovog književnog angažmana do te mjere je pogađala u metu kad su u pitanju neuralgije društvenog sistema poslije Drugog svjetskog rata, da su čitaoci i njegova lirski obojena djela prihvatali kao reportaže iz prijesnoga života i nimalo lagodne svakodnevice, dobrano bojene naslagama socijalističkog realizma. Ćopić je prostodušnom,narodskom jednostavnošću pripovjedanja i krajiškim blistavo čistim jezikom zadobio povjerenje i mladih i starih, jednako tadašnjeg radništva,mladih i penzionera.

Nikoletina Bursać, amblematski lik Ćopićeve literature, postao je identifikaciono sredstvo širokih masa izišlih iz Drugog svjetskog rata,potpuno nesviklih na novi život i prilike koje je on diktirao. Da ne govorim o Vuku Bubalu, liku koji je blagohumorno ironizirao, ali i bitno relaksirajuće ocrtavao ratna vojevanja.

Pjesmom Mala moja iz Bosanske krupe Branko Ćopić je postavio visoki standard svoga lirskog pisma uopšte,a ta će se pjesma recitirati jednako na najuspjelijim književnim manifestacijama, kao i na većini školskih priredbi. Ako se za nekog jugoslovenskog književnika moglo reći da je narodski pisac, onda je to bio upravo Branko Ćopić.

Njegov literarni talent bio je temeljen na prepoznavanju karakteristične narodnosne leksike iz koje su nastajali svima nama prepoznatljivi humorno optočeni svjetovi,a literarno zamamni, da su im se divili i takvi velikani književnosti poput Miroslava Krleže i Ive Andrića.

Nije Ćopić bio samo vrstan pripovjedač, romanopisac i pjesnik.Njegove dramske storije harale su pozornicama, od onih školskih do nacionalnih kuća. Kao teatarski djelatnik zapamtio sam da kada god bi u nekom teatru  došlo do krize publike (čitaj: prorijeđenih gledališta!) dramaturzi i direktori teatara posezali su za sigurnim adutima, a uz genijalnog klasika Branislava Nušića to su u dugom vremenskom periodu bili komadi Fadila Hadžića i Branka Ćopića.

Ćopić je pisao i jetku političku satiru, zbog koje je nerijetko bio i partijski kritikovan i opominjan. Ali, unatoč svemu, zdrav narodski humor koji je Ćopić donosio u svoje prozne i dramske tekstove pobjeđivao je moguće limite i potencijalne zabrane.

Pjesnik lirske duše i raskošne humorističnosti nije mogao ništa drugo do biti najčitanijim piscem ne samo lektirskih izbora već i najgledanijim komediografom koji je pisao o drugosvjetskoj ratnoj zbilji i surovom poraću. Bio je neponovljiv u jednostavnosti i spontanosti.

Danas, kad u jednoj dnevnoj novini gledam briljantan karikaturalni crtež Nikoletine Bursaća crtan perom Zuke Džumhura, ne bez sjete i dubokog uzdaha asociram na sretne trenutke dječaštva i mladosti kad sam Ćopićeve svjetove krajiških pletisanki doživljavao kao čudesna pozorja svijeta koji nije bio izmaštan, ali u koji je Ćopićeva pjesnička duša dosoljavala dostatne doze i plemenite tuge i smjeha i razgalice da je to bila poslastica kojoj niko nijemogao odoljeti.

A prošlo je 105 godina od rođenja velikog pjesnika.

Trebali bismo ga se češće sjećati.

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Put u teokratiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da smo vrlo blizu da sve, ili bar većina država, svojevrsnih bantustana nastalih od velike i moćne Jugoslavije, postanu teokratske države

 

Posljednjih dana ne da mi snu na oči riječ koja se u srpskom jeziku izgovara teokratija, a u hrvatskom jeziku ona ima inačicu koja glasi teokracija.

Bojim se da smo vrlo blizu da sve, ili bar većina država,svojevrsnih primitivnih bantustana nastalih od velike i moćne Jugoslavije, postanu teokratske države. Načuditi se nisam mogao pokretima,crkvenim obredima van crkava, takozvanim litijama diljem drage mi i pitoreskne Crne Gore. Zanijemio sam pred srednjovjekovljem usred 21.stoljeća.

No Crna Gora niti je jedini, a možda ni najbolji primjer za narastanje moći religijskih lidera,obzirom da smo svjedoci,nažalost, temeljih naukovanja religije i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Političari kojima je narod na izborima povjerio predstavljačku i predsjedničku volju i moć iskazuju pravo stanje stvari da su oni tek lutke na koncu vjerskih lidera koji su sa svojih propovjedaonica štimovali glasačko tijelo da baš ti političari dobiju mandate. Na teritoriji cijele  Jugoslavije već uveliko postoje teokratska društva, a uskoro će, siguran sam, biti temeljem njih ostvarene i teokratske države.

Ne poznajem niti jednu sekularnu državu u civiliziranom svijetu u kojoj se u udarnim terminima medija i na naslovnim stranicama pojavljuje više sveštenika, ne poznajem ni jedan državni sistem u kojem se predsjednici država češće konzultiraju o sudbinskim pitanjima naroda sa vjerskim prelatima i najvišim klerikalnim vođstvom. To je jedini novi izum na južnoslavenskim prostorima. Taj izum ima, na žalost, sjajan humus u vlastitom primitivizmu.

U državama Zapadnog Balkana dešava se retroaktivni i krajnje retrogradni proces u kojem hodže i popovi i bukvalno preuzimaju vlast. Nema sumnje da klizimo u stravično retrogradni proces teokratizacije, pa neka znaju  moji crnogorski prijatelji da crnogorsku državu treba braniti od nasrtaja teokratski primitivnih, ali račundžijski najjačih snaga crkvenih. Teokracija osvaja Balkan.

Pokoriti se toj logici znači vratiti se nekoliko stoljeća unatrag i umjesto molitvi i jačanja duhovnosti uvećavati bukvalnu političku moć i materijalne resurse vladajućih vjerskih zajednica.

Svećenike u bogomolje, a politiku u parlamente. Bez toga potonućemo u teokratske obrasce življenja!

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

O majmunima, ribama i grafičkom dizajnu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Branko Bačanović Bambi, stvaralac crnogorske korjenike i danas vezan za tivatske kalete i balustrade, sa čak 189 umjetničkih radova obradovao je sarajevsku publiku,koja je  u Gradsku galeriju Collegium Artisticum  došla u primjerenom broju da se pokloni njegovom četrdesetogodišnjem staralačkom djelu

 

Od gradskih i kantonalnih vlasti dobrano zaboravljenu,a od likovnih stvaralaca i njihovih udruga razvlaštenu Gradsku galeriju Collegium Artisticum u Sarajevu, prije neku večer oživio je, likovno funkcionalizirao,staroj namjeni vratio grafički dizajner,trenutno najuspješniji u Bosni i Hercegovini, Branko Bačanović Bambi. Stvaralac crnogorske korjenike i dan danas vezan za tivatske kalete i balustrade, sa čak 189 umjetničkih radova obradovao je sarajevsku publiku, koja je došla u primjerenom broju da se pokloni četrdesetogodišnjem stvaralačkom djelu sina negdanjeg uglednog prvaka sarajevske Opere, Milivoja Bačanovića. U organizacijskom smislu najzaslužniji je IMIC,internacionalno pozicionirana udruga koju je osnovao istaknuti bosanski franjevac, fra Marko Oršolić. Tu prijatnu večer teško je izbrisati iz sjećanja i asocijacija publike prisutne otvaranju likovno razbokorene i raskošne svetkovine grafičkog dizajna,pa i grafizma, uopće.

Bačanović je dominantno izložio teatarski plakat koji je i zaštitni znak njegovog putovanja i bivstvovanja u likovnoj umjetnosti.Ali Bambi nebi bio Bambi da ovu likovnu gozbu nije dosolio i drugim maštovitim grafičkim radnjama, kakvi su ciklusi posvećeni inspirativnim vrelima čudesnog svijeta riba, ptica, bizona, majmuna…

Neki eksponati izišli su iz okvira slike i postali samostojeće skulpture. I filmski plakati, istina ne tako brojni,koje je radio za ostvarenja sineasta poput Vefika Hadžismajlovića i Emira Kusturice, pokazali su dvije najbitnije karakteristike Bačanovićevog grafičkog ritualiziranja životnih pojava.

Prva karakteristika je umjetnikovo svjesno povlačenje pred dominantnošću osnovnog sadržaja produkovanog teatarskom ili filmskom umjetnošću. Druga karakteristika je nevjerojatan sklad grafema i boja koje čine zajedničko likovno bogatstvo. Tu je i Bačanovićevo snatrenje nad prijesnim svijetom koji nas okružuje.Umjetnik iskazuje vrlo suptilan vid stilizacije, koji je nekada sadržan u finim varijacijama osnovnog motiva ili njegovim grafičkim metamorfozama, a ponekad u iznenađujućim odstupima i od vlastitog poetičkog pisma, ne radi puke atrakcije već radi stvaranja, komponiranja nove stvarnosti, koja ne pripada prostomimezijskoj logici, već logici grafike neštafelajnog tipa.

Bačanović, evidentno, istražuje puštajući mašti da ga vodi u predjele nesaznatog i neistraženog.

Izložba svojom serioznošću, brojnošću eksponata i ukupnom postavkom u svim prostorima Collegium Artisticuma uspostavlja iznimno visoke standarde i vraća dobrano poljuljane kriterije ovog nekada elitnog sarajevskog izlagačkog prostora i okupljališta sarajevskeintelektualne elite.

Da stilski dosljedno zaokruži likovni karusel kroz četrdesetogodišnje likovno traganje i strastvovanje Bačanović je ovu prekrasnu večer uokvirio i bitno ukrasio nenametljivom, a moćnom glazbenom pozadinom madrigala i moteta u interpretaciji svoga oca, velikog Milivoja Bačanovića.

Zakićen brojnim nagradama i priznanjima diljem evropskih manifestacija grafičkog dizajna Branko Bačanović je napravio i svojevrsnu knjigu,a ne tek i samo katalog.

Ukupnoj veličanstvenosti ove soareje grafičkog dizajna doprinijeli su i brojni gosti iz zemlje i inostranstva gdje ističem Svetlanu Broz,fra Ivana Šarčevića, direktora Sarajevske zime Ibrahima Spahića, novinara i publicistu Dragu Pilsela.

Prohladna sarajevska siječanjska noć u kojoj smo se sjetili najsretnijih izlagačkih svetkovina Collegiium Artisticuma, kada su ovim prostorima harali Mersad Berber, Dževad Hozo, Ismar Mujezinović.
Bambijeva soareja za nezaborav!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Modernitet

Objavljeno prije

na

Objavio:

U vremenima u kojima je Lazar Drljača, veliki slikar, potukač svjetskim metropolama,enigmatična figura bh. likovne umjetnosti, boravio na  Boračkom jerzeru bio je proglašavan samotnjakom, čudakom. Vlasnik potpuno autentične umjetničke magije, ubilježen i u povjesnice umjetnosti ovoga tla,bio je prvi nosilac logike življenja na zdrav način

 

Svako ko je putovao Hercegovinom zna za grad Konjic.

Svako ko je kročio u Konjic u velikoj je nekoj žurbi bio ako nije produžio do Boračkog jezera.
Prirodna začaranost tamošnjih prizora neodoljiva je. Nedirnuta priroda što je već ozbiljan raritet u Bosni i Hercegovini,sve ugroženijoj novim urbanitetima, logikom što grđe to savremenije, uzbuđuje,poziva na duže boravke u tom čarolijskom i arkadijskom ambijentu.Kada sam odlazio na Borce, kako su moji Mostarci odvajkada nazivali ovo jezero, asocijacije su išle prema jednom, za današnje prilike potpuno atipičnom i neobičnom čovjeku.

U vremenima u kojima je Lazar Drljača, veliki slikar, potukač svjetskim metropolama,enigmatična figura bh. likovne umjetnosti, boravio u ovoj jezerskoj Arkadiji,bio je proglašavan samotnjakom, čudakom.

Vlasnik potpuno autentične umjetničke magije, ubilježen i u povjesnice umjetnosti ovoga tla,bio je prvi nosilac logikenaj suvremenijeg življenja na zdrav način.

Danas, kada ljudi iz ekološki maksimalno nezdravih gradova,masovno zagađenih,kad god im to vrijeme dozvoli bježe glavom bez obzira,nismo ni svjesni da je slikar bio prvim protagonistom zdravog življenja u netaknutim blagodetima prirode.

Negdanji putnik i stanovnik svjetskih metropola, bogumil po vlastitom opredjeljenju, shvatio je daleko prije ovdašnjih, vrlo često samo mondenih ekologa šta znači biti robom urbanih cjelina i njihovih svakovrsnih štetnih uticaja.

Shvatio je dobri i plemeniti Lazar da je nenadoknadivo bogatstvo čisti zrak i čista voda,kao i zvukovi prirode.

Shvatio na vrijeme i povukao se u divljinu, kako su te ekološki nedirnute ambijente nazivali nerazumni obožavatelji zagađenih i na svaki način dehumaniziranih gradskih naseobina.

Kao što su Lazara Drljaču,kad se pojavio u dugačkoj pelerini francuske intonacije u središtu Konjica, proglašavali čudakom,tako su sve do njegovoga oproštaja sa ovozemnim svijetom mnogi nesvjesni i u zabludama živeći stanovnici Konjica i okolice, ali ne manje i drugih krajeva Hercegovine, odlazak slikarev u planinu i njegov izbor samotnjačke egzistencije proglašavali, a nažalost i danas proglašavaju pustinjaštvom, bijegom od civilizacije i njenih blagodeti. Slikarev  odlučan i za vrijeme kojekakvih pomodnosti hrabar,  gotovo pa revolucionaran gest odlaska u kreativno samotnjaštvo, naglašavam ovu riječ kreativno (!!!), nažalost u neemancipiranim slojevima stanovništva do sada nije detektiran.
Drljača je za mnoge i dan-danas ostao neshvaćeni pustinjski zanesenjak, čudak sa golemim talentom za slikarstvo, a bio je stvarni anticipator logike zdravog življenja koje je moguće provoditi isključivo van velikih sredina.

Bio je vjesnik drugačijeg umjetničkog i egzistencijalnog angažiranja na našim prostorima.Kako onog u slikarstvu, obuzetim i ovaploćenim snažnim ekspresionizmom i njegovim evropskim derivatom fovizmom, još više u predjelima , sad i ovdje, krajnje zanemarene ekološke svijesti.

U sredini potpuno potopljenoj u aveti trajne provincijalizacije umjetničko djelo,ekološka svijest i gotovo panteistička logika u predavanju dobrotama života u prirodi i života na prirodan način, umjetnika umjetnosti i umjetnika življenja, nerijetko je bilo dočekivano krajnje nelogičnim i nerazumnim negiranjem, pa i posprdno i humorno.

Danas, kada se u gradovima gušimo u smradu i prljavštinama civilizacije, postupke i način življenja Lazara Drljače doživljavam,a nadam se da nisam usamljen, kao odraz rijetke senzibilnosti za modernitet!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo