Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGAN BAGIĆ, PRODEKAN FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Birači u Hrvatskoj poručili da im je dosta “desnih skretanja”

Objavljeno prije

na

Zoran Milanović je dobro pogodio ono što birači ljevice i lijevog centra žele, te ih je uspio uvjeriti da je njegov karakter dobra stvar za taj cilj i za funkciju predsjednika, iako su možda smatrali da je jako štetan za funkciju premijera

 

MONITOR: Hrvatska je dobila novog predsjednika. Jeste li očekivali da će pobijediti Zoran Milanović?

BAGIĆ: Puno prije prvog kruga smatrao sam da postoje određene šanse da on pobijedi, ali ih nisam smatrao posebno velikima. Nakon prvog kruga sam bio uvjeren da će on pobijediti, ali me iznenadila tako premoćna pobjeda, očekivao sam da će to biti s manjom razlikom.

MONITOR: Šta je presudilo da pobijedi Milanović?

BAGIĆ: Mislim da su presudile tri stvari:

  1. Kolinda Grabar-Kitarović je imala jako lošu kampanju, griješila je puno ona sama, ali je puno strateških grešaka napravio i njezin stožer. Primjerice, strategija za drugi krug je bila potpuno promašena, jer se ona obraćala u drugom krugu samo desno orijentiranim biračima, čime je izgubila centar. Krenuli su od pogrešne pretpostavke da je većina birača Miroslava Škore desne orijentacije i da moraju raditi na pridobivanju njih. Njezini gafovi u kampanji su dodatno srozali njezin imidž,te su zapravo bacilli novo svjetlo na cjelokupan njezin mandat. Birači su počeli percipirati njezine gafove tijekom mandata puno ozbiljnije nego što suih možda doživljavali tada kada su se dogodili.
  2. Ljevica i lijevi centar nisu pobijedilina izborima već osam godina. U međuvremenu u javni prostor prodrlo je puno poruka i simbola (primjerice normalizacija pozdrava “Za dom spremni”) koji su njima neprihvatljivi. Tako da su ljevicai lijevi centar samo čekali priliku da se mobilizirajui da pokušaju stvari vratiti “u normalu”. S druge strane, desnica i desni centar su demotivirani s jedne strane negativnim ocjenama aktualne vlade HDZ-a, a s druge strane unutrašnjim previranjima. To je dovelo do toga da je na ovim izborima bilo puno lakše mobilizirati birače lijevog centra, pa čak i običnog centra.
  3. Zoran Milanović je imao dobro složene glavne poruke kampanje – ključna poruka njegove kampanje je bila ja mogu vratiti zemlju “u normal” (glavni slogan mu je bio “Normalno”) i to mogu napraviti zbog svog (prgavog) karaktera (što mu je bio drugi glavni slogan “Predsjednik s karakterom”). Dobro je pogodio ono što birači ljevice i lijevog centra žele, te ih je uspio uvjeriti da je njegov karakter dobra stvar za taj cilj i za funkciju predsjednika, iako su možda smatrali da je jako štetan za funkciju premijera.

MONITOR: Kakvu su poruku poslali birači ovakvim izborom? 

BAGIĆ: Birači lijevog centra i centra su poslali poruku da im je dosta “desnih skretanja”. A općenito činjenica da je Grabar-Kitarović izgubila, kao    i Josipović pet godina prije toga, po meni pokazuje da birači baš ne cijene političare koji nemaju autentičan politički sadržaj, nego se na ovaj ili onaj način samo žele svidjeti građanima.

MONITOR: Jesu li ovi izbori pokazali da je došlo do ideološkog rascjepa u Hrvatskoj demokratskoj zajednici?  HDZ je na vlasti, a još jednom pobjeđuje kontrakandidat?

BAGIĆ: Ja bi rekao da je na djelu kriza identiteta unutar HDZ-a. Ona traje već neko dulje vrijeme I ja bi rekao da je za nju kriv  Tomislav Karamarko. Karamarko je preuzeo stranku u jako teškom trenutku i u nedostatku bilo kakvih smislenih politika za rješavanje stvarnih društvenih problema, on se počeo baviti imaginarnim ideološkim problemima te pretvorio HDZ u radikalnu desnu stranku. Neki ljudi koje je on doveo u vrh HDZ-a sada žele povratak HDZ-a na te pozicije. No, te pozicije su osuđene na propast na izborima …

MONITOR: Šta Hrvatska treba da očekuje sa novim predsjednikom?

BAGIĆ:Kao što je i sam rekao, ništa revolucionarno. Mislim da će to biti politika malih simboličkih koraka. Imam osjećaj da će Milanović pokušati biti “higijeničar” javnog prostora.

MONITOR: Da li će poslije ovakvog ishoda predsjedničkih izbora jačati ljevica u Hrvatskoj?

BAGIĆ: Ne nužno. Naime, predsjednički izbori su jedno, a parlamentarni nešto sasvim drugo. Za parlamentarne izbore je potrebno ponuditi rješenja za konkretne društvene probleme, te uvjerljivo vodstvo i kadrove koji ta rješenja mogu provesti. Pobjeda na predsjedničkim izborima automatski ne daje odgovore na te probleme i ta pitanja. A SDP po tim pitanjima stoji loše i napredak nije na vidiku.

MONITOR: Jednom ste rekli da naši političari nisu ni bolji ni gori od naroda, oni se naprosto ponašaju kao i ostatak naroda…

BAGIĆ:Tada sam, ako se dobro sjećam, govorio o tome zašto dio birača opetaovano glasa za političare za koje se sumnja da su korumpirani ili upleteni u razna pogodovanja. Iznio sam tezu da dio birača nužno ne smatra takva ponašanja apsolutno neprihvatljivima, te da možda i sami sudjeluju u nekim sličnim stvarima na nižoj razini. Primjerice, svi znamo da se u socijalizmu masovno “nosilo” iz poduzeća … od sredstava za čišćenje do samih proizvoda, alata itd. Ne vjerujem da je to posve prestalo i da su se norme i navike u tom smislu sasvim promijenile. Lako je napadati samo političare kao neki zli izuzetak od naroda … valja istini pogledati u oči pa shvatiti da su političari zapravo jedno od nas, a ne neki vanzemaljci.

MONITOR: Kako je moguće zaustaviti proces dugoročne stagnacije Hrvatske, a političari su obećavali da će Hrvatska biti balkanska Švajcarska.

BAGIĆ: To je jako složeno pitanje i bojim se da okvir ovog razgovora prelazi mogućnost da se navedu svi značajni čimbenici. Ali ,ukratko, mislim da u Hrvatskoj nema dovoljno nagrada za poseban trud, napor, kreativnost i uspjeh. Zbog toga što nema tih nagrada, materijalnih ili simboličkih, ljudi nemaju poticaj se posebno truditi …

MONITOR: Koji su najaktuelniji problemi Hrvatske?

BAGIĆ: Ovo što sam naveo na prethodnom pitanju je zapravo najvažniji društveni problem po meni.

MONITOR: Prema informacijama iz medija, iz Hrvatske se,od kada je postala članica EU, iselilo više od trista pedeset hiljada građana. Koji su glavni uzroci takvog masovnog iseljavanja?

BAGIĆ:Izostanak perspektive i optimizma. Upravo ta stagnacija je, rekao bi, ključni poticaj za iseljavanje. Ali važno je i shvatiti da su sada potpuno nestale sve barijere za iseljavanje. Nestale su sve pravne barijere, ali i mnoge druge. Primjerice, danas vam je autobusna karta do Njemačke 25 eura! Svatko si to može priuštiti i otići “na probu”. Tu je i činjenica da u mladim generacijama je veliki udio onih koji znaju barem jedan strani jezik, tako da je danas doista lako, jefitno i jednostavno otići iskušati sudbinu negdje drugdje. No, mnogi se i razočaraju i vrate.

MONITOR: Jesu li neodgovornost, korupcija i klijentelizam građanima u Hrvatskoj, a i u našem regionu, postalI toliko uobičajene pojave da na njih građani više i ne reaguju?

BAGIĆ:Nebih rekao da ne reagiraju. Ali svakako imaju visoku stopu tolerancije.

MONITOR:  U cijelom našem regionu jačaju desne snage, nacionalizmi, vraća se retorika iz ratnih devedesetih, odnosi između Hrvatske i BiH, Hrvatske i Srbije, a evo ovh dana i između Crne Gore i Srbije, daleko su od normalnih. Prijete li nam novi sukobi?

BAGIĆ: Mislim da ne u neposrednoj budućnosti. Ipak su danas bitno različiti globalni politički okviri u odnosu na 90-te. No, valja imati na umu i da se ti globalni plitički okviru brzo mijenjaju, što može dovesti do situacije da neki regionalni sukob u nekoj duljoj perspektivi ponovo postane realnost.

                                             Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ELSANA NURKOVIĆ, JEDNA OD ĆERKI HALITA NURKOVIĆA, KOJA DVADESET JEDNU GODINU TRAGAJU ZA OCEM: Dvije decenije mraka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neposredno po završetku sukoba na Kosovu, 24. jula 1999. naš otac, radeći kao taksista, odvezao je posljednju mušteriju na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada,  potraga za ocem obojila je živote nas šest Halitovih ćerki

 

Šest kćerki Rožajca Halita Nurkovića, koji je prije dvadeset jednu godinu, nakon tek završenog rata, nestao na Kosovu, ni danas ne odustaju od portage za njim. Jednu od njih, Elsanu,  je nekoliko godina kasnije životni put odveo u Holandiju, gdje je radeći jedno vrijeme u Haškom tribunalu, pokušavala da pronađe odgovore – kako, gdje, zašto? Tih odgovora danas nema, a ona i dalje kao da se nalazi u onom autobusu od prije dvije decenije kada je putovala kući iz Sarajeva sa mučnim i mračnim mislima.

Pitali smo je šta se dogodilo toga dana prije više od dvije decenije?

NURKOVIĆ: Neposredno po završetku sukoba na Kosovu, 24. jula 1999. naš otac, Halit Nurković, radeći kao taksista, odvezao je svoju posljednju mušteriju na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada, nas šest njegovih ćerki tragamo za istinom o tome šta mu se dogodilo i gdje su njegovi posmrtni ostaci.

MONITOR: Imali ste tek dvadesetak godina i tu vijest ste slučajno čuli na autobuskoj stanici u Sarajevu.

NURKOVIĆ: Tako je. Da se tati nešto dogodilo, jula 1999. saznala sam slučajno, na autobuskoj stanici u Sarajevu, gdje sam došla da kupim kartu za povratak kući. Rožajac na koga sam naišla me je upitao da li imamo novosti o Halitu. Nisam imala pojma zašto me to pita, ali se u meni nešto zaledilo. Taj put od Sarajeva do Rožaja trajao je, činilo mi se beskrajno, uz neprekidni niz istih, mučnih misli. Dvadeset jednu godinu kasnije, kao da sam u istom tom autobusu, kao da i dalje traje ta ista, beskrajna vožnja, sa istim mislima i pitanjima koja proganjaju – gdje je tata i šta mu se dogodilo.

MONITOR:  Vi i Vaše sestre ste same krenule u potragu?

NURKOVIĆ:  Naša potraga je obojila živote nas šest Halitovih ćerki u posljednje dvije decenije. Moj je iz korijena promijenila. Prve mjesece i godine nakon tatinog nestanka provela sam dobrim dijelom na Kosovu, zajedno sa amidžom Medom Nurkovićem, dajući izjave, prateći glasine i tragove tragova, obilazeći institucije, moleći ljude i neljude za pomoć, prevrćući leševe, bivajući ucijenjena, preplašena, izložena prijetnjama i obasuta lažnim obećanjima. Odlazili smo tamo gdje je ležala moć‚ došli do Tačija i Kušnera – ali se i hvatali za svaku, i najtanju slamku. Ne mogu da pobrojim razgovore, lica, uvjeravanja, obećanja – da će tata biti pušten, da mu spremimo odijelo, da su ga videli, da nam je poslao poruku. Tokom potrage, stric je takođe bio zadržan, opljačkan pa pušten, a u tri navrata nam je iznuđen novac.

MONITOR: Neko bi iz takve lične drame razvio bijes i mržnju. Vi i Vaše sestre ste, tragajući za ocem, počele da radite na pomirenju naroda.

NURKOVIĆ: Kao dio potrage, od 2009. godine, sestre i ja organizujemo Memorijal pod nazivom Tragom nestalih – sjećanje na Halita Nurkovića. Ovaj dvodnevni dogadjaj koji okuplja učesnike iz Crne Gore, Kosova, kao i iz desetak drugih zemalja, sastoji se iz 18 km duge planinske trke i pohoda na Hajlu, te dječije gradske trke Tragom budućnosti u kojoj učestvuju i koju organizuju Halitovi unuci.

Memorijal se organizuje sa ciljem očuvanja sjećanja na tatu, ali i podsjećanje na problem nestalih osoba tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, činjenicu da su sudbine hiljade njih ostale nerazjašnjene i patnju žrtava koja traje i danas. Na taj način, želimo da damo glas našem tati i svim nestalima, jer su oni zločinom koji je nad njima izvršen brutalno ućutkani i niko ne govori u njihovo ime. Dječija gradska trka Tragom budućnosti, te memorijalna planinska trka i pohod na Hajlu, imaju za cilj da pokažu da se nestanak nadilazi postojanjem, slavljenjem života i nasleđa nestalih. Memorijalom se takođe promoviše zajednička budućnost regiona, koja će se temeljiti na iskrenom odnosu prema prošlosti.

 MONITOR: Da li ste u čitavoj situaciji i, takoreći, privatnoj istrazi imali pomoć državnih institucija Crne Gore i Kosova?

NURKOVIĆ: Odnos institucija prema slučaju našeg oca, kao uostalom i prema problemu prisilno nestalih uopšte, je praktično nepostojeći. Postoji samo forma, obećanja, riječi i planovi. Porodice nestalih, uključujući i moju, potpuno su same u potrazi za voljenima, i nemaju nikakvu institucionalnu podršku, bez koje je praktično nemoguće razriješiti slučajeve prisilnih nestanaka. Ni od strane kosovskih, ni crnogorskih institucija nikada nije uložen stvaran napor da se slučaj riješi. Nijedna vlada Crne Gore u posljednjih 21 godinu nije pokazala da joj je stalo da se sazna sudbina njenih građana prisilno nestalih na teritoriji susjedne države i nije se založila za to u kontaktima sa predstavnicima Kosova. Često čitam o saradnji institucija na svim poljima, uključujući i policije i tužilaštva Crne Gore i Kosova; čitam o potpisanim protokolima, sporazumima o saradnji, čak i konkretno na riješavanju sudbine nestalih tokom ratnih sukoba; ali u svim ovim dokumentima i planovima, nacrtima i memorandiumima nema ljudi. Nema nestalih, nema onih koji za njima tragaju. Za ove dvije decenije susrela sam se sa desetinama crnogorskih državnih službenika, policajaca, tužilaca, diplomatskih predstavnika i ministara, i još uvijek nijedna od institucija koje predstavljaju nije preduzela nijedan konkretan i cilju usmjeren korak na rješavanju pitanja tatinog, ili drugih prisilnih nestanaka naših sugrađana. Policija ne istražuje tragove, tužilastvo ne uzima izjave, Vlada ne postavlja pitanje prisilnih nestanaka kao dio dijaloga sa Vladom Kosova. Naša država ne mari za nas. Ne mari za nestale“.

 MONITOR: I dalje ste u Holandiji. Da li ima ikakve nade da se dođe do istine o tome kako je i gdje nestao Vaš otac.

NURKOVIĆ: Pomno pratim rad Specijalizovanih vijeća za zločine na Kosovu, koji se takođe nalazi u Hagu. Ohrabruje me njihov dosadašnji rad. Kada sam nedavno saznala da su podignute prve optužnice Specijalizovanih vijeća, protiv Hašima Tačija i Kadrija Veseljija, osjetila sam nemir. To su dvojica ljudi koji su bili među prvima kojima smo se obratili nakon tatinog nestanka, od kojih smo očekivali i dobili obećanja da će pomoći u razjašnjenju tatinog nestanka.

Radeći na projektu u haškom Tribunalu, prateći suđenja i proces međunarodne pravde izbliza, vidjela sam i razumjela koliki je značaj pravnog procesuiranja ratnih zločina i koliko on doprinosi razumijevanju i razotkrivanju onoga što se desilo tokom rata, pa i otkrivanju sudbina nestalih. Za razliku od porodice, koja uz sve napore i sredstva, sama, ne može osim slučajno da dođe do istine‚ institucionalizovani pristup ovom teškom problemu jedini je način da se on rješava na način koji je odgovoran prema žrtvama, njihovim porodicama, ali i društvu uopšte. Ne možemo graditi budućnost, ignorišući prošlost.

Utvrđivanje istine o sudbini prisilno nestalih tokom ratova 1990-ih dužnost je svih zemalja u regionu. Ne samo zbog žrtava i njihovih porodica, već i zato što nije moguće izgraditi zdrava i napredna društva bez utvrđivanja istine o onome što se dogodilo tokom ratova iz naše bliske prošlosti. Ako dozvolimo da naša djeca odrastaju u uvjerenju da društvo ne mari za žrtve, da je traganje za nestalima uzaludni posao očajnih porodica, a da počinioci ne moraju biti kažnjeni, već naprotiv, da su slavljeni zbog svojih nedjela, onda ćemo osigurati da će generacije koje dolaze iza nas ponoviti naše najgore greške.

 

Zločin prisilnog nestanka nastavlja se nad porodicom

MONITOR: Kako ste se našli u Hagu?

NURKOVIĆ: Potraga za tatom me je 2005. odvela u Hag, gdje sam radila na projektu Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, u Tribunalu za bivšu Jugoslaviju. To mi je omogućilo da iz prve ruke pratim suđenja koja su se bavila ratnim zločinima počinjenim na Kosovu, uključujući i ona pripadnicima OVK.

Na taj način sam došla do puno informacija o kontekstu, jedinicama i ljudima koji su mogli biti uključeni u zločin nad mojim ocem. Van samih suđenja, susreti i razgovori sa akterima – sudijama, advokatima, porodicom i prijateljima optuženih, ljudima iz njihovog okruženja, stručnjacima, diplomatama, novinarima – sve su to za mene bile prilike da pitam, čujem, provjerim, saznam. U toku svog rada u Tribunalu, dobila sam priliku da slušam, ali i da postavljam pitanja, da debatujem sa tužiocima i sudijama Tribunala, da analiziram tatin slučaj sa najboljim istražiteljima i forenzičarima. Ipak, to mi nije donijelo odgovore. Nakon svih ovih godina, i dalje sam u istom autobusu, od Sarajeva ka Rožajama, s istim pitanjima i istom sveprisutnom neizvjesnošću i strijepnjom.

Zločin prisilnog nestanka zato je tako specifičan, i posebno okrutan, jer se ne završava nakon što je počinjen, već traje i nastavlja se nad porodicom sve dok se istina o nestaloj osobi ne sazna. Neznanje, neizvjesnost, nemogućnost da prihvatite, ili ne prihvatite da vam je otac ubijen, da ne znate kako, ni zašto, da se nadate da je ubijen brzo i neprestano pitate, šta je govorio, šta je pokušao, šta je posljednje vidio. A odgovora nema, šta god da učinite. Ipak, i dalje ne možete da odustanete, da ne nastavite, premda znate unaprijed da je ogroman napor i trud koji ulažete uzaludan“.

                                                                                    Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR, PUBLICISTA I KOLUMNISTA IZ ZAGREBA: Nova ljevica  nije zakopana u prošlost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nova ljevica komunicira s problemima modernog svijeta. To se na duge staze mora odraziti na društvo i političku scenu Hrvatske, u najmanju ruku da SDP odvuče ulijevo i prema savremenim temama, što se već počelo događati

 

MONITOR: Prošlog mjeseca u Zagrebu je predstavljena platoforma ,,Možemo! – Nova ljevica – Radnička fronta – ORaH – Zagreb je naš! – Za grad”. Radi se o šest lijevih i zelenih stranaka. Koji su vaši prioritetni ciljevi?

MARKOVINA: Prije svega moram reći da je praktično identična koalicija stranaka i ljudi nastupila na prošlim lokalnim izborima u Zagrebu, postigavši odličan rezultat na izborima, nakon čega je četvero ljudi s te liste ušlo u Gradsku skupštinu, gdje su se vrlo brzo dokazali kao jedina ozbiljna i artikulirana opozicija. Taj konkretni rad je postavio i temelje za nastanak platforme Možemo i koaliciju s parlamentarnih izbora, ali je i uvjerio značajan broj građana da će ih ti ljudi vjerno zastupati. Činjenica je da su prvi put i to u značajnom broju u Sabor ušli ljudi koji su već izgradili ozbiljne profesionalne karijere, ali se i godinama izlagali u borbi za ideju pravednijeg društva, očuvanja javnih prostora i općenito za jednu ideju, novu ljevicu. K tome, svi su to povjerenje zaslužili vlastitim radom i ugledom, a ne preko leđa neke velike stranke. Ciljevi daljnjeg rada su u nastavku borbe za pravednije društvo i za potpuno moderan program zelene ljevice.

MONITOR:  Kakve su šanse platforme ,,Možemo!” da promijeni političku sliku Hrvatske?

MARKOVINA: Ta promjena neće doći preko noći, ali nema nikakve sumnje da će se dogoditi. Već sada u mainstream javnom prostoru i u parlamentu su neke teme, pa i izrazi poput socijalizma iznova dobili pravo građanstva, a kao što rekoh ljudi koji ih iznose u javnosti su artikulirani, promišljeni, ne govore napamet i imaju istinski integritet, što ljudi vide. Posebno vide da ta nova ljevica nije zakopana u prošlosti, poput onih s druge strane i da komunicira s problemima modernog svijeta. To se na duge staze mora odraziti na društvo i političku scenu, u najmanju ruku da SDP odvuče ulijevo i prema suvremenim temama, što se već počelo događati.

MONITOR: Ljevica je sada dobila priliku da izađe iz defanzive, kakvu nije imala u protekle tri decenije…

MARKOVINA: Istina. Što se tiče Hrvatske, svi prethodni pokušaji, koje su pokušali organizirati također ozbiljni ljudi s integritetom, poput Mike Tripala, Branka Horvata i Stipe Šuvara nisu uspjeli, ponajprije jer su bili preuranjeni i nisu mogli doći do izražaja u atmosferi straha koja je vladala s jedne strane i sa svježim iskustvom poraza ljevice s druge strane. No, ima tu još nešto. Bez obzira na to što je Tomislav Tomašević s pravom istureno lice pokreta, sada je ipak riječ o kolektivu utemeljenom u bazi i s čitavim nizom snažnih ličnosti. Na nekom pak općejugoslavenskom planu počelo je s Levicom u Sloveniji, sada se nastavilo u Hrvatskoj i sad idemo dalje.

MONITOR: Frontmen zeleno-lijeve koalicije Tomislav Tomašević najavio je da će koalicija u Saboru ‘biti oporba kakvu HDZ nikad nije vidio’. 

MARKOVINA: To je rekao zbog svih ovih činjenica i iskustva s radom u zagrebačkoj gradskoj skupštini, s razlogom, što se već kroz prve nastupe, na primjer, Sandre Benčić i pokazuje.

MONITOR: Je li tačno da četiri članice koalicije – Možemo!, Zagreb je naš!, Nova ljevica i Radnička fronta – čak nemaju ni svoj kancelarijski prostor?

MARKOVINA: Istina je. Iako Grad Zagreb ima obavezu ponuditi prostorije svakoj stranci koja ima mjesto u skupštini, gradonačelnik Bandić je retroaktivno promijenio pravila, navodeći tri zastupnika kao uvjet, pa je nudio jedan zajednički prostor za sve stranke, a potom pokušao sa svakom posebno, na što nitko nije pristao.

MONITOR: Zbog nesvakidašnjih razmjera krize izazvane pandemijom korona virusa, stranke ljevice iz Hrvatske (Radnička fronta i Nova ljevica), Srbije (Socijaldemokratska unija) i Slovenije (Levica) inicirale su donošenje Deklaracije o regionalnoj solidarnosti. Šta su glavni programski ciljevi Deklaracije?

MARKOVINA: Deklaracija samo javno obznanjuje sve ono čega smo svi na ovim našim prostorima svjesni, ali se mnogi boje ili ne žele to naglas izgovoriti, a to je da živimo zajedno, dijelimo praktično iste probleme, imamo zajedničko iskustvo i jedini način da se suprotstavimo tim problemima su solidarnost i zajedničko djelovanje ljevice na ovim prostorima. Pandemija je sve te stvari samo dodatno naglasila.

MONITOR: Na kakav je odziv naišla Deklaracija?

MARKOVINA: Na iznenađujuće veliki. Iskreno govoreći očekivao sam da će je mainstream mediji prešutiti, da će biti tema među istomišljenicima i stati na tome. Međutim, s obzirom na to da se dogodilo upravo suprotno, očito je da ovdašnja društva vape za alternativom ovome u čemu živimo.

MONITOR: Ljevica je u krizi i u velikom padu širom Evrope. Je li uopšte moguća istinska obnova ljevice u našem regionu?

MARKOVINA: To je dobro pitanje. Ja mislim da jeste i da je konačno nakon tri desetljeća krenula ka obnovi. Ima već i više od deset godina da je obnova krenula s raznim festivalima i školama, poput zagrebačkog Subversivea, sarajevskog Otvorenog univerziteta ili Korčulanske škole koju smo obnovili. Također, ne treba zanemariti niti studentske blokade i građanske proteste, a sada se konačno sve to počelo prelijevati prema konkretnoj političkoj akciji. Ta obnova neće ići preko noći, ali se neće niti zaustaviti. Nacionalizam još uvijek izgleda nepobjediv, ali sve manje ljudi istinski vjeruje u tu ideologiju.

MONITOR: Vi ste predsjednik stranke Nova ljevica osnovane 2016. godine. Koji su dosadašnji najbitniji rezultati Vaše stranke ostvareni na političkoj sceni Hrvatske?

MARKOVINA: Predsjednik sam još samo formalno, jer smo morali odgoditi novu skupštinu, ponajprije iz razloga što smatram da je politika ozbiljan posao, pa i životni poziv i definitivno nije kompatibilan s mojim radom u medijima, historiografiji i općenito s angažmanom javnog intelektualca. Stranku smo osnovali praktično iz očaja zbog stanja na ljevici i toga što nas nitko zapravo nije predstavljao, da bismo danas, nakon nimalo lake skoro četiri godine i čitavog niza porođajnih muka postali parlamentarna stranka. Kad sve zbrojim i oduzmem, iznimno sam zadovoljan što sam u toj promjeni sudjelovao i što će Nova ljevica nastaviti svoj život.

MONITOR: Prije četiri godine rekli ste u intervjuu Monitoru da ste po osnivanju stranke bili izloženi prijetnjama, etiketiranju i hajci. Kako na vašu stranku danas gledaju u Hrvatskoj?

MARKOVINA: Da, dovoljno je bilo izreći jasne stavove koji dovode u pitanje konstitutivne mitove zemlje i ne ustuknuti pred nacionalističkim pritiskom da bi vas proglasili za izdajnika i neprijatelja. No, to se još nekako i moglo tolerirati dok nisam odlučio ući izravno u politiku. Tad je krenuo najžešći pritisak. Danas je situacija puno bolja. Ne zato što je opća atmosfera napredovala, nego zato što smo svi skupa pa i ja, da se vratim na početak razgovora, legitimirali čitav niz pitanja i pokazali se kao oni koji nisu opsjednuti s prošlošću i jednom temom. Stavove naravno nisam promijenio.

MONITOR: Objavili ste prije pet godina knjigu Povijest poraženih i rekli da se jedino iz perspektive poraženih može vidjeti kakvi smo mi i kakva su ova naša društva u cjelini. Kakva su nam ova naša društva danas?

MARKOVINA: Ova društva danas vide da im je loše i pokušavaju na razne načine okončati to stanje, ali nikako da se vrate na početak i suoče s devedesetima, pa i vlastitom ulogom u tim godinama. Svi bi generalno željeli da se sve to potisne, da se tom dobu dignu spomenici, naivno vjerujući da će tolike traume, vlastitu odgovornost i krive političke izbore pomesti pod tepih. Tek kad se iskreno suoče s devedesetima i raskrste s njima naša društva će krenuti naprijed.

MONITOR: Prilikom osnivanja stranke rekli ste da nudite zemlju u kojoj ćete smjestiti ustaški pokret na mjesto koje mu pripada. Koliko ste u tome uspjeli?

MARKOVINA: Mi sami naravno na to nismo mogli ozbiljnije utjecati, ali smo slobodnim govorom o toj traumi i nasljeđu radili pritisak koji je na koncu doveo do jedne pat pozicije u kojoj čak i vladajući HDZ nominalno želi raskrstiti s tim nasljeđem, ali još uvijek nema dovoljno političke hrabrosti da to tako i kaže. Postoji naravno u društvu ozbiljnih 15-ak posto ljudi koji u ustaštvu ne vide ništa sporno, što je ogroman broj, ali mislim da je dosegao limite.

MONITOR:  U Mostaru, iz kojeg ste rodom, nakon 12 godina održaće se  lokalni izbori. Šta će to značiti za Mostar i BiH?

MARKOVINA: U Mostaru se konačno održavaju izbori i to isključivo zaslugom Irme Baralije, koja je imala dovoljno građanske hrabrosti i upornosti da stvari dovede do kraja pred Europskim sudom za ljudska prava. Sve ovo što su dogovorile dvije stranke, koje de facto vladaju gradom zadnjih trideset godina, HDZ i SDA, mogli su davno dogovoriti, ali jednostavno im nije odgovaralo da imaju bilo kakvu odgovornost ili Gradsko vijeće u kojem bi imali opoziciju. I opet će se izbori održati po njihovim pravilima, ali je jako bitna stvar da će se održati. Sad je doista sve na nama Mostarcima, bilo onima koji žive u Mostaru ili onima koji imaju pravo glasa, a žive u egzilu. Za početak bi apsolutno svi, ukoliko nam je stalo do Mostara i do toga da konačno izađe iz ratnih podjela, trebali izaći na izbore. Apsolutno sam siguran da su, čak i ako nas izađe samo 70 odsto dvije vladajuće stranke gotove, jednako kao što sam nažalost siguran da se to neće dogoditi. Ali ukoliko tako i bude, sami smo za to odgovorni.

                                    Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKOG CENTRA MANS-A: Šema ,,donacija” za DPS

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slučaj „Vrela Ribnička“ je pokazao da je DPS prikupila oko 30.000 eura od „donatora“ iz jednog od najsiromašnijih podgoričkih naselja. Način na koji su ove „donacije“ uplaćivane je pokazao da se radi o organizovanom djelovanju gdje su stanovnici naselja na Vrelima istog dana na istom šalteru samo jedne banke u Podgorici uplaćivali gotov novac

 

MONITOR: MANS je podnio prijavu zbog sumnje da su Đukanović i DPS za potrebe finansiranja predizborne kampanje 2016. kreirali šemu za ubacivanje novca nepoznatog porijekla u zvanične finansijske tokove te partije. O kakvoj se šemi tačno radi?

MILOVAC: Podaci do kojih je došao Istraživački centar MANS-a ukazuju na sumnju da je Demokratska partija socijalista (DPS) uoči prethodnih parlamentarnih izbora 2016. godine kreirala šemu za ubacivanje gotovog novca u zvanične finansijske tokove te partije. Prvi podaci u slučaju „Vrela Ribnička“ su pokazali da je ova partija prikupila oko 30.000 eura od „donatora“ iz jednog od najsiromašnijih podgoričkih naselja. Način na koji su ove „donacije“ uplaćivane je pokazao da se radi o organizovanom djelovanju gdje su stanovnici naselja na Vrelima istog dana na istom šalteru samo jedne banke u Podgorici uplaćivali gotov novac, što je upućivalo na sumnju da se ne radi o dobrovoljnim donacijama, već da je njihov identitet zloupotrijebljen da se na taj način novac čije porijeklo još uvijek ne znamo unese u zvanične finansije DPS-a. Sličan način uplate smo zabilježili kada su u pitanju i druge opštine gdje smo imali slučajeve da su čak i korisnici socijalne pomoći uplaćivali značajne svote novca na račun DPS-a. Posljednje istraživanje koje smo nedavno objavili je pokazalo da su dio ove šeme, voljno ili nevoljno, bili i radnici pojedinih podgoričkih javnih preduzeća koji su na istovjetan način uplaćivali značajne svote za izbornu kampanju DPS-a. Niti jedno od ovih istraživanja nije imalo reakciju DPS-a, niti je ta partija do danas demantovala postojanje te šeme.

MONITOR:  Kako je MANS došao do tih podataka?

MILOVAC: Većina dokumentacije na kojima MANS bazira svoja istraživanja dobijena je na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama, SPI zakon je najbolje oruđe za otkrivanje korupcije, pa je to bio slučaj i sa ovim istragama. Naravno, dio informacija važnih za istrage dobijamo i od samih građana, odnosno takozvanih zviždača iz institucija.

MONITOR: Vjerujete li da će tužilaštvo procesuirati tu prijavu, i da će imati adekvatan epilog?

MILOVAC: Ubrzo nakon otkrivanja afere „Vrela Ribnička“ 2018. godine, tužilaštvo je najavilo takozvani izviđaj ali evo već dvije godine nemamo nikakvu povratnu informaciju o tome dokle se stiglo sa tom istragom. MANS je i nove podatke, do kojih smo došli, dostavio Specijalnom državnom tužilaštvu, zajedno sa krivičnom prijavom protiv Predsjednika Crne Gore i prvog čovjeka DPS-a Mila Đukanovića. Nemamo prevelika očekivanja od Milivoja Katnića i Ivice Stankovića kada je u pitanju procesuiranje samog vrha vlasti, što potvrđuju i njihovi rezultati i to ne samo oni koji se odnose na političku korupciju. S druge strane, smatram da je važno u kontinuitetu javnost informisati o anomalijama u ovom društvu, naročito kada se one odnose na veliku korupciju i organizovani kriminal povezan sa samim vrhom vlasti, kao i da svi dokazi budu prikupljeni i evidentirani za neko tužilaštvo koje će imati dovoljno nezavisnosti od politike i lične i profesionalne hrabrosti da se bore sa tim problemima. Dvojac Katnić – Stanković nisu ti ljudi.

Milena PEROVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka sedmog avgusta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo