Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Pazite na misli, tako sve počinje

Objavljeno prije

na

Nikada nećete gledati istim očima mesto gdje ste srećni zaspali, i mesto gde ste stajali obamrli od straha, iako mjesto sa tim nema nikakve veze

 

Gospođa u pekari nije sigurna da l’ hoće kiflice sa sirom ili sa šunkom, da smrša ili da se ubije, pa je red ovog jutra malo veći nego inače, dobar sam čovek pa navijam za šunku, greota da se neko ubija praznog stomaka. Da radim u pekari i da mi svakog jutra dolazite ovako neodlučni, svakome bih rekla: „Šta god da uzmeš, kajaćeš se”, zatvorili bi i mene i pekaru, ali neka zadovoljstva nemaju cenu, za sve drugo tu je Mastercard.

Nekad smo se tradicionalno, za Božić, kod babe, porodično takmičili u prejedanju. Baba spremi sve ikada: sarme, prasetinu, podvarak, prebranac, rusku salatu, pihtije, štrudle, tortu, kolače… i onda sedne i gleda predstavu “Najgori potomci svih vremena” u sedam činova. Ono što mi danas jesmo, jeste naša prošlost i budućnost. Kako se odnosili prema svojim precima i potomcima, tako ćemo i sami biti poštovani.

Provetravanje života, jer je postalo zagušljivo od nagomilanih zabluda. Uzalud sam lovila sirove želje, pocepale su mrežu i raskrvarile mi ruke. Da odustanem, zaboravim ili jednostavno zaspim. Kad mi se neko ne javlja, ja tu odluku poštujem. Ne uznemiravam. Ljudi nam uvek jasno stave do znanja da li nas žele ili ne. Druga stvar je da li nam je to teško da prihvatimo. Kažu daleko od očiju daleko od srca. Ali ne ide to baš tako, zar ne? Pripadanje ne određuje razdaljina, dodir ili intezitet interakcije. Je l’ vi volite onu frazu sa ”pripadanjem muke”? Ja jok. Zvuči gotovo kao da si nagrađen. Pripala ti muka. Zlato, srebro, bronza i – muka!

Kad si vatra, možeš svašta da radiš. Možeš nekog da ugreješ, ako te iznervira, možeš da ga spališ kao brenerom, a možeš i da flambiraš jela u kuhinji. Do inspiracije je. Pa ipak u srpskom jeziku postoji priličan broj ustaljenih izraza koji metoforično upućuju da je unutrašnji svet čoveka sličan vodi: ključa iznutra, pomućeni um, razbistrilo mu se, u dubini duše, na dnu srca, uzburkane emocije, plitka pamet, misli koje teku, tonuti u san…

Koliko nam je stran koncept sreće. Za nas je sreća nešto strano, teško ili nemoguće. Nešto rezervisano za druge, ali ne i za nas. Za nas je sreća nešto što se teško zaslužuje i nešto što dolazi, možda, kratko i nakon velike muke. Mi ne verujemo da zaslužujemo da budemo srećni. Opasno je ljudima davati lažnu nadu. Opasno je ljudima oduzeti svaku nadu. Zato nemojte. Jednostavno budite tu za njih i uz njih, ako vam je zaista stalo. Provedeš pola života tragajući za nečim što mnogi smatraju da svako ima. Mesto za život koje osećaš kao svoj dom, i ljude sa kojima živiš, koji ti se raduju. Onda kada staneš, posrneš, shvatiš da si umoran i ne možeš dalje, sakupiš snagu i nastaviš. I nije svejedno da li ti snagu daje neko ili crpiš iz nečega, jer vremenom oslabe svi motivi koji mogu da te pokrenu, sem onog da si nekome bitan. Nikada nećete gledati istim očima mesto gde ste srećni zaspali, i mesto gde ste stajali obamrli od straha, iako mesto sa tim nema nikakve veze.

Neke reči se ne puštaju sa kratkog povoca. Probudiš se jednog dana i kažeš „Kakva sam budala bila“ i onda nastaviš da budeš budala. Neka prolazi vreme, to mu je posao. Samo da ne prođemo mi, dok još imamo šta da damo, da ne prođemo pre vremena, bez nekog vidnog, logičnog i objašnjivog razloga. Jer, faliće mi. Snega nema, a od blata se takvi ne prave.

P.S. Nek pada snijeg, gospode!

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Pronađen izgubljeni slučaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mir u glavi dobijete kada je pošteno izlupate o mnogo zidova i kada shvatite da ste je badava i lupali. Jer, zidovi ko zidovi, stoje, otporni na udarce i na lude glave

 

 

Meditacija pred monitorom na kome se smenjuje, bog zna koja po redu, epizoda neke serije: Ne volim da se budim. Dobro bi bilo kada bih mogla da izbegnem trenutak buđenja, da počnem dan in medias res, bez celog trenutka ponovnog shvatanja sebe i sveta oko sebe, i pitanja bez odgovora koji čin buđenja nosi sa sobom.

Jutros sam se setila nastavnika likovnog, mažući pavlaku na hleb, praveći sendviče sinu za posao, kako je sa podsmehom gledao moju tehniku slikanja, koja i jeste bila vredna podsmeha, isto tako je bilo i kada je čuo da pišem poeziju. Sada kada bi me video kako pravim sendviče ne bi se smejao. Danas znam da ga je cilj poklopio, kao muvu čaša, i ograđen zadatkom je gledao svet kroz usko staklo.

Jutrom dok su senke dugačke, gimnastike radi, očima se rastrčim po živopisnim krajolicima koji promiču pored kola i sve bi bilo čarolija da se ne dešavaju sve brojnija spoticanja pogleda o užasna krajputaška “drop&run“ smetlišta. Zašto to radimo, dođavola?! Volim putovanja, ali ne moderna, šablonizirana… Volim da vršljam tamo gde ne idu svi, da otkrivam bez predznanja, improvizujem do dramatičnih granica, da ostanem zatečena, raspamećena prizorima i situacijama, ne mora biti grandiozno – samo autentično, jer to je onaj pravi začin.

Munjevito se prebacujem na neka suštinska pitanja, tipa da li je za radost potrebno malo? Malo sreće, malo skoknuti do Pivnice Irish pub u Rumi, malo rakije, malo opreme za povezati. I mnogo talenta velike Todore Stojinović. Nekako mi je ranije sve bilo moćnije i lepše, i gradovi, i putovanja, i izlasci, i razgovori, i ljudi, i sve je bilo snažnije. Uprkos ovoj činjenici, trenutno uživam, jer zavodljivo mi je koliko me je očarala atmosfera koju je Toda donela. Radujmo se pomalo, dok još imamo kome i čime. Potrebno nam je više nego što mislimo.

Mir u glavi dobijete kada je pošteno izlupate o mnogo zidova i kada shvatite da ste je badava i lupali. Jer, zidovi ko zidovi, stoje, otporni na udarce i na lude glave.

Kada osetimo trenutak sreće, odvojimo i trenutak da registrujemo i osvestimo kontekst u kojem smo je osetili, ne izostavljajući ni sitnice. Tako taj osećaj dublje pohranjujemo u nervni sistem i jačamo obrasce koji podržavaju naše blagostanje. Ljudi su počeli odavno da se oduševljavaju kada nalete na nekog normalnog, ako si ljubazan, fin, kulturan, zabavan, kao da si sa druge planete došao i to je mnogo tužno. Zato ja opipavam, pa šta me ubode, nek otrči po prvu pomoć.

Obrazi mi anatomski sedaju u dlanove, čelo zatražilo ruku više da odškrinem vrata u glavi, prozračim stare misli i napravim mesta za kvalitetnu tišinu.

P.S. Nemam ja ništa s tim, a ni bez toga.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Puž pauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tu i tamo pobjegnem sebi i zahvalno shvatim da sam još tu i mislim da je to jedna od najvažnijih teško stečenih životnih vještina

 

 

Sviće. Kafa je spremna. Osmeh tražim po kući, ali verujem da će se pojaviti nakon druge šolje. Prija mi ravnodušnost prema stvarima za koje sam nekad mislila da su mi neophodne. Kao neko ko se sasvim prijatno oseća u društvu sa samim sobom, moram da priznam da mi ipak malo ide na živce to veličanje samoće i nazovi slobode, po svaku cenu. Slobodan možeš da budeš i sa nekim, a zarobljen i sa samim sobom. To je pitanje duha, stava i integriteta, a ne društva.

U mom selu, negde na centru, postoji birtijica i volim da popijem kafu u njoj, tu i tamo. Još se nije dogodilo da me ista osoba dva puta posluži. Razmišljam, možda tu radi ko god želi, svi. Ne bi me čudilo da za koji mesec i ja počnem da poslužujem zbunjene goste.

Mozak mi ovih nekoliko dana uopšte nije radio. Apsolutno odbijanje bilo kakvog organizovanja, razumevanja, a komunikacija spala na sramotno niske grane. Emocije nekako šiljaste, žuljave. Ali, ovaj čas kao da sam se polila hladnom vodom. Stariju ženu, za susednim stolom, zove, rekla bih, najbolja drugarica da joj kaže kako misli da joj se negde na telu uhvatio krpelj, ali ne vidi dobro da li je baš krpelj ili nešto drugo, i onda su zajedničkim snagama zaključile da jeste i izvadile ga preko telefona. Ne želim da menjam svet, iskustvo me naučilo da se ovde loše menja samo gorim. Tu i tamo pobegnem sebi i zahvalno shvatim da sam još tu i mislim da je to jedna od najvažnijih teško stečenih životnih veština.

Sposobnost da, bez griže savesti i potrebe da bacam svoje vreme i energiju, odlučno propustim priliku za saradnju ili uslugu… Možda najbolja stvar koju sam uspela da steknem ove godine. I znam da će zatvoriti “potencijalno otvorena vrata“. Ali znate šta? Dosta mi je potencijalno otvorenih vrata. Ili bilo čega drugog te prirode u životu. Trenutno sam ljubomorna samo na komšinicu Marinku (4) koja na pitanje: „Kuda ćeš sa tim rančićem na leđima?“, kaže: „Idem da hranim guske!“

Želim da potrošim preostalo vreme na one koje volim i ono što volim, ne šteteći nikome i pomažući koliko mogu. I to bi bilo to od mene, nije mnogo, ali bolje ne znam. Što bi rekao čika Duško Radović: „Obećajte sebi da se danas nećete nervirati, bez obzira na to šta vam se dogodi. Pa tek ako vam se baš ništa ne dogodi, možete se zbog toga večeras malo iznervirati.“.

P.S. Da sam samo znala da je ovako lako i lepo biti srećan, odavno bih se prepustila.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Izraz u slučaju opasnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Buvljak. Mjesto gde se svakog vikenda prepliću sudbine starih stvari, zaboravljenih uspomena i ponekog skrivenog blaga

 

Tog se junskog dana, dvadeset osmog, Sunce žestoko usijalo u očiglednoj nameri da sprži svet ispod sebe. Leto tek što je rođeno, a već je podivljalo. Ako ne morate, ne izlazite napolje između svitanja i sumraka.

Krenula sam na Najlon pijacu, takozvani buvljak u Novom sadu. Već kod prvih prodavačica primetila sam da mlade žene rade pored starijih verzija sebe. Uče kako se govori, hoda, oblači i misli. Ne moraju da razmišljaju o budućnosti, da brinu o njoj, u neposrednoj im je blizini, već je žive. U introvertnoj prirodi su civilizacije i sistemi koji previru i prožimaju, u kojima plivaš nekad kao ajkula, nekad kao zlatna ribica, a nekad si, prosto, morski krastavac. Taj sadržaj je toliko složen, da zaboraviš da kažeš ljudima da uopšte postoji, a i da kažeš, ko bi to razumeo? Zato ćutiš.

Nedelja je. Jutro. Buvljak. Mesto gde se svakog vikenda prepliću sudbine starih stvari, zaboravljenih uspomena i ponekog skrivenog blaga. Na podu, na prljavom ćebetu nabacane knjige. Među njima ugledah i jednu svoju. I da je u pitanju samo jedan primerak, pa i da razumem. Ali ne. Sedam potpuno novih, netaknutih primeraka. Kažu da postaješ pravi, profesionalni pisac tek onda kad na buvljaku otkupiš primerke sopstvene knjige, a knjige, baš kao i ljudi, imaju svoje čudesne, neispisane puteve. Dok mi odavno više i ne mislimo na njih, one negde strpljivo čekaju svoje vreme. Kao da su punih petnaest godina knjige prespavale u tišini nekog zaboravljenog magacina, čekajući baš ovaj vikend da ponovo ugledaju svetlost dana. Ko zna gde su sve bile, kroz čije su ruke prošle i kakvim su putevima stigle do buvljaka. Pomislila sam da svaka napisana reč, očigledno, ima svoju sudbinu. Nekada put do čitalaca počinje u knjižari, a nekad se, posle mnogo godina, nastavlja na mestu gde ga niko ne očekuje.

Ovih sedam primeraka danas me je podsetilo na jednu lepu istinu, da knjiga ima svoj život nezavisan od njenog pisca. A ponekad, posle mnogo godina, vrati se da vas podseti na čoveka koji ste bili kada ste je pisali. Na Najlon pijaci danas sam, pomalo neočekivano, srela jednu svoju mlađu sebe.

Svaka dobra stvar koja se desila, došla je nakon što se celim srcem uletelo u nju. Taj detalj se kasnije zaboravi.

P.S. Toliko puta sam prešla preko svega… I konačno sam uspela! Sve je sravnjeno sa zemljom!

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo