Povežite se sa nama

INTERVJU

Prof. dr Jovan Komšić, redovni profesor sociologije u penziji na Univerzitetu u Novom Sadu: Događanje pravoslavnog naroda 

Objavljeno prije

na

Srpska pravoslavna crkva je duhovno bodrila i asistirala u svim fazama realizacije ideološko-političkog projekta državnog objedinjavanja svih srpskih zemalja – milom ili silom

 

MONITOR: Povodom burnih reagovanja u Srbiji protiv crnogorskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, analitičari kažu da se  SPC, opozicija i vlast, takmiče u nacionalizmu i da se otvoreno zalažu za Veliku Srbiju. Vaš komentar?

KOMŠIĆ: Kao drevne organizacije, crkve uopšte, pa i SPC, od svog nastanka do današnjih dana, igraju otvoreniju ili, pak, prikriveniju igru moći. Nažalost, aktuelna zbivanja podsećaju na arheološku “iskopinu” srednjevekovnih obrazaca borbe crkve i države za titularnog agenta vrhunaravne vlasti. U sporu “dva mača” oko investiture (13-18. vek), papska crkva je svoje pravo sile i silu prava temeljila na maksimi: “Čija je vera, njegova je teritorija” (Cuius religio, eius regio). Na tragu Ciceronove pohvale “oslobodiocima otadžbine”, uticajni teolozi su čak zagovarali i pravo na tiranoubistvo. S druge strane, evropski kraljevi, carevi, kneževi… su svoje pravo supremacije racionalizovali principom: “Čija je zemlja, njegova je i religija” (Cuius regio, eius religio), uključujući i pravo na progonstvo pape iz Rima u Avinjon.

Na svoj način, o postmodernom re-miksu promenljivih epozoda predmoderne harmonije i sporova crkvene i svetovne vlasti svedoče trodecenijska iskustva tranzicionog “povratka korenima”, započetog pogubnom “Antibirokratskom revolucijom”, 1988-89. godine. Dakle, kad je o SPC reč, ona je duhovno bodrila i asistirala u svim fazama realizacije ideološko-političkog projekta državnog objedinjavanja svih srpskih zemalja – milom ili silom. U procesima političke i versko-nacionalne homogenizacije 90-ih, sličnu ulogu imale su Katolička crkva “u Hrvata”, kao i Islamska zajednica kod Bošnjaka i Albanaca.

MONITOR: Ishodi su poznati.

 KOMŠIĆ: Da, ishodi su poznati. Umesto nedosanjanih velikonacionalnih snova, danas su u regionu suvereno pravo sile i sila prava rezervisani za novonastale nacionalne države, međunarodno-pravno priznate u okvirima bivših jugoslovenskih republika. Stoga, u svesrpskom slučaju, definitivno otpada svaka mogućnost dominacije principa: “Čija religija – njegova teritorija”. Osim nove, vratolomne avanture – pohvale mačenoscima – eskalacije međunacionalnog i međudržavnog konflikta – haotične destabilizacije čitavog regiona Zapadnog Balkana…!?

Srećom, tekući “kulturološki ratovi” i “događanje” pravoslavnog naroda, uz pokoji “gaf” crkvenih velikodostojnika i akademskih “veličina”, što prete svrgavanjem vladara i zveckanjem oružjem na srpsko-crnogorskoj granici i slično, odigravaju se (još) u nenasilnim formama “borbi za pravo i pravdu”.

Sociološki gledano, objašnjenje “funkcionalnosti” takvih međusobica doskorašnja “dva oka u glavi” može se jedino naći u lukavom planu vlastodržačkog uma da se socijalna nezadovoljstva ogromnog dela populacije u obe države, izazvana uzurpacijama javnog dobra, sve većim dohodovnim i imovinskim razlikama, siromaštvom i svekolikim nesigurnostima, preusmere na “sabornosno” identitetski teren, sa opasno zapaljivim, “vatrometnim” epizodama netrpeljivosti malih razlika.

MONITOR: Ministar inostranih poslova Srbije Ivica Dačić izjavio je da treba oduzeti državljanstvo građanima Srbije crnogorske nacionalnosti koji prihvataju crnogorski zakon slobodi vjeroispoviresti.  Kako se to može okvalifikovati?

KOMŠIĆ: Kako drugačije razumeti Dačića, osim kao istaknutog aktera koji svoju političku veštinu svodi na propagandni manevar “identitarske” zamene za sasušeno “korijenje” (iz 90-ih godina prošlog veka) na “jelovniku” “nacional-patriotske” politike. U svetlu činjenice da je još pre četiri veka jedan teolog (R. Huker) upozoravao “kako se lična mišljenja i osećanja ne mogu nadzirati, pa ih ne treba ni progoniti”, Dačićeva “istraga Crnogoraca” ima svoju farsičnu aromu, ali i potencijalno tragičnu komponentu.

Ispada da bi sve njegove desetke iz fakultetskog poznavanja pravno-političkih pretpostavki slobode misli i izražavanja i ustavne demokratije uopšte, trebalo poništiti i vratiti ga ponovo u “magareću klupu” škole za demokratiju. Ipak, šalu na stranu. Tragično je što naši odlični studenti prava, ekonomije, politikologije… da bi bili uspešni na tržištu glasova ove naše ojađene i zaluđene populacije, nepodnošljivo lako potiskuju moralne principe i stečena znanja i, tako, zarad mogućnosti da političku moć pretvore u lične privilegije i trajnije svojinske resurse, potpiruju kolektivne histerije da bi, istovremeno, demagoški podilazili tako indukovanim strastima svetine.

MONITOR: Čime se može objasniti to da je Aleksandar Vučić gospodar svega i svačega u Srbiji, a patrijarh Irinej vrhovni autoritet među akademcima?

KOMŠIĆ: Pre svega većinskom, trodecenijskom podrškom projektu “ostvarenja državno-političke celine srpskog naroda”, na temelju maksime o “optimalnom iskorišćavanju preimućstva civilizacijske zaostalosti i nerazvijenosti” (Dobrica Ćosić, “Teze za novu politiku” – za skup SANU: “Srpski narod na početku novog doba” (1991); “Promene”, Dnevnik, Novi Sad, 1992, str. 175-76).

MONITOR: Šta se hoće idejom o smanjenju izbornog cenzusa u Srbiji sa pet na tri odsto?

KOMŠIĆ: Kako parlament ne bi, kao u slučaju Belorusije, ostao bez predstavnika opozicije i tako, “u očima” demokratskog sveta i dela srpskog demosa bili delegitimisani izborni ishodi. Stoga, nagoveštenom bojkotu od strane dela opozicije valja parirati uvećanjem šansi malih stranaka, pokreta i grupa građana da (p)ostanu parlamentarni akter.

MONITOR: Kakve su šanse da na predstojećim izborima bude srušen Vučićev  režim?

KOMŠIĆ: Razumevanju prirode Vučićeve vlasti ne pomaže mnogo tvrdnja o “diktaturi”. Takav vid crno-belog pristupa pogodan je za opozicione, radikalno-političke platforme. Problem je mnogo komplikovaniji. Najsažetije rečeno, složiću se sa adekvatnošću i produktivnošću onih analiza koje aktuelnu vladavinu svrstavaju u tip hibridnih, poludemokratskih režima, sa jakom populističkom “aromom”. Posredi je varijacija modela “kompetitivnog autoritarizma” iliti “neliberalne demokratije”, sa očitim tendencijama vaninstitucionalne koncentracije lične moći i brisanja ustavnih granica podeljenih vlasti.

Takvu koegzistenciju minimalno-demokratskih procedura i masovno odobrenih autoritarnih sadržaja, pored uverenja i ponašanja elite vlasti, indukuju siromaštvo i raširena kultura bede; zamrznuti spor oko identiteta države (Kosovo); imperativi usredsređivanja resursa u funkciji ekonomske konsolidacije i razvoja i slično.

Zato, u ishodu predstojećih izbora ne vidim izvesnost “rušenja” aktuelnog režima. A, da li se vlast “zabarikadirala u sigurnoj kući diktature”, pored vladavine prava i količine šansi za miroljubivo, slobodno i fer političko takmičenje, može jedino da potvrdi još jedan ključni indikator. Reč je o (ne)mogućnosti mirne smene vlasti posle nekog od narednih izbornih ciklusa.

MONITOR: Prije godinu i nešto na zgradi  Muzeja prisajedinjenja u Novom  Sadu osvanuo je grafit  „Vojvodina Republika“. Tada se čulo da je Vojvodina jedini ratni plijen Srbije u projektu Velika Srbija. Šta znače takvi grafiti?

KOMŠIĆ: U ovim spoljno-političkim i unutrašnjim okolnostima, zahtev za “Vojvodinom – republikom” jeste legitimna, ali diletantska politička ideja. Umesto toga, mobilizaciju zapretenih razvojnih i demokratskih kapaciteta Pokrajine Vojvođani mogu ostvariti samo umećem subjektiviranja u procesima evropeizacije Srbije i optimalnog oslanjanja na EU standarde supsidijarnosti, regionalne autonomije, partnerstva, inter-regionalnog umrežavanja.

MONITOR: Nedavno ste objavili knjigu “Demokratija i dobra (samo)uprava”. Ima li demokratije, bar po jednoj od pet stotina definicija demokratije, u našem regionu? Ili je ovo, kako kažete,  politički zvjerinjak, a nerazborita demokratija?

KOMŠIĆ: Narod bi kazao: “Spolja gladac, a iznutra jadac”. A, budući da sam u knjizi poentirao Hantingtonovo stanovište da će “većina siromašnih društava biti nedemokratska sve dok ostaju siromašna”, te da će se “demokratija proširiti u svetu u meri u kojoj to žele oni koji u svetu i pojedinačnim zemljama poseduju vlast”, odgovor se sam nameće.

. Atmosfera “zavera”, sukoba, vanrednih stanja, proizvodnje “neprijatelja”; klero i etno-nacionalizama, kao “otrovnog voća demokratije” (Dž. Kin), belodano potvrđuje da ništa nismo naučili iz drevnog Tukididovog upozorenja da “rat ne valja zato što više pokvarenih ljudi stvori, nego što takvih uništi”.

MONITOR: Istorijsko iskustvo je pokazalo da je većina intelektualaca u modernom dobu sklonija autoritarnim, ponekad i totalitarnim političkim porecima. Zašto?

KOMŠIĆ: To je za licemerne i sebične posednike znanja, informacija i elitnih položaja dobitna strategija preživljavanja. Dakako, u pozlaćenim kavezima.

 

Zvanični Beograd se u odnosu prema Crnoj Gori
ne može uzdati u “tvrdu moć”

 

MONITOR: Da li zvančni Beograd još smatra da je moguće Crnu Goru vratiti u državnu zajednicu sa Srbijom?

KOMŠIĆ: Vlastodržačka elita Srbije zna da je takav scenario nemoguć, makar u dogledno vreme. Posebno ako bi se u aktuelnom geopolitičkom kontekstu oslonio na faktore “tvrde moći”. Međutim, u narodnjačkoj, sveobuhvatnoj (“catsch all”) ponudi ogromne većine partijsko-političkih kompanija, kako u sektoru vlasti tako i u opoziciji, kalkuliše se sa isplativošću takve robe na etnifikovanom političkom tržištu “saborne Srbije”.

Dakako, vodi se računa da zvanična ponuda bude koliko-toliko “upakovana u celofan” evropskih standarda manjinskih prava i ustavne brige za sunarodnike u susedstvu

                   Veseljko KOPRIVICA

 

IZVINJENJE

 

U štampanom izdanju Monitora potkrala nam se gruba greška. Uz intervju profesora doktora Jovana Komšića pod naslovom „Događanje pravoslavnog naroda“ prilikom tehničke obrade teksta umetnut je fleš iz teksta našeg saradnika Jova Martinovića o konkordatu “Igre Moći” koji je objavljen u prošlom broju Monitora (17. januara).
Izvinjamo se gospodinu Komšiću i čitaocima
Redakcija Monitora

 

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VEHID ŠEHIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA GRAĐANA TUZLE: Dobrosusjedske odnose graditi poštovanjem suvereniteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želio bih da novo Predsjedništvo BiH uspostavi dobrosusjedske odnose sa Crnom Gorom, Hrvatskom i Srbijom. To podrazumijeva poštovanje suvereniteta i integriteta ovih država, što danas nije slučaj. Neprihvatljiva je trenutna politička situacija u regionu ali kao primjer mogu poslužiti dobri odnosi između BiH i Crne Gore što je uticalo na visok stepen razumijevanja i povjerenja među građanima ovih država

 

MONITOR: Prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg kao Dejtonski sporazum. U vezi sa njegovim sprovođenjem ili izmjenama podijeljena su mišljenja, naročito u BiH. Kakvo je Vaše mišljenje?

ŠEHIĆ: Istina, prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ali mnoge obaveze predviđene aneksima ovog Sporazuma nisu ispunjene. U prvom redu razlog je neodgovornost domaćih vlasti što je i uzrok višegodišnje političke nestabilnosti u BiH. Često se čuje da je Sporazum „Sveto pismo“, međutim sam naziv ukazuje da su utvrđeni principi i okvir, te je ostavljena mogućnost i promjena sadržaja aneksa Sporazuma. Obavezu u implementaciji ovog Sporazuma preuzele su SDA, HDZ i SDS. Postavlja se logično pitanje da li su stranke koje su bile vladajuće i tokom rata smogle implementirati ovaj Sporazum, jer se i danas u političkom životu nekih stranaka vidi intencija da se ostvare neki od neostvarenih ratnih ciljeva. Isključivo zaslugom Visokog predstavnika dolazilo je do donošenja određenih zakona a samim tim i izmjena u Sporazumu, pa je između ostalog osnovan Sud BiH, Oružane snage BiH, u početku nametanjem ali su svi ti zakoni dobili legalitet i legitimitet usvajanjem u Parlamentarnoj skupštini BiH.

MONITOR: Željka Cvijanović je u izjavi povodom ove godišnjice tražila „vraćanje izvornom Dejtonu“, a Dodik je ponovio da neće, kao predsjednik RS, poštovati odluke visokog predstavnika Krisitijana Šmita i da će zajedno sa Cvijanovićkom koja predstavlja Srbe u Predsedništvu BiH, „jačati RS“. Kako vi ovo, posebno Dodikovu najavu, tumačite?

ŠEHIĆ: Kao što sam napomenuo, svi zakoni koji su „nametnuti“ od strane Visokog predstavnika, prošli su redovnu parlamentarnu proceduru tako da ih je nemoguće jednostranim aktima taviti van snage jer je isključiva nadležnost da se određeni zakoni ukinu, da ih Parlamentarna skupština BiH stavi van snage, što je u skladu sa Ustavom BiH. Članovi Predsjedništva BiH biraju se iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda i njihove temeljne nadležnosti su predstavljanje BiH te zaštita vitalnog entitetskog interesa i ne biraju se kao predstavnici naroda, što je jasno u Ustavu naznačeno. Kako je Visoki predstavnik vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, njegove odluke se moraju poštivati.

 

 

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESKO RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nezapamćena institucionalna kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju

 

MONITOR: Protesti se nastavljaju, kao i politička i institucionalna kriza. Kako vidite situaciju u kojoj se zemlja trenutno nalazi?

RADULOVIĆ: Stanje u državi je prilično zabrinjavajuće. Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju. Osim toga, Vladi je izglasano nepovjerenje i ona funkcioniše u tzv. tehničkom mandatu, ali bez ikakvih ograničenja u donošenju odluka. Skupština već godinama ne vrši svoje nadležnosti utvrđene Ustavom jer ne bira članove Sudskog savjeta, ne bira Vrhovnog državnog tužioca, ne bira sudije Ustavnog suda, ne donosi bitne zakone kao što su zakon o vladi i zakon o skupštini, a reforma izbornog zakonodavstva očigledno nije u interesu politčkih partija. U krajnjem, mislim da partitokratija, odnosno partijski i lični interesi političara, prijete da potpuno uruše sve institucije i pravni poredak.

MONITOR: Kriza je zaoštrena nakon usvajanja Zakona o predsjedniku. Da li je taj zakon po vašem mišljenju neustavan?

RADULOVIĆ: Ne sjećam se da je o pitanju nekog zakona pravna struka imala tako jedinstven stav kao u slučaju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predsjedniku. Očigledno je da se radi o zakonu koji nije saglasan sa Ustavom jer se njime definiše nešto što je ustavna materija, i to na način suprotan najvišem pravnom aktu. Predsjednik po Ustavu ima ovlašćenje da predlaže Skupštini mandatara, a usvojene izmjene Zakona definišu da će se, u slučaju da predsjednik države to ne uradi u propisanom roku, mandatarom smatrati osoba koju podrži parlamentarna većina. Nije to nikakva razrada ustavnih odredbi, kako tvrde predlagači, već zadiranje u ustavna pitanja i njihovo definisanje suprotno onome kako ih definiše Ustav. Takođe, ne postoje razlozi i jasno utvrđen javni interes da zakon ima povratno dejstvo. Politički interes koji predlagači imaju je legitiman, ali on se ne može izjednačiti sa javnim interesom i ne može biti razlog za povratno dejstvo zakona.

MONITOR: DPS i opozicija traže da se prvo povuče taj dokument, pa onda odblokira Ustavni sud, dok većina koja je usvojila zakon smatra da prvo treba odblokirati Ustavni sud, koji bi potom odlučivao i o ustavnosti tog zakona. Kako vi vidite korake u rješavanju krize?

RADULOVIĆ: Očigledno je da svi politički subjekti isključivo vode računa o političkim interesima i u skladu s time predlažu i povlače poteze. To pokazuju u kontinuitetu, ne samo u ovom slučaju. Izbor sudija Ustavnog suda više od dvije godine je predmet uslovljavanja, ucjenjivanja i pokušaja političke trgovine. Za to vrijeme bila su čak četiri javna oglasa. Poslanici konstituenata parlamentarne većine – Demokrate, DF i URA su barem jednom, u različitim periodima, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata. S druge strane, opozicioni DPS je u jednom periodu preko dva mjeseca bojkotovao rad Skupštine i skupštinskih tijela. Bojkot je prekinut kada se glasalo o smjeni tadašnjeg ministra pravde g-dina Leposavića, ali se nije prekidao kada se odlučivalo o kandidatima za sudije Ustavnog suda. Dalje, premijer Abazović je podršku DPS-a njegovoj Vladi pravdao potrebom deblokade pravosuđa i izborom sudija Ustavnog suda. Kasnije je potpisivanje Temeljnog ugovora takođe pravdao potrebom da se deblokira pravosuđe i izaberu sudije Ustavnog suda. Njegova Vlada izabrana je glasovima DPS-a i Temeljni ugovor je potpisan odlukom njegove Vlade, ali izbor sudija Ustavnog suda još nije izvršen. Istovremeno, Vlada g-dina Abazovića i dalje obavlja poslove izvršne vlasti, što dovoljno govori i nedostatku elementarne političke, ali i moralne odgovornosti. Da zaključim, kada bi postojala volja da se kriza riješi, redosljed koraka bilo bi manje bitan. Nažalost, čini se da ta volja ne postoji.

MONITOR: Očekujete li da Ustavni sud bude odblokiran na sjednici 28. novembra?

RADULOVIĆ: Način na koji su političke partije pristupale ovom pitanju do sada ne daje razloga za nadu da će Ustavni sud biti odblokiran 28. novembra. Volio bih kada bi me političke partije demantovale jer bi to bio korak ka uspostavljanju institucije koja je jedina ovlašćena da autoritativno tumači Ustav i donosi odluke da li je bilo koji akt saglasan sa Ustavom ili nije.

MONITOR: Kome odgovara blokada Ustavnog suda?

RADULOVIĆ: Po logici stvari blokada Ustavnog suda odgovara onima koji krše Ustav jer ne postoji organ koji bi donio odluku da su oni prekršili Ustav. S druge strane, građani su ti kojima to ne odgovara i koji trpe posljedice neustavnog, neodgovornog i neozbiljnog ponašanja političara.

MONITOR: Čak i kada se odblokira Ustavni sud, ostaju brojni problemi u pravosuđu. Kako vidite situaciju u pravosuđu danas?

RADULOVIĆ: Pored Ustavnog suda koji nije funkcionalan, ni stanje u pravosuđu nije baš sjajno. Naprotiv, u v.d. stanju je Vrhovni sud kome je u prvoj polovini godine nedostajalo dvije trećine sudija. U v.d. stanju je Vrhovno državno tužilaštvo i nema izgleda da će iz tog stanja uskoro izaći, a izbor Vrhovnog državnog tužioca gotovo niko više i ne pominje. Donedavno je u v.d. stanju bio i Upravni sud, a Sudski savjet radi u nepotpunom sastavu. Sve ovo je posljedica poltičke trgovine koja se besprizorno odvija pred očima javnosti.

MONITOR: Kako komentarišete puštanje iz pritvora bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

RADULOVIĆ: Teško je ozbiljno komentarisati sudsku odluku sa čijim sadržajem javnost nije upoznata. Vjerujem da je sud dao razloge za ukidanje pritvora, odnosno stav da ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost od bjekstva. Treba podsjetiti da g-đi Medenici pritvor nije ni određen iz ovog razloga, već da se ovaj osnov za pritvor pojavio nekoliko mjeseci nakon što je pritvorena. Mislim da je teško obrazložiti da se opasnost od bjekstva javila nekoliko mjeseci nakon što je g-đa Medenica pritvorena, a da ta opasnost nije postojala u vrijeme pritvaranja. Međutim, javnost je opravdano zainteresovana za ovaj postupak i veoma je važno da odluke suda ne ostavljaju prostora za sumnje. Ovo dodatno jer je g-đa Medenica nedavno u svom iskazu navela da je svjedok mnogih prljavih biografija. Takva izjava može se tumačiti kao poruka sudijama koje bi trebale da donose odluke u postupku koji se vodi protiv nje. Vjerujem da je g-đa Medenica govorila istinu i da je ona svjedočila mnogim prljavim biografijama, ali ne samo u sudstvu, ili možda i najmanje u sudstvu, već više u drugim granama vlasti. Zato bi takva izjava trebala da bude razlog da tužilaštvo pokuša da otkrije o čijim prljavim biografijama se radi i koliko su te biografije prljave jer bi to bilo veoma korisno za jačanje vladavine prava i uspostavljanje sistema odgovornosti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo