Povežite se sa nama

INTERVJU

DR SCI. JULIJANA CICOVIĆ MASLOVAR, PSIHOLOŠKINJA  PSIHOTERAPEUTKINJA: Naše društvo ne brine o mentalnom zdravlju nacije

Objavljeno prije

na

Mi ne poznajemo kulturu ophođenja, ne preuzimamo odgovornost za svoje postupke i njihove posljedice, nemamo dovoljno poštovanja za sebe i druge, ne razvijamo toleranciju

 

MONITOR: Agresivnost je naša svakodnevica na ulici, u saobraćaju, u paralamentu, u komunikaciji sa neistomišljenicima… Šta je uzrok tome?

CICOVIĆ MASLOVAR: Više je uzroka, a jedan od ključnih je nepoštovanje zakona  i pravila u svim segmentima društvenog života, nikakvo ili neadekvatno sankcionisanje, te sveprisutni haos koji iz toga proizilazi. Takva atmosfera u društvu generiše veliku količinu frustracije koja može izazvati emocionalno stanje srdžbe, koja se, u određenim spoljašnjim okolnostima, ispolji kao agresivnost. Ta agresivnost se usmjerava na najpristupačnije ciljeve, tako da postajemo jedni drugima mete. Svaki pojedinac primjenjuje svoja pravila, snaga caruje i sila je jedini zakon. Međutim frustracije ne moraju nužno dovesti do agresivnog pražnjenja, već mogu proizvesti i različite konstruktivne akcije. Onda se postavlja pitanje zašto biramo destrukciju ili se nameće zaključak da nedostaje nešto i u našoj ličnoj moralnoj, obrazovnoj i duhovnoj vertikali. Mi ne poznajemo kulturu ophođenja, ne preuzimamo odgovornost za svoje postupke i njihove posljedice, mi nemamo dovoljno poštovanja za sebe i druge, ne razvijamo toleranciju.

MONITOR: Nasilje je sve učestalije i u porodici…

CICOVIĆ MASLOVAR: Ako znamo koliko su društvene krize  i urušavanje sistema vrijednosti ugrozili porodicu kao instituciju, koliko je patologija pojedinca raspostranjenija, koliko su se umnožili problemi sa zloupotrebom narkotika i alkohola, onda to nije neočekivana posljedica. Neočekivano je da država i njene institucije, iako se sve otvorenije ukazuje na problem porodičnog nasilja, još  nemaju adekvatne i efikasne mehanizme da se sa tim problemom bore.

MONITOR: Koji su danas najčešći oblici antisocijalnog ponašanja? 

CICOVIĆ MASLOVAR: Teško je odgovoriti generalno na ovo pitanje, jer je to širok spektar aktivnosti, a svaka od njih je različito zastupljena u različitim segmentima društva i različitim uzrasnim skupinama. Ali  ako govorimo uopšteno i uzmemo ono što je zajedničko svim oblicima antisocijalnog ponašanja, a to je da imaju za  posljedicu kršenje socijalnih pravila I/ili ugrožavanje drugih, onda su u našem društvu najrasprostranjeniji razni oblici korupcije, (ona u političkom vrhu, razni oblici nepotizma, davanje i primanje mita…).

MONITOR: Da li se građani kojima je to neophodno  obaćaju psiholozima i psihijatrima ili to izbjegavaju zbog patrijahalnog vaspitanja i iz drugih razloga?

CICOVIĆ MASLOVAR: Mislim da se ljudi danas obraćaju za pomoć više nego ranije, da se odnos prema psihičkim poremećajima ili poteškoćama mijenja,  manja je stigma u vezi sa tim. I dalje je problem to  što se javljaju tek onda kad su već razvili simptomatoligiju koja ih ometa u svakodnevnom funkcionisanju, a da je svjesnost o potrebi mentalne higijene još na jako niskom nivou. Psihoterapijska pomoć, kao vrsta tretmana u prevazilaženju psihičkih tegoba je još velika nepoznanica našim ljudima i put kojim se rjeđe ide, jer je to proces koji iziskuje da preuzmemo odgovornost za svoj život, da se posvetimo temeljnom preispitivanju i osvješćivanju vlastitih uvjerenja, stavova i ponašanja koji su uzrokovali psihički poremćaj.

MONITOR: Psiholozi i psihijatri, tvrde upućeni, onima koji im se obraćaju odmah propisuju ljekove za smirenje. Da li je to dobra praksa?

CICOVIĆ MASLOVAR? Nije dobra praksa, ni isključivo medikamentozna terapija, kao ni njeno izbjegavanje  ukoliko je ona potrebna. Stručnjaci različitih profila imaju ponekad isključive stavove oko  izbora vrste terapije (terapija medikamentima ili psihoterapija tj. terapija razgovorom), ali su mnoge studije pokazale da je kod većine psihičkih poremećaja najučinkovitija kombinacija ove dvije vrste terapije. Modalitet liječenja je uvijek rezultat brojnih činilaca koje bi stručnjak (psiholog, psihijatar, psihoterapeut) trebao da procjenjuje u potpuno individualizovanom pristupu svakoj osobi, a na kraju izbor bi trebao da se napravi i u dogovoru sa osobom koja ima psihičke poteškoće.

MONITOR: Prema podacima Ministarstva zdravlja iz 2017. godine, u Crnoj Gori je registrovano 19.248 osoba sa poteškoćama u domenu mentalnog zdravlja. U čak 12 opština nema psihologa na nivou primarne zdravstvene zaštite, dok na 15 hiljada stanovnika Crna Gora ima manje od jednog psihologa. Kakave su posljedice toga?

CICOVIĆ MASLOVAR: Ti podaci nedvosmisleno kazuju da ovo društvo ne brine o mentalnom zdravlju nacije i da im stručnjaci u toj oblasti nisu potrebni. To će se vratiti kao bumerang, jer ljudi koji imaju mentalnih poteškoća, ukoliko se ne tretiraju na pravi način, nisu produktivni članovi društva.

Ovo odražava i jednu zbunjujuću i nelogičnu politiku kreiranja visokoškolskih studija i zapošljavanja. Na Univerzitet Crne Gore godišnje se upiše veliki broj psihologa (2018. je raspisan konkurs za 30 studenata, za ovu akademsku godinu nemam tačan podatak, a svakako vjerujem da ih je upisano više od 20) i rukovodioci ovog studijskog programa sa zadovoljstvom ističu da su to najbolji srednjoškolci, lučonoše! Na privatnim univerzitetima u zemlji, vjerovatno bar još toliko! Možda biste nekom kompetentnijem mogli postaviti pitanje da li je to kadar za izvoz, a njegovanje mentalnih poremećaja proizvod za domaće tržište?!

MONITOR: U Crnoj Gori ne postoji zakon niti pravila o tome ko ima pravo da sprovodi psihoterapiju?

CICOVIĆ MASLOVAR: Zakon o psihološkoj djelatnosti i zakon o psihoterapijskoj djelatnosti su dvije nezavisne stvari. Psihoterapijska djelatnost nije striktno vezana za psihologiju. Za psihoterapeuta se mogu edukovati, kako psiholozi, tako i drugi profesionalci iz domena humanističkih nauka, a u nekim psihoterapijskim školama, i bez obzira da li je osnovno obrazovanje u domenu humanističkih nauka. Isto tako, diplomirani psiholog nije automatski i psihoterapeut, ako nije dodatno edukovan za to, a edukacija iz psihoterapije traje koliko i akademske studije, u nekim školama i duže (u nekim državama sada već postoji i akademski studij za psihoterapiju). Zbog toga je u svim zemljama psihološka djelatnost i psihoterapijska djelatnost regulisana različitim zakonima i vjerujem da će tako biti i kod nas. U ovim uslovima kad praksa psihoterapije nije zakonski regulisana, ostaje dosta prostora za djelovanje nestručnih i nekvalifikovanih ljudi, koji mogu nanijeti štetu pojedincima, pa time i cijelom društvu.

 

Živimo u šizoidnom društvu

MONITOR: Nedavno istraživanje nevladinih organizacija pokazalo je da čak jedna petina učenika od prvog do trećeg razreda srednje škole u Crnoj Gori koristi ljekove za snižavanje stresa. 

CICOVIŠ MASLOVAR: Živimo u shizoidnom društvu koje kreira nenormalne uslove za život, a onda, umjesto da se to poentira, eventualno reagovanje na tu stvarnost tretira se i osuđuje kao nenormalnost. Mladi , umjesto da se usprotive sistemu školovanja koji ih pasivizira, u kom se sposobnost memorisanja i reprodukcije još ocjenjuje kao najveće postignuće, u kom vrlo rano dožive brojne oblike nepotizma i drugih devijantnosti, radije se odlučuju da idu linijom manjeg otpora i da “umrtve” senzacije. Od onih koji ih vaspitavaju i obrazuju uglavnom mogu vidjeti istu praksu da se “glava zabija u pijesak” i da se problemi ”sediraju” alkoholom, tabletama ili da se uz pomoć narkotika izmještamo u neku drugu realnost.  Sve ove supstance pomažu da se ućutka biće u nama, koje je samo po sebi mudro i koje kroz uznemirenost, strah ili neku drugu vrstu nelagode nepogrešivo kaže da nešto nije u redu, da nešto treba da se mijenja, da mjesto na kojem si ili to što radiš nije dobro za tebe.

 

Depresija poprima razmjere epidemije

MONITOR: Je li depresija danas jedan od najčešćih psihičkih poremećaja?

CICOVIĆ MASLOVAR: Depresija jeste važna odrednica modernog vremena i po statistikama poprima gotovo razmjere epidemije. Ni naše društvo nije pošteđeno te pošasti, kojoj doprinose i posljedice minulih ratova u okruženju, promjene društvenog sistema, tranzicijske krize i teška materijalna situacija kod velikog dijela stanovništva. Iz godine u godinu se bilježi porast oboljelih, sve češće i među mladim ljudima. Prema podacima i prognozama Svjetske zdravstvene organizacije, depresija će ove godine doći na drugo mjesto po zastupljenosti među zdravstvenim problemima, a do sada je po njihovim statistikama bila na četvrtom mjestu. Lepeza depresivnih stanja i poremećaja vrlo je široka i često može biti maskirana nekim tjelesnim simptomima, a veliki broj osoba, naročito u društvima gdje postoji jaka stigma u vezi sa psihičkim poremećajima,  nikad i ne potraži pomoć od stručnjaka, pa ne biva ni evidentirana.

Statistički podaci ukazuju i na to da je depresija zastupljenija kod žena, nego kod muškaraca, čak u odnosu 2:1. Uzroci tome se uglavnom traže u položaju žene u savremenom društvu,  ona je sve aktivnija u društvenom smislu, a njena roditeljska uloga, uloga u kući nije još našla adekvatni supstitut. To ženu često dovodi do iscrpljenosti i posluedično do depresije. Ovim podacima treba ipak pristupati oprezno, jer je puno nekonzistentnosti u interpretacijama raznih istraživanja. Pitanje je kakav je koncept depresije korišten, na kojoj populaciji se istraživanja rade, koliko dugo i sve neke druge odrednice koje mogu uticati na objektivnost i mjerodavnost istraživačkih postupaka. I ovaj podatak da žene češće pate od depresije je upitan, jer neki oblici ponašanja kojima su skloniji muškarci, agresivnost, razdražljivost, prekomjerno uživanje alkohola, mogu biti maskirani oblici depresije.

                                     Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

MONITOR: Zalažete se za učešće države u regulaciji tržišnih odnosa, a svjedočimo o njenoj posebnoj ulozi kada nastupe velike krize. U SAD je od proljeća 2020. utrošeno oko četiri biliona dolara u vezi sa pandemijom. Kako ocjenjujete politiku Džozefa Bajdena u vezi sa tim i njegov predlog paketa ekonomske pomoći u pandemiji od 1,9 biliona dolara. Da li slijedi novi Nju dil?

MENCINGER: Bez države tržište ne radi, pogotovo ne u kriznim situacijama u kojima i protivnici državne intervencije mole za pomoć  državu.

Džozef Bajden me je pozitivno iznenadio sa svim merama, počevši sa povratkom u Pariski dogovor, pregovorima sa Iranom, postepenim otvaranjem granice s Meksikom, zabranom da Pentagon koristi novac za gradnju zida, što je bila jedna od glupih opsesija  Donalda Trampa, i drugim poduhvatima u vanjskoj politici. Još značajnije su njegove mere u zemlji, pogotovo pokušaj stvaranja normalnog zdravstvenog sistema „new dealom“ za stvaranje radnih mesta i popravljanje infrastrukture, povećanjem poreza za najbogatije i slično. Kako će produžiti zavisi od  republikanaca, koji će uraditi sve da bi smanjili njegovu uspešnost.

MONITOR: Kako i kao pravni stučnjak sa političkim iskustvom, razumijete pojavu dva non-pejpera za nekoliko dana. U vezi sa prvim, u centru pažnje je bio slovenački premijer Janša. Za ovaj drugi, „kosovski“, različite strane pominju različite autore: Vučić „jednu jako pametnu ženu“, a Kurti autore vidi u Beogradu i Rusiji. Da li se nešto ozbiljno „kuva“ i da li se nekome žuri?

MENCINGER: Mislim, da je u ovom slučaju Janša samo kurir i da su stvarni autori non-paperja drugi, dakle političari kojima iz različitih razloga  nestabilnost na Balkanu odgovara. Mogli bi dakle biti i u Rusiji, u Beogradu ili u Republici Srpskoj – mnogo se govori i o Budimpešti. Slovenija je s kurirstvom napravila lošu uslugu, mada sada Janša tvrdi da s tim nema ništa a Pahor ponavlja kako je za cjelovitu Bosnu. No, mislim da i ostale nekadašnje jugoslovenske republike uključujuči i Crnu Goru sa sadašnjim vlastima nemaju sreće.

MONITOR: Janša je bio u Parizu, na razgovoru sa Emanuelom Makronom. Rekao je da su teme tog razgovora buduće predsjedavanje Slovenije Savjetom EU i Zapadni Balkan. Ulazi li Slovenija tako u žižu predstojećeg odmjeravanja liderske moći u EU, nakon odlaska Angele Merkel sa čela Njemačke i kakve bi to posljedice moglo imati na perspektivu EU članstva za zemlje Zapadnog Balkana?

MENCINGER: Janez Janša je sa svojom vladom i sa parlamentom za Sloveniju katastrofa, daleko veća od kovida; dok se za kovid možemo vakcinisati, vakcine protiv janšizma još nismo pronašli. Protesti na ulicama ne pomažu. Nažalost je predsednik Pahor postao njegov sluga. Iako nema formalno pravo, on bi ga trebao upozoriti na to što radi, na njegove ispade protiv EU i sramoćenje Slovenije  u svetu. Ako je predsednik koga bi mogli poštovati, on bi trebao doći u parlament i postaviti zahtev o njegovom odlasku. Očigledno i EU ne nalazi vakcine protiv Orbana i Janše jer ne sankcionira njihove radnje. Slovenija od EU dobiva upozorenja o kršenju demokratskih pravila i zbog njegovih napada na medije, ali ostaje pri tome.

Slovenija je zbog  predsedavanja EU stvarno u žiži odmeravanja liderske moći koju je do sada imala Angela sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU. Verujem da će EU postavljati nove i nove zahteve  za članstvo, jer će ono povećati probleme koje sada ima s Mađarskom, Poljskom pa i Slovenijom. Pored toga, veliki problem ostaju odnosi između Srbije i Kosova.

MONITOR: Sem „popravljanja kapitalizma“ i djelotvornih reformi, može li se u današnjem svijetu prepoznati održiva alternativa? Da li su razni ekološki pokreti ta alternativa? Kako vidite ulogu Bernija Sandersa, Janisa Varufakisa, bivšeg lidera laburista Džeremija Korbina?

MENCINGER: Ekološki pokreti su na neki način odgovor na sadašnji kapitalizam. Njihova pozitivna strana je da su na prvi pogled politički neutralni. Očekivano je da sam pristalica pomenutih političara. Nažalost, njihov se glas malo čuje. Izgleda pak da je Džozef Bajden preuzeo ideje Sandersa – koji je napravio političku grešku sa pričom o demokratskom socijalizmu što je za većinu Amerikanaca neprihvatljivo. Socijalista koji ima uticaj je, po mom mišljenju, Papa Franja koji se ponaša na pravi način.

 

Kina je vodeća svjetska ekonomija

MONITOR: Smatrate da će Kina uskoro biti prva svjetska ekonomija. Brisel zazire od kineskog ekonomskog upliva u EU, pa i u nečlanicama, kao što su zemlje Zapadnog Balkana. Kako vidite tu „dinamiku“ u skorijoj budućnosti i kakvo je vaše mišljenje u vezi sa „dužničkom krizom“ u Crnoj Gori zbok kineskog kredita?

MENCINGER: Kina je već prva svetska ekonomija, a to je postala u dvadesetak godina u kojima je stalno imala rast, dok je ostali svet imao recesiju. Zbog veličine zemlje i broja stanovništva mnogo je manje zavisna od svetske potražnje. Kao takva na sve načine širi svoj utjecaj u svetu. U Africi zamenjuje nekadašnje kolonialiste, na Balkanu sarađuje u gradnji  infrastrukture i preuzima  preduzeća: u Sloveniji su Kinezi, na primer, vlasnici Gorenja. Očigledno će s kreditima  „pomoći“  i  Crnoj Gori, kojoj  EU ne pomaže. No, o tome čitaoci vašeg nedeljnika znaju više od  mene.

 

EU neće trajati koliko habsburška imerija

MONITOR: Niste baš optimistični kada se radi o trajnosti EU. Da li je razlog problemima ekonomska nejednakost članica, pojačani nacionalistički sentimenti u zemljama nekadašnjeg Istočnog bloka, različit stepen razvijenosti demokratskih institucija, neoliberalizam, migrantska kriza?

MENCINGER: Uvijek ponavljam samo da EU neće trajati koliko je trajao habsburški imperij – tu ne mogu pogriješiti. Bregzit je bio dosta normalna stvar. Velika Britanija i nije bila najbolja članica, ona je, u stvari, smanjivala koheziju EU, s njezinim izlaskom je EU postala kohezivnija ali i zavisnija od Nemačke i Francuske. Ekonomska nejednakost članica je sigurno osnovni problem zbog kojeg je EU slična Jugoslaviji, ali EU treba priznati da ona nejednakost smanjuje i zbog novca koje dobivaju manje razvijene članice, što u Jugoslaviji nije bi slučaj.

Pojačani nacionalizam i stanje demokracije u zemljama nekadašnjeg  Istočnog bloka su sigurno opasniji od Bregzita, ali ih EU u stvarnosti tolerira. Migrantska kriza je mit koji je iskorištavan. Žalosno je da moraju evropske države dugo pregovarati o tome gdje smjestiti 50 ili 70 siromaha. I gledanje kroz prste turskom diktatoru Erdoganu je povezano sa  zadržavanjem migranta u Turskoj. Slovenija nije bolja: još uvijek održavamo žičane prepreke na granici s Hrvatskom, koje nikog ne zaustavljaju, ali su sramotne.

Ukratko, najznačajnija i najjača veza za održanje EU je strah od  nesigurnosti do koje bi došlo, ukoliko bi se EU raspala.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo